Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2300/20 (O. N.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2300/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2300/20, rješavajući apelaciju Omera Nargalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Nargalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310379 15 Rsž od 19. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310379 12 Rs od 26. decembra 2014. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Nargalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310379 15 Rsž od 19. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310379 12 Rs od 26. decembra 2014. godine u odnosu na navode o povredi člana 4. Evropske socijalne povelje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Omer Nargalić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 9. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 310379 15 Rsž od 19. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 310379 12 Rs od 26. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kazneno-popravnog zavoda Sarajevo poluotvorenog tipa (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. juna do 9. juna 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 17. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 310379 12 Rs od 26. decembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade plaće za određeni period isplati ukupan iznos od 11.733,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant kao osuđena osoba obavljao poslove magacionera u periodu od 1. oktobra 2009. do 13. jula 2012. godine u SUR Bistro „Brajlović“, a na osnovu Ugovora o iznajmljivanju radne snage – osuđene osobe od 27. maja 2008. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključenog između tuženog kao davaoca usluga i SUR Bistro „Brajlović“ kao naručioca. Ugovorom se naručilac usluga obavezao plaćati davaocu usluga 350,00 KM mjesečno kao naknadu za rad osuđene osobe i također je stipulisano da osuđena osoba kod naručioca ima pravo na neto plaću po dogovoru sa poslodavcem (član 5), te je Općinski sud utvrdio da je SUR „Brajlović“ uplatio tuženom ugovorenu naknadu. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) propisano da će se osuđenim osobama sposobnim za rad omogućiti rad u privrednim jedinicama (pogonima, radionicama, ekonomijama i drugim organizacionim jedinicama) ustanove, na radilištima izvan kruga ustanove, kao i izvan ustanove, te da se pojedinačno upućivanje osuđenih osoba izvan ustanove može vršiti samo uz saglasnost Federalnog ministarstva (član 63). Zatim, osuđena osoba koja na izdržavanju kazne zatvora treba da provede do šest mjeseci, a koja je u radnom odnosu, može za vrijeme izdržavanja kazne zatvora nastaviti rad u preduzeću u kojem je dotad radila, ukoliko se s tim saglase preduzeće i osuđena osoba i ako je to izvodljivo s obzirom na udaljenost preduzeća, o čemu odlučuje federalni ministar, i da će se međusobna prava i obaveze u slučaju iz stava 1. ovog člana regulirati ugovorom koji zaključuju rukovodilac ustanove i ovlaštena osoba preduzeća (član 64), te da osuđena osoba ima pravo na naknadu za svoj rad, koja iznosi od jedne četvrtine do jedne polovine plaće koja se može ostvariti na istim ili sličnim poslovima u preduzećima (član 72). U vezi s tim je istakao da je apelantu omogućen rad u SUR „Brajlović“ na osnovu člana 64. ZIKS-a i člana 16. Pravilnika o naknadama za rad osuđenih osoba na izdržavanju kazne zatvora i pritvorenika na izdržavanju mjere pritvora u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je ukazao da je Pravilnikom propisano da će se međusobna prava i obaveze regulirati ugovorom koji zaključuje rukovodilac ustanove i ovlaštena osoba privrednog društva, kao i da će se naknada za rad od ustanove izvan Zavoda uplaćivati na depozitni račun KPZ-a, a sredstva će se koristiti samo za posebne namjene osuđenih osoba uz odluku direktora na koju je federalni ministar pravde dao saglasnost. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je obaveza isplate plaće apelantu bila na SUR „Brajlović“ i da apelantu ne pripada pravo da od tuženog potražuje naknadu koju je SUR „Brajlović“ uplatio tuženom za rad koji je apelant obavljao, te je stoga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310379 15 Rsž od 19. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant zasnivao tužbeni zahtjev na tvrdnji da je ugovorom utvrđeno koje poslove je apelant obavljao kod SUR „Brajlović“, kao i visina naknade plaće u mjesečnom iznosu od 350,00 KM i da je tu naknadu, koja je tuženom isplaćena kao posredniku, tuženi bio dužan isplatiti apelantu, te da je tuženi naknadu bez ikakvog osnova zadržavao za sebe, što je u suprotnosti sa odredbama čl. 64. stav 2, 72. i 76. ZIKS-a. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 62, 63, 64, 72, 73. i 76. ZIKS-a (vidi infra tačka 15), kao i da je odredbama Pravilnika propisano da se osnovica za obračun novčane naknade za rad osuđenih osoba i pritvorenika utvrđuje u iznosu od 10% od prosječne neto plaće u Federaciji BiH, a prema podacima koji se objavljuju u „Službenim novinama Federacije BiH“ (član 2). Također je obrazloženo da se mjesečna naknada osuđenih osoba i pritvorenih osoba obračunava po obrascu: MN (mjesečna naknada) = O (utvrđena osnovica iz člana 2. Pravilnika)/FS (fond radnih sati u mjesecu za koji se vrši obračun) x ER (efektivni rad proveden na radnom mjestu) x K (koeficijent utvrđen prema članu 5. Pravilnika) x PRO (procenat po osnovu radne ocjene utvrđen prema članu 6. Pravilnika) (član 8). Zatim, da će se osuđenim osobama sposobnim za rad omogućiti rad u privrednim jedinicama Zavoda, na radilištima izvan kruga Zavoda, kao i izvan Zavoda (član 16. stav 1), da se pojedinačno upućivanje osoba izvan ustanove može vršiti samo uz saglasnost federalnog ministra (član 16. stav 2), da osuđena osoba koja na izdržavanju kazne zatvora treba da provede do šest mjeseci, a koja je u radnom odnosu, može za vrijeme izdržavanja kazne zatvora nastaviti rad u privrednom društvu u kojem je dotad radila, ukoliko se s tim saglase privredno društvo i osuđena osoba i ako je to izvodljivo s obzirom na udaljenost privrednog društva, o čemu odlučuje federalni ministar (član 16. stav 3), da će se međusobna prava i obaveze u slučaju iz stava 3. ovog člana regulirati ugovorom koji zaključuju rukovodilac ustanove i ovlaštena osoba privrednog društva (član 16. stav 4). Također, da će se obračun naknade za osuđene osobe iz stava 1. ovog člana vršiti prema prethodno utvrđenom članu 8. Pravilnika, da se od ustanove izvan Zavoda u koju se upućuje osuđena osoba na rad može maksimalno tražiti naknada u iznosu od 500,00 KM, te da će se naknada za rad od ustanove izvan Zavoda uplaćivati na depozitni račun Kazneno-popravnog zavoda, a sredstva će se koristiti samo za posebne namjene osuđenih osoba uz odluku direktora na koju je federalni ministar pravde dao saglasnost (član 16. stav 5), te da osuđene osobe i pritvorenici slobodno raspolažu sredstvima koja prime kao naknadu za svoj rad (član 19). Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa i provedenih dokaza nesporno proizlazi da je za vrijeme izdržavanja kazne zatvora apelantu, uz saglasnost federalnog ministra pravde, omogućen rad izvan Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Sarajevo, te da je apelant u periodu od 1. oktobra 2009. do 13. jula 2012. godine za SUR ,,Brajlović“ obavljao poslove i radne zadatke magacionera, na osnovu ugovora zaključenog između tuženog kao davaoca usluga i SUR „Brajlović“ kao naručioca usluga. Ukazao je da je ugovorom stipulisano da će, na osnovu saglasnosti Federalnog ministarstva pravde, apelant koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora obavljati poslove magacionera (član 2), da je radno vrijeme osuđene osobe svaki radni dan od 8 do 16 sati, osim subote, nedjelje i praznika (član 3), da je mjesečni iznos naknade za obavljanje poslova i zadataka iz člana 2. ovog ugovora neto plaća 350,00 KM (član 4. stav 1) i da se iznos iz stava 1. ovog člana uplaćuje do svakog petog dana tekućeg mjeseca za protekli mjesec davaocu usluga, koji o tome izdaje svakog mjeseca odgovarajuću fakturu – račun (član 4. stav 2). Zatim, da osuđena osoba u toku rada kod naručioca ima pravo na neto plaću po dogovoru sa poslodavcem, ishranu u toku radnog vremena – topli obrok, odmor u toku radnog dana u trajanju od 30 minuta, mjere zaštite na radu, na osiguranje od nesreće na poslu i profesionalnog oboljenja, a sve u skladu sa propisima o radnim odnosima koji se odnose na uposlenika u privrednim društvima (član 5). Kantonalni sud je nadalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je SUR ,,Brajlović“ u periodu dok je apelant obavljao poslove magacionera na depozitni račun tuženog uredno uplaćivao mjesečni iznos od po 350,00 KM, odnosno da je tuženom uplatio ukupan iznos od 11.733,74 KM, dok tuženi apelantu u tom periodu nije isplaćivao plaću, te da su sredstva u iznosu od 11.733,74 KM korištena za poboljšanje standarda osuđenih osoba. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. U vezi s tim je istakao da iznos od 11.733,74 KM koji je SUR Bistro „Brajlović“ uplatio na depozitni račun tuženog, a koji iznos apelant potražuje od tuženog na ime naknade plaće, ne predstavlja naknadu (plaću) za apelantov rad kao osuđene osobe, nego taj iznos predstavlja posebnu naknadu koja tuženom kao ustanovi u kojoj se tužilac nalazio na izdržavanju kazne zatvora pripada za rad koji je apelant kao osuđena osoba ostvario ne za tuženog nego za SUR Bistro „Brajlović“. Pri tome je naglasio da za rad kod SUR Bistro „Brajlović“ apelantu pripada pravo na naknadu, odnosno plaću, ali ne od tuženog nego od SUR Bistro „Brajlović“ za kojeg je i u čiju korist tužilac u utuženom periodu i obavljao poslove i radne zadatke magacionera, a sve shodno članu 5. Ugovora, kojim je ugovoreno da apelant u toku rada kod naručioca posla ima pravo na neto plaću po dogovoru sa poslodavcem, a sve u skladu sa propisima o radnim odnosima koji se odnose na uposlenika u privrednim društvima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do povrede prava iz člana 4. Evropske socijalne povelje. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navodi da pravilnim tumačenjem odredbe člana 72. ZIKS-a proizlazi da naknada koja je uplaćena tuženom pripada apelantu i da je tuženom uplaćena samo kao posredniku, te da je tuženi neosnovano zadržao tu naknadu, mimo razloga propisanih odredbom člana 76. ZIKS-a. Također, navodi da je proizvoljan zaključak da apelantu ne pripada utužena naknada, te ističe da je članom 5. Ugovora samo pružena mogućnost za dodatnu isplatu apelantu, dok član 4. regulira pitanje neto plaće. Apelant navodi i da drugostepeni sud nije dao odgovor na sve njegove žalbene navode.
II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da su apelacioni navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
12. Općinski sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnom parničnom postupku.
13. Tuženi je naveo da podržava razloge navedene u obrazloženju osporenih presuda, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Izjašnjavajući se na navode iz odgovora na apelaciju, apelantov zastupnik je naveo da Kantonalni i Općinski sud nisu dali logično objašnjenje za donošenje osporenih odluka. Također je naveo da su učesnici u postupku pred Ustavnim sudom zanemarili odredbe čl. 64. i 72. ZIKS-a. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
V - POSTUPANJE SA OSUĐENIM OSOBAMA
1. Rad osuđenih osoba i naknada za rad Član 62.
Osuđenim osobama se određuje vrsta posla u skladu sa potrebama njihovog tretmana, njihovim psiho-fizičkim sposobnostima, sklonostima, ličnim svojstvima i stečenim stručnim sposobnostima, prema mogućnostima koje postoje u ustanovi i prema potrebama održavanja discipline.
U određivanju vrste posla vodit će se računa i o želji osuđenih osoba da rade određeni posao.
Organizacija i metode rada u privrednim jedinicama ustanove treba da odgovaraju savremenim radnim standardima i tehnikama, kao i modernim sistemima rukovođenja proizvodnim procesima.
Član 63.
Osuđenim osobama sposobnim za rad omogućit će se rad u privrednim jedinicama (pogonima, radionicama, ekonomijama i drugim organizacionim jedinicama) ustanove, na radilištima izvan kruga ustanove, kao i izvan ustanove. Pojedinačno upućivanje osuđenih osoba izvan ustanove može se vršiti samo uz saglasnost Federalnog ministarstva.
Član 64.
Osuđena osoba koja na izdržavanju kazne zatvora treba da provede do šest mjeseci, a koja je u radnom odnosu, može za vrijeme izdržavanja kazne zatvora nastaviti rad u preduzeću u kojem je dotad radila, ukoliko se s tim saglasi preduzeće i osuđena osoba i ako je to izvodljivo s obzirom na udaljenost preduzeća o čemu odlučuje federalni ministar.
Međusobna prava i obaveze u slučaju iz stava 1. ovog člana regulisat će se ugovorom koji zaključuju rukovodilac ustanove i ovlaštena osoba preduzeća.
Član 72.
Osuđene osobe imaju pravo na naknadu za svoj rad.
Visina naknade za rad zavisi od vrste posla, količine i kvaliteta rada, dužine radnog vremena kao i doprinosa ostvarivanju produktivnosti i ekonomičnosti poslovanja.
Naknada za rad iznosi od jedne četvrtine do jedne polovine plaće koja se može ostvarivati na istim ili sličnim poslovima u preduzećima.
Naknada za produženi rad, rad noću i rad pod otežanim uvjetima obračunava se u skladu sa propisima o radnim odnosima ili na osnovu ugovora, ako je to povoljnije za osuđene osobe.
Osuđene osobe koje pohađaju praktičnu nastavu imaju pravo na 70% prosječne naknade iz stava 3. ovog člana.
Član 73.
Rukovodilac ustanove donosi Pravilnik o naknadama za rad osuđenih osoba uz saglasnost federalnog ministra.
Član 76.
Osuđena osoba slobodno raspolaže naknadom koju prima za svoj rad.
Izuzetno od odredbe iz stava 1. ovog člana, predmet izvršenja može biti polovina naknade za rad na osnovu izvršne odluke nadležnog suda po kojoj je osuđena osoba obavezna davati izdržavanje djeci, bračnom drugu, odnosno roditeljima, naknaditi štetu prouzročenu krivičnim djelom ili podmiriti druge obaveze.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi člana 4. Evropske socijalne povelje
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede člana 4. Evropske socijalne povelje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
20. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Evropske socijalne povelje, Ustavni sud ukazuje da Evropska socijalna povelja nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Evropske socijalne povelje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 765/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310379 15 Rsž od 19. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade plaće vezanu za radni angažman apelanta kao osuđene osobe, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, te da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
31. Ustavni sud, in primo, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli jedinstven stav da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade plaće za određeni period isplati utuženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, redovni sudovi su zaključili da utuženi novčani iznos od 11.733,74 KM, koji je SUR Bistro „Brajlović“ isplatio tuženom za vrijeme dok je apelant kao osuđena osoba obavljao poslove magacionera kod SUR Bistro „Brajlović“, predstavlja naknadu koja pripada tuženom kao ustanovi i koja se koristi samo za posebne namjene osuđenih osoba u smislu odredbe člana 16. stav
5. Pravilnika, a ne apelantovu plaću, te da je apelantu plaću bio dužan da isplati SUR Bistro „Brajlović“, shodno članu 5. Ugovora. Tom odredbom je ugovoreno da apelant u toku rada kod naručioca posla ima pravo na neto plaću po dogovoru sa poslodavcem, a sve u skladu sa propisima o radnim odnosima koji se odnose na uposlenika u privrednim društvima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantu rad kod SUR Bistro „Brajlović“ odobren u skladu sa odredbom člana 64. ZIKS-a, kojom je propisana mogućnost nastavka rada osuđene osobe (koja na izdržavanju kazne zatvora treba da provede do šest mjeseci) kod svog poslodavca uz obostranu saglasnost, te da će se međusobna prava i obaveze regulirati ugovorom koji zaključuju rukovodilac ustanove i ovlaštena osoba preduzeća. Ustavni sud, također, primjećuje da je odredbom člana 16. stav 5. Pravilnika, donesenog na osnovu odredbe člana 73. ZIKS-a, propisano da će preduzeće u kojem je osuđena osoba radila i u koje je upućeno na rad plaćati naknadu tuženom. Iz navedenog, dakle, proizlazi da naknada koju je SUR Bistro „Brajlović“ uplatio tuženom, suprotno apelacionim navodima, ne predstavlja apelantovu plaću. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da pravilnim tumačenjem odredbe člana 72. ZIKS-a proizlazi da naknada koja je uplaćena tuženom pripada apelantu i da je tuženom uplaćena samo kao posredniku, tim prije što iz odredaba ZIKS-a, niti Pravilnika ne proizlazi, niti je apelant na to ukazao, da se u slučaju kada se osuđena osoba upućuje na rad u preduzeće u kojem je dotad radila, što je u konkretnom slučaj, plaća isplaćuje osuđenoj osobi posredstvom ustanove za izdržavanje krivičnih sankcija. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud nije dao odgovor na sve njegove žalbene navode (koji ukazuju na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku), Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude, ali da ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, već su redovni sudovi dužni da navedu jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali odluku, koju obavezu su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava, pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
34. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ovu tvrdnju, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava, pri čemu nesporno nije prekršeno ni apelantovo pravo na pristup sudu budući da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić