Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-985/20 (S. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravosnažno okončanje prethodnog postupka
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Pravo na odbranu
- Ne bis in idem
- Disciplinski postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 173
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 70
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-985/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 985/20, rješavajući apelaciju Sabahudina Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahudina Karića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 168282 19 Kž od 17. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 168282 19 K od 6. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabahudin Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 168282 19 Kž od 17. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 168282 19 K od 6. juna 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 19. marta 2020. godine, apelant je 1. aprila 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 9. do 16. jula 2021. godine.
4. Također, od Općinskog suda je 28. jula 2021. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu spis predmeta broj 43 0 K 168282 na uvid, koji je taj sud dostavio 4. avgusta 2021. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelant se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno - popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica).
7. U KPZ Zenica se 29. juna 2018. godine dogodio fizički sukob u kojem je učestvovao apelant. Potom je KPZ Zenica – Disciplinska komisija za vođenje disciplinskog postupka protiv osuđenih osoba, nakon povedenog disciplinskog postupka protiv apelanta, donijela Rješenje broj 04-12-6603/18 od 3. jula 2018. godine kojim je apelant proglašen krivim što se „29. juna 2018. godine, nakon kraće prepirke i svađe, fizički sukobio sa osuđenom osobom Dedić Nihadom [u daljnjem tekstu: oštećeni], te istom u razmjeni udaraca izbio jedan zub i nanio posjekotinu na usni“, čime je počinio disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tačka 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZIKS). Za učinjeni disciplinski prekršaj apelantu je, na osnovu člana 97. ZIKS-a, izrečena disciplinska kazna „upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana“. Istodobno je opozvana ranije izrečena uvjetna disciplinska kazna upućivanje u samicu u trajanju od 10 dana, te je konačno apelantu izrečena jedinstvena disciplinska kazna „upućivanja u samicu u trajanju od 20 dana“. U rješenju je navedeno da „Komisija cijeni da će izrečena disciplinska kazna djelovati preventivno na osuđenu osobu i sve druge osuđene osobe, te da neće činiti iste ili slične disciplinske prekršaje ubuduće i da će poštovati Pravilnik o kućnom redu Zavoda“.
8. Ustavni sud konstatuje da je apelant u prilogu apelacije dostavio Rješenje Disciplinske komisije broj 04-12-6603/18 od 3. jula 2018. godine, te da iz cjelokupne dostavljene dokumentacije proizlazi da je rješenje postalo pravomoćno i da je apelant izdržao izrečenu disciplinsku kaznu i to u trajanju od 12 dana (završna riječ apelanta na glavnom pretresu u Općinskom sudu i izjava jednog od svjedoka kojeg je saslušalo Tužilaštvo, koja se nalazi u spisu predmeta).
9. Neovisno od provedenog disciplinskog postupka protiv apelanta, Tužilaštvo je optužnicom broj T04 0 KT 0035358 18 od 8. februara 2019. godine optužilo apelanta da je opisanim radnjama u tački 7. ove odluke počinio krivično djelo lahka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
10. Ustavni sud konstatuje da je apelant na ročištu za izjašnjenje o krivnji, koje je održano pred Općinskim sudom 14. marta 2019. godine, nakon izričite pouke o pravu na branioca, izjavio da će se u postupku braniti sam.
Krivični postupak
11. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 168282 19 K od 6. juna 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 3 0 K 168282 19 Kž od 17. decembra 2019. godine, apelant je proglašen krivim što je „29. juna 2018. godine, oko 20.45 sati u zgradi KPZ Zenica, u vrijeme dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora, fizički napao osuđenika [oštećenog], pa nakon što su razmijenili nekoliko udaraca šakama, pesnicom zadao udarac [oštećenom] u predjelu glave i tom prilikom mu izbio jedan zub, te mu nanio lakše tjelesne ozljede u vidu nagnječno-razderne rane donje usne“, dakle, drugog lako tjelesno povrijedio, čime je počinio krivično djelo lahka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Apelant je za učinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
12. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka za izjašnjenje o krivici, kao i na glavnom pretresu negirao da je počinio predmetno krivično djelo tvrdnjama da ga je oštećeni „zamijenio sa jedinim osuđenikom na kojeg je bio ljut, pa je tako napao njega“. Na glavnom pretresu Općinski sud je proveo dokaz saslušanjem oštećenog i svjedoka Anesa Čole i Adela Smole, saslušao je vještaka medicinske struke, izvršio je uvid u vještakov pismeni nalaz od 5. februara 2019. godine, u specijalistički nalaz Odjela za urgentnu medicinu i prijavu o ozljedi Kantonalne bolnice u Zenici od 29. juna i 4. septembra 2018. godine.
13. Općinski sud je potom u presudi interpretirao provedene dokaze i naveo da je njihovom analizom pojedinačno, u međusobnoj vezi i na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka zaključio da je apelant kriv za počinjeno krivično djelo. Općinski sud je istakao da je odbranu apelanta da nije počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret ocijenio neosnovanom i sračunatom na izbjegavanje krivične odgovornosti. Ovo zbog toga što je ta odbrana opovrgnuta izjavom oštećenog koju je dao u istrazi 28. januara 2019. godine i u kojoj je potvrdio da ga je apelant nakon verbalne rasprave iznenada i neočekivano napao (u presudi način opisan). Također, Općinski sud je naveo da je oštećeni izjavu iz istrage izmijenio na glavnom pretresu tvrdeći da je kritične prilike on greškom udario apelanta, jer je mislio da je on njemu nešto opsovao, nakon čega su se „poudarali kada je on pao i slomio prednji zub“. Međutim, ovo mijenjanje izjave Općinski sud nije prihvatio jer je ocijenio da je oštećeni svojim novim svjedočenjem, očigledno praštajući apelantu za povredu koju mu je nanio, sada htio olakšati njegov položaj, posebno iz razloga što način povređivanja oštećenog odgovara nalazu vještaka (iskaz interpretiran u presudi). Razlog više da sud ne prihvati izjavu oštećenog iz istrage, kako je dalje navedeno, jeste i taj što iz medicinske dokumentacije na ime oštećenog proizlazi da je navedene povrede zadobio „udarcem šake od osuđenika“, a koji nalazi su sačinjeni po njegovom kazivanju. Osim toga, iz navedene dokumentacije jasno proizlazi da se radi o izbijanju zuba u donjoj, a ne u gornjoj vilici, kako to navodi oštećeni, a što je posebno potvrđeno i fotodokumentacijom povreda oštećenog. Dalje, Općinski sud je pojasnio da nije prihvatio izjave svjedoka Adela Smole i Anesa Čole, jer su ovi svjedoci osobe koje dobro poznaju apelanta i sa kojim se nalaze zajedno na izdržavanju kazne zatvora i očigledno su svojim svjedočenjem htjeli olakšati apelantov položaj u smislu izbjegavanja ili smanjenja njegove krivične odgovornosti. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je u potpunosti dokazano da je apelant u svemu postupao na način kako je to opisano u izreci presude, u kojim radnjama su na strani apelanta sadržana sva bitna obilježja bića krivičnog djela lahke tjelesne ozljede iz člana 173. KZFBiH.
14. Kantonalni sud je u svojoj presudi naveo da se suština apelantove žalbe svodi na tvrdnju da apelant smatra da nije dokazano da je počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom, da se poziva na iskaz oštećenog u kojem je naveo da je on prvi napao apelanta, te da mu je zub izbijen tako što je pao na pod, što su potvrdili svjedoci Adel Smolo i Anes Čolo i da nije pregledan CD snimak video-nadzora. Zatim je Kantonalni sud naveo da iz odgovora na žalbu koji je dalo Tužilaštvo proizlazi, između ostalog, da nije tačno da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, da nije mogao izvesti svoje dokaze i da prostor u KPZ Zenica, gdje se desio događaj, nije pokriven video-nadzorom.
15. Kantonalni sud je, nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju kojih, i po ocjeni tog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo lahka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude.
16. Kantonalni sud je konstatovao da iz uvida u spis predmeta proizlazi da je apelant negirao da je počinio predmetno krivično djelo iz istih razloga koje je naveo u žalbi, te da se apelant u žalbi selektivno poziva samo na iskaz oštećenog sa glavnog pretresa. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, između ostalog, zasnovao presudu i na iskazu oštećenog iz istrage. Kantonalni sud je potom citirao odredbe člana 288. stav 1. ZKPFBiH, te naglasio da iz tih odredaba proizlazi da sud na glavnom pretresu ocjenjuje iskaz dat u istrazi i iskaz dat na glavnom pretresu kao jedinstven iskaz i slobodan je u ocjeni koji je od tih iskaza vjerodostojan, kada i u svemu drugom postupi shodno odredbama člana 296 ZKPFBiH. Ocjena je i Kantonalnog suda da je iskaz oštećenog dat u istrazi vjerodostojan iskaz, a ne onaj koji je dao na glavnom pretresu, zbog toga što je iskaz oštećenog iz istrage nesporno potvrđen i drugim dokazima, i to nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, koji je potom interpretiran. U prilog tome, kako je dalje navedeno, ide i fotodokumentacija o povredama oštećenog. Da je apelant napao prvi oštećenog, kako je Kantonalni sud dalje naveo, proizlazi i iz anamneze medicinske dokumentacije u kojem je ljekar konstatovao izjavu pacijenta – oštećenog i u presudi je interpretiran sadržaj anamneze oštećenog. Sve ti dokazi, prema stavu Kantonalnog suda, potvrđuju vjerodostojnost iskaza koji je oštećeni dao u istrazi, a čini nevjerodostojnim promjenu tog iskaza na glavnom pretresu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede njegovih prava „iz člana II/2. tač. b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine iz čl. 1, 3, 6, 13. i 14.“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ističe da mu tokom predmetnog krivičnog postupka „nije dato pravo na advokata“, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer sud „nije prihvatio njegov dokazni materijal - videozapis (CD) i fotografije koje ukazuju da nije kriv“, te iz razloga što nije prihvaćena izjava oštećenog i svjedoka sa lica mjesta događaja. Osim toga, apelant smatra da je sud prilikom odmjeravanja kazne pogrešno primijenio KZFBiH jer je „trebao primijeniti odredbe člana 56. stav (3) KZFBiH“, koji u apelaciji citira i u skladu sa kojim mu je sud mogao izreći samo „disciplinsku mjeru“. Ukazuje da direktor KPZ nije postupio po naredbi Federalnog ministarstva pravde da dostavi dokazne materijale „tužilaštvu i sudu“. Osim toga, apelant tvrdi da nije prihvaćena činjenica da je u KPZ Zenica kažnjen disciplinskom mjerom – upućivanja u samicu u trajanju od 15 dana. Ističe da se zbog izrečene kazne „nalazi u pojačanom individualnom tretmanu, te da je za isto djelo tri puta kažnjen“. II.Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je odgovorio da su navodi iz apelacije neosnovani jer su u postupku, koji je taj sud vodio, ispoštovana sva prava apelanta a odluka je donesena u skladu sa predloženim dokazima.
19. Kantonalni sud je odgovorio da neće davati nikakav poseban odgovor na apelaciju jer je sve što je relevantno u vezi sa navedenim predmetom rečeno u obrazloženju osporene presude.
20. Tužilaštvo je istaklo da su osporene presude Općinskog suda i Kantonalnog suda pravilne i zakonite u kojima su detaljno obrazloženi razlozi zbog čega je sud donio predmetne odluke koje se osporavaju apelacijom.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 56. stav (2) Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi (2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora [...], sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.
Član 173. stav (1) Lahka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lahko tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lahko naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05), koji je bio na snazi do 22. jula 2010. godine, u relevantnom dijelu je glasio:
Član 56. stav (3) Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi (3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera.
Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” broj 42/10 od 21. jula 2010. godine) u relevantnom dijelu je glasio: Član 26.
U članu 56. stav (3) briše se.
Član 70.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Član 7. st. (1) i (2) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 59. st.(1), (3) i (5) Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog "ili drugih okolnosti" u interesu pravde.
Član 276. stav (1) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.
Član 288. stav (1) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 298. stav 1. tačka d) Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:
d) ako je optuženi za isto djelo već pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravosnažno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka iz člana 342. ovog zakona;
Član 311. tačka b) Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:
b) zbog povrede Krivičnog zakona, Član 313. tačka c) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:
c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena;
23. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 93. st. 1., 2., 3. i stav 4. tačka 8) Osuđene osobe disciplinski odgovaraju za ponašanja učinjena suprotno zakonu, pravilniku o kućnom redu i naređenjima službenih osoba ustanove.
Ponašanja iz odredbe stava 1. ovog člana, predstavljaju disciplinski prekršaj.
Disciplinski prekršaji mogu biti teški i laki.
Teški disciplinski prekršaji su:
8) međusobne svađe i tuče;
Član 96.
[…] Za teške disciplinske prekršaje mogu se izreći kazne:
1) novčana kazna;
2) upućivanje u samicu do 20 dana.
Novčana kazna može iznositi najviše 15% od prosječne mjesečne naknade za rad osuđenih osoba u prethodnom mjesecu u ustanovi.
Disciplinska kazna upućivanja u samicu može se izreći samo za disciplinske prekršaje iz stava 4. tač. 1. do 8. člana 93. ovog zakona.
Član 97. stav 1.
Disciplinski postupak i izricanje disciplinskih kazni vrši komisija koju imenuje rukovodilac ustanove.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presude Kantonalnog suda broj 43 0 K 168282 19 Kž od 17. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2020. godine a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/2. tač. b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine iz čl. 1, 3, 6, 13. i 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija pokreće pitanja obuhvaćena garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju iz kojeg razloga će Ustavni sud navode apelacije ispitati po ovim pravnim osnovima.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
29. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.
3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.
30. U pogledu apelantovih navoda da je za isto djelo „tri puta kažnjen“, jer je, pored činjenice da je disciplinski kažnjen u KPZ Zenica i u predmetnom postupku osuđen za krivično djelo, te da se zbog izrečene kazne „nalazi u pojačanom individualnom tretmanu u KPZ Zenica“, Ustavni sud će ispitati navode koje se tiču disciplinskog postupka i krivičnog postupka, dok navode o „pojačanom individualnom tretmanu“ neće ispitivati jer oni ne pokreću pravna pitanja u konkretnom postupku.
31. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju nesporno da su protiv apelanta vođena dva postupka povodom događaja koji se desio 29. juna 2018. godine u prostorijama KPZ Zenica. Naime, vođen je disciplinski postupak u KPZ Zenica u kojem je Disciplinska komisija apelanta proglasila krivim i izrekla mu disciplinsku kaznu – upućivanje u samicu. Nakon toga, vođen je krivični postupak u kojem je Općinski sud apelanta proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U okviru tih okolnosti pojavilo se pitanje eventualne povrede načela ne bis in idem.
32. Ustavni sud ukazuje da je ZKPFBiH u članu 4. propisao načelo ne bis in idem, te da ono glasi: „Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.” Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je ZKPFBiH u članu 298. stav 1. tačka d) propisao da, „kada je optuženi za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka iz člana 342. ovog zakona [Ponavljanje postupka završenog pravosnažnim rješenjem], izriče se presuda kojom se optužba odbija“. Zatim, ukazuje da to predstavlja i razlog za žalbu protiv prvostepene presude (član 311. tačka b) ZKPFBiH) i da je to jedan od propisanih razloga za utvrđenje povrede Krivičnog zakona, tj. činjenica da su postojale okolnosti koje su isključivale krivično gonjenje, posebno da je stvar već bila pravomoćno presuđena (član 313. tačka
c) ZKPFBiH).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da je postupak koji je vođen pred Općinskim sudom i u kojem je donesena osporena odluka (koju je potvrdio i Kantonalni sud) i u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo iz člana 173. stav 1. KZFBiH nesporno krivični postupak. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje da li je u tom krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta apelantu ponovno suđeno i da li je apelant ponovno kažnjen u krivičnom postupku za djelo zbog koga je već bio pravomoćno osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom. Da bi odgovorio na to pitanje, Ustavni sud prvo treba odgovoriti na pitanje: Da li se disciplinski postupak koji je vođen protiv apelanta u KPZ Zenica može okarakterisati „kao krivični postupak u kojem je apelant pravomoćno osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom“, odnosno tiče li se navedeni disciplinski postupak krivične stvari u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju?
34. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], broj 12277/04, ECHR 2007. [izvodi], s daljnjim referencama). Pojam „krivični postupak“ u tekstu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za krivično djelo“ i „kazna“ u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11.decembar 2007. godine, Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. septembar2004. godine, Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. april 2003. godine, Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V, Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, tačka 35, Izvještaji 1998. VII, i Nilsson protiv Švedske [dec.], broj 73661/01, ECHR 2005).
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant pravomoćnom presudom Općinskog suda u krivičnom postupku proglašen krivim da je počinio krivično djelo lahka tjelesna ozljeda i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Prije navedene presude, apelant je Rješenjem broj 04-12-6603/18 od 3. jula 2018. godine u disciplinskom postupku vođenom u KPZ Zenica proglašen krivim što je počinio disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tačka 8. ZIKS-a za koji je apelantu, na osnovu člana 97. ZIKS-a, izrečena disciplinska kazna „upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana“. Ustavni sud zapaža da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden na način propisan odredbama ZIKS-a. Stoga, u nastavku treba ispitati da li se disciplinski postupak (u kom je apelantu izrečena disciplinska kazna upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana) tiče krivične stvari u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
36. Ustavni sud podsjeća da su utvrđenom sudskom praksom Evropskog suda uspostavljena tri kriterija, poznata kao l kriteriji Enge (vidi, Engel i dr. protiv Nizozemske, 8. juni1976, Serija A br. 22), koje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postoji li „krivična optužba“. Prvi kriterij je pravna klasifikacija djela u domaćem pravu, drugi je sama priroda djela, a treći težina sankcije kojoj je izložena osoba o kojoj je riječ. Dobro utvrđena sudska praksa Evropskog suda je da su drugi i treći kriterij postavljeni u predmetu Engel alternativni i da nisu nužno kumulativni: da bi član 6. bio primjenjiv, dovoljno je da se djelo o kojem je riječ po svojoj prirodi može smatrati „krivičnim“ sa stajališta Konvencije, ili da je to djelo osobu učinilo podložnom sankciji koja, po svojoj prirodi i stepenu težine, općenito pripada u „krivičnu“ sferu (vidi, Öztürk protiv Njemačke, 21. februar 1984, Serija A br. 73, tačka 54., i Lutz protiv Njemačke, 25. avgust 1987, Serija A br. 123, § 55). Ovo ne isključuje mogućnost primjene kumulativnog pristupa u slučajevima kada zasebna analiza svakog pojedinog kriterija ne omogućuje jasno zaključivanje o postojanju krivične optužbe (vidi, Bendenoun protiv Francuske, 24. februara 1994, Serija A br. 284, tačka 47, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. juna 1996, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-III, tačka 56, Garyfallou AEBE protiv Grčke, 24. septembar 1997, Izvještaji 1997-V, tačka 33, i Lauko protiv Slovačke, 2. septembar 1998, Izviještaji 1998-VI, tačka 57). Sud je već utvrdio da se kriteriji Engel primjenjuju u zatvorskom kontekstu u vezi sa disciplinskim kažnjavanjem zatvorenika (vidi, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. juni 1984, tač. 68-69, Serija A br. 80, i Ezeh i Connors, ranije citirano, tač. 83-85).
(a) Prvi kriterij Engel – klasifikacija djelá u domaćem pravu
37. U disciplinskom postupku koji je provela komisija KPZ Zenica utvrđeno je da se apelant, koji služi ranije izrečenu zatvorsku kaznu, „nakon kraće prepirke i svađe fizički sukobio sa oštećenim, te istom u razmjeni udaraca izbio jedna zub i nanio posjekotinu na usni“. Apelant je kažnjen upućivanjem u samicu u trajanju od 15 dana. Prema pozitivnom zakonodavstu Bosne i Hercegovine, djelo koje je apelant počinio u KPZ Zenica klasificirano je kao teški disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tačka 8. ZIKS-a. Međutim, Ustavni sud naglašava da pravna karakterizacija postupka po domaćem pravu ne može biti jedini kriterij relevantan za primjenjivost načela ne bis in idem u smislu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 Evropske konvencije. U protivnom, primjena ove odredbe bila bi prepuštena diskrecijskoj ocjeni država ugovornica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih sa ciljem Konvencije.
38. Dakle, kao što je već rečeno, prema domaćoj pravnoj klasifikaciji, djelo o kojem je riječ predstavlja teški disciplinski prekršaj u smislu člana 93. stav 4. tačka 8. ZIKS-a. Međutim, istovremeno, djelo o kojem je riječ predstavlja i krivično djelo u smislu člana 173. stav 1. KZFBiH. Prema tome, Ustavni sud ne može samo na osnovu ovog kriterija odlučiti da li je disciplinski postupak koji je proveden protiv apelanta bio „krivične“ naravi. Pojam „krivični postupak“ u tekstu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju također se mora tumačiti u smislu općih načela koja se odnose na kompatibilne riječi „optužnica“ i „kazna“ u smislu člana 6, odnosno 7. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, tačka 52). (b) Drugi kriterij Engel – priroda optužbe
39. U presudi Campbell i Fell primijećeno je da povreda discipline od zatvorenika može poprimiti razne oblike, dok su određena ponašanja očito ništa drugo nego pitanje interne discipline, druga se ne mogu smatrati takvima. Relevantni pokazatelji bili su da „neka pitanja mogu biti ozbiljnija od drugih“, da za nezakonitost određenog ponašanja može biti odlučno to što je ono počinjeno u zatvoru, te da ponašanje koje tvori prekršaj u smislu pravila ponašanja u zatvoru, također, može predstavljati i djelo u smislu krivičnog prava, tako da, barem u teoriji, ništa ne sprečava da ova vrsta ponašanja budu predmet i krivičnog i disciplinskog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno okrenuti se trećem kriteriju: prirodi i stepenu težine sankcije kojoj je apelant bio izložen (vidi, Engel i drugi, § 82, i Campbell i Fell, tačka 72., oboje prethodno citirano). III.Treći kriterij Engel – priroda i težina sankcije
40. Evropski sud je već ranije smatrao da dodavanje dodatnih dana na već izrečenu kaznu zatvora predstavlja krivičnu sankciju (vidi, Campbell i Fell, tačka 82, i Ezeh i Connors, tačka 126, oboje prethodno citirano). Prijašnja Komisija i Evropski sud također su ispitivali pitanje da li se sankcija kojom se ne produžuje izrečena zatvorska kazna u vojnom ili zatvorskom kontekstu može smatrati „krivičnom“ (vidi, Eggs protiv Švicarske, br. 7341/76, odluka Komisije od 4. marta 1978, u kojem je podnositelj bio kažnjen sa dva dana samice, X protiv Švicarske, br. 8778/79, odluka Komisije od 8. jula 1980, u kojem je podnositelj kažnjen sa tri dana samice, P. protiv Francuske, br. 11691/85, odluka Komisije od 10. oktobra 1986, u kojem je podnositelj bio kažnjen sa 12 dana samice, J.U. protiv Francuske, br. 20978/92, odluka Komisije od 21. oktobra 1993, u kojem je podnositelj bio kažnjen sa 31 danom samice, i Štitić protiv Hrvatske, broj 29660/03, tač. 55. i 56, 8. novembar 2007., u kojem je podnositelj bio kažnjen sa sedam dana samice, koja se kazna trebala izvršiti samo ako bi podnositelj počinio drugo disciplinsko djelo u naredna tri mjeseca). U svakom od ovih predmeta prijašnja Komisija i Evropski sud smatrali su da puko pogoršanje uvjeta izdržavanja kazne zatvora uslijed mjere kao što je samica nije dovoljno za dovođenje konkretnog disciplinskog postupka u sferu „krivičnog“ u smislu konvencijskog značenja ovog pojma.
41. Zaključno, Ustavni sud konstatuje da je u ovom predmetu apelant kažnjen disciplinskom kaznom – upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana, dok je maksimum koji je propisan ZIKS-om 20 dana. Ova sankcija nije produžila vrijeme koje će apelant provesti u zatvoru i zbog toga nema kao posljedicu dodatno lišavanje slobode apelanta, već samo pogoršanje uvjeta njegovog zatvaranja. S obzirom na navedeno, slijedeći u prethodnom dijelu ove odluke navedenu sudsku praksu, Ustavni sud zaključuje da disciplinski postupak koji je proveden u KPZ Zenica i u kojem je apelantu izrečena disciplinska kazna - upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana i koja je stekla svojstvo res judicata prije donošenja osporenih sudskih odluka (čak i prije podizanja optužnice) nije bio krivične naravi, zbog čega naknadna osuda apelanta nije protivna načelu ne bis in idem izraženom u članu 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
42. Ustavni sud naglašava da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i slijedio svoju raniju praksu u predmetu broj AP 2076/05 od 9. novembra 2006. godine, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Toth protiv Hrvatske (Odluka o nedopuštenosti od 6. novembra 2012. godine) u kojim odlukama je zaključeno da disciplinska kazna – upućivanje u samicu, donesena nakon provedenog disciplinskog postupka u zatvoru u kojem apelant/podnositelj zahtjeva izdržava ranije izrečenu kaznu zatvora, nema karakter „krivične optužbe“.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. i stav 3. tač. c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
45. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim osporenim odlukama i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Apelant se općenito pozvao na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je primarno u predmetnoj apelaciji pokrenuto pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3.
c) i d) Evropske konvencije, slijedom čega će navode apelacije ispitati u svjetlu tih odredaba.
47. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant iznosi navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio krivično djelo lahka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.
48. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
49. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
50. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
51. U svjetlu zaključka iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim navodi apelanta da nije počinio krivično djelo za koje je osuđen. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Općinski sud i Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo su, prepoznajući bitnost iskaza oštećenog u konkretnom slučaju, Općinski sud a potom i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih presuda detaljno obrazložili zašto su, u skladu sa odredbama člana 288. stav 1) ZKPFBiH, ocijenili vjerodostojnim iskaz oštećenog iz istrage, a ne iskaz koji je oštećeni dao na glavnom pretresu (sadržaj interpretiran u činjeničnom dijelu ove odluke). Na taj način su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonili sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza iz istrage i sa glavnog pretresa u svjetlu ostalih izvedenih dokaza. Zatim, redovni sudovi su kako iskaz oštećenog iz istrage, tako i njegov iskaz koji je, zajedno sa ostalim svjedocima, dao na glavnom pretresu u predmetnom krivičnom postupku detaljno analizirali i dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda i Kantonalnog suda da je apelant upravo osoba koja je kao izvršilac počinila inkriminisane radnje, koje su mu stavljene na teret, a za koje radnje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo lahka tjelesna ozljeda.
52. Pritom Ustavni sud konstatuje da iz predmetnog spisa predmeta ne proizlazi da je apelant, u skladu sa odredbama člana 276. stav (1) ZKPFBiH, kojim je propisano da stranke imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze, Općinskom sudu predlagao da se izvede dokaz uvidom u CD video-nadzora, osim što je u žalbi ukazao da taj dokaz nije proveden. Zatim, konstatuje da iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ukazalo da prostor u KPZ Zenica gdje se desio sporni događaj nije pokriven video-nadzorom. Pri tome iz apelantovih navoda proizlazi da je apelant tim dokazom faktički želio da dokazuje kako je došlo do njegovog međusobnog sukoba sa oštećenim, što je u suštini utvrđivanje činjeničnog stanja, koje je u isključivoj nadležnosti redovnog suda, a ni u kom slučaju Ustavnog suda, kao što je navedeno u prethodnom dijelu ove odluke. S tim u vezi se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazlaganja i ponavljanja razloga redovnih sudova, referira na činjenični dio ove odluke u vezi sa tim prijedlozima, odnosno žalbenim prigovorima. Dakle, Ustavni sud smatra da je a priori Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantu da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da pobija sadržaj svih izvedenih dokaza tokom predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihovom istinitosti, kao i same krivičnopravne odgovornosti apelanta, tj. njegove krivice.
53. Dakle, redovni sudovi su u provedenom postupku jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a u takvim okolnostima nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza (u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH) provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje krivične odgovornosti apelanta u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu bila data mogućnost da ih osporava. Pritom Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku kako u smislu člana 15. ZKPFBiH, tako i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
54. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
55. U pogledu apelantovih navoda da je Općinski sud prilikom odmjeravanja kazne trebao primijeniti član 53. stav 3) KZFBiH i izreći mu disciplinsku mjeru, Ustavni sud konstatuje da su, počev od 22. jula 2010. godine odredbe člana 56. stav (3) brisane. Budući da je krivični postupak protiv apelanta za krivično djelo koje je počinio 29. juna 2018. godine okončan pred Općinskim sudom 2019. godine, Ustavni sud konstatuje da Općinski sud ni u kom slučaju nije mogao primijeniti odredbe koje nisu propisane zakonom koji je na snazi, te da su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.
56. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije jer u postupku nije imao branitelja, Ustavni sud ukazuje da je pravo svakog ko je optužen za krivično djelo da se učinkovito brani uz pomoć advokata, koji mu se dodjeljuje po službenoj dužnosti ako je potrebno, iako nije apsolutno, jedno od osnovnih obilježja poštenog suđenja (vidi, Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, 23. novembra 1993, tačka 34., Serija A br. 277-A, i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, tačka 50, 28. februara 2008). Od najveće je važnosti za pravičnost krivičnog sistema da optuženi ima odgovarajuću odbranu kako na prvom stepenu, tako i u žalbenom postupku (vidi, Evropski sud, Ananyev protiv Rusije, br. 20292/04, tačka 41, 30. juna 2009.) U članu 6. stav 3. tačka c) nije pobliže određen način ostvarivanja toga prava. Prema tome, države ugovornice same biraju sredstva kojima osiguravaju da to pravo bude zajamčeno u njihovim pravosudnim sistemima, a zadatak suda je samo utvrditi je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima poštenog suđenja (vidi, Evropski sud, Imbrioscia protiv Švicarske, 24. novembra 1993, tačka 38, Serija A br. 275, i Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, tačka 51, 27. novembra 2008).
57. Vraćajući se na konkretan predmet Ustavni su konstatuje da je apelant optužen da je počinio krivično djelo lahke tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH. KZFBiH je za navedeno krivično djelo propisao da će se počinilac kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije imao branitelja, ali da je na ročištu za izjašnjenje o krivnji, koje je održano pred Općinski sudom 14. marta 2019. godine, nakon izričite pouke o pravu na branioca, izjavio da će se u postupku braniti sam. Također, Ustavni sud konstatuje, uzimajući u obzir krivično djelo povodom kojeg je vođen krivični postupak protiv apelanta, da za to krivično djelo nije propisana obavezna odbrana u smislu odredaba člana 59. st. (1), (3) i (5), citiranim u dijelu ove odluke gdje su navedene relevantne zakonske odredbe. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava na odbranu, budući da u konkretnom slučaju nije bila obavezna odbrana posredstvom branioca a i apelant je izjavio da će se braniti sam.
58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer se disciplinski postupak protiv apelanta koji je proveden u KPZ Zenica, u kojem apelant izdržava kaznu zatvora i u kojem je apelantu izrečena disciplinska kazna - upućivanje u samicu u trajanju od 15 dana i koja je stekla svojstvo res judicata prije donošenja osporenih sudskih odluka redovnog suda, ne može okarakterisati „kao krivični postupak u kojem je apelant pravomoćno osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom“.
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je u provedenom krivičnom postupku došlo do proizvoljne primjene odredaba KZFBiH ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić