Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-880/20 (K.Đ.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radu
- Zakon o zabrani diskriminacije · čl. 126
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-880/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 880/20, rješavajući apelaciju K. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 161030 19 Rev od 5. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K. Đ. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 6. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 161030 19 Rev od 5. decembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, zatraženo je 8. i 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 12. i 19. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osporene odluke
6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 161030 15 Rs od 9. maja 2017. godine utvrđeno je da je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje prema apelantu na način da je apelanta kao zaposlenika tuženog i predsjednika sindikata onemogućio da obavlja rad i nije mu isplatio plaću odnosno naknadu plaće (stav 1), u skladu s čim je tuženi obavezan da omogući apelantu da obavlja rad i da mu isplaćuje propisanu plaću za taj rad do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom tuženog (stav 2). Također, navedenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog od 4. decembra 2015. godine (stav 3), kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom u iznosu od 2.000,00 KM (stav 4). Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime plaće isplati određene novčane iznose, te uplati doprinose nadležnom Fondu PIO, sve sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude (stav 5), te da mu plati troškove postupka (stav 6).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim je Općinski sud naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant prema odluci Uprave policije tuženog od 7. juna 2010. godine bio raspoređen na radno mjesto inspektora u Odsjeku za edukaciju. Apelantu je rješenjem Uprave policije od 22. oktobra 2014. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža sa danom 31. oktobrom 2014. godine na radnom mjestu „rukovodilac smjene“ u Operativnom centru Ureda komesara policije. Na navedeno rješenje apelant je blagovremeno izjavio žalbu Policijskom odboru 30. oktobra 2014. godine, ali o toj žalbi nije odlučeno zato što Policijski odbor tuženog nije bio uspostavljen. Na apelantov prijedlog, Općinski sud je u konkretnom predmetu donio Rješenje o mjeri osiguranja broj 58 0 Rs 161030 15 Rs od 2. juna 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 17. marta 2016. godine, a kojim je apelanta vratio na radno mjesto inspektora u Odsjeku za edukaciju do okončanja postupka pred Policijskim odborom. Nakon toga, apelant je odlukom tuženog od 4. decembra 2015. godine raspoređen na poslove „rukovodioca smjene“. Nakon podnošenja žalbe na rješenje o prestanku radnog odnosa apelant je redovno dolazio na posao, ali nije bio zadužen poslovima i radnim zadacima. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena je visina neisplaćenih plaća za apelanta za period od 1. novembra 2014. do 31. maja 2015. godine i od 1. do 28. juna 2015. godine, te visina neuplaćenih doprinosa za PIO.
8. U vezi s navedenim, Općinski sud je citirao odredbe čl. 122. i 124. Zakona o policijskim službenicima HNK (u daljnjem tekstu ZPS), zatim čl. 5. i 86. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu. Zakon o PIO) i čl. 4, 6, 12 i 15. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu ZZD). Općinski sud je zatim naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant protiv rješenja tuženog od 22. oktobra 2014. godine izjavio žalbu, tako da to rješenje nije postalo konačno. Iz toga proizlazi da je apelant dokazao da je i nakon donošenja navedenog rješenja bio u radnom odnosu kod tuženog, slijedom čega su za apelanta i dalje trajala prava i odgovornosti radnog odnosa. Općinski sud je dalje naveo da je uzeo u obzir i činjenicu da apelant nije bio zadužen poslovima i radnim zadacima u skladu sa svojim radnim mjestom, kako nakon izjavljivanja žalbe Policijskom odboru 22. oktobra 2014. godine o kojoj nije odlučeno, tako i nakon što je apelant odlukom suda vraćen na poslove kod tuženog. Apelant je vraćen na poslove u ured koji je kasnije određen za server salu, tako da se tuženi obavezao da će apelantu naći zamjenu – novi ured. Međutim, novi ured apelantu nije dodijeljen i koristio je ured u Odjelu za edukaciju sa još tri inspektora, odnosno ured u kojem su bili drugi službenici i namještenici u Operativnom centru – Uredu komesara. S obzirom na te okolnosti, Općinski sud je istakao da je apelant dokazao da mu tuženi nije omogućio da obavlja poslove i zadatke na koje je raspoređen jer mu nisu bili davani radni zadaci iako je apelant uredno dolazio na posao i registrirao se. Na taj način tuženi je povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje jer je apelant imao sva prava iz radnog odnosa kao i ostali službenici i namještenici koji su radili na poslovima i radnim zadacima kod tuženog. Na ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je tuženi povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje (čl. 2. i 3. ZZD) time što mu nije omogućio da obavlja poslove i zadatke kao drugi zaposlenici koji su u radnom odnosu, uz obavezu tuženog da apelantu omogući da obavlja rad i isplatu plaće.
9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu u kojem je apelant tražio poništenje kao nezakonite odluke tuženog od 4. decembra 2015. godine, Općinski sud je naveo da je taj tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Općinski sud naveo sadržaj člana 19b. stav 3. tačka 4. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK (u daljnjem tekstu: ZUP), te je konstatirao da sud nije ovlašten da odlučuje o organizaciji rada i poslovanja pravnih subjekata. To je, prema ocjeni Općinskog suda, u isključivoj nadležnosti i kompetenciji njenih rukovodnih tijela, pri čemu sud može jedino cijeniti je li u zakonitom postupku donesena odluka čije se poništenje traži. Kako je apelant po istom pravnom osnovu od strane komesara policije raspoređen odlukom iz 2010. godine za inspektora u Odsjeku za edukaciju, na osnovu člana 19b. stav 3. alineja 4. ZUP-a sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim traži poništenje kao nezakonite odluke tuženog od 4. decembra 2015. godine jer je ona donesena u postupku u skladu sa članom 19b. ZUP-a.
10. Naposljetku, u vezi s tužbenim zahtjevom kojim apelant potražuje isplatu nematerijalne štete po osnovu diskriminacije, Općinski sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi o kojim vidovima nematerijalne štete se radi u konkretnom slučaju, kao ni o njenom intenzitetu, posljedicama po zdravlje apelanta, niti uzročno-posljedičnu vezu između prouzrokovane diskriminacije i prava na nematerijalnu štetu u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je taj tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
11. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 161030 17 Rsž 2 od 24. aprila 2019. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Istom presudom, apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je poništena kao nezakonita odluka tuženog od 4. decembra 2015. godine i tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene ponovio činjenične i pravne zaključke Općinskog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i relevantne zakonske odredbe kada je utvrdio da je nad apelantom kontinuirano i permanentno vršena diskriminacija. Ovo zbog toga što mu nije omogućeno da obavlja poslove i zadatke na koje je raspoređen jer mu nisu bili davani radni zadaci iako je uredno dolazio na posao i registrirao se, na koji način je tuženi povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje – „mobing praznog stola“, uslijed čega su odbijeni kao neosnovani žalbeni navodi tuženog kojima osporava postojanje diskriminacije prema apelantu
13. Zatim je Kantonalni sud naveo da prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 4. decembra 2015. godine nije zakonita zato što je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda od 2. juna 2015. godine, kojim je određena mjera osiguranja o mjeri, naloženo tuženom kao protivniku osiguranja da apelantu odmah omogući obavljanje poslova kod tuženog na radnom mjestu inspektora u Odsjeku za edukaciju do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom, a nesporno je da Policijski odbor nije donio odluku o žalbi. Također, tuženi nije dokazao da je postupio po odredbi člana 19.b. stav 3. tačka 4. ZUP-a, odnosno da je direktor policije konzultirao ministra i s pažnjom uzeo u razmatranje njegovo mišljenje.
14. Kantonalni sud je dalje naveo da smatra osnovanom i apelantovu žalbu izjavljenu na odbijajući tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu nematerijalne štete. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio povredu prava na jednako postupanje od strane tuženog prema apelantu, zbog čega mu je trebalo dosuditi i naknadu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom s pozivanjem na odredbu člana 12. stav 1. tačka c) ZZD i člana 200. ZOO. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je dokazao nastalu nematerijalnu štetu jer je tuženi, izvršenim mobingom nad njim, odnosno kontinuiranom diskriminacijom povrijedio čast, ugled i pravo ličnosti apelanta, odnosno povrijedio je njegovo dostojanstvo na radu. Ovi vidovi nematerijalne štete u sebi konzumiraju štetu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog uznemiravanja, psihičkog zlostavljanja, koji su uzrokovali mentalnu patnju i strah, kao i za pretrpljenu diskriminaciju i stavljanje u nepovoljniji položaj u oblasti rada. Zbog navedenog utvrđeno je da apelantu na osnovu naprijed navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na nematerijalnu štetu kao novčano izraženi ekvivalent pretrpljenih duševnih boli zbog uznemiravanja, psihičkog zlostavljanja, pretrpljene diskriminacije i stavljanja apelanta u nepovoljan položaj u odnosu na ostale zaposlenike, što je sve prouzrokovalo mentalnu patnju i strah, u iznosu od 2.000,00 KM kako je opredijeljen tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da je navedeni iznos utvrđen primjenom odredbi člana 127. ZPP, prema kojima će sud o tome odlučiti prema svojoj ocjeni, ako utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina svote, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Prema tome, nije bilo nužno provođenje određenog vještačenja u svakom slučaju da bi se utvrdilo je li šteta zaista i nastala i u kojem obimu, posebno imajući u vidu da je u ovom slučaju utvrđeno postojanje diskriminacije, pa je bilo opravdano dosuditi navedeni novčani iznos kao oblik pravične novčane naknade, odnosno satisfakcije za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti (član 200. st. 1. i 2. ZOO).
15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 161030 19 Rev od 5. decembra 2019. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje na način da je apelantu kao zaposleniku tuženog i predsjedniku sindikata onemogućio da obavlja rad, da mu nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće, uz obavezu tuženog da omogući apelantu da obavlja rad i da mu isplati propisanu plaću za taj rad do okončanja žalbenog postupka (stav 1). Također, navedenom presudom odbijen je apelantov zahtjev za poništenje kao nezakonite odluke tuženog od 4. decembra 2015. godine, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom u iznosu od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2). Naposljetku, obavezan je tuženi da apelantu na ime plaće isplati određene iznose, te uplati doprinose, što je detaljnije navedeno u izreci presude (stav 3).
16. Vrhovni sud je, ispitujući opravdanost revizionih prigovora, ukazao na odredbu člana 2. stav
1. ZZD kojom je definiran pojam diskriminacije, pri čemu je istakao da se pod isključivanjem podrazumijeva da je određenoj grupi onemogućen pristup određenim pravima i slobodama, a drugima nije, odnosno ograničavanje podrazumijeva da je određenoj grupi lica, zbog njihovih karakteristika, uživanje određenih prava i sloboda omogućeno, ali s ograničenjem, ne u istoj mjeri kao ostalim, iako za to nema zakonskih uvjeta. Vrhovni sud je podsjetio i šta čini osnovne elemente diskriminacije. Zatim je istakao da prilikom dokazivanja postojanja diskriminacije postoji načelo podjele tereta dokazivanja između tužioca i tuženog tako što je obaveza tuženog da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti je li došlo do diskriminacije, odnosno do različitog tretmana. U skladu s tim, u konkretnom slučaju apelant je bio u obavezi da uvjeri sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba i učini vjerovatnim da postupanje tuženog prije donošenja odluke nadležnog organa o njegovoj žalbi o prestanku radnog odnosa predstavlja akt direktne ili posredne diskriminacije. Na apelantu kao tužiocu je bio teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju direktne ili posredne diskriminacije na koji je način došlo do povrede jednakog postupanja. Nakon toga, teret dokaza je na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.
17. Prema ocjeni revizionog suda, tuženi je izvedenim dokazima dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja Uprave policije od 22. oktobra 2014. godine kojim je odlučeno da apelantu prestaje radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža sa danom 31. oktobrom 2014. godine. Naime, u situaciji kada je tuženi postupao u skladu s ovim donesenim rješenjem o prestanku radnog odnosa, to nije dokaz da je tuženi povrijedio apelantova prava na jednako postupanje jer se apelant ne može porediti sa zaposlenicima koji su u radnom odnosu i kojima nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, već samo sa zaposlenicima u istoj situaciji kao apelant. Ovo posebno kod činjenice da je tuženi za još 30 zaposlenika donio identična rješenja o prestanku radnog odnosa u 2014. godini zbog ispunjavanja uvjeta za penziju i postupao na isti način. Iz navedenih razloga Vrhovni sud zaključuje da su osnovane revizione tvrdnje tuženog koje se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluka nižestepenih sudova kojim je usvojen apelantov zahtjev po osnovu zaštite od diskriminacije, omogućavanja apelantu prava na rad i isplatu plaće po ovom osnovu, kao i naknadu nematerijalne štete, pa su te presude preinačene tako što je navedeni dio apelantovog zahtjeva odbijen kao neosnovan.
18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji osnovano ukazuje da je pogrešnom primjenom materijalnog prava drugostepeni sud poništio kao nezakonitu odluku tuženog od 4. decembra 2015. godine o rasporedu apelanta na drugo radno mjesto, Naime, raspoređivanje zaposlenika na određeno radno mjesto u okviru iste stručne spreme u nadležnosti je rukovodioca organa i pitanje organizacije tog organa, što ne može ispitivati sud u parničnom postupku i iz tih razloga poništavati tu odluku kao nezakonitu.
19. Naposljetku, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odlučeno o apelantovom zahtjevu za isplatu ostvarenih plaća za sporne periode u kojima je radio ali nije ostvarivao plaću, kao i o uplati doprinosa. Naime, odredbom iz člana 124. stav 6. ZPS propisano je da žalba podnesena Policijskom odboru odgađa izvršenja odluke ukoliko nije drugačije propisano ovim zakonom. Kako o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije odlučeno i time navedeno rješenje nije postalo konačno, to apelantu pripadaju sva prava koja proistječu iz radnog odnosa za sporni period (isplata plaća i doprinosa).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
21. U vezi s navodima o povredi prava na koja se pozvao apelant je naveo da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna, da zaključak tog suda ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, te da u toj odluci očigledno nedostaje zaključak koji bi se zasnivao na propisima Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud, prema apelantovoj ocjeni, samo iznosi tvrdnju da prema apelantu nije došlo do različitog tretmana, odnosno do diskriminacije, budući da taj sud prihvaća da tuženi nije diskriminirao apelanta na način da je apelantu onemogućio rad i uskratio mu sva prava, iako rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo konačno. Apelant tvrdi da se našao u apsurdnoj situaciji koja za Vrhovni sud ne predstavlja različito postupanje na način da se apelant i dalje nalazi u radnom odnosu kod tuženog, da mu tuženi ne dodjeljuje radne zadatke, te da je apelant bez ikakvih prava. U vezi s tim navodi da je, s ciljem sudske zaštite svojih prava, bio u obavezi da podnese žalbu Policijskom odboru, tako da sve do konačnosti osporenog rješenja to rješenje ne proizvodi pravno dejstvo (član 124. stav 6. ZPS), te da apelant ima pravo da nosi policijsku uniformu, značku i oružje (član 123. ZPS). U tom pogledu, apelant ističe da je nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud utvrdio da on ostvaruje prava iz radnog odnosa kada su gotovo sva prava koja proistječu iz radnog odnosa apelantu uskraćena. Apelant smatra da Vrhovni sud uopće ne uočava da apelant nije ni tvrdio da je diskriminiran u odnosu na donošenje odluke o prestanku radnog odnosa, već da je tvrdio da je diskriminiran zato što mu kao zaposleniku i predsjedniku sindikata nije omogućeno da radi i ostvaruje prava iz radnog odnosa, što je omogućeno drugim zaposlenicima koji su kao i apelant u radnom odnosu kod tuženog. Također, apelant ističe da je tvrdio da je tuženi u postupku provodio tzv. „mobing praznog stola“ nad apelantom, vjerovatno smatrajući da će na taj način apelanta natjerati da odustane od prava na žalbu. Apelant se i dalje nalazi u radnom odnosu kod učesnika u postupku, nakon odluke suda obavlja radne zadatke, te je prijavljen (nikada nije ni bio odjavljen) kod nadležnih fondova (PIO, zdravstveno osiguranje i dr.) i u vrijeme izjavljivanja ove apelacije. Naposljetku, apelant ukazuje da Vrhovni sud prilikom odlučenja nije u uzeo u obzir preporuke Ombudsmana za ljudska prava u BiH u kojima se naglašava da policijski službenici ne mogu ostvariti zaštitu svojih prava jer ni nakon donesenih preporuka i nakon zaključaka Skupštine HNK Policijski odbor HNK nije formiran.
b)Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da je ta odluka donesena u skladu s važećim zakonskim propisima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi je, između ostalog, naveo da je apelant bio zaposlenik tuženog do 31. oktobra 2014. godine i da je imao uplaćene doprinose za 40 godina radnog staža, tako da mu je radni odnos prestao po sili zakona, bez obzira na to što apelant nije podnio zahtjev Zavodu PIO za ostvarivanje prava na penziju. Tuženi je morao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa jer bi u suprotnom došlo do kršenja člana 30. Zakona o PIO i člana 122. stav 1. tačka c) ZPS. Tuženi smatra da je apelant, umjesto da podnese zahtjev Zavodu PIO za ostvarivanje prava na penziju, na koju je imao pravo, podnio žalbu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa koja je očito neosnovana jer je žalbom neosnovano ukazao da mu nije uplaćen beneficirani radni staž, što nije tačno. Još je istaknuto da je apelant, zloupotrebom prava, uspio ishodovati mjeru osiguranja, odnosno rješenje o povratku na posao, te kasnije i pravomoćnu presudu, pa je primao plaću i dodatke. Tuženi smatra da ne može biti govora o diskriminaciji jer je tuženi jednako postupao prema svim zaposlenicima koji su imali uplaćene doprinose za 40 godina radnog staža, jer je svim tim zaposlenicima donosio rješenja o prestanku radnog odnosa (što niko, pa ni apelant, nije osporio) a što je i općepoznato, dok je zaposlenicima koji nisu navršili 40 godina radnog staža omogućio da rade. Nasuprot apelantovim navodima o postojanju diskriminacije, tuženi smatra da bi se u konkretnom moglo reći da su zbog apelantovog postupanja diskriminirani svi drugi zaposlenici tuženog koji su penzionisani po sili zakona sa navršenih uplaćenih 40 godina staža mada su možda željeli da rade i dalje, dok je apelant nakon uplaćenih 40 godina staža radio još pet godina i primao plaću i naknade, a ovom apelacijom i zahtjevom za donošenje privremene mjere pokušava i dalje produžiti radni odnos, što je neosnovano.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
25. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 5. tačka d) (Izuzeci od principa jednakog postupanja) Zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Sljedeće mjere neće se smatrati diskriminacijskim kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada:
d) određuju maksimalnu starosnu dob najprimjereniju za prekid radnog odnosa i određuju starosnu dob kao uslov za penzionisanje;
Član 6. tačka a) (Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:
a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;
Član 15. st. (1) i (3) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.
26. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. st. (1) tačka 3) Ugovor o radu prestaje:
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
27. Zakon o policijskim službenicima HNK („Službene novina HNK“ br. 9/07, 9/12 i 7/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima HNK („Službene novina HNK“ br. 9/07 i 9/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 122. stav (1) tačka c) i stav (2) Osnove prestanka radnog odnosa (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:
c) kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzioni staž ili 40 godina penzionog staža, (2) Po prestanku radnog odnosa gubi se status policijskog službenika.
Član 123.
Obaveza razduženja službenih sredstava (1) Policijski službenik kojem je prestao radni odnos obavezan je u roku od sedam dana od dana primitka konačnog rješenja o prestanku radnog odnosa, razdužiti sva sredstva, uređaje i opremu koju je zadužio tijekom trajanja radnog odnosa.
(2) Na dan prestanka radnog odnosa službeno oružje i iskaznica policijskog službenika oduzimaju se i zabranjeno mu je nositi službenu uniformu.
POLICIJSKI ODBOR
Član 124. stav (1), stav (2) tačka a) i stav (6) Uspostava i uloga policijskog odbora (1) Policijski odbor uspostavlja Vlada Kantona.
(2) Policijski odbor nadležan je za preispitivanje svih žalbi koje ovaj Zakon predviđa kao i bilo koje druge odluke ili radnje poduzete ili nepoduzete od strane policijskog organa, a koje se odnose na status policijskih službenika, u skladu sa ovim Zakonom i podzakonskim aktima, a na zahtjev:
a) policijskog službenika koji smatra da je pogođen osporavanom odlukom, poduzimanjem ili nepoduzimanjem radnje, (6) Žalba podnesena policijskom odboru odgađa izvršenje odluke ukoliko nije drugačije propisano ovim Zakonom.
28. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:
2. Starosna penzija Član 30.
(1) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.
(2) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 161030 19 Rev od 5. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 7. januara 2020. godine, a da je apelant podnio apelaciju 6. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
a)Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se radi utvrđenja diskriminacije i zaštite prava iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnje da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
40. Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda te izražava nezadovoljstvo tom odlukom kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda, dao jasno i detaljno obrazloženje za zaključak da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja tuženog kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2960/19 od 3. marta 2021. godine, stav 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavi sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja tvrdnje da mu kao zaposleniku nije omogućeno da radi i ostvaruje prava iz radnog odnosa, što je omogućeno drugim zaposlenicima, čime je provođen „mobing praznog stola“. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima, u suštini, dovodi u pitanje kvalitet zaključaka Vrhovnog suda u pogledu procjene dokaza i poznavanja okolnosti konkretnog slučaja, za šta je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje da se u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelant ne može porediti sa zaposlenicima u radnom odnosu i za koje nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, već samo sa zaposlenicima koji se nalaze u istoj situaciji kao i on, za koje je donesena odluka o prestanku radnog odnosa i koji su protiv te odluke izjavili žalbu Policijskom odboru koji o toj žalbi nije odlučio. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant ničim ne dovodi u pitanje da pitanje izvršavanja radnih zadataka kod tuženog predstavlja pitanje u kojem tuženi, kao organ javne vlasti čiji je zadatak zaštita ustavnog poretka, zaštita života njegovih građana, te zaštita njihove imovine, nesporno uživa široko diskreciono ovlaštenje da odlučuje da li će i koje radne zadatke dati licima koja se nalaze u istoj situaciji kao i apelant do donošenja konačne odluke Policijskog odbora, pri čemu iz apelantovih navoda i stanja u spisu ne proizlazi da je tuženi postupio van tog svog ovlaštenja. U vezi s apelantovim prigovorom koji iznosi u apelaciji da Vrhovni sud nije uzeo u obzir preporuku Ombudsmana za ljudska prava u BiH da policijski službenici ne mogu ostvariti zaštitu svojih prava jer ni nakon donesenih preporuka i nakon zaključaka Skupštine HNK Policijski odbor HNK nije formiran, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo riječi o ostvarivanju apelantovih prava koja mu pripadaju na osnovu odluka o kojima treba odlučiti Policijski odbor, pa se stoga ti navodi ne mogu smatrati relevantnim za odlučenja Vrhovnog suda. Imajući to u vidu, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti razlozi zasnovani na proizvoljnoj primjeni odredbi ZZD, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Nediskriminacija
43. U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalificirao istovremeno i kao kršenje navedenog prava, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani, zaključujući da Vrhovni sud nije proizvoljno postupio zaključujući da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje, za šta je dao argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, pri čemu prigovori koje apelant iznosi u apelaciji u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do suprotnog zaključka.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je apelant navode koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje istovremeno kvalificirao i kao kršenje navedenog prava, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani jer nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju postojao različit ili nepovoljan tretman apelanta.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić