Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/20 (N.T. i drugi)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Stečaj
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2566/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-2566/20, rješavajući apelaciju N. T. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.T., S.P., E.S., S.D., Z.K., M.Dž., Ć.H., A.I., J.L., R.P., J.K., R.B., N.P., E.B., A.B., V.M., S.M., J.P., E.M., V.D., Z.N., L.M., E.O., B.I., S.I., B.I., F.S., S.P., A.Z., E.S., S.O., S.O., R.S., S.D., I.Z., S.J., J.O., N.B., B.B., M.B., S.O., B.S., N.Š., Z.S., J.M., M.M., R.S., B.H., Z.A., J.A., A.D., N.Đ., J.S., N.J., V.L., M.H., N.B., S.M., S.H., F.H., M.M., N.A., H.O., S.P., V.I., M.Š., D.J. i A.K. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 St 242325 19 Pž 4 od 15. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli N.A., Z.A., A.H., S.D., R.K., S.S., A.D., Z.S., H.G., A.S., A.M.-H., Z.M., B.K. i V.G. protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 St 242325 19 Pž 4 od 15. maja 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. N.T. iz Lukavca, S.P. iz Kalesije, E.S. iz Tuzle, S.D. iz Živinica, Z.K. iz Kalesije, N.A. iz Živinica, M.Dž. iz Kalesije, Z.A. iz Tuzle, Ć.H. iz Kalesije, A.I. iz Kalesije, J.L. iz Tuzle, A.H. iz Srebrenika, R.P. iz Srebrenika, S.D. iz Tuzle, J.K. iz Lukavca, R.K. iz Lukavca, R.B. iz Živinica, N.P. iz Tuzle, E.B. iz Srebrenika, S.S. iz Lukavca, A.B. iz Srebrenika, V.M. iz Tuzle, S.M. iz Tuzle, J.P. iz Kalesije, E.M. iz Tuzle, V.D. iz Tuzle, H.G. iz Živinica, Z.N. iz Živinica, L.M. iz Tuzle, V.G. iz Tuzle, E.O. iz Tuzle, B.I. iz Srebrenika, S.I. iz Srebrenika, B.I. iz Srebrenika, F.S. iz Srebrenika, S.P. iz Srebrenika, A.Z. iz Srebrenika, E.S. iz Srebrenika, S.O. iz Srebrenika, S.O. iz Srebrenika, R.S. iz Srebrenika, S.D. iz Srebrenika, I.Z. iz Srebrenika, S.J. iz Srebrenika, J.O. iz Srebrenika, N.B. iz Lukavca, B.B. iz Tuzle, M.B. iz Tuzle, S.O. iz Tuzle, B.S. iz Tuzle, N.Š. iz Tuzle, A.S. iz Tuzle, Z.S. iz Tuzle, J.M. iz Tuzle, M.M. iz Tuzle, R.S. iz Tuzle, B.K. iz Tuzle, A.M.-H. iz Tuzle, B.H. iz Tuzle, Z.A. iz Tuzle, J.A. iz Tuzle, A.D. iz Tuzle, N.Đ. iz Tuzle, J.S. iz Tuzle, N.J. iz Tuzle, V.L. iz Tuzle, M.H. iz Lukavca, N.B. iz Lukavca, S.M. iz Lukavca, A.D. iz Lukavca, Z.S. iz Lukavca, S.H. iz Lukavca, F.H. iz Lukavca, M.M. iz Lukavca, N.A. iz Lukavca, H.O. iz Lukavca, S.P. iz Lukavca, V.I. iz Lukavca, M.Š. iz Lukavca, Z.M. iz Lukavca, D.J. iz Lukavca i A.K. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijeli su 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 St 242325 19 Pž 4 od 15. maja 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelanti su 2. marta 2022. godine dostavili dodatnu dokumentaciju.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 St 242325 15 St od 18. novembra 2015. godine, otvoren je stečajni postupak nad imovinom dužnika Fabrika obuće „Aida“ d.d. Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik).

3. Općinski sud je 27. maja 2019. godine zaprimio podnesak stečajnog upravnika sa prilogom prijedloga diobnog popisa za glavnu diobu, iz kojeg je proizilazilo da su sva potraživanja povjerilaca ispitana i razvrstana tokom stečajnog postupka i raspoređena po isplatnim redovima.

4. Nakon usvajanja prijedloga glavne diobe radi namirenja potraživanja povjerilaca višeg isplatnog reda u određenom novčanom iznosu na sjednici odbora povjerilaca održanoj 28. maja 2019. godine, Općinski sud je 3. juna 2019. godine donio rješenje kojim se daje saglasnost za glavnu diobu u stečajnom postupku nad imovinom društva dužnika, uz pouku povjeriocima da mogu isticati prigovore na prijedlog glavne diobe pismeno ili na ročištu za glavnu diobu.

5. Postupajući po prigovoru na prijedlog glavne diobe, Općinski sud je donio rješenje broj 32 0 St 242325 15 St od 16. augusta 2019. godine, kojim je odbijen prigovor na prijedlog glavne diobe podnesen od strane apelanata B.B., M.B., B.K., Z.A., L.M., J.M., J.A., M.M., A.D., N.B., N.Š., B.H., A.K., N.Đ., J.S., S.O., V.L., B.S., R.S., N.J., V.G., E.O. i Z.S. i ostalih podnosilaca prigovora.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u spis predmeta, utvrdio da je na ispitnom i izvještajnom ročištu održanom 9. marta 2016. godine ispitane prijave potraživanja povjerilaca, na način detaljno naveden u obrazloženju rješenja. Dalje je navedeno da je Općinski sud na zapisnik na održanom ročištu u skladu sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku, upozorio povjerioce o pravu na pokretanje parničnog postupka u cilju dokazivanja osnovanosti osporenih potraživanja, s tim da su sva ispitana potraživanja razmotrena i razvrstana u Tabelu priznatih i osporenih potraživanja i kao takva shodno članu 114. stav 3. Zakona o stečajnom postupku imaju dejstvo kao pravosnažna presuda. Istaknuto je da u pogledu osporenih potraživanja nisu u zakonu propisanim rokovima pokrenuti postupci radi dokazivanja osnovanosti osporenih potraživanja. Općinski sud je ukazao da je prilikom donošenja odluke imao u vidu činjenicu da su prijedlozi za novom verifikacijom potraživanja, tokom stečajnog postupka razmatrani podnosiocima prigovora, osim apelantima E.O., V.G. i A.K. koji takav zahtjev nisu podnosili. Nadalje, utvrđeno je da apelanti B.B., J.M., J.A., A.K. i drugi podnosioci prigovora nisu povjerioci sa ispitanim potraživanjem u ovom stečajnom postupku, u vezi čega je ukazao na odredbe čl. 113. i 123. Zakona o stečajnom postupku. Općinski sud je utvrdio da su potraživanja povjerilaca koji su podnijeli prigovor na glavnu diobu tokom stečajnog postupka razmotrena, dijelom razvrstana kao potraživanja općeg isplatnog reda, a dijelom osporena s obzirom da su priznata u prijavi potraživanja razlučnog povjerioca Zavoda PIO/MIO KAS Tuzla i kao takva imaju dejstvo pravosnažne presuđene stvari unosom u tabelu priznatih i osporenih potraživanja. Također je utvrdio da određeni podnosioci prigovora koji su navedeni u obrazloženju odluke nisu stečajni povjerioci u ovom stečajnom postupku kao lica koji imaju legitimitet za podnošenje prigovora na prijedlog glavne diobe. Istaknuto je da je prilikom donošenja odluke Općinski sud imao u vidu i to da nije dopustivo retroaktivno razvrstavati ispitana potraživanja povjerilaca, u smislu primjene Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 52/18), što je između ostalog i stav naznačen u odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 St 133518 17 Spp od 7. aprila 2017. godine, te je shodno primjeni odredbe člana 123. stav l. i 2. i 124. stav 1. Zakona o stečajnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.

7. Rješenjem Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine odbijen je kao neosnovan prigovor na prijedlog glavne diobe podnesen od strane apelanata I.Z., S.D., R.S., S.O., S.O., E.S., B.I., F.S., A.Z., B.I., S.I., J.O., S.J., N.A., D.J., V.I., S.P. i drugih podnosilaca prigovora.

8. Rješenjem Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine odbijen je kao neosnovan prigovor na prijedlog glavne diobe podnesen od strane apelanata J.L., N.A., V.D., J.P., N.P., E.M., S.M., R.P., V.M., S.P., R.K., J.K., S.D., A.H., R.B., E.B., A.B., Z.A., Ć.H., S.D., A.I., Z.K., N.T., S.S, S.M. i drugih podnosilaca prigovora.

9. Rješenjem Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine, odbačen je prigovor na prijedlog glavne diobe podnesen od strane apelanata Z.M., F.H., H.O., N.B., M.M., M.Š., M.H., S.P., S.H., A.D. i drugih podnosilaca prigovora.

10. Rješenjem Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine odbačen je prigovor na prijedloga glavne diobe podnesen od strane apelanata Z.N., E.S., M.Dž., Z.S. i drugih podnosilaca prigovora. Osporena odluka

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 St 242325 19 Pž 4 od 15. maja 2020. godine odbijene su žalbe apelanata i potvrđena navedena prvostepena rješenja.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je, povodom žalbe apelantica A.S. i A.M.-H. protiv rješenja na prijedlog glavne diobe od 16. augusta 2019. godine, prvostepeni sud 18. septembra 2019. godine donio rješenje kojim se žalba ovih podnosilaca odbacuje kao nedopuštena, iz razloga što nisu povjerioci prema stečajnom dužnika, nisu podnosili prigovor na prijedlog diobe. Dalje je navedeno da su navedene apelantice podnijele žalbu na rješenje o odbijanju prigovora na prijedlog glavne diobe, zaprimile navedeno rješenje o odbacivanju njihove žalbe kao nedopuštene, na koje nisu izjavile žalbu, tako da rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na njih ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao. Kantonalni sud je dalje naveo da je, povodom žalbe apelantice H.G. i drugih lica, protiv rješenja na prijedlog glavne diobe od 16. augusta 2019. godine, prvostepeni sud 30. septembra 2019. godine donio rješenje kojim je žalba odbačena kao nedopuštena, iz razloga jer nisu povjeriocu prema društvu dužnika, nisu podnosili prigovor na prijedlog diobe. Dalje je navedeno da su oni podnijeli žalbu na rješenje o odbijanju prigovora na prijedlog glavne diobe, primili rješenje o odbačaju njihove žalbe na koje nisu izjavili žalbu, tako da rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na njih ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao.

13. Kantonalni sud je naveo da je povodom žalbe apelantica B.K. i V.G., koje su podnijele prigovor na prijedlog glavne diobe i kojeg je sud rješenjem odbio kao neosnovan, u rješenju od 16. augusta 2019. godine, prvostepeni sud utvrdio da navedene apelantice nisu potpisale žalbu, zbog čega je 2. septembra 2019. godine donio rješenje kojim se nalaže uređenje žalbe. Dalje je navedeno da kako žalbe nisu u zakonskom roku uređene od strane navedenih apelantica, prvostepeni sud je 1. oktobra 2019. godine donio rješenje kojim se žalba u odnosu na njih smatra povučenom. Istaknuto je da je navedeno rješenje dostavljeno apelanticama, na koje nije izjavljena žalba, rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na njih ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao. Kantonalni sud je naveo da je povodom žalbe apelantice Z.M. i drugog lica, izjavljene protiv rješenje na prijedlog glavne diobe od 16. augusta 2019. godine, prvostepeni sud utvrdio da navedena lica nisu povjerioci prema stečajnom dužnika, nisu podnosili prigovor na prijedlog glavne diobe, ali su podnosili žalbu na rješenje o odbijanju prigovora na prijedlog glavne diobe. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud 3. oktobra 2019. godine donio rješenje kojim je njihova žalba odbačena kao nedopuštena. Istaknuto je da su navedena lica zaprimili navedeno rješenje na koje nisu izjavile žalbu, tako da rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na njih ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao.

14. Kantonalni sud je naveo da su žalbe ostalih apelanata i drugih lica neosnovane. S tim u vezi, obrazloženo je da iz rješenja od 16. augusta 2019. godine (u kojem je odlučivano o prigovorima na prijedlog glavne diobe podnesenom od strane Z.M. i drugih, te Z.N. i drugih), proizilazi da je prvostepeni sud odbacio kao nedopušten prigovor na prijedlog glavne diobe, nalazeći da lica iz ovog rješenja nisu povjerioci u stečajnom postupku nad imovinom stečajnog dužnika, jer nisu podnosili prijave potraživanja tokom stečajnog postupka, pa da se iz navedenog razloga o njima ni stečajni upravnik nije mogao izjasniti. Dalje je obrazloženo da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 123. stav 1., člana 124. stav 1. i člana 8. Zakona o stečajnom postupku, u vezi sa odredbom člana 213. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izrekama navedenih rješenja. Kantonalni sud je ukazao da iz rješenja od 16. augusta 2019. godine (u kojem je odlučivano o prigovorima na prijedlog glavne diobe podnesenim od strane I.Z. i drugih, od strane B.B. i drugih, te od strane J.L i drugih), proizilazi da je prvostepeni sud odbio prigovor na prijedlog glavne diobe, nalazeći da su potraživanja povjerilaca koji su podnijeli prigovor na glavnu diobu tokom stečajnog postupka razmotrena, dijelom razvrstana kao potraživanja općeg isplatnog reda, a dijelom osporena za zatezne kamate i u dijelu prijavljenih potraživanja povjerilaca za doprinose, s obzirom da su ta potraživanja za doprinose priznata u prijavi potraživanja razlučnog povjerioca Zavoda PIO/MIO KAS Tuzla i kao takva imaju dejstvo pravosnažno presuđene stvari unosom u tabelu priznatih i osporenih potraživanja. Dalje je navedeno da dio podnosilaca prigovora koji su navedeni u razlozima navedenih odluka nisu stečajni povjerioci u stečajnom postupku kao lica koji imaju legitimitet za podnošenje prigovora na prijedlog glavne diobe. Istaknuto je da je osim toga, donoseći navedena rješenja prvostepeni sud imao u vidu da nije dopustivo retroaktivno razvrstavati ispitana potraživanja povjerilaca, u smislu primjene Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku (iz 2018. godine), zbog čega je, imajući u vidu odredbe člana 123. st. 1. i 2. i član 124. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, odlučio kao u izreci navedenih rješenja.

15. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi nemaju uporišta u razlozima pobijanih odluka, kao ni u Zakonu o stečajnom postupku, Zakonu o izmjenama Zakona o stečajnom postupku iz 2018. godine, kao ni u odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) u predmetu broj U-27/15 od 23. marta 2016. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da iz odluke Ustavnog suda FBiH broj U-27/15 od 23. marta 2016. godine (koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 4/17 od 20. januara 2017. godine) slijedi da je Ustavni sud FBIH utvrdio da odredbe čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), s tim da u navedenoj odluci nisu sadržana prijelazna rješenja za period od donošenja odluke, pa do izmjene neustavnih odredbi zakona. Dalje je obrazloženo da je 4. jula 2018. godine u „Službenim novinama FBIH“ broj 52 objavljen Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku, kojim se mijenjaju član 33. (potraživanja višeg isplatnog reda) i član 40. (namirenja povjerilaca stečajne mase i troškova stečajnog postupka), a u članu 3. tog zakona je propisano, da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama FBiH. Kantonalni sud je citirao odredbe člana

40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, te zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nije dopustivo retroaktivno razvrstavati ispitana potraživanja povjerilaca, posebno što ni navedenom odlukom Ustavnog suda FBiH, a niti Zakonom o izmjenama Zakona o stečajnom postupku nije određena retroaktivna primjena čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku. Dosljedno tome, zaključeno je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno tumačio dejstvo i način primjene kako Odluke Ustavnog suda, tako i Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku (vezano za odredbu čl. 33. i 40.) pa je uz pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba člana 31, člana 114. stav 3, člana 115, člana 97. stav 3., kao i ostalih odredaba Zakona o stečajnom postupku (član 110.-125.), pravilno odlučio kao u izrekama prvostepenih odluka za koje je dao odgovarajuće razloge.

16. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, ne stoje žalbeni navodi, da u situaciji kada Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku ne sadrži prijelazne odredbe „da će se započeti postupci dovršiti po starim odredbama“, da se cijeli predmetni stečajni postupak morao ravnati prema odredbama Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku, tj. izvršiti ponovnu verifikaciju prijava i sve drugo što slijedi nakon toga (faktički nanovo provesti stečajni postupak od ispitivanja prijava pa dalje), pa tek onda sačiniti i prijedlog glavne diobe, također po Zakonu o izmjenama Zakona o stečajnom postupku iz 2018. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku izmijenio samo dva člana (čl. 33. i 40.), sa dejstvom od dana objavljivanja u Službenim novinama FBiH 4. jula 2018. godine, a nije izmijenjen cijeli raniji Zakon o stečajnom postupku. Dalje je obrazloženo da je stoga bilo osnova da se prijedlog glavne diobe utvrđen u 2019. godini (usvojen na sjednici odbora povjerilaca održanoj 28. maja 2019. godine, a sud rješenjem od 3. juna 2019. godine dao saglasnost za glavnu diobu), sačini na osnovu ispitanih prijava potraživanja povjerilaca u 2016. godini. Istaknuto je i da je prvostepeni sud za pojedine podnosioce prigovora pravilno imao u vidu i odredbu člana 113. Zakona o stečajnom postupku, kako to navedeno u razlozima prvostepene odluke od 16. augusta 2019. godine (u kojoj je razmatran prigovor na prijedlog glavne diobe podnesen od strane apelantice B.B. i drugih). Navodi iz apelacije

17. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropsku konvenciju. Navode da su nadležni organi u ovom predmetu utvrdili prijedlog glavne diobe u 2019. godini na osnovu odredbi Zakona o stečajnom postupku (čl. 33. i 40.) koje su prestale da važe prije godinu dana, potpuno zanemarujući važeće odredbe Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku iz 2018. godine. Ukazuju na pogrešan pristup u tumačenju i primjeni principa retroaktivnosti u pogledu primjene Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku. Naime, apelanti smatraju pogrešnim stav suda da se odredbe koju se prestale da važe u svom neustavnom obliku stupanjem na snagu Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku, i dalje imaju primjenjivati u postupcima koji su u toku, odnosno koji su započeti prije utvrđivanja neustavnosti odredbi i stupanja na snagu izmijenjenih odredbi, kao što je u predmetnom slučaju. Posebno ističe da se čak ne radi o tome da je faza utvrđivanja prijedloga glavne diobe u predmetnom postupku okončana prije utvrđivanja neustavnosti odredbi i prestanka njihovog važenja. Također ističu da se stanovišta principa vladavine prava, održavanje neustavnosti ne bi moglo pravdati principom retroaktivnosti.

Relevantni propisi

18. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 i 52/18). U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 29/03, 32/04 i 42/06), u tekstu koji je neslužbeno prečišćen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

Stečajni povjerioci viših isplatnih redova (1) Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. st. 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona.

(2) Prije ostalih stečajnih povjeritelja, ali poslije povjeritelja iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i doprinosima u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu.

Član 40.

Povjerioci stečajne mase Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.

Član 113. st. 2, 4. i 6.

Naknadne prijave (2) Potraživanja prijavljena nakon isteka roka za prijavljivanje koja nisu ispitana na ispitnom ročištu, te potraživanja prijavljena najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, ali ne poslije objavljivanja poziva za završno ročište, mogu se ispitati na jednom ili više posebnih ispitnih ročišta koja će, na prijedlog povjerilaca koji nisu blagovremeno prijavili svoje potraživanje, odrediti stečajni sudija rješenjem, uz uvjet da u roku od 15 dana solidarno uplate predujam za pokriće troškova tog ročišta. Ako se predujam ne uplati u roku posebno ispitno ročište se neće održati, a neblagovremene prijave bit će odbačene.

(4) Prijave podnesene nakon isteka rokova iz stava 2. ovog člana odbacit će se. (6) Protiv rješenja o odbacivanju prijave pravo na žalbu ima podnosilac prijave, a protiv rješenja kojim je utvrđeno da je naknadno podnesena prijava blagovremena, stečajni upravnik i bilo koji od stečajnih povjerilaca.

Član 114. stav 3.

Uvjeti i djelovanja utvrđivanja (3) U pogledu iznosa i ranga priznatih potraživanja upis u tabelu ima djelovanje kao pravosnažna presuda.

Član 123. st. 1. i 2.

Prigovori protiv diobnog popisa (1) Kod diobe diobnog popisa povjerioci mogu stečajnom sudu podnijeti prigovor na diobni popis u roku od osam dana nakon isteka zakonskog roka predviđenog članom 119. stav 1. ovog zakona.

(2) Odluka stečajnog suda, kojom se prigovori odbijaju, dostavlja se povjeriocu i stečajnom upravniku. Povjerilac može protiv te odluke da uloži žalbu u roku od osam dana neposredno višem sudu.

Član 124. stav 1.

Glavna dioba (1) Prilikom davanja saglasnosti za glavnu diobu stečajni sudija određuje ročište za glavnu diobu. Na ročištu za glavnu diobu stečajni sudija će sa povjeriocima i stečajnim upravnikom razmotriti prijedlog diobe. U slučaju prigovora povjerioca primjenjuju se odredbe člana 123. stav 1. ovog zakona. Na ročištu za glavnu diobu prijedlog diobe se može mijenjati ili dopunjavati. Ukoliko nema prijedloga za izmjenu i dopunu ili nakon što su oni usvojeni, stečajni sudija daje saglasnost na prijedlog diobe.

19. Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 52/18) Član 1.

U Zakonu o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04 i 42/06) član 33. mijenja se i glasi:

"U potraživanja višeg isplatnog reda ulaze potraživanja radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastala do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa u ukupnom bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom i potraživanja na osnovu naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.".

Član 2.

Član 40. mijenja se i glasi:

"(1) Iz stečajne mase najprije se namiruju nužni troškovi stečajnog postupka i nužne obaveze stečajne mase bez kojih se ne može voditi stečajni postupak.

(2) O troškovima i obavezama iz stava (1) ovog člana u svakom konkretnom slučaju odlučuje stečajni sudija.

(3) Troškovi postupka i obaveze stečajne mase, koji nisu nužni za vođenje postupka u smislu stava (1) ovog člana, namiruju se nakon izmirenja povjerilaca višeg isplatnog reda.".

Dopustivost apelacije

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Dopustivost apelacije u odnosu na apelante N.A., Z.A., A.H., S.D., R.K., S.S., A.D.,

Z.S., H.G., A.S., A.M.-H., Z.M., B.K. i V.G.

21. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su apelanti N.A., Z.A., A.H., S.D., R.K., S.S., A.D. i Z.S. podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda, u čijem uvodu nisu navedena njihova imena, pa proizlazi da navedeni apelanti nisu podnijeli žalbu protiv prvostepenih rješenja Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine. Nadalje, apelanti H.G., A.S., A.M.-H. i Z.M. su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda, iz kojeg proizilazi da su podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 16. augusta 2019. godine, koja je odlukom Općinskog suda odbačena kao nedopuštena (jer nisu povjerioci društva i nisu podnijeli prigovor na prijedlog diobe), na koju nisu izjavili žalbu, tako da rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na njih ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao. Nadalje apelantice B.K. i V.G. su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda, iz kojeg proizilazi da žalba navedenih apelantica nije u zakonskom roku uređena pa je prvostepeni sud donio rješenje kojim se žalba u odnosu na navedene apelantice smatra povučenom, na koje rješenje nije izjavljena žalba, tako da rješenje od 16. augusta 2019. godine u odnosu na navedene apelantice ima karakter presuđene stvari, zbog čega Kantonalni sud o njihovim žalbama nije ni odlučivao.

23. Dakle, iz navedenog proizlazi da navedeni apelanti prije podnošenja predmetne apelacije prethodno nisu iskoristili mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 11, 123. i 124. Zakona o stečajnom postupku, u propisanim rokovima izjave prigovor na prijedlog diobe odnosno žalbu protiv prvostepenog rješenja ili rješenja o odbacivanju žalbe, odnosno postupe po nalogu suda i urede žalbu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija u dijelu koji se odnosi na navedene apelante se ne može razmatrati. Dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante

24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno odlučio u prvostepenim rješenjima, uz davanje odgovarajućih razloga i uz pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba člana 31, člana 114. stav 3, člana 115, člana 97. stav 3., kao i ostalih odredaba Zakona o stečajnom postupku (član 110.-125.). Također je ukazao da je pravilno utvrdio da nije dopustivo retroaktivno razvrstavati ispitana potraživanja povjerilaca, posebno što ni odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-27/15 od 23. marta 2016. godine, a niti Zakonom o izmjenama Zakona o stečajnom postupku, nije određena retroaktivna primjena čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao i da je Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku izmijenio samo dva člana (čl. 33. i 40.), sa dejstvom od dana objavljivanja u Službenim novinama FBiH 4. jula 2018. godine, pa je stoga bilo osnova da se prijedlog glavne diobe utvrđen u 2019. godini (usvojen na sjednici odbora povjerilaca održanoj 28. maja 2019. godine, a sud rješenjem od 3. juna 2019. godine dao suglasnost za glavnu diobu), sačini na osnovu ispitanih prijava potraživanja povjerilaca u 2016. godini. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je nesporno Kantonalni sud detaljno ispitao i obrazložio prigovore apelanata koji su se odnosili na dejstvo predmetne odluke Ustavnog suda FBiH i razloge nemogućnosti primjene Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku iz 2018. godine u konkretnom slučaju. Dovodeći navedene stavove Kantonalnog suda u vezu sa činjenicama predmeta i odredbama Zakona o stečajnom postupku, naročito odredbom člana 114. stav 3, te stavove Ustavnog suda izražene u ranijim odlukama o djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3530/14 od 19. aprila 2017. godine, tačka 31, AP 4269/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 36, i AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra ove navode apelanata očigledno (prima facie) neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u stečajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

28. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić