Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2018/20 (Telemach d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Konkurencijsko vijeće
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 26, 39
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o izmjeni Zakona o konkurenciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konkurenciji
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2018/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2018/20, rješavajući apelaciju Telemach d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Telemach d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 027599 20 Uvp od 13. maja 2020. godine i S1 3 U 027599 18 U od 28. novembra 2019. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 06-26-2-012-95-II/14 od 30. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Telemach d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Nihad Sijerčić, Amina Đugum, Lejla Popara i Alen Gračić iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 027599 20 Uvp od 13. maja 2020. godine i S1 3 U 027599 18 U od 28. novembra 2019. godine, kao i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) broj 06-26-2-012-95-II/14 od 30. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. i 14. oktobra 2021. godine od Suda BiH i Konkurencijskog vijeća zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 21. oktobra 2021. godine.
4. Ustavni sud je 24. decembra 2021. godine dostavio odgovore na apelaciju zastupniku apelanta.
5. Zastupnik apelanta se u ostavljenom roku nije izjasnio na navode iz odgovora na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 21. maja 2014. godine podnio Konkurencijskom vijeću zahtjev za pokretanje postupka protiv privrednog subjekta BH Telecoma d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: BH Telecom) radi utvrđivanja povrede odredaba člana 10. Zakona o konkurenciji.
8. Konkurencijsko vijeće je 25. septembra 2014. godine donijelo zaključak o pokretanju postupka, te je održalo usmene rasprave 23. decembra 2014. godine i 8. aprila 2015. godine.
9. Konkurencijsko vijeće je 10. septembra 2015. godine donijelo rješenje koje je u upravnom sporu poništeno presudom Suda BiH od 14. februara 2017. godine i predmet je vraćen na ponovno rješavanje.
10. Rješenjem Konkurencijskog vijeća broj 06-26-2-012-95-II/14 od 30. novembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev podnesen protiv BH Telecoma radi utvrđivanja postojanja zloupotrebe dominantnog položaja u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji kao neosnovan.
11. U obrazloženju rješenja Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je apelant u zahtjevu naveo da je BH Telecom proglašen od Regulatorne agencije za komunikacije (u daljem tekstu: RAK) za jednog od tri dominantna operatera u BiH koji pruža sve telekomunikacijske usluge. Dalje, ukazalo je da alternativni operateri imaju na raspolaganju dva načina pružanja fiksnih usluga krajnjim korisnicima i to: da sami izgrade svoju alternativnu lokalnu fiksnu mrežu (prilikom čega moraju da osiguraju prethodnu saglasnost od BH Telecoma za radove u blizini mreže BH Telecoma) ili da zaključe ugovor o povezivanju sa mrežom BH Telecoma ili drugog dominantnog operatera. Nadalje je navelo da je apelant u zahtjevu ukazao na kršenje odredaba člana 10. stav (2) Zakona o konkurenciji od BH Telecoma (u suštini, zbog odugovlačenja postupka interkonekcije između apelanta i BH Telecoma i proširenja kapaciteta interkonekcije, odugovlačenja sa davanjem odobrenja apelantu koja su potrebna u postupku ishodovanja dozvola za građenje telekomunikacione infrastrukture, odugovlačenja da apelantu odobri uspostavu drugog signalnog linka, izbora EuroproNET za terminiranje međunarodnih poziva u mrežu apelanta, te vezane prodaje proizvoda (bundling), pri čemu je vršio nedopušteno, tj. unakrsno subvencioniranje između različitih vrsta proizvoda).
12. Konkurencijsko vijeće je ukazalo koje je sve činjenice utvrdilo u toku postupka (bliže navedeno u rješenju, str. 24-31), između ostalog, da su svi aspekti vezani za uspostavu interkonekcije između BH Telecoma (kao dominantnog operatera) i apelanta (kao alternativnog operatera) regulirani Referentnom interkonekcijskom ponudom za povezivanje na fiksnu mrežu BH Telecoma (u daljem tekstu: RIP dokument). Po svojoj pravnoj prirodi, RIP dokument predstavlja opće uvjete ugovora, u skladu sa važećim Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je sastavni dio svih ugovora koji su na osnovu njega zaključeni. RAK Pravilom o interkonekciji propisuje opće uvjete koje RIP mora sadržavati bez konkretnih tehničkih detalja.
13. U vezi sa uspostavom interkonekcije između strana u postupku, Konkurencijsko vijeće je navelo cijelu hronologiju konkretnog postupka od dostavljanja (nepotpunog) zahtjeva za interkonekciju, potpisivanja saglasnosti o produženju roka testiranja od apelanta i BH Telecoma, sve do uspješnog okončanja potrebnih testiranja i uspostave interkonekcije (sve bliže opisano u obrazloženju navedenog rješenja). Također je ukazano da su Mtel a.d. Banja Luka i JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar na upit Konkurencijskog vijeća dostavili informacije i pojašnjenja u vezi sa primjenom interkonekcijskih testova u kojim se, između ostalog, navodi da se za sve alternativne operatere vrše ista testiranja, da su testovi propisani važećim RIP dokumentima, te da se ne odstupa u provođenju testiranja.
14. U vezi sa izdavanjem saglasnosti za izgradnju mreže, Konkurencijsko vijeće je navelo da je apelant 6. septembra 2012. godine uputio zahtjev BH Telecomu za izdavanje saglasnosti za izgradnju mreže u općini Kakanj, a da je konačno 20. novembra 2012. godine izdata saglasnost (cijeli postupak bliže opisan u obrazloženju). Nadalje, navelo je da je apelant uputio tri zahtjeva za izdavanje saglasnosti BH Telecomu radi izgradnje mreže u općini Visoko (različita naselja), da se BH Telecom očitovao navodeći da su uvidom na terenu utvrdili da je mreža apelanta već izgrađena, te da iz navedenog razloga ne mogu izdati saglasnost s obzirom da se zahtjev prilaže za građenje, a ne izgrađene objekte (na sva tri zahtjeva uslijedio je isti odgovor). Zatim, navedeno je da je apelant uputio BH Telecomu zahtjev za izdavanje saglasnosti za izgradnju mreže na području općina Kakanj i Visoko (dva zahtjeva), da se BH Telecom očitovao na tražene zahtjeve, navodeći da je apelant već započeo sa izvođenjem građevinskih radova za koje je tražio saglasnost, a gdje postoje značajni kapaciteti BH Telecoma, pa s obzirom da je davanje saglasnosti proces koji je trebalo obaviti prije izvođenja građevinskih radova, prema navodima iz dopisa, BH Telecom je odbio izdati traženu saglasnost.
15. U vezi sa povećanjem interkonekcijskih linkova apelanta, Konkurencijsko vijeće je opisalo cijeli proces od podnošenja apelantovog zahtjeva za uspostavu drugog signalizacijskog linka, sve dok traženo proširenje nije realizirano, te je u vezi sa ovim, također, utvrdilo da apelant nije jedini interkonektovani operater na mreži BH Telecoma, kao i to da su raspoloživi TDM portovi, prema navodima iz raspoložive dokumentacije, na pristupnim komutacijama BH Telecoma ograničeni. Zatim, navedeno je da se u podnescima privrednih subjekata Mtel a.d. Banja Luka i JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar navodi da se odobravanje proširenja postojećih interkonekcijskih kapaciteta radi na osnovu planova proširenja koje operater dostavlja kvartalno, shodno odredbama RIP dokumenata.
16. Konkurencijsko vijeće je navelo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je Uprava BH Telecoma donijela RIP dokument kojim su definirani svi uvjeti vezani za uspostavu interkoncije između BH Telecoma i apelanta, te da je RIP dokumentom, između ostalog, utvrđena obaveza i određenih testova (bliže precizirani u obrazloženju rješenja, u daljnjem tekstu: sporni testovi). Testiranje se izvodi u obimu i fazama utvrđenim u Prilogu 6 RIP dokumenta. Procedura povezivanja i testiranja traje najduže 30 dana od dana početka testiranja. Rok se može iz objektivnih razloga produžiti samo uz obostranu saglasnost strana u pisanoj formi kojom će strane saglasno izjaviti da produženje roka ne može predstavljati pravni osnov za pokretanje bilo kakvih sporova u budućnosti. Konkurencijsko vijeće je istaklo da je ocijenilo činjenicu da su apelant i BH Telecom potpisali saglasnost o produženju roka testiranja, kojom su potvrdili da su saglasni da se rok za povezivanje i testiranje iz objektivnih razloga produži. Naime, predmetna saglasnost hronološki daje prikaz svih preduzetih radnji i aktivnosti apelanta i BH Telecoma vezanih za testiranje signalizacije, kao i ime privrednog subjekta na čijoj je strani bila odgovornost ukoliko je dolazilo do odlaganja ili problema u povezivanju (dostupnost saradnika apelanta, kvar mjernog instrumenta na strani BH Telecoma, problemi na fizičkom nivou na strani apelanta, neuspješno izvršavanje spornih testova apelanta i sl.). Strane su se navedenom saglasnošću složile da će proces testiranja, u skladu sa RIP dokumentom, biti okončan u roku od 30 dana od dana obostranog potpisivanja saglasnosti i da ovo produženje roka ne može predstavljati pravni osnov za pokretanje bilo kakvog spora u budućnosti sa bilo koje strane. Testovi su uspješno okončani sa desetak dana zakašnjenja.
17. Konkurencijsko vijeće je ukazalo da RAK, u svjetlu svoje zakonske uloge i regulative, daje saglasnost na RIP dokument, koji donosi Uprava Dioničkog društva BH Telecom. RIP dokument se donosi u skladu sa Zakonom o komunikacijama BiH, Odlukom o politici sektora telekomunikacija za period 2008-2012, Pravilom o interkonekciji RAK-a 51/2010, Dozvolom za javnog operatera fiksne telefonije i Listom operatera sa značajnom tržišnom snagom. Nadalje je ukazalo da iz navedenog proizlazi da je izvođenje spornih testova kao takvo propisano RIP dokumentom, a time su regulirani svi aspekti vezani za uspostavu interkonekcije za povezivanje na fiksnu mrežu BH Telecoma. Pored navedenog, RIP dokument se kao takav primjenjuje na sve alternativne operatere sa kojima BH Telecom potpisuje ugovore o interkonekciji, te su navedeni testovi uspješno realizirani sa svim interkonektovanim operaterima BH Telecoma. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je istaklo da se apelant eventualno mogao obratiti RAK-u, te ukazati na probleme nastale u fazi uspostave interkonekcije, ali je, prema vlastitim navodima, odustao od toga, te se njemu intenzivno počeo obraćati nakon uspostave interkonekcije i to zbog nedovoljnih interkonekcijskih kapaciteta nastalih kašnjenjem u uspostavi intekonekcije. Slijedom navedenog, Konkurencijsko vijeće je istaklo da je apelant, pristupajući postupku interkonekcije sa BH Telecomom, prihvatio uvjete iz važećeg RIP dokumenta, da je BH Telecom, propisujući uvjete, odnosno obaveze spornih testova postupao na način propisan RIP dokumenom koji se primjenjuje na sve interkonektovane operatere BH Telecoma, te se ne može smatrati da je predmetnim postupanjem direktno ili indirektno nametnuo trgovačke uvjete kojima se ograničava konkurencija, u smislu člana 10. stav (2) pod a) Zakona o konkurenciji.
18. Kada je riječ o signalizacijskom povezivanju učesnika u predmetnom postupku, Konkurencijsko vijeće je navelo da apelant prilikom dostavljanja inicijalnog zahtjeva za uspostavu interkonekcije u 2012. godini nije tražio dva odvojena signalizacijska linka, već je drugi odvojeni signalizacijski link zatražio u novembru 2014. godine. Nadalje je navelo da je postupak dogovaranja i usaglašavanja oko realizacije drugog signalnog linka trajao od novembra 2014. godine do aprila 2015. godine, ali „Konkurencijsko vijeće, s obzirom na tehničku prirodu uspostave signalizacijskog linka, ne može sa sigurnošću tvrditi da je bilo riječi o odugovlačenju postupka“, pa samim tim niti utvrditi da je BH Telecom ograničio tehnički razvoj na štetu potrošača, te primijenio različite uvjete za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime bi se apelant doveo u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj u smislu člana 10. stav (2) pod b) i c) Zakona o konkurenciji. Konkurencijsko vijeće se ponovo pozvalo na RIP dokument imajući u vidu da RIP dokument, u dijelu koji tretira navedenu oblast, navodi da će, ukoliko operater traži da mu se osigura dodatni signalni link bez obzira na saobraćajne potrebe BH Telecoma, osigurati ga u skladu sa „tehničkim uvjetima “ i po posebnom ugovoru.
19. Konkurencijsko vijeće je nadalje navelo da je apelant 10. januara 2013. godine uputio molbu BH Telecomu da međunarodni saobraćaj tranzitira preko HT Eroneta, koji zahtjev je BH Telecom odbio, te odredio da tranzitiranje međunarodnog saobraćaja za apelanta obavlja EuroproNET zbog niže cijene koju je ponudio. Prilikom tranzitiranja poziva preko privrednog subjekta EuroproNET došlo je do smetnji koje su trajale pet dana, a koje su nastale kod hiljadu brojeva koji su prethodno preneseni iz mreže BH Telecoma u mrežu apelanta. Radilo se isključivo o međunarodnim dolaznim pozivima. BH Telecom je u svom očitovanju naveo da nije mogao odobriti tranzitiranje međunarodnog saobraćaja preko HT Eroneta jer ovakav zahtjev nije bio u skladu sa principima interkonekcije s obzirom da operater koji tranzitira međunarodni saobraćaj, u ovom slučaju BH Telecom, za mrežu nekog od operatera (u ovom slučaju apelanta), sam odabire rutu za usmjeravanje na osnovu važećih ugovora i ponuđenih komercijalnih uvjeta pod kojima drugi operateri nude uslugu tranzitiranja i terminiranja međunarodnog saobraćaja u navedenu mrežu. Naime, cijena terminiranja međunarodnih poziva u mreže privrednog subjekta BH Telecoma i operatera u BiH je predmet komercijalnog dogovora, ali u skladu sa odredbama RIP dokumenta, te za realizaciju se moraju ispuniti dva uvjeta, da postoje realizirani intekonekcijski linkovi za međunarodni saobraćaj i da je ponuđena cijena terminacije međunarodnog saobraćaja u mrežu operatera najniža na tržištu, kako bi operater tranziter međunarodnog saobraćaja (BH Telecom) imao poslovni interes da direktno usmjeri saobraćaj na mrežu u kojoj međunarodni poziv terminira. Konkurencijsko vijeće je istaklo da je do momenta ugovaranja i uspostave interkonekcijskog linka za međunarodni saobraćaj sa apelantom BH Telecom imao pravo da međunarodni saobraćaj za mrežu apelanta rutira, odnosno tranzitira preko onog operatera koji je na tržištu nudio najnižu cijenu terminacije međunarodnih poziva u apelantovu mrežu, sa kojim je BH Telecom imao raspoložive interkonekcijske kapacitete za međunarodni saobraćaj. Nadalje je istakao da je i sam apelant naveo da je BH Telecom „imao pravo da izabere operatera preko kojeg će vršiti međunarodno tranzitiranje u mrežu lokalnog operatera, u ovom slučaju mrežu Telemacha“, ali da je tom prilikom bio „dužan da uzme u obzir i interese operatera u čiju mrežu se tranzitiranje vrši", te „da je izbor EuroproNetaa kao tranzitnog operatera doveo do toga da Telemachov međunarodni promet nekoliko dana bude u prekidu iz razloga što EuroproNetov sistem nije funkcionirao". U vezi s tim, Konkurencijsko vijeće je istaklo da je, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su dovele do navedenih problema, utvrdilo da su smetnje u tranzitiranju međunarodnog saobraćaja nastale u partnerskoj mreži (EuroporNet), a ne od BH Telecoma, što BH Telecom nije mogao predvidjeti. Zbog navedenog, Konkurencijsko vijeće je istaklo da nije moglo utvrditi povredu BH Telecoma u smislu ograničavanja tehničkog razvoja na štetu potrošača u smislu člana 10. stav (2) pod b) Zakona o konkurenciji.
20. U vezi sa izdavanjem saglasnosti za izgradnju vlastite infrastrukture, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da izdavanje saglasnosti za izgradnju infrastrukture na lokalitetu Kakanj, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (bliže opisano u obrazloženju rješenja), u roku od dva mjeseca ne predstavlja nerazumno dugačak rok za dostavljanje saglasnosti. Kada je u pitanju odbijanje davanja saglasnosti na drugom lokalitetu, Konkurencijsko vijeće je istaklo da apelant, u skladu sa članom
36. Zakona o konkurenciji, nije uspio dokazati na koji način je odbijanje davanja saglasnosti za izgradnju infrastrukture, koja je već izgrađena, ograničila proizvodnju, tržište ili tehnički razvoj na štetu potrošača.
21. Konkurencijsko vijeće je navelo da je utvrdilo da je BH Telecom ispoštovao obaveze koje su propisane RIP dokumentom, kada je u pitanju povećanje interkonekcijskih linkova apelanta, te da je kvartalno, a u skladu sa raspoloživim kapacitetima, dolazilo do povećanja broja interkonekcijskih linkova. Također je navelo i da ostala dva dominantna operatera na isti način odobravaju proširenje postojećih interkonekcijskih kapaciteta, te da se i ostalim alternativnim operaterima povećanje interkonekcijskih linkova odobrava na isti način.
22. Prilikom utvrđivanja relevantnog stanja u vezi sa cijenama maloprodajnih usluga i eventulanog unakrsnog subvencioniranja pojedinih usluga, Konkurencijsko vijeće je istaklo da je analiziralo i cijene pojedinačnih usluga, kao i cijene istih usluga u različitim paketima, te da se radi o relativno velikim razlikama ukoliko se usluga kupuje pojedinačno i ukoliko se kupuje u paketu. Prilikom utvrđivanja da li BH Telecom određenu uslugu nudi ispod cijene koštanja, ili da li vrši unakrsno subvencioniranje određene usluge, Konkurencijsko vijeće je navelo da je uzelo u obzir i činjenicu da BH Telecom kao vertikalno integrirani privredni subjekt računovodstveno ne vodi odvojenu prihodovnu i rashodovnu strukturu po pojedinim vrstama usluga, te da proces uspostavljanja troškovnog računovodstva i računovodstvenog odvajanja još uvijek nije realiziran, da zavisi od aktivnosti i odluka regulatora, te da je ista situacija i kod druga dva dominantna operatera. Kod analize cijena pojedinih usluga i eventualnih troškova koji ih prate, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je ocijenilo i činjenicu da se kod dominantnih operatera ista infrastruktura i iste organizacione jedinice, odnosno ljudski resursi koriste za pružanje više usluga, te da je teško pouzdano razdvojiti ove troškove. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je navelo da nije moglo izvan svake sumnje utvrditi da se radi o cijenama usluga ispod cijene koštanja, kao i da se radi o unakrsnom subvencioniranju usluga. Također je u obzir uzelo činjenicu da apelant, u skladu sa članom 36. Zakona o konkurenciji, nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode u pogledu unakrsnog subvencioniranja, te da nije kao dokaz moglo ocijeniti prostu računicu na bazi procjena bez konkretnih dokaza. Konkurencijsko vijeće je naglasilo da je prilikom odlučivanja o navedenom ocijenilo i podatak da i sam apelant ima sličnu praksu davanja popusta kod paketiranih usluga u odnosu na pojedinačne usluge, te činjenicu da sličnu praksu imaju i ostali konkurenti na relevantnom tržištu.
23. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 027599 18 U od 28. novembra 2019. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene.
24. U obrazloženju presude Sud BiH je, vezano za apelantove navode da je BH Telecom svojim djelovanjem na tržištu, tj. odugovlačenjem postupka interkonekcije, zloupotrebljavao dominantan položaj, naveo hronologiju samog postupka (bliže navedeno u obrazloženju presude), te je istakao da je cijeli postupak trajao šest mjeseci. Međutim, naveo je da se trajanje postupka ne može pripisati u odgovornost BH Telecomu, posebno imajući u vidu činjenicu da su apelant i BH Telecom potpisali saglasnost o produženju roka testiranja u kojoj su navedene sve preduzete radnje navedenih privrednih subjekata, te je navedeno i čija je bila odgovornost ukoliko je dolazilo do odlaganja ili problema u povezivanju. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant prilikom pristupanja postupku interkonekcije sa BH Telecomom prihvatio uvjete iz RIP dokumenta, te da je BH Telecom postupao u skladu sa RIP dokumentom, Sud BiH je istakao da je neosnovan tužbeni prigovor da je BH Telecom postupanjem na ovaj način zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu u smislu odredbe člana 10. stav 2. tačka a) Zakona o konkurenciji.
25. Sud BiH je nadalje istakao da apelant neosnovano prigovara i da je BH Telecom počinio zloupotrebu dominantnog položaja iz člana 10. stav 2. tačka b) Zakona o konkurenciji, jer je odbio da vrši tranzitiranje međunarodnih poziva preko HT Eroneta, kako je to apelant zahtijevao. Naime, BH Telecom u skladu sa RIP dokumentom bira operatera koji posjeduje realizirane interkonekcijske linkove za međunarodni saobraćaj i čija je ponuđena cijena terminacije međunarodnog saobraćaja u mrežu operatera najniža na tržištu. Smetnje do kojih je došlo prilikom tranzitiranja međunarodnog saobraćaja, a koje su nastale kod EuroproNeta, kao tranzitnog operatera, ne mogu se staviti na teret BH Telecomu, odnosno radi se o okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti, te na koje BH Telecom nije mogao utjecati.
26. Sud BiH je istakao da je neosnovan i tužbeni prigovor da je nakon što je Sud BiH poništio rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje Konkurencijsko vijeće bilo u obavezi zakazati novu raspravu s obzirom da je odgovornom članu Konkurencijskog vijeća, koji je rukovodio raspravom i postupkom, u međuvremenu istekao mandat. Naime, odredbom člana 39. stav 1. Zakona o konkurenciji propisano je da je održavanje usmene rasprave obavezno u svim predmetima kada se radi o strankama sa suprotnim interesima. Kako to iz stanja spisa proizlazi, Konkurencijsko vijeće je 23. decembra 2014. godine i 8. aprila 2015. godine održalo usmene rasprave. Naime, činjenica da je nakon održavanja usmene rasprave promijenjen sastav Konkurencijskog vijeća nije od utjecaja na pravilnost osporenog rješenja s obzirom da Zakonom o konkurenciji nije propisana obaveza održavanja nove rasprave ukoliko dođe do promjene sastava Vijeća.
27. Sud BiH je istakao da apelant neosnovano ukazuje da je Konkurencijsko vijeće prilikom ocjene dokaza iz razloga što određenu činjenicu nije moglo utvrditi izvan svake sumnje ili sa potpunom sigurnošću uzimalo da predmetna činjenica nije dokazana, što je u suprotnosti sa Zakonom o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), kojim se od upravnog organa zahtijeva da utvrdi materijalnu istinu. Naime, odredbom člana 36. Zakona o konkurenciji propisano je da u bilo kom zahtjevu za primjenu važećih odredaba o konkurenciji iz ovog zakona teret dokazivanja je na stranci koja je podnijela zahtjev za pokretanje postupka. Nadalje, pravilan je zaključak tuženog Konkurencijskog vijeća da nije došlo do zloupotrebe dominantnog položaja u smislu člana 10. stav 2. tač. b) i c) Zakona o konkurenciji od BH Telecoma odugovlačenjem proširenja kapaciteta interkonekcije i odugovlačenjem uspostave drugog signalnog linka. Naime, predmetni postupak je trajao od novembra 2014. godine do aprila 2015. godine, a s obzirom da tužitelj nije jedini interkonektovani operater na mreži BH Telecoma, te kako su raspoloživi TDM portovi na pristupnim komutacijama BH Telecoma ograničeni, pravilan je zaključak da BH Telecom nije ograničio tehnički razvoj na štetu potrošača, te primijenio različite uvjete za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama. Također je Sud BiH naveo da je pravilno Konkurencijsko vijeće utvrdilo i da BH Telecom, kao vertikalno integrirani privredni subjekt, računovodstveno ne vodi odvojeno prihodovnu i rashodovnu strukturu po pojedinim vrstama usluga, te da proces uspostavljanja troškovnog računovodstva i računovodstvenog odvajanja još uvijek nije realiziran, kao i da zavisi od aktivnosti i odluka regulatora, te da je ista situacija i kod druga dva dominantna operatera, pa da se ne može utvrditi da BH Telecom ima cijene usluga ispod cijene koštanja, kao i da se radi o unakrsnom subvencioniranju usluga. Sud BiH je istakao da iz navedenog slijedi da je Konkurencijsko vijeće u provedenom postupku utvrdilo sve relevantne činjenice radi donošenja pravilnog i zakonitog rješenja, te da je postupilo po osnovnom načelu materijalne istine. Naime, Konkurencijsko vijeće je pravilno utvrdilo činjenicu da BH Telecom svojim djelovanjem na tržištu ne zloupotrebljava dominantan položaj u smislu odredbe člana 10. stav 2. tač. a), b) i c) Zakona o konkurenciji.
28. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 027599 20 Uvp od 13. maja 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude.
29. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je Konkurencijsko vijeće, nakon sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i prikupljene dokumentacije, pravilno utvrdilo da su svi aspekti vezani za uspostavu interkonekcije između BH Telecoma (kao dominantnog operatera) i apelanta (kao alternativnog operatera) regulirani dokumentom koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja opće uvjete ugovora, u skladu sa ZOO, te je sastavni dio svih ugovora koji su na osnovu njega zaključeni. Naime, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje vezano za sam tok postupka uspostavljanja interkonekcije, te činjenicu da je apelant prilikom pristupanja postupku interkonekcije sa BH Telecomom prihvatio uvjete iz RIP dokumenta, da je BH Telecom postupao u skladu sa RIP dokumentom, neosnovan je prigovor da je BH Telecom postupanjem na ovaj način zloupotrijebio dominantan položaj u smislu odredbe člana 10. stav 2. tačka a) Zakona o konkurenciji.
30. Sud BiH je ukazao vezano za teret dokazivanja da je u nižestepenim odlukama pravilno istaknuto da odredba člana 36. Zakona o konkurenciji propisuje da je teret dokazivanja na stranci koja je podnijela zahtjev za pokretanje postupka. Nadalje je istakao da je Konkurencijsko vijeće u provedenom postupku utvrdilo sve relevantne činjenice radi donošenja pravilnog i zakonitog rješenja, te da je postupilo po načelu materijalne istine, pa pozivanje apelanta na povrede pravila postupka i u tom pravcu pozivanje na presude koje je donio Sud BiH u drugim predmetima ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Sud BiH je ukazao da je Konkurencijsko vijeće u svemu postupilo u skladu sa zakonom, te pravilno provelo postupak utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza, te je konačno pravilno utvrdilo činjenicu da BH Telecom svojim djelovanjem na tržištu ne zloupotrebljava dominantan položaj u smislu odredbe člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Zatim je istakao da je u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima iz zahtjeva, predmetna upravna stvar konačno riješena na osnovu potpunih, tačnih i istinitih informacija, te na osnovu relevantne dokumentacije koja čini sastavni dio upravnog spisa. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
31. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
32. U opširnoj apelaciji apelant je istakao, između ostalog, da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu zabrane arbitrarnog postupanja, pravo na obrazloženu odluku i učinkovito pravno sredstvo, te u odnosu na načela vladavine prava i pravne sigurnosti, kao i donošenja odluke u razumnom roku. Apelant je istakao da su nadležni organi i sudovi o apelantovom zahtjevu odlučivali arbitrarno, onemogućavajući provođenje dokaza i ugrožavajući procesnu ravnopravnost, da se osporene odluke zasnivaju na očiglednoj proizvoljnoj primjeni prava, odnosno da ukazuju na proizvoljnost prilikom odlučivanja, čime je povrijeđeno i pravo apelanta na obrazloženu odluku.
33. Apelant je istakao kako je u „tužbi“ ukazivao na brojne činjenice koje uopće nisu utvrđene pred Konkurencijskim vijećem, što je povreda načela materijalne istine kao osnovnog načela upravnog postupka. Naime, istakao je da je za neke od ključnih činjenica predmetnog postupka, od kojih zavisi postojanje radnji zloupotrebe dominantnog položaja, Konkurencijsko vijeće navelo postojanje „sumnje“, nepoznavanje tehničke materije ili izostanak „svake sumnje“ kao razlog za neutvrđivanje ovih činjenica, koje standarde dokazivanja upravni postupak ne poznaje. Apelant smatra, prije svega, da su očigledno neosnovani navodi da nije bilo dokaza za postojanje zloupotrebe dominantnog položaja, nego da ih je samo trebalo podvesti pod odgovarajuću zakonsku normu, te da je netačno da Konkurencijsko vijeće nema tehničko znanje da to učini, jer je u ranijoj praksi u sličnim situacijama imalo to znanje (u vezi s tim, ukazao je kako je u drugom predmetu utvrđena zloupotreba dominantnog položaja za znatno kraće navodno „odugovlačenje" pregovora (četiri mjeseca) od predmetnog (šest mjeseci)). Nadalje je istakao da pozivanje na nedostatak stručnog znanja predstavlja povredu osnovnih principa upravnog postupka, tj. načela zakonitosti, načela zaštite prava i sloboda građana i zaštite javnog interesa i načela ocjene dokaza, a posebno načela materijalne istine iz člana 9. ZUP-a. Također je istakao da Konkurencijsko vijeće svoju odluku u cijelosti temelji na odredbi člana 36. stav 1. Zakona o konkurenciji, te da apelant jeste dao inicijativu za pokretanje postupka, ali kada je Konkurencijsko vijeće otvorilo postupak protiv BH Telecoma, preuzelo je da ga vodi po službenoj dužnosti, u skladu sa svim principima upravnog postupka, pa se nikako ne može pozivati na nepoznavanje materije i neprovođenje dokaza kao osnov za oslobađanje lica protiv kojeg se vodi postupak. Također je naglasio da, ako nije imalo tehničko znanje, Konkurencijsko vijeće trebalo je da provede odgovarajuće dokazne radnje kojima bi nadomjestilo nedostatak takve stručnosti (npr. vještačenje).
34. Apelant je istakao da je Sud BiH u sličnim predmetima u upravnim sporovima poništavao odluke Konkurencijskog vijeća i nalagao mu da provede odgovarajuće dokaze, jer se ne može osloboditi obaveze primjene načela materijalne istine. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju Sud BiH povrijedio načelo vladavine prava i pravne sigurnosti na štetu apelanta različitim odlučivanjem o sličnim pitanjima (u apelaciji je citirao navodne dijelove iz tri presude Suda BiH u drugim predmetima, ali te presude nije dostavio uz apelaciju). Zatim je ukazao da je na navedenu praksu ukazao i u zahtjevu za preispitivanje u kojoj je zauzet suprotan stav, odnosno da je Konkurencijsko vijeće dužno provesti vještačenje u sličnim situacijama i da način na koji poslovni subjekt vodi svoje knjigovodstvo nije opravdanje za neutvrđivanje „ovih činjenica“. Dakle, u najmanje tri ranija slična predmeta Suda BiH je na drugačiji način tumačilo član 36. Zakona o konkurenciji u odnosu na član 9. ZUP-a.
35. Također je istakao da su osporene odluke u dijelovima u kojima negiraju odgovornost BH Telecoma za izbor i radnje svojih podizvođača proizvoljne bez pozivanja na bilo koji propis, tvrdeći da je ta odgovornost na subjektima koje je BH Telecom angažirao za vršenje određenih aktivnosti. Naime, pravilna primjena materijalnog prava jasno (odredba člana 611. ZOO) predviđa punu odgovornost poslenika za radnje lica koja su po njegovom nalogu radila na poslu koji je preuzeo da izvrši, kao da ga je sam izvršio. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava morala je biti utvrđena odgovornost BH Telecoma za nastalu situaciju.
36. Apelant je ukazao i na bitne povrede postupka, jer odgovorni član Konkurencijskog vijeća u ovom predmetu uopće nije učestvovao u izvođenju dokaza na usmenim raspravama, nego se oslonio na dokaze izvedene od bivšeg člana, koji je ranije vodio postupak i kome je mandat istekao, čime je povrijeđeno načelo samostalnosti iz člana 14. ZUP-a. Također je ukazao i na povredu prava na pravično suđenje pred Sudom BiH, jer se u konkretnom slučaju radilo o ponovljenom postupku, u kojem slučaju u članu 63. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) postoji obaveza vođenja upravnog spora pune jurisdikcije, koji u konkretnom slučaju očigledno nije proveden. Na navedeni način Sud BiH je povrijedio odredbe člana 63. ZUS-a, ali i pravo apelanta na djelotvoran pravni lijek.
37. Vezano za povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelant je istakao hronologiju postupka, te obrazložio kako je predmetni postupak ukupno trajao šest godina isključivom krivicom Konkurencijskog vijeća i Suda BiH.
38. Vezano za pravo na imovinu, apelant je istakao, između ostalog, da mu je kao rezultat svih navedenih povreda prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na imovinu, jer mu država nije omogućila zakonom zagarantiranu zaštitu, odnosno licu koje mu je povrijedilo prava omogućeno je da neometano krši Zakon o konkurenciji protivno zakonskim odredbama, što je apelantu uzrokovalo značajnu materijalnu (u vidu izgubljene dobiti i dodatnih troškova koji su po njega nastali radi omogućavanja redovnog poslovanja) i nematerijalnu štetu (narušavanje ugleda kod krajnjih korisnika), koja ne bi nastala (ili bi se makar mogla umanjiti) da je adekvatno proveden postupak. II.Odgovor na apelaciju
39. Sud BiH je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u pobijanoj presudi, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
40. Konkurencijsko vijeće je u opširnom odgovoru ponovilo obrazloženje iz svog rješenja, te je u suštini istaklo da je predmetna apelacija neosnovana. Konkurencijsko vijeće je kao posebno bitno ukazalo da je apelant, pristupajući postupku interkonekcije sa BH Telecomom prihvatio uvjete iz važećeg RIP dokumenta, koji se primjenjuje na sve interkonektovane operatere privrednog subjekta BH Telecom, a ne samo na apelanta. Nadalje je istaklo da je apelant trebalo prije svega da se obrati RAK-u, te da ukaže na probleme nastale u fazi uspostave interkonekcije s obzirom da je procedura pregovaranja radi zaključivanja ugovora o interkonekciji, kao i prava i obaveze budućih ugovornih strana u vezi sa pružanjem/korištenjem usluga interkonekcije predmet Referentne interkonekcijske ponude. Apelant to nije učinio. Vezano za postupak dogovaranja i usaglašavanja oko realizacije drugog signalnog linka i dato obrazloženje u osporenom rješenju, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da se u ovom dijelu referiralo na RIP dokument imajući u vidu da RIP dokument, u dijelu koji tretira navedenu oblast, navodi da će, ukoliko operater traži da mu se osigura dodatni signalni link, bez obzira na saobraćajne potrebe, BH Telecom link osigurati u skladu sa „tehničkim uvjetima". Također je istaklo da je u svakom postupku koje provodi, pa tako i u predmetnom, radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica, prikupljalo podatke i dokumentaciju i od drugih institucija i privrednih subjekata koji nisu stranke u postupku, te u potpunosti odbacuje navode iz apelacije da je bilo koju činjenicu odlučilo zanemariti kod odlučivanja. Također je istaklo da novoizabrani odgovorni član Konkurencijskog vijeća jeste bez zakazivanja usmene rasprave iznio nacrt osporavanog rješenja, ali da je Konkurencijsko vijeće tokom provođenja predmetnog je postupka zakazalo i održalo dvije usmene rasprave. Naime, novi član Konkurencijskog vijeća, koji je u međuvremenu postao odgovorni član Konkurencijskog vijeća koji rukovodi predmetnim postupkom, na raspolaganju imao kompletan predmetni spis, kao i zapisnike sa usmenih rasprava, te je raspolagao svim podacima, informacijama, dokazima i izvršenim analizama kako bi na ispravan način utvrdio činjenično stanje da li postoji povreda odredaba Zakona o konkurenciji.
V.Relevantni propisi
41. Zakon o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH" br. 48/05, 76/07 i 80/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. stav 2.
(Zloupotreba dominantnog položaja) (2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:
a) direktno ili indirektno nametanje nelojalnih kupovnih i prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta kojima se ograničava konkurencija;
b) ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja na štetu potrošača;
c) primjenu različitih uvjeta za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj;
d) zaključivanje sporazuma kojima se uvjetuje da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovinskom običaju nemaju veze s predmetom takvog sporazuma.
IV - POSTUPAK DONOŠENJA ODLUKA
Član 26.
(Pravila postupka) U postupcima pred Konkurencijskim vijećem, ukoliko drugačije nije propisano ovim zakonom, primjenjuje se Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02).
Član 27. stav 1.
(Pokretanje postupka) (1) Konkurencijsko vijeće pokreće postupak, u smislu ovog zakona, po službenoj dužnosti ili na osnovu zahtjeva stranke.
Član 36. stav 1.
(Teret dokazivanja) (1) U bilo kom zahtjevu za primjenu važećih odredbi o konkurenciji iz ovog zakona teret dokazivanja je na stranci koja je podnijela zahtjev za pokretanje postupka.
Član 39. stav 1.
(Usmena rasprava) (1) Održavanje usmene rasprave obavezno je u svim predmetima kada se radi o strankama sa suprotnim interesima. Usmena rasprava je, u pravilu, javna.
42. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo materijalne istine Član 9.
U postupku moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Ekonomičnost postupka Član 11.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Samostalnost u rješavanju Član 14.
(1) Organ vodi postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja datih zakonom i drugim propisima.
(2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti, i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, na konkretni slučaj.
43. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 60. a) Za pitanja o postupku u upravnim sporovima koja nisu regulisana ovim zakonom shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
Član 63.
Ako nadležna institucija poslije poništenja konačnog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju Suda, ili protivno primjedbama Suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, Sud je dužan u ovim slučajevima poništiti pobijani konačni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije.
44. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13, 94/16 i 34/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13 i 94/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 027599 20 Uvp od 13. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 15. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
49. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)
52. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude Suda BiH i rješenje Konkurencijskog vijeća, kojima je, u suštini, odbijen apelantov zahtjev podnesen protiv BH Telecoma radi utvrđivanja postojanja zloupotrebe dominantnog položaja u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. U vezi sa pitanjem primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetima br. AP 620/15 i AP 1865/12 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 620/15 od 7. septembra 2017. godine i AP 1865/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su osporene odluke Konkurencijskog vijeća i Suda BiH, kojima je utvrđena zloupotreba dominantnog položaja apelanta u tim predmetima u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata. Imajući u vidu da je u navedenim predmetima koja su pokretala slična pravna pitanja zaključeno da se radi o predmetima građanskopravne prirode, kao i činjenicu da je apelant pokrenuo predmetni postupak jer je smatrao da je BH Telecom u njihovom međusobnom odnosu zloupotrijebio dominantan položaj na apelantovu štetu (bliže opisano u tački 11. ove odluke), Ustavni sud konstatira da se i u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
53. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, kao i da su osporene odluke suprotne sudskoj praksi, te je istakao i da je ugrožena procesna ravnopravnost.
54. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
55. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
56. Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio zahtjev Konkurencijskom vijeću protiv BH Telecoma radi utvrđivanja postojanja zloupotrebe dominantnog položaja, u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji, zbog odugovlačenja postupka interkonekcije između apelanta i BH Telecoma, odugovlačenja proširenja kapaciteta interkonekcije, odugovlačenja davanja odobrenja apelantu za građenje telekomunikacione infrastrukture, odugovlačenja da apelantu odobri uspostavu drugog signalnog linka, izbora EuroproNET za terminiranje međunarodnih poziva u mrežu apelanta, te zbog nedopuštenog tzv. unakrsnog subvencioniranja kao posljedice vezane prodaje usluga.
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Konkurencijsko vijeće odbilo apelantov zahtjev, te da je u obrazloženju osporenog rješenja navelo koje je sve činjenice utvrdilo u predmetnom postupku (str. 24 - 31. osporenog rješenja), a onda obrazložilo šta proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zašto smatra da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje zloupotrebe dominantnog položaja od BH Telecoma u smislu odredaba člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi i zahtjevu za preispitivanje presude, potvrdio navedeno rješenje Konkurencijskog vijeća, odnosno prvostepenu presudu, kao pravilne i zakonite.
58. Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama prvenstveno ukazano da su svi aspekti vezani za uspostavu interkonekcije između BH Telecoma (kao dominantnog operatera) i apelanta (kao alternativnog operatera) regulirani RIP dokumentom, koji predstavlja opće uvjete ugovora. Nadalje, zapaža da RAK, u svjetlu svoje zakonske uloge i regulative, daje saglasnost na RIP dokument (koji se donosi u skladu sa Zakonom o komunikacijama BiH, Odlukom o politici sektora telekomunikacija za period 2008-2012, Pravilom o interkonekciji RAK-a 51/2010, Dozvolom za javnog operatera fiksne telefonije i Listom operatera sa značajnom tržišnom snagom), te da se RIP dokument kao takav primjenjuje na sve alternativne operatere sa kojima BH Telecom potpisuje ugovore o interkonekciji. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama obrazložen cijeli postupak uspostave interkonekcije između apelanta i BH Telecoma, koliko je dugo trajao, koje radnje su preduzete, kao i da su apelant i BH Telecom u toku postupka zaključili i saglasnost o produženju rokova testiranja (u kojoj saglasnosti je navedeno i na čijoj je strani bila odgovornost ukoliko je dolazilo do odlaganja ili problema u povezivanju, kao i da produženje roka ne može predstavljati pravni osnov za pokretanje bilo kakvog spora u budućnosti sa bilo koje strane), te da je utvrđeno da je postupljeno u skladu sa RIP dokumentom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je detaljno obrazloženo da su obaveze koje su propisane RIP dokumentom ispoštovane i kada je u pitanju povećanje interkonekcijskih linkova apelanta (da je kvartalno, u skladu sa raspoloživim kapacitetima, dolazilo do povećanja broja interkonekcijskih linkova) i uspostave drugog signalnog linka. Naime, ukazano je koliko je dugo trajao predmetni postupak, kao i da apelant nije jedini interkonektovani operater na mreži BH Telecoma, te kako su raspoloživi TDM portovi na pristupnim komutacijama BH Telecoma ograničeni. Vezano za apelantove navode da se Konkurencijsko vijeće nije moglo pozvati na nepoznavanje tehničke materije prilikom utvrđivanja da nema zloupotrebe zbog odugovlačenja postupka uspostave dodatnog signalnog linka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Konkurencijskog vijeća i odgovora na apelaciju jasno proizlazi da je to dato u smislu RIP dokumenta, koji u dijelu koji tretira navedenu oblast navodi da će, ukoliko operater traži da mu se osigura dodatni signalni link, osigurati ga, između ostalog, u skladu sa „tehničkim uvjetima“. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama detaljno obrazloženo da s obzirom da BH Telecom u skladu sa RIP dokumentom bira operatera koji posjeduje realizirane ineterkonekcijske linkove za međunarodni saobraćaj i čija je ponuđena cijena najniža na tržištu, da stoga izborom EuroproNeta za međunarodni saobraćaj BH Telecom nije zloupotrijebio dominantni položaj. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da se povodom predmetnih postupaka tražilo očitovanje druga dva dominantna operatera, kako bi se utvrdilo kako oni postupaju u identičnim situacijama, te da je utvrđeno da i ostala dva dominantna operatera imaju slične RIP dokumente u skladu sa kojim postupaju u istim situacijama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da je BH Telecom postupao u skladu sa RIP dokumentom (koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja opće uvjete ugovora), da je apelant pristupajući postupku interkonekcije sa BH Telecomom prihvatio uvjete iz važećeg RIP dokumenta, pa da su zaključili da nije utvrđena zloupotreba dominantnog položaja od BH Telecoma u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Dovodeći data obrazloženja u osporenim odluka u vezu sa odredbama navedenog člana Zakona o konkurenciji (koji propisuje na koje slučajeve se zloupotreba dominantnog položaja odnosi), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka u ovom dijelu.
59. Vezano za izdavanja saglasnosti apelantu za izgradnju vlastite infrastrukture, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da izdavanje saglasnosti za izgradnju infrastrukture u roku od dva mjeseca ne predstavlja nerazumno dugačak rok za dostavljanje saglasnosti (imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja), odnosno da apelant, u skladu sa članom
36. Zakona o konkurenciji, nije uspio dokazati na koji način je odbijanje davanja saglasnosti za izgradnju infrastrukture, koja je već izgrađena, ograničilo proizvodnju, tržište ili tehnički razvoj na štetu potrošača. Dovodeći dato obrazloženje u vezu sa odredbama člana 10. stav 2. i člana 36. Zakona o konkurenciji, Ustavni sud ni u ovom dijelu ne nalazi proizvoljnost.
60. U vezi sa nedopuštenim tzv. unakrsnim subvencioniranjem kao posljedicom vezane prodaje usluga BH Telecoma, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama ukazano da BH Telecom kao vertikalno integrirani privredni subjekt ne vodi računovodstveno odvojeno prihodovnu i rashodovnu strukturu po pojedinim vrstama usluga, da proces uspostavljanja troškovnog računovodstva i računovodstvenog odvajanja još uvijek nije realiziran, kao i da zavisi od aktivnosti i odluka regulatora, te da je ista situacija i kod druga dva dominantna operatera, pa se ne može utvrditi da BH Telecom ima cijene usluga ispod cijene koštanja, kao i da se radi o unakrsnom subvencioniranju usluga. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Konkurencijskog vijeća proizlazi da je prilikom donošenja navedenog zaključka imao u vidu i da sam apelant, kao i ostali konkurenti na relevantnom tržištu, imaju sličnu praksu davanja popusta kod paketiranih usluga u odnosu na pojedinačne usluge. Imajući u vidu dato obrazloženje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH i Konkurencijskog vijeća ni u ovom dijelu odluke.
61. U odnosu na apelantove navode da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je povrijeđeno načelo materijalne istine iz člana 9. ZUP-a, da se osporene odluke nisu mogle temeljiti na odredbi člana 36. stav 1. Zakona o konkurenciji, kao i pozivati na nepoznavanje materije i neprovođenje dokaza kao osnov za oslobađanje lica protiv kojeg se vodi postupak, Ustavni sud zapaža da je te navode apelant isticao i u upravnom sporu, te da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto ti navodi ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, u obrazloženjima osporenih odluka jasno je ukazano da je predmetna upravna stvar konačno riješena na osnovu potpunih, tačnih i istinitih informacija, te na osnovu relevantne dokumentacije. Dakle, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama detaljno i jasno navedene sve činjenice koje su utvrđene u postupku i na osnovu kojih je donesena osporena odluka, pa se ne može reći da nisu potpuno i pravilno utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U pozivanju u osporenim odlukama na odredbu člana 36. Zakona o konkurenciji, odnosno isticanju da je teret dokazivanja na apelantu koji je podnio zahtjev za pokretanje postupka, Ustavni sud ne nalazi povredu načela materijalne istine, nego razumijeva da apelant nije dokazao suprotno od onog što je zaključeno na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja (a ne da je propušteno da se utvrdi neka relevantna činjenice za donošenje predmetne odluke). Također, Ustavni sud ne nalazi da je Konkurencijsko vijeće propustilo nešto bitno utvrditi zato što je koristilo određene termine u svom obrazloženju. Pri tome treba naglasiti da je i sam apelant u apelaciji istakao da smatra da su neosnovani navodi da nije bilo dokaza za postojanje zloupotrebe dominantnog položaja, nego ih je trebalo samo podvesti pod odgovarajuću zakonsku normu. Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da ocjenjuje izvedene dokaze, nego da je to zadatak redovnih sudova i upravnih organa u konkretnom slučaju, a zadatak Ustavnog suda je da utvrdi eventualnu proizvoljnost, što u konkretnom slučaju, imajući u vidu data obrazloženja, Ustavni sud ne nalazi.
62. U odnosu na apelacione navode koji se odnose na bitne povrede postupka, jer izvjestilac Konkurencijskog vijeća u konkretnom predmetu nije učestvovao u izvođenju dokaza na usmenim raspravama, pa je povrijeđeno načelo samostalnosti iz člana 14. ZUP-a, Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama Suda BiH jasno ukazano da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o konkurenciji propisano da je održavanje usmene rasprave obavezno u svim predmetima kada se radi o strankama sa suprotnim interesima, da je Konkurencijsko vijeće 23. decembra 2014. godine i 8. aprila 2015. godine održalo usmene rasprave, te da činjenica da je nakon održavanja usmene rasprave promijenjen sastav Konkurencijskog vijeća nije od utjecaja na pravilnost osporenog rješenja (s obzirom da Zakonom o konkurenciji nije propisana obaveza održavanja nove rasprave ukoliko dođe do promjene sastava vijeća). Također, Ustavni sud zapaža da je Konkurencijsko vijeće u odgovoru na apelaciju ukazalo da je novi član Konkurencijskog vijeća, koji je u međuvremenu preuzeo rukovođenje predmetnim postupkom, imao na raspolaganju kompletan predmetni spis, kao i zapisnike sa usmenih rasprava, pa je raspolagao svim podacima, informacijama i dokazima kako bi na ispravan način utvrdio činjenično stanje da li postoji povreda odredaba Zakona o konkurenciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo samostalnosti iz člana 14. ZUP-a (iz koje proizlazi da ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka, između ostalog, samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti) samo zato što pred novim članom Konkurencijskog vijeća nije održana nova usmena rasprava. Uostalom, odluku Konkurencijskog vijeća preispitali su redovni sudovi u postupku po tužbi i po zahtjevu za preispitivanje presude, pri čemu nisu utvrdili kršenje zakona od BH Telecoma na koja je apelant ukazivao. Također, Ustavni sud smatra da su paušalni navodi da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 63. ZUS-a, postojala obaveza vođenja upravnog spora pune jurisdikcije. Naime, Ustavni sud podsjeća da iz navedene odredbe proizlazi da je Sud dužan u slučaju ponovnog pokretanja upravnog spora, ako nadležna institucija u ponovnom postupku (nakon što je Sud već jednom ukinuo upravni akt) donese upravni akt protivno pravnom shvatanju Suda, ili protivno primjedbama Suda u pogledu postupka, poništiti pobijani konačni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. U konkretnom slučaju je jasno da Sud BiH nije zaključio da je Konkurencijsko vijeće u ponovnom postupku donijelo upravni akt protivno pravnom shvatanju Suda BiH, ili protivno primjedbama Suda BiH u pogledu postupka, pa Sud BiH nije bio ni dužan postupiti u skladu sa odredbom člana 63. ZUS-a.
63. U vezi s apelacionim navodima da je u konkretnom slučaju Sud BiH povrijedio načelo pravne sigurnosti, pa time i načelo vladavine prava na štetu apelanta donošenjem drugačijih odluka u sličnim/istim predmetima, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je citirao navodne dijelove tih drugih presuda Suda BiH, nije Ustavnom sudu dostavio niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti te apelacione navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da je u tim drugim predmetima Sud BiH nalagao Konkurencijskom vijeću da provede odgovarajuće dokaze, jer se ne može osloboditi obaveze primjene načela materijalne istine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, vezano za iste apelacione navode, ukazao da je Konkurencijsko vijeće u provedenom postupku utvrdilo sve relevantne činjenice radi donošenja pravilnog i zakonitog rješenja, te da je postupilo po načelu materijalne istine, pa pozivanje apelanta na presude koje je donio Sud BiH u drugim predmetima ne može dovesti do drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Ustavni sud napominje da se u svakom predmetu, ovisno od samog postupka i utvrđenih činjenica u njemu, ocjenjuje da li su utvrđene sve relevantne činjenice radi donošenja pravilne i zakonite odluke, odnosno da li je postupljeno u skladu sa načelom materijalne istine, a da je Sud BiH u konkretnom slučaju ocijenio da jeste, pa stoga pozivanje na praksu u drugim predmetima, u kojima nije ocijenjeno da je postupljeno po navedenom načelu, ne može utjecati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.
64. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje da je u osporenom postupku onemogućeno provođenje dokaza i ugrožena procesna ravnopravnost, Ustavni sud primjećuje da apelant navedene prigovore obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima onemogućili provođenje dokaza i ugrozili procesnu ravnopravnost, tj. načelo ravnopravnosti strana u postupku.
65. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
66. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
67. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenuo apelant podnošenjem zahtjeva 21. maja 2014. godine, a da je okončan osporenom presudom Suda BiH od 13. maja 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko šest godina.
Analiza dužine trajanja postupka
68. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o utvrđivanju zloupotrebe dominantnog položaja u smislu Zakona o konkurenciji. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, odnosno da je apelant tražio da se utvrdi zloupotreba dominantnog položaja iz više razloga, te da je to zahtijevalo i veći obim utvrđivanja relevantnih činjenica, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
69. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant svojim radnjama naročito utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
70. Analizirajući postupanje Konkurencijskog vijeća i Suda BiH u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Konkurencijsko vijeće donijelo rješenje nakon jedne godine i oko četiri mjeseca (u kom periodu je održalo i dva ročišta), koje je poništeno presudom Suda BiH, koju je donio nakon jedne godine i oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Konkurencijskog vijeća). Zatim, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku Konkurencijsko vijeće donijelo rješenje nakon oko devet mjeseci (računajući od dana donošenja presude Suda BiH, kojom je predmet vraćen na ponovno rješavanje). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u upravnom sporu donio prvostepenu presudu nakon oko dvije godine (od dana donošenja rješenja Konkurencijskog vijeća), a drugostepenu nakon šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju.
71. Imajući u vidu navedeno, sagledavajući postupak u cjelini u kojem su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće u periodu od oko šest godina donijeli pet odluka, kao i okolnost da se radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.
72. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
73. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju navedenog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
74. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno da je protiv rješenja Konkurencijskog vijeća podnio tužbu i pokrenuo upravni spor, kao i da je koristio zahtjev za preispitivanje prvostepene presude, koje pravne lijekove je Sud BiH razmotrio i zaključio da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
75. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na štetu apelanta, odnosno kada su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće u osporenim odlukama detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto su odbili apelantov zahtjev podnesen radi utvrđivanja postojanja zloupotrebe dominantnog položaja BH Telecoma u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Također, Ustavni sud konstatira da apelant nije ponudio bilo kakve argumente, odnosno dokaze koji bi ukazivali da su u konkretnom slučaju Sud BiH i Konkurencijsko vijeće povrijedili načelo pravne sigurnosti i ravnopravnosti strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće u periodu od šest godina donijeli pet odluka u složenijem predmetu.
76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je protiv rješenja Konkurencijskog vijeća podnio tužbu i pokrenuo upravni spor, kao i da je koristio zahtjev za preispitivanje prvostepene presude, koje je Sud BiH razmotrio i zaključio da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
77. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
78. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić