Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1923/20 (F. H.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javnost postupka
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 231
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka o imenovanju sudije u kantonalni sud u novom travniku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1923/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1923/20, rješavajući apelaciju Faruka Huseljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Huseljića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 345298 20 Gž od 19. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faruk Huseljić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Džananović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 345298 20 Gž od 19. maja 2020. godine. Apelant je podnescima od 12. i 16. juna 2020. godine, 23. februara i 1. aprila 2021. godine dopunjavao apelaciju i urgirao donošenje odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje provođenja Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 345928 19 P2 od 24. decembra 2019. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1923/20 od 23. juna 2020. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 5. aprila 2021. godine, a od tužilaca S. P.1 i M. H.1 (u daljnjem tekstu: tužilac i tužiteljica ili tužioci), koje zastupa advokat Mirna Pašić, 7. januara 2021. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 8. i 14. aprila 2021. godine, a tužioci 17. januara 2022. godine.
6. Apelantu su 17. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužilaca na eventualno izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
8. Tužioci su 23. oktobra 2018. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta zbog smetanja posjeda.
9. U zapisniku s ročišta za glavnu raspravu od 14. juna 2019. godine konstatirano je da je na ročište, pored stranaka i svjedoka, pristupila i N. J. koja je zatražila da u smislu načela javnosti postupka bude prisutna na ročištu. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje kojim je dozvoljeno prisustvo ročištu N. J., te je obaviještena da ne može učestvovati u postupku, da se nema pravo izjašnjavati, postavljati pitanja, iznositi informacije na ročištu, te da će u protivnom biti odstranjena.
10. U zapisniku s ročišta za glavnu raspravu od 12. septembra 2019. godine konstatirano je da su, pored stranaka i vještaka, pristupili S. P., J. J. i N. J. koji su tražili da budu prisutni kao posmatrači. Općinski sud je konstatirao da sudu nisu najavljena prisustva trećih lica da bi sud osigurao adekvatan prostor za učestvovanje javnosti u postupku, da je prostor gdje se odvija suđenje mali, a prisutni su sudija, sudski saradnik, sudski pripravnik, advokati tužilaca, apelant lično, vještak geometar. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da zbog ograničenog prostora za normalno odvijanje ročišta donosi rješenje da ročištu ne mogu prisustvovati J. J., S. P. i N. J., te se mole da napuste sudnicu. Nakon toga, apelant je izjavio da se ne osjeća dobro, te je predložio da sud osigura sudnicu za prisustvovanje ročištu drugih lica jer želi prisustvo javnosti. Navedenom apelantovom prijedlogu punomoćnici tužilaca se nisu protivili, te je Općinski sud novo ročište za glavnu raspravu zakazao za 16. oktobar 2019. godine s napomenom da će se ročište održati u sudnici.
11. U zapisniku s ročišta od 16. oktobra 2019. godine konstatirano je da kao javnost prisustvuju B. M., S. P.2, J. J., A. A. i A. H., te je ročište održano u njihovom prisustvu.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 345298 19 P2 od 24. decembra 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđeno da je apelant smetao tužioce u posljednjem zakonitom mirnom i faktičkom posjedu određenih nekretnina, detaljnije navedenih u izreci rješenja, na način da je samovlasno ušao u posjed i postavio ogradu, a sve s ciljem ograđivanja parcela, na koji način je spriječio tužioce njihovom pristupu. Navedenim rješenjem naloženo je apelantu da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje tako što će ukloniti postavljene željezne stubove i razapeti mrežasti najlon i zemljište vratiti u stanje u kojem je bilo prije postavljanja, omogućiti tužiocima da nastave s mirnim i faktičkim posjedom i korištenjem spornih nekretnina i ubuduće se kloniti ovakvog ili sličnog smetanja, te tužiocima namiriti troškove postupka.
13. Općinski sud je u obrazloženju rješenja iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim je Općinski sud citirao odredbe čl. 325–327. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Nakon toga je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da su tužioci u posjedovnom listu upisani kao posjednici na spornim parcelama, na kojim je u pogledu vlasništva upisano društveno vlasništvo, pa kod te činjenice pruža im se posjedovna zaštita kao savjesnim posjednicima jer se njihova savjesnost pretpostavlja.
14. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je njegova supruga suvlasnik na spornim parcelama sa svojim sestrama iza svog oca i tetke, da se vode upravni postupci oko utvrđivanja da je nezakonito upisan posjed na tužioce, krivični i drugi parnični postupci vezano za ove nekretnine, Općinski sud je naveo da apelant te tvrdnje nije dokazivao. Naime, on nije dokazao da je vođen postupak kod suda ili organa uprave o pravu na posjed tužilaca, pa tužioci nisu izgubili savjesnost posjeda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se ti navodi u smislu odredbe člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano pravilo o teretu dokazivanja, smatraju nedokazanim, pa i neosnovanim. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant, nastojeći dokazati da je on faktički koristio spornu nekretninu, u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu nije sporio, čak je bio jasan i izričit, da je nesporno on postavio ogradu, te je tvrdio da je postavio ogradu na parcelama koje on koristi. Također je tvrdio da je njegova supruga angažirala radnike tokom 2018. godine da postave stubove, a zatim i mrežu. Međutim, Općinski sud je zaključio da na okolnost angažiranja radnika nije proveden niti jedan dokaz, osim što je apelant saslušan kao parnična stranka.
15. Nadalje, Općinski sud je detaljno izložio iskaze saslušanih svjedoka na okolnost korištenja i održavanja spornog zemljišta, te je istakao da nije mogao prihvatiti apelantove navode da su tužioci izgubili faktičku vlast na nekretninama u smislu posljednjeg stanja posjeda od strane njegove supruge, odnosno da njegova supruga sa svojim sestrama posjeduje nekretnine najmanje 10 godina unazad. U vezi s tim, Općinski sud je citirao odredbe čl. 327. i 328. ZSP, te je naveo da iz njih proizlazi da ukoliko u vršenju posjeda postoji neka smetnja ili ako je privremeno došlo do propuštanja izvršavanja vlasti posjednika, posjed ne prestaje i njegov kontinuitet se nastavlja. Nije od utjecaja koliki je vremenski period protekao od posljednje radnje posjednika, nego je relevantno samo to je li u tom slučaju neizvršavanje faktičke vlasti bilo privremenog ili trajnog karaktera. Time se posjednik štiti od promjena do kojih je došlo protiv volje posjednika ili bez njegove volje. Zakon postavlja presumpciju o trajnosti stečenog posjeda, a ukoliko neko lice tvrdi da je posjed prestao ili je prekinut, mora to i dokazati. Također, Općinski sud je ukazao da je članom 329. stav 1. ZSP regulirano da je samovlast zabranjena. Bez obzira na to kakav je posjed, niko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed. Dovodeći navedeno u vezu s pitanjem jesu li tužioci imali posjedovnu vlast u konkretnom slučaju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da su tužioci suposjednici nekretnina, da u smislu odredbi člana 328. ZSP posjed ne prestaje i ne prekida se ako je došlo do oduzimanja protiv volje držaoca posjeda. U konkretnom slučaju tužioci su posjednici nekretnina i održavali su nekretnine, što je činio i sam svjedok M. H.2., čiji iskaz sud prihvaća kao tačan, čak i apelant tokom postupka navodi da je ograda postavljena da u parcele ne bi prelazio svjedok M. H.2. Ovo proizlazi i iz iskaza prvotužioca, te svjedoka T. P., koje sud prihvaća kao tačne, jasne i realne u održavanju parcela čiji su tužioci posjednici. Osim navedenog, Općinski sud je naveo da čak i da tužioci nisu redovno održavali parcele, oni uslijed toga nisu napustili svoj posjed.
16. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove navode da su tužioci od strane njegove supruge izgubili faktičku vlast na nekretninama – posjed u smislu posljednjeg stanja posjeda. Naime, ne može se prihvatiti apelantov iskaz da njegova supruga sa svojim sestrama posjeduje nekretnine najmanje 10 godina unazad. To je u suprotnosti s iskazom svjedokinje Z. T. koja navodi da je pomagala apelantovoj supruzi prethodne godine da čisti dvorište od otpada koje su bacali stanari koji žive u kući na placu, te da nije vidjela nekog drugog da čisti te parcele. Samo čišćenje parcele ne predstavlja aktivnu faktičku vlast na parceli. Iskaz te svjedokinje je u saglasnosti s iskazom B. K. koja navodi da su sporne parcele bile zapuštene, ali je viđala apelanta, njegovog sina i suprugu da ih čiste. U održavanju parcela nije vidjela tužioce, a na mjestu gdje je postavljena ograda nije bilo očišćeno i bilo je otpada. Iskazima tih svjedokinja apelant nije prigovorio u smislu održavanja spornih parcela. Dakle, parcele su očigledno bile zapuštene od nabacanih čvrstih predmeta, pa ako je apelant sa suprugom koristio parcele, kako su mogli koristiti parcele na koje je neko treći bacao krupni otpad. U tom smislu Općinski sud je naveo da nije mogao prihvati iskaz svjedokinje Dž. B. koja navodi da je apelantova supruga u kontinuitetu koristila parcele jer je njen iskaz očigledno nelogičan i nije u saglasnosti sa zaključkom suda u smislu aktivnog korištenja parcela. Osim toga, sama činjenica da su otpad s tih parcela očistili apelant i njegova supruga u trenutku postavljanja ograde tokom 2018. godine ne predstavlja i faktičku vlast na parcelama dugi niz godina. U tom kontekstu se cijeni i iskaz svjedoka L. F. u dijelu gdje on navodi da osim apelanta, njegove supruge i njihove djece nije vidio nekog da čisti sporne parcele posljednju godinu dana, te navodi da se igrao na spornim parcelama, jer čak i da se prihvati iskaz svjedoka to ne može dati osnova sudu za zaključak da je apelant preko supruge posjednik parcela u kontinuitetu jer u tom slučaju bi i svjedok mogao tražiti posjed. Također, ni iskaz apelantove supruge da čitav život održava te parcele se ne može prihvatiti kao osnov za savjesnost apelanta u postavljanju ograde, te je postavljanje ograde bilo samovlasno u smislu člana 329. stav 1. ZSP. Štaviše, svjedokinja J. T. navodi da ne poznaje tužioce, a tvrdi da ih nije vidjela na tim parcelama, Z. T. poznaje samo tužioca, F. L. navodi da ne poznaje tužioca, ali poznaje tužiteljicu, pa se iskazi ovih svjedoka u smislu isključivog održavanja parcela samo od apelanta i njegove supruge ne mogu prihvatiti ni logičnim jer ne poznaju tužioce i ne znaju jesu li oni lično ili preko trećih lica održavali nekretnine. U tom smislu, Općinski sud je naveo da u krajnjem neodržavanje nekretnina ne predstavlja gubitak posjeda i savjesnost posjeda, a sud utvrđuje da apelant nije dokazao da je postavio ogradu na parcelama kao posjednik. Iz ovih razloga sud je udovoljio zahtjevu tužilaca u smislu utvrđenja posjeda i zahtjevu za uspostavljanje prijašnjeg stanja posjeda, primjenom člana 327. stav 4. ZSP.
17. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je u vijeću sastavljenom od sutkinje Dženete Pašalić kao predsjednice vijeća, te sudija Joze Anđića i Spomenke Jenko kao članova vijeća, donio Rješenje broj 32 0 P 345298 20 Gž od 19. maja 2020. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
18. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP u vezi s pasivnom i aktivnom legitimacijom stranaka. Naime, prvostepeni sud je u vezi s tvrdnjama da je apelantova supruga angažirala radnike da postave stubove i mrežu pravilno naveo da apelant nije predlagao niti jedan dokaz kako bi potvrdio te navode. U vezi s aktivnom legitimacijom tužilaca, prvostepeni sud valjano ukazuje na činjenicu da se tužioci vode kao posjednici u tačno navedenom posjedovnom listu, a drugim provedenim dokazima ta činjenica nije valjano osporena. Kantonalni sud je također naveo da je pravilan zaključak iz obrazloženja osporavanog rješenja da je nesporno utvrđena činjenica da je apelant tačno navedenom radnjom (postavljanje ograde od devet željeznih stubova i najlonske mreže) izvršio smetanje tužilaca u posljednjem mirnom posjedu. Kantonalni sud je naveo i da apelant neosnovano polemizira o stvarnom korištenju i upotrebi nekretnina od strane tužilaca jer je njihov posjed nesporno utvrđen provedenim materijalnim dokazima, kao i iskazima saslušanih svjedoka, a i vještak geodetske struke je valjano i stručno utvrdio činjenično stanje i o tome sačinio skicu lica mjesta, koja čini sastavni dio osporavanog rješenja. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 327–329. ZSP i da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
20. Obrazlažući apelacione navode, apelant najprije ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 118. stav 1. ZPP jer postupajući sudija u dva navrata na ročištima od 14. juna i 12. septembra 2019. godine nije dozvolio prisustvo javnosti J. J., N. J., S. P.2 i A. A. iako nije postojao niti jedan razlog za isključenje javnosti, te da se Kantonalni sud nije izjasnio na te navode. U prilog tome apelant je dostavio zapisnike s ročišta, te ovjerene izjave J. J., N. J., S. P.2. i A. A. od 3. juna 2020. godine. Apelant dalje tvrdi da je drugostepena odluka donesena u vijeću sastavljenom od sudija Dženete Pašalić, Joze Anđića i Spomenke Jenko, koje nisu sudije Kantonalnog suda već ih je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) imenovalo za sudije Kantonalnog suda u Odžaku. Također, u konkretnom slučaju nije donesena odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u smislu člana 50. ZPP, pa osporenu odluku nije donio sud osnovan u skladu sa zakonom. Apelant tvrdi da se povreda prava na djelotvoran pravni lijek ogleda u činjenici da drugostepeni sud, faktički, nije ni razmotrio razloge zbog kojih je apelant pobijao prvostepeno rješenje, već je samo paušalno odbio žalbu kao neosnovanu.
21. Apelant, također, smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu njegove pasivne legitimacije. U tom pogledu apelant tvrdi da je tokom postupka pred prvostepenim sudom pojasnio svoju izjavu da je postavio spornu ogradu, pri čemu je izjavio da nije učestvovao u postavljanju stubova, već je to učinila njegova supruga, a prvostepeni sud je trebao imati u vidu iskaze saslušanih svjedoka B. K., J. T., A. H. i apelanta, koji su nesumnjivo izjavili da je stubove postavljala apelantova supruga. S druge strane, samo je svjedok M. H. naveo da je vidio apelanta da postavlja ogradu i da je supruga stajala kraj njega. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se na takav način nije mogla dokazati apelantova pasivna legitimacija, a također ističe da zbog toga apelant nije u mogućnosti postupiti prema izreci rješenja, pa je to rješenje neprovedivo. Apelant, dalje, smatra da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu aktivne legitimacija tužilaca. Naime, apelant tvrdi da je zaključak suda da su tužioci posljednji mirni posjednici i da održavaju sporne parcele suprotan činjeničnom stanju koje proizlazi iz iskaza svjedoka koje je on predložio i koji su izvedeni tokom postupka, pa kod činjenice da iz tih dokaza proizlazi da tužioci nisu posjednici spornih parcela, odnosno da ne vrše faktičku vlast na tim nekretninama, jasno je da se postavljanje ograde ne može smatrati samovlašću. Osim navedenog, apelant ističe da činjenica da su tužioci u posjedovnom listu upisani kao korisnici nekretnina ne dokazuje da su zaista i vršili faktičku vlast nad njima jer je posjed faktička, a ne pravna kategorija, pa s obzirom na to da tužioci nisu bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcela, nisu ni aktivno legitimirani za podnošenje tužbe za smetanje posjeda, pa su, eventualno, ukoliko smatraju da imaju jače pravo na spomenute nekretnine, trebali podnijeti vlasničku tužbu ili tužbu iz pretpostavljenog vlasništva. S obzirom na to, apelant smatra da se postavljanje sporne ograde ne može smatrati samovlašću iz člana 329. stav 1. ZSP, pa je u tom dijelu paušalno primijenjeno materijalno pravo.
II.Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke iz drugostepene odluke, te je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koje se pozvao u apelaciji.
23. Općinski sud je u odgovoru prvenstveno naveo da je neosnovan navod apelacije da postupajući sudija nije dozvolio prisustvo javnosti tokom postupka jer iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 14. juna 2019. godine proizlazi da je kao javnost bila prisutna N. J., a 16. oktobra 2019. godine proizlazi da su kao javnost bili prisutni B. M., S. P.2, J. J., N. J., A. A. i A. H. U vezi s ročištem za glavnu raspravu od 12. septembra 2019. godine postupajući sudija je uskratio prisustvo javnosti zbog nepostojanja uvjeta za prisustvo većeg broja lica, te je predmetno ročište na zahtjev tuženog i uz saglasnost punomoćnika tužilaca odloženo za 16. oktobar 2019. godine kada su kao javnost prisustvovala navedena lica. Nadalje, Općinski sud je istakao da su i drugi apelacioni navodi neprihvatljivi jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da apelant pokušava dovesti u pitanje zakonitost donesenih odluka, pri čemu apelant dovodi u pitanje načelo slobodne ocjene dokaza, te vrši vlastitu ocjenu izvedenih dokaza. Općinski sud je također naveo da u cijelosti ostaje pri zauzetom pravnom stavu u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, o čemu je i drugostepeni sud zauzeo identičan stav, uslijed čega smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužioci su u odgovoru najprije ukazali na sadržaj zapisnika sa ročišta od 14. juna, 12. septembra i 16. oktobra 2019. godine, te su istakli da je neosnovana apelantova tvrdnja da postupajući sudija nije dozvolio prisustvo javnosti tokom postupka. Nadalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da drugostepenu odluku suda nije donio stvarno i mjesno nadležan sud, tužioci su naveli da je odluka donesena u skladu s pozitivnim propisima i odlukama VSTV-a. Također, tužioci su istakli da je apelantu omogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek na način da je na rješenje Općinskog suda izjavio žalbu, o kojoj je odlučio stvarno i mjesno nadležan drugostepeni sud i donio odluku koja je zasnovana na zakonu. Tužioci smatraju da su tokom postupka dokazali posljednje mirno stanje posjeda, smetanje posjeda, ko je izvršio smetanje posjeda i na koji način, zbog čega ističu da su svi apelantovi navodi već neosnovano isticani kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi, pa i u zahtjevu za ponavljanje postupka. Imajući u vidu navedeno, tužioci smatraju da tokom postupka pred redovnim sudovima nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva, te predlažu da se apelacija odbaci kao prima facie nedopuštena ili odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 50. stav (2) (2) Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
3. Javnost glavne rasprave Član 118. st. (1) i (2) (1) Glavna rasprava je javna.
(2) Raspravi mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.
Član 119.
(1) Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njen dio ako to zahtijevaju interesi čuvanja službene, poslovne ili osobne tajne, zaštita interesa maloljetnika, interesi javnog reda ili razlozi morala.
(2) Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave.
Član 121.
(1) O isključenju javnosti odlučuje sud rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.
(2) Protiv rješenja o isključenju javnosti nije dopuštena posebna žalba.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125. st. (1) i (2) (1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.
(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 209. stav (2) tačka 10) (2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:
10) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi;
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
26. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 315.
Pojam posjeda (1) Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
(2) Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.
(3) Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu.
Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.
(4) Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.
(5) S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.
(6) Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed). Član 325.
Istinit posjed (1) Posjed je istinit odnosno miran ako nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.
(2) Posjed koji je stečen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja postaje miran kada osobi od koje je tako pribavljen prestane pravo na posjedovnu zaštitu.
Član 326.
Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.
(2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
(3) Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje sticanja ili izvršavanja posjeda.
(4) Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.
(5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.
Član 327. st. (1), (5) i (6) Pravo na zaštitu posjeda (1) Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
(6) Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
Član 328.
Trajnost posjeda (1) Posjed traje dok traje posjednikova faktička vlast u pogledu stvari. Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno i nezavisno od volje posjednika.
(2) Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a ko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.
Član 329. st. (1) i (2) Samovlast (1) Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakav je posjed, niko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed.
(2) Ko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.
27. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Upućivanje u drugi sud uz pristanak sudije (1) Sudije, uključujući dodatne sudije, mogu se uz njihov pristanak uputiti da vrše dužnost sudije u drugi sud istog ili nižeg nivoa:
(a) Na period od najviše šest (6) mjeseci, ako u sudu u koji se sudija privremeno upućuje nema dovoljan broj sudija;
(b) Na period od najviše dvanaest (12) mjeseci, ako je u sudu u kojem sudija redovno vrši dužnost sudije privremeno smanjen obim posla;
(c) Na period od najviše dvanaest (12) mjeseci, radi pomoći u otklanjanju zaostalih neriješenih predmeta u sudu u koji se sudija privremeno upućuje;
(d) Na neodređeni period, ako je sudija upućen u drugi sud radi rada na određenom predmetu ili predmetima, jer je, zbog izuzeća sudije u tom sudu, bilo neophodno privremeno upućivanje sudije iz drugog suda kako bi radio na tom predmetu ili predmetima;
(e) Na neodređeni period, ako se sudija suda u koji se vrši upućivanje nalazi na odsustvu dužeg trajanja.
(2) Sudija se ne može privremeno uputiti u drugi sud više od dva puta uzastopno, osim ako je u međuvremenu vršio dužnost sudije u sudu u koji je imenovan u periodu od najmanje dvanaest (12) mjeseci.
Član 51.
Upućivanje bez pristanka sudije (1) Sudija se može privremeno uputiti u drugi sud bez njegovog pristanka samo ako su ispunjeni uslovi iz ovog člana.
(2) Sudija se može bez njegovog pristanka uputiti u drugi sud da vrši dužnost sudije na period od najduže tri (3) mjeseca u slučaju da se takvo upućivanje vrši u cilju njegovog učešća u radu na pojedinačnom predmetu u sudu u koji se vrši upućivanje, ili u slučaju da nijedan drugi sudija nije pristao na takvo upućivanje. (3) Sudija se ne može privremeno uputiti u drugi sud bez njegovog pristanka ako je privremeno upućivan u drugi sud u prethodnih dvanaest (12) mjeseci.
Član 52.
Postupak za privremeno upućivanje Vijeće odlučuje o zahtjevu za privremeno upućivanje u drugi sud u skladu s čl.
50. i 51. na zahtjev predsjednika suda koji želi da se sudija privremeno uputi u njegov sud. Vijeće obavlja konsultacije s predsjednikom suda koji je podnio zahtjev, sa sudijom koji se razmatra za privremeno upućivanje, i s predsjednikom suda u kojem sudija redovno vrši dužnost sudije.
28. Odluka VSTV o imenovanju sudije u Kantonalni sud u Odžaku („Službeni glasnik BiH“ broj 13/06) u relevantnom dijelu glasi:
I. Za sudiju u Kantonalni sud u Odžaku imenuje se:
1. JOZO ANĐIĆ
[…]
29. Odluka VSTV o imenovanju sudije u Kantonalni sud u Odžaku („Službeni glasnik BiH“ broj 33/16) u relevantnom dijelu glasi:
I Za sudiju u Kantonalni sud u Odžaku, imenuje se Dženeta Pašalić.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant rješenje Kantonalnog suda primio 2. juna 2020. godine, a da je apelacija podnesena 8. juna 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.
[…]
37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po tužbi tužilaca radi utvrđivanja smetanja posjeda od strane apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
38. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnje da osporenu odluku nije donio sud koji je zakonom ustanovljen, zatim da je bilo onemogućeno prisustvo javnosti, da su odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenim činjenicama i primjeni materijalnog prava, te da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
a) Sud ustanovljen zakonom
39. Razmatrajući apelantove navode da su u donošenju osporene odluke nezakonito učestvovale sudije drugog suda, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, sud uvijek mora biti „ustanovljen zakonom”. Ovaj izraz odražava načelo vladavine prava koje je inherentno sistemu zaštite uspostavljenom Konvencijom i njenim protokolima (vidi, na primjer, Jorgić protiv Njemačke, aplikacija broj 74613/01, stav 64, ECHR 2007 III). „Zakon” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se sastoji ne samo od zakonodavstva koje uređuje uspostavljanje i nadležnost sudskih tijela (vidi, inter alia, Lavents protiv Latvije, aplikacija broj 58442/00, stav 114, 28. novembar 2002. godine) već i od drugih odredbi domaćeg prava koje će, ako su prekršene, učiniti učestvovanje jednog ili više sudija u razmatranju slučaja nepravilnim (vidi Evropski sud, Gorguiladzé protiv Gruzije, aplikacija broj 4313/04, stav 68, 20. oktobar 2009; Pandjikidzé i ostali protiv Gruzije, aplikacija broj 30323/02, stav 104, 27. oktobar 2009. godine). Ovo konkretno uključuje odredbe koje se tiču nezavisnosti članova tribunala, dužine njihovog mandata, nepristrasnosti i postojanja proceduralnih garancija (vidi Evropski sud, Coëme i ostali protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, stav 99; Gurov protiv Moldavija, aplikacija broj 36455/02, stav 36, 11. juli 2006).
40. Drugim riječima, izraz „uspostavljen zakonom” pokriva ne samo zakonski osnov za samo postojanje „suda” već i povinovanje suda konkretnim pravilima koja ga rukovode (vidi Evropski sud, Sokurenko i Strygun protiv Ukrajine, aplikacije br. 29458/04 i 29465/04, stav 24, 20. juli 2006. godine) i sastavu vijeća u svakom slučaju (vidi Buscarini protiv San Marina (dec.), aplikacija broj 31657/96, 4. maj 2000. godine). U načelu, kršenje od strane suda odredbi domaćeg prava koje se tiču njegovog uspostavljanja i nadležnosti dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Evropski sud ispituje je li u tom smislu poštovan domaći zakon. Međutim, imajući u vidu opće načelo da je na nacionalnim sudovima da tumače odredbe domaćeg prava, Evropski sud smatra da neće moći preispitivati njihovo tumačenje ako nema flagrantnog kršenja domaćeg prava (vidi, mutatis mutandis, Coëme i ostali protiv Belgije, stav 98, ECHR 2000-VII; naprijed citirani Lavents, stav 114).
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz relevantnih odluka VSTV-a (vidi st. 28. i 29. ove odluke) i općedostupnih podataka nesporno proizlazi da su sudije Dženeta Pašić, Jozo Anđić i Spomenka Jenko, koje su donijele osporenu drugostepenu odluku, imenovane kao sudije Kantonalnog suda u Odžaku, odnosno nisu sudije koje su imenovane u Kantonalni sud. Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u izjašnjenju na te apelacione navode nije naveo razloge na osnovu kojih su navedene sudije postupale u konkretnom slučaju. Međutim, unatoč tome, Ustavni sud smatra da je s ciljem utvrđivanja spornog pitanja je li postupanje navedenih sudija bilo u skladu s propisima kojim se uređuje uspostavljanje i nadležnost sudskih tijela, neophodno utvrditi je li u domaćem pravnom sistemu postojao pravni osnov da sudije jednog suda postupaju kao sudije drugog suda.
42. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su odredbama čl. 50–52. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV) propisani uvjeti i postupak upućivanja sudije jednoga suda da vrši dužnost sudije u drugi sud istog ili nižeg nivoa. Tako je odredbom člana 50. Zakona o VSTV-u propisana mogućnost da se sudije uz njihov pristanak upute da vrše dužnost u drugi sud istog ili nižeg nivoa (ukoliko nema dovoljnog broja sudija, privremeno je smanjen obim posla u sudu iz kojeg se sudije upućuju, pomoći u otklanjanju zaostalih neriješenih predmeta, zbog izuzeća sudije, odsustva dužeg trajanja), zatim je propisano trajanje tog upućivanja, te u konačnici i nemogućnost da se sudija privremeno uputi u drugi sud više od dva puta uzastopce, osim ako je u međuvremenu vršio dužnost sudije u sudu u koji je imenovan u periodu od najmanje dvanaest mjeseci. Osim toga, u članu 51. Zakona o VSTV-u propisane su i mogućnosti da se sudije mogu privremeno uputiti u drugi sud bez njihovog pristanka. Konačno, u članu 52. Zakona o VSTV-u propisano je da VSTV donosi odluku o navedenom pitanju, na zahtjev predsjednika suda koji želi da se sudija privremeno uputi u njegov sud, uz prethodno obavljene konsultacije s predsjednikom suda koji je podnio zahtjev, sa sudijom koji se razmatra za privremeno upućivanje i s predsjednikom suda u kojem sudija redovno vrši dužnost sudije.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud dalje zapaža da iz javno dostupnih podataka na internetskoj stranici VSTV-a (https://vstv.pravosudje.ba/), odnosno iz zapisnika sa sjednice VSTV-a održane 18. i 19. decembra 2019. godine proizlazi da je pod tačkom 15. dnevnog reda odlučivano o zahtjevu Kantonalnog suda (u Tuzli) za upućivanje sudija Kantonalnog suda u Odžaku na privremeno vršenje dužnosti u Kantonalni sud (u Tuzli). Također proizlazi da je VSTV, nakon provedene procedure iz čl. 50–52. Zakona o VSTV-u većinom glasova donio odluku o privremenom upućivanju sudija Kantonalnog suda u Odžaku, i to upravo sudija čije učešće u odlučivanju apelant osporava (Spomenka Jenko, Dženeta Pašalić i Jozo Anđić) na privremeno vršenje sudske dužnosti u Kantonalni sud u Tuzli na period od 12 mjeseci.
44. Stoga, imajući u vidu da je postojao jasan zakonski osnov za upućivanje sudija jednog suda na privremeno vršenje sudske dužnosti u drugi sud i da je ta procedura u cijelosti poštovana, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo da mu sudi „zakonom ustanovljeni sud” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Javno suđenje
45. Apelant dalje tvrdi da postupajući sudija tokom prvostepenog postupka nije dozvolio prisustvo javnosti na ročištima od 14. juna i 12. septembra 2019. godine iako nije postojao niti jedan razlog za isključenje javnosti.
46. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je javnost rasprave jedna od osnovnih karakteristika prava na pravično suđenje, uz mogućnost isključenja javnosti s dijela ili iz cijelog postupka u slučajevima koji su nabrojani u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud podsjeća da javni karakter postupka štiti parnične stranke od vršenja pravde u tajnosti, bez ikakve kontrole javnosti. To je također jedno od sredstava kojim se može održavati povjerenje u sudove. Kad se vršenje pravde učini vidljivim, javnost tog vršenja pridonosi ostvarenju cilja člana 6, stava 1, a to je pošteno suđenje, čije je jamstvo jedan od temelja demokratskog društva (vidi predmet Sutter protiv Švicarske, 22. februar 1984, stav 26, serija A, broj 74). Međutim, član 6. stav
1. Evropske konvencije ne zabranjuje da sudovi odluče, u svjetlu posebnih okolnosti predmeta koji su im podneseni, odstupiti od tog načela: u skladu sa stvarnim izričajem te odredbe – “...štampa i javnost mogu biti isključeni iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kad to tako traže interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri po mišljenju suda strogo potrebnoj u posebnim okolnostima, kada bi javnost dovela u pitanje interese pravde“. Prema navedenim razlozima za ograničenje prisustva javnoj raspravi odnosi se i slučaj kada je „ili u mjeri u kojoj je to nužno po mišljenju suda u posebnim okolnostima kada bi publicitet nanio štetu interesima pravde“: moguće je ograničiti otvorenu i javnu prirodu postupka da bi se zaštitila sigurnost i privatnost svjedoka ili da bi se potaknula slobodna razmjena informacija i mišljenja u provođenju pravde (B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 38, Osinger protiv Austrije, tačka 45).
47. Ustavni sud također, mutatis mutandis, zapaža da je Evropski sud u predmetu Riepan protiv Austrije (zahtjev broj 35115/97 od 11. novembra 2000. godine, stav 29) u kojem je bilo riječi o održavanju rasprava u prostorijama koje su se nalazile unutar pritvorskih jedinica, prvenstveno naglasio da je cilj Konvencije jamčiti ne prava koja su teoretska ili iluzorna već prava koja su praktična i djelotvorna. Zatim je istakao da suđenje ispunjava uvjet javnosti samo ako je javnost u mogućnosti dobiti podatke o njegovom datumu i mjestu i ako je to mjesto lako dostupno javnosti. U mnogim slučajevima ovi uvjeti će biti ispunjeni jednostavnom činjenicom da se ročište održava u redovnoj sudnici dovoljno velikoj da primi gledaoce. Međutim, Evropski sud je istakao da održavanje suđenja van redovne sudnice, posebno u mjestu poput zatvora, kojem šira javnost u načelu nema pristup, predstavlja ozbiljnu prepreku njegovom javnom karakteru. U takvom slučaju država je dužna preduzeti kompenzacione mjere kako bi osigurala da javnost i mediji budu uredno obaviješteni o mjestu rasprave i da im se omogući učinkovit pristup.
48. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije zapaža da iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju i odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je na ročištu za glavnu raspravu od 14. juna 2019. godine kao javnost bila prisutna N. J. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika ne proizlazi da su na ročište pristupile druga zainteresirana lica kojim je uskraćeno pravo pristupa ročištu. U pogledu apelantovih tvrdnji da na tom ročištu nije bilo omogućeno prisustvo drugim zainteresiranim licima, za što je apelant dostavio pismene izjave N. J., A. A. i J. J. od 3. juna 2020. godine, koji tvrde da im je to pravo bilo uskraćeno, Ustavni sud bilježi da su navedene izjave sačinjene nakon donošenja drugostepene odluke. U skladu s tim, apelant je navedene izjave eventualno trebao pribaviti i dostaviti uz žalbu protiv prvostepenog rješenja u kojoj je također ukazivao na ovaj žalbeni navod, o čemu bi se Kantonalni sud mogao izjasniti, pa kod činjenice da je to propustio učiniti, ti dokazi ne mogu biti relevantni u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je na tom ročištu došlo do ograničavanja prisustva javnosti.
49. Kada je u pitanju ročište od 12. septembra 2019. godine, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika s tog ročišta, koji je dostavljen uz apelaciju, proizlazi da su kao posmatrači pristupili S. P.2., J. J. i N. J., te da je Općinski sud konstatirao da nije najavljeno prisustvo trećih lica da bi sud osigurao adekvatan prostor za učešće javnosti u suđenju, da je mali prostor, a prisutni su: sudija, sudijski saradnik, sudski pripravnik, advokati tužilaca, apelant lično, vještak geometar. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zbog ograničenog prostora za normalno odvijanje ročišta donio rješenje da ročištu ne mogu prisustvovati S. P.2., J. J. i N. J. U vezi s tim, Ustavni zapaža da je u konkretnom predmetu nesporno da šira javnost nije bila formalno isključena iz suđenja već je, kako to proizlazi iz stanja u spisu (iz zapisnika s ročišta od 12. septembra 2019. godine), postojao problem s mogućnošću da prostorija u kojoj je održana glavna rasprava primi veći broj lica. Ustavni sud zapaža da se, u načelu, nepostojanje prostora dovoljno velikog da primi razuman broj gledalaca ne bi moglo navoditi kao razlog za uskraćivanje prisustva javnosti. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja zapisnika s ročišta proizlazi da je odmah nakon toga, na prijedlog apelanta koji je insistirao na prisustvu javnosti, doneseno rješenje kojim je ročište odloženo za 16. oktobar 2019. godine i u kojem je Općinski sud naveo da će se održati u sudnici. Prema tome, kod činjenice da je navedeno ročište naknadno odloženo, a da nisu preduzimane bilo koje procesne radnje izvođenja dokaza, ne može se smatrati da su za apelanta uslijed takve odluke nastupile bilo kakve posljedice koje bi dovele u pitanje njegovo pravo na javno suđenje. Osim toga, Ustavni sud naročito zapaža da je na ročištu od 16. oktobra 2019. godine bio je prisutan veći broj lica u svojstvu posmatrača.
50. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje o povredi prava na javnost suđenja jer iz dostupnih dokumenata nije vidljivo da mu je u okolnostima konkretnog slučaja to pravo na bilo koji način bilo uskraćeno.
c) Navodi o proizvoljnosti u odlučivanju
51. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
53. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja kojim je potvrđena prvostepeno rješenje, a tim rješenjem je utvrđeno da je apelant tužioce ometao u posjedu, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. U pogledu apelantovih tvrdnji kojim se ukazuje na proizvoljnost zaključaka redovnih sudova o njegovim prigovorima aktivne i pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, veoma detaljno izložio iskaze svih saslušanih svjedoka, te je dao jasno obrazloženje (kako je prikazano u tač. 13– 16. ove odluke) zbog čega je zaključio da su tužioci posjednici na spornim nekretninama, te da je apelant svojim radnjama detaljnije navedenim u izreci i obrazloženju presude smetao njihov posjed. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava u ovom pogledu, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojim bi apelant doveo u pitanje razloge koje su naveli redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredbi i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke.
54. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
d) Pravo na obrazloženu odluku
55. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode koje apelant dovodi u vezu s tvrdnjama o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, odnose na pravo na obrazloženu presudu kao segment prava na pravično suđenje.
56. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njim posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvim ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku i koji su bili od odlučnog značaja, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove navode o povredi načela javnosti tokom prvostepenog postupka, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelant te navode potkrijepio jasnim dokazima kojim bi se dovodilo u pitanje stanje u spisu, odnosno sadržaj zapisnika s glavne rasprave. S obzirom na to, ne može se zaključiti da je postojala obaveza Kantonalnog suda da se izjašnjava na apelantove paušalne tvrdnje. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredbi na koje su se pozvali mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. Razmatrajući apelantove tvrdnje da je prekršeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostepenog rješenja, koji pravni lijek je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i dao jasno obrazloženje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz stanja u spisu i javno dostupnih podataka proizlazi da su u donošenju osporene drugostepene odluke učestvovale sudije koje su privremeno upućene na rad u taj sud u skladu s odlukama VSTV-a koje su donesene na osnovu čl. 50–52. Zakona o VSTV-u. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na javnost suđenja jer iz dostupnih dokumenata nije vidljivo da je u okolnostima konkretnog slučaja to pravo bilo uskraćeno. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede navedenog prava kada su u osporenoj odluci navedena jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da je ta odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava ili da osporena odluka ne sadrži obrazloženja odlučnih činjenica, na koje je apelant ukazivao.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristio podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji je Kantonalni sud razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka kakve je apelant očekivao sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić