Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/20 (J. K.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2187/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-2187/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jovanka Kabanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jovanka Kabanica protiv presude i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 204799 19 Rev od 6.

februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovanka Kabanica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Slovenije, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 204799 19 Rev od 6. februara 2020. godine.

2. Apelantica je 8. jula 2011. godine podnijela tužbu protiv KTV „HS“ d.o.o. Sarajevo i E. H. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi poništenja odluke, dok je tokom postupka preinačila tužbeni zahtjev na način što je, pored istaknutog zahtjeva, zatražila da sud obaveže tužene da joj solidarno naknade štetu u određenom iznosu.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 204799 18 P 2 od 9. januara 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 204799 18 Gž 4 od 28. septembra 2018. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi odluka o usvajanju finansijskog plana za 2011. godinu prvotuženog jer prouzrokuje štetu za društvo zbog tačke 5. navedene u finansijskom planu, kao i zahtjev da se obavežu tuženi da joj solidarno naknade štetu u visini od 262.040,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je obavezana da tuženim naknadi troškove postupka. U obrazloženju presuda je navedeno da je u konkretnom predmetu utvrđeno da su apelantica, drugotuženi, F. A. i ,,Sateliti“ d.o.o. suvlasnici prvotuženog, kao i da je prvotuženi (na osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa društvom M&H Company) koristio optičku infrastrukturu društva M&H Company, dok su Finansijskim planom za 2011. godinu predviđeni prihodi i rashodi prvotuženog (kao društva ograničene odgovornosti), između ostalog u stavci rashoda pod tačkom 5 su predviđeni troškovi zakupa optičke infrastrukture u iznosu od 800.000,00 KM. Dalje, zapisnikom od 30. maja 2011.godine je konstatovano da je održana Skupština društva prvotuženog i dnevni red na kojem je između ostalog bilo i usvajanje Finansijskog plana društva (prvotuženog) za 2011. godinu, te je konstatovano kakvi su rezultati glasanja i koje su odluke donesene.

4. U obrazloženju presuda Općinski sud i Kantonalni sud su odbili kao neosnovan prigovor neblagovremenosti tužbe uz obrazloženje da se rok računa od dana kada je apelantica primila odluku Skupštine prvotuženog putem pošte, dok je prigovor litispedencije odbijen uz obrazloženje da drugi postupci na koje se pozivaju tuženi nisu istog subjektivnog i objektivnog identiteta. U odnosu na drugotuženog je utvrđeno da nema pasivnu legitimaciju u predmetnom postupku zbog čega su u odnosu na njega odbijeni tužbeni zahtjevi. Dalje, u obrazloženju je ukazano na odredbu člana 343. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD), te je konstatovano da je odluka kojom je usvojen finansijski plan prvotuženog (na osnovu rezultata glasanja, pismenim izjašnjavanjem skupštine prvotuženog) donesena u skladu sa ZPD, Statutom i Ugovorom o osnivanju prvotuženog. U odnosu na prvotuženog je odbijen tužbeni zahtjev apelantice iz razloga što nije dokazana nezakonitost procedure donošenja Odluke Skupštine prvotuženog, budući da je ista provedena u skladu sa Statutom društva i u skladu sa ZPD. Naime, odluka o usvajanju finansijskog plana je bila nužna radi stvaranja uslova za djelatnost prvotuženog odnosno, predstavlja akt vođenja poslovanja sa svim rizicima njegove uspješnosti, zbog čega sam zahtjev za poništavanje odluke nije osnovan. Također, u odnosu na zahtjev za naknadu štete, istaknuto je da apelantica nije dokazala uzročnu vezu između odluke i gubitka u sticanju dobiti za koji je tvrdila da je tom odlukom nastao (nije dokazala protivpravno postupanje tuženih ni uzročno posljedičnu vezu između plaćanja zakupa opreme i umanjenja dobiti članova društva), dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Advokatskom tarifom.

5. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 204799 18 Gž 4 od 28. septembra 2018. godine, Vrhovni sud je, u istoj odluci donio presudu i rješenje broj 65 0 P 204799 19 Rev od 6. februara 2020. godine. Izrekom presude je odlučeno da se revizija „djelimično odbija, u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev za naknadu štete i obvezu naknade troškova postupka“. Izrekom rješenja je odlučeno: „U ostalom dijelu revizija se usvaja, obje nižestepene presude ukidaju u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje odluke o usvajanju finansijskog plana za 2011. godinu [prvotuženog], i u tom dijelu tužba [apelantice] se odbacuje“ kao neblagovremena.

6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, ocjenjujući prigovore bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, konstatovao da apelantica ne ukazuje koje povrede postupka su učinjene i pred kojim sudom, zbog čega je ovaj prigovor odbio kao paušalan. Dalje, u odnosu na prigovore pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo utvrđeno činjenično stanje i odlučenja nižestepenih sudova te je ukazao na odredbu člana 346. ZPD iz koje proizlazi da član društva ima pravo pobijati odluku skupštine protiv koje je glasao, tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana donošenja odluke i da je propisani rok za podnošenje tužbe prekluzivni rok. Vrhovni sud je naveo da je odlučujuće pitanje u konkretnom od kada se računa taj rok, budući da nije održana Skupština društva (prvotuženog) u prisustvu članova Skupštine, već pismenim izjašnjavanjem dostavljenim putem pošte. Nakon što su se članovi društva (i apelantica) izjasnili i glasali o predloženim odlukama donesen je zapisnik 30. maja 2011. godine u kojem je konstatovano kakvi su rezultati glasanja i koje odluke su donesene, te su nakon toga putem pošte članovima društva dostavljene donesene odluke (među kojima je i osporena Odluka o usvajanju finansijskog plana za 2011. godinu), te je apelantica istu zaprimila 11. juna 2011. godine. Obzirom da je tužba u predmetnom postupku podnesena 8. jula 2011. godine nižestepeni sudovi su, računajući datum kada je apelantica primila osporenu Odluku, zaključili da je tužba podnesena u roku. Međutim, Vrhovni sud smatra da ovakav zaključak nižestepenih sudova nije ispravan i nije u skladu sa članom 346. ZPD, budući da je navedenom odredbom propisano da se rok računa od dana donošenja odluke, a ne prijema odluke od strane člana društva. Obzirom da je pobijana Odluka donesena 30. maja 2011. godine, a tužba podnesena 8. jula 2011. godine, proizlazi da je osnovan prigovor neblagovremenosti tužbe u dijelu kojim se traži poništenje odluke Skupštine, jer je podnesena izvan roka propisanog zakonom. Vrhovni sud je istakao da na primjenu materijalnog prava u pogledu prekluzivnih rokova pazi po službenoj dužnosti, te je u smislu člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP tužbu apelantice u ovom dijelu odbacio kao neblagovremenu. Obzirom da takva odluka za apelanticu nije nepovoljnija od meritorne odluke o odbijanju tog dijela tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 2. ZPP reviziju apelantice u tom dijelu usvojio, ukinuo nižestepene presude i odbacio tužbu u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i zahtjev apelantice za naknadu štete koji se ogleda u izgubljenoj dobiti, te je ukazao na odredbu člana 189. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj oštećenik ima pravo na običnu štetu i izgubljenu dobit. Obzirom da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva, kojim je tražila da se poništi odluka Skupštine prvotuženog, proizlazi da nije dokazala osnov za naknadu štete, pa ni izgubljene dobiti odnosno, da u tom dijelu drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odbio kao neosnovanu reviziju apelantice u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete.

7. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 241. stav 1. ZPP i odredbu člana 346. ZPD kada je odbacio njenu tužbu kao neblagovremenu u dijelu zahtjeva (kojim traži poništenje Odluke Skupštine prvotuženog) odnosno, odbio kao neosnovanu u dijelu zahtjeva kojim traži naknadu štete. Apelantica je ukazala na činjenično stanje u pogledu zaprimanja osporene Odluku Skuštine prvotuženog, te je istakla da je njena tužba suprotno zaključku Vrhovnog suda blagovremena. Pored toga, smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud trebao meritorno odlučiti o njenom tužbenom zahtjevu i da je u konkretnom slučaju restriktivno tumačio odredbu člana 346. ZPD.

Relevantni propisi

8. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13), potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 343.

Društvo ima skupštinu, koju čine svi članovi društva.

Ukupan iznos osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini sa 100 glasova, a član društva ima broj glasova srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva.

Ugovorom ili statutom može se odrediti da se o svim ili pojedinim pitanjima odlučuje bez sazivanja skupštine, pismenim glasanjem.

U slučaju iz stava 3. ovog člana, članovima društva se dostavljaju pismeni prijedlozi s obrazloženjem i ostavlja rok za odgovor najmanje 15 dana, a za člana koji se ne izjasni u pismenom obliku smatra se da je glasao protiv prijedloga.

Skupština obavezno odlučuje o godišnjem obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću gubitka.

U društvu sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom, ovlaštenja skupštine vrši član društva.

Član 346.

Član društva ima pravo pobijati odluku skupštine protiv koje je glasao, tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana donošenja odluke.

9. U Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Član 67. (stav 1.tačka 2.)

(1)Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

2) da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. S obzirom na sadržaj izreke osporene odluke Vrhovnog suda koja istovremeno meritorno odlučuje o dijelu tužbenog zahtjeva, dok jedan dio tužbenog zahtjeva odbacuje (dakle u sebi sadrži i presudu i rješenje), za razliku od predmeta iste apelantice u kojem je Ustavni sud odbacio kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, apelaciju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda kojim je tužba apelantice u cjelosti odbačena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-427/21 od 3. marta 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će u datim okolnostima razmotriti navode apelantice u vezi sa primjenom materijalnog prava u odnosu na obje odluke (i presudu o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete i rješenje o odbacivanju tužbe vezano za zahtjev usmjeren na poništenje odluka o usvajanju finansijskog plana za 2011. godinu).

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud, u vezi s prednjim, zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je detaljno razmotrio i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu štete, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu štete (izgubljene dobiti) jer nije dokazala uzročnu vezu između osporene odluke prvotuženog (o usvajanju finansijskog plana za 2011. godinu) i njenog gubitka u sticanju dobiti odnosno, da apelantica nije dokazala nezakonitost procedure donošenja Odluke Skupštine prvotuženog. Pored toga, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (član 346. ZPD) prilikom računanja roka za podnošenje tužbe u dijelu kojim je apelantica tražila poništenje odluke Skupštine prvotuženog te je u tom dijelu (primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 241. ZPP) tužbu odbacio kao neblagovremenu. S obzirom na činjenično stanje i odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom postupanju Vrhovnog suda. U vezi s tim Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/20 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio