Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-364/20 („Hermes“ d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Dionice
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-364/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 364/20, rješavajući apelaciju „Hermesa“ d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Hermesa“ d.o.o.

Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 127990 18 Rev od 10. rujna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hermes“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 25. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 127990 18 Rev od 10. rujna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Addiko Bank“ a.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. svibnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i odvjetnik tužene dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 11. do 17. svibnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. „Auro banka“ d.d. Mostar kao prodavatelj i „Hypo Alpe-Adria Consultants“ GmbH Klagenfurt kao kupac su 5. prosinca 2000. godine zaključili ugovor o prodaji/prijenosu paketa nematerijaliziranih dionica gospodarskog društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, a koje su kod Registra vrijednosnih papira i registarskog suda upisane na „Dubrovačkoj banci“ d.d. Mostar (pravni prednik „Auro banke“ d.d. Mostar).

6. „Hypo Alpe-Adria Consultants“ GmbH Klagenfurt kao prodavatelj i „Auro“ d.o.o. Ljubuški kao kupac su 5. lipnja 2002. godine zaključili ugovor o prodaji/prijenosu navedenog paketa nematerijaliziranih dionica.

7. „Auro“ d.o.o. Ljubuški kao prodavatelj i apelant kao kupac su 15. travnja 2008. godine zaključili ugovor o prodaji/prijenosu spornog paketa nematerijaliziranih dionica. Osporeni postupak

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 127990 13 Ps od 18. studenog 2016. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tužena na ime naknade štete društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški isplati iznos od 16.175.192,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom apelant je obvezan tuženoj na ime troškova postupka isplatiti određeni novčani iznos (detaljno navedeno u izreci presude).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, isticao da je tužena propustila učiniti neophodne radnje radi uređenja vlasničkih odnosa kod zavisnog društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, čime je navedenom društvu onemogućila ostvarivanje poslovne suradnje sa drugim društvima, financijskim investitorima, potom da izvršava svoje obveze po osnovi poreza i doprinosa, kao i plaćanje potraživanja drugih subjekata, što je za posljedicu imalo uzrokovanu štetu u iznosu od 16.175.192,99 KM zaključno sa 31. prosinca 2012. godine.

10. Nadalje, Općinski sud je ukazao na to koji materijalni dokazi su izvedeni na glavnoj raspravi na prijedlog apelanta i tužene (detaljno pobrojano na str. 3. i 4. presude), uključujući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i dopune nalaza i mišljenja, te je istaknuo da je navedeni vještak saslušan na okolnosti pojašnjenja pismenog nalaza i mišljenja i dopuna nalaza. Nadalje, da je ocjenom izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Pri tome je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužena, odnosno njezin pravni prednik sve svoje dionice u društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški prodao trećim osobama 2000. godine, da je naplatio ukupnu kupoprodaju cijenu po osnovi ugovora o prodaji dionica, kao ni to da se još uvijek u Registru vrijednosnih papira i Registru nadležnog suda „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar vodi kao vlasnik predmetnih dionica. Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama sporan prigovor litispendencije, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta i pasivne legitimacije na strani tužene, potom prigovor zastare potraživanja, odnosno osnov, pa time i visina postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva.

11. Općinski sud je naveo da iz materijalnih dokaza, pored ostalog, slijedi da je izvršen upis spajanja „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar i „Auro banke“ d.d. Vitez, da je utemeljena nova banka pod nazivom „Auro banka“ d.d. Mostar, koja je pravni sljednik banaka od kojih je nastala jer je preuzela sva njihova prava i obveze. Dalje, da je „Auro banka“ d.d. Mostar promijenila naziv u „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (tužena je pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar). Također slijedi da „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar ima udio od 63,25 % ukupnog osnivačkog kapitala društva „Petrol“ d.d. Ljubuški (detaljno navedeno na str. 4. i 5. presude).

12. Općinski sud je istaknuo da je prema navodima tužbe, nalazu vještaka financijske struke, kao i dopunama nalaza utvrđeno da „Petrol“ d.d. Ljubuški apelantu duguje značajan iznos duga po raznim osnovama. Dalje, da je apelant predmetnu tužbu podnio u ime društva „Petrol“ d.d. Mostar kao njegov povjeritelj radi naknade štete, a po osnovi članka 50.a. st. 2. i 3. tada važećeg Zakona o gospodarskim društvima. Općinski sud je naveo da iz izvoda iz sudskog registra Općinskog suda u Širokom Brijegu proizlazi da ukupan osnivački kapital društva „Petrol“ d.d. Ljubuški iznosi 15.256.920,00 KM, a da apelantov postavljeni tužbeni zahtjev glasi na iznos od 16.175.192,99 KM, što je očito više od ukupnog osnivačkog kapitala pravnog prednika tužene u društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški. Nadalje, kada se navedenim činjeničnim utvrđenjima doda da je u Registru vrijednosnih papira, kao i u sudskom registru Općinskog suda Široki Brijeg, kao većinski vlasnik osnivačkog kapitala društva „Petrol“ d.d. Ljubuški upisana „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, koja je pravni prednik tužene, Općinski sud je naveo da proizlazi da je apelant aktivno legitimiran u predmetnom pravnom sporu, kao i da je tužena pasivno legitimirana. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da nije utemeljen ni istaknuti prigovor litispendencije. U svezi s tim, ukazao je da je nakon izvršenog uvida u predmet broj Ps 068893/10, te poređenja tužbenog zahtjeva iz navedenog predmeta s tužbenim zahtjevom iz konkretnog predmeta zaključio da se tužbeni zahtjev apsolutno razlikuje, ne samo po visini potraživanog duga nego i po pravnoj osnovi. Nadalje, da je očito da ne postoji ni identitet stranaka jer je tužena iz konkretnog postupka u uporednom postupku označena kao prvotužena, a koja se tuži sa još dvije pravne osobe (sve detaljno obrazloženo na str. 5. i 6. presude).

13. Općinski sud je dalje ukazao na sadržaj odredbi čl. 10. i 11. Zakona o vrijednosnim papirima, pri čemu je istaknuo da iz navedenih odredbi i činjeničnih utvrđenja proizlazi da je „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, kao većinski vlasnik dionica i pravni prednik „Auro banke“ d.d. Mostar, odnosno tužene, prestala biti vlasnik dionica na dan zaključenja ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine. Nadalje, ukazao je i na sadržaj odredbi čl. 39. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima, nakon čega je istaknuo da je na temelju predmetnog ugovora kupac – sticalac dionica u roku od sedam dana (najkasnije do 12. prosinca 2000. godine) trebao podnijeti prijavu za prijenos prava vlasništva na predmetnom paketu dionica koje su činile 63,25 % ukupnog osnivačkog kapitala društva „Petrol“ d.d. Ljubuški. Nadalje, da se točkom IV. navedenog ugovora „Auro banka“ d.d. Mostar obvezala da će sticaocu, odnosno kupcu dionica odmah po uplati ugovorene cijene izdati sve isprave potrebne za uknjižbu kupca – sticaoca kao novog vlasnika dionica. Općinski sud je dalje naveo da je rok za isplatu kupoprodajne cijene dionica određen točkom III. navedenog ugovora, i to na 10 dana računajući od dana zaključenja ugovora. U svezi s tim, istaknuo je da je među parničnim strankama nesporno da je kupac isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu 6. prosinca 2000. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da je ista odredba koja predviđa obvezu prenositelja na izdavanje svih isprava potrebnih za uknjižbu kupca u javne registre kao novog vlasnika dionica predviđena i točkom 5. ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. lipnja 2002. godine, kao i točkom 7. ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 15. travnja 2008. godine. Nadalje, da se ni u jednom od navedena tri ugovora ne spominje koje su to isprave potrebne za prijenos prava vlasništva, izuzev uredno zaključenog ugovora o prijenosu dionica, jer Zakon o vrijednosnim papirima kao jedini uvjet valjanog prometa vrijednosnim papirima predviđa pismeni ugovor o prijenosu prava vlasništva, što su ugovorne strane iz sva tri pravna posla ispoštovale i zaključile pismeni ugovor. Općinski sud je istaknuo da apelant tijekom postupka nije predočavao, a ni isticao bilo kakav dokaz iz kojeg bi se vidjelo da su kupci paketa dionica pokušavali kod Registra vrijednosnih papira Federacije BiH ili kod nadležnog suda izvršiti prijenos prava vlasništva na svoje ime, a da im to nije uspjelo jer je za prijenos bio potreban neki akt ili ipak suglasnost „Auro banke“ d.d. Mostar kao prvog prodavatelja. Također je istaknuo da iz citiranih odredbi Zakona o vrijednosnim papirima slijedi da je sticalac dionica samo trebao podnijeti prijavu nadležnom registru sa zaključenim ugovorom o prijenosu dionica. Općinski sud je naveo da se u svakom od tri zaključena ugovora prodavatelj suglasio da sva prava i obveze koje proistječu iz cjelokupnog paketa dionica „Petrol“ d.d. Ljubuški prelaze sa prenositelja na preuzimatelja onog dana kada preuzimatelj

– kupac uplati cjelokupan ugovoreni iznos kupoprodajne cijene.

14. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tužena vlasništvo na predmetnom paketu dionica izgubila prije više od 12 godina u odnosu na vrijeme podnošenja tužbe, pa da je, kada se traži naknada štete, radi odluke o prigovoru zastare, primjerenije uzimati u obzir vrijeme od kada tužena nema nikakve veze sa spornim dionicama. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelant sporne dionice kupio 15. travnja 2008. godine. Nadalje, kako apelant traži naknadu štete zbog nečinjenja tužene u svezi s prijenosom dionica, Općinski sud je istaknuo da je apelant, u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima, prijenos dionica mogao tražiti u roku od sedam dana računajući od dana zaključenja ugovora, te da bi zastarni rok trebalo računati počev od 22. travnja 2008. godine. Budući da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, Općinski sud je naveo da zastarni rok traje tri godine, računajući od dana saznanja za štetu, odnosno da je u svakom slučaju objektivni rok pet godina, a u skladu sa odredbom članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je dalje naveo da je apelant u momentu zaključenja predmetnog ugovora znao da se ni njegovi prethodnici, odnosno raniji sticaoci dionica, nisu upisivali kao vlasnici, kao i razlog neupisivanja. U svezi s tim, zaključio je da je trogodišnji zastarni rok iz navedenog članka istekao 22. travnja 2011. godine, a da je tužba podnesena 19. travnja 2013. godine. Općinski sud je, također, naveo da je, prema apelantovim navodima, šteta nastala povodom ugovorne obveze (prednik tužene se obvezao da će sticaocu – kupcu odmah po uplati kupoprodajne cijene paketa dionica izdati sve isprave potrebne za uknjižbu preuzimatelja kao novog vlasnika dionica), a da se radi o ugovoru o kupoprodaji vrijednosnih papira, pa da bi zastarni rok za potraživanje proisteklo iz tog ugovora iznosio tri godine, a u skladu s odredbama članka 376. stavak 3., u svezi sa člankom 374. stavak 1. ZOO, što znači da je odavno nastupila zastarjelost navedenog potraživanja.

