Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3116/20 (D.G.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Kazna
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3116/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3116/20, rješavajući apelaciju D. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija D. G.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija D. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 004657 17 K 4 od 3. septembra 2019.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant D. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati Alen Nakić i Senad Kreho iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 004657 17 K 4 od 3. septembra 2019. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila od izvršenja osporena presuda Kantonalnog suda do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici od 14. oktobra 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3116/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 28. aprila 2021. godine.
5. Apelant je 11. augusta 2021. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 004657 20 Kvlz od 14. juna 2021. godine kojom je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2898/21. Odlučujući o toj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 2898/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je navedena apelacija odbačena kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Više javno tužilaštvo iz Sarajeva je optužnicom od 4. novembra 1993. godine, izmijenjenom na glavnom pretresu od 14. januara 1994. godine, optužilo apelanta zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH).
8. Presudom Višeg suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Viši sud) od 14. januara 1994. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH. Iz stanja spisa predmeta (apelacionih navoda) proizlazi da je protiv ove presude nadležno tužilaštvo podnijelo žalbu koja je uvažena i prvostepena presuda od 14. januara 1994. godine ukinuta.
9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je, nakon ukidanja presude Višeg suda od 14. januara 1994. godine, Kantonalni sud donio presudu od 15. marta 2002. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 177. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U toj presudi je, između ostalog, navedeno da je donesena nakon zaključenog glavnog pretresa održanog javno u prisutnosti zamjenika kantonalnog tužioca, te u odsutnosti apelanta kao okrivljenog i u prisutnosti njegovog branioca advokata Ekrema Galijatovića z Sarajeva.
10. Presudom Vrhovnog suda od 18. juna 2002. godine apelantovu žalba je odbijena, a uvažena žalba Kantonalnog tužilaštva, te je preinačena u odluci o kazni prvostepena presuda od 15. marta 2002. godine tako da se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su protiv presude Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine žalbu podnijeli apelant putem svoga branioca i kantonalni tužilac.
11. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. septembra 2009. godine uvažen je apelantov zahtjev, te dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka završenog presudom Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine, koja je postala pravosnažna 18. juna 2002. godine. Također je odlučeno rješenjem da će se po njegovoj pravomoćnosti dostaviti osuđenom apelantu optužnica Višeg javnog tužilaštva od 4. novembra 1993. godine, koju je preuzelo Kantonalno tužilaštvo radi upoznavanja s predmetom. Rješenjem je isto tako određeno da se prekida izdržavanje kazne zatvora osuđenog apelanta u KPZ Zenica. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je osuđeni apelant bio u bjekstvu, pa mu je suđeno u odsustvu, nakon čega je po potjernici Kantonalnog suda uhapšen te je stupio na izdržavanje kazne zatvora 30. jula 2009. godine. U vezi s tim je navedeno i da su 30. jula 2009. godine apelantovi branioci (koji apelanta zastupaju i pred Ustavnim sudom) podnijeli molbu za ponavljanje postupka. Istaknuto je da je u molbi navedeno da je osuđenom apelantu suđeno u odsutnosti i da je za presudu Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine saznao tek u aprilu 2009. godine kada je u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD) lišen slobode po potjernici koja je za njim bila raspisana u vezi s navedenom pravosnažnom presudom Kantonalnog suda. Također je navedeno u obrazloženju presude i da se kantonalni tužilac o dopisu od 21. augusta 2009. godine saglasio za ponavljanje krivičnog postupka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski razlozi za ponavljanje postupka.
12. Presudom Kantonalnog suda od 2. aprila 2012. godine apelant je, između ostalog, proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav (1) KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru i ekstradicionom pritvoru.
13. Rješenjem Vrhovnog suda od 2. novembra 2012. godine uvažena je žalba apelantovog branioca, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti presuda Kantonalnog suda od 2. aprila 2012. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
14. Presudom Kantonalnog suda od 14. februara 2014. godine apelant je, između ostalog, proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i pet mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru, ekstradicionom pritvoru i početak izdržavanja kazne u KPZ Zenica.
15. Rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2014. godine žalba apelantovog branioca je djelimično uvažena, prvostepena presuda od 14. februara 2014. godine ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.
16. Presudom Kantonalnog suda od 18. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i pet mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru, ekstradicionom pritvoru i označeno vrijeme provedeno na izdržavanju kazne u KPZ Zenica. Dalje je presudom odlučeno, između ostalog, da se stavlja „van snage rješenje Vrhovnog suda od 18. juna 2002. godine kojim je preinačena odluka o visini kazne, osuđujuća presuda Višeg suda od 15. marta 2002. godine“.
17. Rješenjem Vrhovnog suda od 6. septembra 2017. godine žalba apelantovog branioca je djelimično uvažena i presuda Kantonalnog suda od 18. oktobra 2016. godine ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 0004657 17 K 4 od 3. septembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (13. septembra 1993. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav (1) „preuzetog KZRBiH“, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru, te ekstradicionom pritvoru, kao i označeno vrijeme provedeno na izdržavanju kazne u KPZ Zenica. Presudom je stavljena van snage presuda Vrhovnog suda od 18. juna 2002. godine kojom je preinačena u odluci o visine kazne osuđujuća presuda Višeg suda od 15. marta 2002. godine. Dalje je presudom odlučeno da se od apelanta oduzima pištolj označene marke koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela. Zatim je presudom odlučeno da se apelant oslobađa naknade troškova krivičnog postupka, koji padaju na teret sredstava suda, dok se oštećeni A. P. i D. V. P. sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.
19. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da je sud u ponovnom suđenju izveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci (od 6. septembra 2017. godine), tako su ponovo provedeni svi ranije izvedeni dokazi, kao i drugi dokazi. Pritom je navedeno i da je apelant u svojoj odbrani datoj na glavnom pretresu ostao pri svojoj ranije datoj odbrani, kako iskazu datom u istražnom postupku pred istražnim sudijom Višeg suda od 16. septembra 1993. godine tako i iskazu sa pretresa od 21. decembra 2009. godine i svim drugim iskazima sa ranijih pretresa (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). Dalje je ukazano na svjedoke i vještake koje je sud u toku dokaznog postupka ponovo saslušao (str. 4. i 5. presude).
20. Zatim je navedeno da je sud odlučivao o konačno preciziranoj optužnici na glavnom pretresu od 16. januara 2014. godine kojom se apelantu stavlja na teret da je izvršio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav (1) ranijeg KZRBiH. Pritom je navedeno da je sud prilikom donošenja presude izostavio navode iz činjeničnog opisa krivičnog djela iz precizirane optužnice, i to „držeći pištolj desnom rukom“ jer to nije pouzdano utvrđeno provedenim dokazima, niti je po ocjeni suda odlučno kojom je rukom apelant držao pištolj, smatrajući da na taj način nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe.
21. Utvrđenje da se kritični događaj desio u vrijeme, u mjestu i na način kako je navedeno u izreci presude Kantonalni sud je naveo da to proizlazi temeljem saglasnih izjava svjedoka, a što je potvrđeno i zapisnikom o uviđaju sa lica mjesta Višeg suda od 13. septembra 1993. godine, dovođenjem u vezu sa zapisnikom o rekonstrukciji događaja Višeg suda, sa crtežom lica mjesta rekonstrukcije, potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta (pištolja) od apelanta, vještačenjem putem vještaka za medicinsku oblast dr. Hamze Žuje, odnosno datim pismenim nalazima na zapisnik suda iz istrage označeni broj od 29. septembra 1993. godine, kao i s nastavka, a povodom obavljene rekonstrukcije događaja, vještaka za balistiku Nijaza Smajića, koji je ostao u cijelosti pri ranijim iskazima sa glavnih pretresa i datim pismenim nalazom na koji način je i potvrdio nalaz i mišljenje vještaka Borislava Stankova, dat na zapisnik suda u istrazi od 29. oktobra 1993. godine, a povodom obavljene rekonstrukcije događaja (pobliže opisano na stranici 5. presude).
22. U svjetlu navedenog utvrđenja, Kantonalni sud je u nastavku obrazloženja ukazao na sadržaj iskaza pojedinačno označenih i neposredno (pred sudom) saslušanih svjedoka (koji su se nalazili na licu mjesta u kritično vrijeme) i vještaka (pobliže opisano na str. 5–27. presude). U vezi s tim je, između ostalog, istaknuto da su iskazi označenih svjedoka međusobno saglasni, te da su u saglasnosti i sa označenom materijalnom dokumentacijom (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude). Dalje je, između ostalog, navedeno i da sadržaj ponovo izvedenih dokaza, suprotno stavu apelanta i apelantovog branioca, pruža u svemu pouzdan osnov za zaključak da se inkriminirani događaj desio upravo na način kako je to činjenično opisano u izreci presude (stranica 18. presude). Pritom je Kantonalni sud naveo da je važno istaći da, bez obzira na činjenicu što označeni vještaci nisu mogli pouzdano dati odgovor na pitanje kojom je rukom apelant držao pištolj dok je pucao u vrijeme kritičnog događaja (u oštećenog M.V. P.), navedena okolnost nije od značaja za donošenje odluke u ovoj krivičnopravnoj stvari. Ovo iz razloga što je, kako je to istakao Kantonalni sud, provedenim dokazima te iz apelantove odbrane bez sumnje utvrđeno da je apelant lice koje je ispaljenjem hica (tri metka) iz pištolja označene marke usmrtilo oštećenog M.V. P., što su na svoj način potvrdili i svjedoci koji su bili očevici događaja. Stoga je Kantonalni sud naveo da je iz činjeničnog opisa krivičnog djela iz optužnice izostavio navode „držeći pištolj desnom rukom“ jer to nije pouzdano utvrđeno provedenim dokazima, niti je po ocjeni suda odlučno kojom je rukom apelant držao pištolj, smatrajući da na taj način nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe (pobliže opisano na stranici 20. presude). Zatim je navedeno i da je apelant krivičnopravne radnje, za koje je proglašen krivim, poduzeo u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno. Na okolnost apelantove uračunljivosti Kantonalni sud je ukazao da su provedena dva vještačenja po označenim vještacima (pobliže opisano na str. 21–27. presude).
23. Također je navedeno i da je u ponovnom postupku, po ranije istaknutom prijedlogu apelantove odbrane, proveo dokaz saslušanjem vještaka dr. Hamze Žuje na okolnost vrste, težine i načina nastanka označenih povreda kod apelanta (pobliže opisano na str. 27. i 28. presude). S druge strane, Kantonalni sud je odbio prijedlog odbrane da se putem „Ministarstva vanjskih poslova“ od Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu Beograd pribavi medicinska dokumentacija, kako to obrazlaže branilac, iz koje će biti razvidne dijagnoze zbog koje je apelant kao psihički bolesnik otpušten iz Jugoslavenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA). Ovo iz razloga, kako je to navedeno, što je navedeni dokaz nepotreban u ovom predmetu s obzirom na sve izvedene dokaze, a čijim izvođenjem bi došlo do bespotrebnog odugovlačenja postupka (pobliže opisano na stranici 28. presude).
24. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je pri učinjenju predmetnog krivičnog djela kod apelanta postojala svijest i volja koja zadovoljava kategoriju eventualnog umišljaja, kako je to opisano u izreci presude (pobliže opisano na str. 28. i 29. presude). Pritom je navedeno i da sud nije prihvatio tezu odbrane da u konkretnom slučaju postoji osnov isključenja krivičnog djela kroz institut nužne odbrane. Imajući u vidu objektivne elemente predmetnog djela, te samo ponašanje i radnje oštećenog M.V. P. koje je poduzimao prema apelantu, Kantonalni sud je istakao da ne nalazi da one imaju karakter protivpravnog napada koji bi apelantu davao za pravo da poduzme radnje koje je poduzeo s ciljem odbijanja tog protivpravnog napada (pobliže opisano na str. 29. i 30. presude). Dakle, Kantonalni sud je naveo da je apelant kritične prilike poduzeo radnje iako je znao da njihovim činjenjem može usmrtiti oštećenog M.V. P., na koju moguću posljedicu je pristao.
25. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je za predmetno krivično djelo apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, nalazeći da je tako izrečena kazna u svemu adekvatna stepenu njegove krivnje i težini počinjenog krivičnog djela. U vezi s tim je navedeno da su u obzir uzete sve olakšavajuće okolnosti koje se realno stječu kod apelanta, dok otežavajućih okolnosti sud nije našao. Kao olakšavajuće okolnosti, kako je to navedeno, sud je cijenio stanje smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, u kojem je apelant počinio predmetno krivično djelo, potom da je krivično djelo počinio s eventualnim umišljajem kao blažim oblikom vinosti, da nije ranije osuđivan, kao i protok vremena od učinjenja krivičnog djela. U vezi s potonjim, Kantonalni sud je ukazao da je od tada pa do donošenja presude proteklo oko 26 godina u kojem vremenu apelant nije činio druga krivična djela, da je izrazio i manifestirao iskreno kajanje zbog izvršenja krivičnog djela, njegovo krajnje korektno držanje pred sudom. Stoga je Kantonalni sud istakao da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne, pa je apelantu i odmjerena kazna ispod granice propisane za ovo krivično djelo.
26. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine žalbe kantonalne tužiteljice i apelantovog branioca su odbijene kao neosnovane, te je potvrđena prvostepena presuda od 3. septembra 2019. godine.
27. U obrazloženju presude je, prije svega, elaborirana neosnovanost žalbenog prigovora bitne povrede odredaba krivičnog postupka (pobliže opisano na str. 2–8. presude). S tim je, prvenstveno, navedeno da činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude sadrži konkretne činjenice i okolnosti iz kojih, kada je u pitanju njegova subjektivna strana, proizlazi da je predmetno krivično djelo počinjeno s eventualnim umišljajem. Pritom je navedeno da, kod ovog oblika umišljaja, nije neophodno (kako se to pogrešno u žalbi navodi) da činjenični opis krivičnog djela sadrži izričitu naznaku da je učinilac svjestan svake pojedine radnje izvršenja krivičnog djela, nego je potrebno da je svjestan da uslijed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali da je pristao na njeno nastupanje (član 13. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – u daljnjem tekstu KZSFRJ). Kako je takva naznaka sadržana u izreci prvostepene presude, Vrhovni sud je istakao da je žalbeni prigovor apelantovog branioca i u ovom dijelu bez osnova. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenom prigovoru, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na bitne elemente krivičnog djela, odnosno oblik vinosti kojim je apelant učinio predmetno krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Zatim je ukazano i na dodatne žalbene navode da je prvostepeni sud faktički uveo „koncept zaključivanja na osnovu predviđanja” i posljedično tome pogrešno utvrdio odlučne činjenice, prihvatajući tvrdnju vještaka Nijaza Smajića da je apelant ,,s obzirom na to da je bio fizički kontakt navodno mogao osjetiti položaj oštećenog u odnosu na apelanta, tj. približno definirati gdje se nalazi tijelo, gdje glava i tako”. U odnosu na ove žalbene navode, Vrhovni sud je istakao da se njima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Isti zaključak se, kako je to naveo Vrhovni sud, odnosi i na žalbene navode (u smislu člana 358. stav (1) tačka 11. ranijeg ZKPFBiH) kada je u pitanju navodni propust prvostepenog suda da cijeni činjenicu da in tempore criminis oštećeni i njegov sin poduzimaju aktivne napadačke radnje koje su utjecale na položaj oružja i putanju ispaljenog zrna, te da činjenica da je apelant ispalio tri hica ukazuje da kod njega nije postojao ni eventualni umišljaj na lišenje života oštećenog (pobliže opisano na stranici 5. presude). Potom je ukazano da, suprotno žalbenim navodima, nisu u znatnoj mjeri protivrječni razlozi koje je dao prvostepeni sud u vezi s postojanjem uvjeta za korištenje nužnom odbranom u konkretnom slučaju (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude). Samo spominjanje u obrazloženju prvostepene presude da se oštećeni branio bez oružja, odnosno oruđa ne podrazumijeva, kako je to istakao Vrhovni sud, da je on imao svojstvo napadača. Nadalje je, suprotno žalbenom prigovoru, ukazano i da osporena prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama u vezi s iskazom vještaka dr. Emine Kapetanović-Bunar da je u datim okolnostima apelantovo ponašanje bilo uvjetovano njegovim unutrašnjim strahom i difuznom anksioznošću koja je dovela do kratkotrajnog suženja svijesti i nemogućnosti kontrole ponašanja (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). Neosnovan je, kako je to naveo Vrhovni sud, i žalbeni prigovor apelantovog branioca da u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi za zaključak prvostepenog suda da je apelant bio smanjeno, a ne bitno smanjeno uračunljiv prilikom izvršenja krivičnog djela za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim (pobliže opisano na stranici 7. presude). Kada je u pitanju ocjena postojanja umišljaja apelanta u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je također istakao da propuštanje prvostepenog suda da se pozove na označeni odgovor vještaka dr. Alme Bravo-Mehmedbašić nema značaj koji mu nastoji dati apelantov branilac (pobliže opisano na stranici 7. presude).
28. Zatim je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora u odnosu na odbijanje prvostepenog suda da se od Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu bivše SFRJ pribavi medicinska dokumentacija za apelanta u vezi s njegovim otpuštanjem iz bivše JNA zbog psihičkih tegoba, radi korištenja za vještačenje stanja uračunljivosti kod apelanta (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Vrhovni sud je naveo da je u tom smislu Kantonalni sud dao sasvim jasne i određene razloge zašto je ocijenio da je navedeni dokazni prijedlog irelevantan, zbog čega se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je takvim postupanjem prvostepenog suda povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku („jednakost oružja“) iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
29. U nastavku obrazloženja presude je elaborirana neosnovanost žalbenog prigovora pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja od prvostepenog suda (pobliže opisano na str. 8–11. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da i Vrhovni sud smatra da je apelant bio svjestan položaja oštećenog, kao i da usmjeravanjem cijevi pištolja u pravcu oštećenog i da ga ispaljivanjem hitaca može lišiti života, na što je apelant i pristao, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Okolnost da cijev pištolja nije bila prislonjena na tijelo oštećenog u trenutku ispaljenja hica koji je usmrtio oštećenog (kako to proizlazi i iz izreke prvostepene presude), po ocjeni Vrhovnog suda, nije od utjecaja na postojanje eventualnog umišljaja apelanta pri izvršenju predmetnog krivičnog djela. U tom smislu je navedeno i da Vrhovni sud prihvata zaključke prvostepenog suda da apelant u konkretnom slučaju nije postupao u nužnoj odbrani (pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). Također je navedeno (pobliže opisano na stranici 10. presude) i da je neosnovan žalbeni prigovor da je u konkretnom slučaju radnju pucanja iz vatrenog oružja apelant poduzeo u stanju neotklonjive stvarne zablude, niti da se radilo o zabludi iz nehata u smislu člana 16. stav 2. KZSFRJ.
30. Konačno, Vrhovni sud je obrazložio i neosnovanost žalbenog prigovora zbog odluke o kazni kako apelantovog branioca tako i kantonalne tužiteljice (pobliže opisano na str. 11. i 12. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da nisu dokazane okolnosti da je apelant predmetno krivično djelo učinio pod utjecajem straha, niti u stanju bitno smanjene uračunljivosti, pa slijedom toga ih prvostepeni sud nije mogao niti cijeniti kao olakšavajuće okolnosti. Dalje je navedeno i da se neosnovano žalbom apelantovog branioca tvrdi i da je prvostepeni sud propustio da cijeni kao olakšavajuću okolnost činjenicu da je apelant otac dvoje maloljetne djece kada iz prvostepene presude proizlazi da je samo jedno apelantovo dijete maloljetno (inače je optuženi otac troje, a ne dvoje djece). Međutim, kako žalba ne navodi da li to dijete živi u domaćinstvu s apelantom (iz presude je vidljivo da je neoženjen), niti da li ga apelant izdržava, Vrhovni sud je istakao da se o takvoj činjenici ne može dati značaj olakšavajuće okolnosti. Obrazlažući neosnovanost prigovora u vezi sa svrhom kažnjavanja, Vrhovni sud je istakao da ju je prvostepeni sud imao u vidu prilikom odmjeravanja kazne, kako to propisuje odredba člana 41. stav (1) KZSFRJ, kao i da žalbeni navodi apelantovog branioca o pogrešnom shvatanju svrhe kažnjavanja realno nisu ničim potkrijepljeni.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
32. Naime, u veoma opširno koncipiranoj apelaciji, apelant obrazlaže kršenje navedenih prava nerazumljivošću i međusobnom protivrječnošću izreke osporene prvostepene presude. U vezi s tim se navodi da ona u odnosu na apelanta ne sadrži činjenice i okolnosti koje se odnose na zakonska obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) „preuzetog KZSRBiH“. Dalje se navodi da su u izreci osporene prvostepene presude navedene samo činjenice i okolnosti koje predstavljaju apelantovu realnu djelatnost, ali u tom opisu nema činjenica i okolnosti koje bi se odnosile na subjektivnu komponentu predmetnog krivičnog djela. Stoga, apelant smatra da izreka osporene prvostepene presude ne sadrži činjenice koje se odnose na apelantovu svijest i pristajanje/volju da svojim radnjama prouzrokuje zabranjenu posljedicu u vidu nastupanja smrtne posljedice oštećenog, odnosno da izreka osporene prvostepene presude „apsolutno ne sadrži tvrđenje da je apelant svjesno (dakle vidjevši gdje se nalazi oštećeni) usmjerio vatreno oružje prema oštećenom“. Prema apelantovom shvatanju, svjesno usmjeravanje vatrenog oružja prema oštećenom predstavlja conditio sine qua non da bi umišljaj u konkretnom slučaju mogao i postojati. U tom smislu apelant navodi i da sud, kada zaključuje da je apelant bio svjestan položaja oštećenog, ne samo da pogrešno utvrđuje činjenično stanje već i istovremeno prekoračuje optužbu. Također se navodi i da su radnje „navodnog oštećenog i njegovog sina“ nedvojbeno utjecale na putanju zrna s obzirom na to da je njihovim djelovanjem dolazilo i do pomjeranja njegovog tijela, a u vezi s tim i utjecaja na položaj oružja i putanju zrna ispaljenih iz njega. U svjetlu navedenog, apelant ističe da sud de facto i de iure, umjesto slijeđenja principa dokazanog izvan razumne sumnje u pogledu dokazivanja i deriviranja zaključaka u pogledu odlučnih činjenica, uvodi koncept zaključivanja na osnovu predviđanja, odnosno pretpostavljanja. U prilog navedenim tvrdnjama apelant ukazuje na konstatacije iz iskaza, te nalaza i mišljenja pojedinačno označenih sudskih vještaka kada su u pitanju okolnosti pod kojima se desio inkriminirani događaj u kontekstu postojanja apelantove svijesti. Po apelantovoj ocjeni, protivpravno djelovanje oštećenog je apelantu davalo „pravo na nužnu odbranu u smislu člana 10. stav i) KZFBiH, pa čak i vatrenim oružjem“. Stoga, apelant smatra da sud protivrječno izvedenim dokazima izvodi zaključak da se pucanje iz pištolja dogodilo dok se oštećeni branio od apelanta. S obzirom na navedeno, apelant navodi da je on radnju pucanja iz vatrenog oružja „poduzeo u stanju neotklonjive stvarne zablude u smislu člana 17. KZFBiH“, te da su njegove radnje (kao bitno smanjeno uračunljivog) bile više nagonske, nego voljne. Kako se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani, apelant ističe da je njegovo postupanje bilo dozvoljeno. Pritom se navodi i da sud nije primijenio princip in dubio pro reo, te posljedično potpuno proizvoljno primijenio odredbe čl. 13. i 16. KZSFRJ kada je u pitanju „apelantov navodni umišljaj“.
33. Isto tako, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu procesnog prava zbog odbijanja dokaznog prijedloga da se od Saveznog sekretarijata za narodnu odbanu bivše SFRJ pribavi medicinska dokumentacija za apelanta na okolnosti psihičkih tegoba zbog kojih je otpušten iz bivše JNA i kao trajno nesposoban. Po apelantovoj ocjeni, bitnost ovog dokaza je od značaja jer „bez tako pribavljenih dokaza zaključci o stanju apelantove svijesti in tempore criminis ostaju u dobrom dijelu u sferi pretpostavljanja“. Stoga apelant smatra da je sud prekršio i princip ravnopravnosti stranaka, odnosno princip „jednakosti oružja“. Također se navodi i da je sud apelantu izrekao prestrogu kaznu, a što apelant obrazlaže pobliže u nastavku apelacije.
34. Zatim apelant na opširan način elaborira u čemu se ogleda kršenje navedenih prava od Vrhovnog suda u osporenoj drugostepenoj presudi. U vezi s tim se navodi da Vrhovni sud nije odgovorio na suštinska pitanja iznesena u žalbi koja se odnosila na zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti. Po apelantovoj ocjeni, Vrhovni sud paušalno navodi da izreka osporene prvostepene presude sadrži konkretne činjenice i okolnosti iz kojih, kada je u pitanju njegova subjektivna strana, proizlazi da je to djelo počinjeno s eventualnim umišljajem. U vezi s tim se ističe da Vrhovni sud potpuno zanemaruje osnovne krivičnopravne i zakonske značajke umišljaja, odnosno de facto i de iure negira i derogira suštinu navedenog pravnog instituta.
35. Konačno apelant navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim se ističe da je „postupak pokrenut još davne 1993. godine, zaključak u prednjem smislu je više nego jasan“. Također se navodi i da se dužina predmetnog postupka ne može staviti na teret apelantu sa tvrđenjem da je bio u navodnom bjekstvu budući da je sud imao podatak da se apelant nalazi u SAD, ali da mu nikada nije ni bila pokušana dostava na tu adresu u skladu sa pozititvopravnim propisima. Isto tako apelant ističe da od 2009. godine do pravomoćnog okončanja postupka nijedan od glavnih pretresa nije bio odložen zbog njega ili njegovih branilaca, a „pretresnih ročišta je bilo zaista mnogo“. Dovoljno je, kako to navodi apelant, reći da je od 2012. godine prvostepena presuda bila ukidana tri puta, a da su se u „sva navrata mijenjali predsjednici vijeća i pojedini članovi vijeća“.
36. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže da se predmetna apelacija usvoji, ukine osporena presuda Vrhovnog suda od 8. februara 2020. godine, predmet vrati tom sudu da po hitnom postupku donesene novu odluku, te naloži istom sudu da obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. Također je predloženo Ustavnom sudu da naloži „tuženoj Federaciji BiH da apelantu nadoknadi troškove sačinjavanja ove apelacije po braniocu/punomoćniku advokatu u iznosu od 940,00 KM“.
37. U zahtjevu za privremenu mjeru, čije usvajanje apelant traži, između ostalog se navodi da predmetna apelacija pokreće pitanja koja su od značaja za pravilno vođenje postupka u odnosu na apelantove navode u pogledu kršenja njegovih ustavnih prava, pa u vezi s tim je neophodno da bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
b)Odgovor na apelaciju
38. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja skoro u potpunosti navode koji su bili isticani tokom prvostepenog postupka, kao i navode koji su bili istaknuti u žalbi na osporenu prvostepenu presudu. U vezi s tim je navedeno da je Vrhovni sud u drugostepenom postupku ispitao sve suštinske prigovore istaknute u žalbi apelantovog branioca, te da slijedom navedenog nisu počinjene povrede člana 6. Evropske konvencije na koje apelant ukazuje. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje da je predmetni postupak predugo trajao, Vrhovni sud je istakao da je bitno istaći da se s jedne strane radi o složenom predmetu gdje se krivično djelo dešava za vrijeme rata, što je bio ograničavajući faktor za istragu, a da je u toku postupka u najvećem dijelu apelantovo ponašanje doprinijelo dugotrajnosti postupka protiv apelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da od redovnih sudova u konkretnom slučaju nisu povrijeđene konvencijske odredbe, a niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana zajedno s prijedlogom za donošenje privremene mjere.
39. Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da se u njoj ponavljaju prigovori koji su bili predmet prvostepenog postupka i o kojima je sud odlučivao o meritumu. Također je ukazano da je apelantu bilo omogućeno da devolutivnim pravnim lijekom osporenu prvostepenu presudu pobija iz svih razloga, a što je on i učinio, a o kojim žalbenim navodima je odlučivao drugostepeni sud. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da apelantu nisu povrijeđena prava zagarantirana kako Ustavom Bosne i Hercegovine tako i Evropskom konvencijom.
40. Federalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije kao neosnovanu apelaciju jer cijeni da tokom vođenja postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao.
41. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su osporene odluke zakonite, zbog čega nema mjesta apelantovim tvrdnjama o proizvoljnosti postupanja redovnih sudova prilikom njihovog donošenja, niti bilo kakvoj povredi zagarantiranih prava na pravično suđenje i grubog kršenja ljudskih prava. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
42. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Nužna odbrana Član 9.
(1) Nije krivično delo ono delo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravni napad.
(3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usled jake razrdaženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.
Krivična odgovornost Član 11.
(1) Krivično je odgovoran učinilac koji je uračunljiv i koji je krvično delo učinio sa umišljajem ili iz nehata.
(2) Za krivično delo učinjeno iz nehata učinilac je krivično odgovoran samo kad to zakon određuje.
Umišljaj Član 13.
Krivično delo je učinjeno sa umišljajem kad je učinilac bio svestan svog dela i hteo njegovo izvršenje; ili kad je bio svestan da usled njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica ali je pristao na njeno nastupanje.
Stvarna zabluda Član 16.
(1) Nije krivično odgovoran učinilac koji u vreme izvršenja krivičnog dela nije bio svestan nekog njegovog zakonom određenog obeležja; ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to delo bilo dozvoljeno.
(2) Ako je učinilac bio u zabludi usled nehata, krivično je odgovoran za krivično delo učinjeno iz nehata kad zakon i za takvo delo određuje krivičnu odgovornost. Opšta pravila o odmeravanju kazne Član 41. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog dela odmeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to delo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je delo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je delo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog dela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
43. Krivični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 19/77 – ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90, 24/91, „Službeni list RBiH“ br. 16/92, 21/92 – ispravka, 13/94 – potvrđivanje Uredbe o izmjenama KZRBiH (16/92), 28/94, 33/94) u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Ubistvo Član 36. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
44. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98 i 23/99 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.
Član 358. stav (1) tačka 11) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
11) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni,ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
45. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
46. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
VI.Dopustivost
47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U prilog navedenoj konstataciji ide i činjenica da je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, podnesen protiv navedene osporene drugostepene odluke, odbačen kao nedopušten rješenjem Vrhovnog suda 14. juna 2021. godine (vidi tačku 5. ove Odluke). Zatim, navedenu osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 25. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
51. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant, također, navodi i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom drugostepenom presudom Vrhovnog suda od 18. februara 2020. godine.
A.Pravo na pravično suđenje
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
53. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
54. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene presude
55. Ustavni sud u odnosu na apelacione navode vezane za primjenu prava u vezi s utvrđivanjem apelantove krivice i određivanje visine kazne zatvora, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (ubistvo). Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.
56. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
57. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi. Ovim navodima se, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštovanja principa in dubio pro reo na koje je ujedno ukazano i predmetnom apelacijom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
58. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka-očevidaca izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka-očevidaca i vještaka (zajedno sa nalazima i mišljenjima koje su sačinili), Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti u vezi s načinom na koji se predmetni krivični događaj desio. Stoga se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude da je apelant upravo lice koje je u stanju svijesti koja zadovoljava kategoriju eventualnog umišljaja počinilo predmetno krivično djelo (ubistvo). U vezi s tim, Ustavni sud suprotno apelantovim tvrdnjama ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da se u okolnostima konkretnog predmeta (ocjenom dokaza) ne može govoriti o postojanju protivpravnog napada na apelanta od oštećenog-ubijenog M.V. P. u kritično vrijeme, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoji isključenje postojanja krivičnog djela primjenom instituta nužne odbrane. Isto tako, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac (branioci) pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
59. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza i osiguranja principa jednakosti stranaka u postupku („jednakosti oružja“), Ustavni sud zapaža da je apelant posebice problematizirao odbijanje izvođenja pojedinih dokaza koji su predloženi od apelantove odbrane, tj. da se od Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu bivše SFRJ pribavi medicinska dokumentacija na okolnosti apelantovog psihičkog zdravlja i sposobnosti u kontekstu njegovog stanja svijesti in tempore criminis. U vezi s tim, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Tamo gdje stranka insistira da sud izvede neki drugi dokaz u nadležnosti je redovnog suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti izvođenje dokaza koji je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da provođenje navedenog dokaza nije potrebno i da bi njegovim izvođenjem došlo do odugovlačenja postupka. Ovo iz razloga jer iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su relevantne činjenice, u odnosu na pitanje apelantove uračunljivosti i svijesti u inkriminirano vrijeme, utvrđene na osnovu drugih izvedenih dokaza, prije svega nalaza i mišljenja označenih vještaka medicinske struke kojima je sud poklonio vjeru u sklopu svojih diskrecionih ovlaštenja.
60. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod koji se odnosi na prekoračenje optužbe, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženik proglašen krivim za onu djelatnost koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo koje mu je, između ostalog, optužbom stavljeno na teret, tj. ubistvo iz člana 36. stav (1) KZRBiH, slijedom čega je neosnovan apelantov navod da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba.
61. Konačno, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud suprotno apelantovim tvrdnjama zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka. Ovo se posebice odnosi na prigovore koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza, a posebice žalbenog navoda koji se odnosio da osporena prvostepena presuda ne sadrži konkretne činjenice i okolnosti kada je u pitanju apelantov subjektivni odnos prema predmetnom krivičnom djelu. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Kantonalnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
62. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava
1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH, koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
63. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenili relevantne propise kod izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, tj. kazne zatvora u trajanju od četiri godine koja je izrečena ispod granice propisane za predmetno krivično djelo (najmanje pet godina zatvora) primjenom instituta ublažavanja kazne, te koja odgovara svim okolnostima od odlučnog značaja za njenu visinu (umjesto ponavljanja razlog redovnih sudova, vidi tačke 25. i 30. ove odluke).
64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije.
65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti i izrečene visine kazne zatvora apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije. b)U odnosu na navode o dužini postupka
66. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 18. februara 2020. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Osnovni principi
67. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
68. Naime, Ustavni sud zapaža da je krivični postupak protiv apelanta pokrenut 4. novembra 1993. godine, podizanjem optužnice protiv apelanta za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH, a da je pravomoćno okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 18. februara 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je ukupno trajao skoro 26 godina. Dakle, relevantan period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda (od 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu) i koji će Ustavni sud ispitati je period od oko 24 godine i dva mjeseca. Međutim, da bi se utvrdila razumnost perioda koji je u pitanju, treba uzeti u obzir i stanje predmeta prije primjene Evropske konvencije u nacionalnom zakonodavstvu (vidi, između ostalog, Evropski sud, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 26. maja 2005. godine, stav 33, te Styranowski protiv Poljske, presuda od 30. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, stranica 3376, stav 46).
69. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se za predmetni krivični postupak može reći da je imao određen stepen složenosti s obzirom na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, a što je podrazumijevalo višestruka vještačenja, uključujući i rekonstrukciju događaja. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da je postupak u ovoj pravnoj stvari vraćan na ponovno suđenje u četiri navrata. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi i da je u jednoj fazi postupak protiv apelanta vođen u njegovom odsustvu jer se nalazio u bjekstvu, te da je apelant u smislu presude Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine i na osnovu raspisane potjernice uhapšen i stupio na izdržavanje kazne zatvora tek 30. jula 2009. godine. Apelant ističe da mu nikada nije ni bila pokušana dostava (presude od 15. marta 2002. godine) na označenu adresu u skladu sa pozitivnopravnim propisima. Iako apelant nije ničim potkrijepio ove navode, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u tom postupku (u kojem je apelantu suđeno in absentia) apelantov branilac učestvovao na glavnom pretresu, kao i da je on izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepene presude Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine o kojoj je odlučeno presudom drugostepenog suda od 18. juna 2002. godine. Nakon tog datuma, iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio nedostupan nadležnim organima javne vlasti sve do 30. jula 2009. godine kada je stupio na izdržavanje kazne u smislu presude Kantonalnog suda od 15. marta 2002. godine i potjernice Kantonalnog suda na osnovu koje je lišen slobode u inostranstvu (SAD). Dalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant putem branioca istog dana kada je stupio na izdržavanje kazne zatvora (30. jula 2009. godine) podnio molbu Kantonalnom sudu da se dozvoli ponavljanje postupka s obzirom na to da mu je suđeno u odsustvu, a sa kojim prijedlogom se saglasilo i Kantonalno tužilaštvo, uslijed čega je Kantonalni sud donio rješenje od 3. septembra 2009. godine kojim se dozvoljava ponavljanje postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju period od donošenja drugostepene presude Vrhovnog suda od 18. juna 2002. godine do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 3. septembra 2009. godine, tj. period od oko sedam godina ne može staviti na teret redovnim sudovima, odnosno organima javne vlasti budući da je apelantovo odsustvo u označenom periodu predstavljalo objektivnu okolnost koja je onemogućila redovni sud da ponovi postupak i sudi apelantu u njegovoj prisutnosti. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je nakon dozvoljavanja ponavljanja postupka protiv apelanta redovnim sudovima trebalo skoro 10 i po godina da pravomoćno okončaju suđenje apelantu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog krivičnog postupka na dvije sudske instance u relevantnom periodu (od 24 godine i dva mjeseca) bila, a priori, prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“, kao i da je u odlučujućem dijelu posljedica postupanja redovnih sudova u kontekstu propusta osiguranja općeg principa administriranja pravde.
70. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
71. U svjetlu navedenog zaključka, Ustavni sud zapaža da apelant nije zasebno i eksplicitno postavio zahtjev da mu se dodijeli naknada na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji, već je isključivo postavio zahtjev da se naredi „tuženoj Federaciji BiH da apelantu nadoknadi troškove sačinjavanja ove apelacije po braniocu/punomoćniku advokatu u iznosu od 940,00 KM“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret. S druge strane, kako apelant (zastupan po advokatu) u postupku pred Ustavnim sudom nije tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati o ovom pitanju i dosuditi bilo koji iznos u tom smislu (vidi Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4981/19 od 8. jula 2021. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
B.Pravo na djelotvoran pravni lijek
72. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da on te navode dovodi u kontekst garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je njegov branilac protiv osporene prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, razmotrio njegove navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje u osporenoj drugostepenoj odluci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je žalba njegove odbrane odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
73. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta u relevantnom periodu trajao 24 godine i dva mjeseca.
74. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav (1) KZRBiH za koje je optužen i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta (u dijelu koji se odnosi na ocjenu dokaza, osiguranje prava jednakosti stranaka u postupku, utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti, prekoračenje optužbe, te visinu izrečene kazne zatvora) poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
75. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da protiv osporene prvostepene presude izjavi žalbu, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
76. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić