Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1347/20 (M. P.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1347/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1347/20, rješavajući apelaciju Marije Pranjić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marije Pranjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000572 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000572 17 Gž 2 od 13. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 00572 15 P 3 od 29. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marija Pranjić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 7. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000572 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000572 17 Gž 2 od 13. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 00572 15 P 3 od 29. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te tužilaca u predmetnom postupku Jasmine Vrljanović, Miloša Vrljanovića i mldb. T. V. (u daljnjem tekstu: tužioci) i drugotuženog u predmetnom postupku „Alhos“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 1. i 4. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 7. do 13. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužioci nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku. Budući da se pismeno upućeno drugotuženom vratilo s naznakom pošte „odselio“, Ustavni sud je dostavljanje pismena drugotuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 4. oktobra 2021. godine u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda, na koje nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

4. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 21. decembra 2020. godine dostavio traženu dostavnicu.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Postupajući po tužbi Milovana Vrljanovića (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca) protiv apelantkinje kao prvotužene i drugotuženog radi utvrđenja, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 000572 06 P od 21. februara 2013. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev prednika tužilaca, te je obavezan prednik tužilaca da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Postupajući po žalbi prednika tužilaca, Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 P 000572 13 Gž od 18. oktobra 2013. godine žalbu prednika tužilaca uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

8. Punomoćnik prednika tužilaca je 7. aprila 2014. godine obavijestio Osnovni sud da je prednik tužilaca umro, pa je Osnovni sud donio rješenje od 29. aprila 2014. godine kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka iza umrlog prednika tužilaca, koji je vođen kod Osnovnog suda u Banjaluci u predmetu broj 71 0 O 100269 10 O, te su rješenjem donesenim u tom postupku tužioci proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrlog prednika tužilaca.

Osporene odluke

9. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 00572 15 P 3 od 29. decembra 2016. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno pravno ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora koji se nalazi u Doboju (u daljnjem tekstu: predmetni prostor), koji je zaključen 2. aprila 2001. godine između apelantkinje kao kupca i društva ,,Alhos“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prednik drugotuženog), koji je Osnovni sud ovjerio 26. aprila 2001. godine pod brojem Ov-751/01 (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2001. godine) (stav I); da se utvrdi da je na osnovu navedenog apsolutno ništavog pravnog posla apsolutno pravno ništav upis prava svojine i posjeda apelantkinje na predmetnom prostoru, koji je izvršen rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) od 29. marta 2006. godine, te na osnovu njega upisan predmetni prostor na ime apelantkinje u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u KO Doboj, slijedom čega se nalaže apelantkinji „da trpi gornje pravne ništavosti“, te dozvoli da se u navedenoj zemljišno-knjižnoj evidenciji vrši brisanje njenog imena, u protivnom će ovo brisanje biti izvršeno na osnovu ove sudske presude (stav II); da se utvrdi da su tužioci kao pravni sljednici pokojnog prednika tužilaca, na osnovu jačeg prava u odnosu na apelantkinju, postali suvlasnici u dijelu od po 1/3 predmetnog prostora, na kojem je svojinu stekao prednik tužilaca ugovorom o kupoprodaji predmetnog prostora koji je zaključen između prednika tužilaca kao kupca i drugotuženog kao prodavca, koji je potpisan i ovjeren kod Opštinskog suda Sarajevo pod brojem Ov-993/06 (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2006. godine) i Aneksa tog ugovora, potpisan i ovjeren kod istog suda pod brojem Ov-1001/06, oba od 15. februara 2006. godine, slijedom čega se nalaže Područnoj jedinici da nakon brisanja apelantkinje na predmetnom prostoru kao suvlasnike upiše tužioce u dijelu od po 1/3 (stav III); i da je apelantkinja dužna tužiocima predati u posjed, te učiniti slobodnim od ljudi i stvari predmetni prostor odmah nakon prijema ove presude, a najkasnije u roku od 30 dana od dana njenog donošenja, te je dužna tužiocima solidarno u istom roku platiti troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV).

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je prednik drugotuženog, na osnovu odluke Radničkog savjeta o odobrenju kupovine poslovnog prostora i ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora, postao vlasnik predmetnog prostora, što čini imovinu preduzeća (član 160 Zakona o preduzeću). Dalje je naveo da je utvrđeno da je Kantonalna agencija za privatizaciju Sarajevo s kupcima navedenim u obrazloženju presude 16. februara 2001. godine zaključila ugovor o kupoprodaji državnog kapitala u predniku drugotuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala), kojim je kupcima prodala državni kapital u procentu od 89,77% od ukupnog kapitala prednika drugotuženog. Istaknuto je da je rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 13. aprila 2001. godine upisana u sudski registar promjena ovlašćenog lica za zastupanje u unutrašnjem i spoljnotrgovinskom prometu prednika drugotuženog, pa je ovlašćen jedan od kupaca kao v.d. direktora bez ograničenja. Takođe je ukazano da je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. februara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 29. maja 2003. godine, raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala. Osnovni sud je naveo su apelantkinja i prednik drugotuženog zaključili ugovor iz 2001. godine, te da je Republičko javno pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Doboj, svojim aktom od 26. aprila 2001. godine dalo svoje mišljenje da je navedeni ugovor pravno valjan. Dalje je naveo da se u navedenom ugovoru za prodavca potpisao v.d. direktora, da je ugovor ovjeren kod Osnovnog suda i da je rješenjem Područne jedinica dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža sa 1/1 dijela u korist apelantkinje. Istaknuto je da je u članu 10 predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala navedeno da ,,u periodu od 30 mjeseci od dana potpisivanja ovog ugovora, kupac ne može poklanjati i prodavati nepokretnosti preduzeća“.

11. Osnovni sud je zaključio da je ugovor iz 2001. godine (zaključen između apelantkinje kao kupca i prednika drugotuženog kao prodavca 2. aprila, a ovjeren 26. aprila 2001. godine) apsolutno ništav jer je prodavac postupio suprotno odredbi člana 10 predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Osim toga, istaknuto je i da je sudskom presudom raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala. Takođe je istaknuto i da kupci nisu registrovali preduzeće prema odredbama člana 383 Zakona o privrednim društvima. Imajući u vidu sve te činjenice, Osnovni sud je ukazao da je ugovor s apelantkinjom zaključen dva mjeseca nakon zaključenja predmetnog ugovora o privatizaciji državnog kapitala, suprotno odredbama navedenog ugovora o privatizaciji, tako da izvršena kupoprodaja nije učinjena na zakonit način i nisu ispoštovane odredbe Zakona o prometu nepokretnosti (član 103 Zakona o obligacionim odnosima). Kako je utvrđeno da je ugovor iz 2001. godine apsolutno ništav, na osnovu kojeg je izvršen upis apelantkinje u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, Osnovni sud je zaključio da je i izvršeni upis apsolutno ništav.

12. Osnovni sud je usvojio i tužbeni zahtjev naveden pod tačkom III izreke presude (kojim je traženo utvrđenje da su tužioci na osnovu jačeg prava u odnosu na apelantkinju postali suvlasnici u dijelu od po 1/3 predmetnog prostora). U vezi s tim, ukazano je da je aktivna legitimacija tužilaca utvrđena na osnovu rješenja o nasljeđivanju kojim su proglašeni kao zakonski nasljednici prednika tužilaca, da je drugotuženi priznao tužbeni zahtjev tužilaca u cjelini, dok ga je apelantkinja osporavala. Dalje je ukazano da je utvrđeno da nije izvršena privatizacija prednika drugotuženog, te da je protiv drugotuženog u međuvremenu otvoren stečajni postupak. Istaknuto je da je drugotuženi nakon otvaranja stečajnog postupka u procesu unovčavanja stečajne mase prodao predniku tužilaca pravo na pobijanje pravnih radnji učinjenih prije otvaranja stečajnog postupka na osnovu člana 80 Zakona o stečajnom postupku, pa su prednik tužilaca, odnosno njegovi pravni sljednici – tužioci imali pravo pobijanja ugovora iz 2001. godine. Osnovni sud je naveo da je drugotuženi upoznao prednika tužilaca o pravilima za javno nadmetanje i dodatnim pravilima u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku na javnom nadmetanju koje je održano 23. januara 2006. godine, odnosno o pravnom i fizičkom stanju sporne nepokretnosti, pa je u članu 2 ugovora o kupoprodaji istaknuo da prodaje pravo na poništenje ugovora iz 2001. godine. Dalje je naveo odredbu člana 83 Zakona o stečajnom postupku, te ukazao da je prednik tužilaca stekao pravo svojine na zakonit način, tj. kupovinom predmetnog prostora od drugotuženog na osnovu javnog nadmetanja nepokretne imovine u svojini drugotuženog koji je u stečaju. Istaknuto je da su prednik tužilaca i drugotuženi zaključili ugovor iz 2006. godine i njegov aneks, koji su potpisani i ovjereni kod Opštinskog suda u Sarajevu, za razliku od apelantkinje koja je zaključila ugovor iz 2001. godine sa nevlasnicima, pa apelantkinja nije mogla steći pravo svojine na predmetnom prostoru. Takođe je istaknuto i da je upis apelantkinje kod Područne jedinice kao vlasnice predmetnog prostora izvršen 2006. godine iako je ugovor o kupovini zaključen 2001. godine, a stečajni postupak nad imovinom drugotuženog otvoren 3. novembra 2004. godine.

13. S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je ugovor iz 2001. godine apsolutno ništav, pa slijedom toga i da je upis svojine apelantkinje kod Područne jedinice apsolutno ništav, Osnovni sud je zaključio da tužioci imaju jače pravo susvojine u odnosu na apelantkinju. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Osnovnog suda, tužioci kao suvlasnici imaju pravo da zahtijevaju da se apelantkinja briše kao vlasnica predmetnog prostora kod Područne jedinice. Osnovni sud je obrazložio da je u postupku primijenio odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima jer su one važile u vrijeme podnošenja tužbe. U vezi s tim, citirao je član 33 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, te ukazao da kako je prednik tužilaca na osnovu pravnog posla, tj. zaključenjem ugovora iz 2006. godine stekao pravo svojine, a ugovor iz 2001. godine je apsolutno ništav, kao i njegov upis u evidenciji Područne jedinice, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca u stavu III izreke presude. Osnovni sud je naveo da je iz prethodno navedenih razloga usvojio i tužbeni zahtjev tužilaca pod stavom IV izreke presude na osnovu člana 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 000572 17 Gž 2 od 13. juna 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je bez osnova i nema uporišta u sadržini spisa predmeta apelantkinjin navod da je na strani 7 obrazloženja prvostepene presude prvostepeni sud naveo da je izvršio uvid u „Ugovor zaključen između tužioca i tuženog „Alhosa“ u stečaju Sarajevo broj Ov-993/06 od 15. 2. 2006. godine“, što je netačno jer tužioci nisu zaključili ugovor s drugotuženim, odnosno da je proveo dokaz koji ne postoji. U vezi s tim, obrazložio je da je prilog spisa predmeta ugovor iz 2006. godine, koji je izveden kao dokaz na ročištu od 6. juna 2016. godine (zapisnik tog suda od 6. juna 2016. godine). Stoga je ocijenio da suprotni apelantkinjini žalbeni prigovori u vezi s povredom odredbi parničnog postupka nemaju uporišta u odredbi člana 195 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe je ukazano da je pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju sud ovlašćen da u svako doba ispravi, pa tako i ovu očiglednu pogrešku u pisanju prvostepeni sud je ovlašćen da u svako doba ispravi, te da navedeni apelantkinjin žalbeni prigovor nije od bitnog uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

16. Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud, prema izvedenim dokazima, pravilno zaključio da je prednik tužilaca stekao pravo svojine na zakonit način, tj. kupovinom predmetnog prostora od drugotuženog putem javnog nadmetanja o prodaji nepokretne imovine svojina drugotuženog ugovorom iz 2006. godine, za razliku od apelantkinje koja je zaključila ugovor iz 2001. godine, koji je zaključen suprotno odredbi člana 19 st. 1 i 2 Zakona o prometu nepokretnosti, koji je važio u vrijeme zaključenja navedenog ugovora. Prema navedenom, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno, pozivanjem na odredbu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sudio kao u stavu I izreke prvostepene presude, pa su neosnovani suprotni žalbeni prigovori i dokazi na koje se apelantkinja poziva u žalbi. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud pravilno, pozivanjem na odredbe čl. 33 i 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, sudio kao u st. II i III izreke presude. Okružni sud je zaključio i da je neosnovan apelantkinjin žalbeni navod da se prvostepeni sud uopšte nije osvrnuo na rješenje Okružnog suda od 18. oktobra 2013. godine jer apelantkinja nije ponudila dokaze u postupku pred prvostepenim sudom, kako to ima u vidu odredba člana 123 stav 1 i člana 126 ZPP, da li je na teritoriji Republike Srpske osnovan pravni subjekat kao pravni sljednik na imovini prednika drugotuženog koja se nalazi na području entiteta Republika Srpska, pa se takvi apelantkinjini propusti i pripisuju njoj u krivicu.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 000572 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija protiv presude Okružnog suda.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala raskinut odlukom suda, tako da drugotuženi, koji je bio organizovan kao d.d. u mješovitoj svojini, nije ni privatizovan. Dalje je naveo da ako se uzme da dejstvo raskida ugovora o kupovini državnog kapitala djeluje između ugovarača i da ne može uticati na prava trećih lica (apelantkinju u pogledu ugovora iz 2001. godine), mogli bi se prihvatiti revizioni navodi da u konkretnom slučaju nije relevantna činjenica da je došlo do raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, u dijelu koji se tiče predmetnog prostora koji se nalazi u Doboju, u suprotnosti je s odredbom člana 2 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, ukazano je da je predmetni prostor bio predmet ugovora o kupovini državnog kapitala (u dokaznom postupku nije čitan Program privatizacije), što proizlazi iz postupanja nakon zaključenja ugovora o privatizaciji – prodaje predmetnog prostora apelantkinji od strane kupaca državnog kapitala, koji iz navedenog razloga nisu ni imali valjan osnov (pravo) za prodaju predmetnog prostora. Slijedom toga, ukazano je da ni novoupisani v.d. direktora nije imao valjano ovlašćenje za zaključenje kupoprodajnog ugovora s apelantkinjom. Istaknuto je da je do zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora za predmetni prostor došlo prije roka utvrđenog članom 10 navedenog ugovora. Takođe je istaknuto da je ugovor iz 2001. godine suprotan i odredbi člana 19 st. 1 i 2 Zakona o prometu nepokretnosti koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključenja, a imajući u vidu odredbu člana 324 stav 2 Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, ukazano je da navedena zakonska odredba, propisivanjem obaveze javnog nadmetanja kod prodaje nepokretnosti u društvenoj (državnoj svojini), štiti (propisivanjem načina prodaje) ne samo te nepokretnosti već i nepokretnosti koje su u susvojini (u privatnoj i državnoj svojini). Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su bez uticaja revizioni navodi da je ugovoru iz 2001. godine prethodila odluka Poslovnog odbora o zaključenju ugovora i da je ispoštovano pravo preče kupovine. Takođe je ocijenio da na odluku o istaknutim zahtjevima u ovoj parnici nisu od uticaja revizioni navodi da je apelantkinja isplatila kupoprodajnu cijenu po ovom ugovoru.

19. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su usvojili zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora iz 2001. godine, te slijedom toga i za utvrđenje ništavosti upisa prava svojine i posjeda koje je u apelantkinjinu korist bilo upisano na osnovu tog ugovora (čl. 103 i 104 ZOO). Vrhovni sud je istakao da je, nasuprot tome, prednik tužilaca zaključio ugovor iz 2006. godine u skladu sa zakonom. U vezi s tim, obrazložio je da je prednik tužilaca predmetni prostor kupio u postupku unovčenja stečajne mase drugotuženog saglasno odredbama čl. 101 i 102 Zakona o stečajnom postupku, po sprovedenom javnom nadmetanju, odnosno po pravilima izvršnog postupka propisanim odredbama čl. 84, 93 i 94 Zakona o izvršnom postupku FBiH, u skladu s kojim kao kupac uživa pravnu zaštitu. Stoga je zaključeno da su time bez uticaja revizioni navodi da tužioci nisu podnijeli prijavu u stečajnom postupku jer se ne radi o potraživanju koje je postojalo prije otvaranja stečajnog postupka, već je prednik tužilaca predmetni prostor stekao tokom stečajnog postupka nad drugotuženim. Saglasno tome, te s obzirom na to da je apelantkinja kao vlasnica predmetnog prostora upisana tek 29. marta 2006. godine (nakon što je drugotuženi zaključio ugovor iz 2006. godine s prednikom tužilaca), Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno i da su tužioci (kao pravni sljednici svog prednika) na opisani način stekli pravo susvojine na predmetnom prostoru. Kako je apelantkinja još uvijek u posjedu predmetnog prostora, Vrhovni sud je zaključio da je, saglasno odredbi člana 127 Zakona o stvarnim pravima u vezi sa članom 324 stav 1 istog zakona, pravilno naloženo da predmetni prostor preda u posjed tužiocima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kršenju prava na obrazloženu odluku. Smatra da prvostepeni i drugostepeni sud nisu obrazložili svoje odluke, te se nisu osvrnuli na sve navode koji je tokom postupka dala apelantkinja. Takođe ukazuje da prvostepeni sud nije u svojoj presudi navodio odredbe materijalnog prava koje je primijenio, da se pozivao na odredbe zakona koji nisu više na snazi, da se nije osvrnuo na upute drugostepenog suda iz rješenja od 18. oktobra 2013. godine, da nije jasno objasnio na koji način je utvrđene činjenice podveo pod koje zakonske norme, te da nije dao obrazloženje u vezi s činjenicama koje je apelantkinja isticala tokom postupka. Apelantkinja takođe smatra da je nezakonitim postupanjem redovnih sudova lišena svoje imovine bez valjanog zakonskog osnova. U vezi s tim, ukazuje da je predmetni prostor stekla teretnim putem, da je prilikom sticanja bila savjesna i postupala u dobroj vjeri, starala se oko predmetnog prostora s pažnjom dobrog domaćina, te je kao vlasnik upisana u zemljišno-knjižne evidencije.

21. Nadalje, apelantkinja ističe da je kao savjestan kupac kupila predmetni prostor i ispunila sve formalne uslove (da je zastupnik prodavca imao punomoć i ovlašćenje za raspolaganje, da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena, da je predmetni prostor bio uknjižen na prodavca, da je Opštini Doboj ponuđena kupovina predmetnog prostora i da je „prodavac“ dao saglasnost da je ugovor pravno valjan). Ističe i da drugostepeni sud nije cijenio materijalne dokaze na koje se pozvala, pa stoga nije pravilno primijenio odredbe člana 19 st. 1 i 2 Zakona o prometu nepokretnosti. Ukazuje da je netačno navođenje prvostepenog suda u obrazloženju prvostepene presude na 7. strani da je izvršen uvid u Ugovor zaključen između tužilaca i drugotuženog broj OV-993/06 od 15. februara 2006. godine, da je na taj način prvostepeni sud proveo dokaz koji ne postoji, te da je nedopustivo ukazivanje drugostepenog suda na ispravku presude. Apelantkinja navodi da odredba člana 10 predmetnog ugovora o kupovini državnog kapitala ne definiše zabranu raspolaganja, te da drugostepeni sud zanemaruje činjenicu da je apelantkinja savjestan kupac i nije dužna, niti je mogla znati za predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala jer se ne radi o javnoj ispravi. Ističe da je prilikom kupovine izvršila uvid u registarski uložak i punomoć, te se ne može raditi o apelantkinjinoj odgovornosti i apsolutnoj ništavosti ugovora. Apelantkinja posebno ističe da su sudovi povrijedili član 131 Zakona o stvarnim pravima jer je apelantkinja uknjižena kao vlasnica predmetnog prostora i njegov posjednik. Ukazuje da drugostepeni sud nije obrazlagao žalbene navode koji se tiču predaje stečajne mase jer tužioci nisu dokazali da su predali stečajnu prijavu potraživanja ili upućeni na parnicu, pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke za vođenje postupka. Apelantkinja smatra i da nižestepeni sudovi nisu mogli primjenjivati zakon koji nije na snazi (Zakon o svojinsko-pravnim odnosima), nego su trebali primijeniti Zakon o stvarnim pravima.

b) Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke. Smatra da prilikom njenog donošenja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je reviziona odluka, na činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

23. Okružni sud navodi da ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju drugostepene odluke. Smatra da navedenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u vezi s pravom na imovinu.

24. Osnovni sud smatra da nije proizvoljno primijenio zakon, niti je povrijedio bilo koje apelantkinjino pravo. Smatra neosnovanim apelantkinjine navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 195. stav 1.

Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispraviće sud u svako doba.

26. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2. stav 1.

Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.

27. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 19. st. 1. i 2.

Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.

Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

29. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16, 107/19 i 2/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji su redovni sudovi primijenili prilikom donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 127. stav 1.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

Član 131.

(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.

(4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.

(5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.

Član 324. st. 1. i 2.

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

(2) Nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske.

Dejstvo zakona Član 344. st. 1. i 2.

(1) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

30. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

31. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 80. stav 1.

Opća odredba o pobijanju (1) U skladu sa odredbama ovog zakona, pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).

Član 83.

Namjerno oštećenje Pobijati se može pravna radnja stečajnog dužnika koju je on preduzeo u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon tog roka s namjerom da ošteti povjerioca, pod uvjetom da je druga ugovorna strana znala u vrijeme preduzimanja radnje za namjeru stečajnog dužnika. Pretpostavlja se da je druga strana znala za namjeru ako je znala da stečajnom dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju povjerioci.

Član 101.

Unovčavanje stečajne mase (1) Nakon izvještajnog ročišta stečajni upravnik dužan je bez odlaganja unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu, ako to nije u suprotnosti sa odlukom skupštine povjerilaca.

(2) Prilikom unovčenja imovine stečajne mase stečajni upravnik dužan je da se pridržava odluke skupštine ili odbora povjerilaca o uvjetima i načinu prodaje.

Član 102. stav 1.

Unovčavanje nekretnina (1) Nekretnine se unovčavaju po odredbama izvršnog postupka za izvršenje o nepokretnosti, a ako se ne uspije na taj način stečajni upravnik može da ih unovči slobodnom pogodbom.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 000572 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 17. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog prostora koji je apelantkinja zaključila, ništavosti upisa njene svojine i posjeda u javne evidencije i predaje u posjed, te utvrđenja susvojine tužilaca na predmetnom prostoru, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

40. Apelantkinja ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava i kršenje prava na obrazloženu odluku.

41. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor iz 2001. godine (koji je apelantkinja zaključila s pravnim prednikom drugotuženog), da je apsolutno pravno ništav upisa prava svojine i posjeda apelantkinje na predmetnom prostoru u evidenciji nadležnog organa, da su tužioci na osnovu jačeg prava u odnosu na apelantkinju postali suvlasnici predmetnog prostora, te je apelantkinja obavezana da tužiocima preda predmetni prostor u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su usvojili zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora iz 2001. godine, a slijedom toga i za utvrđenje ništavosti upisa prava svojine i posjeda koje je u apelantkinjinu korist bilo upisano na osnovu tog ugovora (čl. 103 i 104 ZOO). Naime, Vrhovni sud je ukazao na niz razloga zbog kojih je zaključeno da je ugovor iz 2001. godine apsolutno pravno ništav: da je zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala (koji je prethodio zaključivanju ugovora iz 2001. godine), u dijelu koji se tiče predmetnog prostora, u suprotnosti s odredbom člana 2 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, da prodavci nisu ni imali valjan osnov (pravo) za prodaju predmetnog prostora, da novoupisani v.d. direktora nije imao valjano ovlašćenje za zaključenje ugovora iz 2001. godine, da je do zaključenja ugovora iz 2001. godine došlo prije roka utvrđenog članom 10 predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, te da je ugovor iz 2001. godine suprotan i odredbi člana 19 st. 1 i 2 Zakona o prometu nepokretnosti. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da je prednik tužilaca zaključio ugovor iz 2006. godine u skladu sa zakonom, tj. u postupku unovčenja stečajne mase drugotuženog, pa su tužioci kao njegovi zakonski nasljednici stekli pravo susvojine na predmetnom prostoru.

43. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom detaljnom i jasnom obrazloženju Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje. Naime, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u ranijim fazama postupka detaljno i jasno analizirali sve specifične okolnosti ovog predmeta, naročito okolnost da je ugovor iz 2001. godine bio teretan ugovor o kupoprodaji i da je apelantkinja u posjedu predmetnog prostora, te su ga doveli u kontekst relevantnih zakonskih i ugovornih odredbi kojima je protivan i izveli zaključak o apsolutnoj pravnoj ništavosti ugovora iz 2001. godine. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da tužioci imaju jače pravo u pogledu predmetnog prostora u odnosu na apelantkinju, koji su u skladu s relevantnim zakonskim odredbama koje regulišu pitanje sticanja prava svojine na nepokretnostima. Pri tome su jasno obrazložili i razloge zašto nema uticaja apelantkinjino ukazivanje da tužioci nisu podnijeli prijavu u stečajnom postupku. Takođe, u pogledu apelantkinjinih navoda da je u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen Zakon o stvarnim pravima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi primjenjivali zakone koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora iz 2001. godine u smislu člana 344 stav 2 Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, suprotno apelantkinjinim navodima, Okružni sud je analizirao njene navode koji se odnose na navođenje ugovora koji nije izveden kao dokaz i pitanje postupanje po prethodnom rješenju od 18. oktobra 2013. godine, te dao razloge za zaključak o neosnovanosti tih navoda, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim.

44. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantkinjin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

46. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili zahtjev tužilaca za utvrđenje ništavosti ugovora iz 2001. godine, a slijedom toga i za utvrđenje ništavosti upisa prava svojine i posjeda koje je u apelantkinjinu korist bilo upisano na osnovu tog ugovora (čl. 103 i 104 ZOO), te utvrđenja prava susvojine tužilaca na predmetnom prostoru po osnovu jačeg prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1347/20 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio