Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1674/20 (D. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1674/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1674/20, rješavajući apelaciju Dragana Martića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Martića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine i S1 2 K 013430 14 K od 30.

januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Martić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Midhat H. Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine i S1 2 K 013430 14 K od 30. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 0 13430 14 K od 31. januara 2019. godine optuženi apelant, Vlado Delić, Ivo Mrkić, Mehmed Trgovčić i Dušanka Jevtić, te pravne osobe „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj, „Eko Metal“ d.o.o. Živinice i „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina proglašeni su krivim, odnosno odgovornim što su u periodu od 2006. do 2011. godine, kao grupa za organizirani kriminal, u smislu člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koju je organizirao i rukovodio njome Vlado Delić, te koja je u dužem vremenskom periodu sporazumno i planirano djelovala radi izvršenja krivičnih djela: pranje novca, teška krađa i krivotvorenje isprava, a sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, kojoj organizaciji su, u smislu člana 1. stav (20) KZBiH, pripadali i u njoj imali određene uloge apelant i ostale označene osobe, na način pobliže opisan u izreci presude (str. 4-6. presude), preduzeli pojedinačno inkriminirane radnje (u odnosu na apelanta pobliže opisano u tač. 27-30. osuđujućeg dijela izreke presude. Presudom je utvrđeno da je apelant, pod navedenim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude (odnosno 53-56. optužnice), počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZBiH u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav (2) KZBiH i u vezi sa krivičnim djelom krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu.

5. Presudom je, također, apelant zajedno sa ostalim navedenim osobama oslobođen optužbe za radnje pobliže opisane u izreci oslobađajućeg dijela presude (pod II tač. 53-56) za produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav (2) KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH.

6. U obrazloženju presude je ukazano, prije svega, na tok postupka, na dokazni postupak, te je, između ostalog, istaknuto (strana 69. presude) koje je dokaze izvela apelantova odbrana. Dalje je ukazano i na završne riječi odbrane optuženih, uključujući i odbranu apelanta (navedeno na strani 72. i 73. presude). Zatim je Sud BiH, u dijelu odluke Procesne odluke -2.11, naveo procesne odluke (koje se tiču spajanja i razdvajanja postupka, izmjene u činjeničnom opisu optužnice i drugo).

7. U nastavku obrazloženja presude je ukazano na relevantne odredbe materijalnog prava (pobliže opisano na str. 114-119. presude) koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Dalje je, u dijelu odluke Dokazi i ocjena dokaza-6.2. Osuđujući dio presude, Sud BiH prvenstveno obrazložio uvodni dio izreke presude/optužnice, ukazujući pritom na bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. st. (2) i (3) KZBiH u smislu postojanja grupe za organizirani kriminal, organizatora ili pripadnosti grupi, te izvršenja krivičnog djela propisanog zakonom (pobliže opisano na str. 120-125. presude). S tim u vezi je navedeno da je, ocjenom svih provedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode, utvrđeno da je postojala grupa za organizirani kriminal, koja je u izvjesnom vremenskom periodu (od 2006. do 2011. godine), sporazumno i planirano, djelovala radi izvršenja predmetnih krivičnih djela, a sve sa ciljem stjecanja materijalne koristi. Dalje je navedeno da je organizator grupe bio Vlado Delić, a što je utvrđeno sveobuhvatnom analizom izvedenih dokaza, a posebno ocjenom iskaza svjedoka optužbe M.J., P.N., P.M., I.K., M.M. i G.P., kao i svjedoka odbrane apelanta (E.M. i A.J.). Sud BiH je objasnio ulogu organizatora, koja je podrazumijevala planiranje i koordinaciju aktivnosti koje su pratile nabavku, odnosno pronalazak građevinskih radnih mašina u inozemstvu, njihovo prebacivanje u Bosnu i Hercegovinu, te daljnju prodaju, a u koju svrhu je Delić organizirao grupu čiji su pripadnici (među kojima je apelant) imali svoje zadatke koje su izvršavali. Pritom je Sud BiH ukazao da iskazi označenih svjedoka potvrđuju i da je cilj djelovanja skupine bio upravo stjecanje imovinske koristi, te da iz njih jasno proizlazi da su se osobe koje su učestvovale u radnjama koje su se ticale građevinskih radnih mašina radnje preduzimale za određenu novčanu naknadu (pobliže opisano na str. 122-124. presude). Da se radilo o grupi koja je bila dobro organizirana, te koja je u kontinuitetu vrlo aktivno djelovala, iako su se njezini pripadnici po pojedinim tačkama mijenjali, kako je naveo Sud BiH, bez sumnje upućuje broj izvršenih krivičnopravnih radnji (apelant četiri), dužina vremenskog perioda u kojem su djela vršena (od 2006. do 2011. godine), broj osoba koje su učestvovale u radnjama izvršenja, kao i broj građevinskih radnih mašina koje su pribavljene na prevaran način, te nakon carinjenja uvezene u Bosnu i Hercegovinu.

8. Potom je Sud BiH obrazložio svaku pojedinačnu tačku osuđujućeg dijela izreke presude, uključujući apelanta, tačka 27. (str. 191-195. presude), tač. 28. i 29. (str. 203-207. presude), te tačka 30. (str. 207-209. presude). Sud BiH je naveo na kojim činjenicama Tužilaštvo zasniva optužnicu da su Vlado Delić i apelant (kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu „DM Lujza“ d.o.o. Čapljina) i druga lica preduzimali određene radnje kako je to detaljno navedeno u relevantnom dijelu presude, ukazujući na dokaze na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio involviranost apelanta, te njegovo saznanje i namjeru (čak i kada nije došlo do realizacije). U ovom dijelu Sud BiH je odgovorio i na prigovor odbrane na vjerodostojnost akata koje je dostavio Interpol, ističući da se radi o fotokopijama, ali je uvidom u sadržaj akta Sud BiH utvrdio da je ovaj prigovor neosnovan i da se ne radi o fotokopiji, već o aktu koji je dostavljen putem komunikacijskog sistema Interpola, koji je u praksi prihvaćen kao redovan i uobičajen način dostavljanja akata od Interpola.

9. U zaključku odluke, ocjenom provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio da niti jedan od građevinskih radnih strojeva koji su uvezeni u Bosnu i Hercegovinu (uz pomoć radnji koje su preduzimali kako Delić, kao organizator, tako i ostali pripadnici njegove kriminalne organizacije), nije pribavljen legalno, kao i da je dio radnih strojeva pribavljen upravo počinjenjem krivičnog djela teška krađa, dok je jedan dio njih iznajmljen, ali nakon isteka najma nikada nije vraćen stvarnim vlasnicima (pobliže opisano na str. 210-214. presude). Također, Sud BiH je, ukazujući na nalaz vještaka i materijalnu dokumentaciju, zaključio da su fakture koje su pratile uvoz, koje su korištene prilikom carinjenja građevinskih mašina, bile lažne, što su optuženi uključujući apelanta znali. Isto tako je navedeno da je Sud BiH, ocjenom svih dokaza, utvrdio da su u radnjama Vlade Delića i ostalih imenovanih optuženih, uključujući apelanta, ostvarena sva obilježja krivičnog djela pranje novca (pobliže opisano na str. 214-216. presude). Također je navedeno da je Sud BiH utvrdio da je iznos opranog novca u konkretnom slučaju veće vrijednosti, čime su ostvarena sva bitna obilježja ovog krivičnog djela. Konačno, Sud BiH je istaknuo da je ocijenio da su optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili sposobni za rasuđivanje i da su bili u mogućnosti da shvate i razumiju značaj svojih radnji. Na temelju činjenica koje su utvrđene u konkretnim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude Sud BiH je istaknuo da su optuženi predmetna krivična djela izvršili sa direktnim umišljajem, odnosno da su svjesno pristupili organiziranoj grupi na čijem se čelu nalazio Vlado Delić, te da su vođeni motivom zarade, odnosno koristoljublja, pristali učestvovati u aktivnostima grupe, prihvaćajući njezine ciljeve kao svoje. Dalje su dati razlozi za oslobađajući dio presude.

10. Sud BiH - vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Presudu broj S1 2 K 0 13 430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva i optuženih, među kojima je i apelant.

11. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na žalbene prigovore apelanta koji je naveo da se presuda u odnosu na njega temelji na neovjerenim fotokopijama faktura koje je navodno ispostavilo pravno lice „DM Lujza“ d.o.o. Čapljina, a koje ni apelant, ni navedeno pravno lice nikada nisu ispostavili ni potpisali. Nije naveden niti jedan relevantan materijalni dokaz koji bi mogao dati osnov sumnje da u postupcima i radnjama apelanta egzistira biće krivičnog djela pranje novca. Fakture koje su u inozemstvu ispostavljene na uvoznika „DM Lujza" d.o.o. Čapljina nisu ispostavljene ni po nalogu, ni po saznanju apelanta, pa je odbrana smatrala da je Sud BiH morao utvrditi na siguran i pouzdan način kako je došlo do sačinjavanja navedenih faktura. Odbrana je isticala da je fakturama u potpunosti raspolagao optuženi Delić. Sud je bio dužan iznijeti u kakvoj je vezi sa sačinjavanjem lažnih faktura apelant, što nije učinjeno, a fakture, osim što su nesporno lažne, one su i nezakonit dokaz jer se radi o fotokopijama.

12. Vezano za navedene prigovore podnosilaca žalbi (između ostalih apelanta) kojim se osporava autentičnost neovjerene kopije faktura, i Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo obrazloženje iz prvostepene presude u kojoj se navodi: „Iako je nesporno da je za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, shodno odredbi člana 274. ZKPBiH, potrebno originalno pismeno, zapis ili fotografija, kao i da se izuzetno kao dokaz može koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original, vijeće je kao dokaz u ovom postupku prihvatilo i priloge jedinstvenih carinskih isprava koji su uloženi u fotokopiji. Pri tome vijeće se rukovodilo zauzetim stavovima prema kojima nema potrebe dodatno pribavljati original ili ovjerenu kopiju originala, ako o sadržaju kopije postoje i drugi dokazi.“

13. Vezano za navode odbrana da je Tužilaštvo uložilo fotokopije, i to akte Interpola, te prigovor da se osporavana presuda nije mogla zasnivati na tom dokazu, Apelaciono vijeće u cijelosti je prihvatilo navode prvostepenog vijeća da se ne radi o fotokopiji, kako to tvrdi odbrana, nego o aktu koji je dostavljen putem komunikacijskog sistema Interpola, a koji je u praksi Suda BiH prihvaćen kao redovan i uobičajen način dostavljanja akata od Interpola.

14. Odbrana je, kako je navelo Apelaciono vijeće, u toku postupka osporavala i autentičnost dokumentacije priložene uz jedinstvene carinske isprave, ukazujući da je njen dio uložen u fotokopiji. Uvidom u sadržaj spornih dokaza objektivne prirode vijeće je uočilo da su u fotokopiji uglavnom uložene priložene fakture o navodnoj kupovini radnih mašina, kao i generalna ovlaštenja

- dispozicije. Opet ukazujući na odredbu člana 274. ZKPBiH, ocjenjujući da su jedinstvene carinske isprave, kao originalni dokumenti, sačinjene upravo na temelju sadržine navedenih spornih dokumenata, vijeće je zaključilo da ove isprave predstavljaju dokaz koji u konkretnom slučaju svjedoči o sadržaju kopije navedenih spornih dokumenata, zbog čega je prigovore odbrane prvostepeno vijeće našlo neosnovanim, a što je u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće. Pored toga, vijeće je našlo da je uobičajeno u praksi da se po okončanju carinskog postupka originalna faktura vraća uvozniku, dok carinski organ zadržava njenu kopiju koja se prilaže uz carinsku prijavu i čuva u carinskom predmetu. Za vijeće nije bilo sumnje da se carinski službenik, prilikom provođenja carinskog postupka, uvjerio u vjerodostojnost originalne fakture čiju je kopiju sačinio, a original vratio podnosiocu prijave. Isti slučaj je i sa generalnom dispozicijom, čiji naziv već sam po sebi upućuje da se dato ovlaštenje ne vezuje za uvoz konkretne mašine, nego da se radi o punomoći na osnovu koje špedicija preduzima radnje i postupke pred carinskim organima u svim slučajevima u kojima se konkretno pravno lice pojavljuje kao uvoznik, pa je logično pretpostaviti da će postojati samo jedan takav originalni dokument koji se daje prilikom preduzimanja prve radnje i to špediciji, budući da se radi o ovlaštenju koje se vezuje upravo za špediterske poslove. O tome se na izvjestan način očitovao i svjedok P.N. koji je na glavnom pretresu jasno naveo da je firmu "Građapromet" kupio od rođaka koji se već bavio izvozom drva i koji je radio putem špedicije „Blue šped“, sa kojom je, kroz ranije postojeće ovlaštenje, nastavio saradnju i kada ga je optuženi Delić pitao da uvezu radne mašine. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani svi prigovori odbrane kojim se osporava autentičnost dokaza uloženih u formi neovjerenih kopija, te ih prihvatilo kao podobne za dokazivanje činjenica koje se u njima navode.

15. Dalje, u odnosu na navode apelanta o bitnoj povredi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka a) ZKPBiH, jer je sud bio nepropisno sastavljen (jer je predsjednik prvostepenog vijeća u međuvremenu izabran za predsjednika Suda BiH, jer će sudije suda koje on imenuje sada odlučivati o žalbi), Apelaciono vijeće se pozvalo na odredbe člana 297. stav 1. tačka a) ZKPBiH, kao i člana 24. istog zakona. Nadalje, Apelaciono vijeće je ukazalo na praksu Evropskog suda za ljudska prava u smislu razlikovanja subjektivne i objektivne pristranosti sudije. Također, Apelaciono vijeće je ukazalo da ovaj prigovor apelant nije isticao u toku prvostepenog postupka, niti je predlagao izuzeće predsjednika prvostepenog vijeća. Apelaciono vijeće je navelo da u konkretnom slučaju sud nije bio nepropisno sastavljen, te da su u donošenju presude učestvovale sudije koje su bile prisutne sve vrijeme glavnog pretresa, a u smislu prakse Evropskog suda lično osjećanje stranaka u pogledu postojanja pristrasnosti nije odlučujuće, već je potrebno postojanje realnog osnova za strah u postojanju neke objektivne činjenice. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je ovaj prigovor smatralo u cijelosti neosnovanim.

16. U nastavku obrazloženja su na opširan način obrazloženi žalbeni prigovori koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano u tač. 152-203. presude). U tač. 156-159. su navedeni prigovori iz žalbe apelanta. S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da je (suprotno žalbenim navodima) sud ispravno u prvostepenoj presudi utvrdio da je Vlado Delić imao organizatorsku ulogu i da je rukovodio i upravljao izvršenjem predmetnih krivičnih djela (pobliže opisano u tač. 167-172. presude). U tački 181. Apelaciono vijeće je navelo da apelant neosnovano prigovara da nije učestvovao u uvozu mašina, niti u otuđenju, niti je primio neki novac, pa samim tim nije učestvovao kao član grupe za organizirani kriminal u izvršenju krivičnih djela pranje novca i falsificiranje isprava. Kako je navedeno u presudi drugostepenog suda, ispravno se navodi u prvostepenoj presudi da ni apelant, ni odbrana ne spore da je apelant znao i pristao da se mašine uvezu putem njegove firme. Također iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant postupao kao član grupe za organizirani kriminal koji je bio svjestan krajnjeg cilja djelovanja grupe i tome doprinosio svojim djelovanjem. Imajući u vidu da se kod krivičnog djela organizirani kriminal pojedinačne radnje izvršenja ne posmatraju zasebno, već da svi opisani događaji sa različitim učešćem članova grupe predstavljaju jedinstvenu cjelinu djelovanja grupe, tako i u odnosu na ovu pojedinačnu radnju izvršenja, koja se odnosi na obim učešća apelanta u radnji uvoza radnih mašina za Vladu Delića putem njegove firme, ocijenilo se zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima na okolnost svijesti apelanta o pripadnosti grupi i znanju o zajedničkom cilju grupe. Ispravno je navedeno u prvostepenoj presudi da je optuženi Vlado Delić s obzirom na prirodu posla, a budući da nije imao firmu u svom vlasništvu, za uvoz radnih mašina koristio pravna lica koja su već bila registrirana na ime drugih osoba (među kojima i apelanta), ali i ona koja su upravo za tu svrhu, na njegovu inicijativu, osnovali drugi. Obilježja krivičnih djela su ostvarena od grupe u cjelini, pri čemu je svaki od optuženih imao konkretne, operativne zadatke koji su doprinosili ostvarenju zajedničkog cilja-osiguranja uvoza, carinjenja i prodaje radnih mašina, a sve u svrhu stjecanja imovinske koristi za pripadnike grupe.

17. Apelaciono vijeće je ukazalo na pokušaj odbrane da saslušanjem svjedoka (navedena imena) ekskulpira apelanta prebacujući svu odgovornost na optuženog Vladu Delića. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće ispravno je zaključilo kada je navelo da se odgovornost apelanta nije mogla u potpunosti isključiti. Naime, i pored toga što apelant, kao direktor, ima odgovornost da se stara o pravilnom i zakonitom poslovanju pravnog lica, u ime i za račun kojeg nastupa u pravnom prometu, za vijeće je simptomatično da je upravo on lično nosio određene dokumente na granicu, kada se prilikom uvoza jedne od radnih mašina pojavio problem, a koja je, prema navodima svjedoka, bila namijenjena za optuženog Vladu Delića. Ako apelant ni na koji drugi način nije bio involviran u sporne uvoze radnih mašina osim da optuženom Vladi Deliću učini uslugu, kako to tvrdi odbrana, onda bi bilo logično da u svakom slučaju, kada se s tim u vezi pojavi eventualni problem, uputi optuženog Vladu Delića da ga riješi. Kako navodi svjedoka govore potpuno suprotno, vijeće je ocijenilo da navodi odbrane o nepostojanju odgovornosti apelanta predstavljaju paušalne tvrdnje, bez uporišta u stvarnom stanju stvari.

18. Apelaciono vijeće ukazuje i na akt Interpola iz kojeg nesumnjivo proizlazi da je uvoznik radne mašine (precizirano), a koja je na graničnom prijelazu Republike Slovenije oduzeta od granične policije zbog prijave krađe, bilo upravo pravno lice "DM Lujza" d.o.o. Čapljina. Ocjenjujući ovu činjenicu, te imajući u vidu da iz sadržaja iskaza svjedoka (navedena imena) nesumnjivo proizlazi da je apelant putem svoje firme "DM Lujza" uvozio radne mašine za potrebe optuženog Vlade Delića, vijeće je zaključilo da, iako plan nije do kraja realiziran, iskazana namjera optuženih upravo potvrđuje kontinuiranost radnji optuženih, te njihovo djelovanje u okviru grupe. Također je ukazano na paušalnost navoda odbrane o nepostojanju odgovornosti apelanta i zbog sadržaja akta Interpola iz kojeg je indikativno da je izvršenim provjerama utvrđeno da je upravo osoba po imenu "Dragan" označena kao kontakt-osoba u ime kupca naručioca radne mašine, a koje je bilo pravno lice „Lujza“ d.o.o.

19. Dalje je Apelaciono vijeće navelo da je utvrđeno postojanje organizirane grupe ljudi koji su međusobno povezani radi izvršenja navedenih krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju. Stoga su neosnovani navodi odbrane apelanta da je presuda nerazumljiva i nedorečena jer je apelant komunicirao samo sa Vladom Delićem. S tim u vezi je navedeno da nije neophodno (za postojanje krivičnog djela organizirani kriminal) da članovi grupe međusobno poznaju jedni druge, da svi ostvaruju neposredni kontakt sa organizatorom, niti da znaju šta svaki od članova konkretno radi. Bitno je da imaju zajednički cilj i svijest o njemu, te da svojim djelovanjem doprinose njegovom ostvarenju.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 14. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da su u prvostepenom postupku pred sudom neposredno izvedeni dokazi optužbe, dok su materijalni dokazni prijedlozi odbrane odbijeni i odluka je donijeta po osnovu nalaza i mišljenja vještaka optužbe, te iskaza saslušanih svjedoka, neprihvatljivim postupanjem prvostepenog sudećeg vijeća čiji je predsjednik bio predsjednik Suda. Dalje, apelant ukazuje da je predsjednik Suda BiH postupak započeo kao sudija, ali je u međuvremenu izabran za predsjednika Suda, te je stoga prvostepenom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav l. tačka b) ZKPBiH, jer je predsjednik sudećeg vijeća morao donijeti rješenje o svom izuzimanju. Imajući u vidu odredbe Zakona o Sudu BiH, a posebno ocjenjujući odredbu čl. 9. i 11. kojom je decidirano utvrđeno da je predsjednik Suda BiH ovlašten da vrši imenovanje sudija u različita odjeljenja i vijeća, osim ako je drugačije propisano ovim zakonom, a nije propisano niti jednim zakonom drugačije, to praktično znači da će sudije Apelacinog odjeljenja odlučivati o ovim žalbama, a protiv presude čiji je predsjednik vijeća bio i njihov predsjednik Suda koji ih je imenovao na ta mjesta, odnosno koji je imao zakonska ovlaštenja da ih imenuje u bilo koji odjel Suda BiH. Uz puno uvažavanje svih okolnosti i visokog stepena profesionalizma koji je nesporno vidljiv u radu Suda BiH, a i sudećeg vijeća u ovoj krivičnoj stvari, smatra da bi iz navedenih razloga morala biti ukinuta osporena presuda i proveden pretres pred Apelacionim odjeljenjem, kako bi se otklonio i tračak sumnje koju ima apelant, jer ta sumnja objektivno proizlazi iz pozitivnih zakonskih propisa. Navedeno Apelaciono vijeće marginalizira pozivajući se na odredbe ZKPBiH koje ne mogu biti osnov za ocjenu zakonitosti o propisanom sastavu sudskog vijeća.

21. Dalje, apelant ukazuje da je osporena presuda nerazumljiva, protivrječna izvedenim dokazima i oslobađajućem dijelu presude. Apelant navodi da ne postoji niti jedan dokaz o njegovoj pripadnosti grupi za organizirani kriminal, kao ni za inkriminacije pranja novca i krivotvorenja isprava. Apelant u ovom dijelu ukazuje da se ime apelanta veže samo za Vladu Delića sa kojim se navodno dogovarao o uvozu određene građevinske mašine putem pravnog lica ”DM Lujza” d.o.o. čiji je osnivač i direktor apelant (nesporne činjenice), dok za ostatak inkriminacije osporena presuda nije navela niti jedan relevantan dokaz, koji bi dao osnova za zaključak da je apelant imao „bilo kakvog pojma o tome kako opt. Delić pribavlja građevinske mašine, koje nesporno dolaze najredovnijim načinom uvoza u BiH i na koje se vrši obračun svih uvoznih dažbina po ovlaštenim organima države“. Dalje, apelant ukazuje da nije znao kako su sačinjene fakture za firmu ”DM Lujza” d.o.o., a nije ni mogao znati, jer niti jedan provedeni dokaz ne daje osnova za takvu pomisao. Apelant ukazuje na razloge osporene presude na str. 201 i 202, te osporava način na koji je sud ocijenio iskaze svjedoka. Dalje, apelant navodi da drugostepeni sud, zbog pogrešnog tumačenja carinskog postupka, izvodi pogrešan zaključak o nastajanju carinske dokumentacije, pa se apelantu postavlja pitanje koja je to njegova radnja u kojoj se supsumira izvršenje krivičnog djela za koje je proglašen krivim (tačka 27. izreke presude). Dalje, apelant problematizira i navode iz tačke 30. osuđujućeg dijela presude i nedostatak obrazloženja o postupanju apelanta iz kojeg proizlazi krivično djelo. Apelant ukazuje da bi osporena presuda morala imati razloge kako je apelant znao ili mogao znati kako su pribavljene mašine (da je mašina zaplijenjena jer je ukradena). Također, apelant navodi da on nema zakonskih ograničenja za uvoz takve mašine, a u konkretnom slučaju nema niti jedne njegove radnje koja bi mogla biti podvedena pod bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Apelant se pita kako je utvrđena njegova pripadnost organiziranoj kriminalnoj grupi, kako je i na koji način i kojim radnjama izvršio krivično djelo pranje novca i konačno koju je ispravu krivotvorio apelant, a na ove relevantne činjenice osporena presuda ne iznosi razloge, niti navodi bilo kakve materijalne dokaze koji bi bili osnov za izvođenje zaključka do kojeg je sud došao. Apelant ukazuje na član 285. stav 1. tačka a) ZKPBiH u vezi sa osuđujućim tačkama izreke presude, postavlja pitanje radnje izvršenja djela, i to „zajedno“ (samo sa Vladom Delićem). O svemu ovom drugostepeno vijeće nije vodilo računa i nije dalo odgovor. Dalje, apelant ukazuje na dokaze na kojima se temelji presuda - neovjerene fotokopije faktura (koje je navodno ispostavio apelant i pravno lice „DM Lujza“, što nije tačno), ukazujući na relevantni dio presude. Apelant ukazuje da specijalizirani organi države kao Carina nisu mogli utvrditi bilo kakve nedostatke dokumentacije, pa postavlja osnovano pitanje kako se za to može kriviti apelant. Apelant dalje objašnjava da je imao kontakt samo sa Vladom Delićem, da ostale ne zna, da ne zna ništa o pribavljanju mašina, da je mašina legalno ušla u državu. Apelant problematizira i zaključke u vezi sa krivičnim djelom krivotvorenja isprave, što detaljno objašnjava. Apelant negira da je imao bilo kakvu korist.

II.Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena. Sud BiH navodi da pobijanom presudom ni u kom slučaju nisu povrijeđene odredbe člana II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6.1, 6.3.d. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 14.3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu (od 2006. do 2011. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. stav (20) (20) Grupa za organizirani kriminal je grupa od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Pranje novca Član 209. stav (2) (2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Krivotvorenje isprave Član 377. stav (1) (1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka Ustavnog suda, 42/18-Rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21–Odluka Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH, 42/18-Rješenje US BiH, 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) i člana 14. Evropske konvencije i člana 14.3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

33. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Prije razmatranja apelantovih navoda, Ustavni sud konstatira da je prethodno razmatrao i odbio apelacije koje su protiv istih osporenih presuda podnijeli saoptuženi sa apelantom, i to Ivo Mrkić (AP 1682/20), Vlado Delić (AP 1754/20) i Dušanka Jevtić (AP 1768/20) (dostupne na: www.ustavnisud.ba), jer je zaključio da nema kršenja prava na koja su se pozvali apelanti u podnesenim apelacijama.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, te temeljili presudu na nezakonitim dokazima, što je rezultiralo proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za krivična djela za koja je proglašen krivim. Također, apelant je ukazivao na pristrasnost suda. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na obje sudske instance.

36. Apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da je predsjednik prvostepenog vijeća kasnije izabran za predsjednika Suda BiH. Apelant ukazuje da je predsjednik Suda BiH ovlašten da vrši imenovanje u različita odjeljenja i vijeća, pa će sudije Apelacionog vijeća odlučivati o žalbi protiv presude koju je donio predsjednik Suda. Stoga, apelant smatra da se presuda morala ukinuti i provesti postupak pred Apelacionim odjeljenjem kako bi se otklonila i najmanja sumnja.

37. Apelaciono odjeljenje je navelo da apelant u toku postupka nije isticao ove navode i da nije tražio izuzeće predsjednika prvostepenog vijeća, a sud nije bio nepropisno sastavljen.

38. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47).

39. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

40. U vezi s konkretnim prigovorom, prema kojem je apelant osporio učešće predsjednika Suda BiH u prvostepenom postupku, Ustavni sud može samo da podrži stav Apelacionog vijeća, ukazujući da je apelant imao mogućnost, u skladu sa odredbama ZKPBiH, da traži izuzeće predsjednika prvostepenog vijeća, što nije uradio. Osim toga, Ustavni sud može još samo ukazati da iz relevantnih zakonskih odredaba ne proizlazi da predsjednik suda ne može učestvovati u suđenju, a ukoliko je apelant imao bilo kakvu sumnju, imao je mogućnost, koju nije koristio, da u postupku u skladu sa članom 29. ZKPBiH traži izuzeće.

41. Ostali apelacioni navodi svode se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnog procesnog i materijalnog prava.

42. Dakle, u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (u odnosu na utvrđenje apelantove krivice), Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koje je predlagalo Tužilaštvo BiH, kao i dokaza koje je predložio apelant. Ustavni sud posebno ima u vidu da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je sud naveo i iskaze svjedoka odbrane i ukazao da je odbrana pokušala saslušanjem ovih svjedoka da ekskulpira apelanta i svu odgovornost prebaci na Vladu Delića, ali da sud nije mogao isključiti odgovornost apelanta. Za navedeno je dao i razloge, ukazujući da, ako je apelant samo činio uslugu Deliću, ne bi išao i lično on nosio dokumente na granicu. Po ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Sud BiH na jednak način tretirao apelanta i njegovog branioca, pruživši im jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, a činjenica da je sud povjerovao dokazima jedne strane, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje, ne dovodi u pitanje garancije pravičnosti postupka. U odnosu na navod apelanta iznijet u apelaciji da „su materijalni dokazni prijedlozi odbrane odbijeni“ i da „apelantu, i pored zahtjeva, nije omogućeno provođenje dokaza koji bi potpuno rasvijetlili činjenično stanje“, Ustavni sud nalazi da se radi o uopćenim i paušalnim navodima. Čak i ako je odbrani apelanta uskraćeno pravo da izvodi određene dokaze, apelant nije jasno naveo na koje misli, kao i zbog čega je to bilo od odlučujućeg značaja za odluku suda. Suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak o njegovoj krivici je zasnovan na provedenim dokazima, te je sud u vezi s tim dao jasna i relevantna obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne čine očigledno proizvoljnim. Obrazloženje osporenih presuda, prvenstveno prvostepene, apelant nije uspio dovesti u sumnju ni u redovnom postupku, ni u postupku po apelaciji, jer je Sud BiH obrazložio svoj zaključak da je apelant postupao kao član grupe za organizirani kriminal radi počinjenja inkriminiranih radnji, koje su mu zajedno sa ostalim označenim (sa)optuženim stavljene na teret i za koje su u konačnici proglašeni krivim u osuđujućem dijelu izreke osporene prvostepene presude. Ustavni sud napominje da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Sud BiH posebnu pažnju posvetio i na detaljan način elaborirao elemente predmetnih krivičnih djela (organizirani kriminal, pranje novca i krivotvorenje isprave) u konkretnom slučaju i dao obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.

44. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa postupanjem Apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza.

45. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna. Također, imajući u vidu već ranije riješene apelacije saoptuženih (naročito Vlade Delića), a koje su pokretale slična pitanja, Ustavni sud upućuje i na ranije date zaključke (vidi AP 1754/20).

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. Ustavni sud nalazi da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanta (u vezi sa povredom prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju

- koji je spomenut u činjeničnom dijelu apelacije), jer oni i nisu potkrijepljeni dokazima, niti navodima na osnovu kojih bi Ustavni sud zaista mogao zaključiti da su uopće pokrenuta pitanja garantirana navedenim članovima. Također, razmatrajući povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je razmotrio i navod u vezi sa pravima iz člana 14. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za navedena krivična djela, kada su redovni sudovi za svoje utvrđenje i odlučivanje dali jasna obrazloženja, a tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje, što uključuje nepristrasan sud, obrazloženu odluku i drugo.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić