Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1878/20 (E. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o notarima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 147
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1878/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1878/20, rješavajući apelaciju Enese Koštić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Enese Koštić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 036922 19 Gž od 3. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 036922 16 P od 18. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enesa Koštić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz SR Njemačke, koju zastupa Mirza Ališah, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 036922 19 Gž od 3. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 036922 16 P od 18. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, punomoćnika tužitelja Sabaheta Hadžića, Vahidina Hadžića, Bisenije Mušadinović i Rasima Murdića (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 21. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 26. do 28. maja 2021. godine.
4. Apelanticinom punomoćniku su 14. januara 2022. godine dostavljeni odgovori učesnika u postupku radi izjašnjenja. U ostavljenom roku apelanticin punomoćnik nije dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 036922 16 P od 18. aprila 2019. godine (ispravljenom rješenjem Općinskog suda od 5. jula 2019. godine) utvrđeno je da je ništav notarski obrađen ugovor o poklonu zaključen 26. septembra 2009. godine između D. M. kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca (kćerka; u daljnjem tekstu: sporni ugovor), čiji su predmet nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te je određeno brisanje upisa na apelanticino ime u katastru, uz obavezivanje apelantice da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom novčanom iznosu (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Općinski sud nije dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva na način da se kao tužena označi Zineta Koštić (vlasnica nekretnina koje su bile predmet spornog ugovora), te da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu spornih nekretnina od 8. augusta 2014. godine koje su zaključile apelantica kao poklonodavac i njena kćerka Zineta kao poklonoprimac jer je zahtjev upućen neblagovremeno, a njemu su se usprotivile apelantica i njena kćerka.
8. Apelantica je predložila da se kao dokaz, između ostalog, izvrši uvid u spis pravosnažno okončanog predmeta broj 23 0 P 015731 14 P 2 Općinskog suda (postupak koji se vodio između istih stranaka koji je pravosnažno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili poništenje spornog ugovora) i čitanje iskaza svjedoka u tom predmetu Šabana Pašića, Arife Dukić, Mustafe Murtića, Almira i Amire Kasumović, Damirke Mulabdić (notarka koja je sačinila sporni ugovor), dr. Jasminke Čamo-Kurtagić (doktorica koja je liječila poklonodavca u Kantonalnoj bolnici u Bihaću) i Ifete Hadžiabdić (medicinska sestra koja je poklonodavca njegovala tokom hospitalizacije), te medicinsku dokumentaciju o liječenju i hospitalizaciji poklonodavca u Kantonalnoj bolnici u Bihaću koji se vremenski poklapa sa zaključenjem spornog ugovora.
9. Nakon što su dva izabrana vještaka odbila da vještače u predmetnoj pravnoj stvari Općinski sud je rješenjem naložio provođenje vještačenja po vještaku neuropsihijatru Salihu Terziću (koji je prihvatio da vještači u predmetu) koji je trebao da odgovori na zadatak da li je poklonodavac, koji je preminuo, na dan zaključenja spornog ugovora bio sposoban za rasuđivanje i za zaključenje spornog ugovora uslijed oboljenja od kojih je bolovao, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, uvidom u spis broj 230 P 015731, uzimajući u obzir iskaze svjedoka u navedenom spisu, te uvidom u nalaze i mišljenje Kantonalne bolnice u Bihaću i zdravstveni karton umrlog poklonodavca.
10. Iz specijalističkih ljekarskih nalaza i mišljenja iz 2009. godine (od 12. marta, 28. aprila, 11. augusta i 24. septembra) koju je sačinila dr. Evresa Okanović na ime poklonodavca, koje su predložili tužitelji, Općinski sud je utvrdio da se radi o medicinskoj dokumentaciji koja je vještačena u toku prethodnog postupku od vještaka Andreja Ižakovića i Omera Ćemalovića, ali i u predmetnom postupku od vještaka Saliha Terzića koji je 17. decembra 2018. godine za potrebe postupka sačinio nalaz i mišljenje. Općinski sud je iz navedene medicinske dokumentacije utvrdio da se poklonodavac liječio od demencije srednje teškog do teškog stepena i da su mu zbog toga ordinirani lijekovi koji djeluju na centralni nervni sistem. Iz nalaza i mišljenja vještaka Saliha Terzića proizašlo je da je prilikom vještačenja uzeo u obzir svu medicinsku dokumentaciju na ime poklonodavca i izjave svjedoka iz prethodnog postupka. Vještak je u nalazu istakao da je poklonodavac liječen od više bolesti prije potpisivanja spornog ugovora, da je imao TBC na plućima, zbog čega je u dva navrata liječen, da je imao srčane smetnje, tumorozni proces trbušnog zida, da se radilo o osobi koja je bila sklona konzumiranju alkohola duži niz godina i da te bolesti nisu imale značajniji utjecaj na njegovu sposobnost rasuđivanja. Međutim, specijalistički nalazi koje je sačinila dr. Evresa Okanović upućuju na postojanje ozbiljnih duševnih smetnji, tj. demencije Alzheimerovog tipa. Iz nalaza vještaka je proizašlo da se radi o bolesti kod koje se javlja propadanje stečenih intelektualnih funkcija kao što su pažnja, mišljenje, rasuđivanje, te shvatanje voljne aktivnosti. Konačan zaključak vještaka jeste da je poklonodavac u vrijeme zaključivanja spornog ugovora bolovao od uznapredovale demencije sa psihotičnim simptomima u čemu je vještak našao dovoljno elemenata koji dovode u pitanje duševne sposobnosti za rasuđivanje i slobodno izražavanje volje u vrijeme potpisivanja spornog ugovora (značajno umanjena ili isključena sposobnost). Prema ocjeni Općinskog suda, vještak je prilikom neposrednog saslušanja na glavnoj raspravi odbranio stav da je sposobnost rasuđivanja kod poklonodavca bila značajno umanjena ili isključena. Nalazu vještaka tužitelji nisu progovorili, ali je apelanticin punomoćnik prigovarao nalazu vještaka. Općinski sud je naveo da je takav nalaz i mišljenje neuropsihijatra ocijenio kao sačinjen u skladu sa pravilima struke jer je vještak odgovorio na sva bitna pitanja vezana za sposobnost za rasuđivanje i na osnovu svih elemenata zaključio da je duševna sposobnost poklonodavca bila značajno umanjena ili isključena u vrijeme sačinjavanja ugovora o poklonu.
11. U vezi s ostalim dokazima koje je apelantica predložila, Općinski sud je naveo da su činjenice koje proizlaze iz medicinske dokumentacije (nalazi i mišljenja ljekara Kantonalne bolnice u Bihaću koji su sačinjeni tokom hospitalizacije poklonodavca koji datiraju iz augusta, septembra i decembra 2009. godine i januara 2010. godine), odnosno medicinske dokumentacije uopće bile predmet vještačenja od vještaka neuropsihijatra. Općinski sud je u obrazloženju dalje naveo: „Iz spisa Općinskog suda broj 23 0 P 015731 14 P 2 također su utvrđene činjenice kao u obrazloženju i analizi presude od 27. maja 2016. godine, te iskazi svjedoka iz ovog predmeta kao i parničnih stranaka, konkretno svjedoka Pašić Šabana, Dukić Arifa, Murtić Mustafe, Kasumović Almira, Kasumović Amira, Mulabdić Damirke (notar), Čamo-Kurtagić dr. Jasminke i Dadžiabdić Ifete (medicinska sestra), koje je vještak neuropsihijatar Salih Terzić u svom nalazu od 17. decembra 2018. godine uzeo u obzir, a prilikom neposrednog saslušanja dao je obrazloženje i mišljenje u smislu da je kod ovakvog medicinskog vještačenja najvrjedniji specijalistički psihijatrijski nalaz, pogotovo ako je izdat vremenski blizu potpisivanja ugovora, zatim nalaz od drugih specijalista, kao i podaci iz zdravstvenog kartona liječnika opće prakse, a da se najmanje za postavljanje objektivne dijagnoze upotrebljavaju iskazi svjedoka koji su izravno vezani za ishod postupka“. Općinski sud je naveo da u cijelosti prihvata izneseno mišljenje vještaka, tako da cijeni da mnogo veću dokaznu snagu imaju medicinska dokumentacija, kako je to vještak opisao, nego konkretni iskazi svjedoka, pogotovo uvažavajući dijagnozu bolesti poklonodavca od koje je bolovao, a vještak je objasnio o kakvoj se bolesti radi.
12. Općinski sud je naveo da je sve izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, posebno i u međusobnoj vezi, kako to nalaže član 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Općinski sud je, imajući u vidu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 56. stav 1. ZOO-a, utvrdio da je sporni ugovor ništav jer je tokom postupka utvrđeno da poklonodavac zbog bolesti nije bio sposoban za rasuđivanje niti da zaključi sporni ugovor. U vezi s takvim zaključkom, Općinski sud je naveo da je svoju odluku utemeljio na utvrđenim činjenicama koje imaju odlučan karakter, u smislu da je u toku postupka izvršeno vještačenje i da je vještak u pisanom nalazu i mišljenju od 17. decembra 2018. godine i neposrednim saslušanjem pred sudom iznio svoj nalaz iz kojeg je proizašlo dovoljno elemenata koji dovode u sumnju sposobnost rasuđivanja i slobodno izražavanje svoje volje u vrijeme potpisivanja spornog ugovora – značajno umanjena ili isključena sposobnost. Općinski sud je još naveo da svoju odluku temelji na izvedenim dokazima, posebno medicinskoj dokumentaciji koja je bila predmet vještačenja.
14. Apelanticini prigovori da je poklonodavac učestvovao u parničnom postupku radi povlačenja ranijeg pohranjenog testamenta, da je sporni ugovor zaključen kod notara, da poklonodavcu nije dodijeljen staratelj i sl., Općinski sud je ocijenio irelevantnim. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je općepoznata činjenica da je poklonodavac imao pravo da povuče testament koji je pohranio na čuvanje kod suda jer se ne radi o složenom postupku, niti taj postupak zahtijeva utvrđivanje medicinskog zdravstvenog stanja stranke, a gotovo ista situacija je i prilikom sačinjavanja ugovora kod notara. Dakle, u praksi nije predviđeno da stranka bude podvrgnuta preciznom ispitivanju zdravstvenog stanja radi obavljanja navedenih pravnih poslova. Po pitanju uzimanja lijekova za demenciju, te apelanticinog prigovora da ti lijekovi nisu evidentirani u otpusnim pismima Kantonalne bolnice Općinski sud je naveo da je prihvatio obrazloženje vještaka „u smislu da nije moguće dokazati da li je pacijent koji je u međuvremenu preminuo uzimao takvu terapiju, kao i da nije moguće dokazati i da isti nije uzimao takve terapije“.
15. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 036922 19 Gž od 3. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice koje ni apelanticinom žalbom protiv presude nisu sa uspjehom dovedene u sumnju pa te činjenice taj sud prihvata kao pravilno i potpuno utvrđene. Nalaz vještaka prvostepeni sud je ocijenio kao sačinjen u skladu s pravilima struke jer je vještak odgovorio na sva bitna pitanja vezana za sposobnost za rasuđivanje i na osnovu svih elementa zaključio da je duševna sposobnost poklonadavca bila značajno umanjena ili isključena u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora.
16. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 56. stav (l) ZOO-a propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač bude potpuno poslovno sposoban. Kantonalni sud je naveo da, budući da poklonodavac to nije bio u momentu zaključenja ugovora, sporni ugovor nije pravno valjan, odnosno da je ništav. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi da sud nije odredio brisanje upisanog prava u zemljišnoj knjizi već samo u katastru, a iz razloga što je sud odlučio onako kako je postavljen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je također naveo da je neosnovan i žalbeni navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice s obzirom na konkretan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno prava kada se pozvao na odredbe o ništavosti ugovora koje je primijenio na utvrđene činjenice.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su redovni sudovi tokom postupka načinili niz grubih povreda parničnog postupka, što je za posljedicu dovelo do kršenja apelanticinog prava na imovinu jer je usvojen zahtjev za brisanje apelantice iz katastra pa će ostavljanjem na snazi nezakonitih odluka apelantica biti nezakonito lišena imovine. Povrede se odnose na činjenicu da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili sve provedene dokaze u postupku, pri čemu su presude ostale neobrazložene, posebno presuda Kantonalnog suda, pa apelantica na taj način niti u jednoj fazi postupka nije imala pravičnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudovima. „Nezakonito postupanje prvostepenog suda je kada, uprkos nizu provedenih dokaza koji idu u prilog tvrdnji apelantice da je preminuli poklonodavac u trenutku zaključenja spornog ugovora bio poslovno sposoban, iste nije doveo u međusobnu vezu niti ih cijenio u njihovoj sveukupnosti, odnosno pojedinačno“. U vezi s tim, apelantica navodi da niko od medicinskog osoblja Kantonalne bolnice u Bihaću u kojoj se poklonodavac liječio zbog plućnih tegoba nije primijetio simptome psihičke bolesti „uznapredovale demencije sa psihotičnim simptomima“, niko od rodbine i poznanika saslušanih u svojstvu svjedoka nije primijetio simptome demencije kod poklonaca, niko od stručnih lica (konkretno notara prilikom zaključenja spornog ugovora i sudije u vanparničnom postupku povlačenja testamenta od preminulog poklonodavca) nije primijetio simptome demencije. Apelantica tvrdi da u zdravstvenom kartonu poklonodavca nije evidentirana demencija niti su ljekari i familija davali preminulom terapiju za demenciju. Iz iskaza dr. Jasminke Čamo-Kurtagić, ljekara specijaliste koja je preminulog liječila, proizlazi da za poklonodavca nije tražen pregled neuropsihijatra jer je s njim imala sasvim normalnu komunikaciju, te da nije došla do spoznaje da je imenovani imao nekih mentalnih problema. Medicinska sestra Ifeta Hadžiabdić koja je njegovala poklondavca dok je ležao u bolnici zbog problema sa srcem navela je u iskazu da je bio svjestan, jako pedantan, da nije imao nikakve ispade, da je precizno davao novac kada mu je trebalo kupiti lijek i da mu je kćerka dolazila u posjete.
18. Notarka Damirka Mulabdić je obradila i sačinila sporni ugovor, a u iskazu je navela da je zaključenje ugovora provedeno na zakonom propisan način, bez ikakvih neobičnih momenta ili ispada poklonodavca, da je sa strankama obavila razgovor, da je poklonodavca upozorila o svim bitnim aspektima, te pri tome konstatirala da je on orijentiran, sposoban da shvati posljedice svog postupanja i da je sposoban za zaključenje spornog ugovora. Dodala je i da su notari po članu 80. stav 1. Zakona o notarima u okviru postupka notarske obrade dužni provjeriti da li su stranke sposobne za preuzimanje i zaključivanje pravnog posla. Navedeno proizlazi iz samog spornog ugovora koji je proveden kao dokaz. Medicinska dokumentacije koju je sačinila dr. Evresa Okanović (rodica tužitelja) nije evidentirana u zdravstvenom kartonu poklonodavca, niti su evidentirane ikakve psihičke bolesti. Pored toga, sam vještak u nalazu zaključuje da su neki od nalaza dr. Evrese Okanović sačinjeni u vrijeme kada se poklonodavac nalazio na liječenju u Kantonalnoj bolnici u Bihaću i nije bio prisutan kada je dr. Evresa Okanović utvrdila spomenutu dijagnozu. S druge strane, sud je cijenio isključivo nalaz i mišljenje vještaka koji je jedini u suprotnosti sa svim ostalim dokazima, čime je prvostepeni sud uskratio pravo apelantici na pravično suđenje jer je nalaz sačinjen nakon smrti poklonodavca, bez pregleda pacijenta, i to na temelju medicinske dokumentacije rodice tužitelja bez neposrednog pregleda. Nezakonit je i nelogičan zaključak suda da iskaz notara i postupajućeg sudije nisu značajni jer njihova percepcija i dojam ne podliježu preciznom ispitivanju poslovne sposobnosti. Ovakav zaključak je nelogičan i suprotan članu 80. stav 1. Zakona o notarima.
19. Apelantica je pobrojala dokaze ne da bi napala pogrešno činjenično stanje već kako bi dokazala činjenicu da oni uopće nisu cijenjeni od suda, kako pojedinačno tako niti zajedno, niti su dovedeni u vezu s dokazima a contrario kako bi se uporedila dokazna snaga dokaza pro et contra. Apelantica je ukazala i na druge propuste redovnih sudova, i to da dispozitiv presude nije identičan sa tužbenim zahtjevom, pa je protivno zakonu izvršena njegova korekcija na način koji je apelantica precizirala u apelaciji. Na taj način sud je nezakonito korigirao propuste jedne stranke u postupku na štetu druge čime je prekršen član 2. stav 2. ZPP-a. Međutim, za apelanticu je vrhunac nezakonitog postupanja obrazloženje Kantonalnog suda koji se oglušio na sve apelanticine prigovore blanketnom rečenicom da su navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani jer je sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice. Ovakvim obrazloženjem apelantici je uskraćeno pravo da zna razloge za odbijanje pravnog lijeka, a na taj način se stvara osjećaj pravne nesigurnosti, pa neobrazložena presuda Kantonalnog suda ostavlja utisak samovolje pravosuđa nad pravom pojedinca na obrazloženu presudu. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje i imovinu, osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa zakonom.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovnim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Općinski sud je također naveo da se pred tim sudom vodi nova parnica koju su tužitelji pokrenuli protiv apelantice i njene kćerke Zinete radi utvrđivanja ništavosti ugovora o poklonu spornih nekretnina od 5. augusta 2014. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužitelji su putem punomoćnika istakli da su svi prigovori neosnovani jer je sud proveo postupak u skladu sa zakonom, cijenio dokaze i utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opšte odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
5. Vještaci Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ugovor poslovno nesposobnog lica Član 56. stav (1).
(1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovorač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključivanje tog ugovora Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – odluka USFBiH i 29/18 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/02) koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 80. stav (1) Postupak notarske obrade isprave U okviru postupka notarske obrade isprave notar mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 036922 19 Gž od 3. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Apelantica iznosi brojne prigovore kojim osporava osporene presude redovnih sudova tvrdeći suštinski da joj je zbog nezakonitog postupanja Općinskog suda prilikom provođenja dokaznog postupka prekršeno pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Apelantica tvrdi da je od Općinskog suda izostala ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, odnosno da sud uopće nije cijenio dokaze koje je apelantica predložila temeljeći odluku isključivo na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra. Vrhunac nezakonitosti, prema apelanticinom mišljenju, predstavlja odluka Kantonalnog suda koji se na ukazane propuste prvostepenog suda uopće nije osvrnuo, što je dovelo do pravne nesigurnosti jer takvo postupanje ostavlja dojam samovolje pravosuđa nad pravom pojedinca na obrazloženu odluku.
33. U vezi s ovim prigovorima, Ustavni sud zapaža da je članom 7. stav (1) ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 123. stav (1) ZPP-a propisuje da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelantica, shodno citiranim odredbama ZPP-a, sudu predložila dokaze u nastojanju da opovrgne tvrdnje suprotne strane, odnosno da dokaže svoju tvrdnju da je njen otac kao poklonodavac u vrijeme zaključenja spornog ugovora imao sposobnost rasuđivanja, očekujući od suda da dokaze provede i cijeni, u smislu člana 8. i 123. stav (2) ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije odbio provođenje apelanticinih dokaza. Naime, Ustavni sud podsjeća da „pravo na dokaz“ nije apsolutno pravo jer sud ima pravo da odbije provođenje nekog dokaza, ali uz relevantno obrazloženje. U takvim okolnostima kada sud nije problematizirao apelanticine dokaze njene tvrdnje da sud uopće nije cijenio dokaze, a koje je u smislu člana 7. stav (1) i 123. stav (2) ZPP-a predložila sudu, suštinski pokreću pitanje prava na pristup sudu, pa će Ustavni sud ovaj prigovor ispitati u tom smislu.
34. Pravo na pravično suđenje predstavlja „neodvojivi aspekt zaštite sadržane u članu 6, koja se odnosi na principe vladavine prava i zabranu proizvoljne primjene ovlasti koji su u osnovi Konvencije“ (vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975, serija A, br. 18, str. 13–18, stavovi 28–36). Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pristup sudu, međutim, „nije apsolutan, već može podlijegati ograničenjima koja su implicitno dozvoljena jer pravo na pristup sudu, po svojoj prirodi, zahtijeva reguliranje od strane države“ (vidi Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva br. 37112/97, 21. novembar 2001, stav 33). Sud smatra da „ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stavom 1. ako ne slijedi legitimni cilj i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi postići“ (vidi Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], br. 26083/94, ECHR 1999-I, stav 59).
35. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pristup sudu mora biti ne samo teoretski i iluzoran nego i praktičan i djelotvoran. Prema tome, sudovi moraju biti u mogućnosti da ocijene predmet koji je pred njima u svim aspektima. To uključuje ovlaštenje da ukinu u svim aspektima, u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja, osporenu odluku (vidi Veeber protiv Estonije, broj 1, 7. novembar 2020, broj 37571/97, stav 70).
36. U vezi s apelanticinim iznesenim prigovorima da sud uopće nije cijenio njene dokaze, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude naveo da je svoju odluku utemeljio na utvrđenim činjenicama koje imaju odlučan karakter, u smislu da je u toku postupka izvršeno vještačenje i da je vještak u pisanom nalazu i mišljenju od 17. decembra 2018. godine i neposrednim saslušanjem pred sudom iznio svoj nalaz iz kojeg je proizašlo dovoljno elemenata koji dovode u sumnju sposobnost rasuđivanja i slobodno izražavanje svoje volje u vrijeme potpisivanja spornog ugovora – značajno umanjena ili isključena sposobnost. Općinski sud je naveo i na kojim dokazima je svoju odluku utemeljio, posebno na medicinskoj dokumentaciji koja je bila predmet vještačenja od vještaka.
37. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, cijeneći ostale dokaze (medicinska dokumentacija koju je priložila apelantica i iskazi svjedoka iz predmeta 23 0 P 015731 14 P 2), naveo da je i ta medicinska dokumentacija cijenjena od vještaka, te da je vještak uzeo u obzir i iskaze svjedoka iz ranijeg predmeta, ali da su ti dokazi najmanje vrijedni za utvrđivanje relevantnih činjenica u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prihvatio stav vještaka da mnogo veću dokaznu snagu imaju medicinska dokumentacija nego konkretni iskazi svjedoka (vidi tačku 11. ove odluke). Imajući u vidu dato obrazloženje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da dato obrazloženje ni na koji način ne ukazuje da je Općinski sud zanemario svoju ulogu u postupku niti da je propustio da cijeni apelanticine dokaze, u smislu člana 8. ZPP-a, kako se to u navodima apelacije neosnovano tvrdi.
38. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. U vezi s iznesenim prigovorom, Ustavni sud podsjeća da u sistemu slobodne ocjene dokaza ZPP ne određuje neki rang dokaznih sredstava po kojem bi jedno od njih imalo u svakoj parnici veću dokaznu snagu od drugog, odnosno da nejavna isprava uvijek ima veću vrijednost nego iskaz svjedoka. U sistemu slobodne ocjene dokaza nepoznato je da se neke činjenice mogu dokazivati samo određenim dokazima, što znači da se ocjena dokaza ne vezuje za vrstu dokaznog sredstva, iz čega slijedi zaključak da sud može, ako to okolnosti upućuju, pokloniti vjeru svjedoku, nasuprot nejavnoj ispravi. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da je irelevantan broj upotrijebljenih dokaznih sredstava, pa se uvjerenje suda može zasnivati na iskazu samo jednog svjedoka, mada su ostali svjedoci iznijeli drugačiji stav. Sistem slobodne ocjene dokaza sudijama nalaže aktivniju ulogu i veliki stepen odgovornosti, a takav sistem nalaže da zaključci sudije o činjenicama moraju biti objektivno prihvatljivi, da to odgovara zaključivanju razumne i razborite osobe i da se ti zaključci mogu kontrolirati, kritizirati i preispitivati.
40. Imajući u vidu navedeni standard u vezi sa sistemom ocjene dokaza u parničnom postupku po kojem sud u parnici postupa, Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude ne zapaža da je Općinski sud postupao suprotno tom standardu. U konkretnom slučaju Općinski sud je argumentirano obrazložio kojim dokazima je poklonio vjeru i na temelju čega je utvrdio odlučnu činjenicu da je sposobnost za rasuđivanje poklonodavca u momentu zaključenja spornog ugovora bila značajno umanjena ili isključena, što je opravdalo primjenu člana 103. stav 1. u vezi sa članom 56. stav 1. ZOO-a. U takvim okolnostima apelanticini navodi da prvostepeni sud nije cijenio dokaze u skladu sa članom 8. ZPP-a su bez utemeljena. Shodno tome, i prigovor o kršenju prava na pristup sudu je bez utemeljenja.
41. U vezi s apelanticinim prigovorom da obrazloženje Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer taj sud nije obrazložio ključne žalbene prigovore, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štaviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske br. 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud ne predstavlja pravo na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2), br. 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38–42). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dostatni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, neovisno o tome da li je riječ o činjeničnim ili pravnim, materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom
6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26–
30, ECHR 1999-I).
42. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da presuda Kantonalnog suda (vidi tačke 15. i 16. ove odluke) ispunjava navedene standarde, te su i ovi prigovori bez utemeljenja. U vezi s prigovorom da su redovni sudovi zanemarili član 80. stav 1. Zakona o notarima jer je sporni ugovor zaključen pred notarom koji je skladu sa citiranim članom obavio razgovor sa poklonodavcem kako bi utvrdio poslovnu sposobnost stranaka za zaključenje ugovora, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor imao u vidu Općinski sud koji je naveo da notar ne utvrđuje medicinsko i zdravstveno stanje stranaka koje zaključuju ugovor, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je neosnovano ukazala.
Pravo na imovinu
44. Apelantica se poziva da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama na kojima je apelantica zasnovala tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu pristupa sudu u situaciji kada je Općinski sud prilikom odlučenja postupao u skladu s pravilima procesnog prava, jasno navodeći kojim dokazima je poklonio vjeru kada je utvrdio poslovnu nesposobnost poklonodavca i kada je Kantonalni sud obrazložio svoju odluku na način koji nije suprotan standardu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Iz istih razloga nije došlo ni do kršenja apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim razlozima na kojima je utemeljeno pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić