Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1769/20 (D. J.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Predmeti (1)
AP-1769/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1769/20, rješavajući apelaciju Dušanke Jevtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušanke Jevtić podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Jevtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine i S1 2 K 0 13430 14 K od 31. januara 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. septembra 2021. godine, apelantica je 8. oktobra 2021. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. jula 2021. godine je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 15. jula 2021. godine dostavili traženi odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 0 13430 14 K od 31. januara 2019. godine apelantica i optuženi Vlado Delić, Ivo Mrkić, Mehmed Trgovčić i Dragan Martić, te pravna lica „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, „Eko Metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina proglašeni su krivim, odnosno odgovornim, zato što su u periodu od 2006. do 2011. godine kao grupa za organizirani kriminal u smislu člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koju je optuženi Vlado Delić organizirao i kojom je rukovodio, te koja je u dužem vremenskom periodu sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja krivičnih djela pranja novca, teške krađe i falsificiranja isprava, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, kojoj organizaciji su, u smislu člana 1. stav (20) KZBiH pripadali i u njoj imali određene uloge apelantica i ostala označena lica na način pobliže opisan u izreci presude (str. 4-6. presude). Utvrđeno je da su svi optuženi preduzeli pojedinačno inkriminirane radnje (u odnosu na apelanticu pobliže opisane u tač. 14, 15, 16, 17, 18, 19. i 20. osuđujućeg dijela izreke presude). Slijedom toga, utvrđeno je da je apelantica pod navedenim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude počinila krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav (2) KZBiH, u vezi s krivičnim djelom pranja novca iz člana 209. stav (2) KZBiH i u vezi s krivičnim djelom falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), zbog čega je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelantica je, zajedno s ostalim označenim licima, oslobođena optužbe da je na način pobliže opisan u oslobađajućem dijelu izreke presude (tač. 14, 15, 16, 17, 18, 19. i 20) počinila produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav (2) KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH.
6. U obrazloženju presude je ukazano, prije svega, na tok dokaznog postupka, te je, između, ostalog, istaknuto koji od optuženih su u toku glavnog pretresa izvodili dokaze – saslušanja svjedoka (među kojim nije apelantica; strana 69. presude). Dalje je ukazano i na završne riječi odbrane optuženih, uključujući i odbranu apelantice (pobliže opisano na str. 77-78. presude). Zatim je Sud BiH, između ostalog, obrazložio i prigovore odbrana koji se odnosio na zakonitost uloženih dokaza, među kojim je i prigovor o zakonitosti provedene radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, u kontekstu primjene člana 71. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) (pobliže opisano na str. 102-105. presude). Obrazlažući ovaj prigovor, Sud BiH je naveo da je nakon uvida u materijalnu dokumentaciju na koju je odbrana ukazala, te razmatranja svih činjenica i okolnosti u kontekstu povrede citirane zakonske odredbe, zaključio da su istaknuti prigovori neosnovani. Cijeneći istaknute činjenice koje ukazuju da su predmeti koji su oduzeti po naredbama Suda BiH taksativno pobrojani i u dovoljnoj mjeri identificirani u zapisnicima i/ili na izdatim potvrdama, koja pismena (zapisnike i potvrde) su lica od kojih su predmeti oduzeti potpisala bez primjedbi, pa bi u konačnici predmeti bili dostavljeni Sudu BiH, to u konkretnom slučaju, prema ocjeni Suda BiH, nije ni postojala potreba da se kroz provođenje procesne radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta otklanja razumna sumnja u pogledu njihove autentičnosti i vjerodostojnosti, te osigura očuvanje tzv. lanca istovjetnosti predmeta, a što je cilj odredbe člana 71. ZKPBiH. Istovjetnost predmeta koji su ovom prilikom oduzeti nesumnjivo potvrđuje i fotodokumentacija koja je sačinjena prilikom svake od preduzetih radnji pretresanja optuženih lica i koja je zajedno s ostalom sačinjenom dokumentacijom, te oduzetim predmetima, dostavljena Sudu BiH kako je to istaknuto i na izdatim potvrdama. Prilikom odlučivanja Sud BiH se rukovodio i stavovima zauzetim u navedenoj sudskoj praksi, prema kojima predmeti koji su prilikom oduzimanja tačno određeni i fotografirani, a što su okolnosti i konkretnog slučaja, ne predstavljaju predmete čije je otvaranje i pregled obavezan kao procesna radnja u smislu člana 71. ZKPBiH. Naime, kada se ova odredba dovede u vezu sa članom 68, te čl. 151. i 152. ZKPBiH, proizlazi da obaveza tužioca u smislu člana 71. ZKPBiH nije apsolutna i da ne znači da će u svakom slučaju privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije morati provoditi i proceduru propisanu ovim članom. U prilog ovom stavu Sud BiH se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine. Zaključak da se ne može raditi o nezakonitim dokazima i da potreba za provođenjem procesne radnje iz člana 71. ZKPBiH nije postojala, Sud BiH je donio i u pogledu oduzetih radnih mašina, zbog čega je prigovore odbrana odbio kao neosnovane i u ovom dijelu. Naime, uvidom u dokaze optužbe utvrđeno je da su prilikom oduzimanja radnih mašina po naredbama Suda BiH (usmenim i pismenim) također sačinjeni zapisnici, te izdate potvrde u kojima su građevinske mašine individualizirane po proizvođaču, vrsti, odnosno tipu mašine, kao i broju šasije, a koje zapisnike i potvrde su, bez primjedbi, potpisala lica od kojih su ovi predmeti oduzeti.
7. Sud BiH je odbio kao neosnovan i prigovor odbrane koji je u kontekstu člana 71. ZKPBiH izjavljen u pogledu dokumentacije koja je izuzeta od Uprave za indirektno oporezivanje BiH, a kojom prilikom su oduzete jedinstvene carinske isprave (u daljnjem tekstu: JCI), sa prilozima koji nisu specificirani. Da do povrede člana 71. ZKPBiH nije došlo ni u ovom slučaju proizlazi iz toga što su u konkretnom slučaju predmet oduzimanja bile upravo JCI koje su kao takve na zapisnicima i u potvrdama o oduzimanju individualno određene i sa jasnim karakteristikama (brojem, datumom izdavanja, oznakom carinske ispostave, te brojem priloga). Iako je specificiran samo broj, a ne detaljan sadržaj priloga, to, prema stavu Suda BiH, nema značaj odlučne činjenice koja bi utjecala na zakonitost ovih dokaza. Naime, u situaciji kakva je u konkretnom slučaju, kada je oduzeta tačno određena dokumentacija (JCI) u odnosu na koju, prema ranije istaknutim stavovima sudske prakse, ne postoji obaveza pokretanja procedure u smislu člana 71. ZKPBiH, bilo bi suvišno pokrenuti takvu proceduru samo u odnosu na priloge, kada se ima u vidu da je njihov sadržaj, kao prateće dokumentacije, poslužio samo kao osnov da se sačini navedena dokumentacija (JCI).
8. U nastavku obrazloženja presude ukazano je na relevantne odredbe materijalnog prava (pobliže opisano na str. 114-119. presude) koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Sud BiH je utvrdio da su poslije učinjenja krivičnih djela pranja novca iz KZBiH, te falsificiranja isprave iz KZRS, krivični zakoni izmijenjeni, zbog čega je u odnosu na ova krivična djela razmotrio pitanje primjene blažeg zakona (lex mitior), te je obrazložio zašto je primijenio zakone koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja tih krivičnih djela. Dalje je u dijelu odluke „dokazi i ocjena dokaza – 6.2. Osuđujući dio presude“ Sud BiH prvenstveno obrazložio uvodni dio izreke presude/optužnice, ukazujući pritom na bitna obilježja krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. (2) i (3) KZBiH u smislu postojanja grupe za organizirani kriminal, postojanja organizatora grupe ili pripadnosti njoj, te izvršenja krivičnog djela propisanog zakonom (pobliže opisano na str. 120-125. presude). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode utvrdio da je u konkretnom slučaju postojala grupa za organizirani kriminal koja je u izvjesnom periodu (od 2006. do 2011. godine) sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja predmetnih krivičnih djela, a sve s ciljem stjecanja materijalne koristi. Zatim, da je utvrdio da pojedinačne radnje svakog od optuženih lica, čine dio lanca ukupnih događaja koji je pratio uvoz građevinskih radnih mašina u BiH radi njihove dalje prodaje, kao i da su apelantica i optuženi Ivo Mrkić, Mehmed Trgovčević, Dragan Martić, pri izvršavanju zadataka koji su im kao pripadnicima grupe dodijeljeni, bili svjesni i znali da su dio grupe i da djeluju u okviru nje. Iskazi saslušanih svjedoka potvrđuju i da je cilj djelovanja grupe bio upravo stjecanje imovinske koristi, te iz istih jasno proizlazi da su sva lica koja su učestvovala u radnjama koje su se ticale građevinskih radnih mašina iste preduzimala za određenu novčanu naknadu, čija je visina nesumnjivo zavisila od vrste radnje koju je svaki od pripadnika pojedinačno, svjesno preduzimao. Sud BiH je naveo da se o stjecanju koristi kao motivu za učešće optuženih u inkriminiranim radnjama na izvjestan način očitovala i apelantica koja je u završnoj riječi, osporavajući učešće u bilo kakvim radnjama koje se pratile uvoz radnih mašina preko pravnog lica „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, čiji je bila direktor, ipak priznala kako je u istom pravnom licu (čije je osnivanje po njenoj izjavi platio optuženi Vlado Delić) „radila za platu dva i po mjeseca“. Naime, optuženi Delić je, s obzirom na prirodu posla, a budući da nije imao firmu u svom vlasništvu, za uvoz radnih mašina koristio pravna lica koja su već bila registrirana na ime drugih lica, ali i ona koja su upravo za tu svrhu, na njegovu inicijativu, osnovali drugi (kao što je to bio slučaj kod apelantice i pravnog lica „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj). Da se radilo o grupi koja je bila dobro organizirana, te koja je u kontinuitetu vrlo aktivno djelovala, iako su se njeni pripadnici po pojedinim tačkama mijenjali, Sud BiH je istakao da bez sumnje upućuje broj izvršenih krivičnopravnih radnji (optuženi Vlado Delić učestvovao u njih 25, Ivo Mrkić u dvije, optuženi Mehmed Trgovčević i Dragan Martić u četiri, a apelantica u sedam), dužina vremenskog perioda u kojem su djela vršena (od 2006. do 2011. godine), broj lica koja su učestvovala u radnjama izvršenja, kao i broj građevinskih radnih mašina koje su pribavljene na prevaran način, te nakon carinjenja uvezene u Bosnu i Hercegovinu.
9. Zatim je Sud BiH obrazložio svaku pojedinačnu tačku osuđujućeg dijela presude za svakog optuženog, uključujući i apelanticu u odnosu na tačku 14. izreke presude (pobliže opisano na str. 161-164. presude), tačku 15. izreke presude (pobliže opisano na str. 165-1690. presude), tač. 16, 17, 18. i 19. izreke presude (pobliže opisano na str. 169-176. presude) i tačku 20. izreke presude (pobliže opisano na str. 176-181. presude), zaključujući da je analizom provedenih dokaza van svake razumne sumnje dokazano da je apelantica počinila inkriminirane radnje koje su joj navedenim tačkama stavljene na teret, pri čemu je Sud BiH ukazao koje je materijalne i subjektivne dokaze prihvatio. U tom smislu je navedeno, na osnovu svega naprijed izloženog, da je Sud BiH utvrdio da su optuženi Vlado Delić, u svojstvu organizatora, a optuženi Ivo Mrkić, Mehmed Trgovčević, apelantica i Dragan Martić, te pravna lica „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, „Eko metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina, u svojstvu pripadnika organizirane grupe, učestvovali u radnjama izvršenja krivičnih djela pranja novca i krivotvorenja odnosno falsificiranja isprava.
10. Sud BiH je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da niti jedna od građevinskih radnih mašina koje su uvezene u BiH uz pomoć radnji koje su preduzimali optuženi nije pribavljena legalno. Dio radnih mašina pribavljen je upravo počinjenjem krivičnog djela teške krađe, dok je jedan dio njih iznajmljen, ali nakon isteka najma nikada nije vraćen stvarnim vlasnicima. O tome nesumnjivo svjedoče akti Interpola, kao i drugi dokazi objektivne prirode koji su pribavljeni posredstvom međunarodne pravne pomoći, zatim akti distributera Teknoxgroup BH d.o.o. Sarajevo, ali i iskazi svjedoka Peje Markovića i Miće Jokića, koji su interpretirani u presudi. Cijeneći činjenicu da su sve građevinske radne mašine, koje su predmet ovog postupka, pribavljene na ilegalan način (krađom, te prevarnim iznajmljivanjem radnih mašina, koje nakon isteka najma nisu vraćene vlasnicima), logičnim se nameće zaključak da su računi o njihovoj navodnoj kupovini krivotvoreni, te kao takvi upotrijebljeni prilikom uvoza radnih mašina. Da su fakture koje su pratile uvoz, te koje su korištene prilikom carinjenja građevinskih radnih mašina bile lažne potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka Melihe Mustafić, kao i niz materijalnih dokaza objektivne prirode, koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći, a čiji sadržaj jasno svjedoči da određeni broj pravnih lica koja se na izdatim fakturama pojavljuju u ulozi prodavca uopće ne postoje i da nikada nisu poslovala, a ukoliko su i evidentirana u registrima društava, ne bave se prodajom građevinskih radnih mašina. Sud BiH je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u ovom dijelu, ocijenivši da je sačinjen u skladu s pravilima struke, te nije doveden u sumnju iskazima svjedoka Miroslava Janjića, Merside Sinanović i Branke Petrić (špediteri), te Zorana Sredića i Branislava Nedića (carinici). Premda su svjedoci prilikom saslušanja na glavnom pretresu izjavili kako nisu posumnjali u vjerodostojnost faktura koje su korištene prilikom uvoza predmetnih radnih mašina, niti su u dokumentaciji koju su obrađivali primijetili bilo šta neregularno, ističući da su fakture koje su pratile robu sadržavale sve potrebne podatke, Sud BiH je ocijenio da se radi o ličnoj percepciji i ubjeđenju svjedoka, čiji zaključci nužno ne moraju biti ispravni. Naime, uloge koje su svjedoci imali u procesu uvoza robe, prema uvjerenju Suda BiH, njihovu su pažnju u pretežnom dijelu usmjeravale na segmente faktura koje imaju odlučujući značaj za obavljanje njihovih dužnosti, dok je, s druge strane, zadatak vještaka ekonomske struke bio sveobuhvatna procjena formalne ispravnosti faktura, u kontekstu cjelokupne dokumentacije relevantne za uvoz radnih mašina, uslijed čega je upravo nalazu vještaka vijeće poklonilo vjeru. Cijeneći istaknute činjenice i okolnosti u svojoj ukupnosti, te imajući u vidu da su navedene fakture korištene pri uvozu građevinskih radnih mašina, a za koje su optuženi znali da su lažne, to vijeće zaključuje da se u radnjama optuženih Ive Mrkića, apelantice, Dragana Martića, te pravnih lica „Kan Vest Company“ d.o.o. Doboj, „Eko Metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina, stječu obilježja krivičnog djela falsificiranja odnosno krivotvorenje isprava.
11. Dalje, Sud BiH je naveo da je ocjenom svih dokaza utvrdio da su u radnjama apelantice i ostalih označenih optuženih ostvarena sva obilježja krivičnog djela pranja novca (pobliže opisano na str. 214-216. presude). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, čiji je sadržaj detaljno analiziran u okviru konkretnih tački osuđujućeg dijela izreke presude, utvrdio da je krajnja svrha otuđenja i uvoza građevinskih radnih mašina u BiH, a u kojim radnjama su učestvovali optuženi, bila njihova dalja prodaja i stjecanja koristi. Iz iskaza svjedoka optužbe Ilije Kuzmanovića, Avdije Ćenanovića, Gordana Pavlovića, Dragana Sarića i Muniza Mujića proizlazi da su uplate na ime prodaje otuđenih radnih mašina većinom vršene žiralno. Tako su svjedoci potvrdili da su kupoprodajne cijene plaćali na račune firmi na čija su imena glasile ispostavljene fakture, a ukoliko je račun firme bio blokiran, novac je bio uplaćivan na račun drugog pravnog lica. Naime, svjedok Ćenanović izjavio kako mu je prilikom kupovine rečeno da je račun jedne druge firme blokiran (radi se o mašini koja je uvezena za pravno lice „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj) i da cijenu treba uplatiti na račun pravnog lica „O&R company“, a da oni između sebe imaju ugovor o poslovnoj saradnji. Novac koji je stečen prodajom otuđenih radnih mašina, a za koji se znalo da je nezakonitog porijekla, u redovne je ekonomske tokove plasiran kroz plaćanje usluga transporta radnih mašina angažiranim prevoznicima troškove carine, ali i isplate naknade (gotovinski ili putem Western Union sistema plaćanja) pripadnicima grupe za radnje koje su preduzimali, nakon čega se dalji tok novca gubi. Sud BiH je ocijenio da su optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili sposobni za rasuđivanje i da su bili u mogućnosti da shvate i razumiju značaj svojih radnji. Na osnovu činjenica koje su utvrđene u konkretnim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je našao da su optuženi predmetna krivična djela izvršili s direktnim umišljajem, odnosno da su svjesno pristupili organiziranoj grupi na čijem se čelu nalazio optuženi Vlado Delić, te da su, vođeni motivom zarade odnosno koristoljublja, pristali da učestvuju u aktivnostima grupe, prihvaćajući njene ciljeve kao svoje.
12. Presudom Suda BiH pred vijećem Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana, između ostalih, i žalba apelanticinog branioca, podnesena protiv prvostepene presude Suda BiH od 31. januara 2019. godine.
13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim sve prigovore odbrane kojim se osporava autentičnost dokaza uloženih u spis u formi neovjerenih kopija, te ih je prihvatilo kao podobne za dokazivanje činjenica koje se u njima navode. U vezi s tim, apelaciono vijeće je, između ostalog, ukazalo da je nesporno da je za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, shodno odredbi člana 274. ZKPBiH, potrebno originalno pismeno, zapis ili fotografija, kao i da se izuzetno kao dokaz može koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original, dok je u konkretnom slučaju prvostepeno vijeće kao dokaz u ovom postupku prihvatilo i priloge JCI koji su uloženi u fotokopiji. Pri tome se apelaciono vijeće rukovodilo zauzetim stavovima, prema kojima nema potrebe dodatno pribavljati original ili ovjerenu kopiju originala ako o sadržaju kopije postoje i drugi dokazi. Cijeneći da su JCI, kao originalni dokumenti, sačinjene upravo prema sadržini navedenih spornih dokumenta, prvostepeno vijeće je zaključilo da ove isprave predstavljaju dokaz koji u konkretnom slučaju svjedoči o sadržaju kopije navedenih spornih dokumenata, zbog čega je prvostepeno vijeće prigovore odbrane našlo neosnovanim, a što apelaciono vijeće u cijelosti prihvaća. Pored toga, apelaciono vijeće je istaklo da je uobičajeno u praksi da se po okončanju carinskog postupka originalna faktura vraća uvozniku, dok carinski organ zadržava njenu kopiju koja se prilaže uz carinsku prijavu i čuva u carinskom predmetu. Za apelaciono vijeće nema sumnje da se carinski službenik, prilikom provođenja carinskog postupka, uvjerio u vjerodostojnost originalne fakture čiju je kopiju sačinio, a original vratio podnosiocu prijave. Isti slučaj je i sa generalnom „dispozicijom“, čiji naziv već sam po sebi upućuje da se dato ovlaštenje ne vezuje za uvoz konkretne mašine, nego da se radi o punomoći na osnovu koje špedicija preduzima radnje i postupke pred carinskim organima, u svim slučajevima u kojima se konkretno pravno lice pojavljuje kao uvoznik, pa je logično za pretpostaviti da će postojati samo jedan takav originalni dokument koji se daje prilikom preduzimanja prve radnje, i to špediciji.
14. Apelaciono vijeće je zatim u presudi na opširan način obrazložilo neosnovanost žalbenih prigovora koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano u tač. 152-203. presude). Apelaciono vijeće je navelo da su nejasni navodi apelanticinog branioca da je irelevantno saslušanje svjedokinje Branke Petrić bez dokumenta generalna punomoć, koju je navodno potpisala apelantica, jer predmetna punomoć jeste uložena u sudski spis kao dokaz Tužilaštva BiH. Prvostepeni sud je u paragrafu 65. dao obrazloženje zakonitosti predmetnog ovlaštenja. Naime, apelaciono vijeće je uvidom u sadržaj generalnog ovlaštenja broj 01/08 od 26. augusta 2008. godine utvrdilo da se radi o dokumentu koji je izdalo pravno lice „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, koji uz otisak pečata pravnog lica sadrži i potpis odgovornog lica. Ako je odbrana bila u uvjerenju, kako je to istakla u završnim riječima, da je ovo jedini dokument koji tereti apelanticu, pri tome tvrdeći da ga ona nije potpisala, onda je nejasno, kako je navelo apelaciono vijeće, zašto na ovu okolnost apelantica nije predložila niti jedan konkretan dokaz kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje, kao što je to učinila odbrana optužene Merdane Nukić provođenjem grafološkog vještačenja. Kako su dokazi odbrane za ovu odlučnu činjenicu izostali u konkretnom slučaju, onda otisak pečata pravnog lica, uz nesporne dokaze da je on pronađen upravo prilikom pretresanja stambenih prostorija koje koristi apelantica, kao i da apelantica ima status odgovornog lica u navedenom pravnom licu, nesporno upućuju na zaključak da je ona potpisnik generalnog ovlaštenja na osnovu kojeg je zaposlenik špedicije „Branka“ d.o.o. sačinio carinsku ispravu i u ime komitenta „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj podnio carinskom organu, a o čemu je svjedočila Branka Petrić.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da u činjeničnom opisu izreke prvostepene presude, kako u uvodnom dijelu tako i u dijelu tač. od 14. do 20, nije navedena nijedna apelanticina konkretna radnja koja bi činila supstrat predmetnih krivičnih djela. Ističe da se njeno ime ne spominje ni u jednoj radnji krivičnog djela falsificiranja isprave niti pranja novca, osim navoda da je bila vlasnik i direktor pravnog lica ,,Kan Vest Kompany“ d.o.o. Doboj. Apelantica smatra da je ime firme zloupotrijebljeno od strane drugih lica falsificiranim ispravama bez njenog znanja. Ističe da je za počinjenje konkretnih krivičnih djela potreban umišljaj, te da su na okolnosti apelanticinih radnji, za predmetna krivična djela, izvedeni dokazi saslušanjem svjedokinje Branke Petrić i materijalni dokazi, među kojima je i JCI broj 61058 od 1. septembra 2008. godine, sa prilozima po Naredbi Suda BiH broj X-KRN-10/1020 od 20. septembra 2010. godine. Svjedokinja Branka Petrić je navela da je njena špedicija imala za obradu podataka generalno ovlaštenje firme „Kan Vest Kompani” d.o.o. Doboj. Ovlaštenje je navodno potpisalo (parafiralo) odgovorno lice i stavljen je pečat firme. Paraf je nečitak, a po rukopisu se očigledno može zaključiti da taj paraf nije stavila (napisala) apelantica koja je de iure bila ovlašteno lice. Apelantica navodi da je za sve tačke od 14. do 20, kao materijalni dokaz, Tužilaštvo BiH priložilo fotokopiju navedenog ovlaštenja. Sud BiH je zauzeo generalni stav da neće prihvatiti kao materijalni dokaz nijednu fotokopiju. „Čak štaviše, odbrana je tražila da se izvrši grafološko vještačenje potpisa (parafa) odgovornog lica s nespornim rukopisom apelantice, ali niti je takav prijedlog Sud BH prihvatio niti je vještak u preliminarnom razgovoru htio vještačiti fotokopiju dokumenta“. Generalno ovlaštenje bio bi jedini dokaz da li je apelantica znala i učestvovala kao odgovorno lice u radnjama krivičnih djela. Sud BiH je cijenio kao materijalni dokaz generalno ovlaštenje, a nije prihvaćen apelanticin prijedlog da se vještači paraf sa fotokopije. Sud BiH – Apelaciono odjeljenje u Presudi broj SI 2 K 013430 19 Kž3 od 22. januara 2020 godine u par navrata u obrazloženju presude navodi da je odbrana navela kako rukopis (paraf) generalnog ovlaštenje nije vještačen jer je sud – vijeće zauzelo generalni stav da se neće uzeti u obzir dokumenti koji su fotokopija, a konkretno generalna punomoć je fotokopija. U tom smislu citira stav apelacionog vijeća iz obrazloženja presude (str. 20. i 21). Apelantica ističe da u citiranom dijelu obrazloženja apelaciono vijeće ne spominje prigovor koji se odnosi na fotokopije generalnog ovlaštenja. Ovakvim stavom prvostepenog vijeća i apelacionog vijeća dovedena je u zabludu apelanticina odbrana jer nije bila u prilici da vještači autentičnost materijalnog dokaza, čime je povrijeđeno pravo na odbranu. Prvostepeni sud je prihvatio kao materijalne dokaze – JCI s prilozima kao zakonito pribavljene dokaze, mada Tužilaštvo BiH apelanticu nije pozivalo na otvaranje i pregledanje JCI u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Apelantica ističe da nisu problem „sami JCI kao dokumenti, odnosno materijalni dokazi, nego prilozi uz JCI, za koje se ne zna koji su to dokumenti, odnosno koje materijalne dokaze predstavljaju“. Ipak ovi prilozi su plodovi otrovne voćke, iz koje dokumentacije je Tužilaštvo BiH dobilo podatke i o konkretnoj radnoj mašini, o krivotvorenoj cijeni i prevozniku, pa i o eventualnim svjedocima koji su se pojavili na sudu. Apelantica ističe da o prednjim navodima (da predmetni prilozi uz JCI nisu mogli biti korišteni kao zakoniti dokazi, vezano za tačke od 14. do 20. činjeničnog opisa presude i apelanticu), apelaciono vijeće nije zauzelo bilo kakav stav.
II.Odgovori na apelaciju
16. Sud BiH je odgovorio da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u osporenoj drugostepenoj presudi, te da smatra da ih je nesvrsishodno i ovom prilikom ponovo isticati.
17. Tužilaštvo je odgovorilo da su prvostepeni i drugostepeni postupak protiv apelantice vođeni u skladu s odredbama ZKPBiH.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminiranom periodu (od 2006. do 2011. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pranje novca Član 209. stav (2) (2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
19. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Falsifikovanje isprave Član 377. stav (1) (1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21 –odluka Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 68.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda.
(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
(3) Predmet koji je oduzet od fizičke, odnosno pravne osobe ne može se prodati, pokloniti ili na drugi način njim raspolagati.
Član 71.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda apelacionog vijeća broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u [...] krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, te, stoga, ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Prije razmatranja apelanticinih navoda, Ustavni sud konstatira da je prethodno razmatrao i odbio apelacije koje su protiv istih osporenih presuda podnijeli saoptuženi sa apelanticom, i to Ivo Mrkić (AP 1682/20) i Vlado Delić (AP 1754/20) (dostupne na www.ustavnisud.ba), jer je zaključio da nema kršenja prava na koja su se apelanti pozvali u podnesenim apelacijama.
30. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu njene krivičnopravne odgovornosti za krivična djela za koja je proglašena krivom. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantici u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelantica iznosila pred redovnim sudovima na obje sudske instance.
31. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na nezakonitost provedenih radnji, u smislu člana 71. ZKPBiH u ovoj krivičnopravnoj stvari, iz kojih su pribavljeni dokazi u odnosu na apelanticu. Dakle, apelantica smatra da se radilo o nezakonitim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska odluke. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117).
32. Dovodeći prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na početku ističe da apelantica nije iznijela nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na osnovu dokaza za koje tvrdi da su nezakoniti (JCI), već je svoje apelacione navode isključivo usmjerila i ograničila na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom krivičnom postupku (usporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95). Dalje, Ustavni sud ističe da ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke Suda BiH vezanog za prigovor o (ne)primjeni člana 71. ZKPBiH prilikom „otvaranja“ predmeta i dokumentacije koji su oduzeti od optuženih, uključujući i apelanticu, kao i od Uprave za indirektno oporezivanje BiH, te da stoga dokazi pribavljeni takvim postupanjem nisu nezakoniti dokazi. Pritom, Ustavni sud napominje da je apelantica imala efektivnu mogućnost pobijanja svih dokaza optužbe. Osim toga, Ustavni sud ističe da su u pogledu prednjih pravnih pitanja redovni sudovi dali obrazloženja za svoje odluke, koja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima. Činjenica da apelanticini prigovori podneseni kako tokom prvostepenog postupka, tako i u žalbenom postupku, nisu rezultirali u njenu korist ne dovode u pitanje zaključak da je apelantica imala efikasnu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelantice nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu.
33. Dalje, u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava (u odnosu na utvrđenje apelanticine krivice), Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koje je predlagalo Tužilaštvo BiH. U vezi s tim, Ustavni sud posebno ima u vidu da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da apelanticina odbrana nije izvodila dokaze na glavnom pretresu (vidi tačku 7. ove odluke), niti se navodima apelacije dovodi u sumnju ostvarivanje. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Sud BiH na jednak način tretirao apelanticu i njenog branioca, pruživši im jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, a koju mogućnost apelanticina odbrana nije iskoristila. Dalje, Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, suprotno apelanticinim tvrdnjama, zaključak o njenoj krivici nije zasnovan samo na jednom – ključnom dokazu (generalnom ovlaštenju), kako to apelantica tvrdi u apelaciji, već na sveobuhvatnosti izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Pritom, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelanticina odbrana imala mogućnost unakrsnog ispitivanja označenih svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru, kao i mogućnost pobijanja svih ostalih dokaza (u formalno-materijalnom smislu) koji su korišteni kao dokazna građa u predmetnom krivičnom postupku. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelanticine krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka ne može dovesti, samo po sebi, do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
36. Dakle, Ustavni sud smatra da su i Sud BiH, a i apelaciono vijeće u osporenoj (drugostepenoj) odluci dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke.
37. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelanticini prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelantica isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza.
38. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela donijeli u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelantice nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
39. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelantice, te imajući u vidu apelanticine navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Sud BiH i apelaciono vijeće, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelanticine prigovore, kao i da apelanticini navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv nje.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelanticine krivičnopravne odgovornosti, apelantici nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelantica proglašena krivom za počinjenje krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav (2) KZBiH, u vezi s krivičnim djelima pranja novca iz člana 209. stav (2) KZBiH i falsificiranja isprave iz člana 377. stav (1) KZRS, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelantice poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelantice, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić