Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-873/20 (M.K. i M.D.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-873/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 873/20, rješavajući apelaciju M. K. i M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. i M. D. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. K. i M. D. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: drugotužena, a zajedno tuženi) zatraženo je 16. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. do 26. jula 2021. godine. Prvotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 28. septembra 2017. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete nastale na stambenom i pomoćnom objektu tužilaca uslijed klizišta.

6. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine kojom je tuženim naloženo da apelantima na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu u Kaknju isplate iznos od 6.350,00 KM odnosno iznos od po 3.175,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka štete (4. januar 2015. godine), uz istovremeno odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim su tužioci na ime iste naknade potraživali iznos od 15.000,00 KM odnosno iznos od po 7.500,00 KM, uz obavezivanje parničnih stranaka na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Općinski sud je tokom postupka proveo veliki broj dokaza, uključujući i dokaz vještačenjima, te je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz osnova odgovornosti za štetu po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem apelanti tvrde da je prvotuženi na prostoru lokaliteta „Bare“, u čijoj se neposrednoj blizini nalazio objekt tužilaca, vršio radove odlaganja jalove mase, te je bio u obavezi da nakon prestanka izvođenja radova izvrši sanaciju i rekonstrukciju odlagališta na okoliš, što je prvotuženi propustio da uradi, pa je zbog takvog ponašanja apelantima na njihovim nekretninama nastala šteta. Općinski sud je također zaključio da shodno navedenom apelanti imaju pravo na sudsku zaštitu i pored činjenice što su bili učesnici upravnog postupka, u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti) koji uređuje pitanje prava i obaveza općine u slučaju da dođe do prirodne nepogode, a tužioci imaju pravo da osnovanost tužbenog zahtjeva dokazuju u sudskom postupku, pa je shodno tome prigovor apsolutne i stvarne nenadležnosti suda neosnovan.

8. Odgovornost prvotuženog, prema ocjeni Općinskog suda, postoji po osnovu objektivne odgovornosti, a na apelantima je bilo da dokažu da je uzrok oštećenja, odnosno nastanak štete djelatnost kojom se bavi prvotuženi, a vještačenjem je dokazano da je djelatnost prvotuženog jedini uzročnik oštećenja na objektu tužilaca (eksploatacija uglja predstavlja opasnu djelatnost), a ne viša sila. Vještačenjem je utvrđeno da tržišna vrijednost stambenog objekta apelanata iznosi 21.300,00 KM (iznos koji su apelanti potraživali u predmetnoj parnici na ime štete koja je nastala na stambenom objektu, a ukupno su potraživali iznos od 23.530,00 KM koji je uključivao i štetu na pomoćnim objektima).

9. Dakle, Općinski sud je procijenio da je prvotuženi odgovoran za nastalu štetu na stambenom objektu koji je svojom dozvoljenom djelatnošću prouzrokovao štetu, ali je zahtjev za naknadu štete na stambenom objektu samo djelimično osnovan jer su apelanti djelimično obeštećeni od strane drugotužene sa iznosom od 15.000,00 KM, koji je apelantima isplaćen na osnovu odredbe člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti kojom je propisano da općina finansira saniranje dijela štete nastale prirodnom i drugom nesrećom, shodno svojim mogućnostima (stav da se ova sredstva uračunavaju u iznos isplaćene štete zauzet je u Presudi Kantonalnog suda broj 36 0 P 034890 18 Gž od 17. novembra 2018. godine). Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelanata da su tuženi ove činjenice trebali dokazivati ekonomskim vještačenjem jer su na navedene okolnosti provedeni dokazi (uplatnice na ime tužilaca, zaključci općinskog načelnika, izjave tužilaca u kojima se jasno navodi svrha uplata).

10. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, Općinski sud je utvrdio da ne postoji bilo kakav doprinos apelanata nastanku štete jer je osnovni uzrok štete propust prvotuženog da izvrši rekultivaciju i sanaciju odlagališta jalovine. Bespravna izgradnja pomoćnih objekata apelanata predstavljala je samo dodatni faktor za nastanak štete bez kojeg bi se šteta, prema mišljenju vještaka, dogodila u svakom slučaju.

11. Odgovornost drugotužene, prema ocjeni Općinskog suda, zasniva se na odredbi člana 172. stav 1. ZOO u vezi s propustom drugotužene koja je izdala građevinsku i upotrebnu dozvolu za stambeni objekt apelanata, a da pri tome nije vodila računa o opasnostima koje prijete od vještački formirane deponije odlagališta, što je utvrđeno vještačenjem. Prema ocjeni Općinskog suda, postoji odgovornost prvotuženog za štetu na stambenom objektu apelanata, ali tužbeni zahtjev prema oba tužena je djelimično osnovan jer su apelanti prije podnošenja tužbe obeštećeni od strane drugotužene sa iznosom od 15.000,00 KM (tužbenim zahtjevom na ime naknade štete za stambeni objekt apelanti su tražili 21.350,00 KM, odnosno iznos od po 10.655,00 KM). Prema ocjeni Općinskog suda, ovakav zahtjev apelanata za naknadu štete za stambeni objekt i sa aspekta visine je u suprotnosti s načelom odštetnog prava na naknadu štete jer zahtjev ne može biti veći od iznosa štete, jer apelantima pripada samo razlika između visine isplaćene štete i utvrđene visine štete.

12. Tužbeni zahtjev za naknadu štete na pomoćnim objektima nije osnovan zato što su navedeni objekti izgrađeni bez dozvola, bespravno (o čemu se Općinski sud detaljnije izjasnio na str. 31 obrazloženja presude). Zatim se Općinski sud pozvao na odredbu člana 206. stav 1. ZOO prema kojoj za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno, bez obzira na stepen krivice i udio u prouzrokovanju štete, a na dosuđeni iznos štete dosuđena je i zatezna kamata od dana njenog nastanka u skladu s praksom Ustavnog suda zauzetoj, između ostalog, u Odluci broj AP 1367/08 od 13. septembra 2007. godine.

13. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi ZPP, i to člana 386. stav 2, člana 387., člana 393. stav 2. i člana 395. ZPP, a visina troškova odmjerena je razmjerno uspjehu apelanata u pojedinim fazama postupka u odnosu na opredijeljeni tužbeni zahtjev. Općinski sud je taksativno pobrojao sve troškove apelanata koje su potraživali (ukupno 6.211,11 KM), te je prilikom odmjeravanja visine troškova postupka Općinski sud uzeo u obzir uspjeh apelanata u parnici (26,98% u odnosu na isplatu iznosa od 23.530,00 KM, a apelanti su uspjeli sa iznosom od 6.350,00 KM, odnosno 29,74% u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od 21.350 KM), te je visina troškova odmjerena u ukupnom iznosu od 2.195,43 KM (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 32. i 33. obrazloženja). Općinski sud je također u odnosu na troškove drugotužene (sastavljanje odgovora na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, ukupno 2.772,00 KM) naveo da su troškovi osnovani i dosuđeni u iznosu od 1.557,35 KM.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je žalbe tuženih odbio, dok je žalba apelanata djelimično uvažena, i to u dijelu troškova postupka (tuženi su obavezani da apelantima na ime troškova postupka isplate 3.876,78 KM), a u ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena (sve preciznije navedeno u izreci presuda). Iz obrazloženja proizlazi da su apelanti žalbu izjavili zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, uz prijedlog da se žalba usvoji, osporena presuda preinači i tužioci odbiju sa tužbenim zahtjevom u odnosu na apelanticu uz obavezivanja tužilaca na naknadu troškova postupka u cijelosti.

15. Žalbeni prigovori apelanata da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev samo djelimično osnovan, prema mišljenju Kantonalnog suda, nemaju uporište u stanju spisa s obzirom na to da je prvostepeni sud razloge iz kojih je odbio apelante sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva jasno obrazložio na str. 29. i 31. obrazloženja. Iz navoda žalbe proizlazi da apelanti ponovo ističu da iz provedenih dokaza proizlazi da im je iznos od 15.000,00 KM dodijeljen u svrhu novčane pomoći za stambeno zbrinjavanje, a ne po osnovu štete na nekretnini koja je zbog klizišta uništena. Međutim, o tome zašto te navode nije prihvatio prvostepeni sud je naveo razloge koje kao pravilne prihvaća i Kantonalni sud. Osim toga, da su ti navodi neosnovani proizlazi i iz člana 1. Ugovora o dodjeli novčane pomoći porodicama ugroženim prirodnom nesrećom na ograničenom području naselja Bare, Općina Kakanj, broj 02/1-860/15 od 27. februara 2015. godine i broj 02/1-861/15, iz kojih proizlazi da je predmetna novčana pomoć apelantima data na osnovu odredbe člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti, kojom je regulirano da općina finansira saniranje dijela šteta nastalih prirodnom i drugom nesrećom u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima.

16. Međutim, kako je Kantonalni sud naveo, apelanti osnovano ukazuju da je prvostepeni sud imao osnova dosuditi troškove advokatu, čija je kancelarija van sjedišta suda, na ime upotrebe vlastitog automobila i odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja (član 26. stav 1. tačka 5. i 31. stav 4. Advokatske tarife (AT)). Kantonalni sud je u tom pravcu naveo da apelantima, osim dosuđenih troškova, pripadaju i troškovi koje je imao njihov advokat na ime upotrebe vlastitog automobila u iznosu od 630,63 KM, te iznos od 1.123,20 KM na ime odsustva advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja. Apelanti su uspjeli sa žalbom u procentu od 20% tako da im na ime tog procenta pripada iznos od 227,50 KM na ime sastavljanja žalbe, tako da apelantima na ime troškova postupka pripada ukupan iznos od 3,876,78 KM.

17. U preostalom dijelu, kako je istakao Kantonalni sud, žalbeni prigovori apelanata nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, tako da ih sud, u smislu člana 231. ZPP nije posebno ni obrazlagao.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 387. i 397. stav

1. ZPP. Kantonalni sud je naveo da su u žalbama ponovljene činjenice koje su isticane tokom prvostepenog postupka, pa iz tog razloga izdatak koji su apelanti imali zbog davanja odgovora na žalbu za ishod ovog žalbenog postupka, nije bio potreban, a saglasno odredbama člana 5. i člana 387. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te odredbi ZPP. Istovremeno apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u odnosu na pravo na obrazloženu presudu. Apelanti tvrde da je potpuno pogrešan stav redovnih sudova da apelanti imaju samo djelimično pravo na naknadu materijalne štete od tuženih i da su redovni sudovi takav stav zauzeli na osnovu proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenih činjenica, ignorirajući činjenice vidljive iz spisa predmeta, te proizvoljne primjene prava. Osim toga, od strane Kantonalnog suda izostala su jasna i konkretna obrazloženja u vezi s bitnim žalbenim navodima koje su apelanti isticali. U tom pravcu apelanti navode da su u žalbi jasno i decidirano istakli kako prvostepeni sud nije imao nikakvog osnova za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva za iznos od 15.000,00 KM, ali se iz obrazloženja Kantonalnog suda ne može zaključiti da se taj sud tim prigovorom uopće bavio. Naime iz odgovora drugotužene na tužbu proizlazi da je apelantima isplaćen iznos od 15.000,00 KM (po 7.500,00 KM) po osnovu štete na stambenoj jedinici (apelanti su suvlasnici stambenog objekta) i štete na kućnom inventaru i pokućstvu, a što proizlazi iz Odluke o utvrđivanju uvjeta i kriterija za dodjelu novčane pomoći za stambeno zbrinjavanje porodica ugroženih prirodnom nesrećom na ograničenom području naselja Bare, općina Kakanj, iz koje je vidljivo da visina štete za stambeni objekt iznosi 12.000,00 KM, a šteta na kućnom inventaru 3.000,00 KM. U vezi s tim apelanti ističu da u predmetnoj parnici nisu tražili naknadu štete na kućnom inventaru, već isključivo naknadu štete na stambenom objektu, što su redovnim sudovima bezuspješno ukazivali.

20. Apelanti, također, navode da se Kantonalni sud nije bavio žalbenim navodima kojim su ukazali da su ranije plaćeni iznosi predstavljali oblik pomoći unesrećenim licima, a ne naknada štete po osnovu krivice (što je bio predmet parničnog postupka), te da se iz tog razloga tužbeni zahtjev nije mogao odbiti preko dosuđenog iznosa. Apelanti tvrde da su sredstva koja su im dodijeljena po osnovu Zakona o zaštiti namijenjena za pomoć i nemaju nikakve veze s naknadom štete za predmetni objekt, koju propisuju odredbe ZOO. Shodno tome, tvrde da je naknada štete jedno, a da je povlačenje sredstava ili pomoć iz fondova sasvim nešto drugo.

21. Apelanti smatraju da odluka o troškovima postupka u dijelu kojim su obavezani da drugotuženoj naknade njene troškove postupka krši njihovo pravo na imovinu jer smatraju da je obavezivanjem na naknadu troškova postupka na njih stavljen pretjeran teret, koji nije proporcionalan legitimnom cilju koji se želio postići, te se u tom pravcu pozivaju na praksu iz predmeta AP 1101/17, te na stavove iz odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Klauz protiv Hrvatske. Apelanti smatraju da u okolnostima konkretnog slučaja nisu dužni snositi troškove drugotužene jer odredba člana 395. ZPP predstavlja uvjetno rečeno pravnu fikciju, jer je cilj te odredbe smanjenje broja neosnovanih ili bespotrebnih parnica protiv države, entiteta itd., a apelanti nisu odbijeni s tužbenim zahtjevom u cijelosti, već samo djelimično preko dosuđenog iznosa.

b) Odgovori na apelaciju

22. Kantonalni sud i Općinski sud se sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Navedeni sudovi su istakli da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude.

23. Drugotužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 386. stav (2) (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Član 387.

(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 393. stav (2) (2)Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će prema srazmjeri tog udjela odrediti koliki će dio troškova naknaditi svaki od suparničara.

Član 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

PROUZROKOVANJE ŠTETE

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU

Solidarna odgovornost Član 206. stav (1) (1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.

26. Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/03, 22/06 i 43/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

I - OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se sistem zaštite i spašavanja ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, materijalnih, kulturnih, historijskih i drugih dobara i okoliša (u daljem tekstu: ljudi i materijalna dobra) od prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških, ekoloških i drugih nesreća ili ratnih opasnosti (u daljem tekstu: prirodne i druge nesreće), prava i dužnosti građana i organa Federacije, kantona i općina, privrednih društava i drugih pravnih lica, te druga pitanja od značaja za oblast zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), a u skladu sa Okvirnim zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 50/08 - u daljnjem tekstu:

Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju).

Član 2.

Zaštita i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća obuhvata: programiranje, planiranje, organiziranje, obučavanje i osposobljavanje, provođenje, nadzor i finansiranje mjera i aktivnosti za zaštitu i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća s ciljem sprečavanja opasnosti, smanjenja broja nesreća i žrtava, te otklanjanja i ublažavanja štetnih djelovanja i posljedica prirodnih i drugih nesreća.

Poslovi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća su od općeg interesa za Federaciju.

Član 184. stav (1) tačka 6) Općina finansira:

6) saniranje dijela šteta nastalih prirodnom i drugom nesrećom u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima;

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

35. U vezi s prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do kršenja u segmentima na koje su apelanti ukazali.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

39. Ustavni sud zapaža da apelanti iznose prigovore kojima osporavaju osporene presude u segmentu visine dosuđene naknade, tvrdeći da iznos koji su primili prije pokretanja parnice u upravnom postupku od strane drugotužene (15.000,00 KM) nije mogao utjecati na visinu štete koju su potraživali u predmetnom postupku, koja je nastala na stambenom objektu. Smatraju da je iznos koji su primili od drugotužene po osnovu Zakona o zaštiti predstavljao oblik pomoći unesrećenim licima, a ne naknada štete po osnovu krivice (što je bio predmet parničnog postupka), te da se iz tog razloga tužbeni zahtjev nije mogao odbiti preko dosuđenog iznosa. Nadalje tvrde da redovni sudovi taj prigovor nisu razmotrili, odnosno da je u tom pravcu izostalo relevantno obrazloženje i od strane prvostepenog suda i Kantonalnog suda u kontekstu žalbenih prigovora.

40. Ustavni sud, suprotno žalbenim prigovorima, iz osporenih odluka uočava da su se redovni sudovi navedenim prigovorima bavili i da su prigovore obrazložili (vidi tač. 9. i 15 ove odluke). U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana

8. ZPP utvrdili činjenično stanje zaključivši da su apelanti isplatom iznosa od 15.000,00 KM u upravnom postupku djelimično obeštećeni od strane drugotužene prije pokretanja parnice po osnovu člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti, koji jasno propisuje da općina shodno svojim mogućnostima finansira dio štete nastale prirodnom i drugom nesrećom. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud takav stav zauzeo pozivajući se na praksu Kantonalnog suda (vidi tačku 9. ove odluke). Na neosnovanost ovog prigovora, suprotno apelacionim navodima, osvrnuo se i Kantonalni sud po žalbi apelanata, koji je istakao da iz odredbi ugovora o dodjeli novčane pomoći apelantima proizlazi da je ova pomoć apelantima data upravo po osnovu člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti, kao vid djelimične naknade štete. Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova u vezi s djelimičnom osnovanošću tužbenog zahtjeva, suprotno prigovorima apelanata, ne uočava proizvoljnost.

41. U vezi s troškovima postupka na koje su apelanti obavezani u korist drugotužene (drugotuženu je u postupku zastupalo Općinsko pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik) u iznosu od 1.557,35 KM u kojem dijelu dodatno osporavaju presude redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 386. stav 2, 387. člana 393. stav 2. i člana 395. ZPP, te da su troškovi postupka odmjereni razmjerno uspjehu apelanata u odnosu na opredijeljeni tužbeni zahtjev (apelanti su potraživali ukupan iznos do 23.530,00 KM, a smanjenim tužbenim zahtjevom iznos od 21.350,00 KM, a uspjeli su sa iznosom od 6.350,00 KM). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio koje troškove postupka je priznao drugotuženoj (tačka 13. ove odluke). Konačno, odluku o troškovima postupku u dijelu obavezivanja apelanata na naknadu troškova postupka drugotuženoj ispitao je Kantonalni sud po žalbi apelanata potvrđujući stav prvostepenog suda u tom dijelu. U kontekstu prigovora apelanata da u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla biti primijenjena odredba člana 395. ZPP, Ustavni sud podsjeća da je kroz nadležnost VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ispitivao usklađenost odredbe člana 395. ZPP sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom utvrdivši da je osporena odredba u skladu sa čl. I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud se u citiranom predmetu pozvao na praksu Evropskog suda iz predmeta Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13), da obaveza plaćanja troškova per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima), jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da su apelanti ostvarili djelimičan uspjeh u parnici i da su imali osnov za pokretanje tužbe protiv javne vlasti. Međutim, apelanti su prilikom pokretanja parnice zanemarili činjenicu da im je dio štete isplaćen prije pokretanja parnice, što je tokom postupka utvrđeno, a što je rezultiralo djelimičnim uspjehom u parnici i primjenom odredbi ZPP o odmjeravanju troškova postupka razmjerno uspjehu u parnici.

42. Dovodeći odredbe materijalnog i procesnog prava koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja u vezu s njihovim odlučenjem i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.

43. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelanti tvrde da im je odlukom o troškovima postupak u dijelu kojim su obavezani da drugotuženoj naknade troškove postupka povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda AP 1107/17 i Evropskog suda Klauz protiv Hrvatske.

45. Člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

46. Apelanti kršenje prava na imovinu vide u obavezivanju na naknadu troškova postupka drugotuženoj koju je zastupalo Općinsko pravobranilaštvo. Apelanti tvrde da je odluka o troškovima neproporcionalna cilju kojem se težilo, odnosno da je na apelante, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da su imali opravdan zahtjev da traže naknadu štete, stavljen pretjeran teret.

47. Slijedeći vlastitu praksu, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka zauzeo stav da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od naprijed zauzetih stavova, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana

1. Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u imovinu apelanata.

48. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

49. U vezi s pitanjem da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da je odluka o troškovima postupka u dijelu koji se osporava (obavezivanje apelanata na naknadu troškova drugotuženoj u iznosu od 1.557,35 KM primjenom pravila o razmjernom uspjehu u parnici) donesene u skladu sa ZPP, a Ustavni sud u primjeni relevantnih odredbi ZPP nije uočio proizvoljnost, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom.

50. Ispitujući dalje da li miješanje služi legitimnom cilju u javnom interesu, Ustavni sud zapaža da je svrha naknade troškova postupka izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Shodno navedenom, proizlazi da odvraćanje od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih. Pri tome, na ovakav zaključak ne utječe činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka javna vlast (kao u konkretnom slučaju), čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja.

51. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u službi legitimnog cilja, pa je stoga potrebno odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

52. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).

53. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete nastale na stambenom objektu apelanata uslijed klizišta. U konkretnom slučaju nije sporno da je postojao opravdan razlog za pokretanje parničnog postupka. Ustavni sud, također, zapaža da je tužbeni zahtjev bio usmjeren i prema javnoj vlasti, a u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je postojao propust javne vlasti, što je u konačnici i dovelo do djelimičnog uspjeha apelanata u predmetnom slučaju. Međutim, s obzirom na visinu potraživanja, apelanti su procentualno ostvarili tek djelimičan uspjeh u parnici. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbenim zahtjevom potraživali naknadu štete i za stambeni objekt, ali i za pomoćne objekte, ukupno 23.530,00 KM, odnosno za stambeni objekt iznos od 21.350,00 KM (naknada štete za pomoćne objekte je odbijena kao neosnovana jer su objekti sagrađeni bespravno, što apelanti i ne osporavaju). Ustavni sud, također, zapaža da je apelantima prije pokretanja parnice isplaćena naknada na ime nastale štete u iznosu od 15.000,00 KM kojom su apelanti djelimično obeštećeni, kako su to utvrdili redovni sudovi tokom postupka, o čemu su apelanti trebali da vode računa kada su označivali visinu spora. Tim prije što su apelanti imali advokata koji ih je zastupao tokom postupka. Ustavni sud, također, zapaža da su apelantima konačnom odlukom Kantonalnog suda dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 3. 876,78 KM. S obzirom na sve naprijed navedeno i činjenicu da je apelante zastupao kvalificirani punomoćnik koji je trebao znati da su apelanti na ime naknade štete bili djelimično obeštećeni prije pokretanja parnice, te stoga biti svjestan i posljedica u slučaja neuspjeha u parnici odnosno djelimičnog uspjeha u parnici, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da visina troškova postupka na koje su apelanti obavezani shodno uspjehu u parnici predstavlja pretjeran teret za apelante, zbog kojeg bi bio narušen balans između javnog interesa koji se želi postići i prava apelanata.

54. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1101/17 i odluku Evropskog suda Klauz protiv Hrvatske nije opravdano.

55. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o zaštiti utvrdivši da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, za što su, suprotno tvrdnjama apelanata, dali argumentirano obrazloženje, a odluku o troškovima postupka zasnovali na odredbama ZPP, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava i u obrazloženju redovnih sudova nije uočio proizvoljnost.

57. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu odluke o troškovima parničnog postupka kada je miješanje u pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu i s ciljem ostvarivanja legitimnog cilja, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen ni razuman odnos proporcionalnosti između interesa apelanata i potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se težilo.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-873/20 (M.K. i M.D.) | Sudska praksa | Aktio