Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1682/20 (I. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1682/20, rješavajući apelaciju Ive Mrkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ive Mrkića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivo Mrkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukinje, kojeg zastupa odvjetnik Vlado Adamović iz Sarajeva, podnio je 11. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine. Apelant je, također, postavio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj S1 2 K 013430 14 K od 31. siječnja 2019. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. svibnja 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 17. lipnja 2021. godine od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 25. lipnja 2021. godine, dok Tužiteljstvo BiH odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine, donesenom u kaznenom predmetu protiv optuženih Vlade Delića i drugih, optuženi Vlado Delić, apelant, Mehmed Trgovčić, Dušanka Jevtić i Dragan Martić, te pravne osobe „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, „Eko Metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina proglašeni su krivim, odnosno odgovornim što su u periodu od 2006. do 2011. godine kao skupina za organizirani kriminal u smislu članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koju je optuženi Vlado Delić organizirao i rukovodio, te koja je u duljem vremenskom periodu sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja kaznenih djela: pranje novca, teška krađa i falsifikovanje isprava, a sve radi stjecanja protupravne imovinske koristi, kojoj organizaciji su u smislu članka 1. stavak (20) KZBiH pripadali i u njoj imali određene uloge: apelant (ranije ime Dragan Pranjić) i ostale označene osobe na način pobliže opisan u izreci presude (str. 4-6. presude) poduzeli pojedinačno inkriminirane radnje (u odnosu na apelanta pobliže opisano u toč. 21. i 22. izreke presude, tj. 32. i 35. točke optužnice). Posljedično navedenom, presudom je utvrđeno da je apelant pod navedenim točkama osuđujućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak (2) KZBiH u vezi sa kaznenim djelom pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i u vezi sa kaznenim djelom krivotvorenje isprave iz članka 373. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je, također, određeno da se od apelanta i ostalih označenih optuženih, u smislu čl. 110. i 111. KZBiH u vezi sa člankom 394. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, i to u iznosu od po 1.000,00 KM, koji je apelant dužan uplatiti u korist Proračuna Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Isto tako je presudom apelant obvezan na plaćanje troškova sudskog paušala u označenom iznosu, kao i troškova kaznenog postupka čiju visinu će sud odrediti posebnim rješenjem nakon probavljanja potrebnih podataka.

7. Presudom je, također, apelant zajedno sa ostalim označenim osobama oslobođen od optužbe da je na način pobliže opisan u izreci presude (toč. 25-35. i toč. 54-57.) čime bi počinio produljeno kazneno djelo carinske prevare iz članka 216. stavak (2) KZBiH u vezi sa člankom 54. KZBiH, odnosno kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak (3) KZBiH u vezi sa produljenim kaznenim djelom carinske prevare iz članka 216. stavak (2) KZBiH, u vezi sa člankom 54. KZBiH, u vezi sa kaznenim djelom pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i u vezi sa kaznenim djelom krivotvorenje isprave iz članka 373. KZFBiH. U odnosu na oslobađajući dio presude apelant je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka, te oni padaju na teret proračunskih sredstava suda. Također je odlučeno da se označeni oštećeni sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu, kao i da se označenim oštećenim pravnim osobama vraćaju privremeno oduzeti označeni radni strojevi.

8. U obrazloženju presude je ukazano, prije svega, na tijek dokaznog postupka i svjedoke koje je, između ostalog, saslušala apelantova obrana, kao i da je apelant na glavnom pretresu saslušan u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 67-69. presude). Dalje je ukazano i na završne riječi obrane optuženih, uključujući i obranu apelanta (pobliže opisano na str. 74-76. presude). Zatim je Sud BiH, u dijelu odluke „Procesne odluke-2.11. Izmjene u činjeničnom opisu optužnice“ istaknuo da je izvršio određenu konkretizaciju činjeničnog stanja u osuđujućim točkama presude, izostavljajući nepotrebne dijelove (pojedine riječi ili dijelove rečenica), kao i činjenice koje smatra da nisu dokazane, a koje ne čine bitna obilježja kaznenih djela koja se optuženima stavljaju na teret i za koje su proglašeni krivim. S tim u vezi je navedeno da sud, preciziranjem predmetne optužnice na način kako je to učinjeno, nije povrijedio njezin ni subjektivni, ni objektivni identitet, niti je time prekoračio prvobitno optuženje obzirom da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, te one nisu na štetu optuženih (pobliže opisano na str. 91-94. presude). Potom je Sud BiH, između ostalog, obrazložio i prigovor apelantove obrane koji se odnosio na zakonitost uloženih dokaza: zakonitost provedene radnje pretresanja (pobliže opisano na strani 106. presude), procesnog statusa vještaka Irhada Kosa (strana 109. presude), saslušanja svjedoka M.B. (str. 109. i 110. presude) i presuđene stvari (str. 112. i 113. presude), te prigovor apelanta da on i njegov branitelj nisu primili optužnicu Tužiteljstva BiH, kao i da u tijeku istrage apelant nije bio upoznat da se tereti za počinjenje kaznenog djela iz članka 250. stavak (3) KZBiH (strana 114. presude). Obrazlažući potonji prigovor, Sud BiH je naveo da je apelant prilikom iznošenja završnih riječi tvrdio kako prilikom ispitivanja u fazi istrage nije bio upoznat sa kaznenim djelom iz članka 250. stavak (3) KZBiH, a koje kazneno djelo mu je optužnicom Tužiteljstva BiH stavljeno na teret. Imajući u vidu da je apelant propustio da zapisnik koji je sačinjen prilikom njegovog ispitivanja predoči kao dokaz u kaznenom postupku, Sud BiH je istaknuo da bez uvida u njegov sadržaj nije moglo provjeriti točnost ovih navoda obrane, pa prigovor izjavljen u ovom pravcu neće detaljnije razmatrati. U odnosu na navod apelanta da on i njegov branitelj nisu primili optužnicu Tužiteljstva BiH, o čemu su kao dokaz uložili i dopis Suda BiH od 23. travnja 2018. godine, Sud BiH je istaknuo da se radi o prigovoru koji je obrana mogla isticati i u ranijem tijeku postupka, te u suradnji sa Sudom BiH, ali i Tužiteljstvom BiH, u svakom trenutku otkloniti takav eventualni propust. Da je upravo to i učinjeno, Sud BiH je naveo da se to zaključuje uvidom u sadržaj zapisnika sa izjašnjenja o krivnji od 26. veljače 2014. godine, a u kojem je konstatirana apelantova izjava da je primio i razumio optužnicu.

9. U nastavku obrazloženja presude je ukazano na Relevantne odredbe materijalnog prava (pobliže opisano na str. 114-119. presude) koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Dalje je u dijelu odluke „Dokazi i ocjena dokaza-6.2. Osuđujući dio presude“ Sud BiH prvenstveno obrazložio uvodni dio izreke presude/optužnice, ukazujući pritom na bitna obilježja kaznenog djela organizirani kriminal iz članka 250. st. (2) i (3) KZBiH u smislu postojanja skupine za organizirani kriminal, postojanja organizatora skupine ili pripadnosti njoj, te izvršenja kaznenog djela propisanog zakonom (pobliže opisano na str. 120-125. presude). S tim u vezi je navedeno da je ocjenom svih provedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode utvrđeno da je u konkretnom slučaju postojala skupina za organizirani kriminal, koja je u izvjesnom vremenskom periodu (od 2006. do 2011. godine) sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja predmetnih kaznenih djela, a sve sa ciljem stjecanja materijalne koristi. Dalje je navedeno da je, također, utvrđeno da je organizator skupine bio optuženi Vlado Delić, dok prezentirani dokazi optužbe, s druge strane, nisu potvrdili tezu Tužiteljstva BiH da je istom skupinom, osim navedenog optuženog, rukovodio i optuženi apelant. Naime, iako je utvrđeno da je apelant sudjelovao u radnjama koje su opisane u dvije točke osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je naveo da optužba nije dokazala, izvan svake razumne sumnje, da je on u svojim rukama posjedovao efektivnu vlast nad izvršenjem predmetnih kaznenih djela i da je imao ulogu organizatora, kao što je to slučaj kod optuženog Vlade Delića. U tom smislu je Sud BiH ukazao da je apelant pristupio skupini, te zajedno sa ostalim njezipnim označenim pripadnicima poduzimao konkretne radnje za koje su i roglašeni krivim. Dakle, Sud BiH je istaknuo da pojedinačne radnje optuženog Vlade Delića i ostalih optuženih osoba čine dio lanca ukupnih događaja koji je pratio uvoz građevinskih radnih strojeva u Bosnu i Hercegovinu radi njihove dalje prodaje, kao i da su apelant i optuženi Mehmed Trgovčević, Dragan Martić i Dušanka Jevtić pri izvršavanju zadataka koji su im kao pripadnicima skupine dodijeljeni bili svjesni i znali da su dio skupine i da djeluju u okviru nje. Njihove, kao i radnje optuženih pravnih osoba, kako je to istaknuo Sud BiH, bile su dio plana koji je osmislio optuženi Vlado Delić, a sve radi stjecanja imovinske koristi. Da se radilo o skupini koja je bila dobro organizirana, te koja je u kontinuitetu vrlo aktivno djelovala, iako su se njezini pripadnici po pojedinim točkama mijenjali, Sud BiH je istaknuo da bez sumnje upućuje broj izvršenih kaznenopravnih radnji (optuženi Vlado Delić sudjelovao je u njih 25, apelant u dvije, optuženi Mehmed Trgovčević i Dragan Martić u četiri, a optužena Dušanka Jevtić u sedam), duljina vremenskog perioda u kojem su djela vršena (od 2006. do 2011. godine), broj osoba koje su sudjelovale u radnjama izvršenja, kao i broj građevinskih radnih strojeva koji su pribavljeni na prijevaran način, te nakon carinjenja uvezene u Bosnu i Hercegovinu.

10. Potom je Sud BiH obrazložio svaku pojedinačnu točku osuđujućeg dijela presude za svakog optuženog, uključujući i apelanta u odnosu na točku 21. izreke presude (pobliže opisano na str. 181- 185. presude) i točku 22. izreke presude (pobliže opisano na str. 186-190. presude), zaključujući da je analizom provedenih dokaza izvan svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu navedenim točkama stavljene na teret, pri čemu je ukazano koje je materijalne i subjektivne dokaze sud prihvatio, kao i da je apelant unakrsno ispitao označene saslušane svjedoke. U tom smislu je navedeno da izvedeni dokazi, pored toga što izravno potvrđuju da je apelant sudjelovao u radnjama koje su pratile uvoz radnog stroja, oni također indikativno upućuju da je apelant sudjelovao i u njegovoj prodaji. Isto tako je navedeno (u dijelu odluke Zaključak: str. 210-217. presude) da je svijest da su građevinski radni strojevi pribavljeni počinjenjem kaznenog djela teška krađa, te namjera da se u slučaju potrage oteža njihov pronalazak, dijelom potvrđena i nalazom i mišljenjem vještaka Zijada Bosankića, a iz kojeg proizlazi da su na dva radna stroja koji se navode u osuđujućem dijelu izreke presude vršene određene prepravke na brojevima šasije. S tim u vezi je navedeno da je neutemeljen prigovor apelantove obrane da se vrsta stroja koji je navedeni vještak vještačio razlikuje od vrste stroja koji se navodi u optužnici (pobliže opisano na strani 212. presude). Dakle, Sud BiH je naveo da je ocjenom svih dokaza utvrdio da su u radnjama apelanta i ostalih označenih optuženih ostvarena sva obilježja kaznenog djela pranje novca (pobliže opisano na str. 214-216. presude). Pritom se Sud BiH u tom dijelu obrazloženja odluke osvrnuo i na dokaze apelantove obrane i njihove relevantnosti u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta (vidi str. 216-217. presude).

11. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazni izrečenih optuženim Sud BiH je naveo da je imao u vidu svrhu kažnjavanja, granice kaznenopravnih sankcija koje su propisane za kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. st. (2) i (3) KZBiH, kao i sve druge okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja, kao što su stupanj krivnje, pobude, raniji život, osobne prilike, te držanje optuženih nakon počinjenja kaznenog djela. Također je navedeno da je Sud BiH imao u vidu i odredbe čl. 49. i 50. KZBiH, odnosno ograničenja pod kojima se kazna može ublažiti ispod granice propisane zakonom, pri tome vodeći računa o svrsi kažnjavanja iz članka 39. KZBiH. Tako je u odnosu na apelanta, Sud BiH istaknuo da je imao u vidu da je on poglašen krivim samo po osnovi dvije točke optužnice, da način izvršenja djela (koristio pravne osobe u vlasništvu drugih osoba za uvoz radnih strojeva) ukazuje na ozbiljnost i težinu njegovih radnji, te izražajniji doprinos počinjenju predmetnih djela u odnosu na ostale pripadnike skupine, zbog čega mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Od olakotnih okolnosti na apelantovoj strani, kako je to istaknuto, uzeta je u obzir njegova obiteljska situacija (oženjen, otac jednog malodobnog djeteta), činjenica da je apelant relativno mlađe životne dobi, te da ranije nije osuđivan, koje su u svojoj sveukupnosti ocijenjene osobito olakotnim, zbog čega mu je izrečena kazna ispod zakonom propisanog minimuma, čija je visina, po uvjerenju Suda BiH, srazmjerna navedenim okolnostima na strani apelanta.

12. Konačno, Sud BiH je istaknuo da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta (i ostalih označenih optuženih) temelji na odredbi članka 110. stavak (1) KZBiH, kojom je ustanovljen jedan od općih pravnih principa prema kojem nitko ne može zadržati korist pribavljenu kaznenim djelom, dok je odredbom stavka (2) istog članka određeno da će se korist iz stavka (1) ovog članka oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Imajući u vidu da je na temelju svih provedenih dokaza, promatranih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno počinjenje kaznenih djela kojima je ostvarena imovinska korist, Sud BiH je istaknuo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za njezino oduzimanje. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH, iskoristivši zakonsku mogućnost predviđenu odredbom članka 394. ZKPBiH, imovinsku korist utvrdilo po slobodnoj ocjeni, jer je zaključio da bi njezino utvrđivanje na bilo koji drugi način bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama, kada se ima u vidu broj optuženih osoba, njihove uloge u okviru skupine koje imaju nesumnjiv utjecaj na visinu pribavljene koristi, kao i brojnost radnji za koje je utvrđeno da je poduzeo svaki od optuženih posebice. Kod odabira ovakvog načina utvrđivanja imovinske koristi, kako je to navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se vještak ekonomske struke Meliha Mustafić nije decidirano izjašnjavala o visini koristi za svaku optuženu osobu, nego je nalaz koncipirala kroz pregled uvoza radnih strojeva, očitujući se da bi za optužene bilo najpovoljnije protupravnu imovinsku korist promatrati prema novčanim iznosima sa faktura po kojim su radni strojevi prijavljeni na carini. Ne ulazeći u detaljniju analizu ovakvih navoda vještaka, niti prigovora obrane u ovom dijelu, Sud BiH je istaknuo da je uvažavajući istaknute okolnosti konkretnog slučaja kod utvrđivanja visine pribavljene koristi, kao relevantne i određujući kriterije, prihvatio iskaze svjedoka P.N. i P.M. koji su na glavnom pretresu priznali koliko su novca dobivali za poduzete kaznenopravne radnje (pobliže obrazloženo na strani 222. presude). Isto tako je navedeno da je Sud BiH, prilikom donošenja ove odluke, imao u vidu i da je primjena mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom supsidijarnog karaktera i da dolazi u obzir samo ako oštećenom nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, ili ako mu je imovinskopravni zahtjev dosuđen u iznosu koji ne dostiže iznos imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Budući da oštećenim u konkretnom slučaju nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, nego su oni upućeni na parnicu, Sud BiH je ukazao da za njega nije bilo sumnje da optužene treba lišiti imovinske koristi koju su protupravno stekli, pa bilo to i u najnižem mogućem iznosu.

13. Presudom Suda BiH pred vijećem Apelacijskog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine odbijene su kao neutemeljene između ostalih i žalbe apelantovog braniotelja, te apelanta izjavljena osobno protiv prvostupanjske presude Suda BiH od 31. siječnja 2019. godine.

14. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na žalbeni prigovor apelantovog branitelja da je došlo do povrede prava na obranu jer Sud BiH nije ocijenio na zakonit način prigovor obrane da apelant u tijeku istrage nije bio saslušan na označene točke optužnice, niti na okolnosti „članka 250. stavak (3) ZKP (organizirani kriminal)“, uslijed čega se dovodi u pitanje je li uopće i provedena istraga protiv osumnjičenog apelanta i za koja kaznena djela, odnosno da se u smislu članka 225. stavak (3) ZKPBiH nije ni mogla podići optužnica protiv njega (pobliže opisano u točki 96. presude). Obrazlažući navedeni prigovor, Apelacijsko vijeće je prvenstveno obrazložilo institute prava na obranu i jednakosti u postupanju kao temeljne principe u kaznenom postupku (pobliže opisano u toč. 99-103. presude). Zatim je, u svjetlu prigovora nesaslušanja apelanta u istrazi na okolnost činjeničnog supstrata, Apelacijsko vijeće istaklo da u cijelosti podržava navode prvostupanjskog suda vezano za ovaj prigovor („Imajući u vidu da je optuženi propustio da zapisnik koji je sačinjen prilikom njegovog ispitivanja predoči kao dokaz u kaznenom postupku, vijeće bez uvoda u njegov sadržaj nije moglo provjeriti točnost ovih navoda obrane, pa prigovor izjavljen u ovom pravcu neće detaljnije razmatrati...“). Također je navedeno da Apelacijsko vijeće smatra neutemeljenim i navode obrane da je ovakvim pristupom teret dokazivanja prebačen na obranu, jer prvostupanjski sud nije ni na koji način onemogućio apelanta i njegovu obranu da uloži predmetni zapisnik radi dokazivanja svoje teze, a koji su sve vrijeme postupka imali u posjedu (opisano u toč. 108. i 109. presude).

15. Dalje je obrazloženo i pitanje žalbenog prigovora optuženih i njihovih branitelja koji se odnosi na povredu kaznenog zakona (pobliže opisano u toč. 118-152. presude). U tom smislu je, između ostalog, raspravljen i apelantov prigovor nedostatka „bitnih obilježja kaznenih djela krivotvorenje isprave i pranje novca u činjeničnom opisu“ (vidi toč. 140-151. presude). Ocjenjujući prigovor apelantove obrane da radnje izvršenja nisu precizirane, te da uslijed toga nedostaje zakonsko obilježje djela, Apelacijsko vijeće je istaklo da su optuženi za izvršenje navedena dva kaznena djela optuženi, a zatim i osuđeni u vezi sa člankom 250. KZBiH kao pripadnici skupine za organizirani kriminal. Također je ukazano i da je u prvostupanjskoj presudi ispravno utvrđeno što je bio krajnji cilj skupine, te da je optuženi Vlado (Delić) bio organizator, a ostali članovi skupine su poduzimali radnje izvršenja kao članovi skupine svjesni njenog krajnjeg cilja. S tim u vezi je ukazano na sadržaj odredbe članka 373. KZFBiH, ističući da kaznen djelo falsifikovanje isprava ima alternativno postavljene radnje izvršenja, te da je očigledno da se ne radi o kaznenom djelu delicta propria, odnosno da nije propisano svojstvo učinitelja. Obzirom na navedeno, nasuprot navodima obrane (da imajući u vidu da u optužnici i prvostupanjskom presudom nije određeno svojstvo u kojem je postupao apelant, te da navedeno predstavlja povredu kaznenog zakona), Apelacijsko vijeće je istaklo da svojstvo učinitelja ne predstavlja obilježje kaznenog djela falsifikovanje isprava, pa ono nije ni moralo biti navedeno u optužnici, odnosno izreci presude. S tim u vezi je navedeno da su apelantove radnje bile u lancu organiziranog kriminala, koje je poduzimao s ciljem izvršenja glavne radnje, odnosno da je apelant sudjelovao u postupku carinjenja, obavještavao ih dok su u inozemstvu, prosljeđivao lažne fakture, te sudjelovao u prodaji strojeva radi stjecanja imovinske koristi, što je i bio cilj postojanja skupine. Apelacijsko vijeće je istaklo da su svi pripadnici skupine poduzimali radnje pripremanja, podstrekavanja i pomaganja, ali kao pripadnici skupine za organizirani kriminal, te da apelant nije ni morao imati formalno svojstvo obzirom da se kazneno djelo falsifikovanje isprava ne vezuje za neko svojstvo učinitelja. Ističući ovakvu vrstu prigovora, kako je to navelo Apelacijsko vijeće, obrana u cijelosti zanemaruje specifičnost kaznenog djela organizirani kriminal, te da su optuženi „oprani“ novac puštali u promet dostavljanjem na carinu. Također je navedeno i da su u dovoljnoj mjeri određene konkretne radnje optuženih koje su oni poduzeli kroz pojedinačne točke, doprinoseći krajnjem postojanju organizirane skupine (pobliže opisano u točki 151. presude).

16. U nastavku obrazloženja su na opširan način obrazloženi žalbeni prigovori koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano u toč. 152-203. presude). S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da žalbeni navodi na koje se apelant poziva (da je optuženi Vlado Delić angažirao NN osobu da otuđi radne strojeve, kroz činjenični opis toč. 21. i 22. koje se odnose na njega osobno, a ne na optuženog Vladu Delića) ne dovode u pitanje utvrđeno činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi koje se odnosi na njega i njegovu radnju izvršenja uvoza. To je, kako je to Apelacijsko vijeće istaklo, nesumnjivo utvrđeno izvedenim subjektivnim i objektivnim dokazima na temelju kojih je prvostupanjsko vijeće ispravno utvrdilo da izvedeni dokazi, pored toga što izravno potvrđuju da je apelant sudjelovao u inkriminiranim radnjama, također indikativno upućuju da je on sudjelovao i u prodaji radnog stroja (pobliže opisano u toč. 173-175. i 189. presude).

17. Konačno, Apelacijsko vijeće je navelo i da je Sud BiH u prvostupanjskoj presudi, u smislu članka 49. KZFBiH, ispravno ocijenio okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stupanj kaznene odgovornosti optuženih, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjene, te osobne prilike optuženih. Stoga je navedeno da su, suprotno navodima branitelja optuženih i Tužiteljstva BiH, u prvostupanjskoj presudi prema optuženim ispravno odmjerene kazne zatvora. U tom smislu je dalje ukazano da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud obiteljske i zdravstvene okolnosti svakog optuženog ocijenio, te im dao karakter osobito olakotnih okolnosti, izričući kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Na drugoj strani, Apelacijsko vijeće je istaklo da je od otežavajućih okolnosti prvostupanjski sud ispravno ocijenio za apelanta način izvršenja djela, te izraženiji doprinos izvršenju djela. Kada je u pitanju apelantov prigovor u vezi sa odlukom prvostupanjskog suda vezanom za imovinsku korist, Apelacijsko vijeće je navelo da prihvata obrazloženje prvostupanjskog suda iz prvostupanjske presude koji se ispravno pozvao na članak

394. ZKPBiH, te visinu imovinske koristi odredio po slobodnoj ocjeni, u skladu sa nalazom vještaka koji se izjasno da bi visinu koristi za svakog optuženog trebalo odrediti prema novčanim iznosima sa faktura po kojima su radni strojevi prijavljeni na carini. Za apelanta, kako je to istaklo Apelacijsko vijeće, prvostupanjski sud je utvrdio kaznenu odgovornost za dvije točke, te je visinu imovinske koristi prvostupanjsko vijeće utvrdilo prema vrijednosti carinjenih strojeva, te se vodilo izjavama svjedoka da je najniži iznos (koji su kao naknadu za ocarinjeni stroj dobili) 500,00 KM, slijedom čega je ovakvim pristupom prvostupanjsko vijeće došlo do iznosa za visinu imovinske koristi za apelanta od 1.000,00 KM.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također se ukazuje i na kršenje prava iz čl. 7. i 13. Europske konvencije.

19. U veoma opširno koncipiranoj apelaciji, apelant ističe da predmetno suđenje u svojoj sveukupnosti nije bilo „u standardu fer i pravičnog u pogledu prava apelanta na takav postupak“. U tom smislu se, prije svega, navodi da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbi članka 225. stavak (6) ZKPBiH uz argumentaciju da je optužnica protiv apelanta podignuta, a da on nikada nije u istrazi ispitan na okolnosti utemeljene sumnje, niti utemeljene sumnje koja je kasnije bila sadržina optužnice. S tim u vezi se ističe da je u dva navrata ispitivanje u istrazi započeto, ali da nikada nije nastavljeno, te da su tom prilikom sačinjena dva zapisnika (od 23. ožujka i 3. svibnja 2011. godine) iz kojih je vidljivo da se apelant kao osumnjičeni nikada nije izjasnio o navodima osnova sumnje, niti mu je dana prilika. Pritom apelant navodi da on i tadašnji njegov branitelj po prijemu optužnice nisu ulagali prigovor, a da je apelant u tku svjedočenja kao svjedok posvjedočio da u istrazi nije ispitan na bilo što za što je presuđen, te da mu je oba puta u pokušaju ispitivanja pokazano samo nekoliko okolnosti u odnosu na činjenični supstrat koji se spominje u optužnici i to na one okolnosti za koje nije presuđen, odnosno da u ogromnom dijelu optuženja nije uopće ispitan. Zbog navedenog, apelant smatra da se sud ponašao pristrano spram dokaza tužitelja i obrane, te je propustio utvrditi da se postupak vodi nezakonito - da je to procesno prikrivanje dokaz koji vodi ka nemogućnosti osuđujuće presude.

20. U nastavku apelacije apelant osporava i postojanje obilježja-bića predmetnog kaznenog djela za koje je osuđen u konkretnom slučaju. Tako se ukazuje da nedostaje opis radnji koje bi uopće mogle biti podvedene pod falsifikovanje isprave i pranje novca u odnosu na apelanta, kao i da u izreci (presude) kao radnje izvršenja nigdje nema da je apelant od samog početka bio uključen u realizaciju uvoza spornog stroja, te da je bio upoznat o njezinom kretanju, niti da je sudjelovao u prodaji otuđenog radnog stroja. S tim u vezi apelant navodi da sud „izvlači“ zaključak na temelju indicija, postavljajući pritom pitanje: „Gdje to piše u izrekama radnji izvršenja za koje je apelant osuđen???“

21. U svjetlu postupanja Apelacijskog vijeća, apelant navodi da drugostupanjski sud nije ni pročitao žalbu, odnosno da nije odgovorio na sve žalbene navode „ne u smislu cjeline, nego na one od koji je ovisila valjanost kaznene osude, vršio je preinačenja na gore u povodu žalbe, pogrešno interpretirao činjenične navode žalbe, davao obrazloženja da se slaže sa prvostupanjskim sudom”. Navedeno je, po ocjeni apelanta, rezultiralo i kršenjem prava na učinkovit pravni lijek te da se žalba u apelantovom slučaju ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom.

22. Isto tako, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i kada je u pitanju odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi, smatrajući da tužitelj u ovom postupku nije priložio nijedan dokaz kojim bi se ocijenilo što je protupravna imovinska korist, pa se sud upustio u nedozvoljenu analogiju, umjesto da primjeni članak 110a. (KZBiH), posljedično čemu se zahtjev za oduzimanje imovinske koristi može podnijeti u parničnom postupku. Konačno se navodi i da je sud svoju pristranost i diskriminirajući odnos prema apelantu pokazao i kroz osudu za djela koja nisu po opisu kaznena djela i kroz izrečenu diskriminirajuću sankciju apelantu.

II.Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenoj drugostupanjskoj presudi, te da smatra da je nesvrsishodno i ovom prilikom ih ponovno isticati. Također je navedeno da „pobijanom“ presudom ni u kojem slučaju nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant u predmetnoj apelaciji.

V.Relevantni propisi

24. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminiranom periodu (od 2006. do 2011. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Temeljni pojmovi Članaka 1. stavak (20) (20) Skupina za organizirani kriminal je skupina od tri ili više osoba koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi stjeacanja materijalne koristi.

Svrha kažnjavanja Članak 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog kaznenog djela;

b) da se utječe na učinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utječe na ostale da ne čine kaznena djela;

d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 110.

(1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist, pribavljenu kaznenim djelom.

(2) Korist iz stavka 1. ovog članka oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 110a.

Kada se kazneni postupak vodi za kaznena djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz članka 110. stavak (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužitelj pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih kaznenih djela, a počinitelj nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

Pranje novca Članak 209. stavak (2) (2) Ako je počinitelj djela iz stavka (1) ovog članka istodobno i počinitelj ili saučesnik u kaznenom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stavka (1) ovog članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Organizirani kriminal Članak 250. st. (2) i (3) (2) Tko kao pripadnik skupine za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kaznen djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi skupinom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

25. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10), sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 373.

Krivotvorenje isprave (1) Tko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

26. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka Ustavnog suda, 42/18-Rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21–Odluka Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH, 42/18-Rješenje US BiH, 65/18 ), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) Pravo na obranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane.

Članak 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i tsvakoj od strana pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 225. stavak (6) (Okončanje istrage) (6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Članak 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 290. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.

Članak 394.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi inače njezino utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog vijeća broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branitelj su primili 13. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. svibnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također se ukazuje i na kršenje prava iz čl. 7. i 13. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na ove navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2,što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak.

33. Članak 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje obrane;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

34. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

36. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant nepravičnost predmetnog kaznenog postupka a priori vidi u činjenici da nije saslušan prije podizanja optužnice. Zatim se ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u odnosu na utvrđenje redovnih sudova da je apelant počinitelj predmetnih kaznenih djela, pri čemu se ujedno osporava postojanje bitnih obilježja predmetnih kaznenih djela. Pritom apelant vidi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada je u pitanju kako odluka o izrečenoj kaznenopravnoj sankciji, tako i odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Također, apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na sporna pitanja, a posebice od Apelacijskog vijeća u žalbenom postupku prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

37. U vezi s navodima da apelant nije ispitan u istrazi, a što je, kako to apelant smatra, suprotno zakonskoj odredbi iz članka 225. stavak (6) ZKPBiH, Ustavni sud primjećuje da je tijekom postupka apelant iznosio identičan navod pred oba redovna suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sudovi ovaj prigovor nisu (detaljno) razmatrali zbog propusta apelantove obrane da predoči kao dokaz zapisnike iz istrage kako bi sud mogao provjeriti istinitost ovih apelantovih navoda. Na drugoj strani, apelant smatra da je ovakav stav redovnih sudova doveo do kršenja njegovog prava na obranu i principa jednakosti stranaka u postupku. Po ocjeni Ustavnog suda, navedeni prigovor apelantove obrane suštinski korespondira u konvencijskom smislu sa osiguravanjem garancija osumnjičenoj, odnosno optuženoj osobi da bude pravodobnoa obaviješten o optužbama protiv nje kako bi imala dostatno vrijeme da efektivno pripremi svoju obranu. Dakle, radi se o garancijama iz članka 6. stavak 3.a) i b) Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3.a) Europske konvencije zahtijeva da posebna pozornost bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a detalji o kaznenom djelu imaju krucijalnu ulogu u kaznenom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Dalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojima se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju tih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski uvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u ovisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dostatno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu obranu (vidi, Europski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. srpnja 2000. godine, st. 59. i 60). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u tijeku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi, Europski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. srpnja 2006. godine, stavak 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u tijeku kaznenog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na obranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Europski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. travnja 2011. godine, stavak 24). Također, Ustavni napominje da su toč. a) i b) stavka 3. članka 6. Europske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju obranu (vidjeti, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, presuda od 25. ožujka 1999. godine, st. 52-54, ECHR 1999 II) i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju obranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, presuda od 1. ožujka 2001. godine, st. 49- 52, i Zhupnik protiv Ukrajine, presuda od 9. prosinca 2010. godine, st. 39-43).

38. U svjetlu ukazanih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je Sud BiH izvršio određene konkretizacije činjeničnog stanja koje se ne odnose na bitna obilježja kaznenih djela koja su apelantu (i ostalim optuženim) stavljena na teret, odnosno da navedenim preciziranjem optužnice nije povrijeđen njezin subjektivni i objektivni identitet, niti je posljedično navedenom došlo do prekoračenja optužbe u konkretnom slučaju. Pritom Ustavni sud, također, konstatira da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je Sud BiH istaknuo da je apelant izjavio da je razumio i primio optužnicu (iako je to apelant tijekom prvostupanjskog postupka negirao u formi prigovora), a što proizlazi iz zapisnika apelantovog izjašnjenja o krivnji od 26. veljače 2014. godine. Na činjenicu prijema predmetne optužnice ukazuje i sam apelant u predmetnoj apelaciji, navodeći pritom da on i njegov tadašnji branitelj nisu ulagali prigovor na optužnicu u vezi sa navodom da se apelant kao osumnjičeni u istrazi nije izjasnio o navodima osnove sumnje i da mu nije data prilika. Stoga, u odsustvu sumnje Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju optužba prekoračena, budući da je apelant optužen i osuđen za ista kaznena djela, Ustavni sud ne nalazi da je stav Apelacijskog vijeća iz osporene drugostupanjske presude da apelant nije bio onemogućen da uloži predmetne zapisnike (koje je imao u posjedu sve vrijeme) radi dokazivanja svoje teze (o kršenju zakonske odredbe kojom se propisuje da se optužnica ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan), stavio pretjeran teret na apelantovu obranu i ugrozio garancije prava na obranu i jednakosti stranaka u postupku. Iz navedenog proizlazi da apelant nije bio onemogućen u svojim pravima budući da je kontinuirano bio upoznat s tim koje mu se inkriminirane radnje i koja kaznena djela stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu je tekom postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega, kao i da predlaže dokaze koji mu idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti utemeljenim apelantove tvrdnje u ovom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova obrana imala dostatno informacija koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme obrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neutemeljenim prednje apelantove tvrdnje u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 3.a) i b) Europske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu članka 6. stavak 3.d) Europske konvencije.

39. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (u odnosu na utvrđenje apelantove krivnje, kaznenopravne sankcije i odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom), Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. ožijka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Sud BiH, a potom i Apelacijsko vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da je Sud BiH svoj zaključak o postojanju kaznenog djela organizovani kriminal iz članka 250. st. (2) i (3) K BiH u vezi sa kaznenim djelima pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i krivotvorenje isprave iz članka 373. KZFBiH, isključivo u kontekstu apelantovih radnji (toč. 21. i 22. izreke osuđujućeg dijela osporene prvostupanjske presude), izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Sud BiH posebnu pažnju posvetio i na detaljan način elaborirao elemente predmetnih kaznenih djela (organizovani kriminal, krivotvorenje isprave i pranje novca) u konkretnom slučaju i dao obrazloženje koje se ne čini Ustavnom sudu proizvoljnim zašto se apelantove kaznenopravne radnje imaju okarakterizirati kao predmetna kaznena djela. Također, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode apelacije kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili kod izricanja kaznenopravne sankcije apelantu, tj. kazne zatvora u trajanju od tri godine, jer se obrazloženja kako Suda BiH, tako i Apelacijskog vijeća u kontekstu tumačenja i primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (koje se odnose na svrhu kažnjavanja i opća pravila za odmjeravanje kazne; čl. 39. i 48. KZBiH) ne čine proizvoljnima. Pritom, Ustavni sud konstatira i da je apelantu izrečena kazna ispod zakonskog minimuma primjenom instituta ublažavanja kazne iz članka 49. u vezi sa člankom 50. KZBiH. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi u konkretnom slučaju donijeli odluku o oduzimanju imovinske koristi od apelanta pribavljene kaznenim djelom/djelima primjenom članka 394. ZKPBiH u vezi sa člankom 110. st. (1) i (2) KZBiH, smatrajući da okolnosti konkretnog slučaja (vidi točku 12. ove Odluke) dozvoljavaju utvrđivanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom po slobodnoj ocjeni, a ne kako to apelant smatra upućivanjem na parnicu iz razloga što tužitelj nije (u smislu članka 101a. KZBiH) priložio nijedan dokaz na temelju kojeg bi se utvrdilo što predstavlja imovinsku korist u konkretnom slučaju. Pritom je Ustavni sud imao u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostupanjske odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženju sudsku odluku uz argumentaciju da je Apelacijsko vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostupanjske presude u odnosu na prethodno navedena sporna pitanja, referirajući se pritom na stavove iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude bez potrebe njihovog ponavljanja. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Europskog suda, tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvaliteta i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da samo suštinsko potvrđivanje nižestupanjske odluke čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40. sa ostalim referencama iz prakse Europskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostupanjskim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove obrane, odnosno kada obrazloženje nižestupanjske sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela organizovani kriminal iz članka 250. st. (2) i (3) KZBiH u vezi sa kaznenim djelima pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i krivotvorenje isprave iz članka

373. KZFBiH, te u kojem postupku mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i naloženo oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u iznosu od 1.000,00 KM, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom kaznenog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1682/20 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio