Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1290/20 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1290/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1290/20, rješavajući apelaciju „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hidrogradnje“ d.d.

Sarajevo, u stečaju, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 052373 19 Rev od 21.

januara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 052373 19 Rev od 21. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tuženog Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, zatraženo je 14. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 20. maja 2021. godine, Općinski sud 28. maja 2021. godine, te tuženi 31. maja 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 27. decembra 2021. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Društvo „Bosnaplod Export Import“ d.d. u mješovitoj svojini Sarajevo bilo je upisano u registar društava rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 19. novembra 1991. godine.

8. Društvo „Bosnaplod Export-Import“ d.d. Sarajevo, pravni sljednik „Bosnaplod Export Import“ d.d. u mješovitoj svojini Sarajevo, (u daljnjem tekstu: predmetno društvo) pokrenulo je i vodilo parnični postupak protiv apelantice (tada tužene) koji se okončao donošenjem Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014409 03 Ps 2 od 7. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014409 12 Pž od 9. maja 2012. godine i Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014409 12 Rev od 7. februara 2013. godine na osnovu kojih je apelantica obavezana da predmetnom društvu na osnovu duga isplati iznos od 382.725,62 USD sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.

9. U međuvremenu apelantica je 21. januara 2011. godine od Općinskog suda u Sarajevu – Odjel registra privrednih subjekata zatražila da se po službenoj dužnosti donese odluka o prestanku predmetnog društva shodno čl. 382. i 385. Zakona o privrednim društvima.

10. Rješavajući apelaciju koju je apelantica 25. aprila 2013. godine podnijela protiv navedene presude Vrhovnog suda od 7. februara 2013. godine, Ustavni sud je na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 1795/13 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio apelanticinu apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Naime, u toj odluci je u obrazloženju navedeno: „Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u vrijeme kada je vođen i pravomoćno okončan predmetni parnični postupak (presuda Kantonalnog suda od 9. maja 2012. godine, odnosno presuda Vrhovnog suda od 7. februara 2013. godine) tužilac bio upisan u sudski registar, tj. da je imao svojstvo pravnog lica u smislu člana 5. Zakona o privrednim društvima, pa da je, shodno članu 291. ZPP, mogao da se pojavljuje kao stranka u postupku.“

11. Rješenjem o izvršenju broj 65 0 Ip 303306 12 Ip od 6. februara 2013. godine (apelantica kao izvršenik) dozvoljeno je izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja, tj. predmetnog društva radi naplate potraživanja po navedenoj pravomoćnoj presudi na novčanim sredstvima na apelanticinim transakcijskim računima (u tom postupku predmetno društvo je kao tražilac izvršenja naplatilo dio novčanog iznosa na ime duga).

12. Apelantica i predmetno društvo su zaključili Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obaveza od 28. marta 2014. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) po navedenim presudama kojim su utvrdili stanje duga izvršenika, tj. apelantice prema predmetnom društvu kao tražiocu izvršenja, po navedenim izvršnim ispravama, na dan 21. mart 2014. godine, te ugovorili način izmirenja duga.

13. Općinski sud u Sarajevu – Odjel registra privrednih subjekata, odlučujući po službenoj dužnosti, donio je Rješenje broj 065-0-Reg-14-001030 od 25. aprila 2014. godine kojim je utvrdio prestanak predmetnog društva.

14. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 St 569320 16 ST od 22. septembra 2016. godine otvoren je stečajni postupak nad apelanticinom imovnom, određen stečajni upravnik i pozvani povjerioci da prijave svoja potraživanja.

15. Općinski sud u Sarajevu – Odjel registra privrednih subjekata je 5. oktobra 2018. godine donio rješenje o brisanju predmetnog društva iz sudskog registra.

Predmetni parnični postupak

16. Apelantica je 12. marta 2015. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete.

17. Općinski sud je određena ročišta odložio na zahtjev i uz saglasnost obje parnične stranke zbog omogućavanja izvođenja svih predloženih relevantnih dokaza, a na pripremnom ročištu održanom 13. juna 2017. godine Općinski sud je, imajući u vidu duži protek vremena od prethodnog ročišta, promjene apelanticinih punomoćnika, kao i činjenicu da tuženi nije dostavio dokumentaciju u toku jedne godine, donio rješenje kojim se postupak vraća u fazu podnošenja tužbe i odgovora na tužbu.

18. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 052373 15 P od 16. novembra 2018. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati iznos od 382.725,62 USD u protivvrijednosti KM po srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, počev od 24. novembra 1995. godine do isplate. Također, da joj isplati iznos od 81.002,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. novembra 2011. godine pa do isplate, da joj isplati iznos od 1.041.230,00 KM na ime izgubljene dobiti, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. januara 2015. godine pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, obavezana je apelantica da tuženom isplati troškove parničnog postupka u određenom iznosu, a tuženi je odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.

19. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tokom postupka (uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, vještačenje po vještaku ekonomske struke, te su kao svjedoci saslušani R. S. i M. M., apelanticini zaposlenici u spornom periodu, kao i F. Đ., ranija zaposlenica Odjeljenja registarskog suda u Sarajevu). Nadalje, Općinski sud je istakao da je sporno da li je postupak brisanja predmetnog društva pred Odjeljenjem registarskog suda u Sarajevu neblagovremeno proveden – rješenje o brisanju doneseno 5. oktobra 2018. godine i da li je to utjecalo na uzrokovanje materijalne štete apelantici, koja je u navedenom izvršnom postupku morala ispunjavati obaveze prema predmetnom društvu. S druge strane, nesporno je da je predmetno društvo imalo blokirane račune duži vremenski period, ali sporan je dakle i osnov i visina potraživanja po osnovu naknade materijalne štete. Dalje, Općinski sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete s obzirom na to da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica bila pasivno legitimirana u postupku po tužbi predmetnog društva, što nije osporeno u toku navedenih postupaka – parničnog i izvršnog. Osim toga, istaknuto je da je i sporazumom, notarski obrađenim, potvrđeno da je navedeni dug postojao, kao i da su dogovoreni način i rokovi plaćanja. Također, ukazano je da u pogledu tužbenih navoda da je apelantica trpjela štetu zbog blokiranja računa, taj navod nije dokazan jer su i svjedoci – apelanticini raniji zaposlenici potvrdili da su postojali namjenski računi čije otvaranje je naložila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantica mogla poslovati, a također su izjavili da računi nisu bili blokirani samo zbog apelanticinog duga prema predmetnom društvu, nego i zbog duga prema zaposlenicima, kao i prema drugim povjeriocima.

20. Nadalje, Općinski sud je istakao da kod utvrđenih činjenica da je predmetno društvo brisano 5. oktobra 2018. godine, a rješenje o izvršenju doneseno 6. februara 2013. godine (na osnovu kojeg je izvršena blokada računa) u odnosu na apelanticu, kao i da je rješenje kojim je utvrđen prestanak rada predmetnog društva pravomoćno sa 7. aprilom 2015. godine, proizlazi da navodna šteta nije u uzročnoj vezi s postupanjem suda u vezi s brisanjem predmetnog društva. Također je ukazano da u konkretnom postupku nije utvrđeno niti dokazano da su postojali uvjeti za brisanje predmetnog društva prije, ranije navedene, odluke parničnog suda kojom je utvrđen iznos dugovanja od strane apelantice predmetnom društvu, naprotiv, samim tim što je odluka o prestanku rada predmetnog društva donesena 25. aprila 2014. godine, a rješenje o brisanju 5. oktobra 2018. godine, zbog toga nema protivpravnosti u radnjama organa tužene kao zakonske pretpostavke za naknadu štete u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Isto tako, navedeno je da nije dokazano da je postupanje sudije u postupku brisanja predmetnog društva bilo van pravila struke. Također, Općinski sud je istakao da da bi se dosudila naknada štete potrebno je postojanje konkretne štete koja prelazi normalne granice, a apelantica ničim nije dokazala da trpi konkretnu štetu.

21. Apelantica je protiv prvostepene presude izjavila žalbu, te je 19. februara 2019. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 052373 19 Gž od 3. juna 2019. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Istovremeno je odbijen tuženi sa zahtjevom za isplatu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u određenom iznosu.

23. U obrazloženju presude Kantonalnog suda konstatirano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne postoji odgovornost Općinskog suda u Sarajevu, a samim tim ni tuženog kao njegovog osnivača za navodnu štetu koju je pretrpjela apelantica, te je citirana odredba člana 172. ZOO. U vezi s tim, navedeno je da da bi ostvario pravo na naknadu štete od pravnog lica po pravilima o odgovornosti za drugoga oštećeni mora dokazati, pored općih uvjeta za građanskopravnu odgovornost, da je štetu pričinio organ nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija, a odgovornost pravnog lica uvjetovana je neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa, osim ako je riječ o pogrešnom tumačenju propisa (Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900874 08 Rev od 1. decembra 2009. godine).

24. Isto tako, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno cijenio odredbe čl. 382. i 385. Zakona o privrednim društvima kada je utvrdio da zakonom nije propisan rok u kojem je registarski sud dužan donijeti odluku o prestanku preduzeća koje u roku iz čl. 382. i 383. Zakona o privrednim društvima ne podnese prijavu za upis u registar društava usklađivanja statusa s odredbama tog zakona. Naime, ukazano je da je propisan rok u kojem su privredna društva dužna podnijeti prijavu, ali ne i rok u kojem je sud dužan donijeti odluku o prestanku preduzeća. Pored toga, da donošenje odluke o prestanku preduzeća ne podrazumijeva automatski brisanje privrednog društva iz registra privrednih društava za koji je također propisana procedura u skladu s odredbama članova od 68. do

74. Zakona o registru poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o registru). Dakle, istaknuto je da je predmetno preduzeće sve do donošenja rješenja o brisanju iz sudskog registra imalo stranačku sposobnost shodno odredbi člana 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što slijedi iz presuda Općinskog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda (presude navedene u uvodnim napomenama ove odluke), koji po službenoj dužnosti paze na stranačku sposobnost i zastupanje i koji su predmetno društvo tretirali kao stranku u navedenom postupku.

25. Osim toga, navedeno je da prvostepeni sud osnovano navodi da nisu ispunjeni ni uvjeti iz odredbe člana 154. ZOO kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Da bi postojala šteta potrebno je da se kumulativno ispune tri uvjeta: štetna radnja, štetna posljedica i uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedice. Štetna radnja se po pravilu sastoji u protivpravnom postupku koji može biti aktivan (komitivan) – kada se sastoji u preduzimanju radnje koja je trebala da izostane ili pasivan (omitivan) – kada se sastoji u propuštanju da se preduzme radnja koja je morala biti preduzeta. Shodno tome, ukazano je da u konkretnom slučaju ne postoji štetna radnja koju je pričinio Općinski sud u Sarajevu, a koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s eventualnom štetnom posljedicom koju trpi apelantica. Isto tako, činjenica da je apelantici u izvršnom postupku povodom izvršenja naprijed navedenih pravomoćnih i izvršnih presuda blokiran račun je redovan način provođenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika, te se ta činjenica ne može dovesti u vezu sa štetom koju je apelantica trpjela u svom poslovanju zbog blokiranog računa. Imajući u vidu sve navedeno, ukazano je da apelantica nije dokazala da joj je šteta pričinjena na opisani način, da joj je štetu pričinio Općinski sud u Sarajevu, za koju odgovara tuženi, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

26. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 052373 19 Rev od 21. januara 2020. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 052373 19 Gž od 3. juna 2019. godine.

27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na postojanje osnova odgovornosti tuženog za štetu koja je nastala propustom suda kao organa tuženog da postupi po službenoj dužnosti (ili po apelanticinom zahtjevu koji je podnesen 2011. godine), te utvrdi prestanak postojanja društva koje nije u zakonskom roku izvršilo usklađivanje svog statusa sa Zakonom o privrednim društvima, a zatim i njegovo brisanje iz registra privrednih društava. Nadalje, ukazano je da su Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu, po članu 32. stav 1. Ustava Kantona Sarajevo, organi tuženog, pa kako nemaju svojstvo pravnog lica, to je tuženi pravno lice koje odgovara za njihov rad u vršenju ili u vezi s vršenjem njegovog rada. Zatim, navedeno je da u konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je Općinski sud u Sarajevu propustio da po službenoj dužnosti, ali i po apelanticinom zahtjevu, utvrdi prestanak predmetnog društva nakon što to društvo do 30. juna 2008. godine kao zakonom propisanom roku nije izvršilo usklađivanje svog statusa s odredbama Zakona o privrednim društvima, budući da je to sud trebao učiniti po članu 385. stav 1. Zakona o privrednim društvima, a zatim nije postupio ni po članu 69. stav 1. tačka 2. Zakona o registru, tj. nije izvršio brisanje tog pravnog subjekta iz registra.

28. Također, ukazano je da je u postupku utvrđeno da je Registarski sud donio rješenje o prestanku predmetnog društva 25. aprila 2014. godine, a rješenje o brisanju tog društva 5. oktobra 2018. godine. Iz tog razloga, Vrhovni sud je naveo da je organ tuženog izvršio svoju funkciju koja mu je propisana kao nadležnost i obaveza po zakonima, a činjenica da je to izvršeno s vremenskom distancom koja nije odgovarala apelantici nije osnov za potraživanje naknade štete od tuženog, jer nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da Registarskom sudu Zakon o privrednim društvima nije ni odredio rok u kojem se radnje utvrđivanja prestanka društva moraju izvršiti, kao što nije propisan ni rok za brisanja društva iz registra po Zakonu o registru. Dakle, ukazano je da je tačno da je predmetno društvo moralo izvršiti usklađivanje svog statusa sa Zakonom o privrednim društvima u propisanom roku, da je propustom da tako postupi ostavilo prostor da kao društvo prestane postojati i bude brisano iz registra privrednih subjekata, zbog čega bi izgubilo svojstvo pravnog lica i stranačku sposobnost, ali se to nije dogodilo, a parnični postupak je cijelo to vrijeme trajao. Budući da Registarski sud nije bio u obavezi da u nekom propisanom roku odluči o apelanticinom zahtjevu za utvrđenje prestanka postojanja predmetnog društva ili po službenoj dužnosti, ne može se prihvatiti izvršenje pravomoćne presude nad imovinom apelantice kao štetna radnja, a da je šteta nastala tim izvršenjem u uzročnoj vezi s vršenjem ili u vezi s vršenjem funkcije Registarskog suda. Prema tome, ocjenjujući dokazanost osnova za primjenu člana 172. stav 1. ZOO, Vrhovni sud je konstatirao da apelantica nije dokazala da je štetu koju potražuje pretrpjela zbog propusta Općinskog suda u Sarajevu u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije kao organa tuženog, pa je stoga našla da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijena apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je predmetno društvo trebalo biti brisano iz sudskog registra jer nije postupilo po odredbi člana 382. Zakona o privrednim društvima kojom je propisano da su sva privredna društva, uključujući i ona s učešćem državnog kapitala u vlasničkoj strukturi, dužna oblik, firmu, osnovni kapital i statut uskladiti s tim zakonom i podnijeti prijavu za upis u registar društava najkasnije do 30. juna 2008. godine. Budući da predmetno preduzeće to nije učinilo, Općinski sud u Sarajevu je po službenoj dužnosti u skladu sa članom 385. stav 1. Zakona o privrednim društvima bio dužan donijeti i objaviti u Službenim novinama Federacije BiH odluku o prestanku preduzeća. Nadalje, apelantica ukazuje da da je Općinski sud u Sarajevu kao registarski sud tako postupio za predmetno preduzeće, to preduzeće ne bi imalo stranačku sposobnost, odnosno ne bi moglo učestvovati u parničnom postupku u kojem je apelantica obavezana da mu isplati određeni novčani iznos i povodom kojeg se vodi izvršni postupak, zbog čega je apelantici pričinjena šteta kako u vidu isplate iznosa koji je isplatila predmetnom preduzeću kao tražiocu izvršenja, tako i u vidu izgubljene dobiti zbog blokade računa, na koji iznos je nakon provedenog vještačenja opredijelila tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude. Također, apelantica tvrdi da je dokazala postojanje svih elemenata za naknadu štete od tuženog iz čl. 154. i 155. ZOO, kao i da su sudovi, pogrešno primjenjujući materijalno pravo i pogrešno i nepotpuno utvrđujući činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari, povrijedili odredbe člana 8. ZPP kada nisu savjesno cijenili sve provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi.

II.Odgovori na apelaciju

31. Vrhovni sud je naveo da apelanticini navodi o povredi navedenih prava nisu osnovani jer je presuda donesena u skladu s materijalnim pravom.

32. Kantonalni sud je istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavom koji su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud izrazili u svojim odlukama. Dakle, radi se o različitim pravnim shvaćanjima, a različita pravna shvaćanja ne bi se mogla dovoditi u vezu s povredama Evropske konvencije. Nadalje, ukazano je da je u konkretnoj situaciji taj sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku, kao i da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je iznosila tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, na koje su se izjasnili sudovi prilikom donošenja svojih odluka. Najzad, navedeno je da nisu osnovani navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku koji bi se odnosili na taj sud jer je Kantonalni sud primio spis po žalbi 19. februara 2019. godine, a presudu donio 3. juna 2019. godine, dakle unutar predvidivog roka za donošenje odluke. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. Općinski sud je dostavio predmetni spis na uvid i naveo da je presuda donesena nakon zakonito provedenog postupka uz uvažavanje prava na pravično suđenje u skladu s Evropskom konvencijom. U pogledu dužine trajanja postupka istaknuto je da se iz dostavljenog spisa može utvrditi da je upravo apelantica ta koja je, mijenjajući punomoćnike, djelimično doprinijela dužini trajanja postupka, a također su odlagana ročišta na zahtjev i uz saglasnost obje parnične stranke zbog omogućavanja izvođenja svih predloženih relevantnih dokaza, što je taj sud i uvažavao kako ne bi bilo onemogućeno pravo na pravično suđenje.

34. Tuženi je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Naime, ukazano je da prema apelaciji suština blokade računa i navodne štete koju je apelantica pretrpjela u propustu u radu Općinskog suda u Sarajevu i u neblagovremenom brisanju subjekta upisa u registru suda – predmetnog preduzeća, koje je nakon uspjeha u sudskim postupcima u izvršnom postupku blokiralo apelanticin račun. Nadalje, iako su nižestepeni sudovi i Vrhovni sud utvrdili da nema propusta na strani Općinskog suda u Sarajevu, koji apelantica pogrešno tretira organom Kantona Sarajevo, a koji to nije shodno odredbama Zakona o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo i Zakona o sudovima Federacije BiH, sve i u slučaju dokazanog propusta, u toku postupka pred prvostepenim sudom dokazana je činjenica nepostojanja uzročno-posljedične veze eventualnog propusta s eventualnom štetom apelantici. Dakle, sve i da je dokazan propust suda, sve i da se Općinski sud u Sarajevu može cijeniti organom Kantona Sarajevo, nije dokazana uzročno-posljedična veza, odnosno upravo suprotno, dokazana je činjenica da isključivi razlog blokade apelanticinog računa nije nebrisanje subjekta upisa – predmetnog preduzeća iz sudskog registra. V.Relevantni propisi

35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

37. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 382.

Sva privredna društva, uključujući i ona sa učešćem državnog kapitala u vlasničkoj strukturi, dužna su oblik, firmu, osnovni kapital i statut uskladiti sa ovim Zakonom i podnijeti prijavu za upis u registar društva najkasnije do 30. 6. 2008. godine.

Član 385. stav 1.

Registarski sud će po službenoj dužnosti donijeti i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” odluku o prestanku preduzeća koje u roku iz čl. 382. i 383. ovog zakona ne podnese prijavu za upis u registar društava usklađivanja statusa sa odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 052373 19 Rev od 21. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 27. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelantica tvrdi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelanticinoj tužbi radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na osporenu odluku

46. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi analizirao odluke sudova u više predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u vezi s odgovornošću po principu objektivne odgovornosti kao u konkretnom slučaju (član 172. stav 1. ZOO). Tako je u Odluci broj AP 1643/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1643/17, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud naglasio da su pretpostavke za naknadu štete po osnovu ovog vida odgovornosti: da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja određenu službu, odnosno djelatnost, i da moraju biti ispunjene i opće pretpostavke za štetu, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio „da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Viši privredni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je štetnom radnjom Osnovnog suda, odnosno nepostupanjem Osnovnog suda u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a i načelom hitnosti, u smislu člana 5. stav (1) ZIP-a, nastala šteta tužiocu za koju, u smislu člana 17. Ustava RS odgovara apelantica prema načelu objektivne odgovornosti jer su tokom postupka rasvijetljene sve okolnosti koje su ukazale da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i štetne radnje…“

48. S druge strane Ustavni sud, ukazuje da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2582/18 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) navedeno: „...Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da postojanje štete samo po sebi nije dovoljno bez dokazivanja i uzročno-posljedične veze između štete i postupanja službenika sabirnog centra, za što apelantica Marijana tokom postupka nije pružila dokaze, pa shodno tome proizvoljnost redovnih sudova u dijelu obrazloženja kojim se za ovaj vid štete zahtijeva i krivica, u konačnici nije za posljedicu doveo do kršenja prava apelantice Marijane na pravično suđenje.“

49. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno odbijen njen tužbeni zahtjev jer da je Općinski sud u Sarajevu kao registarski sud postupao po službenoj dužnosti predmetno društvo ne bi imalo stranačku sposobnost, odnosno ne bi moglo učestvovati u parničnom postupku u kojem je apelantica obavezana da mu isplati određeni novčani iznos i povodom kojeg se vodi izvršni postupak, zbog čega je apelantici pričinjena šteta kako u vidu isplate iznosa koji je isplatila predmetnom društvu kao tražiocu izvršenja, tako i u vidu izgubljene dobiti zbog blokade računa. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da u konkretnom slučaju ne postoji štetna radnja koju je pričinio Općinski sud u Sarajevu, a koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s eventualnom štetnom posljedicom koju trpi apelantica, odnosno da apelantica nije dokazala da je štetu koju potražuje pretrpjela zbog propusta Općinskog suda u Sarajevu u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije kao organa tuženog. Činjenica da je apelantici u izvršnom postupku povodom izvršenja pravomoćnih i izvršnih presuda blokiran račun je redovan način provođenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika, te se ta činjenica ne može dovesti u vezu sa štetom koju je apelantica trpjela u svom poslovanju zbog blokiranog računa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 172. stav 1. ZOO propisano: „Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, doveli ih u kontekst relevantnih zakonskih odredbi, te dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

52. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 12. marta 2015. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 21. januara 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i oko deset mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.

Analiza dužine trajanja postupka

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, imajući u vidu da je proveden određeni broj materijalnih dokaza, da je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, te da je saslušan određeni broj svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

54. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka mijenjala punomoćnike, te predlagala odlaganje ročišta, što jest njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

55. Zatim, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u relevantnom periodu redovni sudovi donijeli tri meritorne presude. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i osam mjeseci, u kojem periodu je taj sud određena ročišta odložio na zahtjev i uz saglasnost obje parnične stranke, a na pripremnom ročištu održanom 13. juna 2017. godine je, imajući u vidu duži protek vremena od prethodnog ročišta, promjene apelanticinih punomoćnika, kao i činjenicu da tuženi nije dostavio dokumentaciju u toku godine dana, te uz prethodnu saglasnost punomoćnika, donio rješenje kojim se postupak vraća u fazu podnošenja tužbe i odgovora na tužbu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko tri mjeseca (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi). Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu u roku od oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

56. Imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu da su u okviru analiziranog perioda (četiri godine i oko deset mjeseci) redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i da je apelantica do konačne odluke u svom predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

58. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporenu odluku), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelanticin tužbeni zahtjev i pri tome se pozvali na relevantne zakonske odredbe. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u trajanju od četiri godine i oko deset mjeseci, u kojem su redovni sudovi donijeli tri presude, prešla granice „razumnog roka“.

60. Nadalje, Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju ovih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić