Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1754/20 (V. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Oduzimanje imovine
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1754/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1754/20, rješavajući apelaciju Vlade Delića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vlade Delića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Delić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutačno nalazi u KPZ Foča, a kojeg zastupa odvjetnik Vlado Adamović iz Sarajeva, podnio je 15. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 6. srpnja 2021. godine od Suda BiH i Tužiteljstva BiH da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 15. srpnja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 0 13430 14 K od 31. siječnja 2019. godine optuženi apelant, Ivo Mrkić, Mehmed Trgovčić, Dušanka Jevtić i Dragan Martić, te pravne osobe „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, „Eko Metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina proglašene su krivim, odnosno odgovornim što su u periodu od 2006. do 2011. godine kao skupina za organizirani kriminal u smislu članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koju je apelant organizirao i rukovodio njome, te koja je u duljem vremenskom periodu sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja kaznenih djela: pranje novca, teška krađa i falsificiranje isprava, a sve radi stjecanja protupravne imovinske koristi, kojoj organizaciji su, u smislu članka 1. stavak (20) KZBiH, pripadali i u njoj imali određene uloge: apelant i ostale označene osobe na način pobliže opisan u izreci presude (str. 4-6. presude) poduzeli pojedinačno inkriminirane radnje (u odnosu na apelanta pobliže opisano u toč. 1-20. i toč. 23, 27, 28, 29. i 30 osuđujućeg dijela izreke presude). Posljedično navedenom, presudom je utvrđeno da je apelant pod navedenim točkama osuđujućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak (3) KZBiH u svezi sa kaznenim djelom pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i u svezi sa kaznenim djelom teška krađa iz članka 287. stavak (1) točka a) u svezi sa stavkom (2) točka a) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) zbog čega osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je, također, odlučeno da se od apelanta, u smislu čl. 110. i

111. KZBiH u svezi sa člankom 394. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 12.500,00 KM, koji je apelant dužan uplatiti u korist proračuna Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Isto tako je presudom apelant obvezan na plaćanje troškova sudskog paušala u označenom iznosu, kao i troškova kaznenog postupka čiju visinu će sud odrediti posebnim rješenjem nakon probavljanja potrebnih podataka.

6. Presudom je, također, apelant zajedno sa ostalim označenim osobama oslobođen optužbe da je na način pobliže opisan u izreci oslobađajućeg dijela presude (pod toč. 1-20., točka 45. i toč. 54- 56), čime bi počinio produljeno kazneno djelo carinska prijevara iz članka 216. stavak (2) KZBiH u svezi sa člankom 54. KZBiH, a pod toč. 21-24, toč. 36-44. i toč. 46-52. oslobađajućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak (3) KZBiH u svezi sa produljenim kaznenim djelom carinska prijevara iz članka 216. stavak (2) KZBiH u svezi sa člankom 54. KZBiH u svezi sa kaznenim dijelom pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i u svezi sa kaznenim djelom teška krađa iz članka 287. stavak (1) točka a) u svezi sa stavkom (2) točka a) KZFBiH i u svezi sa člankom 286. stavak (1) KZFBiH. U odnosu na oslobađajući dio presude, apelant je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka, te oni padaju na teret proračunskih sredstava suda. Također je odlučeno da se označeni oštećeni sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu, kao i da se označenim oštećenim pravnim osobama vraćaju privremeno oduzeti označeni radni strojevi.

7. U obrazloženju presude je ukazano, prije svega, na tijek dokaznog postupka, te je, između ostalog, istaknuto da u tijeku glavnog pretresa apelantova obrana nije izvodila dokaze (strana 68. presude). Dalje je ukazano i na završne riječi obrane optuženih, uključujući i obranu apelanta (pobliže opisano na strani 70. presude). Zatim je Sud BiH, u dijelu odluke Procesne odluke -2.11. Izmjene u činjeničnom opisu optužnice“, istaknuo da je izvršio određenu konkretizaciju činjeničnog stanja u osuđujućim točkama presude, izostavljajući nepotrebne dijelove (pojedine riječi ili dijelove rečenica), kao i činjenice koje smatra da nisu dokazane, a koje ne čine bitna obilježja kaznenih djela koja se optuženima stavljaju na teret i za koje su proglašeni krivim. S tim u svezi je navedeno da sud, preciziranjem predmetne optužnice na način kako je to učinjeno, nije povrijedio njezin subjektivni ni objektivni identitet, niti je time prekoračio prvobitno optuženje obzirom da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, te da one nisu na štetu optuženih (pobliže opisano na str. 91-94. presude). Potom je Sud BiH, između ostalog, obrazložio i prigovor obrane optuženog Ive Mrkića da u tijeku istrage nije bio upoznat da se tereti za počinjenje kaznenog djela iz članka 250. stavak (3) KZBiH (strana 114. presude).

8. U nastavku obrazloženja presude je ukazano na Relevantne odredbe materijalnog prava (pobliže opisano na str. 114-119. presude) koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Dalje je u dijelu odluke Dokazi i ocjena dokaza-6.2. Osuđujući dio presude Sud BiH prvenstveno obrazložio uvodni dio izreke presude/optužnice, ukazujući pritom na bitna obilježja kaznenog djela organizirani kriminal iz članka 250. st. (2) i (3) KZBiH u smislu postojanja skupine za organizirani kriminal, postojanja organizatora skupine ili pripadnosti njoj j, te izvršenja kaznenog djela propisanog zakonom (pobliže opisano na str. 120-125. presude). S tim u svezi je navedeno da je ocjenom svih provedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode utvrđeno da je u konkretnom slučaju postojala skupina za organizirani kriminal, koja je u izvjesnom vremenskom periodu (od 2006. do 2011. godine), sporazumno i planirano, djelovala radi izvršenja predmetnih kaznenih djela, a sve sa ciljem stjecanja materijalne koristi. Dalje je navedeno da je organizator skupine bio apelant, a što je utvrđeno sveobuhvatnom analizom izvedenih dokaza, a posebno ocjenom iskaza svjedoka optužbe M.J., P.N., P.M., I.K., M.M. i G.P., kao i svjedoka obrane optuženog Dragana Martića (E.M. i A.J.). Apelantova uloga u konkretnom slučaju, kako je to naveo Sud BiH, podrazumijevala je planiranje i koordinaciju aktivnosti koje su pratile nabavku, odnosno pronalazak građevinskih radnih strojeva u inozemstvu, njihovo prebacivanje u Bosnu i Hercegovinu, te daljnju prodaju, a u koju svrhu je apelant organizirao skupinu čiji su pripadnici imali svoje zadatke koje su izvršavali. O tome, kako je to istaknuo Sud BiH, posebno svjedoče izjave svjedoka P.N. i P.M., koji su ne samo priznali izvršenje djela koja su im stavljena na teret i pripadništvo skupini nego su na glavnom pretresu jasno i nedvosmisleno potvrdili da su u izvršavanju poduzetih radnji postupali upravo po uputama danim od optuženog apelanta. S tim u svezi je navedeno da je svjedok P.N. kazao kako je uvoz radnih strojeva putem svojih tvrtki vršio isključivo na apelantov zahtjev i da je pri tome izvršavao zadatke koje mu je on nalagao, dok je svjedok P.M. potvrdio kako ga je upravo apelant angažirao za odlazak u Njemačku, te da mu je on osobno i platio naknadu za izvršeni posao. Pritom je Sud BiH ukazao da iskazi označenih svjedoka potvrđuju i da je cilj djelovanja skupine bio upravo stjecanje imovinske koristi, te da iz njih jasno proizlazi da su se osobe koje su sudjelovale u radnjama koje su se ticale građevinskih radnih strojeva radnje poduzimale za određenu novčanu naknadu (pobliže opisano na str. 122-124. presude). Da se radilo o skupini koja je bila dobro organizirana, te koja je u kontinuitetu vrlo aktivno djelovala, iako su se njezini pripadnici po pojedinim točkama mijenjali, Sud BiH je istaknuo da bez sumnje upućuje broj izvršenih kaznenopravnih radnji (apelant sudjelovao u njih 25, optuženi Ivo Mrkić u dvije, optuženi Mehmed Trgovčević i Dragan Martić u četiri, a optužena Dušanka Jevtić u sedam), duljina vremenskog perioda u kojem su djela vršena (od 2006. do 2011. godine), broj osoba koje su sudjelovale u radnjama izvršenja, kao i broj građevinskih radnih strojeva koji su pribavljeni na prijevaran način, te nakon carinjenja uvezeni u Bosnu i Hercegovinu.

9. Potom je Sud BiH obrazložio svaku pojedinačnu točku osuđujućeg dijela izreke presude za apelanta: toč. 1-6. (str. 125-137. presude), točka 7. (str. 137-142. presude), točka 8. (str. 141-146. presude), točka 9. (str. 146-150. presude), točka 10. (str. 150-155. presude), toč. 11-13. (str. 155- 161. presude), točka 14. (str. 161-165. presude), točka 15. (str. 165-169. presude), toč. 16-19. (str. 169-176. presude), točka 20. (str. 176-181. presude), toč. 23. (str. 191-195. presude), točka 27. (str. 201-203. presude), toč. 28. i 29. (str. 203-207. presude), te točka 30. (str. 207-209. presude). Obzirom na navedeno, Sud BiH je ponovio svoje utvrđenje da je apelant kao idejni tvorac osmislio skupinu i njezin rad u svim segmentima (od pronalaska građevinskih radnih strojeva, njihovog otuđenja, preko transporta i uvoza, pa do pronalaska kupaca, odnosno njihove dalje prodaje), te poduzeo niz različitih aktivnosti radi povezivanja više osoba (među kojima i prethodno navedenih pripadnika skupine) radi zajedničkih kriminalnih djelatnosti. Dalje je navedeno da je, ocjenom provedenih dokaza, Sud BiH utvrdio da niti jedan od građevinskih radnih strojeva koji su uvezeni u Bosnu i Hercegovinu (uz pomoć radnji koje su poduzimali kako apelant kao organizator, tako i ostali pripadnici njegove kriminalne organizacije), nije pribavljen legalno, kao i da je dio radnih strojeva pribavljen upravo počinjenjem kaznenog djela teška krađa, dok je jedan dio njih iznajmljen, ali nakon isteka najma nikada nije vraćen stvarnim vlasnicima (pobliže opisano na str. 210-214. presude). Isto tako je navedeno da je Sud BiH, ocjenom svih dokaza, utvrdio da su u radnjama apelanta i ostalih označenih optuženih ostvarena sva obilježja kaznenog djela pranje novca (pobliže opisano na str. 214-216. presude). Također je navedeno da je Sud BiH utvrdio da je iznos opranog novca u konkretnom slučaju veće vrijednosti, čime su ostvarena sva bitna obilježja ovog kaznenog djela. Konačno, Sud BiH je istaknuo da je ocijenio da su apelant i ostali optuženi u vrijeme izvršenja kaznenog djela bili sposobni za rasuđivanje i da su bili u mogućnosti da shvate i razumiju značaj svojih radnji. Na temelju činjenica koje su utvrđene u konkretnim točkama osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istaknuo da su optuženi predmetna kaznena djela izvršili sa izravnim umišljajem, odnosno da su svjesno pristupili organiziranoj skupini na čijem se čelu nalazio apelant, te da su vođeni motivom zarade, odnosno koristoljublja, pristali sudjelovati u aktivnostima skupine, prihvaćajući njezine ciljeve kao svoje.

10. Konačno, Sud BiH je istaknuo da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta (i ostalih označenih optuženih) temelji na odredbi članka 110. stavak (1) K BiH, kojom je ustanovljen jedan od općih pravnih principa prema kojem nitko ne može zadržati korist pribavljenu kaznenim djelom, dok je odredbom stavka (2) istog članka određeno da će se korist iz stavka (1) ovog članka oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Imajući u vidu da je na temelju svih provedenih dokaza, promatranih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno počinjenje kaznenih djela kojima je ostvarena imovinska korist, Sud BiH je istaknuo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za njezino oduzimanje. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH, iskoristivši zakonsku mogućnost predviđenu odredbom članka 394. ZKPBiH, imovinsku korist utvrdio po slobodnoj ocjeni, jer je zaključio da bi njezino utvrđivanje na bilo koji drugi način bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama, kada se ima u vidu broj optuženih osoba, njihove uloge u okviru skupine koje imaju nesumnjiv utjecaj na visinu pribavljene koristi, kao i brojnost radnji za koje je utvrđeno da je poduzeo svaki od optuženih posebno. Kod odabira ovakvog načina utvrđivanja imovinske koristi, kako je to navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se vještak ekonomske struke Meliha Mustafić nije decidirano izjašnjavala o visini koristi za svaku optuženu osobu, nego je nalaz koncipirala kroz pregled uvoza radnih strojeva, očitujući se da bi za optužene bilo najpovoljnije protupravnu imovinsku korist promatrati prema novčanim iznosima sa faktura po kojim su radni strojevi prijavljeni na carini. Ne ulazeći u detaljniju analizu ovakvih navoda vještaka, niti prigovora obrane u ovom dijelu, Sud BiH je istaknuo da je uvažavajući istaknute okolnosti konkretnog slučaja kod utvrđivanja visine pribavljene koristi, kao relevantne i određujući kriterije, prihvatilo iskaze svjedoka P.N. i P.M. koji su na glavnom pretresu priznali koliko su novca dobivali za poduzete kaznenopravne radnje (pobliže obrazloženo na strani 222. presude). Isto tako je navedeno da je Sud BiH, prilikom donošenja ove odluke, imao u vidu i da je primjena mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom supsidijarnog karaktera i da dolazi u obzir samo ako oštećenom nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, ili ako mu je imovinskopravni zahtjev dosuđen u iznosu koji ne dostiže iznos imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Budući da oštećenim u konkretnom slučaju nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, nego da su oni upućeni na parnicu, Sud BiH je ukazao da za njega nije bilo sumnje da optužene treba lišiti imovinske koristi koju su protupravno stekli, pa bilo to i u najnižem mogućem iznosu.

11. Presudom Suda BiH pred vijećem Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine odbijene su kao neutemeljeni, između ostalih, i prizivi apelantovog branitelja, te apelanta izjavljen osobno protiv prvostupanjske presude Suda BiH od 31. siječnja 2019. godine.

12. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na prizivni prigovor apelantovog branitelja (odvjetnika Duška Tomića) koji se odnosio na visinu izrečene kazne, negiranje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i postojanje kaznenog djela pranje novca u konkretnom slučaju, da apelant nije počinitelj kaznenog djela krađe strojeva, da je apelant osuđen bez ijednog zakonitog dokaza u svjetlu svjedočenja svjedoka P.N. i P.M,, te da je obrazloženje prvostupanjske presude suprotno razlozima presuđenja (sve pobliže opisano u točki 28. i toč. 40-44. presude). S druge strane, Apelaciono vijeće je navelo da je branitelj optuženog Ive Mrkića (odvjetnik Vlado Adamović), između ostalog, naglasio da je došlo do povrede prava na obranu njegovog branjenika jer Sud BiH nije ocijenio na zakonit način prigovor obrane da taj optuženi u tijeku istrage nije bio saslušan na označene točke optužnice, odnosno da se u smislu članka 225. stavak (3) ZKPBiH nije ni mogla podići optužnica protiv tog optuženog (pobliže opisano u točki 96. presude). Neutemeljenost ovog prigovora je obrazložena u toč. 108. i 109. presude.

13. Dalje je obrazloženo i pitanje prizivnog prigovora optuženih i njihovih branitelja koji se odnosi na povredu kaznenog zakona (pobliže opisano u toč. 118-152. presude). U tom smislu je, između ostalog, raspravljen i apelantov prigovor nedostatka „bitnih obilježja kaznenih djela krivotvorenje isprave i pranje novca u činjeničnom opisu“ (vidi toč. 140-151. presude). Ocjenjujući prigovor apelantove obrane da radnje izvršenja nisu precizirane, te da uslijed toga nedostaje zakonsko obilježje djela, Apelaciono vijeće je istaklo da su optuženi za izvršenje navedena dva kaznena djela optuženi, a zatim i osuđeni u svezi sa člankom 250. KZBiH kao pripadnici skupine za organizirani kriminal. Također je ukazano i da je u prvostupanjskoj presudi ispravno utvrđeno što je bio krajnji cilj skupine, te da je apelant bio organizator, a ostali članovi skupine su poduzimali radnje izvršenja kao članovi skupine svjesni njenog krajnjeg cilja. S tim u svezi je dalje navedeno i da je apelant kao organizator poduzimao radnje planiranja i koordiniranja, sve aktivnosti koje su pratile nabavku, odnosno pronalazak strojeva, prebacivanje i daljnju prodaju, dodjeljivao zadatke, registriranje tvrtki preko kojih će uvesti strojeve, a članovi skupine su postupali po njegovim uputstvima. Shodno tome, Apelaciono vijeće je istaklo da su neutemeljeni prizivni prigovori kojim se ukazuje da apelantova radnja u izreci navedena kao uvezao, a u obrazloženju prodao (na što obrana ukazuje kao propust), budući da se, po ocjeni Apelacionog vijeća, radi o radnji kojom je omogućena radnja izvršenja, te da uvoženje podrazumijeva i prodaju strojeva. S ciljem stjecanja imovinske koristi, što je i bio cilj postojanja skupine, Apelaciono vijeće je istaklo da su svi pripadnici skupine poduzimali radnje pripremanja, podstrekavanja i pomaganja, ali kao pripadnici skupine za organizirani kriminal.

14. U nastavku obrazloženja su na opširan način obrazloženi prizivni prigovori koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano u toč. 152-203. presude). S tim u svezi je, između ostalog, navedeno da je (suprotno prizivnim navodima) ispravno u prvostupanjskoj presudi utvrđeno da je apelant imao organizatorsku ulogu i da je rukovodio i upravljao izvršenjem predmetnih kaznenih djela (pobliže opisano u toč. 167-172. presude), te da se njegova organizatorska uloga promatrala kroz više aspekata: planiranje i koordinacija, nabavka, pronalazak građevinskih radnih strojeva, njihovo prebacivanje u Bosnu i Hercegovinu, što ni na koji način nije dovedena u pitanje navodima je li angažirao N.N. osobu ili točno određenu osobu koja je već bila angažirana od drugih osoba (pobliže opisano u toč. 176-178. presude).

15. Konačno, Apelaciono vijeće je, između ostalog, na koncu raspravilo i prizivni prigovor branitelja optuženog Ive Mrkića u svezi sa odlukom prvostupanjskog suda vezanom za imovinsku korist. S tim u svezi je navedeno da Apelaciono vijeće prihvaća obrazloženje Suda BiH iz prvostupanjske presude koji se ispravno pozvao na članak 394. ZKPBiH, te visinu imovinske koristi odredio po slobodnoj ocjeni, u skladu sa nalazom vještaka koji se izjasnio da bi visinu koristi za svakog optuženog trebalo odrediti prema novčanim iznosima sa faktura po kojima su radni strojevi prijavljeni na carini (pobliže opisano u točki 216. presude).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također se ukazuje i na kršenje prava iz čl. 7. i 13. Europske konvencije.

17. Naime, apelant ističe da predmetno suđenje u svojoj sveukupnosti nije bilo „u standardu fer i pravičnog u pogledu prava apelanta na takav postupak“. S tim u svezi se, prije svega, osporava postojanje obilježja-bića predmetnih kaznenih djela za koja je osuđen u konkretnom slučaju (teška krađa, organizirani kriminal i pranje novca). U tom smislu apelant ističe da ni prvostupanjska ni drugostupanjska osporena presuda nemaju razloge o odlučnim činjenicama, jer prvostupanjski sud nije utvrdio bitna obilježja djela pa ih nije ni obrazložio, a drugostupanjski sud obrazložio je arbitrarno. Navedeno postupanje drugostupanjskog suda, po ocjeni apelanta, predstavlja u suštini i preinačenje nagore u pogledu utvrđenja apelantove krivnje. Pritom apelant naglašava da je prva optužnica sadržavala tvrdnju da on nije bio sam organizator, nego da je još jedna osoba bila organizator, te da je sud optužnicu izmijenio u tom dijelu, shodno čemu je sud činjenično i pravno utvrdio da nema apelantovog sudjelovanja u izvršenju radnji izvršenja, pa stoga apelant postavlja pitanje: Što je onda presuđeno, pa redom po točkama izreke presude u osuđujućem dijelu?

18. Dalje, apelant navodi da nije ispitan u istrazi, a da je optužnica podignuta i donesena presuda. S tim u svezi se ističe da su u istrazi samo predočeni osnovi sumnje upravljeni na to da je apelant organizirao i rukovodio skupinom za organizirani kriminal. U tom smislu apelant ukazuje da, zbog procesnih faza u ZKPBiH, proizlazi da se nakon potvrđene optužnice, na koju nije uložen prigovor, ima suditi po pravnoj kvalifikaciji i činjeničnom supstratu tog optuženja sve dok obrana u procesnom smislu na glavnom pretresu ne bude imala mogućnost osporavati optužnicu iz nekog od procesno valjanih razloga. Tako je, kako to apelant ističe, obrana i postupila, i to tek kada je procesno mogla, nakon godina suđenja i nakon provedbe tužiteljskih dokaza. U svjetlu navedenog pravnog pitanja, apelant navodi i pristra,no ponašanje suda, koji prema apelantovim navodima, uvijek mora i sam provoditi dokaze zakonitosti vođenja postupka, a da je to činio samo kada to pogoduje tužitelju, pritom se referirajući i na svjedočenje suoptužnog Ive Mrkića, koji je svjedočio na navedene okolnosti (a apelant prihvatio njegove dokaze obrane i kao svoje). To je, kako apelant ističe, imalo odraza i na njegov procesni položaj, jer je i njemu onemogućeno da se pravilnom ocjenom tog, kako navodi ključnog dokaza ocijene odlučne činjenice za njegovu obranu. Kako sud nije ocijenio kazivanje navedenog svjedoka okrivljenog, apelant navodi i da tako nije mogao ni primijeniti pravila o teretu dokazivanja, ni princip in dubio pro reo, posebno kada od tog dokaza ovisi ishod cijelog suđenja.

19. U svjetlu postupanja Apelacionog vijeća, apelant navodi da ni na jedan prizivni prigovor nije odgovoreno zakonito, sa dovoljno razloga i objašnjenja, nije odgovoreno uopće, tako da priziv nije bio efektivan pravni lijek, izvan fer i pravičnog suđenja.

20. Konačno, apelant navodi proizvoljnu primjenu prava i kada je u pitanju odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi, smatrajući da sud njezinu visinu u okolnostima konkretnog predmeta nije mogao utvrditi po slobodnoj ocjeni, već riješiti upućivanjem na parnični postupak.

II.Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenoj drugostupanjskog presudi, te da smatra da je nesvrsishodno i ovom prilikom ponovno ih isticati. Također je navedeno da „pobijanom“ presudom ni u kom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant u predmetnoj apelaciji.

22. Tužiteljstvo BiH je istaklo da je prvostupanjski i drugostupanjski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa odredbama ZKPBiH, u kojem je u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje na bazi kojeg su donesene obje osporene presude. Također je navedeno da redovni sudovi u tijeku postupaka nisu počinili povrede postupka, koje su propisane ZKPBiH, te da optužni akt (kao i obje osporene presude) u činjeničnom dijelu sadrže sve činjenice iz kojih proizlazi inkriminirano ponašanje apelanta, a za što je pravomoćno i osuđen. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

23. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminiranom periodu (od 2006. do 2011. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Temeljni pojmovi Članak 1. stavak (20) (20) Skupina za organizirani kriminal je skupina od tri ili više osoba koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi stjecanja materijalne koristi.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 110.

(1) Ntiko ne može zadržati imovinsku korist, pribavljenu kaznenim djelom.

(2) Korist iz stavka 1. ovog članka oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Pranje novca Članak 209. stavak (2) (2) Ako je počinitelj djela iz stavka (1) ovog članka istodobno i počinitelj ili suučesnik u kaznenom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stavka (1) ovog članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Organizirani kriminal Članak 250. staakv (3) (3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi skupinom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

24. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 287. stavak (1) toč. a) i stavak (2) točka a) Teška krađa 1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se tko krađu (članak

286. Krađa, stavak 1) učini:

a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;

(2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se učinitelj kaznenog djela krađe (članak 286. stavak 1):

a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;

25. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka Ustavnog suda, 42/18-Rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21–Odluka Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH, 42/18-Rješenje US BiH, 65/18 ), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitati i utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 281.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 290. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Članak 394.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi inače njezino utvrđivanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Članak 309.

Beneficium cohaesionis Ako vijeće apelacionog odjeljenja povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg od uoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. siječnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. svibnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također se ukazuje i na kršenje prava iz čl. 7. i 13. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na ove navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

33. Naime, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

34. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u odnosu na utvrđenje redovnih sudova da je on počinitelj predmetnih kaznenih djela, pri čemu se ujedno osporava postojanje bitnih obilježja predmetnih kaznenih djela. Pritom apelant vidi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada je u pitanju i odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Također, apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na sporna pitanja, a posebice od Apelacionog vijeća u prizivnom postupku prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

35. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je u svjetlu navoda o kršenju prava na obranu i jednakost, apelant ukazao i na nepravičnost predmetnog kaznenog postupka zbog činjenice da nije ispitan u fazi istrage prije podizanja optužnice. Ovo pravno pitanje se, prema shvaćanju Ustavnog suda, općenito promatrajući, ima sagledati u kontekstu garancija obuhvaćenih pravom da osumnjičeni/optuženi bude pravodobno obaviješten o „optužbi“ u konvencijskom smislu i s tim u svezi osiguranjem dostatnog vremena radi pripremanja adekvatne obrane u smislu članka 6. stavak 3.a) i b) Europske konvencije. Pritom Ustavni sud ukazuje i na stav iz prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u prizivnom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju obranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, presuda od 1. ožujka 2001. godine, st. 49-52. i Zhupnik protiv Ukrajine, presuda od 9. prosinca 2010. godine, st. 39-43.). Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja obrazloženja osporene prvostupanjske presude, tj. apelantove obrane koju je izložio njegov branitelj, odvjetnik Duško Tomić, niti iz sadržaja priziva koji su podnijeli apelant i navedeni branitelj (a čiji sadržaj je prezentiran u točki 12. ove odluke) proizlazi da apelantova obrana u konvencijskom smislu nije niti u jednoj fazi predmetnog kaznenog postupka istakla prigovor u svezi sa ovim pravnim pitanjem (apelacionim navodom) na koji način bi redovnim sudovima u ovoj pravnoj stvari bilo omogućeno da se očituju, budući da se ne radi o pitanju na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Također, Ustavni sud nema razloga sumnjati u efektivnost isticanja navedenog (prizivnog) prigovora pred redovnim sudovima u predmetnom kaznenom postupku, niti je apelant predočio bilo kakav dokaz u prilog egzistiranju takve sumnje. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na predmetno pravno pitanje u formi prigovora, odnosno priziva ukazano od braniotelja-odvjetnika drugog optuženog (Ive Mrkića) u ovom predmetnom kaznenom postupku, a koji zastupa apelanta pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji, smatrajući da se odlučenje redovnih sudova po tom pravnom pitanju u odnosu na optuženog Ivu Mrkića odnosi suštinski i na apelantov procesnopravni položaj u ovoj kaznenopravnoj stvari. Suprotno ovim apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su oni izneseni u tom smislu neutemeljeni, jer ih apelant ne može s uspjehom u kontekstu osiguranja garancija njegove osobne obrane isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u tijeku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Pritom Ustavni sud ukazuje da je ispitivanje osumnjičenog u istrazi prije svega individualizirana i samostalna radnja u svjetlu koje se pojedinačno označeni osumnjičeni upoznaje-poučava o njegovim pravima, tj. sa kaznenim djelom koje mu se stavlja na teret (članak 78. stavak 2. ZKPBiH), a da odsustvo prethodnog ispitivanja osumnjičenog ima kao posljedicu postojanje okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje isključivo u odnosu samo na tog osumnjičenog/optuženog. Dakle, eventualni propusti učinjeni u fazi istrage u odnosu na jednog osumnjičenog (kasnije optuženog) ne mogu imati reperkusije na drugog osumnjičenog (kasnije suoptuženog) u istom kaznenom postupku kada su u pitanju garancije obuhvaćene pravom na obranu u vidu pravovremenog obavještavanja o „optužbi“. Prema tome, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-476/04 od 17. prosinca 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka.

36. U svezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (u odnosu na utvrđenje apelantove krivnje i odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom), Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP- 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostupanjske presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koje je predlagalo Tužiteljstvo BiH. S tim u svezi, a u svjetlu poštivanja prava na jednakost stranaka u postupku od redovnih sudova, Ustavni sud posebno ima u vidu da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da apelantova obrana nije izvodila dokaze na glavnom pretresu (vidi točku 7. ove odluke), niti se navodima apelacije dovodi u sumnju ostvarivanje, odnosno omogućavanje tog prava obrane. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Sud BiH na jednak način tretirao apelanta i njegovog branitelja, pruživši im jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, a koju mogućnost apelantova obrana nije iskoristila. Dalje, Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u svezi sa drugim provedenim dokazima. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak o njegovoj krivnji nije zasnovan samo na jednom-ključnom dokazu, kako on to tvrdi u apelaciji, već na sveobuhvatnosti izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Pritom iz obrazloženja osporenih odluka (niti se to apelacijom dovodi u pitanje) proizlazi da je apelantova obrana imala mogućnost unakrsnog ispitivanja označenih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, kao i mogućnost pobijanja svih ostalih dokaza (u formalno-materijalnom smislu) koji su korišteni kao dokazna građa u predmetnom kaznenom postupku. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude ne proizlazi ni da je Sud BiH svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Sud BiH je, dakle, iskaze saslušanih svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda da je apelant upravo osoba-organizator koja je formirala skupinu za organizirani kriminal radi počinjenja inkriminiranih radnji koje su mu zajedno sa ostalim označenim (su)optuženim stavljene na teret i za koje su u konačnici proglašeni krivim u osuđujućem dijelu izreke osporene prvostupanjske presude. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obvezu koja se ogleda u omogućavanju obrani apelanta da jednakopravno sudjeluje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branitelj pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, danih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovno da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove kaznenopravne odgovornosti, tj. krivnje. Stoga je Sud BiH jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna kaznena djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Sud BiH sud posebnu pozornost posvetio i na detaljan način elaborirao elemente predmetnih kaznenih djela (organizirani kriminal, pranje novca i teška krađa) u konkretnom slučaju i dao obrazloženje koje se ne čini Ustavnom sudu proizvoljnim zašto se apelantove kaznenopravne radnje imaju okarakterizirati kao predmetna kaznena djela.

38. Kada je u pitanju apelacioni navod koji se odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske presude proizlazi da apelantova obrana nije u svom prizivu istakla prizivni prigovor u odnosu na ovo pravno pitanje, već je to učinila obrana optuženog Ive Mrkića. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj prigovor odnosi i na apelanta zbog djejstva pravila-načela beneficium cohaesionis iz članka 309. ZKPBiH. Shodno tome, Ustavni su ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi u konkretnom slučaju donijeli odluku o oduzimanju imovinske koristi od apelanta pribavljene kaznenim djelom/djelima primjenom članka 394. ZKPBiH u svezi sa člankom 110. st. (1) i (2) KZBiH, smatrajući da okolnosti konkretnog slučaja dozvoljavaju utvrđivanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom po slobodnoj ocjeni, a ne kako to apelant smatra upućivanjem na parnicu.

39. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u svezi sa postupanjem Apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u tijeku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza.

40. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih kaznenih djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Isto tako, apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na optužbu, niti mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu članka 6. stava 3.d) Europske konvencije, posebice u situaciji kada se apelantova odbrana nije koristila svojim pravom izvođenja dokaza na glavnom pretresu, niti je u tome bila onemogućena od suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije neutemeljeni, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove kaznenopravne odgovornosti (uključujući i odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka

6. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela organizirani kriminal iz članka 250. stavak (3) KZBiH u svezi sa kaznenim djelima pranje novca iz članka 209. stavak (2) KZBiH i teška krađa iz članka 287. stavak (1) točka a) u svezi sa stavkom (2) točka a) KZFBiH, te u kojem postupku mu je naloženo oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u iznosu od 12.500,00 KM, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom kaznenog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1754/20 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio