Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1148/20 (J. I., Š. B. i R. K.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1148/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jusuf Ikanović i drugi, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju su podnijeli Jusuf Ikanović, Šaban Bojić i Reuf Konaković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 050819 16 Rsž od 17. listopada 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jusuf Ikanović, Šaban Bojić i Reuf Konaković (u daljnjem tekstu: apelanti, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant) iz Banovića, koje zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 27. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 050819 19 Rev od 19. studenog 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 050819 16 Rsž od 17. listopada 2018. godine.

2. Apelanti su podneskom od 29. travnja i 25. listopada 2021. godine dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 7450/18 od 13. veljače 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 7450/18 koju su apelanti podnijeli 17. prosinca 2018. godine protiv presude Kantonalnog suda od 17. listopada 2018. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog pravobraniteljstva kao zakonskog zastupnika Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. svibnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u razdoblju od 10. do 21. svibnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 050819 13 Rs od 2. veljače 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obvezana je tužena apelantima na ime neobračunate i neisplaćene naknade plaće – dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada za razdoblje od svibnja 2012. do ožujka 2013. godine isplatiti novčane iznose, bliže označene u izreci presude, a tužena je također obvezana apelantima uplatiti pripadajuće doprinose za MIO.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelanti raspoređeni na radno mjesto vatrogasaca u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici Službe civilne zaštite tužene u smislu članka 114. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastvu (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od požara), zbog čega im pripada pravo na uvećanje plaće propisano istom zakonskom odredbom, budući da je tom odredbom propisano fiksno uvećanje plaće za 30 %, za točno određene poslove, među koje spadaju i poslovi koje su obavljali apelanti, zbog čega je usvojen njihov tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da je bez značaja činjenica da tužena svojim unutarnjim aktima, i to Pravilnikom o plaćama i naknadama i Odlukom općinskog načelnika o utvrđivanju poslova kod kojih postoje posebni uvjeti rada, nije propisala radna mjesta apelanata kao poslove kod kojih postoje posebni uvjeti rada, niti je propisala uvećanje plaće, Općinski sud je naveo da se radi o poslovima i radnim zadacima koji su decidirano propisani u članku 114. Zakona o zaštiti od požara, za koje je određeno pravo na fiksno uvećanje plaće za 30 % upravo zbog specifičnosti posla koje apelanti obavljaju i to uvećanje tužena ne može ni mijenjati svojim unutarnjim aktima, odnosno umanjivati. Osim toga, Općinski sud je naveo da su Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) stavljene izvan snage odredbe o plaćama i naknadama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) i „Zakona o namještenicima u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), a na čiju primjenu upućuje članak 104. Zakona o zaštiti od požara. Međutim, Općinski sud je naveo da Zakon o plaćama u prijelaznim i završnim odredbama ne propisuje prestanak primjene odredbi koje se odnose na plaće i naknade Zakona o zaštiti od požara, iako je u članku 69. decidirano nabrojano koji se zakoni prestaju primjenjivati u dijelu u kojem se propisuju plaće, dodaci i ostale naknade.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 050819 16 Rsž od 17. listopada 2018. godine žalba apelanata je odbijena, dok je žalba tužene uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se, suprotno rezoniranju prvostupanjskog suda, na radno-pravni status apelanata počev od 30. srpnja 2010. godine primjenjuje Zakon o plaćama, a kojim zakonom, odredbom članka 1., je propisano da se tim zakonom uređuju plaće i naknade državnih službenika i namještenika u organima državne službe FBiH, kantonima, gradovima i općinama u FBiH. Također, Zakonom o plaćama se na drugačiji način regulira pitanje dodataka na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada, kako je propisano odredbama članka 23. stavak (1) točka (5) i (6) Zakona o plaćama. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da to što su u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o plaćama (članak 69.) navedeni zakoni čija primjena prestaje danom stupanja na snagu Zakona o plaćama, među kojima nije naveden Zakon o zaštiti od požara, ne znači da se Zakon o zaštiti od požara primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 104. Zakona o zaštiti od požara propisano da se na radne odnose vatrogasaca koji se nalaze na radu u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici kantona, općine i grada primjenjuju propisi o radnim odnosima koji važe za državne službenike i namještenike organa državne službe i da se na njih primjenjuju Zakon o državnoj službi, odnosno Zakon o namještenicima, a koji zakoni su u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade prestali važiti danom stupanja na snagu Zakona o plaćama. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da se na razdoblje od 30. srpnja 2010. godine i na radno-pravni položaj apelanata ima primijeniti Zakon o plaćama. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz prvostupanjske presude i stanja spisa slijedi da Pravilnikom o plaćama i naknadama tužene u utuženom razdoblju nisu bila utvrđena radna mjesta za koja pripada uvećanje plaće iz članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara i da je tužena tek odlukom koja se primjenjuje od 1. siječnja 2014. godine utvrdila pravo na uvećanje plaće od 5 %.

11. Na temelju iznesenog, Kantonalni sud je naveo da se u utuženom razdoblju na radno-pravi položaj apelanata trebaju primijeniti odredbe članka 23. stavak (1) točka (5) i (6) Zakona o plaćama kojim je propisano da dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada za vatrogasce iznosi do 30 % od osnovne plaće, a za ostale poslove koje se vrše pod posebnim uvjetima određenim posebnim zakonom dodatak na plaću se može odrediti od 10 do 20 %. Dakle, Kantonalni sud je naveo da predviđeno uvećanje plaće nije fiksno, zbog čega je na apelantima bio teret da dokažu koje uvećanje plaće i u kojem procentu im pripada za traženo razdoblje budući da je propisano da uvećanje iznosi do 30 %, odnosno od 10 % do 20 %, što znači da može biti i manje, odnosno može iznositi i 1 % ili 5 %, a što apelanti nisu dokazali (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je žalbu tužene uvažio i apelante odbio sa zahtjevom za isplatu razlike plaće za razdoblje od svibnja 2012. do ožujka 2013. godine, zajedno sa zahtjevom za isplatu razlike doprinosa za MIO za to razdoblje.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 050819 19 Rev od 19. studenog 2019. godine odbačena je revizija apelanata.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, prije svega, istaknuo da u konkretnom predmetu imovinski cenzus, kao kriterij za dozvoljenost revizije u smislu članka 237. stavak (2) ZPP, nije ostvaren. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je sagledao mogućnost iznimne dopustivosti revizije u smislu članka 237. st. (3) i (4) ZPP, ali da je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje izvanredne (iznimne) revizije zato što apelanti nisu postupili u skladu s odredbom članka 237. stavak (5) ZPP, budući da u reviziji nisu naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjena prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da je odbacio reviziju apelanata kao nedozvoljenu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

15. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud svoju odluku utemeljio na pogrešnoj primjeni zakona i na pogrešnom zaključku da se na radno-pravni status apelanata za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama ima primijeniti taj zakon, a ne Zakon o zaštiti od požara, kao lex specialis. Apelanti navode da je Zakonom o plaćama na uopćen način reguliran radno-pravni status državnih službenika i namještenika, dok je Zakonom o zaštiti od požara na poseban način reguliran radno-pravni status vatrogasaca, počev od uvjeta za zasnivanje radnog odnosa do prava na posebne naknade zbog specifičnosti poslova. Apelanti smatraju da je odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat apsolutno arbitrarne primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Nadalje, apelanti navode da je Kantonalni sud, u istovjetnim predmetima, donio presude koje su proturječne osporenoj odluci (Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 032899 15 Rsž od 10. svibnja 2016. godine, Presuda broj 127 0 Rs 044440 15 Rsž od 26. srpnja 2017. godine i Presuda broj 127 0 Rs 050820 16 Rsž od 13. travnja 2018. godine, dostavljene uz apelaciju), u kojima je Kantonalni sud bio dosljedan u stajalištu da profesionalnim vatrogascima pripadaju naknade iz radnih odnosa zagarantirane odredbama Zakona o zaštiti od požara i da se na njih ne primjenjuju odredbe Zakona o plaćama, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Nadalje, apelanti navode da su protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju kako bi se riješila pravna nesigurnost prouzročena nedosljednim postupanjem Kantonalnog suda, te da su naznačili pravna pitanja zbog kojih je revizija izjavljena i smatraju da je Vrhovni sud bio dužan dopustiti njihovu reviziju i donijeti odluku u meritumu, s obzirom na to da se radi o važnom pravnom pitanju, o kojem su u praksi donesene „potpuno kontradiktorne odluke“, a kako bi se zaštitila ustavna prava i slobode apelanata. Apelanti potražuju naknadu nematerijalne štete zbog povrede navedenih prava.

16. Apelanti su u podnesku koji su dostavili 29. travnja 2021. godine obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud u međuvremenu donio Presudu broj 127 0 Rs 044440 20 Rev 2 od 2. lipnja 2020. godine (dostavljena uz podnesak). Apelanti navode da je ta presuda utemeljena na stajalištu da uposleni u profesionalnim vatrogasnim jedinicama i u razdoblju nakon donošenja Zakona o plaćama svoje pravo na uvećanje plaće crpe iz odredbi Zakona o zaštiti od požara.

17. Apelanti su u podnesku koji su dostavili 25. listopada 2021. godine obavijestili Ustavni sud da je u međuvremenu Kantonalni sud u predmetima sa istovjetnom činjeničnom i pravnom osnovom donio još tri presude, a kojima je potvrdio navode apelanata – da je Zakon o zaštiti od požara mjerodavan materijalni propis za pravo na uvećanje plaća vatrogasaca u profesionalnim vatrogasnim jedinicama i da je bez ikakvog utjecaja činjenica da je kasnije donijet i stupio na snagu Zakon o plaćama. Apelanti su dostavili predmetne presude (Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 066195 19 Rsž od 16. lipnja 2021. godine – donijeta u postupku po tužbi prvoapelanta i M. M. (uposlenik tužene), Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 066047 18 Rsž od 11. veljače 2021. godine – donijeta u postupku po tužbi drugoapelanta i trećeapelanta i Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 066634 18 Rsž od 11. veljače 2021. godine – donijeta u postupku po tužbi M. P., uposlenik tužene). Apelanti ističu da utemeljenost njihovih navoda potvrđuje činjenica da je Kantonalni sud i nakon donošenja osporene odluke nastavio donositi odluke koje su suprotne toj odluci. Apelanti posebno ističu da se radi o postupcima pokrenutim po tužbama apelanata, te ukazuju da je svaki od apelanata vodio po tri istovjetna postupka – u dva postupka njihovi tužbeni zahtjevi su usvojeni, dok u jednom nisu, pri čemu navode da za takvo različito postupanje nema nikakvog razumnog objašnjenja budući da nije bilo nikakve izmjene niti glede materijalnih propisa, niti su promijenjene bilo koje druge okolnosti.

II.Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je ponovio da su apelanti protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju, ali da nisu bili ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije propisani odredbama članka 237. stavak (2) ZPP. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. st. (3) i (4) ZPP propisana iznimna dopustivost revizije, ali je naveo da apelanti nisu određeno naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti su određeno izložili razloge zbog kojih smatraju da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni, a to pravno pitanje nije proizlazilo ni iz sadržaja revizije. Vrhovni sud je naveo da su apelanti reviziju sastavili kao redovnu reviziju koju su podnijeli zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da ne može umjesto revidenata kreirati pravna pitanja jer bi to „ozbiljno dovelo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku“. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti da bi taj sud mogao cijeniti da je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata, zbog čega je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.

19. Kantonalni sud je detaljno naveo kronologiju predmetnog postupka, te je zaključio da nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju.

20. Općinski sud je, također, detaljno naveo kronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je apelacija izjavljena na odluku Kantonalnog suda i da taj sud ne može komentirati odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda, te je zaključio i da sud prvostupanjskom presudom nije povrijedio prava apelanata.

21. Tužena je istaknula da su apelanti podnijeli apelaciju zbog nezadovoljstva presudom Kantonalnog suda budući da smatraju da je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da nisu dali razloge niti ponudili argumente o povredi navedenih prava, zbog čega su predložili da se apelacija odbaci kao nedopuštena. Tužena smatra da se u predmetnom postupku trebao primijeniti Zakon o plaćama, odnosno da je Kantonalni sud ispravno zaključio da se na radno-pravni status apelanata primjenjuje Zakon o plaćama, a ne Zakon o zaštiti od požara. Imajući u vidu sve izneseno, tužena je navela da nisu povrijeđena prava apelanata, te je predložila da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o zaštiti od požara i vatrogastvu („Službene novine Federacije BiH“ broj 64/09) u relevantnom dijelu glasi:

1. Radno-pravni status vatrogasaca Članak 104.

Na radne odnose vatrogasaca koji se nalaze na radu u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi kantona, općine i grada (u daljnjem tekstu: profesionalni vatrogasac) primjenjuju se propisi o radnim odnosima koji važe za državne službenike i namještenike tijela državne službe, i to: za vatrogasce koji imaju visoku stručnu spremu najmanje VII. stupanj važi Zakon o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH," br. 29/03, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06), a za vatrogasce koji imaju višu ili srednju stručnu spremu imaju status namještenika, važi Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH," broj 49/05), te pitanja koja su određena ovim zakonom.

Članak 114.

Zbog posebnih uvjeta rada, težine i prirode posla i odgovornosti za obavljanje poslova vatrogastva iz članka 68. ovog zakona, visina sredstava za plaće starješine profesionalne vatrogasne postrojbe, njihove zamjenike i vatrogasce u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi tijela uprave civilne zaštite Federacije, kantona, općine i grada, kao i za inspektore iz članka 146. stavak 1., članka 148. stavak 1. i članka 151. stavak 3. ovog zakona, određuju se kao za državne službenike i namještenike, uvećana za 30%, a ostali službenici i namještenici na poslovima u profesionalnim vatrogasnim postrojbama imaju dodatak na plaću do 20%.

Radna mjesta iz stavka 1. ovog članka za koja pripada uvećanje plaće za 30%, odnosno do 20%, utvrđuju se u pravilniku o plaćama i naknadama tijela uprave civilne zaštite Federacije, kantona, općine i grada, a prema radnim mjestima koja su za profesionalnu vatrogasnu postrojbu utvrđena u pravilniku o unutrašnjoj organizaciji tih tijela.

23. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12, 20/17, 22/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23. stavak (1) toč. (5) i (6) Dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada Dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada iznosi:

5) za vatrogasce u iznosu do 30% od osnovne plaće;

6) za ostale poslove koji se vrše pod posebnim uvjetima određenim posebnim zakonom dodatak na plaću se može odrediti od 10% do 20%.

Članak 69. stavak (1) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

1) odredbi Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 59/06, 84/08 i 9/10) koje se odnose na plaće, naknade i druga materijalna prava izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije, 2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, 4) odredbi Zakona o sudskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH", br.

19/96 i 37/04) koje se odnose na naknade (plaća, dodaci na plaću i ostale naknade), 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 050819 19 Rev od 19. studenog 2019. godine (koje su apelanti primili 14. veljače 2020. godine) kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 050819 16 Rsž od 17. listopada 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 7450/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda od 17. listopada 2018. godine dostavljena apelantima 13. studenog 2018. godine, a da je apelacija broj AP 7450/18 podnesena 17. prosinca 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a u okviru prava na pravično suđenje da im je povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

29. Iako apelanti osporavaju i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, navode apelanata ispitati isključivo u svezi sa osporenom presudom Kantonalnog suda.

30. Ustavni sud nalazi da se predmetni postupak odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da apelanti, prije svega, smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, budući da je u predmetu trebao biti primijenjen Zakon o zaštiti od požara, kao lex specialis koji se primjenjuje na radno-pravni status apelanata.

34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li u predmetnom parničnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

36. Ustavni sud uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da su apelanti raspoređeni na radno mjesto vatrogasaca u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici Službe civilne zaštite tužene, te da su predmetnom postupku tražili da sud obveže tuženu da im isplati dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada, u skladu s odredbama članka 114. Zakona o zaštiti od požara. Presudom prvostupanjskog suda udovoljeno je tužbenom zahtjevu apelanata u smislu navedenog zakona. Ustavni sud dalje zapaža da je presudom Kantonalnog suda uvažena žalba tužene, te da je prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 104. Zakona o zaštiti od požara propisano da se na radne odnose vatrogasaca koji se nalaze na radu u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici kantona, općine i grada primjenjuju propisi o radnim odnosima koji važe za državne službenike i namještenike organa državne službe i da se na njih primjenjuju Zakon o državnoj službi, odnosno Zakon o namještenicima, a koji zakoni su u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade prestali važiti danom stupanja na snagu Zakona o plaćama. Dakle, na radno-pravni status apelanata počev od 30. srpnja 2010. godine primjenjuje se Zakon o plaćama, a to što su u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o plaćama (članak 69.) navedeni zakoni čija primjena prestaje danom stupanja na snagu tog zakona, a među kojima nije naveden Zakon o zaštiti od požara, ne znači da se Zakon o zaštiti od požara primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine. Naime, prema stajalištu Kantonalnog suda, u utuženom razdoblju na radno-pravi položaj apelanata treba primijeniti odredbe članka 23. stavak (1) točka (5) i (6) Zakona o plaćama, odnosno da predviđeno uvećanje plaće nije fiksno, zbog čega je na apelantima bio teret da dokažu koje uvećanje plaće i u kojem procentu im pripada za traženo razdoblje.

37. Ustavni sud uočava da je odredbama članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara, između ostalog, propisano da se, zbog posebnih uvjeta rada, težine i prirode posla i odgovornosti za obavljanje poslova vatrogastva, iz članka 68. tog zakona, visina sredstava za plaće starješine profesionalne vatrogasne jedinice, njihove zamjenike i vatrogasce u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici određuju kao za državne službenike i namještenike, uvećana za 30 %. Dakle, proizlazi da je za vatrogasce uposlene u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici (radno mjesto na koje su raspoređeni apelanti), zbog posebnih uvjeta rada, posebno propisano fiksno uvećanje plaće od 30 %.

38. S druge strane, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 23. stavak (1) točka (5) Zakona o plaćama navedeno različito regulirano, odnosno da je propisano da dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada za vatrogasce iznosi do 30 % od osnovne plaće.

39. Nadalje, Ustavni sud uočava da je odredbama članka 104. Zakona o zaštiti od požara propisano da se na radne odnose vatrogasaca primjenjuju propisi o radnim odnosima koji važe za državne službenike i namještenike organa državne službe propisane Zakonom o državnoj službi i Zakonom o namještenicima. Iz citirane odredbe slijedi da se Zakon o državnoj službi i Zakon o namještenicima primjenjuju na radne odnose vatrogasaca. Nadalje, da je člankom 69. Zakona o plaćama, između ostalog, propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena, između ostalog, 2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, te da Zakon o zaštiti od požara nije naveden u članku 69. Zakona o plaćama čija primjena prestaje danom stupanja na snagu ovog zakona.

40. Dakle, kod činjenice da Zakon o zaštiti od požara nije naveden u članku 69. Zakona o plaćama čija primjena prestaje danom stupanja na snagu ovog zakona, proizvoljno je stajalište Kantonalnog suda da se Zakon o zaštiti od požara ne primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine (dan stupanja na snagu Zakona o plaćama) u smislu odredbi članka 104. Zakona o zaštiti od požara koje se odnose na radne odnose vatrogasaca.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelanata zbog čega je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

42. Ustavni sud uočava da apelanti navode da je Kantonalni sud u istovjetnim predmetima donio presude koje su proturječne osporenoj odluci (Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 032899 15 Rsž od 10. svibnja 2016. godine, Presuda broj 127 0 Rs 044440 15 Rsž od 26. srpnja 2017. godine i Presuda broj 127 0 Rs 050820 16 Rsž od 13. travnja 2018. godine). Ustavni sud nalazi da iz tih presuda slijedi „(...) u prijelaznim i završnim odredbama tog zakona (Zakona o plaćama) – članak 69. navedeni su zakoni, čija primjena prestaje danom stupanja na snagu tog Zakona, među kojima nije naveden Zakon o zaštiti od požara, iz čega proizlazi da se ovaj zakon primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine, tj. u utuženom razdoblju.“

43. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti broj AP 4130/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4130/19 od 11. ožujka 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neutemeljenu apelaciju koju su podnijeli M. M. i M. P. (uposlenici tužene) protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 032898 15 Rsž od 23. studenog 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 127 0 Rs 032898 12 Rs od 22. travnja 2015. godine. Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju presude Kantonalni sud, između ostalog, naveo da se „suprotno rezoniranju prvostupanjskog suda, na radno-pravni status tužitelja počev od 30. srpnja 2010. godine ima primijeniti Zakon o plaćama [...] i da to što su u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o plaćama (članak 69.) navedeni zakoni čija primjena prestaje danom stupanja na snagu tog zakona, među kojima nije naveden Zakon o zaštiti od požara, ne znači da se ovaj zakon (Zakon o zaštiti od požara) primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine“. Ustavni sud, također, zapaža da je u tom predmetu Vrhovni sud odbacio reviziju tužitelja kao nedopuštenu, odnosno da nije donio meritornu odluku.

44. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud rješenjem od 19. studenog 2019. godine takav zahtjev apelanata odbacio kao nedopušten. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je uloga višeg suda upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Europski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. listopada 2010. godine, stavak 45.). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji imao zakonsku mogućnost da, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda, shodno članku 237. stavak 3. ZPP utvrdi pravno shvaćanje koje bi bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud rješenjem od 19. studenog 2019. godine takav zahtjev apelanata odbacio kao nedopušten, ali i uočava da su apelanti u dopuni apelacije dostavili Presudu Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 044440 20 Rev 2 od 2. lipnja 2020. godine kojom je obvezao tuženu da tužitelju M. P. isplati dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada (za razdoblje od travnja 2011. do travnja 2012. godine). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 114. Zakona o zaštiti od požara, te je u svezi s tim naveo: „S obzirom da tužena svoj Pravilnik o plaćama i naknadama nije uskladila sa Zakonom o zaštiti od požara, kao ni sa odredbom članka 23. stavak 1. točka 5. Zakona o plaćama, ni u roku propisanom u članku 68. tog zakona, a ni kasnije tijekom utuženog razdoblja, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da propust tužene da uskladi svoj Pravilnik i da donese odluku o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata u skladu s odredbama Zakona o plaćama ne može ići na štetu Zakonom o zaštiti od požara utvrđenih prava tužitelja na uvećanje plaće zbog posebnih uvjeta rada. Tužitelj je u utuženom razdoblju bio raspoređen i obavljao poslove višeg referenta-servisera PP aparata i kako je to propisano naprijed citiranom odredbom članka 114. Zakona svoja prava izravno crpi iz odredbi Zakona o zaštiti od požara (stajalište izraženo u Presudi ovog suda broj 28 0 Rs 031351 18 Rev od 12. prosinca 2019. godine).“ Proizlazi da za Vrhovni sud nije bila sporna primjena članka 114. Zakona o zaštiti od požara.

45. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su apelanti u dopuni apelacije dostavili još tri presude Kantonalnog suda iz kojih slijedi da je taj sud naveo: „(...) u prijelaznim i završnim odredbama tog zakona (Zakona o plaćama) – članak 69. navedeni su zakoni, čija primjena prestaje danom stupanja na snagu tog Zakona, među kojima nije naveden Zakon o zaštiti od požara, iz čega proizlazi da se ovaj zakon primjenjuje i nakon 30. srpnja 2010. godine, tj. u utuženom razdoblju“, odnosno da tužitelji koji su obavljali poslove vatrogasaca, odnosno višeg referenta-vođe smjene-vatrogasca i višeg referenta-vatrogasca - vozača motornog vozila u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici organa uprave tužene, pravo na uvećanje plaće od 30 % izravno crpe iz odredbe članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara (predmet broj 127 0 Rs 066047 18 Rsž od 11. veljače 2021. godine – po tužbi drugoapelanta i trećeapelanta; predmet broj 127 0 Rs 066634 18 Rsž od 11. veljače 2021. godine – po tužbi M. P., uposlenik tužene, i predmet broj 127 0 Rs 066195 19 Rsž od 16. lipnja 2021. godine – po tužbi prvoapelanta).

46. Dakle, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi donosili različite odluke glede istog pravnog pitanja, ali i uočava da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju slijedi da nakon donošenja osporene odluke nije bila sporna primjena članka 114. Zakona o zaštiti od požara (Vrhovni sud), odnosno da je ujednačeno stajalište redovnih sudova da tužitelji koji su obavljali poslove, između ostalih, vatrogasaca, pravo na uvećanje plaće od 30 % izravno crpe iz odredbe članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara (Kantonalni sud).

Ostali navodi

47. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelanata zaključujući da se u konkretnom predmetu na radno-pravni status apelanata primjenjuju relevantne odredbe Zakona o plaćama, a ne relevantne odredbe Zakona o zaštiti od požara.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić