Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1678/20 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1678/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1678/20, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 180008 18 Pž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 180008 16 Ps od 15.

ožujka 2020. godine.

1.OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 8. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 180008 18 Pž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 180008 16 Ps od 15. ožujka 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužitelja Hepok d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) i od tužene Zemljoradničke zadruge Terra Futura, Blagaj (u daljnjem tekstu: tužena ), na čijoj strani se u postupku uključio apelant u svojstvu umješača, zatraženo je 13. listopada 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 22. listopada 2021. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje 1 Apelant je sudjelovao kao umješač na strani tužene u postupku koji je završen presudama koje se osporavaju apelacijom.

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 180008 16 Ps od 15. ožujka 2018. godine (koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda od 20. ožujka 2018. godine) obvezana je tužena da na ime duga isplati tužitelju iznos od 8.015,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da su tužitelj kao zakupodavac i tužena kao zakupac 22. kolovoza 2007. godine zaključili ugovor o dugoročnom zakupu poljoprivrednog zemljišta (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) od 22. kolovoza 2007. godine s aneksima tog ugovora od 30. lipnja 2008. i od 10. srpnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Naime, Općinski sud je utvrdio da su predmetne nekretnine bile u posjedu tužitelja s pravom korištenja, te da je s tuženom zaključio predmetni ugovor, jer ih nije koristio u skladu s odredbom članka 24. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 2/98) koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (članak 1. točka 1.3. spornog ugovora). Općinski sud je utvrdio da je u predmetnom ugovoru (članak 1. točka l.5. ugovora) konstatirano da se sporni ugovor smatra punovažnim uz odluku Nadzornog odbora tužitelja kao zakupodavca, te da su se ugovorne strane suglasile da za punovažnost spornog ugovora nije potrebna druga suglasnost. Pored toga, Općinski sud je naveo da su predmetne nekretnine nakon zaključenja spornog ugovora predane u posjed tuženoj, uz obvezu da tužitelju plaća ugovorenu naknadu na ime zakupa, te da ih tužena još uvijek nesmetano koristi za svoje potrebe.

7. Cijeneći da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužena nakon zaključenja spornog ugovora tužitelju uredno plaćala naknadu na ime zakupa, te da u razdoblju od 17. lipnja 2014. do 30. svibnja 2016. godine nije izvršila ugovorenu obvezu plaćanja navedene naknade, Općinski sud je, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, utvrdio da ukupan dug tužene prema tužitelju iznosi 8.015,00 KM. Imajući u vidu odredbu članka 142. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 52/09) kojom je propisano da „ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta sklopljeni i ovjereni prije stupanja na snagu ovog zakona, važeći su do isteka ugovornog odnosa“. Općinski sud je potom, pozivajući se na odredbe članka 29. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 2/98), kao i čl. 583. i 585. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen, te je odlučio kao u izreci presude. Odluku o kamati Općinski sud je temeljio na članku 277. ZOO, a odluku o troškovima postupka na odredbama čl. 386. i 387. ZPP.

8. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 180008 18 Pž od 26. veljače 2020. godine žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Istom presudom usvojen je apelantov prijedlog za sudjelovanje u parnici u svojstvu umješača na strani tužene, te da prima parnicu u stanju u kakvom se nalazi u momentu stupanja u parnicu.

9. Kantonalni sud je dalje ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tužitelj i tužena 22. kolovoza 2007. godine zaključili sporni ugovor o dugoročnom zakupu poljoprivrednog zemljišta, te da je tužitelj kao zakupodavac obavijestio tuženu kao zakupca da se radi o zemljištu koje tužitelj ne može koristiti u skladu s odredbom članka 24. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (članak 1. točka 1.3. predmetnog govora). U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bile u posjedu tužitelja i da nisu bile predmet privatizacije tužitelja, niti su imale bilo kakvih drugih tereta koji bi onemogućili tuženu kao zakupca u njihovom korištenju. Kantonalni sud je ukazao da je u momentu zaključenja spornog ugovora postojala suglasnost tužene da se predmetni ugovor, uz odluku Nadzornog odbora tužitelja, smatra punovažnim, te da za njegovu punovažnost nije potrebna nikakva druga suglasnost (članak 1. točka l.5. ugovora). Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju tužitelj je dokazao činjenicu da je nakon zaključenja spornog ugovora tuženoj predao u posjed predmetne nekretnine koje još uvijek nesmetano koristi.

10. Imajući u vidu sadržaj odredbe članka 142. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 52/09), kao i nesporno utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme važenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 2/98), čijim člankom 29. je propisano: „Ako vlasnik, odnosno posjednik ili držalac poljoprivrednog zemljišta na kojem postoji pravo vlasništva nije u mogućnosti da koristi poljoprivredno zemljište u skladu sa člankom

24. Zakona, dužan je osigurati njegovu uporabu putem davanja zemljišta u zakup ili na drugi način, u skladu s važećim propisima kojima su utvrđena pitanja davanja nekretnina u zakup.“ U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno dokazano da su tužitelj i tužena zaključili sporni ugovor pozivajući se na odredbe članka 29. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 2/98), kako proizlazi iz članka 1. točka 1.3. spornog govora, na kojem tužitelj i temelji svoj zahtjev za isplatu duga po osnovi ugovorene zakupnine. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se ugovorom o zakupu zasniva obligacijsko-pravni, a ne stvarno pravni odnos, te je, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj kao zakupodavac aktivno legitimiran da od tužene kao zakupca potražuje zakupninu shodno odredbama članka 1. točka 1.3. i članka 4. predmetnog ugovora, kao i članka 583. stavak 1. ZOO. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Zakon ne predviđa posebnu ovjeru ugovora o zakupu jer se ne radi o stvarnopravnom ugovoru, pa nije propisana posebna ovjera potpisa.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, te u svezi s tim nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, apelant je naveo da je izvedenim dokazima dokazao da tužitelj nije dobio pravni akt na temelju kojeg bi se mogao smatrati valjanim korisnikom predmetnih nekretnina jer je tužitelj pravni sljednik „bivšeg društvenog poduzeća“. Stoga, apelant smatra da predmetni ugovor „ima elemente nedopuštenih ugovora“ jer se tužitelj u njemu pojavljuje u svojstvu zakupodavca iako je znao da ne može raspolagati s predmetnim nekretninama kao poljoprivrednim zemljištem. Također, apelant smatra da je predmetni ugovor „bez valjane pravne osnove“ jer na njemu nedostaje suglasnost pravobranitelja. Apelant, također, smatra da osporene odluke nisu jasno i dovoljno obrazložene.

b) Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u osporenoj presudi jer je uz pravilnu primjenu materijalnog prava taj sud pravilno postupio prilikom donošenja osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo koje je bilo relevantno u konkretnom slučaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 24.

Pravne osobe koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom na zemljištu, fizičke osobe koje su vlasnici zemljišta i drugi korisnici poljoprivrednog zemljišta (u daljnjem tekstu: korisnici), dužni su poljoprivredno zemljište koristiti na način koji najviše odgovara prirodnim osobinama zemljišta i postojećim ekonomskim i agrotehničkim uvjetima.

Pod uporabom poljoprivrednog zemljišta, u smislu ovog zakona, podrazumijeva se: glavna i doknadna obradba zemljišta, unapređivanje voćnjaka, vinograda, livada i pašnjaka, kao i drugi radovi za racionalnu uporabu poljoprivrednog zemljišta u cilju povećanja poljoprivredne proizvodnje.

Članak 29.

Ako vlasnik, odnosno posjednik ili držatelj poljoprivrednog zemljišta na kojem postoji pravo vlasništva (u daljnjem tekstu: vlasnik) nije u mogućnosti da koristi poljoprivredno zemljište sukladno članku 24. ovog zakona, dužan je osigurati njegovu uporabu putem davanja zemljišta u najam ili na drugi način, sukladno propisima kojima su utvrđena pitanja davanja nekretnina u najam.

15. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 142. stavak (2) Ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta, sklopljeni i ovjereni prije stupanja na snagu ovoga Zakona, vrijede do proteka ugovorenog roka.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

17. Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 583.

Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.

Ako nije drukčije ugovoreno ili u mjestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vrijeme, po isteku tog vremena.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 180008 18 Pž od 26. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. svibnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

23. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, toč. 12.–15.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nositelja javne vlasti ispitivao, u pravilu, u svezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju osobna prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. travnja 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 28.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. lipnja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na isplatu duga, dakle nesporno je da se radi o postupku građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

29. Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama pri čemu nije izostala ocjena dokaza i obrazloženje u svezi s tim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da tužitelju pripada pravo na potraživanje novčanog iznosa na ime zakupnine, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu i ZOO, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant ponavlja prigovore koje je isticao tijekom postupka pred Kantonalnim sudom, a što je u konačnici cijenio Kantonalni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su važile u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i ZOO na kojima su utemeljene osporene presude, a shodno apelantovim prigovorima u kontekstu obrazloženja i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih presuda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

Ostali navodi

31. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, osim što navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava i izostanku relevantnog obrazloženja u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem prava na imovinu, Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neutemeljenim i pozivanje na krašenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu i ZOO na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja tužbeni zahtjev utemeljen.

33. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neutemeljeni.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1678/20 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio