Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1312/20 (A.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Povreda
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Troškovi i izdaci
- Naknada
- Građanski postupak
- Član I/2. Ustava BiH
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1312/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1312/20, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja apelacija A. K.
Utvrđuje se povreda prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 Rs 000534 18 Rsž od 8. novembra 2019. godine u dijelu kojim je odlučivano o naknadi za odvojen život i smještaj.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru, koji je dužan da donese novu odluku u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te stavovima iz obrazloženja ove odluke.
Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu s ovom odlukom, preduzmu mjere iz svoje nadležnosti u pravcu osiguranja poštovanja prava iz člana I/2.
Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 26.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru, Narodnoj skupštini Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 Rs 000534 18 Rsž od 8. novembra 2019. godine. Apelant je 15. jula 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 28. juna 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 22. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 23. juna 2017. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 262743 17 Rs od 1. marta 2018. godine, stavom I izreke, obavezana je tužena da apelantu na ime troškova prevoza na relaciji Banjaluka-Tuzla isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom za određeni vremenski period, sve bliže označeno u izreci presude, te da apelantu ubuduće, počev od precizno navedenog datuma pa nadalje, plaća putne troškove na način kako je to bliže opisano u izreci presude.
9. Stavom II izreke presude obavezana je tužena da apelantu na ime troškova smještaja u Banjaluci isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom za određeni vremenski period, sve bliže označeno u izreci presude, te da apelantu ubuduće, počev od precizno navedenog datuma pa nadalje, plaća troškove smještaja u Banjaluci u određenim mjesečnim iznosima na način kako je to bliže opisano u izreci presude. Stavom III izreke presude obavezna je tužena da apelantu na ime naknade troškova za odvojeni život isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom za određeni vremenski period, sve bliže označeno u izreci presude, te da apelantu ubuduće, počev od precizno navedenog datuma pa nadalje, na ime naknade za odvojeni život plaća određene mjesečne iznose na način kako je to bliže opisano u izreci presude.
10. Stavom IV izreke presude obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa apelant odbijen.
11. Osnovni sud je naveo da je između parničnih stranaka sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Zatim je ukazao na sadržaj odredbe člana 13. tada važećeg Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, te da iz Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o imenovanju sudije u Okružni sud u Banjaluci od 18. aprila 2014. godine proizlazi da je apelant imenovan za sudiju u Okružni sud u Banjaluci počev od 15. maja 2014. godine. Također je naveo da iz obavještenja o prebivalištu proizlazi da apelant ima prijavljeno prebivalište u Tuzli. Zatim je ukazao da je jasno da apelant radi obavljanja posla na poziciji na koju je imenovan putuje na relaciji Tuzla-Banjaluka, pa je na osnovu odredbe člana 13. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj utvrđen pravni osnov u dijelu potraživanja na ime troškova prevoza.
12. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno da pitanje naknade po osnovu troškova smještaja i odvojenog života nije eksplicitno tretirano relevantnim propisom – Zakonom o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, ali da član 10. Ustava Republike Srpske i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine garantiraju uživanje prava i sloboda svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje je naveo da apelant ne može biti stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge nosioce pravosudnih funkcija koji posao sudije ili tužioca obavljaju u okviru mjesta prebivališta i za koje ne postoji neophodnost izdvajanja materijalnih troškova po osnovu predmetnih naknada iz ostvarene mjesečne zarade. Slijedom iznesenog, a kada su u pitanju naknade po osnovu troškova smještaja i odvojenog života, prema mišljenju Osnovnog suda, uporište za ocjenu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva nalazi i u obavezujućem pravnom stavu iz odluka Ustavnog suda broj U 7/12 od 31. januara 2013. godine i broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine. Naime, u citiranim odlukama ukazano je na potrebu da se nosiocima pravosudnih funkcija osiguraju predmetne naknade kako bi se osiguralo načelo nezavisnosti sudija i tužilaca i odgovarajuće teritorijalne i nacionalne zastupljenosti sudija i tužilaca u pravosudnim institucijama. Osnovni sud je naveo da je apelant visinu tužbenog zahtjeva dokazao provedenim ekonomskim vještačenjem, koje je ocijenio kao objektivan i pouzdan dokaz o visini potraživanja. Također je naveo da je prigovor tužene kojim osporava nalaz (da vještak za izradu nalaza nije imao polaznu osnovu zasnovanu na objektivnim mjerilima i pokazateljima) ocijenio paušalnim.
13. Presudom Okružnog suda broj 16 0 Rs 000534 18 Rsž od 8. novembra 2019. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu stava I izreke kojim je tužena obavezana da apelantu na ime troškova prevoza na relaciji Banjaluka-Tuzla isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom za određeni vremenski period, sve bliže označeno u izreci presude, te u stavu IV kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmetni postupak vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak u fazu glavne rasprave.
14. Presudom je dalje prvostepena presuda preinačena u preostalom dijelu stava I, te u st. II i III izreke tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu ubuduće, počev od precizno navedenog datuma pa nadalje, plaća troškove prevoza na preciziranoj relaciji, da mu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene naknade za smještaj i odvojeni život za određeni period, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu ubuduće, počev od precizno navedenog datuma pa nadalje, na ime naknade za smještaj i odvojeni život plaća određene mjesečne iznose (sve na način kako je to precizirano u izreci prvostepene presude).
15. Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da, uzevši u obzir razdaljinu između Banjaluke, gdje je apelant zaposlen, i Tuzle, gdje je njegovo prebivalište, on nije u mogućnosti da svakodnevno putuje na posao i s posla. Okružni sud je naveo da žalba osnovano prigovara da nije bilo osnova ni da prvostepeni sud usvoji apelantov zahtjev za naknadu troškova smještaja i odvojenog života. U vezi s tim je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U 7/12 od 31. januara 2013. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine nije u skladu s odredbama člana I/2. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života. Dalje je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine utvrđeno da isti zakon, zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime troškova smještaja u toku rada, nije u skladu s odredbama člana I/2. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također je istakao da ovim odlukama nije utvrđena nesaglasnost Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj s navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, te Evropske konvencije, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Okružni sud je naveo da s obzirom na navedeno, te činjenicu da Zakonom o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj nije utvrđeno pravo sudija i tužilaca na naknadu za troškove smještaja u toku rada, niti na naknadu na ime troškova odvojenog života, to je prvostepena presuda preinačena na način kako je to navedeno u izreci.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
17. Apelant je ukazao da je članom 97. st. 5, 6. i 7. Ustava Republike Srpske propisano da se sudije okružnih sudova u Republici Srpskoj imenuju prema proporcionalnoj zastupljenosti u javnim institucijama u Republici Srpskoj. Dalje je ukazao na zaključke i stavove iz Odluke Ustavnog suda broj U 7/12, te da je Okružni sud u osporenoj presudi istakao da navedenom odlukom Ustavnog suda nije utvrđena neustavnost odredbi Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, niti su navedenim zakonom propisana prava koja se potražuju tužbom, odnosno da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova smještaja i odvojenog života. Ističe da Okružni sud zanemaruje da se Evropska konvencija sa pratećim protokolima, a koja je inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine, neposredno primjenjuje u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i ima prednost nad domaćim zakonodavstvom. Apelant smatra da se osporenom odlukom sudije bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Republici Srpskoj s prebivalištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine stavljaju u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na kolege sudije srpske nacionalnosti koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj s obzirom na to da su odvojeni od porodice i doma, te da značajan dio plaće izdvajaju na troškove smještaja, prevoza i odvojenog života. Dalje je naveo da se na ovakav način vrši i diskriminacija sudija imenovanih u Republici Srpskoj u odnosu na sudije na nivou Bosne i Hercegovine, za šta ne postoji ni legitiman cilj niti proporcionalnost, već se, između ostalog, narušava načelo vladavine prava. Ovakva vrsta diskriminacije sudija u Republici Srpskoj nesporno postoji i u odnosu na sve ostale zaposlenike u Republičkoj upravi koji ostvaruju prava na naknade toplog obroka, prevoza i slično, kao i u odnosu na druge sudije koje imaju prebivalište u Republici Srpskoj, a nemaju naprijed navedene troškove.
18. Apelant je u dopuni apelacije ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2985/19 od 8. jula 2021. godine, navodeći da se radi o identičnoj pravnoj situaciji kao i u predmetnom slučaju. b)Odgovori na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužena je navela da je predmetna apelacija neosnovana. Istakla je da su „sudovi“ pravilno utvrdili da apelant nema prava na naknadu smještaja u toku rada, niti na naknadu na ime troškova odvojenog života, jer to pravo nije utvrđeno Zakonom o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. V.Relevantni propisi
21. Zakon o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/14 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.
22. Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno javnog tužilaštva.
23. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27. stav (1) Okružni sudovi u Republici Srpskoj i kantonalni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine Sudije okružnih sudova u Republici Srpskoj i kantonalnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine moraju imati najmanje pet (5) godina iskustva u radu kao sudije, tužioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita. Sudije se imenuju na mandat neograničenog trajanja, s tim što im mandat može prestati u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.
Član 43. stav (2) Kriteriji za imenovanje Vijeće primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih. Imenovanja na svim nivoima pravosuđa također treba da imaju za cilj i postizanje jednakosti spolova.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 16 0 Rs 000534 18 Rsž od 8. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
29. Osporenu presudu Ustavni sud će ispitati u odnosu na prava kako slijedi:
30. Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
33. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.
34. Član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima potpisan 16. decembra 1966. godine („Službeni list SFRJ“ broj 7/71 i „Službeni list RBiH“ br. 5/92 i 25/93). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbedi svim licima podjednaku i uspešnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, pola, jezika, vere, političkog ili drugog ubeđenja, nacionalnog ili socijalnog porekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U konkretnom slučaju apelantovi navodi se isključivo odnose na apelantovo pravo na naknadu troškova smještaja i odvojenog života.
36. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanu naknadu za odvojeni život i smještaj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud naveo da je nesporno da pitanje naknade po osnovu troškova smještaja i odvojenog života nije eksplicitno tretirano relevantnim propisom – Zakonom o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, te ukazao na član 10. Ustava Republike Srpske i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i naveo da apelant ne može biti stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge nosioce pravosudnih funkcija koji posao sudije ili tužioca obavljaju u okviru mjesta prebivališta i za koje ne postoji neophodnost izdvajanja materijalnih troškova po osnovu predmetnih naknada iz ostvarene mjesečne zarade. Stoga je, Osnovni sud uporište za ocjenu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva našao i u pravnom stavu odluka Ustavnog suda br. U 7/12 i U 29/13, te naveo da je apelant visinu tužbenog zahtjeva dokazao provedenim vještačenjem vještaka ekonomske struke iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je utvrđivanje visine potraživanih naknada urađeno na bazi visine naknade koja se isplaćuje u institucijama Bosne i Hercegovine.
37. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenom presudom, između ostalog, preinačio presudu Osnovnog suda tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na naknade za odvojeni život i smještaj. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da je odlukama Ustavnog suda broj U 7/12 od 31. januara 2013. godine i broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka, odvojenog života i smještaja u toku rada. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da navedenim odukama nije utvrđena nesaglasnost Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj s navedenim odredbama Ustava, te Evropske konvencije, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Naime, Okružni sud je zaključio da kako Zakon o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj nije utvrdio pravo sudija i tužilaca na naknadu za smještaj u toku rada, niti na naknadu za odvojeni život od porodice, to apelant ne može ostvariti navedeno pravo.
38. Ustavni sud dalje zapaža da ovaj vid naknade (odvojeni život od porodice i smještaj u mjestu rada) nije naveden u tada važećem Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, kao ni u Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj koji je trenutno na snazi. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju radi o nedostatku Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj koji ne propisuje naknade sudijama za odvojeni život od porodice i smještaj u mjestu rada. Zato će se, u nastavku obrazloženja, apelacioni navodi ispitati u kontekstu nedostatka Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj zbog toga što ne propisuje naknade o kojima je naprijed bilo govora, imajući u vidu relevantnu praksu Ustavnog suda u toj oblasti.
39. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je pitanje ocjene legislativnih propusta bilo predmet ispitivanja Ustavnog suda u okviru njegove apelacione nadležnosti, pa je Ustavni sud usvojio stav „da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ako je to potrebno“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine, tačka 34). U suštini, najčešće se radi o situacijama u kojima su odluke sudova bile zakonite, ali protivustavne, jer zakoni na osnovu kojih su one donesene nisu u saglasnosti s Ustavom. Ustavni sud je osnov za ovakvu vrstu nadležnosti pronašao, prije svega, u svom zadatku da zaštiti ljudska prava zagarantirana Ustavom. U tim odlukama, pored navoda o povredama ljudskih prava, Ustavni sud je razmatrao i kvalitet zakona, jer je upravo nedorečenost, nepreciznost zakona dovela do povrede ljudskih prava. U vezi s tim, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom iz navedene odluke broj U 106/03, ima pravo i obavezu u konkretnom slučaju da ispita ustavnost zakona na kojem je bazirana osporena odluka Okružnog suda, s obzirom na to da je navedena presuda donesena na osnovu zakona, ali postoji sumnja u ustavnost zakonskih odredbi na osnovu kojih je donesena osporena presuda.
40. Nadalje, Ustavni sud, podsjeća da je u Presudi Ustavnog suda Republike Srpske broj 86/14 od 27. maja 2015. godine razmatran, između ostalog, dio prijedloga da su propuštanjem zakonodavca da osporenim zakonom propiše pravo adresata na određene naknade (između ostalih naknada na ime odvojenog života i troškova smještaja u toku rada) povrijeđena prava predlagača zajamčena čl. 10, 97, 121. i 121a. Ustava Republike Srpske, kao i članom 14. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, uz prijedlog da se naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske da donese potrebne izmjene i dopune ovog zakona kojima bi se utvrdilo pravo sudija i tužilaca na relevantne naknade. Ustavni sud uočava da je u navedenoj presudi, između ostalog, istaknuto da nije od ustavnopravnog značaja argumentacija predlagača da je zakonodavac neustavno propustio da osporenim zakonom normira pravo sudija i tužilaca na, između ostalih, naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja u toku rada. Dalje je istaknuto da, propuštajući da uredi pravo na naknade, zakonodavac nije umanjio primanja adresata, a što je u saglasnosti i s proklamiranim ustavnim načelima iz Ustava Republike Srpske i amandmanima na Ustav, a kako se ni u jednom od slučajeva nepropisivanja navedenog ne radi o legislativom propustu, nije u nadležnosti tog suda da ocjenjuje ustavnost norme sa stanovišta da je njen donosilac propustio da njom uredi nešto što mu nije ni bilo u obavezi.
41. Ustavni sud dalje podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 2985/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2985/19 od 8. jula 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je razmatrao identične apelacione navode (u odnosu na Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine) i u kojem je utvrdio povredu prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ukinuo presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku u dijelu kojim je odlučivano o naknadi za odvojeni život i smještaj (apelantov zahtjev je odbijen u ovom dijelu) i predmet vratio nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.
42. Tako je Ustavni sud u citiranom predmetu (vidi tačku 49. Odluke) naveo sljedeće: „Međutim, unatoč činjenici što je Ustavni sud Federacije BiH donio presudu kojom je, između ostalog, odbio dio zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojen život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu, Ustavni sud naglašava da ne može zanemariti svoju vlastitu praksu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U 7/12 od 31. januara 2013. godine i U 29/13 od 28. marta 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio da je Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, koji je de facto u relevantnom dijelu identičan relevantnom sadržaju Zakona o plaćama, suprotan načelu vladavine prava, da je diskriminirajući i da ne osigurava nezavisno pravosuđe jer ne sadrži, između ostalog, odredbe u pogledu naknada na ime odvojenog života […] Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine, zaključio da osporeni Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života, nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši načelo nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, zbog toga što ne sadrži navedeno, osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci je, između ostalog, navedeno „da je zakonodavna vlast spornim zakonom onemogućila sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH pravo na naknade na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života. [...] Ustavni sud posebno skreće pažnju na potrebu da se nosiocima pravosudnih funkcija osigura naknada za odvojeni život, a kako bi se zadovoljilo načelo odgovarajuće teritorijalne i nacionalne zastupljenosti sudija i tužilaca u pravosudnim institucijama. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu društveno-političko uređenje Bosne i Hercegovine, te ratna dešavanja koja su, između ostalog, za posljedicu imala promjenu strukture stanovništva u Bosni i Hercegovini, unutrašnju migraciju, postoji potreba da se u pravosudnim institucijama osigura odgovarajuća teritorijalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih. Prema tome, propisivanje navedene naknade vodi osiguranju odgovarajuće teritorijalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u pravosuđu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, jača povjerenje i ugled pravosuđa u očima javnosti, odnosno građana Bosne i Hercegovine. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu s odredbom člana 43. stav 2. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine [...] kojom su propisani kriteriji za imenovanje sudija i tužilaca. Tom odredbom je propisano da Vijeće primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih. Prema tome, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine zakonodavna vlast zadire u načelo nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava. Stoga, proizlazi da je sporni zakon u suprotnosti s načelom nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine“. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo „da sudije i tužioci i određene kategorije stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine iz osporenog zakona nemaju istovrsne naknade kao izabrani dužnosnici, državni službenici, namještenici i ostali zaposleni u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. [...] Ustavni sud smatra da ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem ostvarenju se težilo donošenjem spornog zakona. Štaviše, može se zaključiti da nepropisivanje ovih naknada u spornom zakonu za ovu kategoriju budžetskih korisnika predstavlja diskriminaciju budući da krši ustavno načelo jednakosti iz odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. [...] Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da sporni zakon nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“.
43. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2985/19 (vidi tačku 50. Odluke) naveo: „Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 29/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine, između ostalog, usvojio zahtjev Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je navedenom odlukom utvrdio da osporeni zakon, zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime troškova smještaja u toku rada, nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.“ Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da „zbog istih razloga kao u Odluci broj U 7/12 Ustavni sud zaključuje da nepropisivanjem naknada na ime troškova smještaja sudijama, tužiocima i drugom stručnom osoblju zakonodavna vlast zadire u načelo nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava. Stoga, proizlazi da je osporeni zakon u suprotnosti s načelom nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. […] Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci broj U 7/12 utvrdio da je osporeni zakon diskriminacioni zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime toplog obroka, odvojenog života i prevoza. Iz obrazloženja citirane Odluke broj U 7/12 slijedi, kako zapaža Ustavni sud, da sudije i tužioci i određene kategorije stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine iz osporenog zakona nemaju istovrsne naknade kao izabrani dužnosnici, državni službenici, namještenici i ostali zaposleni u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. […] Imajući u vidu navedeno, a zbog istih razloga kao i u citiranoj Odluci broj U 7/12, Ustavni sud zaključuje da je osporeni zakon diskriminacioni zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova smještaja tokom rada sudijama, tužiocima i drugom stručnom osoblju zaposlenom u pravosudnim institucijama. […] Ustavni sud zaključuje, u odnosu na navode Suda BiH (sutkinje Medihe Pašić) iz zahtjeva broj 29/13, da osporeni zakon, zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova smještaja, nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši načelo nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, zbog toga što ne sadrži navedeno, osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“.
44. Ustavni sud je zatim u navedenoj Odluci broj AP 2985/19 (tačka 51. Odluke) naveo: „Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude, te ostale relevantne dokumentacije proizlazi da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) izabralo apelanta za sudiju u Općinskom sudu u Bugojnu. U vezi s tim, a imajući u vidu vlastitu praksu iz predmeta br. U 7/12 i U 29/13, Ustavni sud ukazuje da se primjenom Zakona o plaćama, onako kako on glasi i kako je urađeno u konkretnom slučaju, onemogućava politika VSTV-a i mogućnost da jedno lice koje ima prebivalište u jednom gradu bude izabrano na dužnost sudije ili tužioca u drugom gradu. Naime, prema članu 28. Zakona o VSTV-u, potpuno isti uvjeti propisani su za imenovanje sudija osnovnih sudova u Republici Srpskoj, Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH i općinskih sudova u FBiH, pri čemu nije postavljen uvjet da kandidat za sudiju mora dolaziti samo iz sjedišta suda. Naprotiv, kao što je već rečeno, sama politika VSTV-a, čiji je cilj da osigura nezavisnost i nepristrasnost sudija i tužilaca, dovodi do češćeg imenovanja sudija i tužilaca van njihovog prebivališta. Takva situacija zahtijeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu za odvojeni život od porodice i smještaj u mjestu rada.“
45. U tom smislu, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2985/19 (tačka 53. Odluke) zaključio: „Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o plaćama za koji je, kada je u pitanju državni nivo, Ustavni sud već utvrdio (vidi već navedene odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i U 29/13) da nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži, između ostalog, odredbe u pogledu naknada za odvojeni život i troškova smještaja u toku rada. Slijedom navedenog, primjenjujući praksu iz predmeta br. U 7/12 i U 29/13 na konkretan slučaj, pošto se de facto radi o zakonima s gotovo identičnim relevantnim sadržajem samo na različitim nivoima (u konkretnom slučaju u pitanju je Federacija Bosne i Hercegovine), Ustavni sud je mišljenja da je osporena presuda zasnovana na Zakonu o plaćama koji, zbog toga što ne sadrži odredbe koje reguliraju naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja, nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, na koji način su povrijeđena apelantova prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.“
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da iz Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeće Bosne i Hercegovine o imenovanju sudije u Okružni sud u Banjaluci od 18. aprila 2014. godine proizlazi da je apelant imenovan za sudiju u Okružni sud u Banjaluci počev od 15. maja 2014. godine, odnosno da je apelant u stalnom radnom odnosu u Okružnom sudu u Banjaluci, na radnom mjestu sudije, da apelant ima prebivalište u Tuzli, te da s obzirom na udaljenost između Tuzle i Banjaluke nije u mogućnosti da svakodnevno putuje na posao, a da mu pri tome nisu priznata prava na naknadu za odvojeni život i smještaj jer Zakon o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ne sadrži odredbe koje reguliraju naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja. Imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2985/19 u pogledu navedenog pitanja na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno primjenjujući praksu iz predmeta br. U 7/12 i U 29/13 na konkretan slučaj, pošto se de facto radi o zakonima sa gotovo identičnim relevantnim sadržajem samo na različitim nivoima (u konkretnom slučaju u pitanju je Republika Srpska), Ustavni sud smatra da je osporena presuda zasnovana na Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj koji, zbog toga što ne sadrži odredbe koje reguliraju naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja, nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, na koji način su povrijeđena apelantova prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, za razliku od presude Osnovnog suda iz čijeg obrazloženja proizlazi da „uporište za ocjenu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva nalazi i u obavezujućem pravnom stavu odluka Ustavnog suda broj U 7/12 od 31. januara 2013. godine i broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine“.
47. Ustavni sud smatra da je zbog navedenih razloga, te radi efikasne zaštite apelantovog prava na pravično suđenje, neophodno ukinuti osporenu odluku u relevantnom dijelu, te naložiti Okružnom sudu da donese novu odluku koja će biti u skladu s apelantovim ustavnim pravima. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti Narodnoj skupštini Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da preduzmu odgovarajuće mjere u smislu dopuna Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj u relevantnom dijelu kako bi se osiguralo poštovanje ustavnih prava u smislu ove odluke, kao i u svim drugim relevantnim slučajevima.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ostali navodi
49. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredama apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kada je Okružni sud osporenu presudu zasnovao na Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj koji, primjenom prakse Ustavnog suda iz predmeta br. U 7/12 i U 29/13, zbog toga što ne sadrži odredbe koje propisuju naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja, nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
51. Na osnovu, člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić