Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2046/20 (H. P.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Revizija
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2046/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2046/20, rješavajući apelaciju Hasana Pleha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Pleha podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031131 20 Rev od 29. aprila 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Pleh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 18. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031131 20 Rev od 29. aprila 2020. godine. Apelant je 11. maja 2021. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene u predmetnom postupku Bosne i Hercegovine – Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 1. jula 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, a zakonski zastupnik tužene 2. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je s tuženom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. aprila 2013. godine, kojim je zasnovao radni odnos na radnom mjestu „stručni savjetnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“, te je rješenjem o premještaju od 16. augusta 2016. godine interno premješten sa navedenog radnog mjesta na radno mjesto „stručnog saradnika-savjetnika-pravnika u Uredu registrara“ u Posebnom odjelu za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju.

6. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak radi poništenja navedenog rješenja o internom premještaju, te je presudom Suda BiH od 15. januara 2018. godine poništeno kao nezakonito rješenje tužene od 16. augusta 2016. godine i drugi vezani akti, naloženo tuženoj da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete nastale neisplaćivanjem razlike plaće u određenom periodu i razlike regresa za godišnji odmor, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da uskladi apelantov radno-pravni status s odredbama ugovora o radu od 15. aprila 2013. godine. Odlučujući o žalbama stranaka na prvostepenu presudu, drugostepeno vijeće Suda BiH je presudom od 26. marta 2018 godine potvrdilo stav I izreke prvostepene presude (poništenje akata tužene i isplata), dok je preinačen stav II izreke presude na način da je obavezana tužena da uskladi apelantov radno-pravni status s odredbama ugovora o radu od 15. aprila 2013. godine, te da apelantu omogući rad na radnom mjestu „stručni savjetnik saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH”.

7. Nakon što je Sud BiH rješenjem o izvršenju od 7. maja 2018. godine naložio tuženoj da u određenom roku uskladi apelantov radno-pravni status s odredbama ugovora o radu od 15. aprila 2013. godine i rasporedi apelanta na radno mjesto „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“, te da isplati određene iznose na ime razlike plaće, tužena je donijela rješenje od 2. jula 2018. godine kojim je postupila u skladu s rješenjem o izvršenju.

8. Postupajući po reviziji tužene protiv drugostepene presude Suda BiH od 26. marta 2018. godine, reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 025956 18 Rev od 3. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 3. jula 2018. godine) uvažilo reviziju i preinačilo presudu drugostepenog vijeća u stavu II izreke presude na način da se obavezuje tužena da apelanta vrati na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove.

9. Slijedom navedene presude od 3. jula 2018. godine, Sud BiH je u predmetnom izvršenom postupku, rješenjem od 25. oktobra 2018. godine ostavio na snazi rješenje o izvršenju u dijelu kojim je naloženo tuženoj da apelantu na ime razlike plaće isplati određene iznose, dok je ukinuo rješenje o izvršenju, obustavio izvršni postupak i odbacio apelantov prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je predloženo da se naloži tuženoj da uskladi apelantov radno-pravni status s odredbama ugovora o radu od 15. aprila 2013. godine i vrati apelanta na radno mjesto „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH”.

10. Tužena je zatim donijela Rješenje broj P-937/18 od 3. decembra 2018. godine kojim je ukinuto rješenje tužene od 2. jula 2018. godine, kao i sve provedene radnje po predmetnom rješenju navedene u tač. 1, 2. i 3. izreke navedenog rješenja, ukinuta odluka o raspoređivanju u platni razred apelanta i apelant raspoređen na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH”. Tužena je s apelantom zaključila Ugovor o radu s izmijenjenim uvjetima broj P-1468/18 od 14. decembra 2018. godine, kojim je ugovoreno da će apelant obavljati poslove na radnom mjestu „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH“. Parnični postupak okončan osporenom odlukom

11. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tužene „radi poništenja rješenja i dr., v.sp. 3.522,00 KM“, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 031131 18 P od 27. maja 2019. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev radi poništenja kao nezakonitih rješenja tužene od 3. decembra 2018. godine (o rasporedu apelanta na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva) i ugovora o radu od 14. decembra 2018. godine, obavezivanja tužene da apelanta vrati na poslove na kojima je radio, odnosno na radno mjesto „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“ ili druge odgovarajuće poslove, isplate na ime naknade materijalne štete nastale neisplaćivanjem razlike plaće i uplate razliku doprinosa, te nadoknade troškova parničnog postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

12. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je uvidom u rješenje o rasporedu od 3. decembra 2018. godine utvrdio da je ono donijeto od strane v.d. glavnog tužioca, u smislu odredbi člana 5. stav 1. Zakona o Tužilaštvu BiH, člana 81. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR), člana 8. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene i člana

4. Pravilnika o internom premještaju i raspoređivanju zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o internom premještaju), te na osnovu presude od 3. jula 2018. godine, rješenja Suda BiH od 24. septembra 2018. godine i rješenja od 25. oktobra 2018. godine. Dalje je navedeno da je tužena donijela predmetno rješenje s ciljem izvršavanja pravomoćne i izvršne presude od 3. jula 2018. godine. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je radno mjesto ,,stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registara Tužilaštva BiH“ nižeg nivoa od radnog mjesta „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH”. U vezi s tim, citirao je odredbe člana 4. stav 2. Pravilnika o internom premještaju i člana 47. stav 1. tačka a) i člana 49. stav 2. tačka b) Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene. Dalje je detaljno naveo uvjete za obavljanje poslova i opis poslova za predmetna radna mjesta, te zaključio da se radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH“ ne može smatrati nižim nivoom od radnog mjesta „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“. Također je obrazložio da nije mogao izvesti zaključak da je radno mjesto „stručni savjetnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca“ rukovodeće radno mjesto, kako to tvrdi apelant, jer to ne proizlazi iz opisa navedenog radnog mjesta. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedeno ukazuje da je tužena rasporedila apelanta na odgovarajuće poslove „stručnog saradnika-savjetnika-pravnika u Uredu registrara Tužilaštva BiH“, odnosno poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je rješenje tužene od 3. decembra 2018. godine pravilno i da je doneseno s ciljem realizacije presude od 3. jula 2018 godine. Imajući u vidu navedene razloge koji ukazuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tužene od 3. decembra 2018 godine, Sud BiH je ocijenio da je valjalo odbiti i preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

13. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031131 19 Gž od 26. novembra 2019. godine usvojena je apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena, na način da je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, tako što su poništeni kao nezakoniti rješenje tužene od 3. decembra 2018. godine i ugovor o radu od 14. decembra 2018. godine, obavezana tužena da vrati apelanta na poslove na kojima je radio, odnosno na radno mjesto „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH” ili druge odgovarajuće poslove, obavezana tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete nastale neisplaćivanjem razlike plaće u periodu od 1. novembra 2017. do 26. marta 2018. godine i od 14. decembra 2018. do 28. februara 2019. godine isplati iznos od 989,16 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, obavezana tužena da apelantu na ime razlika doprinosa PIO uplati iznos od 366,35 KM u ime i za račun apelanta kod nadležnog fonda, te mu nadoknadi cjelokupne troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

14. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da nakon što je tužena rješenjem od 2. jula 2018. godine rasporedila apelanta na poslove „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca” u skladu sa presudom od 3. jula 2018. godine, nije bilo zakonskih pretpostavki da se ovo rješenje ukine i da tužena novim rješenjem, pozivajući se na navedenu presudu, rasporedi apelanta na drugo radno mjesto. Istaknuto je da izmjenama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene nije došlo do ukidanja radnog mjesta na koje je apelant osporenom odlukom prethodno vraćen. Također je istaknuto da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene, članom 1, izvršena izmjena člana 47. Pravilnika u nazivu pozicije „stručni savjetnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca“, na način da je istom u nazivu dodat „saradnik”, dok nije bilo suštinskih izmjena u smislu promjene uvjeta za zapošljavanje, opisa poslova ili obima i stepena prava i obaveza. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je pogrešna odluka prvostepenog suda i u dijelu u kojem se navodi da je, uslijed ukidanja radnog mjesta na koje je bio raspoređen apelant, pravilna i zakonita odluka tužene o njegovom premještaju na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara ”, te da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da se radi o radnom mjestu istog ranga. Nakon posebne analize uvjeta zapošljavanja i opisa poslova navedenih radnih mjesta, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je odlukom od 3. decembra 2018. godine neosnovano došlo do degradacije apelanta na niže radno mjesto. U vezi s tim, detaljno su obrazloženi razlozi za navedeni zaključak (tražene niže kvalifikacije, naziv radnog mjesta, plaća i platni razredi, razlika u potrebnim godinama radnog iskustva). S obzirom na navedeni zaključak, istaknuto je da je tužena, donošenjem odluke kojom se apelant raspoređuje na niže radno mjesto, povrijedila odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, ukazano je da je na osnovu analize i jezičkog tumačenja odredbe člana 4. Pravilnika o internom premještaju, odnosno stava 1. tačka c) citiranog člana, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i navedene zaključke drugostepenog vijeća, kao i provedene materijalne dokaze, jasno da je tužena odlukom od 3. decembra 2018. godine povrijedila citirane odredbe Pravilnika, koje u cijelosti korespondiraju s internim aktima tužene. Istaknuto je da u prilog zauzetom stavu govori i odredba člana 81. ZOR-a, koja u identičnoj formi egzistira i u odredbi člana 86. Pravilnika o radu tužene. Kako je osnovan tužbeni zahtjev za poništenje osporenih odluka tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je samim tim tužbeni zahtjev osnovan i u dijelu kojim su potraživani opredijeljeni iznosi materijalne štete i razlike uplaćenih doprinosa.

15. Presudom revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 031131 20 Rev od 29. aprila 2020. godine uvažena je revizija tužene i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je, s obzirom na neispunjenje imovinskog cenzusa, tužena u izjavljenoj reviziji naznačila konkretno pravno pitanje dozvoljenosti/nedozvoljenosti suda da iskazuje presumpcije adekvatnosti radnog mjesta, koje apelant treba obavljati kod tužene, zbog kojeg je podnijela reviziju, pozivajući se na relevantne izvore prava, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito jer je o tom pitanju reviziono vijeće već zauzelo stav, ali je odluka drugostepenog vijeća zasnovana na stavu koji nije podudaran s tim stavom. U vezi s tim, obrazloženo je da je reviziono vijeće u presudi od 3. jula 2018. godine zauzelo stav po pitanju nedozvoljenosti suda da iskazuje presumpcije adekvatnosti radnog mjesta koje apelant treba obavljati kod tužene, utvrdivši da u radno-pravnim sporovima sud nije ovlašten da presudom naloži poslodavcu vraćanje radnika, isključivo, na radno mjesto koje je opredijeljeno tužbenim zahtjevom za vraćanje na posao, a naročito u situaciji kada apelant nije imao zaključen ugovor o radu za zahtijevano radno mjesto i kada je to radno mjesto popunjeno od strane trećih zaposlenika. Kako je drugostepeni sud presudu zasnovao na stavu koji nije podudaran s navedenim stavom revizionog vijeća, s ciljem jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, na osnovu odredbe člana 204. stav 3. tač. 2) i 4) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), reviziono vijeće Suda BiH je reviziju tužene ocijenilo kao dopuštenu.

17. Ispitujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, reviziono vijeće Suda BiH je ukazalo na prethodno navedeni stav revizionog vijeća iskazan u presudi od 3. jula 2018. godine, te da je drugostepeni sud, zanemarujući navedeni stav revizionog vijeća, tačkom 3. stava I drugostepene presude ponovno iskazao presumpciju adekvatnosti radnog mjesta koje apelant treba obavljati kod tužene. Istaknuto je da je pri tome zanemario da apelant nije ni imao zaključen ugovor o radu za navedeno radno mjesto izuzev u periodu kada je tužena postupala po presudi drugostepenog vijeća Suda BiH, koja je presudom od 3. jula 2018. godine preinačena, odnosno za koji raspored je otpao pravni osnov. Stoga je istaknuto da je za sud, kao uporedna kategorija, relevantno radno mjesto na kojem je apelant zasnovao radni odnos na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. aprila 2013. godine, iz kojeg je vidljivo da se radi o radnom mjestu „stručni savjetnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“, a ne o radnom mjestu „stručni savjetnik-saradnik-pravnik-šef Kabineta glavnog tužioca Tužilaštva BiH“. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je jezičkim tumačenjem formulacije naziva radnog mjesta za koje je apelant zaključio ugovor o radu i naziva radnog mjesta traženog tužbenim zahtjevom jasno vidljiva razlika u nazivu radnog mjesta, a što je drugostepeni sud zanemario. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, opisano postupanje drugostepenog suda izlazi van okvira jurisdikcije suda u radnopravnim sporovima, tj. van granica odlučivanja o tužbenom zahtjevu, jer iz jezičke formulacije odredbe člana 80. stav 2. tačka a) ZOR-a proizlazi da Sud BiH može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove.

18. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, v.d. glavnog tužioca tužene je donio rješenje u okviru zakonskih i podzakonskih akata, u skladu s presudom od 3. jula 2018. godine. U vezi s tim, ukazano je da je navedenom presudom data mogućnost tuženoj da ispuni jedan od alternativno postavljenih tužbenih zahtjeva, što je tužena i učinila u ovakvoj pravnoj situaciji, te je apelanta rasporedila na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH“, s obzirom na to da je apelantovo radno mjesto na kojem je zasnovao radni odnos, prema ugovoru o radu iz 2013. godine ukinuto, a radno mjesto „stručnog savjetnika-pravnika-šefa Kabineta glavnog tužioca“ nije bilo upražnjeno. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, u takvoj situaciji tuženoj nije ništa drugo ni preostalo nego da, uvažavajući stavove presude od 3. jula 2018. godine, apelanta rasporedi na odgovarajuće poslove, što podrazumijeva raspored na radno mjesto istog nivoa. S obzirom na odredbu člana 4. stav 2. Pravilnika o internom premještaju i nesporno utvrđenje da je za oba radna mjesta kao uvjet za obavljanje poslova propisana visoka stručna sprema i položen pravosudni ispit, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo da se raspoređivanje apelanta na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH“ ne može smatrati rasporedom na radno mjesto nižeg nivoa. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je rješenje tužene od 3. decembra 2018. godine pravilno, što i pobijani ugovor o radu čini zakonitim, te da je doneseno s ciljem realizacije presude od 3. jula 2018. godine. Kako je tužbeni zahtjev opredijeljen na poništenje akata tužene prvostepenom presudom pravilno ocijenjen kao neosnovan, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je posljedično navedenom pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu naknade materijalne štete nastale neisplaćivanjem razlike plaće sa zakonskom zateznom kamatom i doprinosima za PIO.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i kršenju prava na obrazloženu odluku. Naime, apelant ukazuje na odredbe ZPP kojim su propisani uvjeti za izjavljivanje revizije (član 204, član 208. stav 2. i član 214. stav 4), te smatra da je osporenom odlukom odlučeno o pravnom pitanju koje nije bilo predmet tužbe, tj. spora, niti je bilo potencirano u sporu. Također smatra da osporena presuda ne sadrži jasno obrazloženje u pogledu primjene člana 204. stav 3. tač. 2) i 4) ZPP. Ističe da revizija tužene nije sadržavala razloge i obrazloženje razloga u pravcu osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti stranaka, niti je u osporenoj odluci ukazano na konkretan razlog sadržan u reviziji tužene. Osim toga, ukazuje i da iz osporene odluke ne vidi kakvu je sudsku praksu reviziono vijeće izjednačilo, s obzirom na to da su se presuda od 3. jula 2018. godine i osporena presuda bavile različitim pitanjima. Apelant također navodi da se reviziono vijeće Suda BiH bavilo preispitivanjem činjenica, a ne postavljenim pravnim pitanjem, da se nije osvrnulo na prirodu i okolnosti konkretnog spora u odnosu na presudu od 3. jula 2018. godine, niti na pravno pitanje o kojem je raspravljao i odlučio. Ističe i da je reviziono vijeće Suda BiH izvuklo iz konteksta dio rečenice „presumpcija adekvatnosti radnog mjesta“ iz presude od 3. jula 2018. godine, te je na navedenoj jezičkoj sintagmi u cijelosti zasnovalo svoju odluku, bez dodatnih obrazloženja i bez davanja značenja u konkretnom sporu.

21. Apelant ukazuje na suprotne stavove u drugostepenoj i osporenoj presudi u pogledu pitanja da li je postojao zakonski osnov tužene za donošenje odluke o raspoređivanju apelanta na drugo radno mjesto i da li je apelantu ponuđeno adekvatno radno mjesto u smislu odredbe člana 4. Pravilnika o internom premještaju. U vezi s tim, smatra da u osporenoj odluci nije dato jasno i nedvosmisleno obrazloženje zauzetog pravnog stava vezanog za primjenu materijalnog prava. Apelant ukazuje i da reviziono vijeće Suda BiH krši član 80. stav 2. tačka a) ZOR-a na način da, formulirajući pojmove poput „presumpcija adekvatnosti radnog mjesta“, nastoji otkloniti ulogu suda da presuđuje o pravima iz radnog odnosa u pogledu tužbenih zahtjeva koji se odnose na zakonsku sintagmu „vraćanje zaposlenika na druge odgovarajuće pozicije“, čime zaposlenicima uskraćuje zaštitu prava putem suda. Apelant posebno ističe da mu prvostepeni sud nije dozvolio da izvede kao dokaze saslušanje određenih svjedoka, čime je apelanta stavio u lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu i onemogućio da se apelantov predmet obrazloži s potrebnom djelotvornošću. Smatra da bi navedeni svjedoci svojim svjedočenjem razjasnili pitanja da li je radno mjesto ukinuto i da li je apelant imao zaključen ugovor o radu za konkretnu poziciju, tj. otklonila bi se „presumpcija adekvatnosti radnog mjesta“.

22. U dopuni apelacije koju je podnio 11. maja 2021. godine apelant vrši dopunu navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, tako što navodi izjavu predsjednika Suda BiH koja je objavljena u određenim novinskim medijima („Također ću, nevezano od ovoga, objaviti prijeteće poruke glavne tužiteljice Gordane Tadić upućene meni zbog sudskih odluka Apelacionog odjeljenja Suda BiH u predmetu bivšeg šefa Kabineta Tužilaštva BiH Hasana Pleha, koga nije željela za šefa Kabineta“). Dalje navodi da predmetna izjava možda i ne bi bila sporna, niti bi uopće bila dio apelacije da osoba koja je dala predmetnu izjavu nije bila i član tročlanog revizionog vijeća koje je donijelo osporenu odluku.

II.Odgovori na apelaciju

23. Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te ističe da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

24. Zakonski zastupnik tužene navodi da je Sud BiH pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je dao valjane razloge zbog kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava i sloboda zajamčenih Evropskom konvencijom i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16 i 34/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke Sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljem toku parnice vezan za svoja ranija rješenja iz ovog člana. Član 204. stav 1, stav 2, stav 3. tačka 2) i stav 4.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 konvertibilnih maraka.

(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

2) ako je o tom pitanju Revizijsko vijeće već zauzelo stav, ali je odluka drugostepenog vijeća zasnovana na stavu koji nije podudaran s tim stavom;

(4) U reviziji iz stava (3) ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 208.

(1) Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 204. stav (3) ovog zakona Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno, naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 214. st. 4, 5, 6. i 7.

(4) Reviziju iz člana 204. stav (3) ovog zakona Sud će rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(5) Revizijsko vijeće će reviziju iz člana 204. stav (3) ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(6) U obrazloženju rješenja iz st. (4) i (5) ovog člana Sud se poziva na odredbe tih stavova kojima se predviđa odbacivanje takve revizije iz navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, Sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donio takvo rješenje.

(7) Ako Sud u slučaju iz stava (5) ovog člana nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja.

26. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ br. 49/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

(Glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioci) (1) Glavni tužilac predstavlja Tužilaštvo i rukovodi njegovim radom.

27. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 80. stav 2.

2. Ako Sud Bosne i Hercegovine utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

a) vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plate u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu; ili

b) isplati zaposleniku:

• naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

• naknadu na ime pretrpljene štete;

• otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu s aktom poslodavca ili ugovorom o radu;

• druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu s aktom poslodavca, ili ugovorom o radu.

d) Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Član 81. st. 1. i 3.

1. Poslodavac i zaposlenik mogu ponuditi izmjenu ugovora o radu:

a) radi raspoređivanja na drugo radno mjesto zbog potreba procesa rada i organizacije rada;

b) radi raspoređivanja na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, ako je djelatnost poslodavca takve prirode da se rad obavlja u mjestima izvan sjedišta poslodavca, odnosno njegovog organizacionog dijela;

c) i u drugim slučajevima utvrđenim Pravilnikom o radu.

3. Odredbe ovog zakona, koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima.

28. Pravilnik o internom premještaju i raspoređivanju zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/12 i 49/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 4.

(Interni premještaj i raspoređivanje zaposlenika) (1) Interni premještaj i raspoređivanje zaposlenika može se izvršiti:

a) na upražnjeno radno mjesto kod istog poslodavca kada se u skladu sa zahtjevima rada iskaže potreba premještaja zaposlenika na drugo radno mjesto;

b) na slično radno mjesto - radno mjesto istog nivoa, kao i na radno mjesto višeg nivoa, u slučaju kada organ želi unaprijediti zaposlenika na radno mjesto višeg nivoa, a zaposlenik ispunjava uvjete radnog mjesta na koje se premješta;

c) na nižerangirano radno mjesto u sljedećim slučajevima:

1) kada je zaposleniku izrečena disciplinska kazna degradiranja na niže radno mjesto;

2) kada je zbog promjene pravilnika o unutrašnjoj organizaciji ukinuto radno mjesto, a ne postoji upražnjeno radno mjesto;

3) kada je zaposlenik prestao ispunjavati uvjete radnog mjesta na koje je raspoređen i 4) kada zaposlenik pristaje na takav premještaj;

d) kada zaposlenik zatraži raspored na nižerangirano radno mjesto.

(2) Pod višim, odnosno nižim nivoom radnog mjesta podrazumijeva se radno mjesto prvog narednog višeg, odnosno nižeg ranga istog stepena stručne spreme od radnog mjesta na kojem se zaposlenik trenutno nalazi.

29. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Tužilaštva Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/13, 16/14, 29/14 (prečišćeni tekst), 56/15 i 66/19) U konkretnom slučaju primijenjen je neslužbeni prečišćeni tekst Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Tužilaštva Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/13, 16/14, 29/14 i 56/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1. tačka v) (Prava, dužnosti i odgovornosti glavnog tužioca) (1) Glavni tužilac predstavlja Tužilaštvo i rukovodi njegovim radom te ima sljedeća prava i obaveze:

v) Raspoređuje uposlenike na poslove i radne zadatke unutar Tužilaštva i donosi odluke vezane za status uposlenika Tužilaštva kao što su prijem u radni odnos, provođenje disciplinskog postupka, prestanak radnog odnosa uposlenika i druge, u slučajevima i na način propisan ovim Pravilnikom i drugim aktima Tužilaštva;

Član 47. stav 1. tačka a) (Kategorije pozicija u Kabinetu glavnog tužioca) U Kabinetu glavnog tužioca nalaze se sljedeće kategorije uposlenih:

a) Stručni savjetnik - saradnik - pravnik - šef Kabineta glavnog tužioca Obavlja sljedeće poslove:

- Organizuje rad u Kabinetu glavnog tužioca, dogovara i koordinira sastanke i službene posjete;

- Brine se za protokol u organizovanju sastanaka i provodi druge protokolarne aktivnosti;

- Prima posjetioce i stranke u kabinetu;

- Prima i koordinira korespondenciju;

- Koordinira sa sekretarom Tužilaštva u smislu osiguranja administrativne, organizacijske i logističke podrške glavnom tužiocu;

- Obezbjeđuje pripremu i distribuiranje materijala za sastanke;

- Obezbjeđuje sačinjavanje zapisnika i sažetaka sa sastanaka;

- Odgovara na podneske i pismena upućena glavnom tužiocu;

- Pruža podršku radu glavnog tužioca u zauzimanju pravnih stavova;

- Izrađuje nacrte pravnih podnesaka;

- Istražuje pravna pitanja koja su od opće važnosti za rad Tužilaštva;

- Pomaže glavnom tužiocu u procesu strateškog planiranja i koordinira učešće svih neophodnih zaposlenika za uspješno odvijanje tog procesa;

- Pomaže glavnom tužiocu u upravljanju projektnim aktivnostima unutar Tužilaštva;

- Učestvuje u aktivnostima u vezi sa obezbjeđenjem donatorskih sredstava za realizaciju projekata;

- Pomaže glavnom tužiocu i Uredu glavnog tužioca u radu po žalbama na odluke tužilaca o neprovođenju istrage i obustavi istrage;

- Obavlja i druge poslove po nalogu glavnog tužioca.

Uslovi za obavljanje poslova: visoka stručna sprema, prije reforme visokog obrazovanja stečeno zvanje diplomirani pravnik četverogodišnjim studijem na pravnom fakultetu ili po sistemu obrazovanja prema Bolonjskom procesu završen četverogodišnji studij na pravnom fakultetu i stečeno najmanje 240 ECTS bodova, položen pravosudni ispit, 5 (pet) godina radnog iskustva na pravnim poslovima, poznavanje rada na računaru, izrazite organizacijske i komunikacijske sposobnosti, poznavanje engleskog jezika.

Broj izvršilaca: 1 (jedan) Član 49. stav 1. tačka b) (Kategorije pozicija u Uredu registrara) U Uredu registrara nalaze se sljedeće kategorije uposlenih:

b) Stručni saradnik - savjetnik - pravnik Obavlja sljedeće poslove:

- Po potrebi daje savjete i stručna mišljenja u svim krivičnim predmetima;

- Pruža pomoć pri izradi pravnih podnesaka;

- Izrađuje nacrte pravnih podnesaka (optužnice, prijedlozi, itd.);

- Pod nadzorom tužioca sudjeluje u istrazi i prisustvuje glavnom pretresu;

- Istražuje pravna pitanja koja su od opće važnosti za rad tužilačkih odjeljenja;

- Priprema mišljenja o pravnim elementima krivičnih djela iz nadležnosti Tužilaštva BiH;

- Pruža pomoć rukovodiocima i tužiocima tužilačkih odjela u rješavanju pravnih pitanja iz djelokruga njihovih poslova;

- Proučava i prati propise iz oblasti za koju savjetuje i vodi računa o primjeni istih u tužilačkom radu;

- Po potrebi prisustvuje radnim sastancima i sjednicama Kolegija kako bi mogao dati pravno mišljenje;

- Postupajući u krivičnim predmetima izvršava i druge zadatke po nalogu tužioca odnosno rukovodioca tužilačkog odjela.

Uslovi za obavljanje poslova: visoka stručna sprema, prije reforme visokog obrazovanja stečeno zvanje diplomirani pravnik četverogodišnjim studijem na pravnom fakultetu ili po sistemu obrazovanja prema Bolonjskom procesu završen četverogodišnji studij na pravnom fakultetu i stečeno najmanje 240 ECTS bodova, položen pravosudni ispit, 3 (tri) godine radnog iskustva na pravnim poslovima, izuzetne sposobnosti pisanja pravnih dokumenata, poznavanje rada na računaru, poželjno iskustvo u oblasti međunarodnog krivičnog prava i poznavanje engleskog jezika.

Broj izvršilaca: 3 (tri) VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 031131 20 Rev od 29. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 19. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud konstatira da je predmetni parnični postupak vođen radi zaštite apelantovih prava iz radnog odnosa, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovim građanskim pravima, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava i kršenje prava na obrazloženu odluku.

39. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud podsjeća da apelant ukazuje da je reviziono vijeće Suda BiH proizvoljno primijenilo odredbe ZPP kada je prihvatilo odlučivanje o reviziji tužene, iako revizija tužene nije sadržavala razloge i obrazloženje razloga za odlučivanje o reviziji s ciljem osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz kopije revizije tužene, koju je apelant dostavio uz apelaciju, proizlazi da je kao pravni osnov za izjavljivanje revizije tužena naznačila odredbu člana 204. stav 3. ZPP. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je reviziono vijeće Suda BiH, postupajući u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, ocijenilo reviziju tužene kao dopuštenu, s ciljem jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, na osnovu odredbe člana 204. stav 3. tač. 2.) ZPP, jer je drugostepeni sud presudu zasnovao na stavu koji nije podudaran sa stavom revizionog vijeće iz ranije revizione odluke o spornom pitanju. Imajući u vidu da je odredbom člana 204. stav 3. tačka 2) ZPP eksplicitno propisano da se revizija može izjaviti „ako je o tom pitanju reviziono vijeće već zauzelo stav, ali je odluka drugostepenog vijeća zasnovana na stavu koji nije podudaran s tim stavom“, te dovodeći navedeno u vezu s obrazloženjima spornih odluka, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog zakona, niti da reviziono vijeće Suda BiH nije dalo dovoljne razloge za prihvaćanje revizije tužene kao dopuštene.

41. Apelant, također, ukazuje da prvostepeni sud nije dozvolio da se saslušaju određeni svjedoci, čime je apelanta stavio u lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz kopije zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 20. februara 2019. godine pred prvostepenim sudom (koju je bez potpisa i pečata apelant dostavio uz apelaciju) proizlazi da je prvostepeni sud rješenjem odbio apelantov prijedlog da se u predmetnoj stvari saslušaju određeni svjedoci zato što su predloženi na okolnosti stvarne volje poslodavca prilikom donošenja izmjene Pravilnika o sistematizaciji. Također je u zapisniku konstatirano da će sud uvidom u odredbe Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji utvrdili okolnosti na koje su predloženi. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1444/19 od 12. januara 2021. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedene stavove u vezu s obrazloženjem prvostepenog suda u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga za saslušanje određenih svjedoka i obrazloženje prvostepene presude u pogledu zakonske i podzakonske regulacije spornih radnih mjesta, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom stavu prvostepenog suda. Naime, prvostepeni sud je u okviru diskrecionih prava koja su mu data relevantnim odredbama ZPP prilikom održavanja pripremnog ročišta (član 48), odlučio da odbije apelantov prijedlog, uz davanje razloga koji se ne čine proizvoljnim. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže druge dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud apelanta stavio u lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu.

42. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH ukazalo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je rješenje tužene od 3. decembra 2018. godine pravilno, što i sporni ugovor o radu čini zakonitim, te da je doneseno s ciljem realizacije presude od 3. jula 2018. godine. U vezi s tim, reviziono vijeće Suda BiH je ukazalo da je v.d. glavnog tužioca tužene donio rješenje od 3. decembra 2018. godine u okviru zakonskih i podzakonskih akata, u skladu s presudom od 3. jula 2018. godine. Dalje je ukazano da je navedenom presudom data mogućnost tuženoj da ispuni jedan od alternativno postavljenih tužbenih zahtjeva, te je tužena apelanta rasporedila na radno mjesto „stručni saradnik-savjetnik-pravnik u Uredu registrara Tužilaštva BiH“, s obzirom na to da je apelantovo radno mjesto na kojem je zasnovao radni odnos, prema ugovoru o radu iz 2013. godine ukinuto, a nije bilo upražnjeno radno mjesto „stručnog savjetnika-pravnika-šefa Kabineta glavnog tužioca“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH cijenilo sudske odluke i odluke tužene koje su donesene u periodu koji je prethodio pokretanju predmetnog parničnog postupka i zakonske i podzakonske propise koje se odnose na predmetna radna mjesta, te dovelo ih u vezu sa svim okolnostima koje su relevantne za donošenje odluke o konkretnom tužbenom zahtjevu i relevantnim odredbama materijalnog prava. Osim toga, analiziralo je i pitanje da li je apelant raspoređen na „odgovarajuće poslove“ u skladu sa presudom od 3. jula 2018. godine, te dalo odgovore na sporna pitanja u pogledu rangiranosti radnih mjesta i jurisdikcije suda u radnim sporovima. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim detaljnim i jasnim obrazloženjima revizionog vijeća Suda BiH u pogledu primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

43. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće Suda BiH u osporenoj odluci odgovorilo na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dalo valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.

44. U pogledu dopune apelacije od 11. maja 2021. godine, kojom se osporava isključivo osporena presuda Suda BiH, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. S obzirom na to da je apelantovom zastupniku osporena presuda uručena 19. maja 2020. godine, a dopuna apelacije podnesena 11. maja 2021. godine bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) i članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3644/19 od 23. septembra 2021. godine, tačka 25, i AP 96/17 od 10. januara 2019. godine, tačka 23 i Odluka o dopustivosti broj AP 4566/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 23, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, te da ne može biti predmet razmatranja.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je reviziono vijeće Suda BiH detaljno obrazložilo razloge zbog kojih je zaključilo da je rješenje tužene kojom je apelant raspoređen na određeno radno mjesto donijeto u okviru zakonskih i podzakonskih akata, u skladu sa presudom od 3. jula 2018. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2046/20 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio