Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-953/20 (N.V.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-953/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 953/20, rješavajući apelaciju N. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. V. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-380-1/2020 od 23. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant N. V. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTS).
2. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene kojom bi se odložilo dejstvo svih odluka VSTS-a koje su donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta, do donošenja odluke Ustavnog suda po izjavljenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od VSTS-a, Prvostepene disciplinske komisije VSTS-a (u daljnjem tekstu: PDK), Drugostepene disciplinske komisije VSTS-a (u daljnjem tekstu: DDK) i Ureda disciplinskog tužioca VSTS-a (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 25. juna, odnosno 20. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. VSTS, PDK, DDK i UDT su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 1. jula do 27. septembra 2021.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. UDT je 29. aprila 2019. godine podnio disciplinsku tužbu protiv apelanta (sudija Opštinskog suda u Bugojnu, u vrijeme izvršenja disciplinskog prekršaja sudija Osnovnog suda u Prnjavoru) zbog disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 7 („propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja u predmetima kada postoji sukob interesa“) Zakona o Visokom i sudskom tužilačkom savjetu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTS-u), te povrede odredaba 1.5, 2.1., 2.5. Kodeksa sudijske etike. U disciplinskoj tužbi je navedeno da je apelant u periodu od 10. juna do 15. septembra 2016. godine postupao u predmetu Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 V 024370 16 V uprkos činjenici da je u krvnom srodstvu sa strankama postupka, te iako svjestan da je zbog srodstva sa strankama u sukobu interesa, te da navedene okolnosti kod svakog objektivnog promatrača mogu izazvati sumnju u nepristrasnost sudije i narušiti ugled suda, propustio da odmah po saznanju ko su stranke u predmetu, obavijesti predsjednika suda o navedenom srodstvu kao okolnosti koja opravdava izuzeće sudije od postupanja, te nastavio postupati u predmetu sve dok njegovo izuzeće nije zatražila punomoćnica predlagača, a apelant se izjasnio da su navodi iz zahtjeva osnovani, te da bi mogli dovesti u sumnju objektivnost sudske odluke, nakon čega je odlukom predsjednika suda predmet presigniran u rad drugom sudiji, čime je počinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret.
7. PDK je nakon provedenog disciplinskog postupka donio Odluku broj 04-07-6-1639- 9/2018 od 3. septembra 2019. godine kojom je utvrđena apelantova odgovornost za postupanje kao u prethodnoj tački ove odluke, čime je počinio prekršaj iz člana 57 tačka 7 Zakona o VSTS-u „propuštanje da traži izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“ istovremeno kršeći i odredbe Kodeksa sudijske etike (1.5., 2.1. i 2.5), te je stoga apelantu na osnovu odredbe člana 58 stav 1 tačka a) i člana 59 Zakona o VSTS-u izrečena pismena opomena koja se ne objavljuje (sve preciznije navedeno u dispozitivu odluke).
8. U pismenom odgovoru na disciplinsku tužbu apelant je istakao da je disciplinska tužba neosnovana jer je pitanje izuzeća, odnosno isključenja postupajućeg sudije regulisano čl. 359–361 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS), a u vezi sa članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZVPRS), te se pozvao i na odredbu člana 357 ZPPRS koju je citirao, te je tumačenjem citiranih odredaba izveo zaključak da je kao postupajući sudija bio dužan zahtijevati svoje isključenje jedino ukoliko je sa strankama ili punomoćnikom predlagača bio u srodstvu po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena. Apelant je takođe naveo da je disciplinski tužilac prilikom kvalifikacije disciplinskog prekršaja zanemario okolnost da stranke na ročištu nisu podnijele zahtjev za njegovo izuzeće, već su saglasno predložile da se međe urede shodno postignutom dogovoru, što je potkrijepio dokazom (zapisnik sa ročišta). Osim toga, apelant tvrdi da je disciplinski tužilac zanemario da su parnične stranke braća, a da je punomoćnik predlagača sestra, tako da je apelant sa tim strankama bio u istom stepenu srodstva, pa zbog toga smatra da u tom slučaju nije mogao postojati sukob interesa niti se kod javnosti mogao stvoriti utisak da nije u stanju u konkretnom slučaju postupati nepristrasno. Naveo je i da je disciplinski tužilac namjerno zanemario okolnost da se u podnesku od 23. septembra 2016. godine jasno izjasnio o stepenu srodstva sa strankama da su njegova baka po majci i otac stranaka djeca od dva brata, odakle se može izvući zaključak da je sa strankama srodnik u sedmom stepenu pobočne linije, pa stoga nije postojala obaveza da zahtijeva izuzeće, a da osim toga nije bio ni svjestan postojanja srodstva sa strankama, da sa strankama nije stvorio blizak kontakt.
9. Na pripremno ročište koje je zakazano za 11. juli 2019. godine pristupio je tužilac, ali nije uredno pozvani apelant. U vezi s tim PDK je naveo da je apelant 11. jula 2019. godine poslao e-mail u kojem je naveo da je primio poziv za pripremno ročište predloživši da se sprovede u njegovom odsustvu, pa je ročište i održano u odsustvu apelanta primjenom člana 84 stav 2 ZPPRS. Na ročištu PDK je prihvatio sve predložene dokaze stranaka, dakle i tužioca i apelanta.
10. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 3. septembra 2019. godine pristupio je tužilac, ali ne i apelant, koji je uredno pozvan, koji je ponovo putem e-maila obavijestio komisiju da je primio poziv za glavnu raspravu predloživši komisiji da u slučaju njegovog nedolaska na raspravu održi raspravu bez njegovog prisustva, što je učinjeno primjenom člana 97 stav 4 ZPPRS.
11. PDK je tokom postupka utvrdio da među strankama nije sporno da apelant kao postupajući sudija Osnovnog suda u Prnjavoru nije tražio izuzeće od postupanja, odnosno nije obavijestio predsjednika suda o postojanju razloga za njegovo izuzeće od postupanja u predmetu broj 78 0 V 024370, sve dok na ročištu održanom 15. septembra 2016. godine punomoćnik predlagaoca nije zatražio njegovo izuzeće, a što proizlazi iz izlaganja stranaka tokom tog postupka, a i materijalnih dokaza u koje je PDK izvršio uvid. Dakle, među strankama je sporno da li je apelant svojim postupanjem u vanparničnom predmetu Osnovnog suda u Prnjavoru došao u sukob interesa, te počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 7 Zakona o VSTS-u.
12. Ocjenom provedenih dokaza PDK je utvrdio relevantne činjenice (str. 6 i 7 odluke) te je na osnovu utvrđenih činjenica izveo zaključak da je apelant postupajući kao sudija u vanparničnom predmetu Osnovnog suda u Prnjavoru, unatoč postojanju zakonske odredbe o zabrani obavljanja sudijske dužnosti u situaciji kada postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost, ipak postupao u predmetu. Prilikom odlučenja PDK se pozvao i citirao odredbe ZPPRS, i to čl. 357 i 360, te je naglasio da se od svih nosilaca pravosudnih funkcija očekuje da u svim situacijama u svom postupanju i ponašanju u pravosudnim institucijama i izvan njih uvijek pokazuju visok stepen moralnih vrijednosti, te je u tom smislu potreba pojačana pažnja i oprez, te izbjegavanje svih situacija koje mogu dovesti u pitanje dignitet pravosudne funkcije, te je prema mišljenju PDK-a apelant svojim postupanjem u navedenom predmetu disciplinske tužbe narušio navedene principe.
13. Tumačenjem pozitivnih propisa, PDK je istakao da jasno proističe zaključak da je sudija kod kojeg je postojao legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristranost, zbog čega može postojati sukob interesa, trebao o tome obavijestiti predsjednika suda, te tako postaviti pitanje podobnosti i legitimnosti svoga daljnjeg postupanja u predmetu. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant bio u krvnom srodstvu sa strankama u postupku i da mu je navedena činjenica bila poznata u vrijeme kada je zadužio predmet i u vrijeme postupanja. Iz izjašnjenja po zahtjevu stranke za izuzeće koje je upućeno predsjedniku Osnovnog suda u Prnjavoru od 15. septembra 2016. godine vidljivo je da je lično apelant tvrdio da su navodi iz zahtjeva tačni jer je u krvnom srodstvu sa strankama i da bi to moglo dovesti u pitanje objektivnost eventualne odluke u predmetu ako se uzme u obzir da stranke nisu postigle dogovor oko uređenja međa. Navedeno upućuje na zaključak da je i sam apelant bio svjestan da njegovo postupanje u predmetu može izazvati sumnju u njegovu nepristranost. Shodno tome, PDK je ocijenio neosnovanim apelantov navod da u konkretnom slučaju nije došao u sukob interesa jer u predmetu nije donio nikakvu meritornu odluku kojom bi riješio po prijedlogu za uređenje međa jer je nesporno da apelant sam ne bi zatražio svoje izuzeće da to nije učinila stranka u postupku. Činjenica da je izostala meritorna odluka, po ocjeni PDK-a, ne isključuje disciplinsku odgovornost za disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret jer biće tog prekršaja čini propuštanje da apelant traži svoje izuzeće u predmetu kada postoji opasnost od sukoba interesa.
14. Pri tome PDK je ocijenio neosnovanim apelantov navod da su stranke u postupku zatražile njegovo izuzeće kada nisu uspjele postići sporazum u predmetnoj pravnoj stvari, jer način okončanja predmeta nema uticaja na apelantovu disciplinsku odgovornost. Pri tome, PDK je prilikom odlučenja cijenio činjenicu da je apelant sudija s dugogodišnjim iskustvom na parničnom referatu i da shodno tome poznaje odredbe ZPP-a iz kojih razloga je neprihvatljiv stav da sukoba interesa nije bilo. U vezi s tim PDK je citirao odredbu člana 357 stav (2) ZKPRS koje propisuju da sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, a u konkretnom slučaju u pitanju je krvno srodstvo sa obje stranke u postupku pa je apelantova obaveza bila da o tome obavijesti predsjednika suda, bez obzira što se ne radi o obligatornom razlogu za izuzeće.
15. Prilikom rješavanja pojedinih pravnih pitanja koja su se postavila pred PDK, a posebno rješavanje pitanja pravnog kvalifikovanja opisanih radnji apelanta i njenih posljedica, PDK je istakao da su standardi nezavisnog i nepristrasnog odnosa prema poslu definisani etičkim pravilima koja imaju dopunjujući karakter za osnovnu normu disciplinskog prekršaja (o čemu se PDK detaljnije izjasnio na str. 9 i 10 obrazloženja odluke).
16. U vezi s izrečenom disciplinskom mjerom, a u vezi sa kriterijumima koji su utvrđeni Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (u daljnjem tekstu: Smjernice) PDK je imao u vidu broj i težinu učinjenih disciplinskih prekršaja, kao i njihove posljedice, koje se ogledaju u činjenici da je apelant opisanim postupanjem došao u sukob interesa, te na taj način izazvao negativne konotacije u pravosudnoj zajednici i šire, odnosno narušio ugled funkcije koju je u vrijeme disciplinskog prekršaja obavljao, suda u kojem je postupao te pravosuđa u cjelini. PDK je pravno tumačenje odnosa disciplinske odgovornosti apelanta prema počinjenom disciplinskom prekršaju tumačio shodno odredbama Krivičnog zakona prema kojem disciplinski prekršaj može biti učinjen umišljajno (direktni umišljaj ili eventualni umišljaj), odnosno iz nehata (svjesni ili nesvjesni nehat), a ovakvo shvatanje je izvedeno iz materijalno-krivičnog instituta umišljaja i nehata s obzirom na činjenicu da Zakon o VSTS-u, a niti Poslovnik VSTS-a ne regulišu ovaj materijalnopravni institut. PDK je nakon provedenih dokaza i odnosa apelanta prema učinjenom disciplinskom prekršaju zaključio da je apelant postupajući na način opisan u tački 3 ove odluke bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili će je moći spriječiti (svjesni nehat).
17. Prilikom odlučivanja o disciplinskoj mjeri PDK je imao u vidu i kršenje Kodeksa sudijske etike u BiH od apelanta iz razloga što su razlozi nezavisnog i nepristrasnog odnosa prema poslu i sudijskog ponašanja s ciljem jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe definisani upravo etičkim pravilima, koja imaju dopunjujući karakter za osnovu normu disciplinskog prekršaja. PDK je prilikom odlučenja cijenio olakšavajuće okolnosti kod apelanta, i to da se radi o sudiji protiv kojeg se do sada nije vodio disciplinski postupak, te da je kroz dosadašnje rezultate rada iskazao visok stepen stručnosti u radu, dok je od otežavajućih okolnosti cijenjena činjenica da se radi o sudiji sa dugogodišnjim iskustvom koji dobro poznaje pozitivne zakonske propise koji regulišu institut izuzeća, te činjenicu da mu je u momentu zaduženja navedenim predmetom bila poznata činjenica srodstva sa strankama.
18. Odlučujući o žalbama apelanta i disciplinskog tužioca, DDK je donio Odluku broj 04-07-6-1639-12/2019 od 21. novembra 2019. godine kojom je stavom I izreke usvojio žalbu tužioca, te je prvostepena odluka preinačena u dijelu izrečene disciplinske mjere tako da je apelantu za radnje koje su detaljno opisane u izreci prvostepene odluke za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 56 stav 7 Zakona o VSTS-u izrečene disciplinska mjera javna opomena. Stavom II odluke odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
19. DDK je nakon ispitivanja apelantovih žalbenih navoda utvrdio da su neosnovani prigovori da se u apelantovim radnjama nisu stekla sva obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56 stav 7 Zakona o VSTS-u. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant u predmetu Osnovnog suda u Prnjavoru postupao suprotno odredbi člana 357 stav 2 ZPPRS. Prema mišljenju DDK, apelant pogrešno tumači da se iz rada na predmetu trebao izuzeti samo ako su ispunjeni uslovi za njegovo obligatorno isključenje koje propisuje odredba člana 357 stav 1 tačka 2) ZPPRS budući da se u konkretnom slučaju radi o fakultativnom osnovu za izuzeće za koje su prema pravilnoj ocjeni PDK-a bili ispunjeni zakonski uslovi. Kako se u konkretnom slučaju radi o odredbi koja taksativno ne navodi sve okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristrasnost u postupanju sudije u konkretnom slučaju, neophodno je uzeti standard subjektivnog i objektivnog testa, prihvaćen od Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska suda) u predmetu Thorgeirson protiv Islanda iz 1992. godine, odnosno Odluci Ustavnog suda AP 2473/06 od 17. marta 2009. godine.
20. DDK je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da PDK dokaze nije cijenio brižljivo i savjesno, i to svaki dokaz posebno, odnosno sve zajedno jer je dodatnom analizom svih dokaza (posebno apelantova dva izjašnjenja) utvrđeno da apelant ni u jednom izjašnjenju na zahtjev za njegovo izuzeće nije naveo da mu nije bila poznata činjenica postojanja srodstva sa strankama u postupku, već je samo precizirao stepen navedenog srodstva, zbog čega se pokazuje ispravnim zaključak PDK-a da je apelant bio svjestan navedenog srodstva, kao i činjenice da njegovo postupanje u ovom predmetu može izazvati sumnju u njegovu nepristrasnost. Pri tome DDK je imao u vidu i apelantov odgovor na disciplinsku tužbu u kojoj je naveo da nije bio svjestan postojanja srodstva sa strankama sve dok nije podnesen zahtjev za izuzeće jer stranke površno poznaje, nikada nije živio na selu u kojem žive stranke, a da je tek povremeno (vrlo rijetko) dolazio u kontakt sa stranaka kada bi dolazio da posjeti rodbinu, koja je živjela u istom selu. DDK je iz navedenog odgovora izveo zaključak da su apelantovi navodi kontradiktorni sami sebi jer je apelant u odgovoru navodi da mu nije bilo poznato srodstvo sa strankama, a potom da je navedene srodnike povremeno viđao, što je DDK cijenio kao apelantov pokušaj da izbjegne disciplinsku odgovornost.
21. Osim toga, na okolnost da mu predmetno srodstvo sa strankama u postupku nije bilo poznato apelant nije dostavio niti jedan dokaz koji bi upućivao na drugačiji zaključak, a DDK smatra da je metodološki pristup u ocjeni dokaza u potpunosti zadovoljava kriterijume propisane članom 8 ZPPRS, koji se supsidijarno primjenjuju u skladu sa odredbama člana 79 Poslovnika VSTS-a.
22. U pogledu praske Ustavnog suda izražene u predmetu broj AP 98/04 za koju apelant tvrdi da je dio obrazloženja osporene odluke i da je neprimjenjiva u konkretnom slučaju, DDK je istakao da je citirana odluka navedena u završnom izlaganju tužioca, dakle na citiranu odluku PDK se nije ni pozvao, niti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju.
23. U vezi sa žalbom tužioca DDK je istakao da je PDK prilikom ocjene olakšavajućih okolnosti kod apelanta prevelik značaj dao činjenici da apelant do sada nije disciplinski odgovarao, te je propustio cijeniti dosadašnju praksu disciplinskih komisija VSTS-a izraženu u predmetima broj 04-07-3-2056-13/2015 od 22. decembra 2015. godine i 04-07-6- 1720-17/2018 od 20. decimetra 2018. godine, na koje obavezuju i principi za određivanje mjera propisanih odredbom člana 59 Zakona o VSTS-a (o čemu se DDK detaljnije izjasnio na str. 6 i 7 obrazloženja odluke).
24. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odluke DDK, Vijeće VSTS-a je donijelo Odluku broj 04-07-6-380-1/2020 od 23. januara 2020. godine kojom je žalbu odbilo i osporenu odluku potvrdilo.
25. Imajući u vidu odredbe člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, te član 103 stav (2) Poslovnika VSTS-a, Vijeće kao cjelina je osporenu odluku ispitivalo samo u dijelu izrečene disciplinske mjere, pa je u cijelosti prihvatilo razloge koje je naveo DDK u svojoj odluci, smatrajući da je izrečena disciplinska mjera javna opomena adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja, njegovim posljedicama, okolnostima izvršenja prekršaja i utvrđenom stepenu apelantove disciplinske odgovornosti, te da će se izrečenom mjerom ostvariti svrha i ciljevi disciplinskog sankcionisanja nosilaca pravosudnih funkcija od disciplinskih organa VSTS-a. Vijeće je kao cjelina konstatovalo da je DDK pravilno utvrdio sve okolnosti iz člana 59 Zakona o VSTS-u, a u vezi s kriterijumima koji su utvrđeni Smjernicama, a koje su od značaja za određivanje vrste i visine disciplinske mjere, te njihovim pravilnim vrednovanjem dala im odgovarajući značaj, iz kojih razloga se žalbene tvrdnje o neproporcionalnosti disciplinske mjere ne mogu prihvatiti osnovanim. Suprotno žalbenim prigovorima, Vijeće kao cjelina je zaključilo da je DDK pravilno vrednovao kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti kod apelanta, kao i dosadašnju disciplinsku praksu Vijeća za navedeni disciplinski prekršaj, te je apelantu izrečena odgovarajuće disciplinska mjera. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnoj primjeni prava. Apelant u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, ističe da PDK nije našao shodnim da na osnovu izvedenih dokaza utvrdi u kojem je apelant bio srodstvu sa strankama u postupku i sa punomoćnikom predlagača jer je smatrala da to nije relevantno, a takav (pogrešan) zaključak podržao i DDK. Kako se u opisu disciplinskog prekršaja navodi da je apelant bio svjestan da su mu stranke krvni srodnici i prije nego je zahtjev za izuzeće podnesen apelant smatra da su disciplinski organi VSTS-a bili dužni utvrditi da je disciplinski prekršaj počinjen uslijed umišljaja, odnosno bili su dužni utvrditi stepen srodstva jer s obzirom na pozivanje na nesvjesni nehat morali su dati odgovor da li je kao sudija morao znati sve srodnike u 6. ili 7. stepenu pobočnog srodstva. Apelant smatra da se stanje njegove svijesti kod odlučivanja moralo potpuno utvrditi. Kako PDK nije naveo da je prilikom ocjene dokaza utvrdio stepen srodstva, apelant smatra da se nije mogao izvesti zaključak da je prekršaj učinjen uslijed nesvjesnog nehata. Dakle, u kontekstu obrazloženja disciplinskih komisija moralo bi se odgovoriti na pitanje da li su sudije prilikom stupanja na dužnost dužne poznavati sve krvne srodnike u bilo kojem stepenu srodstva, kako bi izbjegli mogućnost sukoba interesa, te ako to nisu dužni učiniti trebalo bi odgovoriti na pitanje do kojeg stepena pobočnog srodstva ne može očekivati od sudije da poznaje sve srodnike. Navedeno posebno dolazi do izražaja kada se uzme u obzir da je apelant tokom postupka tvrdio da nije imao saznanja da je sa strankama u bilo kojem stepenu krvnog srodstva te da sam do tih saznanja došao tek nakon što je podnesen zahtjev za izuzeće. Apelant se poziva, citira i tumači odredbe ZPPRS o uslovima za izuzeće sudije, a tumačenjem člana 357 stav 2 izvodi zaključak da je kao postupajući sudija bio dužan zahtijevati isključenje ukoliko je sa strankama ili punomoćnikom predlagača bio u srodstvu po krvi u prvoj liniji, a u pobočnoj do četvrtog stepena. Dakle, sudija je u obavezi obavijestiti predsjednika suda ukoliko je svjestan postojanja bliskog odnosa sa strankama ili postojanja nekog drugog razloga koji može dovesti u pitanje nepristrasnost, pa se shodno tome disciplinska odgovornost sudije mora svesti na bliske srodnike ili blizak odnos sa nekom strankom koji može dovesti u pitanje nepristranost jer se u suprotnom postavlja pitanje da li na osnovu doslovnog tumačenja odredbe člana 56 stav 1 Zakona o VSTS-u postoji disciplinska odgovornost i u slučaju da je sa bilo kojom strankom u 10, 15. i 20. stepenu krvnog srodstva. Apelant nadalje tvrdi da odredbama Zakona o VSTS-u nisu propisana ograničenja u pogledu stepena srodstva, ali odredba člana 56 stav 7 propisuje obavezu zahtijevanja izuzeća ukoliko je sudija svjestan okolnosti koje mogu dovesti do sukoba interesa, čime se dovodi u pitanje suštinska nezavisnost sudije. Potom apelant tvrdi da se PDK neosnovano pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 98/04. Apelant osporava odluku i u dijelu izrečene disciplinske sankcije jer je takva odluka donesena protivno odredbi člana 59 Zakona o VSTS-u koju su nadležne komisije pogrešno protumačile.
27. Apelant je istovremeno zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo dejstvo osporenih odluka. U tom pravcu apelant je naveo da trenutno obavlja dužnost predsjednika Izvršnog odjeljenja Opštinskog suda u Bugojnu sa ograničenim mandatom, ali da postoji mogućnost produženja mandata još tri godine bez raspisivanja internog konkursa. Preporukama VSTS-a izdato je uputstvo svim predsjednicima sudova u BiH da prilikom imenovanja predsjednika odjeljenja na period od jedne godine i produženju mandata imenovanim predsjednicima ne uzme u obzir sudije koje su u posljednje tri godine disciplinski kažnjeni za bilo koji disciplinski prekršaj tako da bi osporena odluka mogla proizvesti nenadoknadive posljedice. Osim toga, opšte je poznato da bi zbog „protivustavnih“ odluka bio tretiran diskriminirajuće na svakom konkursu raspisanom za popunu pozicija u sudovima viših instanci s obzirom na disciplinsko kažnjavanje.
b) Odgovor na apelaciju
28. PDK, DDK i Vijeće VSTS-a su u iscrpnim odgovorima, između ostalog, naveli da je PDK, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasne i argumentovane razloge da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli elementi disciplinskog prekršaja iz člana 57 tačka 7 Zakona o VSTS-u, a utvrđene činjenice su dovedene u vezu sa članom 357 ZPPRS. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da disciplinski postupak nije bio pravičan, te je neosnovan i njegov navod da je PDK bio u obavezi da utvrdi tačan stepen srodstva apelanta sa strankama u postupku s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije bio u pitanju obavezan osnov za isključenje koje propisuje odredba člana 357 stav 1 ZPPRS. Neosnovan je i prigovor u pogledu utvrđenog oblika apelantove subjektivne odgovornosti prema počinjenom prekršaju s obzirom na to da je PDK cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja utvrdio svjesni nehat kod apelanta, a ne blaži oblik u vidu nesvjesnog nehata, kako to pogrešno tvrdi apelant, a sve u skladu sa članom 54 Zakona o VSTS-u izvodeći ga iz materijalno-krivičnog instituta umišljanja i nehata s obzirom na to da navedeni institut nije regulisan ni Zakonom o VSTS-u, niti Poslovnikom VSTS-a. DDK je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima koje je naveo PDK u svom izjašnjenju na apelaciju jer je činjenično stanje u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Odluku o disciplinskoj mjeri DDK je ispitao u vezi sa žalbenim prigovorima tužioca utvrdivši da PDK nije pravilno utvrdio sve okolnosti iz člana 58 i 59 Zakona o VSTS-u koje su bile značajne za određivanje vrste disciplinske mjere vrednovanjem, te njihovim pravilnim vrednovanjem nije im dao odgovarajući značaj, te su detaljno obrazloženi razlozi za izricanje disciplinske mjere – javna opomena. Vijeće VSTS-a je sve prigovore ocijenilo neosnovanim, predloživši da se i apelacija, ali i privremena mjera odbiju kao neosnovane.
29. UDT je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, sve apelantove prigovore ocijenio neosnovanim. U odnosu na navode iz apelacije koji se odnose na proizvoljno postupanje PDK-a i DDK-a u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjeničnog stanja, posebno u odnosu na stanje svijesti apelanta i njegova saznanja u vezi sa srodstvom sa strankama, te u vezi sa proizvoljnom primjenom zakona, UDT je istakao da su oni neosnovani i da su prethodno cijenjeni i razmotreni od disciplinskih komisija, u čijim su odlukama dati jasni argumenti i obrazloženja. Predloženo je da se apelacija i zahtjev za donošenje privremene mjere odbiju kao neosnovani.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
Član 360. stav (3) Kad sudija sazna da je stavljen zahtev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupiće po članu 49. ovog zakona.
31. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16):
Član 2. stav (2) (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.
32. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08):
Član 56. tačka 7) Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:
[…] 7. propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa;
[…] Član 58. stav (1) tačka b) Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
[…] (b) javnu opomenu;
[…] Član 59.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.
(3) Vijeće može uzeti u obzir svako prethodno privremeno udaljenje od vršenja dužnosti određeno tokom postupka o kojem je riječ, te u skladu s tim odlučiti da smanji mjeru ili može po vlastitoj volji odlučiti da je privremeno udaljenje samo po sebi dovoljno kao mjera za utvrđeni disciplinski prekršaj ili prekršaje.
33. Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 24/15 i 94/18) u relevantnom dijelu glasi:
1. NEZAVISNOST
Nezavisnost pravosuđa predstavlja preduvjet za vladavinu prava. Sudija obavlja sudijsku funkciju nezavisno, na osnovu zakona i vlastite procjene činjenica, podržavajući nezavisnost pravosuđa s individualnog i institucionalnog aspekta.
1.5. Sudija promoviše visoke standarde sudijskog ponašanja u cilju jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe.
2. NEPRISTRASNOST
Sudija obavlja svoju funkciju i tretira sve strane u predmetu bez favorizovanja, pristrasnosti i predrasuda. Nepristrasnost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.
2.1. Sudija se ponaša u sudu i van suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristrasnost tog sudije i pravosuđa u cjelini.
2.5. Sudija će zatražiti svoje izuzeće ako kod javnosti može stvoriti utisak da nije u stanju odlučivati o predmetu nepristrasno, kao i kada to sam ocijeni. VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U kontekstu naprijed navedenog, a budući da je osporena odluka VSTS-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (tačka 20).
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTS-a broj 04-07- 6-380-1/2020 od 23. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 6. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
42. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta koji je u vrijeme počinjenja disciplinskog prekršaja obavljao dužnost sudije Osnovnog suda u Prnjavoru. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancija koje pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36–39, i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ, koju pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi svode na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelant u suštini tvrdi da je na osnovu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja (proizvoljne ocjene materijalnih dokaza – izjašnjenja apelanta na zahtjevu za njegovo izuzeće) i proizvoljne primjene prava (Zakona o VSTS-u i ZPPRS) proizvoljno utvrđeno da je postojao sukob interesa i da je propuštanjem da traži svoje izuzeće počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 7 Zakona o VSTS-u, kršeći i odredbe Kodeksa sudijske etike (1.5, 2.1 i 2.5).
44. U vezi s ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do propusta na koje apelant ukazuje.
46. Istovremeno, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
47. Imajući u vidu navedene stavove u vezi s apelacionim prigovorima i osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da su PDK, DDK i VSTS kao cjelina (u odnosu na odluku o disciplinskoj mjeri) dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost na koju apelant ukazuje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se PDK, DDK Vijeće VSTS-a i UDT u odgovoru na apelaciju dodatno izjasnili o apelantovim apelacionim prigovorima cijeneći ih neosnovanim. Dakle, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama disciplinskih komisija utvrđeno da je apelant, iako svjestan činjenice da je u krvnom srodstvu s vanparničnim strankama u postupku i pravnim zastupnikom predlagaoca, propustio odmah po saznanju ko su stranke u predmetu obavijestiti predsjednicu suda, nastavljajući rad u predmetu sve dok punomoćnik predlagaoca nije zatražio apelantovo izuzeće, a apelant se u izjašnjenju na zahtjev o izuzeću izjasnio da mu je činjenica krvnog srodstva sa strankama bila poznata, čime je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 7) Zakona o VSTS-u („propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“) u vezi s povredom odredaba Kodeksa sudijske etike (vidi relevantne propise). Ustavni sud zapaža da je PDK apelantu za navedeni disciplinski prekršaj izrekao disciplinsku mjeru pismena opomena koja se javno ne objavljuje, koja je u žalbenom postupku po žalbi tužioca preinačena u javnu opomenu, koja je potvrđena od VSTS-a.
48. Dakle, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka provedeni svi dokazi koji su predloženi od apelanta i tužioca, a Ustavni sud u njihovoj ocjeni ne uočava proizvoljnost, niti da je tokom disciplinskog postupka zanemarena neka bitna okolnost koja bi bila značajna za utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant, iako je bio uredno pozvan, propustio da prisustvuje ročištima, te je na taj način propustio da svoju odabranu lično iznese. U vezi s apelantovim prigovorima da su disciplinske komisije propustile da utvrde tačan stepen srodstva apelanta sa strankama u postupku tvrdeći da je sa strankama u sedmom stepenu pobočne linije, što isključuje osnov za izuzeće iz člana 57 stav 1 ZPP-a, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije tokom postupka utvrdile da se u konkretnom slučaju ne radi o obligatornom osnovu za izuzeće, već o osnovu iz člana 57 stav (2) ZPPRS (vidi relevantne propise). Ustavni sud smatra da apelant, na okolnost da mu srodstvo sa strankama nije bilo poznato (iako iz apelantovog izjašnjenja na zahtjev o izuzeću i drugih materijalnih dokaza proizlazi suprotno), ni tokom postupka, ni u odgovoru na tužbu i u žalbi, nije ponudio relevantne dokaze kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje.
49. Ustavni sud zapaža da su nadležne disciplinske komisije prilikom odlučenja imale u vidu praksu Evropskog suda, ali i Ustavnog suda u kontekstu objektivnog testa nepristrasnosti. U vezi s tim, prema dobro utvrđenoj praksi navedenih sudova, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). U odnosu na objektivnu nepristrasnost, koja se pokreće u konkretnom slučaju, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su činjenične okolnosti konkretnog slučaja dovele u sumnju apelantovu nepristrasnost, pa se apelantovi prigovori kojim pokušava da banalizuje predmetnu situaciju tvrdnjama da se disciplinska odgovornost sudije mora svesti isključivo na bliske srodnike ili blizak odnos s nekom strankom, zapravo ukazuju na apelantovu suštinsko nerazumijevanje objektivnog testa nepristrasnosti suda kojim se strankama u postupku garantuje pravo na nepristrasan sud. Dakle, Ustavni sud smatra da je činjenica koja je tokom postupka utvrđena, i to da je apelant bio svjestan krvnog srodstva sa strankama (bez obzira na stepen krvnog srodstva), što ga je obavezivalo (član 360 stav (3) ZPPRS) da o tome obavijesti predsjednika suda, a što je apelant propustio da učini sve dok izuzeće nije zatražila stranka u postupku, nakon čega je predmet presigniran u rad drugom sudiji, bila ključna za disciplinske komisije koja je opravdala apelantovu disciplinsku odgovornost i izricanje disciplinske mjere.
50. Ustavni sud zapaža da su u vezi sa apelantovim subjektivnim odnosom prema učinjenom prekršaju disciplinske komisije posvetile dosta pažnje utvrđujući da je prekršaj učinjen iz svjesnog nehata, što je dovoljno jasno obrazloženo, pa se apelantovi prigovori koje iznosi u apelaciji, a tiču se „nesvjesnog nehata“, ukazuju neosnovanim. U vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava prilikom izricanja disciplinske mjere, Ustavni sud zapaža da je DDK u obrazloženju svoje odluke naveo razloge za izricanje disciplinske mjere javna opomena pozivajući se na praksu VSTS-a u sličnim predmetima, a izrečenu mjeru potvrdilo je i Vijeće VSTS-a kao cjelina, što je detaljno obrazloženo.
51. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da izneseni prigovori nisu osnovani, te da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali prigovori
52. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje stava 2 člana 6 Evropske konvencije (presumpcija nevinosti – institut krivičnog prava), Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije obrazložio ovaj prigovor. Osim toga, Ustavni sud se poziva na tačku 42 ove odluke iz koje proizlazi da apelanti u ovakvim slučajevima uživaju garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je ocjenom provedenih dokaza nesumnjivo utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za prekršaj iz člana 56 tačka 7) Zakona o VSTS-u i izrečena odgovarajuća disciplinska mjera iz člana 58 stav (1) tačka b) Zakona o VSTS-u, za šta su nadležne disciplinske komisije VSTS-a, te Vijeće VSTS-a kao cjelina u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić