Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2851/20 (M. P.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 141a
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2851/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2851/20, rješavajući apelaciju Mihajla Pavličevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mihajla Pavličevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 009608 17 Uvp od 4. juna 2020. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Mihajlu Pavličeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Mihajlu Pavličeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mihajla Pavličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 009608 17 Uvp od 4.
juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009608 16 U od 31. oktobra 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-1-575-2/16 od 21. aprila 2016. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar
– Kantonalna administrativna služba za Srednjobosanski kanton broj 1136477218 od 18. januara 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mihajlo Pavličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 009608 17 Uvp od 4. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 009608 16 U od 31. oktobra 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-1-575-2/16 od 21. aprila 2016. godine (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalna administrativna služba za Srednjobosanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1136477218 od 18. januara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO i Kantonalne službe zatraženo je 10. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalni zavod PIO i Kantonalna služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 24. decembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 28. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 9. maja 2000. godine podnio zahtjev za isplatu penzije po Rješenju broj 1136477218 od 15. marta 1990. godine, a kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju od SIZPIOBiH, Filijala Zenica.
8. Rješenjem Kantonalne službe broj 1136477218 od 8. oktobra 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije počev od 9. maja 2000. godine kod Federalnog zavoda PIO.
9. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01-1-1136477218 od 24. januara 2008. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Kantonalne službe od 8. oktobra 2007. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 000 605 08 U od 11. septembra 2008. godine apelantova tužba je uvažena i rješenje Federalnog zavoda PIO od 24. januara 2008. godine, kao i rješenje Kantonalne službe od 8. oktobra 2007. godine su poništeni i predmet vraćen na ponovni postupak.
11. Rješenjem Kantonalne službe broj 1136477218 od 12. novembra 2008. godine, u izvršenju presude Kantonalnog suda od 11. septembra 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije od 9. maja 2000. godine kao neosnovan.
12. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1136477218 od 22. aprila 2009. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne službe od 12. novembra 2008. godine je odbijena.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 001450 09 U od 20. novembra 2009. godine apelantova tužba je uvažena i rješenje Federalnog zavoda PIO od 22. aprila 2009. godine, kao i rješenje Kantonalne službe od 12. novembra 2008. godine su poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.
14. Rješenjem Kantonalne službe broj 1136477218 od 7. januara 2010. godine, u izvršenju presude Kantonalnog suda od 20. novembra 2009. godine, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije od 9. maja 2000. godine kao neosnovan.
15. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ3/2-1136477218 od 1. aprila 2010. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne službe od 7. januara 2010. godine je odbijena.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 004122 11 U od 19. aprila 2012. godine apelantova tužba protiv Federalnog zavoda PIO podnesena radi poništenja rješenja od 1. aprila 2010. godine je odbijena.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 004122 12 Uvp od 15. maja 2014. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je uvažen, pa je presuda Kantonalnog suda od 19. aprila 2012. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 004122 14 U 2 od 21. novembra 2014. godine apelantova tužba je uvažena i rješenje Federalnog zavoda PIO od 1. aprila 2010. godine, kao i rješenje Kantonalne službe od 7. januara 2010. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.
19. Rješenjem Kantonalne službe broj 1136477218 od 18. januara 2016. godine, u izvršenju presude Kantonalnog suda od 21. novembra 2014. godine, apelantov zahtjev za priznavanje prava na isplatu starosne penzije je odbijen.
20. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je apelant 9. maja 2000. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na isplatu starosne penzije kod Federalnog zavoda PIO u skladu sa odredbom člana 141a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u). Nadalje, ukazano je da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant rođen 24. avgusta 1947. godine, da je ostvario pravo na starosnu penziju 1. januara 1990. godine u Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Društveni fond), te da mu je na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine Društveni fond vršio isplatu penzije do 31. marta 1992. godine. Takođe, utvrđeno je da je apelant u opštini prijeratnog prebivališta stekao status povratnika iz Republike Srpske, u smislu člana 5 Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, kao i da mu na osnovu uvjerenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) od 19. oktobra 2015. godine isplatu starosne penzije od 1. februara 1993. godine vrši Fond PIORS. Isto tako, utvrđeno je da je na osnovu rješenja Fonda PIORS od 1. oktobra 2002. godine apelant nakon 30. aprila 1992. godine ostvario pravo na starosnu penziju kod tog fonda na osnovu priznatog posebnog staža u periodu od 21. jula 1993. godine pa do završetka rata kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Dakle, ukazano je da iz navedenih dokaza jasno proizilazi da je apelant nakon 30. aprila 1992. godine ostvario pravo na starosnu penziju kod Fonda PIORS na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, Kantonalna služba je navela kako je apelant nakon 30. aprila 1992. godine ostvario pravo na starosnu penziju kod Fonda PIORS na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja nakon 30. aprila 1992. godine, to je, u skladu sa članom 141a. Zakona o PIO-u i članom 3 Pravilnika o ostvarivanju prava iz člana 141a. Zakona o PIO-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik), valjalo odlučiti kao u dispozitivu rješenja.
21. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ3/2/2-35-1-575-2/16 od 21. aprila 2016. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne službe od 18. januara 2016. godine je odbijena.
22. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je istakao da je članom 2 stav 1 Pravilnika propisano da se pod korisnicima penzije, u smislu člana 141a. Zakona o PIO-u, koji imaju pravo na penziju kod Zavoda smatraju povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine, korisnici koji su ostvarili pravo na starosnu, invalidsku i porodičnu penziju, kojima je to pravo priznao Društveni fond i kojima je taj fond vršio isplatu penzije do 30. aprila 1992. godine na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, navedeno je da je članom 2 stav 2 Pravilnika propisano da su korisnici iz stava 1 tog člana korisnici koji su do 30. aprila 1992. godine kao takvi registrovani u bazi podataka matične evidencije korisnika prava kod tog zavoda. Zatim, ukazano je da se korisnicima, u smislu člana 141a. Zakona o PIO-u, ne smatraju korisnici – povratnici kojima je Fond PIORS priznao pravo na penziju na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja nakon 30. aprila 1992. godine. Naime, istaknuto je da se pod novoutvrđenim činjeničnim stanjem nakon 30. aprila 1992. godine smatra priznati posebni staž pripadniku Vojske Republike Srpske, navršeni staž osiguranja u Republici Srpskoj nakon 30. aprila 1992. godine, kao i priznato pravo na porodičnu penziju poslije 30. aprila 1992. godine od Fonda PIORS i za korisnika starosne ili invalidske penzije iz člana 2 Pravilnika. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant nakon 30. aprila 1992. godine ostvario pravo na starosnu penziju kod Fonda PIORS na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja nakon 30. aprila 1992. godine, Federalni Zavod PIO je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na isplatu starosne penzije, iz kojeg razloga je valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu.
23. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 009608 16 U od 31. oktobra 2016. godine apelantova tužba protiv Federalnog zavoda PIO podnesena radi poništenja rješenja od 21. aprila 2016. godine je odbijena.
24. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, i prema ocjeni tog suda organi uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev od 9. maja 2000. godine za uspostavljanje isplate starosne penzije, pri čemu je citirao odredbu člana 141a. stav 1 Zakona o PIO-u i člana 3 Pravilnika. Nadalje, ukazano je da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi da se Pravilnikom kao podzakonskim aktom koji mora biti u skladu sa zakonom mijenjaju uslovi ostvarivanja prava iz člana 141a. Zakona. Naime, istaknuto je da je Pravilnik samo razradio pojmove ko se smatra povratnikom – korisnikom prava iz člana 141a. Zakona, te imajući u vidu da Pravilnik nije proglašen neustavnim od Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, niti je pokrenut postupak ocjene njegove ustavnosti, to se Pravilnik i prema ocjeni tog suda morao primjenjivati u konkretnom slučaju. Nadalje, navedeno je da su neosnovani i apelantovi tužbeni navodi da sud nije mogao retroaktivno primijeniti navedenu odredbu člana 141a. Zakona o PIO-u jer je zahtjev podnesen 2000. godine. Naime, navedeno je da se, u pravilu, novi propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim apelantovim podnošenjem zahtjeva od 9. maja 2000. godine za uspostavljanje isplate starosne penzije apelant nije stekao pravo, niti je nastala obaveza upravnog tijela da mu odobri isplatu penzije u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dakle, istaknuto je da se ne radi o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim zakonskim i podzakonskim propisom jer je evidentno ova materija regulisana tek donošenjem odredbi čl. 141a., 141b. i 141c. Zakona o PIO-u iz 2012. godine.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 009608 17 Uvp od 4. juna 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 31. oktobra 2016. godine).
26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 141a. st. 1 i 2, te člana 141b. Zakona o PIO-u, kao i člana 3 st. 1 i 2 Pravilnika i naveo da, imajući u vidu navedeno, odnosno nespornu činjenicu da je apelant na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja (poseban staž kao pripadnik Vojske Republike Srpske) ostvario pravo na starosnu penziju kod Fonda PIORS, to prema ocjeni tog suda apelant, u smislu citirane odredbe člana 3 Pravilnika, ne spada u kategoriju „korisnika“ prava na osnovu člana 141a. Zakona o PIO-u, te samim tim i ne ispunjava uslove za ostvarenje tog prava.
27. Takođe, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi iz zahtjeva da se radi o suženju prava u odnosu na odredbe člana 141a. Zakona o PIO-u, kojim je propisano ko može da ostvari pravo, imajući u vidu odredbu citiranog člana 141b. Zakona o PIO-u kojim je propisano da će nosilac osiguranja donijeti pravilnik kojim će propisati način, postupak i dokumentaciju neophodnu za ostvarivanje prava. Naime, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o suženju pojma „povratnik“ jer je Pravilnikom definisan pojam „korisnika prava” na način da se „povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine koji su bili korisnici penzija ostvarenih u Društvenom fondu i kojima je isplata penzija vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine“ (kako su definisani korisnici odredbom člana 141a. Zakona o PIO-u), a kojima je kasnije priznato pravo na penziju na osnovu novoutvrđenog stanja ne mogu izjednačiti sa licima koja su samo nastavila da koriste priznato pravo nakon 30. aprila 1992. godine u Republici Srpskoj. Navedeno je da su priznanjem tog novog prava prekinula kontinuitet koji je uslov za priznavanje prava, te zbog toga i ne mogu steći pravo na nastavak isplate penzije u Federaciji Bosne i Hercegovine. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da nije usvojio ni apelantov navod koji se odnosi na retroaktivnu primjenu odredaba Pravilnika (s obzirom na to da je Pravilnik donesen 2012. godine, a da je apelant svoj zahtjev podnio 2000. godine) jer je apelant svoje pravo mogao steći upravo samo po osnovu dopune Zakona o PIO-u koja je donesena 2012. godine kada je u Zakon o PIO-u uključena i odredba člana 141a. Zakona o PIO-u i po osnovu koje apelant i traži ostvarenje prava, a kako je pravilno ocijenio i prvostepeni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Apelant navodi da je odluka u meritumu donesena uz potpuno proizvoljnu primjenu relevantnih materijalnih normi. Naime, apelant ukazuje da član 141a. Zakona o PIO-u nesporno priznaje pravo na penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine svim povratnicima (kojima je taj status priznat na osnovu posebnog zakonskog propisa), ukoliko su bili korisnici penzija ostvarenih u Društvenom fondu i kojima je isplata penzija vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine. Međutim, apelant tvrdi da se članom 3 Pravilnika to pravo ograničava, odnosno isključuje u odnosu na pojedine kategorije povratnika, čime je Federalni zavod PIO kao donosilac Pravilnika izišao van okvira svojih ovlašćenja, a spornim odredbama se derogiraju zakonske odredbe kojima je uređeno ovo pravno pitanje. U vezi s tim, apelant ukazuje da je cjelokupni penzijski staž ostvario kod Društvenog fonda, te mu je pravo na penziju priznato i isplata penzije mu je vršena na teritoriji današnje Federacije BiH, pa ne postoji opravdan razlog zbog čega bi on bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale povratnike samo zbog toga što mu je u RS bilo priznato pravo na penziju na osnovu novoutvrđenih činjenica nastalih nakon 30. aprila 1992. godine, a ne isključivo na osnovu činjenica koje su postojale prije tog datuma. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju još 9. maja 2000. godine, da je inicijalno prvostepeno rješenje doneseno tek 2007. godine, a da je posljednja sudska odluka Vrhovnog suda donesena 4. juna 2020. godine, dakle čak 20 godina nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Takođe, apelant navodi da se, imajući u vidu da je predmet tri puta vraćan na postupanje organu uprave, radi o jednostavnom sporu, kao i da činjenično stanje tokom cijelog postupka u suštini nije uopšte bilo sporno, onda je jasno da ne postoji opravdanje i osnov za činjenicu da je predmetni postupak trajao čak 20 godina. Apelant traži da mu se naknadi šteta koju je pretrpio po tom osnovu.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Takođe, Vrhovni sud smatra da je presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Federalni zavod PIO je detaljno opisao hronološki tok postupka i naveo da se u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunili uslovi za priznavanje prava na isplatu starosne penzije od tog zavoda. Nadalje, istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do povrede njegovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Federalni zavod PIO tvrdi da postupanjem u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, imajući u vidu brojne postupke koje je apelant pokretao tužbama kod Kantonalnog suda, kao i činjenicu da je protiv presuda Kantonalnog suda podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
32. Kantonalna služba je istakla da je u cijelosti saglasna s datim odgovorom Federalnog zavoda PIO.
33. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni, neosnovani, te konačno neprihvatljivi jer iz sadržaja podnesene apelacije proizilazi kao očigledno da apelant pokušava apelacijom dovesti u pitanje zakonitost nižestepenih presuda, koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacije nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korišćena. Nadalje, ukazano je da je odluka tog suda donijeta uz poštovanje optimalnih i predvidivih rokova, te je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku uz poštovanje prava na pravično suđenje. Najzad, Kantonalni sud je istakao da ostaje pri pravnom stajalištu izraženom u osporenoj presudi tog suda.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 141a. st. (1) i (2) (1) Povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine koji su bili korisnici penzija ostvarenih u Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo i kojima je isplata penzija vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine, od dana podnošenja zahtjeva imaju pravo na penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine.
(2) Pravo iz stava 1. ovog člana mogu ostvariti lica koje su se vratila u Federaciju Bosne i Hercegovine i koja su stekla status povratnika u smislu Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/05).
Član 141b. stav (1) (1) Nosilac osiguranja, u roku od 60. dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeće Pravilnik kojim će propisati način, postupak i dokumentaciju neophodnu za ostvarivanje prava iz člana 141 a. ovog zakona.
35. Pravilnik o ostvarivanju prava iz člana 141a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 87/12). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Pod korisnicima penzija u smislu člana 141a. Zakona koji imaju pravo na penziju kod Zavoda smatraju se povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine, korisnici koji su ostvarili pravo na starosnu, invalidsku i porodičnu penziju, kojima je to pravo priznao Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo, i kojima je taj Fond vršio isplatu penzije do 30.04.1992. godine na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine.
Korisnici iz stava 1. ovog člana su korisnici koji su do 30.04.1992. godine kao takvi registrovani u bazi podataka matične evidencije korisnika prava kod Zavoda.
Član 3.
Korisnicima u smislu člana 141a. Zakona ne smatraju se korisnici-povratnici kojima je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske priznao pravo na penziju temeljem novoutvrđenog činjeničnog stanja nakon 30.04.1992. godine.
Pod novoutvrđenim činjeničnim stanjem nakon 30.04.1992. godine smatra se: priznati posebni staž pripadniku Vojske Republike Srpske, navršeni staž osiguranja u Republici Srpskoj nakon 30.04.1992. godine, kao i priznato pravo na porodičnu penziju poslije 30.04.1992. godine od strane Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske iza korisnika starosne ili invalidske penzije iz člana 2. ovog Pravilnika.
36. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
37. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
38. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 U 009608 17 Uvp od 4. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov punomoćnik je primio 6. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku uspostavljanja isplate starosne penzije, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
47. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da je tokom postupka utvrđeno da je na osnovu rješenja Fonda PIORS od 1. oktobra 2002. godine apelant nakon 30. aprila 1992. godine ostvario pravo na starosnu penziju kod tog fonda na osnovu priznatog posebnog staža u periodu od 21. jula 1993. godine pa do završetka rata kao pripadnik Vojske Republike Srpske. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 3 stav 1 Pravilnika propisano: „Korisnicima u smislu člana 141a. Zakona ne smatraju se korisnici – povratnici kojima je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske priznao pravo na penziju temeljem novoutvrđenog činjeničnog stanja nakon 30. 04. 1992. godine”, dok je članom 3 stav 2 Pravilnika propisano: „Pod novoutvrđenim činjeničnim stanjem nakon 30. 04. 1992. godine smatra se: priznati posebni staž pripadniku Vojske Republike Srpske…”. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu novoutvrđenog činjeničnog stanja (poseban staž kao pripadnik Vojske Republike Srpske) ostvario pravo na starosnu penziju kod Fonda PIORS, pa shodno stavu Vrhovnog suda apelant, u smislu odredbe člana 3 Pravilnika, ne spada u kategoriju „korisnika” prava na osnovu člana 141a. Zakona o PIO-u, te samim tim i ne ispunjava uslove za ostvarenje tog prava. Takođe, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud navodi da je Pravilnik samo razradio pojmove ko se smatra povratnikom – korisnikom prava iz člana 141a. Zakona o PIO-u, te da Pravilnik nije proglašen neustavnim od Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, niti je pokrenut postupak ocjene njegove ustavnosti. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO-u i Pravilnika na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom od 9. maja 2000. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 20 godina i oko jedan mjesec. Analiza dužine trajanja postupka
53. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na isplatu starosne penzije kod Federalnog zavoda PIO, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak od velikog značaja za apelanta budući da je riječ o licu starije životne dobi (u vrijeme podnošenja apelacije imao 73 godine života) i da se radi o postupku koji je od značaja za njegovu materijalnu egzistenciju.
54. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da apelant u konkretnom predmetu nije podnosio žalbu, odnosno tužbu zbog ćutanja administracije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe, odnosno tužbe zbog ćutanja administracije, te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek treba da koriste s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (vidi, mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorišćenje mogućnosti (dakle mogućnosti, ali ne i obaveze) koju je zakon apelantu dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantovom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28 i 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
55. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnoj službi, u prvoj fazi, trebalo sedam godina i pet mjeseci da donese prvostepenu odluku o apelantovom zahtjevu (zahtjev je podnesen 9. maja 2000. godine, a prvostepena odluka je donesena 8. oktobra 2007. godine), dok je Federalni zavod PIO odluku o apelantovoj žalbi donio u roku od oko tri mjeseca.
56. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nakon sedam mjeseci (11. septembra 2008. godine) presudom uvažio apelantovu tužbu, rješenja organa uprave poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Kantonalna služba je nakon dva mjeseca (11. novembra 2008. godine) donijela rješenje, a rješenjem Federalnog zavoda PIO nakon oko pet mjeseci (22. aprila 2009. godine) apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijena. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nakon oko sedam mjeseci (20. novembra 2009. godine) presudom uvažio apelantovu tužbu, rješenja organa uprave poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Kantonalna služba je nakon oko dva mjeseca (7. januara 2010. godine) donijela rješenje, dok je Federalni zavod PIO odluku o apelantovoj žalbi donio u roku od oko tri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nakon dvije godine (19. aprila 2012. godine) apelantovu tužbu odbio, dok je Vrhovni sud nakon dvije godine i oko jedan mjesec (15. maja 2014. godine) presudom uvažio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presudu Kantonalnog suda ukinuo i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno rješavanje. Zatim, Kantonalni sud je nakon oko šest mjeseci (21. novembra 2014. godine) presudom uvažio apelantovu tužbu, rješenja organa uprave poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
57. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je ponovni postupak pred Kantonalnom službom trajao jednu godinu i oko dva mjeseca (18. januar 2016. godine), postupak pred Federalnim zavodom PIO je trajao oko tri mjeseca (21. april 2016. godine), postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko šest mjeseci (31. oktobra 2016. godine), dok je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao tri godine i oko sedam mjeseci (4. juni 2020. godine, sve računajući od donošenja prethodne odluke). Isto tako, Ustavni sud zapaža da se Kantonalna služba i Vrhovni sud u odgovorima na apelaciju uopšte nisu osvrnuli na apelacione navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalna služba u odlučujućoj mjeri doprinijela trajanju predmetnog postupka, ali i Vrhovni sud, kao i vraćanje predmeta prvostepenom organu na ponovni postupak u tri navrata. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nalazi da dužina predmetnog postupka koji je trajao 20 godina i oko jedan mjesec ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
58. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju pretjerana i da ne zadovoljava zahtjeve „suđenja u razumnom roku“.
Naknada nematerijalne štete
59. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
60. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
61. Budući da je Kantonalna služba u odlučujućoj mjeri doprinijela trajanju predmetnog postupka, ovu naknadu je dužna da plati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na način organizacije organa koji provode poslove iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2181/17 od 20. decembra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je da apelantu plati navedenu naknadu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
62. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
63. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da ne postoji opravdan razlog zbog čega bi on bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale povratnike samo zbog toga što mu je u RS bilo priznato pravo na penziju na osnovu novoutvrđenih činjenica nastalih nakon 30. aprila 1992. godine, a ne isključivo na osnovu činjenica koje su postojale prije tog datuma. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantne zakonske odredbe u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
64. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 20 godina i oko jedan mjesec, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Kantonalnoj službi pred kojom je postupak, u prvoj fazi, trajao sedam godina i pet mjeseci, a koja u odgovoru na apelaciju uopšte nije ponudila razloge za tako dug period potpune pasivnosti, kao i Vrhovnom sudu pred kojim je postupak trajao tri godine i oko sedam mjeseci, a koji, takođe, nije ponudio nikakve razloge kojima bi opravdao postupanje u tako dugom roku u predmetu od velike važnosti za apelanta, kao i da je predmet u tri navrata vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak.
65. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO-u i Pravilnika na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
66. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
67. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić