Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2217/20 (I. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javni interes
  • Prava iz radnog odnosa
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Legitimno očekivanje
  • Otpremnina
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2217/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2217/20, rješavajući apelaciju Ive Bradvice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Bradvice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 054548 18 Rev od 19. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivo Bradvica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054548 18 Rev od 19. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud), Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženog „Aluminija“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako je punomoćnik tuženog obavijestio Ustavni sud da tuženog više ne zastupa, Ustavni sud je 20. januara 2022. godine zatražio odgovor od tuženog.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. oktobra 2021. godine do 1. februara 2022. godine.

4. Apelantovom punomoćniku su 2. i 4. februara 2022. godine dostavljeni odgovori učesnika u postupku radi izjašnjenja koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 13. maja 2015. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, opredijeljenog u iznosu do 613.213,24 KM. U tužbi apelant navodi da je sa Nadzornim odborom tuženog 11. februara 2011. godine zaključio menadžerski ugovor (u daljnjem tekstu: ugovor), kojim su određena prava, obaveze i odgovornost apelanta kao direktora tuženog, uz mjesečnu bruto platu u iznosu od 19.447,35 KM. Apelant u tužbi tvrdi da je ugovorom precizirano da se ugovor zaključuje na četiri godine s tim da se može raskinuti i prije isteka mandatnog razdoblja, te da bez obzira na razloge raskida ugovora apelant, po ugovoru, zadržava pravo na isplatu bruto plate za razdoblje sve do kraja mandata od četiri godine, te pravo na otpremninu u visini dvogodišnje bruto plate.

7. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev podnoseći protivtužbu, tražeći isplatu iznosa od 144.399,43 KM na ime neosnovanog obogaćenja jer je apelant navedeni iznos, prema tvrdnjama tuženog, bez zakonskog osnova sam sebi isplatio na ime otpremnine.

8. Odlučujući o tužbenom, odnosno protivtužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 56 0 Rs 054548 16 Rs od 7. oktobra 2016. godine obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenog dijela otpremnine isplati iznos od 321.814,75 KM, na ime neisplaćene plate za period od 18. novembra 2013. godine do 10. februara 2015. godine iznos od 177.959,64 KM i iznos od 3.335,18 KM na ime obračunatih zakonskih kamata na isplaćeni iznos otpremnine, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu bruto plate, kao i isplatu iznosa na ime obračunatih zateznih kamata za precizirano vremensko razdoblje, kao i protivtužbeni zahtjev u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Ocjenom provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem vještaka finansijske struke), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva kojim apelant traži ispunjenje obaveza koje je preuzeo tuženi u slučaju raskida ugovora prije isteka mandata Općinski sud je, prije svega, imao u vidu sadržaj ugovora. Iz sadržaja ugovora proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na poziciji direktora Društva sa statusom imenovane osobe sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima preciziranim u čl. 3. i 5. ugovora. Općinski sud je dalje ukazao da menadžerski ugovor, odnosno ugovor o menadžmentu nije regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već da se radi o ugovoru kojim privredno društvo povjerava upravljanje poslovanja društva menadžeru kao drugoj ugovornoj strani, a zaključuje se u skladu sa odredbama člana 276. stav 3. Zakona o privrednim društvima. Općinski sud je naglasio da se, shodno navedenom, na status apelanta ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, već da se odnosi stranaka procjenjuju na temelju sadržaja ugovora, a u skladu sa odredbama ZOO.

10. Prvostepeni sud je istakao da je u konkretnom slučaju bitno naglasiti da je Nadzorni odbor tuženog prihvatio najavu raskida ugovora na sjednici od 27. februara 2013. godine zbog pogoršanih uslova poslovanja uslijed kojih nije bilo moguće pozitivno poslovanje Društva (nagli skok cijene električne energije, drastičan pad metala na svjetskoj berzi, izostanak reakcije Vlade FBiH vezano za dogovor o smanjenju cijena električne energije), te da je odlukom od 18. novembra 2013. godine apelant razriješen dužnosti direktora. Općinski sud je uzeo u obzir da je tuženi tokom postupka isticao da apelant nije ispunio ugovornu obavezu, da je tokom trajanja njegovog mandata došlo do smanjenja stope ekonomičnosti, porasta bruto marže, gubitka i pada produktivnosti i sl. i da mu zbog toga ne pripada naknada, jer svoje ugovorom preuzete obaveze nije izvršio. Međutim, kako je naglasio Općinski sud, u konkretnom slučaju je značajno napomenuti da je ugovor dvostrano obavezujući, te da su prava menadžera, prema dosadašnjoj praksi, određena u većem obimu i da su povoljnija od drugih prava. Navedeno kod okolnosti da se ugovor zaključuje radi ostvarenja poslovnog cilja, znanja i iskustva menadžera koji bi pomogao u ostvarivanju poslovne vizije i strategije poslodavca. Ocjenjujući sve provedene dokaze Općinski sud nije mogao utvrditi niti jednu okolnost koja bi ukazala na apsolutnu ništavost ugovora, u smislu člana 103. ZOO, odnosno da su razlozi na koje se tužitelj poziva zapravo razlozi za poništenje ugovora zbog rušljivosti (posebno situacija prekomjernog oštećenja – čl. 112. i 139. ZOO), te razlozi za naknadu štete. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da tuženi nije ponudio niti jedan dokaz na okolnosti da je zbog loših rezultata, te nesposobnosti apelanta pokrenut postupak za naknadu štete, niti da je ispitivana odgovornost Nadzornog odbora tuženog, koji je prihvatio raskid ugovora iz razloga koje tuženi navodi.

11. Otpremnina je ugovorom dogovorena u visini dvogodišnjeg iznosa bruto plate apelanta, a visina plate predstavlja samo parametar za obračun otpremnine koju apelant dobija na ruke. Kako su apelantu po tom osnovu već isplaćene 144.399,43 KM, to mu pripada pravo na preostali iznos otpremnine od 321.814,75 KM. Isplata plate zaposleniku koji se nalazi u radnom odnosu ograničena je prinudnim propisima koji regulišu obavezne doprinose na teret zaposlenika, odnosno poslodavca, te porez na dohodak, kako je to utvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju iz kog proizlazi da bruto plata apelanta za period od 18. novembra 2013. godine do 10. februara 2015. godine iznosi 286.569,46 KM, koji je umanjen za obavezne doprinose i iznosi 197.732,93 KM, što predstavlja sumu koja pripada apelantu.

12. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka (apelant osporava prvostepenu presudu u odnosu na visinu dosuđenog iznosa na ime neisplaćenih plata tražeći isplatu bruto plate, bez obaveznih odbitaka) Kantonalni sud je žalbe odbio kao neosnovane potvrđujući u cijelosti prvostepenu presudu (o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio na str. od 2 do 6 obrazloženja presude).

13. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom broj 56 0 Rs 054548 18 Rev od 19. marta 2020. godine reviziju djelomično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u odluci o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 321.814,75 KM i iznosa o 177.959,64, sve sa zakonskim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 3,335,18 KM sa kamatama i protivtužbenom zahtjevu revizija odbijena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

14. Vrhovni sud je nakon ispitivanja revizije u svjetlu osporenih odluka utvrdio da je drugostepeni sud pravilno prihvatio činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda primjenom čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP, ali da je prilikom odlučivanja u pogledu pretežnog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio da je ugovorom regulisano pravo apelanta da nakon raskida ugovora zadrži pravo na isplatu plata i otpremnine bez obzira na to iz kojeg razloga je ugovor raskinut, prihvatajući pri tome da je ugovor valjano zaključen, u smislu člana 276. Zakona o privrednim društvima, člana 111. Statuta tuženog i Odluke Nadzornog odbora broj 823-4/11 od 11. februara 2011. godine. Vrhovni sud je još naveo da je drugostepeni sud ocijenio da ne postoje razlozi koji ukazuju na apsolutnu ništavost ugovora, posebno člana 6. vezano za jednostrani raskid ugovora direktora Društva prije isteka mandatnog perioda.

15. U vezi sa takvim utvrđenjem drugostepenog suda, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana

100. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), koju je citirao, koja se tiče otpremnine. Zatim se Vrhovni sud pozvao i citirao odredbe ZOO, i to čl. 10, 12. i 103, 104. stav 3, 105, 109. i 110. Shodno citiranim odredbama materijalnog prava, Vrhovni sud je ukazao da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu otpremnine i plate počev od 18. novembra 2013. godine, kao dana donošenja odluke Nadzornog odbora tuženog o prihvatanju prijedloga apelanta za sporazumni raskid ugovora pa do kraja njegovog mandata na poziciji direktora po ugovoru, tj. 10. februara 2015. godine, dakle, period za koji apelant kod tuženog nije obavljao funkciju direktora. Zatim, tokom postupka je utvrđeno da je tuženi u gubitku, a prema sanacionom planu mjera za smanjenje troškova tuženog, kojem je prethodila odluka Nadzornog odbora tuženog od 17. maja 2012. godine, 50% zaposlenih tuženog proglašeno je tehnološkim viškom, ukinute su stimulacije i sl., a sve kao posljedica naglog skoka cijena električne energije i drastičnog pada cijene metala koji proizvodi tuženi.

16. Vrhovni sud je naglasio da ugovaranje visine otpremnine i plate nije zabranjeno odredbama materijalnog prava, niti je suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine ili Ustavu FBiH, ali da se prilikom utvrđivanja da li postoji ništavost takvih odredaba vodi računa o savjesnosti i poštenju ugovornih strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva (član 104. stav 3. ZOO). Polazeći od navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je odredba člana 6. ugovora ništava u pretežnom dijelu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zaključenje ugovora u pogledu pretežnog dijela otpremnine i plate koji se predmetnom tužbom potražuju ne predstavlja zaštitu apelantovog prava (član 100. ZOR), već rješenje materijalnog obezbjeđenja apelanta, odnosno njegovog imovinskopravnog statusa van pravila materijalnog prava, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja obligacionog odnosa (član 12. ZOO) i moralu društva (član 103. stav

1. ZOO). Slijedom navedenog Vrhovni sud je ocijenio da je odredba člana 6. ugovora ništava u pogledu isplate preostalog neisplaćenog dijela otpremnine i plate, sve sa zakonskim zateznim kamatama, pa su u tom dijelu nižestepene presude preinačene tako što je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelanta.

17. Vrhovni sud je naglasio da sud može pružiti sudsku zaštitu po punovažnom ugovoru, sačinjenom po važećem materijalnom pravu, pa je stoga sud ocijenio kao prethodno pitanje punovažnosti odredbe člana 6. ugovora, za koju je zaključio da je ništava u pretežnom dijelu, a da to ne dovodi u pitanje i punovažnost ostalih odredaba ugovora. Revizijski sud je primjenom čl. 248. i 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ukazuje da se povreda navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravih propisa. Suština spora, kako apelant u navodima apelacije tvrdi, jesu prava iz radnog odnosa, a predmet spora tiče se isplate potraživanja iz radnog odnosa. U navodima apelacije se iscrpno obrazlože tok parničnog postupka i činjenice koje su mu prethodile. Apelant ukazuje da je članom 6. ugovora određeno da se on zaključuje na period od četiri godine, ali da se može raskinuti i prije ugovorenog roka, pod uslovima predviđenim odredbama ugovora. U slučaju raskida ugovora, bez obzira na to iz kojih razloga, a posebno u slučaju promjene vlasničke strukture, direktor zadržava pravo da mu se isplati jednokratna otpremnina u visini dvogodišnjeg iznosa mjesečne bruto plate po ugovoru, kao i da se realizuju sve obaveze predviđene odredbama zaključenog ugovora, kojima je cilj zaštita direktora Društva. Prema tome, tuženi je svoje obaveze prema apelantu dužan izvršiti. Apelant ukazuje da iz osporene presude nije jasno kojim prinudnim propisima je ugovor suprotan, kojim konkretno načelima društvenog uređenja je ugovor suprotan, te na koji način je suprotan moralu društva. Posebno je za apelanta zanimljivo koji organ predstavlja moralnu vertikalu koja ustanovljava kriterije moralnosti visine nečije plate ili otpremnine. Prema mišljenju apelanta, Vrhovni sud ne konkretizuje na osnovu čega dokazuje neopravdanost, prekomjernu visinu i nemoralnost visine iznosa koji je dosuđen apelantu, odnosno šta je kriterij za moralne, odnosno nemoralne visine plate i otpremnine. Osim toga, Vrhovni sud se prilikom odlučenja nije referisao niti na jedan propis koji je na snazi u BiH koji bi regulisao kriterije za visinu otpremnine i plate. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud utvrdio djelimičnu ništavost člana 6. ugovora iako nije moguće utvrditi djelimičnu ništavost neke odredbe. Sve navedeno ukazuje da je odluka Vrhovnog suda potpuno proizvoljna za razliku od odluka nižestepenih sudova. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju riječ o njegovoj imovini, pri čemu treba razmotriti da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava na koja se apelant pozvao, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučenje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci jer je presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom proveden u razumnom roku i da odluka tog suda ne krši prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji.

21. Tuženi je u iscrpnom odgovoru sve prigovore apelanta ocijenio neosnovnim jer u konkretnom slučaju nema proizvoljne primjene propisa, već su oni na ispravan način primijenjeni i jasno su obrazloženi razlozi nemoralnosti i društvene neprihvatljivosti ništavih odredaba ugovora, koji mogu ostati nedorečeni jedino osobi koja ne posjeduje osnovne moralne vrijednosti (saosjećanje sa okolinom, ljudima, savjest, sram…), pa ne može spoznati ni u čemu bi se sastojala povreda tih vrijednosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

2. Naknada plaće Član 72. st. (1) i (3) Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

6. Otpremnina Član 100.

Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 3. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bi br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104. stav (3) (3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva. Delimična ništavost Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

24. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 276.

Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.

Mandat članovima uprave je četiri godine.

Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava uprave uređuju se ugovorom.

25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 054548 18 Rev od 19. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 29. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 2. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu».

32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi je li apelant imao „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo koje se navodi u prvoj rečenici i koje je opšte prirode utvrđuje načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo iz druge rečenice istog stava obuhvata pitanje lišavanja vlasništva, te to lišavanje dopušta pod određenim uslovima. Treće pravilo iz drugog stava dopušta, između ostalog, kontrolu korištenja imovine u skladu s opštim interesom. Ova pravila nisu „različita“ u smislu nepovezanosti: drugo i treće pravilo, koje se odnosi na određene slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, potrebno je tumačiti s obzirom na načelo utvrđeno u prvom pravilu.

35. U konkretnom slučaju, prije svega, treba ispitati da li apelant ima imovinu zaštićenu članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant u parničnom postupku tražio isplatu plata za period od raskida ugovora do isteka njegovog važenja (period u kom apelant nije radio kod tuženog), te isplatu preostalog dijela otpremnine (apelantu je na ime otpremnine već isplaćeno 144.399,43 KM). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ZOR propisuje da se plata zaposleniku isplaćuje isključivo kao naknada za rad uz izuzetke propisane članom 72. st. 1. i 3. ZOR-a (godišnji odmor, privremena spriječenost za rad, plaćeno odsustvo i sl.), a član 100. istog zakona propisuje uslove za isplatu i obračun otpremnine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant imao zaključen ugovor (menadžerski ugovor koji je zaključen shodno članu 276. Zakona o privrednim društvima na koji se primjenjuju odredbe ZOO) kojim se tuženi obavezao na isplatu plata u bruto iznosu i nakon raskida ugovora do njegovog isteka, neovisno od razloga za njegov raskid, te otpremninu u iznosu dvogodišnje mjesečne bruto plate apelanta. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je na odredbama ugovora apelant imao utemeljeno „legitimno očekivanje“ da će mu naknade biti isplaćene, tako da je potraživanje iz ugovora zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Dalje, nije sporno da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu došlo do miješanja u pravo vlasništva apelanta. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti opravdanost tog miješanja s obzirom na uslove iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li je miješanje bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.

37. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je prvi i najznačajniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da svako nepoštivanje prava na mirno uživanje vlasništva od tijela javne vlasti mora biti zakonito: drugom rečenicom prvog stava odobrava se lišavanje vlasništva samo uz „uslove predviđene zakonom“ a u drugom stavu navodi se da države imaju pravo urediti korištenje imovine primjenom „zakona“.

38. Što se tiče zakonitosti miješanja u pravo na imovinu apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, suprotno stavu nižestepenih sudova, utvrdio da je odredba člana 6. ugovora, kojom se tuženi obavezao na isplatu spornih potraživanja, ništava pozivajući se na odredbe čl. 10, 1, 103, 104. 105, 109. i 110. ZOO (vidi Relevantne propise) koje imaju u vidu slobodu uređivanja obligacionog odnosa koji ne mogu biti protivni ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, načelo savjesnosti i poštenja, te odredbe o ništavosti. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da su one, suprotno tvrdnjama apelanta, dovoljno jasne i da su u odnosu na njih ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora mogle prilagoditi svoje ponašanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito.

39. Što se tiče pitanja legitimnosti cilja, Ustavni sud ukazuje da se sudska zaštita ne može pružiti ukoliko sud u postupku utvrdi da je odredba od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva protivna načelu savjesnosti i poštenju i moralu društva. Prema članu 109. stav (1) ZOO, sud je u postupku ovlašten da po službenoj dužnosti pazi na ništavost, a prema članu 110. ZOO, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, što ukazuje na značaj ovog instituta. Stoga je, po ocjeni Ustavnog suda, utvrđivanje ništavosti odredbe iz ugovora u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu, konkretno zaštiti zakonitosti.

40. Ustavni sud mora ispitati i je li prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva uspostavljen traženi pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, odnosno je li apelantu nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret (vidi, Evropski sud, između ostalih, Jahn i Others v. Germany [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, § 93, ECHR 2005-VI). Evropski sud je u svojoj praksi istakao da, uprkos slobodi procjene koju država ima, Sud u izvršavanju svoje ovlasti preispitivanja, ipak, mora odrediti je li potrebna ravnoteža održana na način koji je u skladu s podnositeljevim pravom vlasništva (vidi, Evropski sud, Rosinski v. Poland, br. 17373/02, § 78, 17. jula 2007. godine). Posebno treba postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti kroz bilo koju mjeru kojom se neka osoba lišava svoga vlasništva (vidi, Evropski sud, Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, 20. novembra 1995, Serija A br. 332, str. 23, stav 38, i Former King of Greece and Others, [GC], br. 25701/94, § 79, EHCR 2000-XII, stav 89). Tako će ravnoteža koju treba održati između potreba opštega interesa zajednice i zahtjeva osnovnih prava biti narušena ako je dotična osoba bila prisiljena nositi „nerazmjeran teret“ (vidi, Evropski sud, The Holy Monasteries v. Greece, 9. decembar 1994., Serija A br. 301-A, §§ 70-71).

41. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant potražuje isplatu na ime bruto plata za period nakon raskida ugovora do njegovog isteka, dakle, za period kada apelant nije obavljao poslove direktora kod tuženog. Ustavni sud, također, zapaža da apelant traži i isplatu na ime preostalog dijela otpremnine koja je utvrđena u visini dvogodišnje mjesečne bruto plate apelanta koju je ostvarivao po ugovoru (19.447,35 KM). Shodno tome, u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja uzimajući u obzir činjenicu da je apelantu dio otpremnine u iznosu od 144.399,43 KM već isplaćen, da je Vrhovni sud utvrdio da je takvo ugovaranje ništavo, jer je protivno savjesnosti i poštenju i moralu društva, Ustavni sud smatra da je odbijanje tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, kojim je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

45. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate po osnovu ugovora iz čega slijedi zaključak da se radilo o građanskopravnom odnosu u kojem apelant uživa zaštitu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. U vezi sa prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

48. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi prigovore koji se svode na proizvoljnu primjenu prava Vrhovnog suda koji je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima iz člana 250. stav 1. ZPP, preinačio nižestepene presude i u pretežnom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelanta. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je, kao prethodno pitanje, ispitao odredbu člana 6. ugovora, od čije valjanosti je zavisila osnovanost tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu, utvrđujući da je ništava jer je protivna moralu društva i načelu savjesnosti i poštenja, što je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio (vidi tač. 15. i 16. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da su moral i moralna shvatanja promjenjive kategorije pa ono što je za jedno društvo u određenom stepenu razvoja nemoralno u nekom drugom ne mora biti prihvaćeno kao nemoralno. Pitanje kada se ugovor smatra nemoralnim, te u skladu s tim i ništavim ne propisuje zakon, već to pitanje na osnovu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja procjenjuje sud. Ustavni sud zapaža da je to upravo i učinio Vrhovni sud, obrazloživši zašto u relevantnim okolnostima smatra da je odredba člana 6. ugovora ništava, u smislu člana 103. stav 1. ZOO, odnosno suprotna moralu društva, a iz obrazloženja ne može se uočiti proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO.

49. Polazeći od svoje nadležnosti koja ne podrazumijeva bavljenje greškama činjenične ili zakonske prirode koje redovni sudovi navodno počine, osim ako dođe do kršenja prava i sloboda koje garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencije, Ustavni sud smatra da prigovori koje apelant potencira u apelaciji u okolnostima konkretnog slučaja nisu podložni raspravi u bilo kojem pogledu. Pri tome Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenom odlukom, koje je u konkretnom slučaju očito, per se ne pokreće pitanje kršenja nekog Ustavom zaštićenog prava.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno ni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješenje bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.

52. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, u skladu sa procesnim ovlaštenjem iz člana 250. stav 1. ZPP, preinačio nižestepene presude zbog proizvoljne primjene prava utvrđujući ništavost odredbe ugovora u pretežnom dijelu jer je zaključio da je protivna moralu društvu i načelu savjesnosti i poštenju, što je dovoljno jasno obrazložio, pri čemu u primjeni prava Ustavni sud ne uočava proizvoljnost na štetu apelanta.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić