Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1293/20 (Raiffeisen Bank d.d. BiH - Glavna filijala Bihać)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Hipoteka
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1293/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1293/20, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. BiH - Glavna filijala Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raiffeisen Bank d.d. BiH
- Glavna filijala Bihać podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Ip 042894 19 Pž od 28. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Ip 042894 16 Ip od 4.
septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Raiffeisen Bank d.d. BiH - Glavna filijala Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmin Žerić, zaposlenik apelanta, podnio je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Ip 042894 19 Pž od 28. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Ip 042894 16 Ip od 4. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika DOO „Šehiti“ Cazin i Zijada Civića (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik i drugoizvršenik ili zajedno: izvršenici) zatraženo je 2. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. jula 2021. godine, dok izvršenici nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je 21. novembra 2016. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave – notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine sa potvrdom o izvršnosti od 26. septembra 2016. godine. Apelant je predložio izvršenje na nekretnini u vlasništvu drugoizvršenika i založnog dužnika sa dijelom 1/1, pobliže označane kao u prijedlogu za izvršenje (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, procjenom i prodajom predmetnih nekretnina do potpunog namirenja potraživanja apelanta na ime dospjelih, a neizmirenih obaveza, po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine u iznosu od 42.766,22 KM.
6. Općinski sud je 9. oktobra 2017. godine donio Rješenje o izvršenju broj 20 0 Ip 042894 16 Ip kojim je dozvolio predloženo izvršenje apelanta od 21. novembra 2016. godine, a koji čini sastavni dio tog rješenja.
Osporena rješenja
7. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 Ip 042894 16 Ip od 4. septembra 2019. godine usvojen je prigovor izvršenika izjavljen 23. oktobra 2017. godine, tako što je obustavljen izvršni postupak i ukinute sve preduzete radnje. Istim rješenjem apelant je obavezan da izvršenicima isplati precizirane iznose na ime troškova izvršnog postupka.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su izvršenici 23. oktobra 2017. godine izjavili prigovor protiv rješenja o izvršenju koji je sud ocijenio osnovanim. Naime, utvrđeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari sud odredio izvršenje na osnovu izvršne isprave, notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana I navedenog ugovora, između ostalog, regulirano da su apelant i prvoizvršenik 19. marta 2004. godine potpisali izmjene i dopune Ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji (u daljnjem tekstu: osnovni ugovor). Navedenim ugovorom apelant je izvršenicima na ime finansijske podrške odobrio sredstva u iznosu od 120.000,00 KM. Unutar navedenih sredstava finansijske podrške apelant će izvršenicima staviti na raspolaganje sredstva na osnovu pojedinačnih ugovora o kreditu. Ovim ugovorom također je regulirano da je rok važenja osnovnog ugovora do 29. decembra 2014. godine, tj. da rokovi važenja pojedinačnih ugovora mogu biti kraći, ali ne i duži od roka važenja osnovnog ugovora. Članom VII tog ugovora, dalje, regulirano je da je data saglasnost za upis hipoteke na nekretninama u vlasništvu prvoizvršenika sa dijelom 1/1 radi osiguranja kredita po osnovnom ugovoru (u iznosu od 120.000,00 KM) sa promjenjivom kamatnom stopom i sa svim sporednim potraživanjima, troškovima i sa rokom dospijeća do 29. decembra 2014. godine. Također je utvrđeno da je notar na ovako notarski obrađen ugovor o zasnivanju hipoteke 26. septembra 2016. godine stavio klauzulu sa naznakom „otpravak izvornika u svrhu izvršenja“.
9. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 23. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je izvršna isprava i izvršna notarska isprava, dok je članom 90. Zakona o notarima (u daljnjem tekstu: ZON) propisano da su isprave notara izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima kao predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja. Navedenom odredbom ZON-a također je regulirano da na notarske isprave na osnovu kojih je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini se može u svrhu plaćanja osiguranog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao. Članom 91. ZON-a propisano je da se izvršne isprave notara mogu pobijati po odredbama zakona kojima je reguliran izvršni postupak, a članom 27. stav 1. ZlP-a da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. U smislu navedenih odredaba zakona, Općinski sud je naveo, da bi notarski obrađena isprava imala svojstvo izvršne isprave, mora, između ostalog, imati jasno naznačen obim obaveze i vrijeme njenog ispunjenja, a da smatra da je u konkretnom slučaju došlo do odstupanja u pogledu obima i vremena ispunjenja obaveze, koja je utvrđena u navedenom notarski obrađenom Ugovoru o zasnivanju hipoteke i u obavezi koja je navedena u prijedlogu za izvršenje. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelant uz prijedlog za izvršenje dostavio izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga apelanta iz kojih je evidentno da se predmetni dug izvršenika odnosi na dva ugovora, i to ugovor od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine. Iz navedenih ugovora je evidentno da je apelant prvoizvršeniku odobrio kreditna sredstva u iznosu od 30.000,00 KM sa rokom vraćanja najkasnije do 14. marta 2017. godine, dok je ugovorom o kreditu od 8. maja 2015. godine prvoizvršeniku odobrio kredit u iznosu od 32.077,42 KM sa rokom vraćanja najkasnije do 28. aprila 2018. godine. Prema tome, smatra da, kada se ove činjenice dovedu u vezu sa notarski obrađenim Ugovorom o zasnivanju hipoteke, gdje je jasno propisano da rokovi važenja pojedinačnih ugovora mogu biti kraći, ali ne i duži od roka važenja osnovnog ugovora (29. decembra 2014. godine), po ocjeni Općinskog suda, Ugovor o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine (sa potvrdom izvršnosti od 26. septembra 2016. godine) ne može predstavljati izvršnu ispravu za predmetno potraživanje, jer obaveze po navedenim ugovorima o kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine dospijevaju 14. marta 2017. godine, odnosno 28. aprila 2018. godine.
10. Nadalje, Općinski sud je ukazao da osnovni ugovor (Ugovor o kreditiranju i poslovnoj saradnji) od 19. marta 2004. godine predstavlja, u suštini, samo okvirni ugovor koji će biti realiziran zaključivanjem pojedinačnih ugovora o kreditu između ugovornih strana. Dakle, Općinski sud je utvrdio da izvršnu ispravu može predstavljati samo ugovor o kreditu koji je notarski obrađen, zbog čega smatra da Ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 13. januara 2011. godine u predmetnom slučaju ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za namirenje predmetnih potraživanja apelanta po osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine. Navedeno iz razloga što navedeni ugovori nisu sadržani u notarski obrađenom Ugovoru o zasnivanju hipoteke, te što je tim ugovorom jasno određen rok važenja osnovnog ugovora do 29. decembra 2014. godine, odnosno zato što su rokovi važenja, odnosno dospijeća obaveze ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine jasno precizirani (do 14. marta 2017. godine i 28. aprila 2018. godine). Iz navedenog proizlazi da navedeni ugovori nisu notarski obrađeni, niti su za obaveze nastale u vezi sa tim priložene vjerodostojne ili izvršne isprave. Prema tome, Općinski sud je zaključio da notarski obrađen Ugovor o zasnivanju hipoteke ne predstavlja izvršnu ispravu za predmetna potraživanja nastala po osnovu navedenih ugovora o dugoročnom kreditu i zato što Ugovor o zasnivanju hipoteke propisuje kraći period važenja obaveza ugovorenih tim ugovorom u odnosu na period važenja propisan pojedinačnim ugovorima o kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 Ip 042894 19 Pž od 28. januara 2020. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda. Istim rješenjem je odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
12. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava rješenje prvostepenog suda zbog povreda odredaba ZIP-a i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je pobijanim rješenjem od 4. septembra 2019. godine usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršni postupak i ukinuo sve preduzete radnje, te zato što je u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge za donošenje navedene odluke koje i ovaj sud u cijelosti prihvata. Kantonalni sud je, također, utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio relevantne dokaze, jer smatra da je taj sud pravilno zaključio da notarski obrađen Ugovor o zasnivanju hipoteke ne može predstavljati izvršnu ispravu za potraživanje iz podnesenog prijedloga za izvršenje, kojim apelant od izvršenika potražuje dug iz osnova ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine. Takav svoj stav je obrazložio činjenicom da navedeni ugovori nisu sadržani u notarski obrađenom Ugovoru o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine u kojem je određen rok važenja osnovnog ugovora do 29. decembra 2014. godine, a apelant je prijedlog za izvršenje zasnovao na potraživanjima iz ugovora o dugoročnim kreditima kojim je rok dospjelosti izmirenja određen u 2017. godini i 2018. godini. Stoga, smatra da je apelant bio dužan obuhvatiti ih novim ugovorima o zasnivanju hipoteke, na koji način bi imao izvršnu ispravu podobnu za izvršenje predmetnih potraživanja. U vezi s tim, dalje navodi da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da navedeni ugovori o dugoročnom kreditu predstavljaju samo dokaz o zaključenom pravnom poslu i da ne čine izvršnu ili vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe člana 23. ZIP-a u vezi sa članom 29. citiranog zakona. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilnom primjenom odredbe člana 47. stav 1. tačka 1. ZIP-a u vezi sa članom 49. st. 2. i 3. tog zakona ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta vezane za povredu odredaba ZIP-a, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je primjenom odredbe člana 231. ZPP Kantonalni sud odlučio kao u izreci rješenja. Također je odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu, jer, po ocjeni tog suda, preduzimanje ove procesne radnje nije bilo neophodno za zaštitu prava stranke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
14. U tom kontekstu apelant prvenstveno ukazuje da se osporena rješenja temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je direktno utjecalo da ne može naplatiti svoje potraživanje iz osnova Ugovora o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine. S tim u vezi je istakao da je „konkretan pravni odnos među strankama reguliran nizom ugovora zaključenih u pismenoj formi, za koje smatra da su po svojoj prirodi fleksibilni i da dopuštaju nastanak budućih poslovnih odnosa korištenjem niza kreditnih proizvoda, pri čemu se kao instrument osiguranja kako aktuelnih, tako i budućih odnosa stranke pozivaju na već ugovorene instrumente osiguranja, u okviru upisane visine osiguranja u zemljišnim knjigama u slučaju kada su ti instrumenti osiguranja nekretnine“. Također ističe da stranke na ovakav način pojednostavljuju poslovne odnose, da se u pravnom prometu ne preduzimaju dodatne pravne radnje koje bi dovodile do gubitka vremena i sredstava klijentima. Stoga, smatra pogrešnim stav sudova da je apelant u konkretnoj situaciji bio dužan novim notarski obrađenim ugovorom obuhvatiti potraživanja koja su nastala nakon zaključenog notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke da bi imao izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. U tom pogledu apelant je dalje naveo „[….], da nije jasno zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od ranije prakse (Odluka Ustavnog suda broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine […..])“. Apelant je, također, uz apelaciju dostavio odluke koje ukazuju na drugačiju praksu Kantonalnog suda u vezi sa istim pravnim pitanjem.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga datih u rješenju tog suda od 28. januara 2020. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud, također, navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnog i pravnog rezimea iznesenog u rješenju, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 OUSBiH) glasi: Član 23. stav (1) tačka 3) Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:
3) izvršna notarska isprava;
Član 27. stav 1.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 29. stav (1) i (3) Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. (5) Rješenje o izvršenju mora sadržavati uputu o pravnom lijeku koji strankama stoji na raspolaganju.
(6) Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.
18. Zakon o notarima ("Službene novine Federacije BiH" br. 45/02, 30/16 - OUSFBiH i 29/18
- Rješenje USFBiH) glasi:
2. Izvršne isprave notara Član 90.
Izvršna isprava Isprave notara su izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja.
Na osnovu notarske isprave na osnovu koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može se u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao.
Za izvršnost isprava iz st. 1. i 2. ovog člana nije potrebna nikakva dalja aktivnost izvršnog suda.
Član 91.
Pobijanje izvršenja Izvršenje isprave notara može se pobijati po odredbama zakona kojim je regulisan izvršni postupak.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 Ip 042894 19 Pž od 28. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašla osporena rješenja se odnosi na izvršni postupak u kojem apelant ima poziciju tražioca izvršenja i u kojem traži naplatu novčanog potraživanja proisteklog iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine na temelju izvršne isprave notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih propisa.
28. U okolnostima predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije instance imali jedinstven stav, da Ugovor o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine ne predstavljati izvršnu ni vjerodostojnu ispravu podobnu za izvršenje potraživanja apelanta iz osnova Ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine, u smislu odredbe iz člana
23. ZIP-a u vezi sa članom 29. citiranog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi suprotno navodima apelanta dali jasno i razložno obrazloženje da Ugovori o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine nisu sadržani u Ugovoru o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine kao izvršnoj ispravi podobnoj za izvršenje. Također je Kantonalni sud obrazložio da navedeni ugovori o dugoročnom kreditu zapravo ne predstavljaju izvršnu ili vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe čl. 23. i 29. ZIP-a. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da apelantu, imajući u vidu sadržaj Ugovora o zasnivanju hipoteke i ugovora o kreditima od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine, čiji su sadržaj redovni sudovi detaljno analizirali, ne pripada pravo na naplatu potraživanja iz ugovora o dugoročnom kreditu budući da njihovo plaćanje nije obuhvaćeno Ugovorom o zasnivanju hipoteke, kao izvršnom ispravom na osnovu koje je predmetni izvršni postupak pokrenut. Ovo zbog toga što je rok dospijeća potraživanja iz navedenih ugovora 14. mart 2017. godine, odnosno 28. april 2018. godine, dok je rok dospijeća ugovorenih obaveza po kreditima obuhvaćenim Ugovorom o zasnivanju hipoteke 29. decembar 2014. godine. Dakle, budući da ugovori o dugoročnom kreditu nisu notarski obrađeni, niti su za obaveze nastale u vezi sa njim priložene vjerodostojne ili izvršne isprave, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da apelantu ne pripada pravo na naplatu navedenih potraživanja na temelju Ugovora o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelant, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje zapravo ni apelant ne spori (već ga drugačije tumači), nema pravo da po osnovu Ugovora o zasnivanju hipoteke od 13. januara 2011. godine, kao izvršne isprave, naplati potraživanja proistekla iz osnova (dva) ugovora o dugoročnom kreditu, koji s obzirom na sadržaj (rok dospijeća) zapravo nisu obuhvaćeni izvršnom ispravom, u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
29. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje apelanta na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2478/06 (vidi odluku od 17. septembra 2008. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud usvojio apelaciju apelanta podnesenu protiv presuda donesenih u parničnom postupku vezanom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa i utvrdio povredu prava apelanta na pravično suđenje u pogledu prava na obrazloženu odluku i u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka.
30. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant dalje smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle, na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
32. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13.juna 1979. godine, Serija A broj 31, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos. Međutim, Ustavni sud zapaža da implicite proizlazi da apelant navode o diskriminaciji zapravo veže za različitu praksu Kantonalnog suda o istom pravnom pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud, ipak, ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi, Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40-44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08).
34. Ustavni sud zapaža da razlozi iz odluka Kantonalnog suda koje je apelant dostavio uz apelaciju ne ukazuju da se radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. Navedeno iz razloga što se u odlukama Kantonalnog suda koje je apelant dostavio uz apelaciju odlučivalo o žalbama izvršenika, koji zbog izmijenjenih okolnosti i teške finansijske situacije nisu bili u mogućnosti izmirivati obaveze tražiocu izvršenja, ili tražiocu izvršenja predlažu način da premoste nastalu situaciju zbog nemogućnosti vraćanja duga, prodajom nekretnina (rješenja Kantonalnog suda broj 23 0 I 025231 15 Gž od 26. septembra 2016. godine i broj 17 0 Ip 020695 11 Pž od 6. jula 2012. godine), koje žalbe izvršenika je Kantonalni sud odbio kao neosnovane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim navode apelanta, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju budući da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge da apelant nema pravo na naplatu potraživanja iz ugovora o dugoročnom kreditu od 17. marta 2014. godine i 8. maja 2015. godine, budući da je nesporno utvrđeno da njihovo plaćanje nije obuhvaćeno Ugovorom o zasnivanju hipoteke, kao izvršnom ispravom na osnovu koje je predmetni izvršni postupak pokrenut.
36. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Također, nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio dokaze kojim bi potkrijepio tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić