Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4711/20 (V.T. i B.A.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4711/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4711/20, rješavajući apelaciju V. T. i B. A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka d), člana 57 stav (2) tač. a) i b), člana 58 i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 053291 20 Kž od 7. oktobra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu broj 68 0 053291 19 K od 3. decembra 2019. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Vladimir Kovačević u ime B. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 053291 20 Kž od 7. oktobra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu broj 68 0 053291 19 K od 3. decembra 2019. godine zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. T. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i B. A. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bosanskog Grahova, koje zastupa advokat Vladimir Kovačević iz Banje Luke, podnijeli su 25. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 053291 20 Kž od 7. oktobra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 68 0 053291 19 K od 3. decembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom, kako je to propisano odredbama člana 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda, od advokata Vladimira Kovačevića je u smislu člana 22 stav (1) Pravila Ustavnog suda 30. decembra 2020. godine zatraženo da u roku od osam dana otkloni navedeni nedostatak. Advokat Vladimir Kovačević u ostavljenom roku, koji je istekao 13. januara 2021. godine, nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 13. jula 2021. godine je od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Opštinski sud i Kantonalno tužilaštvo su 23. i 26. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Opštinskog suda broj 68 0 053291 19 K od 3. decembra 2019. godine prvoapelant i drugoapelant su proglašeni krivim da su u vrijeme (31. marta 2019. godine), te mjestu i na način, pobliže opisan u izreci presude, počinili krivično djelo šumske krađe iz člana 316 stav (1) u vezi sa članom 31 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), slijedom čega im je izrečena uslovna osuda kojom se prvoapelantu i drugoapelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci, te istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko oni ne počine novo krivično djelo u roku provjeravanja od po dvije godine. Presudom je dalje, u smislu člana 76 KZFBiH, prvoapelantu izrečena bezbjednosna mjera obavljanja dužnosti revirnika – doznačara u trajanju od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti presude. Takođe su presudom prvoapelant i drugoapelant obavezani da na ime naknade štete solidarno isplate označeni novčani iznos oštećenom JP „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Kupres (u daljnjem tekstu: oštećeni) u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Konačno, presudom su prvoapelant i drugoapelant obavezani da plate troškove krivičnog postupka u označenom ukupnom iznosu u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

7. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na dokaze optužbe (pobliže opisano na strani 2 presude). U odnosu na dokaze odbrane je navedeno da su prvoapelant i drugoapelant kao optuženi svjedočili u svoju korist, te da su saslušani svjedoci N. T. i M. K. Dalje je u smislu dokaza odbrane navedeno da je izvršen uvid u fotokopiju označenog posjedovnog lista, kao i u obavijest stalnog sudskog vještaka geodetske struke Mladena Simanovića. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je istakao da je nakon sprovedenog dokaznog postupka na nesporan način utvrdio da su optuženi počinili predmetno krivično djelo, što nesumnjivo proizlazi iz iskaza svjedoka A. B. i S. B., provedenih materijalnih dokaza Tužilaštva, te određenih iskaza odbrane. Zatim je Opštinski sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka A. B. koji je dao na glavnom pretresu, kao i na njegov iskaz (iz istrage) kod Kantonalnog tužilaštva. Pritom je ukazano i na pitanja koja je tom svjedoku postavio branilac optuženih u vezi s inkriminisanim događajem (pobliže opisano na strani 3 presude). Dalje je Opštinski sud naveo da je iskaz svjedoka A. B. potvrđen iskazom svjedoka S. B. (krim istražioca u PP Bosansko Grahovo; pobliže opisano na strani 4 presude), kao i da je iskaz tog svjedoka potvrđen uvidom u zapisnik o uviđaju označenog broja i datuma (opisano na str. 4 i 5 presude). Zatim je ukazano da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni i uvidom u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta PP Bosansko Grahovo označenog broja i datuma. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je istakao da su iskazi navedenih svjedoka međusobno saglasni i potvrdni, a oni su u cijelosti potvrđeni navedenim materijalnim dokazima Kantonalnog tužilaštva, pa ih je sud ocijenio vjerodostojnim i uvjerljivim i kao takve prihvatio. Pored toga, Opštinski sud je naveo da su iskazi tih svjedoka na glavnoj raspravi bili uvjerljivi prilikom neposrednog saslušanja, kao i da ih optuženi i njihov branilac nisu valjano osporili ili doveli u pitanje. Naime, ukazano je da branilac optuženih nije imao niti jedno konkretno pitanje za navedene svjedoke Kantonalnog tužilaštva, izuzev što je svjedoka A. B. ispitivao u vezi s utvrđivanjem konkretne lokacije na kojoj su optuženi bespravno posjekli stabla i donošenjem šumsko-gospodarske osnove, dok je prvoapelant istog svjedoka pitao samo o količini posječenog drveta, dok za svjedoka S. B. takođe nisu imali niti jedno konkretno pitanje kojim bi osporili njegov iskaz. Opštinski sud je takođe istakao da navedeni svjedoci nisu imali nikakvog konkretnog razloga neopravdano teretiti optužene. Pored toga, Opštinski sud je istakao da su dokazi optužbe potvrđeni i uvidom u zapisnike o saslušanju svjedoka odbrane N. T. (iz istrage) označenog broja i datuma, koje je postupajuća tužiteljica koristila prilikom unakrsnog ispitivanja tog svjedoka odbrane, kao i iskazom odbrane M. K. (pobliže opisano na strani 5 presude).

8. U odnosu na svjedočke iskaze prvoapelanta i drugoapelanta, Opštinski sud je istakao da su oni dati u njihovu korist, ocijenivši ih kao iskonstruisane i usmjerene u pravcu izbjegavanja krivične odgovornosti (pobliže opisano na str. 6 i 7 presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da sud nije prihvatio navode prvoapelanta da su oborena stabla svojina njegovog rođaka – svjedoka N. T., niti je prihvatio navod prvoapelanta da je označenog dana kontaktirao navedenog svjedoka zbog toga što je ovaj dio iskaza prvoapelanta u suprotnosti s iskazom svjedoka odbrane N. T. koji je taj svjedok dao na zapisnik kod PP Bosansko Grahovo označenog broja i datuma. Kada je u pitanju navedeni svjedok odbrane, Opštinski sud je naveo da nije mogao da prihvati kao vjerodostojan njegov iskaz dat na glavnom pretresu u dijelu u kojem ističe da je dozvolio optuženim da uzmu stabla koja su porušena, niti je sud prihvatio tvrdnje tog svjedoka da se radi o njegovoj šumi. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer je s vlasnicima privatne šume nesporno utvrđena granica između državne i privatne šume na tom području 2015. godine. Takođe je navedeno i da sud nije prihvatio materijalni dokaz odbrane – obavijest stalnog sudskog vještaka geodetske struke Miladina Simanovića bez broja i datuma, zato što je taj dokaz nezakonit budući da je sačinjen bez naredbe tužilaštva ili suda, odnosno pribavljen je suprotno odredbi člana 110 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U vezi s tim je ukazano da da bi pisani nalaz i mišljenje vještaka bio prihvaćen kao dokazni materijal nužno je da taj svjedok svjedoči na glavnom pretresu, tako da je navedeni dokaz u suprotnosti i s odredbom člana 285 stav (5)

ZKPFBiH.

9. Isto tako je navedeno i da sud nije posebno cijenio prepis posjedovnog lista označenog broja, cijeneći ga irelevantnim za ovaj krivični postupak. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer se tim dokazima ne osporava tvrdnja Kantonalnog tužilaštva (koja je potvrđena analiziranim dokazima optužbe) da su optuženi radi krađe bespravno oborili označena stabla čija je količina veća od dva kubna metra, na koji način su se stekli svi elementi bića krivičnog djela šumske krađe iz člana 316 stav (1) KZFBiH. Ovu činjenicu, kako je to istakao Opštinski sud, ne bi promijenila ni okolnost da su optuženi bespravno radi krađe u privatnoj šumi oborili jedno ili više stabala, a da je količina veća od dva kubna metra, jer navedena zakonska odredba ne razlikuje državnu i privatnu šumu. U tom smislu je ukazano da iz svih dokaza nesporno proizlazi da optuženi nisu imali valjanu dokumentaciju (pobliže opisana na strani 7 presude) za sječu navedene šume, tako da su nesporno postupali suprotno odredbama čl. 23 i 24 Zakona o šumama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 20/02), te suprotno odredbi člana 10 stav (1) Pravilnika o načinu žigosanja, obrojčavanja, premjeravanja, sadržaju i načinu izdavanja otpremnog iskaza za drvo („Službene novine FBiH“ broj 11/04). Takođe je ukazano da je činjenica da postupaju nezakonito bila posebno dobro poznata prvoapelantu, koji je radnik Šumarije Bosansko Grahovo na poslovima revirnika – doznačara. Takođe je navedeno i da svi navedeni dokazi upućuju na zaključak da su optuženi predmetno krivično djelo počinili s direktnim umišljajem jer su bili svjesni svog djela i htjeli su njegovo počinjenje (pobliže opisano na strani 8 presude).

10. Konačno, Opštinski sud je istakao da je prvoapelantu, u smislu člana 76 KZFBiH, izrekao bezbjednosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti revirnika – doznačara u trajanju od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti predmetne presude. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je imao u vidu sve radnje prvoapelanta opisane u izreci ove presude i posljedice koje su nastupile izvršenjem krivičnog djela. U tom smislu je istaknuto je da se ova bezbjednosna mjera može izreći samo počiniocu koji je krivično djelo počinio u vezi s imovinom koja mu je povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, djelatnosti ili dužnosti, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati na njega da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili dužnosti u vezi s tom imovinom. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je ukazao da se iz svih izvedenih dokaza nespornim nameće zaključak da su se kod prvoapelanta stekli svi uslovi potrebni za izricanje navedene bezbjednosne mjere. Pritom je istaknuto i da je obavljanje navedene dužnosti za prvoapelanta bilo sredstvo za postizanje kriminalne svrhe, te da se nesporno može očekivati da bi njeno obavljanje na njega moglo poticajno djelovati da zloupotrebom svoje dužnosti počini novo krivično djelo u vezi s imovinom koja mu je povjerena, odnosno šumom koja predstavlja javno dobro (pobliže opisano na str. 8 i 9 presude).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 053291 20 Kž od 7. oktobra 2020. godine odbijena je žalba branioca prvoapelanta i drugoapelanta i potvrđena prvostepena presuda Opštinskog suda od 3. decembra 2019. godine.

12. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na žalbene navode odbrane (pobliže opisano na strani 2 presude). U vezi s tim je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, činjenični osnov prvostepene presude nije pogrešan i nepotpun u odnosu na utvrđenje da su optuženi počinili predmetno krivično djelo koje im je stavljeno na teret (šumska krađa iz člana 316 stav (1) u vezi sa članom 31 KZFBiH) na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude. Dalje je navedeno da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud „iznio ocjenu odbrane“, odnosno ocjenu iskaza optuženih koje su dali u svojstvu svjedoka, kao i da je Opštinski sud njih doveo u vezu sa svim ostalim izvedenim subjektivnim i materijalnim dokazima pred prvostepenim sudom, a posebno u vezu s označenim dokazima na koje se poziva žalba branitelja optuženih (pobliže opisano na strani 3 presude). Zatim je navedeno i da se u žalbi prigovara povredi krivičnog zakona, ali se pri tome ne navode pojašnjenja u čemu bi se to sastojalo, osim što odbrana smatra da kod optuženih nije bilo namjere. U tom smislu je ukazano da je činjenično stanje iz prvostepene presude pravilno utvrđeno, te da je Opštinski sud pravilno postupio kada je optuženog prvoapelanta i drugoapelanta proglasio krivim za navedeno predmetno krivično djelo, za koje je taj sud dao jasne i argumentovane razloge koji opravdavaju pravilnost prihvatanja pravne ocjene djela.

13. Takođe je, između ostalog, navedeno i da je Opštinski sud pravilno postupio kada je na osnovu člana 76 KZFBiH prvoapelantu izrekao bezbjednosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti revirnika – doznačara u trajanju od dvije godine jer je nesumnjivo da je krivično djelo počinio u vezi s imovinom koja mu je bila povjerena, a njegovo daljnje obavljanje dužnosti revirnika – doznačara bi moglo poticajno djelovati na njega da ponovo počini novo krivično djelo u vezi s povjerenom mu imovinom. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je izrečena bezbjednosna mjera zabrane obavljanja dužnosti revirnika – doznačara, računajući od pravosnažnosti presude, adekvatna i opravdano izrečena s obzirom na okolnosti krađe i bespravne sječe stabala i da se njom može postići svrha izricanja bezbjednosne mjere na osnovu odredbe člana 76 KZFBiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Prvoapelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe se navodi i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.

15. Naime, prvoapelant, prije svega, ukazuje da Kantonalno tužilaštvo nije ponudilo nijedan dokaz iz kojeg bi postupajući sudija Opštinskog suda van svake razumne sumnje zaključio da se „ovdje“ radi o državnoj šumi kojom gazduje oštećeni. U vezi s tim se navodi da je odbrana optuženih sve vrijeme postupka isticala da se ovdje ne radi o državnoj šumi, već o šumi koja je u privatnom vlasništvu N. T. koji je dao saglasnost za sječu šume, a što je izjavio i na glavnom pretresu. Pritom, prvoapelant postavlja pitanje zašto „sud nije angažovao vještaka koji bi otišao na lice mjesta i utvrdio to stanje kad ga Tužilaštvo već nije angažovalo?“ Dalje se navodi da Kantonalni sud nije dao nijedno objašnjenje na ključno pitanje, niti je razmatrao ijedan žalbeni osnov koji je odbrana isticala. Zatim se navodi da je na nacionalnom osnovu prvoapelantu (i drugoapelantu) uskraćeno pravo na odbranu, odnosno da su oni osuđeni samo zato što su Srbi, a da zato nije bilo nijednog dokaza koji bi sam ili u međusobnoj vezi s drugim dokazima uvjerio sud da van svake razumne sumnje proglasi optužene krivim. Takođe se ističe da je konstatacija suda da je odbrana trebala da izvede dokaz vještačenjem, prema ocjeni prvoapelanta, u suprotnosti sa svim odredbama zakona koji propisuju teret dokazivanja. U tom smislu prvoapelant postavlja pitanje zbog čega je sud odbio kao dokaz nalaz ovlašćenog sudskog vještaka Mladena Simonovića koji se izjasnio da na navedenoj lokaciji nema avionskog snimanja, već samo popisni katastar. Osim toga, prvoapelant osporava i mjeru zabrane obavljanja djelatnosti, navodeći da mu je na taj način uskraćeno pravo na rad. S obzirom na sve navedeno, prvoapelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporenu drugostepenu odluku i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak uz nadoknadu svih troškova koji su prouzrokovani prvoapelantu, kao i da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja apelacije u označenom iznosu.

b) Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, te da je taj sud svojom osporenom drugostepenom presudom detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je žalbu branioca prvoapelanta odbio i potvrdio osporenu prvostepenu presudu. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

17. Opštinski sud je naveo da taj sud nije počinio nikakve nezakonitosti u postupanju, a što je potvrđeno i osporenom drugostepenom odlukom, kao i da osuđenicima nisu povrijeđena prava i osnovne slobode koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, odnosno da nije bilo kršenja ustavnih prava osuđenika u postupku.

18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da ne stoje navodi iz podnesene apelacije jer je uvidom u cjelokupni spis predmeta jasno da je postupak vođen u skladu sa ZKPFBiH, da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a isto tako da nije došlo do povrede Evropske konvencije. Pritom je ukazano da je u predmetnom postupku nesporno dokazano da je šuma posječena u označenoj državnoj šumi, a što je utvrdio šumarski inženjer Anđelko Brnić, koji je to utvrdio na osnovu karata i korišćenjem GPS-a. Isto tako je navedeno da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi obrazložio žalbene osnove koje je odbrana isticala u žalbi. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminisano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 76. stav (1) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.

Član 316. stav (1) Šumska krađa (1) Ko radi krađe obori u šumi jedno ili više stabala, a količina je oborenog drveta veća od dva kubna metra, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 110. stav (1) Naredba o vještačenju (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.

Član 285. stav (5) Ispitivanje vještaka (5) Vještak iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnom pretresu. U tom slučaju vještak će biti direktno, unakrsno, odnosno dodatno ispitan od obje stranke i branioca, odnosno suda.

Član 276. stav (1) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze. Član 284. stav (1) Angažovanje svjedoka (1) Vještaka mogu da angažuju stranke, branilac i sud.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelaciju advokata Vladimira Kovačevića podnesenu u ime drugoapelanta

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelaciju advokata Vladimira Kovačevića podnesenu u ime drugoapelanta, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

24. Član 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice;

25. Ustavni sud zapaža da je advokat Vladimir Kovačević podnio predmetnu apelaciju u ime prvoapelanta i drugoapelanta, uz koju je dostavio posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom samo za prvoapelanta. Na zahtjev Ustavnog suda advokat Vladimir Kovačević nije, u smislu člana 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dostavio traženu punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1435/21 od 23. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta podnijelo neovlašćeno lice.

26. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka d), prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na prvoapelanta V. T.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 K 053291 20 Kž od 7. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu prvoapelant je primio 4. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija u ovom dijelu nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Prvoapelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe se navodi i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je prvoapelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv prvoapelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Prvoapelant se generalno pozvao na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je prvoapelant primarno u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, a zatim i iz stava 2 navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredbi Evropske konvencije.

34. Naime, Ustavni sud, prije svega zapaža, da prvoapelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je kao saučinilac učinio predmetno krivično djelo (šumska krađa). Takođe, prvoapelant problematizuje i izrečenu bezbjednosnu mjeru obavljanja dužnosti revirnika – doznačara u trajanju od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti osporene prvostepene presude. Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Osim navedenih opštih načela u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant posebno ukazao da je (prvostepeni) sud trebao angažovati vještaka koji bi izašao na lice mjesta radi utvrđenja da li su u konkretnom slučaju sporna stabla posječena na privatnoj ili državnoj imovini. U tom smislu se ukazuje i na neprihvatanje kao (materijalnog) dokaza odbrane, tj. obavijesti stalnog sudskog vještaka geodetske struke Mladena Simanovića. Kada je u pitanju izvođenje dokaza vještačenjem u krivičnom postupku, Ustavni sud ističe da je tačno da odredba člana 284 stav (1) ZKPFBiH propisuje mogućnost da, osim stranaka i branilaca, i sud angažuje vještaka. Međutim, načelno je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIIII). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zato što je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud, dakle, uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika da predloži svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61 i 62 s ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).

36. S obzirom na navedene principe iz prethodnog stava, a imajući u vidu da prvoapelantova odbrana u predmetnom krivičnom postupku nije bila onemogućena u predlaganju dokaza vještačenjem bilo koje vrste radi dokazivanja svojih tvrdnji, Ustavni sud, suprotno prvoapelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost u (ne)postupanju Opštinskog suda da u smislu člana 284 stav (1) ZKPFBiH angažuje po službenoj dužnosti i na svoju inicijativu nadležnog vještaka radi razrješenja spornog pravnog pitanja u vezi s pravnom naravi zemljišta na kojem su prvoapelant i drugoapelant posjekli/oborili stabla. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je pitanje svojine spornog zemljišta utvrđeno na osnovu cjelokupno sprovedenog dokaznog postupka, tj. kako na osnovu dokaza optužbe tako i odbrane. U vezi s tim, prvoapelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka N. T. koji je on dao na glavnom pretresu u korist prvoapelantovih tvrdnji. Međutim, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da Opštinski sud nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz navedenog svjedoka sa glavnog pretresa u odnosu na pitanje saglasnosti za sječu spornih stabala, već je taj sud prihvatio iskaz tog svjedoka koji je on dao na policijski zapisnik u fazi istrage. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da korišćenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117). Nesporno je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, da je prvoapelant imao takvu mogućnost u predmetnom krivičnom postupku. Nadalje, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, na nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji je Opštinski sud cijenio zakonitost predloženog dokaza odbrane, tj. obavijesti stalnog sudskog vještaka geodetske struke Mladena Simanovića. U vezi s tim, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Opštinskog suda da je navedeni dokaz nezakonit, budući da je on, prije svega, sačinjen bez prethodne naredbe tužilaštva ili suda u smislu člana 110 stav (1) ZKPFBiH, odnosno da je za prihvatanje nalaza i mišljenja vještaka (što se odnosi i na vještaka Mladena Simanovića u konkretnom slučaju) nužno da vještak svjedoči na glavnom pretresu u smislu člana 285 stav (5) ZKPFBiH. Posljedično naprijed navedenom, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, u konačnici ne smatra da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja prvoapelantove krivice sa tužioca prebačen na prvoapelanta u svjetlu dokazivanja njegove nevinosti, niti je prvoapelantova odbrana na navedeni način – postupanjem Opštinskog suda (rukovođenjem dokaznog postupka) – dovedena u neravnopravan položaj sa optužbom.

37. Osim toga, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim ni način na koji je Opštinski sud (u okolnostima konkretnog predmeta) tumačio i primijenio odredbe koje se odnose na predmetno krivično djelo šumske krađe iz člana 316 stav (1) KZFBiH, zaključujući da navedena zakonska odredba ne pravi razliku između privatne i državne imovine, već da postojanje predmetnog krivičnog djela podrazumijeva krađu i količinu drveta veću od dva kubna metra. Kako je u predmetnom krivičnom postupku utvrđena, na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, bespravnost u sječi spornih stabala (od strane prvoapelanta; tačka 9 ove odluke) i količina koja ispunjava navedeni zakonski količinski cenzus, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u stavu Opštinskog suda da je prvoapelant kao saučinilac počinio predmetno krivično djelo s direktnim umišljajem. Konačno, nema proizvoljnosti ni u načinu na koji je Opštinski sud primijenio relevantne odredbe (član 76 stav (1) KZFBiH) koje se odnose na izrečenu mjeru zabrane obavljanja dužnosti u odnosu na prvoapelanta.

38. Stoga, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo tako i onih koje je predlagala prvoapelantova odbrana. Opštinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Opštinski sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Pri tome, nije izostala ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima pojedinih svjedoka datih kako na glavnom pretresu tako i u fazi istrage. Opštinski sud je izvedene dokaze detaljno analizirao te dao obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim da je prvoapelant upravo lice koje je kao saučinilac počinilo predmetno krivično djelo šumske krađe iz člana 316 stav (1) KZFBiH. Pritom, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani prvoapelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da prvoapelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same prvoapelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Opštinski sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je prvoapelant kao saučinilac počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti, samo po sebi, do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

39. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud, suprotno prvoapelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prvoapelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je odbrana isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i prvoapelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku, uz argumentaciju da je Kantonalni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Opštinskog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije prvoapelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Opštinskog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Opštinski sud, a zatim i Kantonalni sud, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po prvoapelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da prvoapelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna. Na kraju, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se ukazuje da je prvoapelant zajedno s drugoapelantom osuđen u predmetnom krivičnom postupku isključivo zbog svoje nacionalnosti (Srbin). Ovo prije svega jer prvoapelant, osim tih paušalnih navoda, nije dostavio nijedan dokaz čime bi ih potkrijepio. S druge strane, ti navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, suštinski tiču načina na koji su redovni sudovi sproveli dokazni postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari i odlučili o krivici prvoapelanta, u odnosu na koja pravna pitanja je Ustavni sud prethodno zaključio da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv prvoapelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 Evropske konvencije.

42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

43. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na prvoapelantov teret.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je prvoapelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela šumske krađe iz člana 316 stav (1) KZFBiH u vezi sa članom 31 KZFBiH koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanja u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv prvoapelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka d) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4711/20 (V.T. i B.A.) | Sudska praksa | Aktio