15. Općinski sud je naveo da je nepoznato što je to pravni prednik tužene trebao predati kupcu – sticaocu dionica da bi se on u relevantnim registrima mogao upisati kao vlasnik, da apelant navedeno nije isticao ni dokazivao tijekom postupka, niti je isticao da je podnosio prijavu nadležnom registru u roku od sedam dana od dana zaključenja pravnog posla kojim je stekao dionice, kao ni to da je bio odbijen sa prijavama za upis zbog neispunjavanja uvjeta za to. Općinski sud je dalje ukazao na to šta slijedi iz nalaza, kao i dopuna nalaza vještaka financijske struke (sve detaljno navedeno na str. 8.–10. presude), pri čemu je, između ostalog naveo da je „Petrol“ d.d. Ljubuški nesporno znao za prijenos dionica na sticaoca, a što proizlazi iz ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 15. travnja 2008. godine (da je i apelant, kao sticalac iz tog ugovora, do u detalje bio upoznat o dotadašnja dva prijenosa dionica). Općinski sud je dalje istaknuo da je vještak našao da ukupno apelantovo potraživanje od društva „Petrol“ d.d. Ljubuški iznosi 4.608.737,00 KM. Nadalje, da je navedeni nalaz sa njegovim dopunama prihvatio glede obračuna ukupne visine duga društva „Petrol“ d.d. Ljubuški prema apelantu kao objektivan i stručan i sačinjen u skladu s pravilima znanosti i struke, ali da ni za navedeni iznos utvrđenih apelantovih potraživanja u odnosu na potraživani iznos iz tužbe apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji ili propuštanja tužene i nastale štete u skladu sa člankom 154. stavak 1. ZOO. U konačnici, istaknuo je da je primjenom citiranih odredbi ZOO, kao i odredbi članka 7. stavak 1. i članka 123. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 127990 17 Pž od 29. ožujka 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz stanja spisa, pri čemu je, pored ostalog, istaknuo da je u konkretnom slučaju sporno je li apelant dokazao pretpostavke odgovornosti tužene za nastalu štetu društvu „Petrol“ d. d. Ljubuški, tj. je li tužena to društvo dovela u položaj da zaključi pravni posao na svoju štetu ili da nešto učini ili propusti kao štetnu radnju, te uzročnu vezu između štetne radnje i pričinjene štete, a prije svega nastalu štetu (članak 154. stavak 1., čl. 155. i 158. ZOO). Kantonalni sud je istaknuo da apelant nije uspio dokazati pretpostavke odgovornosti tužene za nastalu štetu društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški, te da se iz sadržaja žalbe vidi da je iste navode apelant isticao tijekom prvostupanjskog postupka i da ih je prvostupanjski sud cijenio. Nadalje, da su parnične stranke tijekom prvostupanjskog postupka učinile nespornim da od 5. prosinca 2000. godine tužena više nije imala ni najmanji udio u osnivačkom kapitalu društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, iako se u Registru pravnih osoba Općinskog suda u Širokom Brijegu i Registru vrijednosnih papira još uvijek kao većinski vlasnik u osnivačkom kapitalu društva „Petrol“ d.d. vodi „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar. Kantonalni sud je također istaknuo da je slijedom odredbi čl. 39. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima i činjeničnih utvrđenja pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar kao većinski vlasnik dionica i pravni prednik „Auro banke“ d.d. Mostar, odnosno tužene, prestala biti vlasnik dionica na dan zaključenja ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine, te da su neutemeljeni navodi žalbe da navedeni ugovori imaju deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. Nadalje, navedeno zato što je odredbom članka 10. Zakona o vrijednosnim papirima propisano da se vrijednosni papir stječe na dan zaključenja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant, kao posljednji kupac paketa dionica, u ugovoru o prodaji/prijenosu dionica od 15. travnja 2008. godine slobodno i bez mana volje pristupio njegovom zaključenju, da je u članku 2. toč. 1.–4. ugovora detaljno razrađeno stanje predmetnog paketa dionica i stanje vlasništva, na koji način je znao da se njegovi prethodnici nisu upisali kao vlasnici i razlog neupisivanja. Kantonalni sud je također naglasio da apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije pružio dokaze da su se on, kao i druga dva kupca/sticaoca dionica iz predmetnih ugovora obraćali sa zahtjevom nadležnom registru vrijednosnih papira i da su odbijeni jer prijava nije sadržavala sve isprave.

18. Kantonalni sud je istaknuo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji i propuštanja tužene (bez njihovog određenja) i je li njima nastala šteta društvu „Petrol“ d.d. u skladu sa čl. 154. ZOO, tj. je li utuženi iznos rezultat redovnog poslovanja društva „Petrol“ d.d. Ljubuški ili ponašanja tužene prema društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški. Nadalje, ukazao je i na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, pri čemu je istaknuo da apelant ni za iznos potraživanja koja ima od društva Petrol d.d. Ljubuški, u odnosu na utuženi iznos, nije pružio dokaze o uzročno-posljedičnoj vezi između ponašanja tužene i pravnih poslova, činjenja, odnosno propuštanja društva „Petrol“ d.d. Ljubuški. Nadalje, budući da je našao utemeljenim zaključak prvostupanjskog suda da apelant nije dokazao osnovu za naknadu štete, Kantonalni sud je naveo da prigovor zastare nije od odlučnog značaja, pa da ga nije ni cijenio (članak 231. ZPP).

19. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokaza (članak 126. ZPP) jer je na temelju dokaza kojima je raspolagao pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo navodeći jasne i konzistentne razloge. Dalje, da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdavali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 127990 18 Rev od 10. rujna 2019. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ne „stoji“ povreda odredbe članka 8. ZPP na koju ukazuje apelant. Nadalje, da je drugostupanjski sud u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Osim toga, da je drugostupanjski sud cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (članak 231. u svezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP), zbog čega nije bilo povreda iz članka 209. ZPP.

22. Vrhovni sud je dalje ukazao na činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova (detaljno navedeno u obrazloženju presude), pri čemu je istaknuo da kod utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (članak 240. stavak 2. ZPP), i taj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov postavljeni tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP). Dalje, da je teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara na apelantu (članak 123. stavak 1. ZPP), koji nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji ili propuštanja tužene i štete koju potražuje (članak 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP). Vrhovni sud je istaknuo da je zaključenjem prvog ugovora o prodaji dionica došlo do prijenosa vlasništva na vrijednosnim papirima tako da je kupac postao vlasnik, dok je prestalo vlasništvo prodavatelja, pri čemu je ukazao na sadržaj odredbi čl. 10. i 11. Zakona o vrijednosnim papirima. Nadalje, istaknuo je da ista pravila važe i za dvije kasnije prodaje istog paketa dionica jer ugovor o prodaji, uz isplaćenu ugovorenu cijenu, ima konstitutivno dejstvo i da je na temelju njega svaki kupac stekao vlasništvo na dionicama, ali da prvi kupac, kao ni ostali kupci, nisu izvršili prijavu promjene vlasništva na kupljenim dionicama, tako da je i dalje upisana „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, iako ona nije stvarni vlasnik dionica jer su to kupci. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je apelant mogao izvršiti prijavu promjene prava vlasništva protiv pravnog prednika prvog prodavatelja, ali da je to propustio učiniti. Nadalje, polazeći od toga da apelant traži naknadu štete zbog nečinjenja tužene u svezi sa prijenosom dionica, Vrhovni sud je naveo da „stoji“ ocjena nižestupanjskih sudova da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između propuštanja tužene i štete koju potražuje za društvo „Petrol“ d.d. Ljubuški. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da „stoji“ i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja na naknadu štete (detaljno obrazloženo na stranici 3. presude), pri čemu je, između ostalog, a imajući u vidu apelantovu činjeničnu tvrdnju da je već do podnošenja tužbe pretrpio materijalnu štetu u traženom iznosu, čiju visinu nije mijenjao ni naknadno, naveo da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda o utemeljenosti istaknutog materijalnog prigovora zastarjelosti potraživanja kao jednog od razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a čime su proizvoljno primijenili procesno pravo (članak 209. ZPP). Apelant posebno ukazuje na proizvoljnu ocjenu ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine. Nadalje, tvrdi da je pogrešan zaključak sudova da je tužena vlasništvo nad predmetnim paketom dionica izgubila prije više od 12 godina u odnosu na vrijeme podnošenja tužbe, kao i zaključak da je radi odluke o prigovoru zastare, kada se traži naknada štete, primjerenije uzimati u obzir vrijeme od kada tužena „nema nikakve veze sa spornim dionicama“. Apelant, također, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o vrijednosnim papirima kada je zaključio da se vrijednosni papir stječe na dan zaključenja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru, a da je prijavu promjene vlasništva na vrijednosnom papiru kupac dužan izvršiti najkasnije sedam dana od dana zaključenja pravnog posla. U svezi s tim, apelant navodi da dionice „Petrol“ d.d. Ljubuški nisu emitirane, dakle, nisu materijalizirane i upisane u Registru dionica emitenata, zbog čega sva tri ugovora o prodaji/prijenosu dionica imaju samo deklaratorni, a nikako konstitutivni karakter. Dakle, da ugovor o prodaji/prijenosu dionica nije podobna isprava za upis vlasničkih prava na dionicama kada dionice nisu upisane u registar dionica. Apelant, također, ukazuje na proizvoljnost zaključka da je „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, kao većinski vlasnik dionica i pravni prednik „Auro banke“ d.d. Mostar, odnosno tužene, prestala biti vlasnik dionica na dan zaključenja ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine. U konačnici, tvrdi da tužena više od 10 godina izbjegava izdati kupcu/kupcima dionica isprave o vlasništvu na dionicama i time izvršiti ugovorenu obvezu, te omogućiti redovno poslovanje „Petrola“ d.d. Ljubuški, te usklađivanje s odredbama Zakona o gospodarskim društvima u Federaciji BiH, zbog čega je dužna isplatiti štetu društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški, koja je dokazana u predmetnom postupku, što je u svom nalazu potvrdio i vještak ekonomske struke.

II.Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da, suprotno apelantovom stajalištu, pri donošenju osporene odluke nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na mirno uživanje imovine.

25. Kantonalni sud je naveo da predmetna apelacija nije utemeljena, te da iz sadržaja apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim apelantovim navodima koji su isticani tijekom postupka. Nadalje, da taj sud ostaje pri razlozima iznesenim u svojoj odluci. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da apelant ukazuje na povrede svojih imovinskih prava o kojima su redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja u svojim odlukama.

27. Odvjetnik tužene je u opširnom odgovoru na apelaciju, pored ostalog, naveo da su redovni sudovi na jasan i nedvosmislen način odbili apelantov tužbeni zahtjev, navodeći činjenično i materijalno-pravno utemeljenje takvih odluka. Nadalje, da su sva relevantna pitanja u konkretnom predmetu jasno obrazložena od strane suda, tako da nema mjesta apelantovim tvrdnjama koje su konfuzne i neargumentirane. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbije. V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

6. Zajedničke odredbe za povezana društva Članak 50.a st. (2) i (3) Ako vladajuće društvo dovede ovisno društvo u položaj da izvrši za sebe štetan pravni posao ili na svoju štetu nešto učini ili propusti učiniti, nadoknadit će ovisnom društvu štetu prouzročenu po toj osnovi.

Zahtjev za naknadu štete iz stavka 2. ovog članka, u ime ovisnog društva, mogu podnijeti dioničari i članovi ovisnog društva koji posjeduju ili predstavljaju najmanje 10% temeljnog kapitala tog društva ili statutom određeni manji dio, kao i povjeritelji društva čija potraživanja iznose više od 10% temeljnog kapitala ovisnog društva.

30. Zakon o vrijednosnim papirima („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98 i 36/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Članak 10.

Vlasništvo na vrijednosnom papiru stječe se na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru.

Članak 11.

Prijavu promjene vlasništva na vrijednosnom papiru kupac je dužan izvršiti najkasnije sedam dana od dana zaključenja pravnog posla iz članka 10. ovog zakona.

Prijenos vlasništva na dematerijaliziranom vrijednosnom papiru vrši Registar upisom na račun novog vlasnika vrijednosnog papira, a u slučaju prijenosa vlasništva na dionicama i upisom promjene u Registru dionica emitenta.

III - PROMET VRIJEDNOSNIH PAPIRA

Članak 39.

Promet vrijednosnih papira u smislu odredaba ovog zakona je:

1)kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira;

2)konverzija i denominacija vrijednosnih papira; i 3)spajanje i podjela dionica.

U prometu mogu biti vrijednosni papiri registrovani kod Komisije.

Članak 40.

Kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši se na temelju ugovora u pismenoj formi.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

32. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

ODGOVORNOST PO OSNOVU KRIVICE

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374. stav (1) (1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 127990 18 Rev od 10. rujna 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 26. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

39. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građansko-pravne naravi, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi.

42. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Dovodeći navedena stajališta u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tužena na ime naknade štete društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški isplati određeni novčani iznos (apelant je tužbu podnio kao povjeritelj društva „Petrol“ d.d. Ljubuški). U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je pravni prednik tužene 2000. godine prodao trećoj osobi paket nematerijaliziranih dionica društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, te da je sporni paket dionica u konačnici, 2008. godine, kupio apelant od društva „Auro“ d.o.o. Ljubuški, kao prodavatelja, po osnovi zaključenog ugovora o prodaji/prijenosu dionica. Nadalje, da se u Registru vrijednosnih papira i u Registru nadležnog suda „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar (pravni prednik tužene) još uvijek vodi kao vlasnik predmetnih dionica. Međutim, Ustavni sud zapaža, a kako to slijedi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je zaključenjem ugovora o prodaji dionica došlo do prijenosa vlasništva na vrijednosnim papirima tako da je kupac postao vlasnik, dok je prestalo vlasništvo prodavatelja. Nadalje, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da ugovor o prodaji, uz isplaćenu kupoprodajnu cijenu, ima konstitutivno dejstvo i da je na temelju njega svaki kupac stekao vlasništvo na predmetnim dionicama, ali da apelant, kao ni ostali kupci, nisu izvršili prijavu promjene vlasništva na kupljenim dionicama, odnosno da apelant tijekom postupka nije isticao, niti dokazivao koje je to isprave pravni prednik tužene trebao predati kupcu – sticaocu dionica da bi se on u relevantnim registrima mogao upisati kao vlasnik, niti je dokazao da je podnosio prijavu nadležnom registru u roku od sedam dana od dana zaključenja pravnog posla kojim je stekao dionice, kao ni to da je bio odbijen sa prijavama za upis zbog neispunjavanja uvjeta za to. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom izvođenja ovakvih zaključaka imali u vidu, pored ostalih, odredbe čl. 10. i

11. Zakona o vrijednosnim papirima. Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 10. navedenog zakona propisano da se vlasništvo na vrijednosnom papiru stječe na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru, a da je odredbom članka 11. istog zakona, između ostalog, propisano da je prijavu promjene vlasništva na vrijednosnom papiru kupac dužan izvršiti najkasnije sedam dana od dana zaključenja pravnog posla iz članka 10. ovog zakona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno i jasno obrazložili zbog čega smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, nalazeći da apelant nije uspio dokazati pretpostavke odgovornosti tužene za nastalu štetu društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški, odnosno uzročno-posljedičnu vezu između radnji ili propuštanja tužene i štete koju potražuje u skladu sa člankom 154. stavak 1., u svezi sa člankom 155. ZOO, ali i da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen i iz razloga što je nastupila zastarjelost u smislu odredbe članka 376., u svezi sa odredbom članka 374. stavak (1) ZOO (detaljno obrazloženo u činjeničnom dijelu ove odluke). Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako glede ocjene provedenih dokaza tako i glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvenciji, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-364/20 („Hermes“ d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio