Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3495/20 (A. A.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Pravo na odbranu
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 8
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 8
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 8
Predmeti (1)
AP-3495/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3495/20, rješavajući apelaciju Alena Amina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Amina podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031414 20 Kž 9 od 7. jula 2020. godine i broj S1 2 K 031414 19 K od 26. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alen Amin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Crnovršanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 031414 20 Kž 9 od 7. jula 2020. i broj S1 2 K 031414 19 K od 26. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
3. Ustavni sud je 11. januara 2022. godine dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Tužilaštva, na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 031414 19 K od 26. februara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo organiziranja grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela krijumčarenja migranata iz člana 189a. stav 1. u vezi s krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 30. januara 2019. godine optužilo apelanta i šest drugih lica da su na način opisan u činjeničnom supstratu optužnice počinili krivično djelo organiziranja grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela krijumčarenja migranata u vezi s krivičnim djelom krijumčarenja ljudi. Svi optuženi, osim apelanta, su s Tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice, pa su postupci u odnosu na njih razdvojeni i završeni pod posebnim brojevima.
7. Dalje je navedeno da je na glavnom pretresu održanom 16. septembra 2019. godine Tužilaštvo predložilo da se odstupi od načela neposrednog izvođenja dokaza u smislu odredbi člana 273. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZKPBiH) i da se pročitaju zapisnici Granične policije, CIU Sarajevo o saslušanju svjedoka – migranata (poimenično označenih u presudi). Obrazlažući zahtjev, Tužilaštvo je istaklo da se radi o svjedocima migrantima čije trenutno prebivalište ni boravište nije poznato Tužilaštvu, te da je provjerama sa Službom za poslove sa strancima BiH utvrđeno da Služba nema nikakav nadzor nad tim svjedocima niti informacije gdje se nalaze. Apelantov branilac se saglasio s prijedlogom Tužilaštva da se iskazi navedenih svjedoka pročitaju, te predložio da se iz razloga efikasnosti i ekonomičnosti zapisnici o iskazima ovih svjedoka samo predoče na grafoskopu i ulože u sudski spis. Sud je naveo da je prijedlog Tužilaštva našao osnovanim i argumentiranim, te donio odluku da se odstupi od načela neposrednog izvođenja dokaza i da se navedeni zapisnici pročitaju jer se ti svjedoci ne mogu pronaći. Sud je zaključio da je Tužilaštvo preduzelo objektivne i razumne napore s ciljem pronalaska navedenih svjedoka, obraćajući se Službi za poslove sa strancima u čiju nadležnost, prema Zakonu o Službi za poslove sa strancima BiH, spadaju poslovi u vezi s kretanjem i boravkom stranaca u Bosni i Hercegovini. Budući da ni Služba za poslove sa strancima nema informacije gdje se ti svjedoci trenutno nalaze, sud je ocijenio da neposredno saslušanje tih svjedoka na glavnom pretresu nije moguće jer se ne mogu pronaći. Sud je također imao u vidu da se apelant tokom cijelog trajanja glavnog pretresa nalazio u pritvoru, zbog čega je obaveza suda bila da hitno postupa kako bi se mjera pritvora optuženom svela na najkraći period. Sud je ocijenio da se prisustvo ovih svjedoka ne bi moglo osigurati ni u nekom dodatnom razumnom roku i da bi traganje za svjedocima bilo neizvjesno, što bi dovelo do maksimalnog trajanja mjere pritvora prema apelantu.
8. Navedeno je da je apelantov branilac u završnoj riječi istakao prigovor zakonitosti zapisnika o saslušanju svjedoka migranata koji su pročitani na glavnom pretresu. U vezi s tim, branilac je naveo da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti institut sudskog osiguranja dokaza jer je saslušanje ovih svjedoka bilo u interesu pravde i da je Tužilaštvu već u fazi istrage bilo poznato da neposredno saslušanje ovih svjedoka na glavnom pretresu neće biti moguće. Budući da u konkretnom slučaju zapisnici o saslušanju ovih svjedoka nisu pribavljeni u postupku sudskog osiguranja dokaza, apelantov branilac je smatrao da su prekršena apelantova prava na odbranu iz člana 6. stav 2. ZKPBiH i na jednakost u postupanju iz člana 14. ZKPBiH, jer odbrani nije omogućeno da unakrsno sasluša svjedoke. Sud je prigovore apelantovog branioca ocijenio neosnovanim. Ukazano je da iz odredbe člana 10. ZKPBiH proizlazi da je nezakonit onaj dokaz koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, odnosno onaj dokaz koji je pribavljen bitnim povredama procesnog zakona. Međutim, ne dovodi svaka povreda procesnog zakona automatski i do nezakonitosti dokaza, već je neophodno zaključiti kakav je značaj navedene povrede ili propusta na osnovna prava i slobode, odnosno kakav je utjecaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka. Osim toga, ukazano je da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati samo i isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona, već je u toj situaciji neophodno cijeniti cilj odredbe koja nije primijenjena ili je prekršena, kao i značaj tog propusta u odnosu na osnovna prava i slobode, odnosno na osnovna načela krivičnog postupka. Navedeno je da za sud nije sporno da je Tužilaštvo imalo mogućnost i trebalo, na osnovu odredbe člana 223. stav 1. ZKPBiH, zatražiti sudsko osiguranje dokaza, odnosno predložiti da sudija za prethodni postupak naredi da se izjave tih svjedoka uzmu na posebnom saslušanju, jer je, kako je osnovano ukazao branilac, postojao visok stepen vjerovatnoće da svjedoci neće biti dostupni sudu za vrijeme suđenja. Takvo saslušanje bi bilo i u interesu pravde, odnosno pravičnosti suđenja, jer se radi o svjedocima čije svjedočenje u ovom predmetu ima određeni dokazni značaj, na koji način bi se ojačala i dokazna snaga njihovih iskaza. Međutim, sama činjenica da zapisnici o saslušanju ovih svjedoka nisu pribavljeni i osigurani kroz institut sudskog osiguranja dokaza, prema ocjeni suda, ne povlači automatski za sobom njihovu nezakonitost budući da su sporni zapisnici sačinjeni i svjedoci saslušani od strane ovlaštenih službenih lica i u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, zbog čega su se, prema ocjeni suda, mogli koristiti kao dokaz u ovom krivičnom postupku. Međutim, sud je ukazao da se osuđujuća presuda ne može isključivo, niti u odlučujućoj mjeri zasnivati na iskazima ovih svjedoka upravo zato što oni nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu i što odbrani nije pružena mogućnost da unakrsnim ispitivanjem provjeri istinitost i vjerodostojnost njihovih iskaza. Sud u konkretnom slučaju na zapisnicima o iskazima tih svjedoka nije u odlučujućoj niti pretežnoj mjeri zasnovao osuđujuću presudu, odnosno zaključak o apelantovoj krivici za djelo za koje ga je proglasio krivim, nego ih je cijenio u vezi sa svim ostalim dokazima. Osim toga, sud je ukazao da se apelantov branilac, kada je stavljen prijedlog za čitanje zapisnika o iskazima ovih svjedoka, nije protivio, već je naprotiv na jasan način izrazio svoju saglasnost s prijedlogom Tužilaštva, nakon čega je sud donio odluku da se odstupi od načela neposrednog izvođenja dokaza.
9. Dalje je navedeno da je apelantov branilac prigovorio zakonitosti dokaza – izvještaja koje su sačinili policijski službenici kodnih naziva „Laminat“ i „Braco“, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o izvještajima prikrivenih istražilaca koji nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu, zbog čega se na njihovim izvještajima ne može zasnivati sudska odluka. Sud je navedene prigovore našao neosnovanim ukazavši da se u konkretnom slučaju ne radi o izvještajima prikrivenih istražilaca, već o izvještajima policijskih službenika Granične policije BiH – Centralni istražni ured – Jedinica za nadzor i osmatranje koji su provodili posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, prevoznih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 116. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Te su istražne radnje u odnosu na apelanta određene/produžene naredbama Suda BiH od 9. augusta 2018. i 11. septembra 2018. godine. To je u svom iskazu datom na glavnom pretresu potvrdio svjedok Damir Topalović, zaposlen u Graničnoj policiji BiH na poslovima pomoćnika komandira Jedinice za nadzor i osmatranje. Navedeni svjedok je potvrdio da je sredinom 2018. godine provođena operativna akcija „Centar“, te da je koordinirao rad inspektora i policijskih službenika na terenu. Potvrdio je da su policijski službenici te jedinice provodili posebne istražne radnje iz člana 116. stav 1. tačka d) ZKPBiH po naredbama Suda BiH i da mu je bio poznat identitet lica protiv kojih su provođene posebne istražne radnje, između ostalih, i apelanta. Pojasnio je da su on i vođe timova koji rade na terenu bili upoznati s identitetom osumnjičenih lica od strane inspektora, a dobili su i fotoalbume koji su im olakšali rad. Policijske službenike na teren su upućivali on i vođe timova, a policijski službenici su za svaki dan podnosili izvještaje, kao i foto i videozapise o provođenju mjera koje su dalje, uz propratni akt, dostavljali Centralnom istražnom uredu. Svjedok je potvrdio i da su svi policijski službenici prilikom provođenja posebnih istražnih radnji postupali pod kodnim nazivima i pod tim nazivima podnosili izvještaje o postupanju, što je praksa u svim predmetima u kojima se provode posebne istražne radnje i u kojima postupa Jedinica za nadzor i osmatranje. Sud je dalje naveo da je odredbom člana
122. ZKPBiH propisano da se „tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku”. Ocijenivši da su izvještaje o provođenju posebnih istražnih radnji sačinili policijski službenici Granične policije kodnih naziva „Laminat“ i „Braco“, da su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ZKPBiH, da su ih sačinila lica koja su provodila posebne istražne radnje po naredbama Suda BiH, sud je zaključio da su navedeni izvještaji zakoniti dokazi i da se na njima može zasnivati sudska odluka. Pri tome je sud posebno istakao da ZKPBiH korištenje izvještaja ovih lica kao materijalnih dokaza ni na koji način ne uvjetuje njihovim prethodnim svjedočenjem na glavnom pretresu.
10. Nadalje, navedeno je da je branilac prigovorio i autentičnosti presretnutih telefonskih razgovora koji su snimljeni po naredbama Suda BiH, čiji je sadržaj reproduciran na glavnom pretresu, tvrdeći da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant jedan od učesnika u tim razgovorima. Branilac je tu tvrdnju zasnovao na činjenici da iz podataka navedenih u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da je od apelanta oduzet mobilni telefon IMEI broja 866636036440893, a da su naredbom Suda BiH posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka
a) ZKPBiH određene prema telefonskom aparatu IMEI broja 866636036440890. Sud je ukazao da je nesporno da se IMEI broj telefonskog aparata koji je oduzet od apelanta razlikuje od IMEI broja prema kojem je naredbom Suda BiH određeno izvođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 116. stav 1. tačka a) ZKPBiH, i to samo u jednom, posljednjem broju (u naredbi broj 866636036440890, a u potvrdi 866636036440893), te da se evidentno radi o očiglednoj omašci prilikom sačinjavanja naredbi suda. Prema ocjeni suda, navedena činjenica ne dovodi u sumnju autentičnost telefonskih razgovora koji su presretnuti i snimljeni po navedenim naredbama Suda BiH, čiji sadržaj je reproduciran na glavnom pretresu, budući da se iz svih izvedenih dokaza sa sigurnošću može zaključiti da je upravo apelant u inkriminiranom periodu koristio predmetne telefone, pa je samim tim jedan od učesnika u ovim razgovorima. Ukazano je da su navedeno potvrdili i svjedoci, stručna lica Vahid Selimbegović (inspektor za obradu i analizu podataka Granične policije BiH) i Bojan Draškić (zaposlen u Centralnom istražnom uredu Granične policije BiH na poslovima forenzike mobilnih telefonskih aparata) u svojim iskazima, koji su potvrdili da je jedan od učesnika u presretnutim telefonskim razgovorima i apelant.
11. Dakle, cijeneći sve izvedene dokaze, sud je sa sigurnošću utvrdio da je apelant preduzeo radnje opisane u činjeničnom supstratu tač 1.1., 1.2. i 1.3. izreke presude kojim je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Ocjenom provedenih dokaza, sud je utvrdio da lica, strani državljani, koja su na opisan način krijumčarena od strane apelanta i drugih lica, nisu posjedovala važeće putne isprave, niti su imala odgovarajuću dokumentaciju za boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, koje činjenice optuženom nisu mogle ostati nepoznate. Dakle, apelant je to u vrijeme izvršenja krivičnog djela znao, kao i da omogućavanje boravka i ilegalno prevođenje ovih lica preko državne granice predstavlja krivično djelo. To potvrđuje i činjenica da je sve radnje koje je preduzeo u tom smislu preduzeo u tajnosti.
12. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 031414 20 Kž 9 od 7. jula 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva, te je potvrđena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 031414 19 K od 26. februara 2020. godine.
13. Apelaciono vijeće je u odgovoru na žalbene prigovore koji se odnose na saslušanje tri svjedoka, pripadnika Granične policije BiH (Matij Periš, Bojan Draškić i Damir Topalović), utvrdilo da iz sadržaja iskaza tih svjedoka proizlazi da su svjedočili kao stručna lica u ime institucije koja je provodila posebne istražne radnje određene naredbama suda i Tužilaštva, te da su osnov za njihovo svjedočenje bili materijalni dokazi koje su sačinili oni ili njihove kolege, koji su bili sastavni dio dokazne građe uz optužnicu. Iz tog razloga nema osnova za tvrdnju iz žalbe da se radi o odbrani nepoznatim svjedocima i okolnostima njihovog svjedočenja. Dakle, nije riječ o svjedocima koji su svjedočili o vlastitima opažanjima nego su osnov za njihovo svjedočenje materijalni dokazi koji se odnose na primjenu posebnih istražnih radnji, odnosno vještačenja i analize oduzetih predmeta, u kojim radnjama su učestvovali oni sami, kao i njihove kolege i koji materijali su kao dokazi navedeni u popisu priloženom uz optužnicu i koje je odbrana imala u posjedu nakon primanja optužnice.
14. U pogledu prigovora odbrane da je materijal sa videonadzora koji je korišten kao dokaz tokom postupka oduzet bez naredbe suda ili Tužilaštva, apelaciono vijeće je našlo da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno postojanje naredbe suda ili Tužilaštva s obzirom na to da su videomaterijal sa nadzornih kamera odgovorna lica, zaposlenici pravnih lica na čijim objektima se nalazio videonadzor, dobrovoljno predala ovlaštenim službenim licima Granične policije, o kojim radnjama je sačinjen zapisnik. To da je videomaterijal dobrovoljno predat i da je u njegovom izuzimanju i sam učestvovao potvrdio je svjedok Matija Periša, što dodatno ukazuje na zakonitost provedenih radnji izuzimanja navedenog materijala. Nasuprot žalbenim prigovorima da je takvim postupanjem došlo do povreda čl. 63. i 65. ZKPBiH, apelaciono vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju nije radilo o oduzimanju predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, već se radi o predmetima koji su ovlaštenim službenim licima Granične policije BiH od strane određenih pravnih lica dobrovoljno predati u sklopu vršenja njihovih ovlaštenja u skladu s odredbom člana 219. stav 1. ZKPBiH, stoga za njihovu predaju nije trebala posebna naredba.
15. Dalje, apelaciono vijeće je u pogledu žalbenih prigovora da je sud u odlučujućoj mjeri zasnovao presudu na izvještajima koje su sačinili policijski službenici Granične policije BiH kodnih naziva „Laminat“, „Braco“, „Kondor“, „Mali“, koji izvještaji nisu autorizirani, te se očigledno radi o prikrivenim istražiocima za čije korištenje nije izdata naredba suda, našlo da se u konkretnom slučaju radi o izvještajima policijskih službenika Granične policije BiH – Centralni istražni ured – Jedinica za nadzor i osmatranje. Oni su provodili posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, prevoznih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, postupajući po naredbama Suda BiH koje su uložene u spis, dakle, pod uvjetima i na način propisan ZKPBiH. U kontekstu ocjene zakonitosti u postupanju policijskih službenika apelaciono vijeće je posebno cijenilo iskaz svjedoka Damira Topalovića koji je pojasnio da su svi policijski službenici prilikom provođenja posebnih istražnih radnji postupali pod kodnim nazivima i pod tim nazivima podnosili izvještaje o postupanju, što je inače praksa u svim predmetima u kojima se provode posebne istražne radnje. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o prikrivenim istražiocima kao posebnoj istražnoj radnji nego se radi o policijskim službenicima koji su u skladu sa svojim ovlaštenjima i pravilima struke, pa i zaštiti identiteta, postupali i sačinjavali izvještaje o provedenim aktivnostima po naredbama Suda BiH. Apelaciono vijeće je također ukazalo da se korištenje izvještaja pod kodnim imenima kao materijalnih dokaza ni na koji način ne uvjetuje njihovim prethodnim svjedočenjem na glavnom pretresu.
16. U vezi sa žalbenim prigovorima apelantovog branioca koji se odnose na nesaglasnosti između IMEI broja telefonskog aparata koji je oduzet od apelanta i IMEI broja prema kojem je naredbom Suda BiH određeno izvođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja ukazano je da je prvostepeni sud konstatirao da se radi o nepodudarnosti u jednom broju i zaključio da se evidentno radi o očiglednoj omašci prilikom sačinjavanja naredbi suda. Osim toga, apelaciono vijeće je navelo da je u tom pogledu ključna i odlučna činjenica ta što je vještačenjem mobilnih telefona i pripadajućih kartica utvrđeno da je korisnik telefonskih brojeva koji su po naredbama suda nadzirani upravo apelant. Tako su svjedoci, stručna lica Vahid Selimbegović i Bojan Draškić u svojim iskazima potvrdili da su u forenzici i analitici mobilnih aparata i SIM kartica, te pripadajućih certifikata pronađenih i oduzetih od apelanta, identificirani brojevi koje je koristio apelant. Oba apelantova telefonska broja, nezavisno od IMEI broja telefonskog aparata, navedena su u naredbi suda prilikom određivanja posebnih istražnih radnji. Dakle, na osnovu provedenih dokaza, apelaciono vijeće je našlo da je sa sigurnošću utvrđeno da je apelant učesnik u razgovorima koji su presretnuti primjenom posebnih istražnih radnji, te da nesaglasnost između IMEI brojeva telefonskog aparata ne povlači za sobom nezakonitost provedenih posebnih istražnih radnji.
17. U pogledu žalbenog prigovora da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici bazirao i na presudama nekih od saoptuženih koji su ranije sklopili sporazum o priznanju krivice u ovom predmetu, apelaciono vijeće je utvrdilo da iz obrazloženja pobijane presude to ne proizlazi. Osim toga, iz stanja u spisu je utvrđeno da te presude nisu ni uložene kao dokaz u ovom predmetu, već su, označene u fusnotama, navedene isključivo uz imena saoptuženih, odnosno osuđenih, koji su zajedno s apelantom učestvovali u počinjenju inkriminacija za koje je apelant proglašen krivim.
18. U pogledu navoda odbrane da joj je svjesno uskraćeno pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka – migranata čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu, apelaciono vijeće je podržalo obrazloženje prvostepenog suda u tom pogledu, nalazeći da su preduzeti svi objektivni i razumni napori s ciljem pronalaska tih svjedoka, kako se to zahtijeva za pravilnu primjenu odredbe o odstupanju od neposrednog izvođenja dokaza i čitanju iskaza svjedoka. Također, navedeno je da osuđujuća presuda nije zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazima tih svjedoka, te da propust Tužilaštva da predloži da se iskazi tih svjedoka osiguraju putem sudskog osiguranja dokaza, u konkretnom slučaju, s obzirom na sadržaj iskaza i njihov utjecaj na donošenje ovakve presude, nije rezultirao povredom apelantovog prava na odbranu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 2. i stav 3. tač. a), b) i d) i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
20. Naveo je da je tokom dokaznog postupka prvostepeni sud saslušao tri svjedoka (Matija Periša, Bojan Draškić i Damir Topalović) suprotno odredbi člana 227. stav 1. tačka e) ZKPBiH jer njihovo saslušanje nije predviđeno ni navedeno u optužnici, pa smatra da je navedenim postupanjem bitno povrijeđena odredba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, te povreda prava na pravičan postupak shodno članu 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije. Smatra da se radi o naknadnim svjedocima o čijim optužbama, odnosno svjedočenjima apelant nije bio obaviješten niti upoznat, niti su ti svjedoci neposredno učestvovali u realizaciji odobrenih posebnih istražnih radnji, pri čemu mu je onemogućeno očitovanje o tako provedenim materijalnim dokazima i uskraćeno iznošenje in favorem činjenica i okolnosti shodno članu 6. stav 2. ZKPBiH. Smatra da je prvostepeni sud dopustio izvođenje dokaza suprotno odredbi člana 261. stav 1. ZKPBiH, na koji način je došlo do direktne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tač. a) i d) Evropske konvencije.
21. Dalje, naveo je da smatra da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKPBiH jer nije bio u mogućnosti saslušati svjedoke – migrante. Apelant tvrdi da je Tužilaštvo bilo svjesno da će apelantu biti uskraćeno pravo na unakrsno saslušanje spomenutih svjedoka, čime je direktno povrijeđeno njegovo pravo na adekvatnu odbranu shodno članu 6. stav 2. ZKPBiH, te prava zajamčena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
22. Dalje, apelant kršenje člana II/3.e) i f) Ustava BiH i čl. 6. i 8. Evropske konvencije vidi u činjenici da je prvostepena presuda djelimično zasnovana na materijalnim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, sačinjenih od strane službenika Granične policije BiH kodnog naziva „Laminat“, „Braco“, „Kondor“ i „Mali“. Naveo je kako ti izvještaji nisu autorizirani od strane autora, već su potpisani kodnim nazivima, pa je nemoguće utvrditi koliko je lica provodilo i realiziralo naredbe Suda BiH, što je u suprotnosti s odredbom člana 152. stav 1. u vezi sa članom 153. stav 2. ZKPBiH. Nadalje, apelant tvrdi da Sud BiH nikada nije izdao naredbu za provođenje posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH, pa je takvim postupanjem počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, te izvršeno nezakonito i prekomjerno zadiranje u apelantov privatni život, čime su povrijeđena njegova prava garantirana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. U tom smislu je naglasio da je poređenjem naredbi Suda BiH kojima je odobrena primjena posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH evidentno da postoji nesaglasnost u pogledu IMEI broja mobilnog telefona oduzetog od apelanta i IMEI broja prema kojem je odobreno provođenje posebne istražne radnje, kao i da je na glavnom pretresu svjedok – stručno lice Vahidin Selimbegović na pitanje branioca potvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantu nego o nekom drugom licu.
23. Apelant smatra da su bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, kao i kršenje člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije počinjeni tako što je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici bazirao i na presudama saosuđenih (poimenično označenih u apelaciji), koji su ranije sklopili sporazume o priznanju krivice u ovom predmetu.
II.Odgovori na apelaciju
24. Sud BiH je u opširnom odgovoru na apelaciju naveo da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeno vijeće Suda BiH dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke, kao i da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu se žalbeno vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnilo u svojoj presudi. Navedeno je da su u pobijanoj presudi dati jasni i razumljivi razlozi kojim se rukovodio sud prilikom donošenja svoje odluke, pri kojima ostaje i da nije došlo do povreda na koje se apelant pozvao u apelaciji.
25. Tužilaštvo smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, koje odluke nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, te kada je Sud Bosne i Hercegovine, kao redovni sud, dao logična i uvjerljiva obrazloženja o postojanju krivičnog djela organiziranja grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela krijumčarenje migranata u vezi s krivičnim djelom krijumčarenja ljudi za koje je apelant proglašen krivim. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Navedeno je da se, s obzirom na to da apelant u svojoj apelaciji nije naveo zbog čega mu je osporenim presudama prekršeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, predlaže da se apelacija u ovom dijelu odbaci kao očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18) u relevantnom dijelu glasi:
Krijumčarenje osoba Član 189.
Ko se radi sticanja finansijske ili materijalne koristi bavi nedozvoljenim prebacivanjem drugih osoba preko državne granice ili omogući drugom nedozvoljeni prelazak granice, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata Član 189a. st. 1. i 2.
(1) Ko organizira grupu ili drugo udruženje za izvršenje krivičnih djela iz članova 186. (Trgovina ljudima) i 189. (Krijumčarenje ljudi) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko postane pripadnik grupe ili drugog udruženja iz stava (1) ovog člana ili na drugi način pomaže grupu ili udruženje kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, […]
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, […] Član 119. stav 1.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci o toku provođenja radnji.
Član 151. stav 1.
Obaveza sastavljanja zapisnika (1) O svakoj radnji poduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se zapisnik istodobno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
Član 219. st. 1. i 5.
Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 218. ovog zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; poduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i poduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka.
(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlaštena službena osoba sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o poduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlaštena službena osoba poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužna je prikupljati potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog izvještaja odmah predati Tužitelju.
Član 223. stav 1.
Sudsko obezbjeđenje dokaza (1) Kada je u interesu pravde da se svjedok sasluša kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato što postoji mogućnost da neće biti dostupan Sudu za vrijeme suđenja, sudija za prethodni postupak može, na prijedlog stranaka ili branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju. Saslušanje će se sprovesti u skladu s članom 262. ovog zakona.
Član 273. stav 2.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[…] d)ako je povrijeđeno pravo na odbranu, […]
h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Član 299.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 031414 20 Kž 9 od 7. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 2. i stav 3. tač. a), b) i d) i člana 8. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti za krivično djelo organiziranja grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela krijumčarenja migranata u vezi s krivičnim djelom krijumčarenja ljudi. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na opća načela koja se tiču ocjene je li upotreba dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama u suprotnosti sa zahtjevima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava odbrane. Posebno je potrebno ispitati je li aplikantu data prilika da ospori autentičnost dokaza, te da se može protiviti njihovoj upotrebi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitet dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Iako se problemi pravičnog suđenja ne javljaju nužno u slučaju kada dobivene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da kada su dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, ibid. Bykov, stav 90). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
39. Što se tiče ispitivanja prirode utvrđene povrede Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u nekoliko predmeta utvrdio da upotreba prikrivenih prislušnih uređaja krši član 8. Evropske konvencije jer takvo miješanje nije bilo „u skladu sa zakonom“. Ipak, prihvaćanje tako dobivenih informacija kao dokaza nije u okolnostima pojedinog predmeta bilo u suprotnosti s pretpostavkom pravičnosti zajamčenom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid., Bykov, st. 94–105. i Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. januara 2015. godine, stav 130). Štaviše, nivo javnog interesa za istraživanje i kažnjavanje za krivična djela, kao što su u konkretnom slučaju, može se uzeti u obzir i razmotriti protiv pojedinačnog interesa da se dokazi protiv podnosioca zahtjeva prikupe na zakonit način (vidi Prade protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine, broj aplikacije 7215/10, Odlomak 35, s daljnjim upućivanjem).
40. Dovodeći navedena načela u kontekst činjenica i navoda konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da prvo pitanje koje treba razmotriti u ovom kontekstu jeste je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama i suprotstavi se njihovoj upotrebi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana imala i djelotvorno koristila takvu mogućnost tokom predmetnog krivičnog postupka kako pred prvostepenim tako i pred drugostepenim sudom (u formi žalbe). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi meritorno razmotrili prigovore koji se tiču zakonitosti navedenih dokaza. Činjenica da je sud te prigovore odbio ne mijenja činjenicu da je apelant imao učinkovitu priliku da ospori dokaze i suprotstavi se njihovoj upotrebi (ibid., Schenk, stav 47, serija A, broj 140 i Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 35394/97, stav 38).
41. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o izvještajima policijskih službenika Granične policije BiH koji su provodili posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, prevoznih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima određene/produžene naredbama Suda BiH (broj i datum označeni u presudi). Prilikom provođenja posebnih istražnih radnji postupali su pod kodnim nazivima i pod tim nazivima podnosili izvještaje o postupanju, što je praksa u svim predmetima u kojima se provode posebne istražne radnje i u kojima postupa Jedinica za nadzor i osmatranje. Osim toga, apelant je tvrdio da nikada nije izdata naredba za provođenje posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH, ukazavši da je poređenjem naredbi Suda BiH kojima je odobrena primjena posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH evidentno da postoji nesaglasnost u pogledu IMEI broja mobilnog telefona oduzetog od apelanta i IMEI broja prema kojem je odobreno provođenje posebne istražne radnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je odlučna činjenica u pogledu ovih dokaza ta što je vještačenjem mobilnih telefona i pripadajućih kartica utvrđeno da je korisnik tih telefonskih brojeva koji su po naredbi suda nadzirani upravo apelant. Također je utvrđeno da su oba telefonska broja apelanta, nezavisno od IMEI broja telefonskog aparata, navedena u naredbi suda prilikom određivanja posebnih istražnih radnji. S obzirom na navedeno, sud je našao da je u postupku sa sigurnošću utvrđeno da je apelant učestvovao u razgovorima presretnutim provođenjem posebnih istražnih radnji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 122. ZKPBiH kojom je propisano je da se „tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku”, ne nalazi proizvoljnost u odluci suda da predmetne izvještaje koristi kao dokaz u postupku.
42. U pogledu apelantovih prigovora da su u postupku svjedočila tri svjedoka, službene osobe, za koje apelant tvrdi da se radi o naknadnim svjedocima o čijim optužbama, odnosno svjedočenjima nije bio obaviješten, niti su ti svjedoci neposredno učestvovali u realizaciji odobrenih posebnih istražnih radnji, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi istovjetan stav i prvostepenog i drugostepenog suda koji se odnosi na saslušanje tih svjedoka. Redovni sudovi su ukazali da su ti svjedoci svjedočili kao stručna lica u ime institucije koja je provodila određene posebne istražne radnje po naredbama suda i Tužilaštva, te da su osnov za njihovo svjedočenje bili materijalni dokazi koje su sačinili oni ili njihove kolege, koji su bili sastavni dio dokazne građe uz optužnicu. Oni, dakle, nisu svjedočili o vlastitima opažanjima, nego su osnov za njihovo svjedočenje materijalni dokazi koji se odnose na primjenu posebnih istražnih radnji, odnosno vještačenja i analize oduzetih predmeta u kojim radnjama su učestvovali oni sami, kao i njihove kolege i koji materijali su kao dokazi navedeni u popisu priloženom uz optužnicu i koje je odbrana imala u posjedu nakon primanja optužnice. Nadalje, u pogledu izvještaja koje su sačinili policijski službenici Granične policije BiH pod kodnim nazivima redovni sudovi su ukazali da se radi o izvještajima policijskih službenika Granične policije BiH koji su provodili posebne istražne radnje, postupajući pod uvjetima i na način propisan ZKPBiH. Dakle, nije se radilo o prikrivenim istražiocima kao posebnoj istražnoj radnji, nego se radi o policijskim službenicima koji su u skladu sa svojim ovlaštenjima i pravilima struke, pa i zaštiti identiteta, postupali i sačinjavali izvještaje o provedenim aktivnostima po naredbama suda. Takvo obrazloženje redovnih sudova se, u smislu tumačenja i primjene odredbe člana 119. stav 1. ZKPFBiH, Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.
43. Zatim, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka u konkretnom slučaju proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispitali apelantove prigovore u pogledu zapisnika o saslušanju svjedoka migranata koji su pročitani na glavnom pretresu, zbog čega se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da su ti zapisnici mogli biti korišteni tokom postupka kao zakoniti dokazi. Naime, iz osporenih presuda proizlazi da sud na zapisnicima o iskazima tih svjedoka nije u odlučujućoj niti pretežnoj mjeri zasnovao osuđujuću presudu, nego ih je cijenio u vezi sa svim ostalim dokazima prilikom donošenja odluke o krivici. Osim toga, apelantov branilac na ročištu održanom 16. septembra 2019. godine saglasio se s prijedlogom Tužilaštva da se iskazi navedenih svjedoka pročitaju, predloživši da se iz razloga efikasnosti i ekonomičnosti zapisnici o iskazima ovih svjedoka samo predoče na grafoskopu i ulože u sudski spis. S obzirom na navedeno, imajući u vidu odredbu člana 237. stav 2. ZKPBiH, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Suda BiH da se odstupi od načela naporednog izvođenja dokaza.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije. Ostali navodi
45. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
46. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi suštinski zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava u vezi s određivanjem i provođenjem posebnih istražnih radnji u odnosu na njega, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer se radi o istim navodima za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani kada je ispitivao da li je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić