Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3879/20 (A. T.)
Odluka donesena 02. 12. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3879/20
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3879/20, rješavajući apelaciju Aleksandra Tucikešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 3. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Aleksandra Tucikešića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Tucikešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Pizović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine i S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3879/20 od 3. marta 2021. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 18, a Tužilaštvo BiH 22. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanima u izreci presude, počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa čl. 29. i 53. KZBiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i jedinstvena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, te je obavezan da naknadi štetu BiH u iznosima označenima u presudi.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH, u skladu sa članom 240. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), na glavnom pretresu 7. februara 2020. godine prihvatio saglasan prijedlog tužioca i branioca tada optuženih T.K. i D.D. da se prije saslušanja svjedoka predloženih u optužnici u svojstvu svjedoka saslušaju optuženi T.K. i D.D. S tim u vezi, ukazano je na član 6. stav 2. ZKPBiH kojim je regulirano da se osumnjičenom, odnosno optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, kao i da se radilo o saglasnom prijedlogu optužbe i odbrane. Prema stavu Suda BiH, na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu budući da je i on, kao i T.K. i D.D. već prilikom prvog ispitivanja poučen o svom pravu da može dati iskaz u svojstvu svjedoka, kojom prilikom će biti podvrgnut direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju. Nadalje, ukazano je da apelant to svoje pravo do završetka glavnog pretresa nije iskoristio, kao i da je imao i koristio mogućnost da svjedoke T.K. i D.D. unakrsno ispituje i dovodi u sumnju njihov kredibilitet i istinitost i pouzdanost njihovog svjedočenja. Najzad, ukazano je i da je sud sve dokaze ocijenio savjesno u smislu člana 281. stav 2. ZKPBiH, pa i iskaze svjedoka T.K. i D.D. kako pojedinačno, tako i u vezi sa svim ostalim dokazima, tako da osuđujuća presuda nije zasnovana isključivo, niti u odlučujućoj mjeri na iskazima ovih dvaju svjedoka.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena apelantova tvrdnja da su iskazi svjedoka T.K. i D.D. nezakoniti dokazi s obzirom na pluralitet, odnosno kumulaciju procesnih uloga, budući da su u momentu davanja iskaza na glavnom pretresu imali svojstvo optuženih lica, zbog čega nisu istovremeno mogli biti saslušani i u svojstvu svjedoka. U vezi s tim je ukazano da iskazi ovih svjedoka nisu pribavljeni suprotno članu 10. ZKPBiH, koji regulira zakonitost dokaza. U prilog navedenome detaljno je interpretiran stav Suda BiH u predmetu broj S1 2 K 023053 19 Kž od 22. februara 2019. godine iz kojeg, pored ostalog, proizlazi da, u slučaju kada je odbrana predložila da se toko dokaznog postupka optuženi sasluša u svojstvu svjedoka, sud je navedeni dokazni prijedlog, s obzirom na član 6. stav 2. ZKP BiH u vezi sa članom 259. stav 2. ZKPBiH, dužan prihvatiti s obzirom na to da, za razliku od ostalih dokaznih prijedloga odbrane, u pogledu ovog dokaznog prijedloga ne uživa diskreciju. Sud BiH je, dalje, istakao da su T.K. i D.D. iskoristili svoje zakonsko pravo i da su dali iskaze o činjenicama u svojstvu svjedoka, da su bili upozoreni na dužnost da govore istinu, te da su podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju, slijedom čega njihovi iskazi predstavljaju zakonite dokaze. Navedeni iskazi nisu pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je BiH ratificirala, niti bitnim povredama ZKPBiH, već ostvarivanjem prava optuženih na odbranu. Prema stavu Suda BiH, da nije prihvatio prijedloge odbrane optuženih T.K. i D.D. i da im nije dozvolio da u svojstvu svjedoka daju svoje iskaze, postupio bi suprotno članu 259. ZKPBiH i učinio bi povredu njihovog prava na odbranu.
9. Sud BiH je istakao da provedeni dokazi nesporno potvrđuju da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi s tim je ukazano da je apelant, kao viši stručni saradnik-vođa smjene u Carinskom referatu na graničnom prelazu Gradiška, u okviru svojih ovlaštenja, te obima i sadržaja poslova određenih Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji u Upravi za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Pravilnik), propuštao dužnost da nadzire pravilnost rada carinika, osuđenih T.K. i D.D., te da je davao odobrenje za realizaciju prethodno dogovorenog plana uvoza polovne bijele tehnike bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, a na koji način je davao svoj udio kao pripadnik grupe u izvršenju krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH. Prema stavu Suda BiH, izvedeni dokazi nesporno potvrđuju povezanost apelanta sa osuđenim T.K. i D.D. i njihovih radnji u izvršenju krivičnog djela koje su se međusobno dopunjavale, budući da su T.K. i D.D. kao saradnici-carinici propuštali da izvrše obavezan carinski nadzor i naplatu uvoznih dažbina, dok je apelant, kao vođa smjene i njihov neposredni pretpostavljeni, propuštao da izvrši nadzor nad pravilnošću njihovog rada i unaprijed odobravao njihovo postupanje. Sve navedeno, prema stavu Suda BiH, potvrđeno je iskazima svjedoka T.K. i D.D. koji su saglasno izjavili da bez odobrenja svog šefa (apelanta) nisu mogli propustiti da izvrše službene radnje, odnosno da propuste da izvrše carinski nadzor i da naplate uvozne dažbine, zbog čega su i tražili i dobili saglasnost od apelanta da to učine, te primljeni poklon u vidu novca za propuštanje da obave službene radnje predavali upravo apelantu. U prilog navedenom ukazano je i da su kritične prilike za realizaciju dogovora čekali da se apelant vrati sa godišnjeg odmora.
10. Dalje, da je apelant, kao vođa smjene, bio dužan da se stara o pravilnosti rada zaposlenih u smjeni (saradnika-carinika) u pogledu primjene propisa, u konkretnom slučaju sada osuđenih T.K. i D.D., te da preduzima odgovarajuće mjere u slučaju da postoje elementi carinskog prekršaja, utvrđeno je na osnovu detaljno pobrojanih odredaba Pravilnika kojima je propisan opis poslova ovog radnog mjesta. Da je apelant postupio suprotno i propustio da se stara o pravilnosti rada T.K. i D.D. u pogledu primjene propisa kojima je reguliran postupak carinskog nadzora nad robom i da im je dao odobrenje da propuste označeno teretno vozilo na kom se nalazila polovna bijela tehnika preko graničnog prelaza bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora i naplate uvoznih dažbina, te da je primio poklon u vidu novca u iznosu od 1.400 eura, sud je utvrdio na osnovu iskaza koje su u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dali T.K. i D.D. i prikriveni istražitelj “Dušan”, ali i svih drugih dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu.
11. U obrazloženju presude dalje je ukazano da su svjedoci T.K. i D.D. u svojim iskazima na detaljan i uvjerljiv način opisali kako su u augustu 2018. godine, prvo sam T.K., a potom T.K. i D.D. zajedno, stupili u kontakt i sastali se sa informatorom „Fanatikosom" i prikrivenim istražiteljem ,,Dušanom“ sa kojima su se dogovorili o uvozu šlepera polovne bijele tehnike preko graničnog prelaza Gradiška bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, te da su od njih za tu uslugu zahtijevali i primili poklon u vidu novca, a koji dogovor je i realiziran 16. septembra 2018. godine, kada su na graničnom prelazu Gradiška propustili teretno motorno vozilo u kojem se nalazila polovna bijela tehnika bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora. Svjedoci T.K. i D.D. su potvrdili da je o njihovom dogovoru sa informatorom “Fanatikosom” i prikrivenim istražiteljem “Dušanom” bio obaviješten njihov neposredni pretpostavljeni – apelant, koji se saglasio i odobrio provođenje plana uvoza bijele tehnike bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, kao i da su od prikrivenog istražitelja za ovu uslugu zahtijevali i primili poklon u vidu novca u iznosu od 2.000,00 eura, koji novčani iznos su predali apelantu, koji im je od tog iznosa kasnije dao po 300 eura, dok je ostatak novca u iznosu od 1.400 eura zadržao za sebe. Oba svjedoka su, pored ostalog, saglasno potvrdila i da su već pri prvom kontaktu sa informatorom i prikrivenim istražiteljem rekli da je šef (apelant) na odmoru i da ne mogu ništa obećati dok se on ne vrati s odmora. Također, oba svjedoka su potvrdila da su apelanta obavijestili o planu odmah kad se vratio sa odmora i da je on plan odobrio. Prema iskazu svjedoka T.K., prvobitno određena cijena je bila 10 eura po komadu, ali je apelant odredio da bude sedam eura o čemu je T.K. obavijestio informatora i prikrivenog istražitelja. Također, T.K. je bio izričit, iako apelant nije prisustvovao niti jednom susretu sa informatorom i prikrivenim istražiteljem, da je bio upoznat sa svim detaljima dogovora i plana o uvozu bijele tehnike bez provođenja carinskog nadzora i plaćanja carinskih dažbina, čiju je realizaciju i odobrio, navodeći da on nije obavio niti jedan kontakt sa informatorom i prikrivenim istražiteljem a da s tim t nije upoznao apelanta. Prema iskazu svjedoka D.D., sa informatorom i prikrivenim istražiteljem je komunicirao T.K. putem aplikacije Viber, da su se dogovorili o iznosu novca koji će primiti kao poklon ako ne izvrše carinski nadzor koji su bili dužni izvršiti, te da misli da je dogovoren iznos od po 100 eura po toni robe. Kritične večeri kada je kamion sa bijelom tehnikom došao na granicu, on i T.K. su se ponovo sreli sa licima od kojih se jedan predstavio kao Dušan, a sa kojima su se i dogovorili da propuste navedeno vozilo bez obavljanja carinskog nadzora, s njima su sjeli u kafić i nastavili da se dogovaraju o cijeni za propuštanje vršenja carinskog nadzora, te u konačnici prihvatili 2.000 eura na ime poklona za ovu uslugu.
12. U obrazloženju presude detaljno je interpretiran i iskaz svjedoka - prikrivenog istražitelja “Dušana”, koji je, pored ostalog, potvrdio da mu je T.K. prilikom susreta 2. augusta 2018. godine rekao da je njegov šef Aco – apelant na godišnjem odmoru i da moraju sačekati da se on vrati, jer ne mogu ništa realizirati bez njegovog odobrenja, kao i prilikom drugog susreta 16. augusta 2018. godine, kojem je prisustvovao i D.D., kada su opet potvrdili da njihov dogovor mora potvrditi šef koji je u tom momentu spavao, da bi prilikom trećeg susreta 16. septembra 2018. godine T.K. i D.D. rekli da je šef - apelant odobrio realizaciju plana i dao instrukciju da se sačini CSD. Svjedok je, dalje, izjavio da je treći kontakt sa T.K. i D.D. ostvario kritične večeri kada su informator i on došli na granični prijelaz, te da su s njima sjeli u obližnji kafić. Tom prilikom im je T.K. rekao cijenu - sedam eura po komadu, navodeći da bi neko za taj šleper uzeo i 2.200 eura, na šta je on rekao da će mu dati ukupno 2.000 eura, što je on odmah i prihvatio. Također, T.K. im je tom prilikom rekao da je šef – apelant odobrio realizaciju plana, da je sve uredu, da roba može proći bez carinskog nadzora i da treba da urade CTD. Svjedok je, dalje, potvrdio da je lično izbrojao i predao D.D. 2.000 eura, da su sve novčanice bile obilježene i da se ne sjeća da li su sve bile u apoenima od po 100 eura. Također je naveo da je, dok su sjedili u kafiću na graničnom prelazu, u kafiću bio i jedan zaposlenik UIO koji je sjedio tri-četiri stola od njih, za kojeg je kasnije saznao da je šef smjene Aco Tucikešić (apelant). Međutim, ovaj svjedok u sudnici nije mogao potvrditi da li je taj zaposlenik zaista i bio apelant, navodeći da jeste imao bradu i da je bio sijed, koji opis odgovara fizičkom izgledu apelanta, ali da ne može tvrditi da je to on, jer nije prilazio stolu za kojim su sjedili sa T.K. i D.D. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da je iskaz svjedoka “Dušana” potvrđen njegovim izvještajima koje je sačinio u svojstvu prikrivenog istražitelja na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji, koji su u obrazloženju presude, također, interpretirani u relevantnom dijelu, kao i audiozapisima susreta sa T.K. i D.D., te videosnimkom susreta kritične večeri.
13. Dalje, svjedoci B.H. i M.P., zaposleni u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: SIPA) na poslovima istražitelja, u svojim iskazima na glavnom pretresu su potvrdili da su u konkretnom predmetu provodili istražne radnje i da su ostvarili saradnju sa informatorom „Fanatikosom", koji im je prenio informaciju da je počeo da se bavi uvozom polovne bijele tehnike i da osoba “Kapetan” na graničnom prelazu Gradiška od njega ili od ljudi koji se bave uvozom polovne bijele tehnike traži 1.500 eura da ne bi vršio carinski nadzor i kontrolu, odnosno da pusti da u BiH uđe roba bez carinske procedure i nadzora. Izvršili su provjeru te informacije i utvrdili da se radi o T.K. Potvrdili su da su posebne istražne radnje vođene najprije prema T.K., a zatim i D.D., te da nije vođena istraga i da nisu provođene posebne istražne radnje prema apelantu. Svjedok B.H. je izjavio i da mu je apelant bio poznat, jer je T.K. prikrivenom istražitelju (sa sadržajem izvještaja je bio upoznat) rekao da ne može ništa uraditi bez svog “šefa Ace” koji je tada bio na godišnjem odmoru.
14. Dalje, Sud BiH je istakao da je imao u vidu činjenicu da su svjedoci T.K. i D.D., također, počinili djelo i da su osuđeni za isto krivično djelo kao i apelant,, ali da to samo po sebi nije razlog da se njihovim iskazima ne može pokloniti vjera. S tim u vezi je ukazano da je apelantovoj odbrani pružena mogućnost da ih unakrsno ispituje i eventualno nađe nedosljednosti u iskazima i diskreditira ih, a što po ocjeni Suda BiH, nije uspjela. Pri tome ukazano je i da sam apelant to nije ni pokušao. Slijedom navedenog, Sud BiH je te iskaze prihvatio kao zakonite i pouzdane dokaze na kojima se može zasnovati sudska odluka, te ih je ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a sve u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza.
15. Sud BiH je, dalje, istakao da su iskazi svjedoka T.K. i D.D. objektivni i pouzdani, te da su svjedoci na detaljan i uvjerljiv način opisali kako se navedeni krivičnopravni događaj desio i kakva je bila apelantova uloga. Također, ukazano je da su ovi iskazi ocijenjeni kao dosljedni u pogledu odlučnih činjenica, te potkrijepljeni i drugim izvedenim dokazima kako subjektivne, tako i objektivne prirode. Pri tome na strani ovih svjedoka nije nađen niti jedan razlog, ni motiv da apelanta terete za nešto što nije učinio, pa ni zaključenje pismenog sporazuma o priznanju krivice sa tužiocem, kako je tvrdila apelantova odbrana. Sam apelant u toku svjedočenja ovih svjedoka niti jednom nije osporio njihovo svjedočenje.
16. Dalje, Sud BiH je istakao da u prilog zaključku da su iskazi T.K. i D.D. istiniti i pouzdani i da im se može i mora vjerovati, govori i činjenica da su realizaciju plana i dogovora prijevoza robe bez carinjenja odgodili do apelantovog povratka s godišnjeg odmora. Da su T.K. i D.D. realizirali plan bez znanja apelanta, upravo bi iskoristili njegovo odsustvo sa posla i boravak na godišnjem odmoru i ne bi čekali i insistirali da realizacija krene tek nakon njegovog vraćanja sa godišnjeg odmora. Realizacija dogovora je i počela upravo u vrijeme kada se apelant vratio sa odmora i u vrijeme kada je počeo raditi. U prilog navedenom ukazano je da je na osnovu rješenja o godišnjem odmoru za apelanta, označenog broja i datuma, utvrđeno da je koristio godišnji odmor u vremenskom periodu od 20. jula do 6. augusta 2018. godine, dakle, i 2. augusta 2018. godine, a kako su i tvrdili svjedoci T.K. i D.D.
17. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da su svjedoci T.K. i D.D. i prije glavnog pretresa na identičan način govorili o apelantovom učešću u izvršenju krivičnopravnih radnji, a što je potvrdio svojim iskazom prikriveni istražitelj „Dušan“, ali i izvještaji koje je na te okolnosti sačinio, a što je sve zabilježeno i na audiosnimcima. Zbog toga nije prihvaćena apelantova odbrana da su ga svjedoci T.K. i D.D. teretili tek na glavnom pretresu, a sve kako bi za sebe ishodili što blažu kaznu, niti da su ovi svjedoci u razgovorima sa informatorom i prikrivenim istražiteljem, zloupotrijebili apelantovo ime kao svog šefa radi “utvrđivanja pazara i podizanja cijene” za svoje “usluge”, odnosno da je uključen u cijeli događaj samo da bi ova dva svjedoka ishodila povoljniji sporazum o priznanju krivice.
18. Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela za koje je proglašen krivim. Pri tome je zaključeno da nije od odlučnog značaja činjenica da novčani iznos od 1.400 eura, koji je apelant, prema izvedenim dokazima, zadržao za sebe, nije pronađen prilikom pretresa kod njega, posebno imajući u vidu da je od momenta kada je D.D. navedeni novčani iznos predao optuženom (16. septembar 2018. godine) pa do momenta kada je vršen pretres kod apelanta (26. februar 2019. godine) protekao duži period u kojem je apelant sasvim sigurno navedenim novčanim iznosom raspolagao.
19. Prema stavu Suda BiH, apelant je postupao sa direktnim umišljajem, tj. u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio je svjestan svih zakonskih obilježja ovih krivičnih djela. S tim u vezi je ukazano da je apelant duži period zaposlen u UIO i da je tako svjestan kako i na koji način se odvija proces rada carinjenja na graničnim prelazima, te da se pri obavljanju zajedničkog nezakonitog posla raspitivao ko sve zna. Apelant se svjesno i voljno povezao sa T.K. i D.D. radi izvršenja krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi i postao pripadnik grupe, te je, kao pripadnik grupe, svjesnim i voljnim propuštanjem nadzora nad pravilnošću rada carinika T.K. i D.D. davanjem saglasnosti i odobravanjem da za novac ne izvrše službene radnje koje su morali izvršiti, te u konačnici primanjem novčanog iznosa koji su ova dvojica primili na ime poklona za neobavljanje službenih radnji dao svoj udio i na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnih djela za koja je proglašen krivim.
20. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepene presude. Žalba Tužilaštva BiH je djelomično uvažena u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako što je apelantu za krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi kao glavna kazna izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u ostalom dijelu žalba Tužilaštva odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
21. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi istakao da je proglašen krivim isključivo i samo na osnovu iskaza druga dva saoptuženika koja su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice i koji su svjedočili na glavnom pretresu, da ga prikriveni istražitelj „Dušan“ ni na koji način nije doveo u vezu sa izvršenim krivičnim djelom (da s apelantom nije ostvario nikakav kontakt, da prema apelantu nisu provođenje posebne istražne radnje), da u konkretnom slučaju treba primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 661/04.
22. Sud BiH je, ispitujući ovaj dio žalbenih navoda, najprije zaključio da nije ispravan apelantov indikativni stav da se radi o nezakonitim dokazima. U prilog navedenom ukazano je da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedna od situacija koja je regulirana članom 10. ZKPBiH, niti je apelant u tom smislu ponudio bilo kakve dokaze. Dalje, ukazano je da je pojam nezakonitih dokaza znatno širi, pa da je potrebno ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, odnosno da li je pozivanje presude na takve dokaze imalo utjecaja na njeno zakonito i pravilno donošenje.
23. Dalje, u vezi sa pitanjem da li svjedočenja svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice (bez obzira na hronologiju svjedočenja - prije ili poslije zaključenog/dostavljenog sporazuma) predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi koji se koriste u krivičnom postupku, na koji način se ti dokazi mogu koristiti u krivičnom postupku, odnosno na koji način će vijeće pristupiti njihovoj ocjeni, najprije je ukazano na stav Ustavnog suda da se na sve dokaze, prilikom njihove ocjene, primjenjuju jednaki kriteriji, pa tako i na svjedočenja svjedoka koji su sklopili sporazum o priznanju krivice, a samim tim i priznali krivicu za djela za koja se terete, ili svjedoka kojima je dat imunitet. Dalje, ukazano je da Ustavni sud izričito odbacuje mogućnost da se takvi dokazi automatski smatraju nepouzdanim, te da se stoga ne uzimaju u obzir, ili da se oni, zbog načina na koji su dobiveni, podvrgavaju drugačijoj analizi i ocjeni u odnosu na ostale dokaze. Prema stavu Ustavnog suda, vijeće je dužno prilikom razmatranja svakog svjedočenja, pa tako i svjedočenja svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, ili dobio imunitet, postupati obazrivo i razmotriti sve činjenice koje utječu na njegovu pouzdanost. U Odluci broj AP 661/04 na koju se i pozvao apelant Ustavni sud je istakao: “Iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera”, te zaključio da, „kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom, postoji kršenje prava na pravično suđenje”.
24. Drugostepeni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da su T.K. i D.D. iskoristili svoje pravo iz člana 259. stav 2. ZKPBiH da budu saslušani u svojstvu svjedoka u vlastitom predmetu, da su na glavnom pretresu bili propisno upozoreni u smislu člana 86. ZKPBiH i da su bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrane. Dalje, ukazano je da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima objektivne prirode, prvenstveno sadržajima presretnutih razgovora tada osumnjičenih, te iskazom svjedoka prikrivenog istražitelja “Dušana”, koji je svjedočio na okolnosti susreta i komunikacije sa tada osumnjičenim T.K. i D.D. a što ukazuje da se ne radi o paušalnoj ocjeni njihovih iskaza.
25. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da prvostepeni sud nije ponudio razloge i obrazloženja za, kako je naveo, “nezakonitu” izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza, ukazano je da je članom 261. stav 2. ZKPBiH propisan redoslijed izvođenja dokaza, ali, isto tako, i da je prema članu 240. istog zakona dato ovlaštenje sudiji, odnosno predsjedniku vijeća da taj redoslijed izmijeni. Slijedom navedenog, zaključeno je da je postupajući sudija mogao odrediti fazu postupka u kojoj će biti saslušani spomenuti svjedoci, pa u skladu s tim i prihvatiti zajednički prijedlog branilaca i tužioca da se prije izvođenja drugih dokaza saslušaju tada optuženi T.K. i D.D. Nadalje, ukazano je da su apelant i njegov branilac blagovremeno upoznati sa izmjenom redoslijeda izvođenja dokaza (dopisom suda od 15. januara 2020. godine), te da im je pružena mogućnost da pokušaju da ih diskreditiraju putem unakrsnog ispitivanja. Prema stavu Suda BiH, takvo postupanje u datoj situaciji je bilo u skladu sa zakonom, a to što su svjedoci saslušani prije dokaza predloženih u optužnici samo po sebi nema nikakvo posebno značenje. Najzad, drugostepeni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u ovom dijelu, te apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim.
26. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi naveo i da je kredibilitet svjedokā T.K. i D.D. doveden u pitanje zbog činjenice da su 15. januara 2020. godine zaključili sporazume o priznanju krivice koji su sudu dostavljeni 7. februara 2020. godine, tj. nakon što su saslušani kao svjedoci. Nadalje, apelant je tvrdio i da postoji povreda odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u duplicitetu procesnih uloga stranaka u postupku s obzirom na to da je nemoguće da optuženi bude i svjedok Tužilaštva i svjedok u vlastitoj stvari, a već je zaključio sporazum o priznanju krivice. Konačno, apelant je ukazao i na povredu odredbe iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 265. ZKPBiH s obzirom na to da su ovi saoptuženici, svjedočeći u vlastitu korist, priznali sve krivičnopravne radnje, te je sud morao donijeti rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na njih radi zakazivanja ročišta za izricanje krivičnopravne sankcije.
27. Sud BiH je istakao da okolnost da su T.K. i D.D. u trenutku davanja iskaza u svojstvu svjedoka imali i svojstvo optuženih nije u suprotnosti sa članom 259. ZKPBiH, odnosno da citirana odredba upravo propisuje mogućnost da optuženi može biti saslušan u svojstvu svjedoka. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom o duplicitetu statusa saslušanih svjedoka i tretmanom njihovih izjava, Sud BiH se pozvao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Luca protiv Italije prema kom Evropski sud ne pravi razliku između izjava svjedoka i saoptuženika, niti član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) određuje bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. Slijedom navedenog, zaključeno je da iskazi T.K. i D.D. predstavljaju valjane dokaze zasnovane na zakonu. U prilog navedenom ukazano je i na član 15. ZKPBiH (slobodna ocjena dokaza) prema kojem sud nije vezan, niti ograničen posebnim dokaznim pravilima iz kojeg razloga, također, ne postoje bilo kakve zakonske smetnje da se saoptuženici saslušaju u svojstvu svjedoka, uz napomenu da je faktičko pitanje u svakom konkretnom predmetu da li će ti iskazi, u cjelini ili njegovi pojedini dijelovi, u konačnici biti prihvaćeni kao tačni ili ne, te koliko će oni potvrđivati, ili obesnaživati tvrdnje strana u postupku.
28. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na T.K. i D.D. kad su se stekli uvjeti za to – kada su ranije zaključeni sporazumi o priznanju krivice dostavljeni sudu na razmatranje. U ovom dijelu ukazano je na član 265. ZKPBiH kojim je propisano da, ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije izvedenim dokazima, u dokaznom postupku izvest će se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji. Prema stavu Suda BiH, primjena citirane odredbe podrazumijeva podudarnost priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima iz čega proizlazi logičan zaključak da se djelomična nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti, niti ona koja nisu u skladu sa ranije izvedenim dokazima koji potvrđuju osnovanost optužnice. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom slučaju svjedoci-saoptuženici saslušani u svojstvu svjedoka prije izvođenja bilo kojeg dokaza optužbe koji bi kao takav potvrdio tačnost zakonskih obilježja krivičnog djela opisanog u dispozitivu optužnice, te da nisu bili ispunjeni uvjeti da se dokazni postupak odmah ograniči na izvođenje dokaza koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji. T.K. i D.D. su se, u konsultacijama sa svojim braniocima, kroz svjedočenje u svojstvu svjedoka u vlastitoj stvari, praktično odlučili za naknadno priznanje krivice (u toku glavnog pretresa), te je logično bilo da idu sa zaključenjem sporazuma o priznanju krivice i tako smanje rizik u pogledu izricanja vrste i visine krivičnopravne sankcije na prihvatljivu mjeru, a što je i učinjeno dostavljanjem sudu sporazuma o priznanju krivice, odmah nakon davanja njihovih iskaza na glavnom pretresu.
29. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je izreka prvostepene presude protivrječna sama sebi, jer jasno proizlazi da su se o cijeni za uslugu dogovarali prikriveni istražitelj „Dušan“ i T.K., da se prvostepeni sud bavio pretpostavkama i nagađanjima pri odluci da se od njega oduzme 1.400 eura, jer ovaj novac nikad nije pronađen kod njega, da su u prvostepenoj presudi izostali razlozi i obrazloženja o njegovoj pripadnosti grupi i njegovom umišljaju.
30. U ovom dijelu Sud BiH je najprije ukazao da su u dispozitivu izreke presude navedene apelantove radnje koje se ogledaju u „...svjesnom propuštanju vršenja dužnosti nadzora nad radom ostalih pripadnika grupe ljudi... i to carinicima-saradnicima stvarao uvjete, a zatim i odobravao realizaciju prethodno dogovorenog plana...te primao novac koji su pripadnici grupe zahtijevali i/ili primali kao dar u vidu novca, pa bi zatim dijelio navedeni novac na njemu poznate dijelove i predavao ga, između ostalog, i pripadnicima grupe ljudi T.K. i D.D....“, a koje radnje su preduzete u vremenskom periodu od 2. augusta do 16. septembra 2018. godine od pripadnika grupe, i to na način opisan u izreci pobijane presude. Odlučne činjenice su pravilno utvrđene saslušanjem prvenstveno saoptuženika, svjedoka T.K. i D.D., čiji iskazi su bili u potpunosti saglasni i potkrijepljeni iskazom prikrivenog istražitelja-svjedoka „Dušana" i materijalnim dokazima, tj. sadržajem presretnutih razgovora tada osumnjičenih T.K. i D.D. Nadalje, ukazano je da je grupa imala tri člana – apelant, te osuđeni T.K. i D.D., a koja činjenica je pravilno posmatrana u kontekstu apelantove nadređenosti u smislu njegovog službenog položaja (viši stručni saradnik - vođa smjene) i navedene dvojice kao saradnika-carinika na istom carinskom prelazu, te njihovog prethodnog dogovora. Da je grupa funkcionirala po principu kriminalnog djelovanja i da je apelant bio njen član, utvrđeno je na osnovu iskaza T.K. i D.D. koji su opisali kako svoju, tako i apelantovu ulogu u planiranju i realizaciji izvršenja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH.
31. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da, s obzirom na to da prema njemu nisu provođene posebne istražne radnje, uopće nije bio upoznat sa radnjama T.K. i D.D., te da su njih dvojica u toku dogovora sa prikrivenim istražiteljem zloupotrijebili njegovo ime s ciljem “podizanja” cijene za vlastite usluge. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud ocijenio sve navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i D.D. na okolnost apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao njegovim podređenim, te njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se ogledao u propuštanju izvršenja carinskog nadzora za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura koji im je predao prikriveni istražitelj. Nadalje, ukazano je da je posebna pažnja poklonjena okolnostima i sadržajima komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa informatorom, a potom i prikrivenim istražiteljem, njihovog dogovaranja u vezi sa visinom iznosa koji su zahtijevali od prikrivenog istražitelja za propuštanje carinskog nadzora, preuzimanje iznosa i njegovu predaju apelantu, te konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe zadržao 1.400 eura, dok je njima dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju. Prema stavu drugostepenog suda, T.K. i D.D. su vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani događaj i njihovi iskazi su potkrijepljeni u bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno iskazom prikrivenog istražitelja „Dušana", kao i materijalnom dokumentacijom, dakle, kontrolnim dokazima.
32. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka T.K. i D.D. S tim u vezi je ukazano na dokaze pribavljene tokom istrage koji se odnose na sadržaje presretnutih razgovora tada osumnjičenih T.K. i D.D. koji na nesumnjiv način apelanta dovode u direktnu vezu sa izvršenjem djela. Ovi razgovori su detaljno analizirani, te su pojedini dijelovi i interpretirani (posebno indikativan je razgovor od 16. augusta 2018. godine u kojem se navodi: "... samo ćemo mi još prenijeti Aleksandru ove detalje...ja ti napišem spremno, a ti meni kad ćemo na ručak...“) a iz čega proizlazi kakva je bila podjela uloga pripadnika grupe, te da se apelantova uloga ogledala ne samo u davanju saglasnosti za izvršenje djela svjedocima-saoptuženicima, koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi sa dogovorom u pogledu visine traženog iznosa. Prema stavu drugostepenog suda, pravilno je doveden u vezu i iskaz svjedoka-prikrivenog istražitelja „Dušana", koji j kako na glavnom pretresu, tako i u svojim izvještajima sačinjenim na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji ukazao da su mu tada osumnjičeni T.K. i D.D. govorili da sa realizacijom plana moraju sačekati do povratka njihovog šefa Ace (apelanta) sa godišnjeg odmora, a što je potvrđeno i iz sadržaja Rješenja UIO - RC Banja Luka od 14. maja 2018. godine. Najzad, ukazano je i da apelant, izuzev ukazivanja na sporazume o priznanju krivice koje su T.K. i D.D. zaključili, nije ukazivao na postojanje bilo kog drugog motiva (zavade, osvete i sl.) zbog kog bi ga navedeni svjedoci teretili. U vezi sa samim sporazumima, ukazano je da su T.K. i D.D. nastojali što prije razriješiti vlastitu situaciju - priznali su krivicu i postigli sporazum o kazni, te nisu imali nikakvog motiva da svog nadređenog terete za nešto što nije učinio. Prema stavu drugostepenog suda, daleko logičnije je bilo da nakon toga pokušaju umanjiti apelantovu ulogu i značaj kao njihovog nadređenog kako bi im on u znak zahvalnosti kasnije pomogao. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su T.K. i D.D. njegovo ime spominjali prikrivenom istražitelju samo radi „podizanja cijene" njihove usluge, a da on nije bio upoznat sa prethodnim dogovorom i realizacijom plana, ukazano je i da bi bilo sasvim nelogično da T.K. i D.D. čekaju njegov povratak sa godišnjeg odmora, odnosno da je mnogo logičnije bilo da upravo iskoriste odsustvo šefa i posao obave prije nego što se on vrati sa godišnjeg odmora i sav primljeni novac podjele između sebe, a ne da cjelokupan iznos daju apelantu i čekaju kako će ga on rasporediti. Po ocjeni drugostepenog suda, i ovo ukazuje da se sve odigralo upravo onako kako su T.K. i D.D. opisali i šta su prikrivenom istražitelju i informatoru rekli o ulozi i značaju apelanta u realizaciji plana.
33. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije utvrđeno ko je organizator grupe, drugostepeni sud je istakao da je to irelevantno, jer apelantu nije stavljeno na teret da je on organizator iako je bio nadređeni T.K. i D.D., nego samo član grupe, što je u njegovu korist i što ga dovodi u povoljniji položaj.
34. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode da je između održavanja dva ročišta prekoračen rok od 30 dana, pa da glavni pretres nije mogao biti nastavljen kao da do ovog prekida nije ni došlo. S tim u vezi je ukazano da postupajući sudija nije jasno i glasno tražio saglasnost stranaka za nastavak glavnog pretresa bez ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, kao i da se pobijana presuda u svom obrazloženju izričito ne osvrće na ovu odluku, ali i da apelantov branilac, kao ni bilo ko drugi, u tom trenutku nije reagirao, nego su se praktično saglasili sa takvim postupanjem sudije na način da su odmah prešli na izlaganje završnih riječi, budući da je dokazni postupak već ranije bio okončan, te da su bile preostale još samo završne riječi. Najzad, ukazano je da apelant u žalbi ničim nije obrazložio da li su navedenim postupkom po njega nastupile neke štetne posljedice, odnosno da to na temelju uvida u spis nije utvrdio ni ovaj sud.
35. Drugostepeni sud je ocijenio osnovanom žalbu Tužilaštva u dijelu koji se ticao odluke o glavnoj kazni koja je apelantu izrečena za krivično djelo iz člana 217. stav 1. KZBiH. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud, pored okolnosti koje su kvalificirane kao olakšavajuće, nije, kao što se to pravilno navodi u žalbi Tužilaštva, ocijenilo niz okolnosti koje u svojoj suštini čine otežavajuće, te koje kao takve ukazuju na neophodnost distinkcije u visini izrečene kazne apelantu i kazni izrečenih saoptuženicima u ovom predmetu koji su zaključili sporazume o priznanju krivice (izrečena istovjetna kazna zatvora kao i apelantu). Naime, prema stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud nije dovoljno ocijenio apelantovu ključnu ulogu u izvršenju djela, a koja se ogledala u njegovom nadređenom položaju u odnosu na drugu dvojicu saoptuženika, koja se kao takva manifestirala kroz davanje saglasnosti za preduzimanje bilo koje njihove krivičnopravne radnje. Također, prvostepeni sud je potpuno neosnovano zanemario i okolnost koja ukazuje na veći stepen krivice apelanta u odnosu na već presuđena lica, tj. da je u konačnici i odlučivao o raspodjeli imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela, i to na način da je za sebe zadržao veći dio (1.400 eura) dok je drugoj dvojici pripadnika grupe dao po 300 eura, pa je u tom smislu ukupna kriminalna količina na strani apelanta značajnija i zahtijeva izricanje teže kazne. Najzad, ukazano je da je upravo apelant bio osoba koja je trebala nadzirati pravilnost rada svih u svojoj smjeni, sprečavati nezakonit rad i otkrivati one koji postupaju suprotno zakonu i pravilima službe. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Naime, apelant tvrdi da su prekršena njegova procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen bio očigledno nepravičan zbog činjenice da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist, da je očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, što je sve dovelo do onemogućavanja njegovog prava na odbranu i u konačnici do osuđujuće presude.
38. Apelant je, između ostalog, ukazao da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da presuda nije zasnovana u pretežnom dijelu na iskazima saoptuženika u ovom predmetu T.K. i D.D., koji su u toku krivičnog postupka sa Tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice s kojim zaključkom se saglasio drugostepeni sud. Ukazao je da je u postupku bilo nesporno da nije bio predmet posebnih istražnih radnji, niti je kontaktirao sa prikrivenim istražiteljem kodnog imena „Dušan", odnosno sa informatorom kodnog imena „Fanatikos", te čak ne zna ni kako oni izgledaju, što su sve potvrdili i saslušani u svojstvu svjedoka B.H., M.P. i prikriveni istražitelj “Dušan”, te je citirao dijelove njihovih iskaza. Posebno je istakao da sve što je svjedok “Dušan” znao o njemu jeste da mu je saoptuženik T.K. rekao u dvije prilike: „Šef spava“ i „Šef je na godišnjem odmoru." Po njegovim tvrdnjama, Sud BiH je iz ovog izvukao zaključak da je on učestvovao u grupi za počinjenje krivičnih djela. Pri tome zanemaren je i nije ocijenjen dio iskaza svjedoka “Dušana” da je, kada je imao sastanak u kafeu sa T.K. i D.D., nekoliko stolova dalje od njih sjedio apelant, da nije prišao njihovom stolu, odnosno da nije pokazao bilo kakav interes za dešavanje za njihovim stolom. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, upućuje da je netačna tvrdnja da postoje bilo koji drugi dokazi koji ga inkriminiraju osim iskaza dva optužena koji su svjedočili u momentu kada je već bio zaključen sporazum o priznanju krivice. Najzad, kako se pobijana presuda zasniva ne samo „u najvećoj mjeri" nego „isključivo i jedino“ na iskazima optuženih koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, po apelantovom mišljenju, bilo je potrebno ocijeniti stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04, odnosno da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da nije bilo mjesta za njihovu primjenu, jer su ocijenjeni i drugi dokazi s obzirom na to da drugih dokaza i nije bilo.
39. Nadalje, apelant tvrdi da u prvostepenoj presudi nisu navedeni važni razlozi zbog kojih je sud odustao od redoslijeda izvođenja dokaza, čemu se on protivio, da o tome nije donesena posebna odluka, te da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da sudija ima ovlaštenje da odustane od redoslijeda izvođenja dokaza i da se odbrana tome nije protivila. U ovom dijelu apelant je istakao da je tužilac na glavnom pretresu 15. januara 2020. godine predložio da se u svojstvu svjedoka saslušaju saoptuženik T.K. i D.D., te da su njihovi branioci istakli da će svjedočiti u svoju korist. Na ročištu za glavni pretres 7. februara 2020. godine T.K. i D.D. su saslušani i priznali su krivicu, pri tome na sve načine pokušavajući da ga inkriminiraju. U prilog navedenom apelant ističe i da je braniteljica optuženog D.D., završavajući ispitivanje, istakla: „Ja sam završila ono što je tužiocu potrebno.“ Nadalje, apelant ističe da mu je postupajući sudija (koji je odlučivao i o sporazumu o priznanju krivice) na njegovo insistiranje dostavio sporazume o priznanju krivice koje su zaključili T.K. i D.D. iz kojih proizlazi da su zaključeni još 15. januara 2020. godine, tj. na početku glavnog pretresa, te da su sudu dostavljeni 7. februara 2020. godine, tj. nakon što su oba optužena svjedočila. Po njegovom mišljenju, ovo upućuje na zaključak da je zavisno od toga kako će svjedočiti T.K. i D.D. tužilac odlučivao da li će sporazume dostaviti sudu ili ne. Ovo je bio jak motiv, kako tvrdi, na strani T.K. i D.D. da na sve načine ishode sebi povoljan položaj u vidu dostavljanja povoljnog sporazuma o priznanju krivice sudu, a pogotovo što su protiv ova dva optužena postojali neoborivi dokazi o počinjenju krivičnog djela. Da je kredibilitet ovih svjedoka bio upitan, pored navedenog, po apelantovom mišljenju, upućuje i činjenica da su prilikom unakrsnog ispitivanja obojica bili kategorični da nisu razgovarali o zaključenju sporazuma o priznanju krivice, odnosno da nisu u pregovorima sa Tužilaštvom i da svjedočenje nije uvjet za zaključenje sporazuma o priznanju krivice. Slijedom navedenog, neprihvatljivim smatra stav iz osporenih odluka da kroz unakrsno ispitivanje nije uspio dovesti u sumnju istinitost iskaza i kredibilitet svjedoka T.K. i D.D.
40. Po njegovom mišljenju, ova situacije rezultirala je i daljnjom nezakonitošću zbog činjenice da je zabranjen duplicitet procesnih uloga stranaka u postupku. Naime, nemoguće je da optuženi bude i svjedok Tužilaštva, a optuženi T.K. i D.D. su saslušani kao svjedoci Tužilaštva (kako je izričito navedeno u prvostepenoj presudi), te na kraju i da budu svjedoci u vlastitoj stvari, a već su zaključili sporazum o priznanju krivice. Najzad, nezakonito postupanje prvostepenog suda, a što je sve odobrio i drugostepeni sud, po apelantovom mišljenju, ogleda se i u činjenici da je, nakon što su T.K. i D.D. na glavnom pretresu 7. februara 2020. godine priznali krivicu, prvostepeni sud trebalo da razdvoji postupak u odnosu na njih i da postupa u skladu sa odredbama ZKPBiH kojim se regulira priznanje na glavnom pretresu, a ne da čeka da se ulože sporazumi o priznanju krivice, pa da tek tad razdvoji postupak. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je Sud BiH „zažmirio“ i dopustio tužiocu da zloupotrebom instituta svjedočenja u vlastitu korist optuženih prvo osigura iskaze koji će mu pomoći da ga optuži, pa tek onda da dostavi već pripremljene sporazume o priznanju krivice.
41. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak iz osporene prvostepene presude da je on odobravao cijenu sa prikrivenim istražiteljem “Dušanom”. U vezi s tim je citirao dijelove njegovog iskaza, kao i iskaza T.K. i D.D. iz kojih proizlazi da su T.K. i D.D. dogovorili cijenu, odnosno da se T.K. na licu mjesta “cjenjkao” i ugovarao cijenu. O žalbenim prigovorima u ovom dijelu drugostupanjski sud se nije izjašnjavao.
42. Nadalje, apelant ističe da je u toku postupka kao odlučna činjenica utvrđeno da su novčanice od ukupno 2.000 eura bile obilježene i u apoenima po 100 eura. Prilikom pretresa kod njega nisu pronađene obilježene novčanice, dok su pronađene kod T.K. i D.D. Stoga, neprihvatljivim smatra zaključak prvostepenog suda da nije od odlučnog značaja da iznos od 1.400 eura, koji je, kako navodi, navodno zadržao za sebe, nije pronađen kod njega jer je od momenta kad mu je D.D. predao novac (16. septembar 2018. godine), pa do pretresa (26. februara 2019. godine) protekao duži vremenski period i da je navedenim novcem sasvim sigurno raspolagao. Po apelantovom mišljenju, ovo predstavlja grubo kršenje pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo. Pri tome apelant ponovo ističe i da novac iz optužnice koji je oduzet nikada nije uložen kao dokaz u sudski spis, niti proveden kao dokaz u ovome postupku.
43. Po apelantovom mišljenju, u osporenim odlukama potpuno su izostali, odnosno neprihvatljivi su zaključci o njegovom umišljaju (koji, kako tvrdi, tužilac nije ni dokazivao), ko je organizator grupe i njegova pripadnost grupi, odnosno da se on pojavljuje samo na kraju izreke prvostepene presude (da je raspodijelio novac), postojanje prethodnog dogovora bez ikakve konkretizacije i bez ijednog dokaza u tom pravcu. Po njegovom mišljenju, Sud BiH je zanemario obavezu da obrazloži svoje presude tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su odluke zasnovane i koji će biti nepristrasni, te neće proizvoljno primjenjivati pozitivno pravo.
44. Sud BiH je, po apelantovim tvrdnjama, prekršio i princip in dubio pro reo jer na osnovu dokaza koji su provedeni u postupku nije moguće zaključiti da je van razumne sumnje počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Po njegovom mišljenju, prilikom ocjene dokaza potpuno je zanemarena pretpostavka nevinosti. Apelant ponavlja da se u cijelom postupku jedino spominje u iskazu optuženog/svjedoka T.K. (“šef spava, šef je na godišnjem odmoru”), a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da T.L. „spominjanjem šefa 'šibicari'“ i samo želi sebi „podići cijenu“.
45. Najzad, apelant tvrdi i da je drugostepeni sud arbitrarno postupio kada je kao otežavajuću okolnost naveo da su drugi optuženi dobili iste kazne prema sporazumu o priznanju krivice, jer se kazna izriče na osnovu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, odnosno mjerilo ne može biti kazna koja je ugovorena u sporazumu. Također, smatra i da mu se kao otežavajuća okolnost stavlja i nešto što po sadržaju predstavlja radnju izvršenja djela (propustio nadzirati pravilnost rada u svojoj smjeni, spriječiti nezakonit rad... ), a što niti je utvrđivano, niti je opisano u optužnici. b)Odgovor na apelaciju
46. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se u apelaciji ne navode nikakvi novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, te da su kao takvi detaljno razmatrani i ocijenjeni od drugostepenog vijeća u presudi od 2. oktobra 2020. godine. Nadalje, ukazano je da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge i obrazloženja o svim prigovorima koje je apelant u žalbi istakao, a koji su ponovljeni i u vezi sa istaknutim apelacionim navodima. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama u pogledu preinačenja kazne, Sud BiH je istakao da su u osporenoj drugostepenoj presudi data jasna obrazloženje i detaljna ocjena svih okolnosti koje su ocijenjene i koje su predstavljale osnovu za povećanje kazne zatvora i izricanje kazne u trajanju od dvije godine.
47. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelant samo ponovio žalbene navode koji su već bili predmet razmatranja pred drugostepenim sudom, da se navodi svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što, prema stavu Tužilaštva, nije u nadležnosti Ustavnog suda.
V.Relevantni propisi
48. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217. stav (1) (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela Član 249. st. (1) i (2) (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
49. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – Odluka USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
6. stav (2) Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 10. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 82.
Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
(2) Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 231. st. (1), (2), (3) i (6) Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.
(2) Sporazum o priznanju krivice ne može se zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjavanje o krivici izjasnio da je kriv.
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o priznanju krivice u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu s krivičnim zakonom.
(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, Sud provjerava:
a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i troškove krivičnog postupka,
b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,
c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,
d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana,
e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.
Član 240.
Redoslijed radnji glavnog pretresa Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala. U zapisnik o glavnom pretresu unijet će se razlozi zašto se glavni pretres ne održava prema zakonom utvrđenom redoslijedu.
Član 251. stav (2) Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (2) Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.
Član 259. stav (2) Pouke optuženom (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da da takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.
Član 261. stav (2) Izvođenje dokaza (2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi obrane,
c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi obrane (replika),
d) dokazi obrane kao odgovor na pobijanje (duplika),
e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,
f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.
Član 265.
Posljedice priznanja optuženog Ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije izvedenim dokazima, u dokaznom postupku izvest će se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 298. tačka e) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu, VI.Dopustivost
50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 30. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
54. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
55. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
57. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da postupak koji je vođen protiv njega nije bio zakonit zbog činjenice da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist, pa da je tako prekršeno načelo in dubio pro reo, da je očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, što je sve dovelo do onemogućavanja njegovog prava na odbranu, te da je njegova žalba na prvostepenu presudu neosnovano odbijena, odnosno da drugostepeni sud uopće nije odlučio o nekim od istaknutih žalbenih navoda.
58. Iz opširnih apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da činjenično stanje nije potpuno i istinito utvrđeno zbog toga što se osporene presude zasnivaju, kako tvrdi, isključivo na iskazima svjedoka T.K. i D.D., čiji kredibilitet je, kako smatra, osporio u postupku pred redovnim sudovima. Također, smatra da je prihvatanjem njihovih iskaza prekršeno i procesno pravo: uspostavljen je zabranjeni duplicitet procesnih uloga stranaka u postupku (nemoguće je da optuženi bude i svjedok Tužilaštva), prekršene su odredbe o redoslijedu izvođenja dokaza na glavnom pretresu (T.K. i D.D. su saslušani prije izvođenja dokaza kako su predloženi u optužnici), te nisu primijenjene odredbe koje reguliraju priznanje krivice na glavnom pretresu (jer su T.K. i D.D. u svojim iskazima na glavnom pretresu u potpunosti priznali krivicu).
59. U pogledu navedenoga, Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02, i broj od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom.
60. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u brojnim odlukama istakao da član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čine brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, u ZKPBiH, u kojem odredba člana 281. stav 2. glasi: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima [...]“, pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.
61. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga da li će ispitivati načine na koje su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije“, odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U tom pravcu postoje brojni primjeri iz sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su redovni sudovi ocijenili činjenično stanje i dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
62. Praksa iz navedenih odluka se može primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom postupka bio suočen sa situacijom da je Tužilaštvo navode iz optužnice potkrijepilo, u odlučujućoj mjeri, subjektivnim dokazima: izjavama osuđenih-svjedoka T. K. i D. D. koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom, kao i izjavama informatora „Fanatikosa“ i prikrivenog istražioca „Dušana“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobiveni od saučesnika koji je, zbog svjedočenja, dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženog, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi bivšu Komisiju za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Također, Ustavni sud se poziva i na stav Evropskog suda u predmetu Adamčo protiv Slovačke (12. novembar 2019. godine, predstavka br. 45084/14, tač. 56-71) u vezi sa presudom koja se u odlučnom dijelu zasniva na svjedočenju saučesnika koji su sklopili sporazum o priznanju krivice. Evropski sud je utvrdio kršenje člana 6. Evropske konvencije uzevši u obzir sljedeće: izjavu koja predstavlja ako ne jedini, onda barem odlučujući dokaz protiv podnosioca zahtjeva, propust domaćih sudova da ispitaju širi kontekst u kojem je svjedok stekao prednost/korist od tužilaštva, činjenicu da je sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom sklopljen bez učestvovanja suda i propust domaćih sudova da pruže relevantno obrazloženje u vezi s argumentima podnosioca predstavke.
63. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivičnopravnih propisa.
64. Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, Zakon propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77). Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određene činjenice.
65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne smiju predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
66. U svjetlu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji su zaključili sporazum sa Tužilaštvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu. Ostali dokazi koji, prema stavu redovnih sudova, potvrđuju tačnost ova dva svjedočenja, ustvari, jesu posredni dokazi ili indicije. Što se tiče svjedočenja navedenih svjedoka, Ustavni sud ukazuje da, iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvih svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je apelantu bila uskraćena ova procesna mogućnost.
67. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je prilikom primjene instituta sporazuma o priznanju krivice neophodno na takvu vrstu dokaza primijeniti osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo. Kao što je već rečeno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza sudovi ne mogu a priori dati veću vrijednost ovom dokazu, zato što je dobiven na osnovu sporazuma o priznanju krivice sa svjedokom koji je ranije bio optužen za isto djelo. Naprotiv, sudovi moraju i taj dokaz ocijeniti na isti način i po istim pravilima koje Zakon predviđa za svaki drugi izvedeni dokaz, dakle, pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu.
68. Ustavni sud zapaža da je, u pogledu apelantovih navoda da uopće nije bio upoznat sa radnjama T.K. i D.D., te da su njih dvojica tokom dogovora sa prikrivenim istražiocem zloupotrijebili njegovo ime s ciljem “podizanja” cijene za vlastite usluge, prvostepeni sud naveo da je ocijenio sve navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i D.D. na okolnost apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao njegovim podređenim, te njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se ogledao u propuštanju izvršenja carinskog nadzora za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura koji im je predao prikriveni istražilac. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je posebna pažnja poklonjena okolnostima i sadržajima komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa informatorom, a potom i prikrivenim istražiocem, njihovom dogovaranju u vezi sa visinom iznosa koji su zahtijevali od prikrivenog istražioca za propuštanje carinskog nadzora, preuzimanju iznosa i njegovu predaju apelantu, te konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe zadržao 1.400 eura, dok je njima dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju. Drugostepeni sud je iznio stav da su T.K. i D.D. vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani događaj i da su njihovi iskazi potkrijepljeni u bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno iskazom prikrivenog istražioca „Dušana", kao i materijalnom dokumentacijom, dakle, kontrolnim dokazima. Međutim, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije naveo koji su to konkretno materijalni-kontrolni dokazi kojima su potkrijepljene izjave ove dvojice svjedoka, odnosno na osnovu kojih se (uz izjave svjedoka) dokaza može nedvosmisleno zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je Tužilaštvo stavilo na teret.
69. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 661/04 da svjedočenja svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi koji se koriste u krivičnom postupku, da se prilikom njihove ocjene primjenjuju jednaki kriteriji, odnosno da se takvi dokazi automatski smatraju nepouzdanima, te da, „kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom“, postoji kršenje prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju radi se upravo o situaciji kada redovni sudovi nisu ponudili dovoljno logične i jasne razloge u prilog svom stavu zašto smatraju utvrđenim da je apelant bio član grupe čija se uloga ogledala u davanju saglasnosti za izvršenje djela svjedocima-saoptuženicima, koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi sa dogovorom u pogledu visine traženog iznosa novca, kada u prilog tome ide samo iskaz svjedokā koji imaju izražen lični interes upravo zbog sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, a posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
70. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
72. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini zajedničko izdvojeno mišljenje sutkinja Angelike Nussberger i Helen Keller suprotno odluci većine.
74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Zajedničko izdvojeno mišljenje o neslaganju sutkinja Angelike Nussberger i Helen Keller Nažalost, zbog razloga objašnjenih u nastavku, ne možemo se pridružiti većini u zaključku da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Ukupna pravičnost krivičnog postupka Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) je polazna tačka za naša razmatranja. Treba podsjetiti na to da je za ESLJP od primarne važnosti, prema članu 6. stav 1, ocjena ukupne pravičnosti krivičnog postupka. Pri toj ocjeni Sud posmatra postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, uzimajući u obzir prava odbrane, ali i interese javnosti i žrtava u pravilnom krivičnom procesuiranju i, gdje je potrebno, prava svjedoka (Schatschaschwili protiv Njemačke [VV], 15. decembra 2015, predstavka broj 9154/10, st. 100-101).
Prava odbrane Što se tiče prava odbrane, mora se ispitati da li je podnosiocu predstavke data mogućnost da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, kao i okolnosti u kojima je dokaz pribavljen i da li te okolnosti dovode u sumnju pouzdanost ili tačnost tog dokaza (Bykov protiv Rusije [VV], 10. marta 2009, predstavka broj 4378/02, stav 89, Jalloh protiv Njemačke [VV], 11. jula 2006, predstavka broj 54810/00, stav 96). Da bi se utvrdila povreda člana 6, mora se dokazati da je ograničenje prava odbrane utjecalo na ukupnu pravičnost postupka.
Pregovaranje o krivici Tačno je da je sporazum o priznanju krivice specifičan faktor koji se mora uzeti u obzir pri ocjeni ukupne pravičnosti postupka. U predmetu Kadagishvili protiv Gruzije (14. maja 2020, predstavka broj 12391/06, st. 156-157) ESLJP smatra da oslanjanje na iskaze osumnjičenih koji su sa tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice nije učinilo suđenje u cjelini nepravičnim. ESLJP je stavio naglasak na činjenicu da je postupak pregovaranja o priznanju krivice proveden u skladu sa zakonom i uz adekvatno sudsko preispitivanje. Štaviše, navedeni svjedoci su dali izjave prvostepenom sudu u predmetu podnosilaca predstavke, a podnosioci predstavke su imali dovoljno mogućnosti da ih unakrsno ispitaju. Za ESLJP je, također, bilo važno da nijedan činjenični nalaz u postupku pregovaranja o krivici nije prihvaćen u predmetu podnosilaca predstavke bez potpunog i pravilnog ispitivanja na suđenju podnosiocima predstavke.
Primjena jurisprudencije ESLJP u ovom predmetu Prema našem mišljenju, nije bilo miješanja u apelantovo pravo na odbranu koje bi moglo utjecati na ukupnu pravičnost postupka u ovom predmetu. Kako većina Ustavnog suda navodi u stavu 66, nema elemenata koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćena mogućnost unakrsnog ispitivanja. Dalje, nema indicija da postupak zaključivanja sporazuma o priznanju krivice nije proveden u skladu sa zakonom, ili da nije bio praćen adekvatnim sudskim preispitivanjem. Naime, sve dok apelantova procesna prava nisu povrijeđena, dopušteno je oslanjati se na iskaze osumnjičenih koji su sa tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice.
Slažemo se s tim da su osporene odluke, uglavnom, zasnovane na iskazima svjedoka koji su sa tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice. Međutim, ne slažemo se sa konstatacijom većine Ustavnog suda da je redovni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao, u najvećoj mjeri, na tim iskazima. Iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su redovni sudovi ocijenili iskaze ovih svjedoka pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, koji su nedvosmisleno potkrijepili i potvrdili iskaze ta dva svjedoka (tj. svjedočenje i izvještaji prikrivenog agenta). Štaviše, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u vezi sa ocjenom dokaza osim ako ne izgleda da je ta ocjena očigledno proizvoljna. Prema našem mišljenju, obrazloženje drugostepenog suda je uvjerljivo i nije očigledno proizvoljno. Prema utvrđenoj praksi, Ustavni sud se ne miješa u situaciju u kojoj redovni sudovi, na osnovu slobodne sudske ocjene, poklone vjeru dokazima koje je pružila jedna strana u postupku. Takva uzdržanost slijedi logiku da su redovni sudovi bili u direktnom kontaktu sa optuženima i sa svjedocima i da su, stoga, pogodniji da ocijene njihov kredibilitet.
Zaključak
Uzimajući u obzir sve ove faktore, ne možemo se složiti sa zaključkom većine. Prema našem mišljenju, u ovom predmetu je ispunjen zahtjev sveukupne pravičnosti, a ocjena redovnog suda se ne čini očigledno proizvoljnom.