Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1922/20 (F. H.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Nehumano postupanje
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1922/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1922/20, rješavajući apelaciju Fikreta Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Hadžića podnesena zbog nehumanog tretmana u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici u kojem izdržava kaznu dugotrajnog zatvora u odnosu na član II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fikret Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u Kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ ili Zavod), podnio je 29. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da je u KPZ u kojem izdržava kaznu dugotrajnog zatvora izložen nehumanom tretmanu.

2. U periodu od podnošenja apelacije do donošenja odluke Ustavnog suda apelant je dopunjavao apelaciju i dostavljao podneske 32 puta, između ostalog rješenja KPZ iz disciplinskog postupka br. 01-09-4467/20 od 4. juna 2020. godine i 04-09-4129/20 od 28. maja 2020. godine, Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 007684 20 Kž 7 od 18. septembra 2020. godine i obavijesti Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0005180 20 od 4. decembra 2020. godine i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T09 0 KTP 0154171 20 od 5. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od KPZ je 29. oktobra 2021. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

4. KPZ je dostavio odgovor na apelaciju 11. novembra 2021. godine.

5. Odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja 13. januara 2022. godine.

6. Apelant je dostavio izjašnjenje 27. januara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Rješenja iz disciplinskog postupka

8. Rješenjem Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka protiv osuđenih osoba KPZ (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj 04 09 4129/20 od 28. maja 2020. godine apelant je kao osuđena osoba proglašen krivim za disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tač. 1. i 9. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS FBiH), pa mu je na osnovu člana 97. istog zakona izrečena disciplinska kazna upućivanja u samicu u trajanju od sedam dana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti pokrenut od ovlaštenog lica 22. maja 2020. godine, da je glavni pretres na kom su izvedeni dokazi održan 28. maja 2020. godine i da je nakon analize i ocjene dokaza utvrđeno da je apelant kao osuđena osoba koja se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne kriv za učinjeni prekršaj.

9. Rješenjem direktora KPZ broj 01 09 4467/20 od 4. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Disciplinske komisije i potvrđeno Rješenje broj 04 02 4467/20 od 28. maja 2020. godine. U obrazloženju rješenja su istaknuti žalbeni navodi kojima je apelant ukazao da je prema njemu izvršen „zločin protiv čovječnosti“, da su mu službenici Zavoda prijetili i povrijedili ugled, da je „žrtva maltretiranja“. Nakon uvida u kompletan spis Disciplinske komisije i ožalbeno rješenje, direktor KPZ je ocijenio da žalba nije osnovana jer apelant kao osuđena osoba nije naveo niti jednu novu činjenicu koju komisija nije imala u vidu prilikom izricanja sankcije. Stoga je zaključeno da je rješenje Disciplinske komisije doneseno na zakonit način, u pravilno provedenom disciplinskom postupku, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da je apelantu izrečena adekvatna disciplinska kazna. Rješenje Vrhovnog suda

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 007684 20 Kž 7 od 18. septembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 K 007684 20 Kvl 7 od 26. juna 2020. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud pobijanim rješenjem odbio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je u odluci o kazni preinačena odlukom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine. Apelantovom žalbom je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i predloženo da se žalba uvaži i dozvoli ponavljanje krivičnog postupka. Vrhovni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te zaključio da zahtjev nije osnovan navodeći u nastavku razloge za takav stav. Naime, prema razlozima pobijanog rješenja, proizlazi da je apelant pravosnažnom presudom osuđen na 24 godine zatvora, da je u vrijeme podnošenja zahtjeva (za ponavljanje krivičnog postupka) preostalo da izdrži još pet godina i devet mjeseci, da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 343. stav 1. tčka g) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Prijave/pritužbe tužilaštvima protiv „odgovornih/službenih osoba“

11. Apelant je, ukazujući na nehuman tretman u zatvoru, Ustavnom sudu tokom 2020. godine (od podnošenja apelacije do kraja 2020. godine) dostavio 17 podnesaka među kojima i dokumentaciju koja se tiče krivičnih prijava koje je apelant podnio protiv odgovornih/službenih osoba zbog nehumanog tretmana i loših uvjeta u zatvoru. Prijave su podnesene, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu i Kantonalnom tužilaštvu u Zenici. a)Krivična prijava podnesena Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu

12. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo je povodom apelantove prijave donijelo naredbu da se neće provoditi istraga protiv Mate Jozića u svojstvu ministra Federalnog ministarstva pravde FBiH (u daljnjem tekstu: ministar pravde) zbog krivičnih djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. KZFBiH i povreda prava na podnošenje žalbi i molbi iz člana 192. KZFBiH. Apelant je protiv naredbe o neprovođenju istrage izjavio pritužbe 22. i 29. maja 2020. godine.

13. Ured glavne kantonalne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je pritužbu odbio kao neosnovanu aktom broj T09 0 KTP 0154171 20 od 5. juna 2020. godine i u odgovoru apelantu navelo da je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu da se neće provoditi istraga protiv Mate Jozića u svojstvu ministra Federalnog ministarstva pravde FBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) zbog krivičnih djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. KZFBiH i povreda prava na podnošenje žalbi i molbi iz člana 192. KZFBiH, apelant je na navedenu odluku izjavio pritužbu koja je ocijenjena neosnovanom jer su od postupajućeg tužitelja utvrđene sve okolnosti vezane za navode krivične prijave koje su ponovljene u pritužbi, u odluci da se istraga neće provoditi detaljno su izložene sve odlučne činjenice utvrđene tokom provjera navoda prijave i dati razlozi za njeno donošenje, iz izjašnjenja Ministarstva pravde proizlazi da je u kratkom vremenskom periodu zaprimljen veći broj apelantovih podnesaka u kojima se, između ostalog, žalio da u KPZ trpi torturu, ucjenu, prijetnju i zastrašivanje od pojedinih službenika Zavoda, izvršena je analiza apelantovih pritužbi i KPZ izdati odgovarajući nalozi radi provjere i utvrđivanja činjeničnog stanja i inspekcijskog nadzora, obavljen inspekcijski nadzor u KPZ u 2018. i 2019. godini i sa apelantom kao osuđenikom obavljen razgovor, iz akta KPZ broj 0109-4185/20 od 28. maja 2020. godine proizlazi da je apelant kao osuđenik uputio više desetina krivičnih prijava i tužbi protiv službenih osoba Zavoda i drugih institucija koje su nadležne za izvršenje kazni zatvora, Federalno ministarstvo je 2016. godine naložilo formiranje multidisciplinarnog tima koji djeluje u smislu pružanja pomoći osuđenim osobama tokom izdržavanja kazni zatvora, apelant se 8. aprila 2020. godine izjasnio da odbija svaku saradnju sa multidisciplinarnim timom, ne postoji bilo kakva usmena ili pismena naredba ministra pravde kojom bi se apelantu kao osuđenoj osobi zabranilo da šalje pritužbe i prijave izvan Zavoda. Ured glavne tužiteljice je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je postupajući tužilac pravilno zaključio da se u radnjama prijavljenog ministra Ministarstva pravde nisu stekla obilježja predmetnih krivičnih djela zbog čega je donesena naredba o neprovođenju istrage. Osim toga, kako je dalje navedeno, sve činjenice navedene u prijavi su provjerene prilikom inspekcijskog nadzora, izjašnjenja KPZ i multidisciplinarnog tima uz zaključak postupajućeg tužitelja da je prijavljeni (ministar) u okviru svojih nadležnosti preduzeo sve radnje u skladu sa zakonom i važećim propisima, te se u radnjama prijavljenog nisu stekla obilježja predmetnih krivičnih djela. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je dozvoljena pritužba Federalnom ministarstvu pravde. b)Krivična prijava podnesena Kantonalnom tužilaštvu u Zenici

14. Federalno tužilaštvo je, postupajući po apelantovoj pritužbi protiv odluke Kantonalnog tužilaštva u Zenici od 25. septembra 2020. godine „da se neće provoditi istraga po apelantovoj prijavi od 2. jula 2020. godine“, jer prijavljeno djelo nije krivično djelo, navelo sljedeće: Federalno tužilaštvo je pribavilo kompletan spis na koji se predstavka odnosi, analiziralo predstavku i iznijete navode nakon čega je zaključeno da su odluke Kantonalnog tužilaštva u Zenici pravilne i da Krivični zakon FBiH nije povrijeđen, iz navoda apelantove predstavke proizlazi „da je nezadovoljan odlukama jer niko nije vršio istragu iako je bio zatvaran u samicu, mučen i premlaćivan, te da mu nije pružena medicinska pomoć“, apelant je u KPZ na izdržavanju kazne zatvora od 1. maja 2002. godine, prijava je podnesena 2. jula 2020. godine, u prijavi nije navedeno kada je „apelant premlaćivan i zatvaran“ niti ko ga je fizički zlostavljao, navodi predstavke ničim nisu potkrijepljeni, neargumentirani su i neodređeni, te ih objektivno nije bilo moguće ispitati. Samim tim se nije moglo utvrditi da li eventualno postoji osnov sumnje da je počinjeno bilo koje krivično djelo propisano KZFBiH. Kod takvog stanja stvari jedini mogući zaključak je upravo zaključak koji je izvelo Kantonalno tužilaštvo u Zenici. Pri tome je apelant poučen da se ubuduće, ukoliko bude imao saznanje o izvršenom krivičnom djelu, ponovo obrati nadležnom tužilaštvu, te da u prijavi jasno navede za koje krivično djelo sumnja da je izvršeno, na koji način i od koga, kako bi se mogle izvršiti neophodne provjere.

IV.Apelacija c)Navodi iz apelacije

15. Iz apelacije i podnesaka koji su Ustavnom sudu dostavljeni u rukopisu i stoga djelomično čitljivi proizlazi kako slijedi: apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u KPZ, gdje izdržava zatvorski kaznu, izložen nehumanom tretmanu, „torturi, mučenju, ucjeni i zastrašivanju“. Ističe da je „premlaćen“ u maju 2020. godini u samici gdje je izdržavao kaznu iz disciplinskog postupka, da mu je zabranjen kontakt sa vanjskim svijetom i da se nad njim vrši „zločin protiv čovječnosti“. U tom pravcu apelant je u podnescima kojima je tokom 2020. godine dopunjavao navode apelacije u pogledu povrede navedenog prava, dostavljajući i pismenu dokumentaciju (obavještenja t,užilaštava povodom podnesenih krivičnih prijava), istakao da se zbog nehumanog tretmana u KPZ gdje izdržava kaznu zatvora obraćao svim nadležnim institucijama u FBiH, da su mu nakon krivične prijave protiv ministra pravde koju je podnio 31. marta 2020. godine Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu zabranjene sve pogodnosti koje bi kao zatvorenik inače imao, da je drugu prijavu „tajno podnio 21. aprila 2020. godine“, te da od Ustavnog suda zahtijeva da sa prijavama „upozna državne inspektore, federalni MUP, SIPU i da zahtijeva krivičnu odgovornost prijavljenih službenih osoba“. Obrazlažući dalje, istakao je da je u KPZ neprekidno od 1. maja 2002. godine, da mu kazna redovno ističe 1. maja 2026. godine, da službene osobe (ministar pravde i direktor KPZ) kontinuirano krše „zakon i Ustav“ jer zloupotrebljavaju službeni položaj i nesavjesno vrše svoju službu, da je u pitanju „zločinačka grupa“ na čelu sa ministrom, da je žrtva diskriminacije, da je „strpan“ u samicu bez vođenja disciplinskog postupka, da je krivičnu prijavu podnio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine a da su je oni dalje proslijedili (ustupili) Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, gdje je „najveća korupcija klanskih i rodbinskih veza, kućnih prijatelja i rodbine“, da su mu službene osobe u KPZ uz pomoć nekih osuđenika narušile zdravlje, „izvršile odmazdu i hajku, te htjeli da ga linčuju“, te da vrše prijetnje, isljeđivanja i ne primjenjuju demokratske standarde, da „švercuju lijekovima i zarađuju hiljade maraka“, da je u sve „upetljano“ i Federalno tužilaštvo koje štiti ministra pravde i direktora KPZ protiv kojih je podnio krivične prijave, da se u KPZ „prikriva i zataškava kriminal“, jer ga povodom krivičnih prijava niko nije obišao u zatvoru kako bi ispitao navode o nehumanom tretmanu, da je diskriminiran od ministra pravde i direktora KPZ jer mu je zabranjeno „pravo na jednokrevetnu sobu i pravo na posao“ iako poštuje kućni red, da ministar pravde „kao član zločinačke grupe komanduje sudovima i tužilaštvima“, hoće da ga fizički i psihički „ubije“ iznoseći „laži“ i neistine po kojima sude. Smatra da se zbog nehumanih uvjeta u KPZ nad njim vrši „zločin protiv čovječnosti“, da mu je ugrožen život i da je žrtva diskriminacije.

16. U odnosu na pravo iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 14. Evropske konvencije, apelant je u nekoliko podnesaka kojima je dopunjavao apelaciju naveo „da službene osobe ne poštuju zakon i da je on (apelant) žrtva takvog sistema“.

d)Odgovor na apelaciju

17. KPZ je u opširnom odgovoru na apelaciju naveo: apelant je tokom dosadašnjeg dijela izdržane kazne penološki tretiran, taj period je obilježen nizom oscilacija i ambivalentnog ponašanja koje se ogleda u učestalom činjenju disciplinskih prekršaja i neadekvatnog prihvatanja zatvorskog okruženja apelant pokušava promijeniti sistem izdržavanja kazne mirnim putem - pisanjem žalbi, molbi i raznih predstavki, uvidom u Registar pritužbi u 2020. godini apelant je evidentiran kao podnosilac pritužbi 41 put, a u 2021. godini 15 puta po raznim osnovama protiv mnogih službenih osoba, formiran je multidisciplinarni tim 8. aprila 2020. godine za pružanje pomoći apelantu u rješavanju postojećih i svakodnevnih problema prilikom izdržavanja kazne, apelantu je omogućen radni angažman na različitim poslovima i zadacima - od redara u alatnici i tokariji do pomoćnog kuhara koji su prestajali usljed činjenja teških prekršaja apelant je koristio vanzavodske pogodnosti „izlazak u grad u trajanju od pet sati“ uz obavezu da je koristi sa članovima porodice, na molbu mu je odobren premještaj u KPZ Tuzla nakon čega je ponovno tražio premještaj u KPZ Zenica, što je i odobreno, tokom izdržavanja kazne evidentiran je kao počinilac većeg broja teških disciplinskih prekršaja zbog kojih je disciplinski tretiran - u 2020. godini sedam puta, a u 2021. godini tri puta, zbog učestalog činjenja disciplinskih prekršaja određena mu je mjera „pojačanog individualnog tretmana“ (od 11. marta do 9. juna 2020. godine), KPZ posredstvom stručnih službi preduzima mjere u pravcu da apelant prihvati socijalno zatvorsko okruženje pri čemu u potpunosti postupa profesionalno.

18. Apelant je u svom izjašnjenju povodom odgovora na apelaciju istakao „da je žrtva sistema u KPZ“, „da je razlog tome osveta jer je uspio zatvoriti pomoćnika direktora“, „da u KPZ nema vikend pogodnosti“, „da je držan u samici gdje je mučen“.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53.

Osuđenim osobama omogućit će se da razgovaraju sa inspektorom nadležnim za izvršenje kazne zatvora ili drugim ovlaštenim osobama koje posjećuju ustanovu.

Razgovor iz stava 1. ovog člana obavlja se bez prisustva službenog osoblja ustanove.

Osuđenim osobama mora se omogućiti upućivanje molbi, žalbi i drugih podnesaka nadležnim organima radi zaštite njihovih prava.

Molbe i pritužbe moraju se rješavati bez odgađanja.

Član 93. stav (4) tač. 1) i 9) Teški disciplinski prekršaji su:

1) odbijanje naređenja službenih osoba;

9) izrada ma kakvih predmeta i obavljanje privatnih poslova za sebe ili drugog bez naloga službene osobe;

Član 97.

Disciplinski postupak i izricanje disciplinskih kazni vrši komisija koju imenuje rukovodilac ustanove.

U postupku utvrđivanja odgovornosti osuđenoj osobi se mora omogućiti da iznese svoju odbranu.

Pri izricanju disciplinske kazne iz stava 2. člana 96. ovog zakona može se uvjetno odložiti izvršenje disciplinske kazne za vrijeme do šest mjeseci.

Uvjetno odlaganje izvršenja disciplinske kazne opozvat će se ako uvjetno kažnjena osoba u roku za koji je odloženo izvršenje bude ponovo disciplinski kažnjena.

Protiv rješenja komisije o izricanju disciplinske kazne osuđena osoba ima pravo žalbe rukovodiocu ustanove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

Rješenje rukovodioca ustanove doneseno po žalbi je konačno i protiv njega se ne može voditi upravni spor.

Član 152.

U cilju osiguranja jedinstvenog sistema izvršenja kazne zatvora, prenošenja pozitivnih iskustava, analiziranja i proučavanja rada pojedinih organizacionih jedinica i pružanja stručne pomoći tim jedinicama, Federalno ministarstvo vrši nadzor nad radom ustanova.

Nadzor nad izvršenjem kazne zatvora obuhvata naročito: zakonito i pravilno postupanje sa osuđenim osobama, nadzor nad organizovanjem i radom ustanova, način odgoja osuđenih osoba, stanje sigurnosti i samozaštite, funkcionisanje službe osiguranja, privredno poslovanje, način sprovođenja zdravstveno-higijenskih mjera, ishranu i odijevanje osuđenih osoba, kao i uvjete iz čl. 38. do 41. ovog zakona.

Nadzor iz stava 2. ovog člana vrši Federalno ministarstvo preko ovlaštenih radnika (u daljem tekstu: inspektor).

U vršenju inspekcijskog nadzora inspektori iz stava 3. ovog člana, imaju prava i dužnosti i odgovornosti koje po zakonu imaju inspektori federalnih organa uprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 153.

O izvršenom inspekcijskom pregledu sastavlja se pismeni izvještaj u koji se unose naročito inspekcijski nalazi i naređuju mjere i rokovi za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, kao i mjere za unapređenje rada ustanove.

Izvještaj se dostavlja rukovodiocu ustanove.

Ustanova je dužna da postupi po naređenim mjerama.

Na naložene mjere ustanova ima pravo žalbe federalnom ministru u roku od osam dana od dana prijema izvještaja.

Član 154.

Ustanova je dužna da Federalnom ministarstvu omogući uvid u sve predmete koji se odnose na sprovođenje zakona i drugih propisa i da o tome daju potpune podatke i obavještenje.

Ustanova je dužna za svaku godinu podnijeti izvještaj o svom radu organu iz stava 1. ovog člana, kao i periodične i druge statističke izvještaje.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Apelacijom i podnescima kojima je apelacija dopunjavana nije osporena niti jedna konkretna odluka nadležnog suda. Međutim, uz podneske kojima je apelacija dopunjavana apelant je dostavio određenu pismenu dokumentaciju ukazujući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U vezi s tim se, prije svega, postavlja pitanje dopustivosti apelacije u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova koji su apelantu bili na raspolaganju na osnovu ZIKS FBiH prije podnošenja apelacije.

23. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 53. i čl. 152. do 154. ZIKS FBiH jasno predviđaju da se zatvorenicima mora omogućiti upućivanje molbi, žalbi i drugih podnesaka nadležnim organima radi zaštite njihovih prava, što je u konkretnom slučaju u nadležnosti Federalnog ministarstva. Dakle, prema navedenim relevantnim odredbama ZIKS FBiH, predstavka osuđenika (pritvorenika) upućena Federalnom ministarstvu predstavlja efektivan pravni lijek koji je neophodno iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

24. Iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi jasno kada se apelant obratio Federalnom ministarstvu kao nadležnom organu radi zaštite svojih prava u KPZ u kojem izdržava kaznu zatvora. Međutim, iz apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove, obraćajući se Federalnom ministarstvu, a zatim, očito zbog nezadovoljstva tim odlukama, podnošenjem krivičnih prijava protiv službenih osoba. Međutim, apelant smatra da ti pravni lijekovi u konkretnom slučaju nisu bili efektivni i da je on i dalje žrtva kršenja ustavnih prava. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da se apelant obraćao Federalnom ministarstvu kao nadležnom organu, a zatim tužilaštvima (u Sarajevu i u Zenici) tvrdeći da njegove pritužbe nisu suštinski razmotrene (nije provedena istraga o nehumanom tretmanu u KPZ), kao i okolnost da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, prema praksi Ustavnog suda, iako nije podnesena protiv pravosnažne odluke nekog suda u BiH, apelacija je dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, tačka 29, i Odluka broj AP 220/11 od 25. septembra 2014. godine, stav 77, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će, imajući u vidu navode apelacije i okolnosti konkretnog slučaja, prihvatiti da je apelacija izuzetno dopustiva (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 220/11 od 25. septembra 2014. godine, stav 76, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) podsjećajući pri tome na obavezu iscrpljivanja pravnih lijekova prema relevantnim odredbama ZIKS FBiH (Evropski sud, Rodić i dr. protiv Bosne i Hercegovine od 27. maja 2008. godine, stav 53). Samo sumnja o ne/uspjehu pravnog lijeka nije dovoljna da apelante oslobodi obaveze od obraćanja nadležnom organu (Evropski sud, Elsanova protiv Rusije, ap. broj 57952/00 od 15. novembra 2005. godine). Konkretne okolnosti, kako je navedeno, uprkos tome što nije osporena niti jedna odluka nadležnog suda u BiH, ipak, nameće Ustavnom sudu u apelantovom slučaju obavezu da apelacione navode ispita u okviru prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

25. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

26. Konačno, apelacija u pogledu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant u apelaciji i podnescima kojima je dopunjavao apelaciju (uz pismenu dokumentaciju/odluke nadležnih organa koje je periodično dostavljao) suštinski ukazuje da je, zbog nehumanog tretmana, „torture, mučenja, ucjene i zastrašivanja“ u KPZ gdje izdržava zatvorsku kaznu, povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda i dostavljenu dokumentaciju, navode ispitati u vezi s garancijama iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

30. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

31. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti čak ni u vrijeme rata. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05, stav 26). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A, broj 25, stranica 65, stav 162, u daljnjem tekstu: Evropski sud). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi, Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

32. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud često naglašava da države potpisnice moraju osigurati da lice zatvorsku kaznu služi u uvjetima koji su primjereni poštovanju ljudskog digniteta, da način i metod izvršenja mjere ne podvrgava takvo lice patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan u zatvorima i da su, s obzirom na praktične zahtjeve kazne zatvora, zdravlje i dobrobit takvog lica adekvatno osigurani (vidi, Evropski sud, Kudla protiv Poljska, aplikacija broj 30210/96, st. 93-94, ECHR 2000-XI, i Cenbauer protiv. Hrvatske, aplikacija broj 73786/01, st. 43-44, ECHR 2006-...).

33. U pogledu procesnih garancija, član 3. Evropske konvencije državi nameće obavezu da djelotvorno istraži tvrdnje o nehumanom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana

3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43). U tom pravcu se praktično naglašava obaveza države da vodi brigu o ljudima o kojima se stara dok su lišeni slobode (vidi, Evropski sud, Preminjini protiv Rusije od 10. februara 2011. godine, predstavka broj 44973/04).

34. Apelacijom se u suštini ukazuje na nehuman tretman, „torturu, mučenje, ucjene i zastrašivanje“ koje apelant trpi tokom izdržavanja kazne u KPZ i koji, prema apelantovim tvrdnjama, nije djelotvorno istražen. U vezi s tim se postavlja pitanje kakvo je bilo ponašanje nadležnih organa, konkretno da li su apelantove pritužbe djelotvorno ispitane i kakve su s tim u vezi donesene odluke.

35. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizlazi da se tokom izdržavanja zatvorske kazne apelant više puta obraćao nadležnim institucijama - Federalnom ministarstvu pravde, Federalnom tužilaštvu i Kantonalnom tužilaštvu (u Sarajevu i Zenici), ukazujući na nehumane uvjete u zatvoru, na mučenje, ucjene i zastrašivanje, zbog kojih je podnio krivične prijave protiv službenih osoba zahtijevajući krivičnu istragu. Također, iz dokumenata koje je predočio proizlazi da je zbog disciplinskog prekršaja disciplinski sankcioniran upućivanjem u samicu u trajanju od sedam dana, zbog čega je, također, zahtijevao krivičnu istragu.

36. Iz navoda odgovora na apelaciju proizlazi da apelant neadekvatno prihvata zatvorsko okruženje, da je sklon činjenju disciplinskih prekršaja, da je radi pomoći apelantu pri izdržavanju kazne formiran multidisciplinarni tim, da mu je omogućen radni angažman na različitim poslovima i zadacima koji su prestajali usljed činjenja teških prekršaja. Također je navedeno da je tokom izdržavanja kazne apelant evidentiran kao počinilac većeg broja teških disciplinskih prekršaja zbog kojih je disciplinski tretiran (u 2020. godini sedam puta, a u 2021. godini tri puta). Zbog učestalog činjenja disciplinskih prekršaja, apelantu je određena mjera „pojačanog individualnog tretmana“ (od 11. marta do 9. juna 2020. godine) a posredstvom stručnih službi u okviru KPZ se preduzimaju mjere u pravcu da apelant prihvati socijalno zatvorsko okruženje.

37. Iz cjelokupne dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu (od apelanta i KPZ) proizlazi: apelant se obraćao nadležnim institucijama – Federalnom ministarstvu pravde ukazujući na nehuman tretman u zatvoru, Federalno ministarstvo pravde je 2016. godine naložilo formiranje multidisciplinarnog tima za pružanje pomoći apelantu kao osuđenoj osobi, apelant je u aprilu 2020. godine odbio saradnju sa multidisciplinarnim timom, apelant je protiv ministra pravde/službene osobe podnio krivičnu prijavu ukazujući na krivična djela nesavjestan rad u službi i povredu prava na podnošenje žalbi i molbi počinjenih od ministra, Kantonalno tužilaštvo (u Sarajevu) je donijelo odluku da se neće provoditi istraga protiv ministra pravde jer nema elemenata navedenih krivičnih djela, Ured glavne tužiteljice je potvrđujući navedenu odluku ukazao da su sve činjenice koje je apelant naveo u prijavi provjerene prilikom inspekcijskog nadzora, izjašnjenja KPZ i multidisciplinarnog tima, apelant je zatim podnio krivičnu prijavu protiv ministra pravde i direktora KPZ u julu 2020. godine Kantonalnom tužilaštvu u Zenici zbog „premlaćivanja i zatvaranja“ tokom izdržavanja disciplinske mjere – samice, Kantonalno tužilaštvo u Zenici je donijelo odluku da neće provoditi istragu po apelantovoj prijavi jer prijavljeno djelo nije krivično djelo, Federalno tužilaštvo je potvrđujući navedenu odluku istaklo da apelant u prijavi nije naveo kada je „premlaćivan i zatvaran“, niti ko ga je zlostavljao, zbog čega je prijava ocijenjena neargumentiranom i neodređenom uz pouku apelantu da ubuduće, saznanjem za učinjeno krivično djelo, jasno navede na koji način i od koga je krivično djelo počinjeno. Osim toga, kako proizlazi iz odgovora KPZ, apelantu je na njegovi molbu bio odobren premještaj u KPZ Tuzla, a zatim ponovo, na njegovu molbu, premještaj je u KPZ, te mu je omogućen radni angažman.

38. Ustavni sud ističe da je tvrdnja o nehumanom tretmanu pri izdržavanju kazne osuđenih osoba u zatvoru „ ozbiljna tvrdnja koja kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, odnosno mora pokazati da se apelant na takav tretman žalio i da je tražio zaštitu“. Ustavni sud podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Štitić protiv Hrvatske (vidi, Štitić protiv Hrvatske, presuda od 8. novembra 2007. godine, aplikacija broj 29660/05) u kojoj je taj sud, između ostalog, istakao sljedeće: „U član 3. Evropske konvencije ugrađena je jedna od najvažnijih osnovnih vrijednosti demokratskog društva budući da zabranjuje mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda Labita v. Italy od 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/92). Osim toga, Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj praksi, da bi nedopušteno postupanje potpalo pod domašaj člana 3. Konvencije, ono mora doseći minimalni stepen težine. Nadalje, kad bude razmatrao da li je određeno postupanje 'ponižavajuće' u smislu člana 3, Sud će uzeti u obzir je li mu cilj bio poniziti i omalovažavati žrtvu na način nespojiv sa članom 3. (vidi presudu Evropskog suda Peers v. Greece od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 28524/95). Sud je dosljedno naglašavao da trpljenje i poniženje o kojem je riječ u dotičnom slučaju mora u svakom slučaju ići preko onog neizbježnog elementa trpljenja ili poniženja koje je povezano s datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja.“

39. U vezi sa pozitivnom obavezom nadležnih organa i ključnog pitanja u konkretnom slučaju koje se odnosi na to da li su apelantove pritužbe o nehumanom tretmanu u KPZ, „torturi, mučenju, zastrašivanju i ucjenama“ djelotvorno ispitane, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije može zaključiti da su apelantovi navodi ispitani u okviru Zavoda u kojem izdržava kaznu a zatim i izvan Zavoda. Naime, polazeći od obaveze države (nadležnih organa) da poštuje, štiti i ostvaruje pravo pojedinca da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud je imao u vidu predočenu dokumentaciju prihvatajući pri tome dozu fleksibilnosti u pogledu dopustivosti apelacije (tačka 24). Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant zbog nehumanog tretmana u KPZ žalio nadležnim institucijama, Federalnom ministarstvu čijom odlukom (koja uz apelaciju nije dostavljena, niti osporena) očigledno nije bio zadovoljan. Međutim, iz krivičnih prijava podnesenih kantonalnim tužilaštvima (u Sarajevu i Zenici) protiv službenih osoba koje su u vrijeme njihovog podnošenja rukovodile nadležnim organima proizlazi da su povodom apelantovih prijava o nehumanom tretmanu, „premlaćivanju i zatvaranju“ preduzete sljedeće aktivnosti: zatraženo je izjašnjenje Federalnog ministarstva povodom apelantovih pritužbi o nehumanom tretmanu u KPZ, izdati nalozi KPZ radi provjere i utvrđivanja činjeničnog stanja i inspekcijskog nadzora, u KPZ obavljen inspekcijski nadzor, pribavljeno izjašnjenje Federalnog ministarstva iz kog proizlazi da je naloženo formiranje multidisciplinarnog tima koji osuđenim osobama tokom izdržavanja kazne pruža pomoć, apelant se 8. aprila 2020. godine izjasnio da odbija saradnju s multidisciplinarnim timom, utvrđeno je da ne postoji niti jedna usmena ili pismena naredba kojom bi se apelantu zabranilo slanje pritužbi, da su sve činjenice iz krivične prijave provjerene prilikom inspekcijskog nadzora i zaključeno da u radnjama prijavljenog (službene osobe) nema elemenata krivičnog djela jer je preduzeo sve radnje u skladu sa zakonom i važećim propisima. Druga apelantova prijava se ticala uvjeta u samici i tvrdnje da „niko nije vršio istragu o mučenju i premlaćivanju“ koja je, nakon analize apelantovih tvrdnji i pribavljanja neophodnih izjašnjenja nadležnih organa, rezultirala odlukom da se istraga neće provoditi jer prijavljeno djelo nije krivično djelo. U tom pravcu je, osim navedenog, naglašeno da navodi iz apelantove predstavke o „premlaćivanju i zatvaranju“ ničim nisu potkrijepljeni, da su neodređeni i neargumentirani uz pouku da u slučaju ponovnog obraćanja nadležnom tužilaštvu jasno navede kada i od koga je takva radnja učinjena, kako bi se (od nadležnog tužilaštva) mogle preduzeti neophodne mjere.

40. Imajući u vidu sve navedeno (navode apelacije, odgovor na apelaciju i dostavljenu dokumentaciju), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo ukazivati na nehuman tretman prema apelantu tokom izdržavanja kazne u KPZ, niti da postoje elementi koji bi mogli voditi takvom zaključku, odnosno da je apelant tokom dosadašnjeg izdržavanja kazne zatvora podvrgnut patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan kod osobe lišene slobode. Upravo suprotno tome, proizlazi da su apelantovi navodi o nehumanom i ponižavajućem tretmanu u KPZ ispitani i provjereni inspekcijskim nadzorom i u okviru ovlaštenja nadležnih tužilaštava, te da donesene odluke prema kojima se neće provoditi krivična istraga jer nema elemenata krivičnih djela od „službenih osoba“ na koja je apelant ukazao. Osim toga, radi pomoći apelantu kao osuđenoj osobi na izdržavanju dugotrajne kazne zatvora i prevazilaženju poteškoća koje se u takvim situacijama neizostavno javljaju, formiran je multidisciplinarni tim, apelantu je obezbijeđeno pravo da u okviru KPZ radi ali je pomoć multidisciplinarnog tima odbio a radni angažman, kako je u odgovoru na apelaciju navedeno, uglavnom je prestajao zbog apelantovih čestih disciplinskih prekršaja.

41. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije učinio mogućim i vjerovatnim da je tokom izdržavanja kazne zatvora u KPZ u periodu koji navodi u apelaciji i potkrepljuje dokumentacijom za period maj – decembar 2020. godine bio podvrgnut nehumanom tretmanu i patnji koji prelazi neizbježan nivo patnje osuđenih osoba.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ostali navodi

43. Ustavni sud ima u vidu da je apelant u apelaciji ukazao i na kršenje prava iz člana II/3.a), e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 6. i 14. Evropske konvencije. Apelant je ne osporavajući niti jednu pojedinačnu odluku nadležnog organa ili suda (tačka 25. ove odluke) dostavio presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, ukazujući da mu je i tom odlukom (zbog odbijanja „pomilovanja“) zapravo povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Navedeno rješenje, međutim, nije relevantno za ispitivanje navoda o nehumanom tretmanu, pa kako su navodi iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije već prethodno detaljno ispitani, te uz zaključak do kojeg je Ustavni sud s tim u vezi došao, Ustavni sud ocjenjuje da ovaj dio apelantovih navoda nije potrebno posebno ispitivati.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo ukazivati na nehuman tretman, „torturu, mučenje, ucjenu i zastrašivanje“ tokom izdržavanja kazne zatvora apelanta kao osuđene osobe u KPZ, niti postoje elementi koji bi mogli voditi zaključku o nehumanom postupanju prema apelantu, odnosno da je tokom izdržavanja kazne zatvora apelant bio podvrgnut patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan kod osobe lišene slobode.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1922/20 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio