Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1936/20 (S.K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 70
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1936/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1936/20, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028576 20 Gž od 18. marta 2020. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 028576 20 Gž od 18. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tuženih Bosne i Hercegovine, Ministarstvo bezbjednosti BiH, Državne agencije za istragu i zaštitu (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosne i Hercegovine, Savjet ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: drugotuženi, svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i zakonski zastupnik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili 5. odnosno 7. oktobra 2021. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku su 14. januara 2022. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici radi izjašnjenja. Apelantova punomoćnica je 21. januara 2022. godine dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je, prije podnošenja tužbe, podnio zahtjev poslodavcu Državnoj agenciji za istragu i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA ili poslodavac) radi zaštite prava i naknade štete, koji je odbijen uz obrazloženje da se ne radi o povredi na radu tako da ne postoji nikakva obaveza prvotužene prema apelantu, a Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) odbio je apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja i potvrdio prvostepeno rješenje. Odbor za žalbe je u svom rješenju, između ostalog, naveo da apelant prilikom povređivanja nije bio na radu, niti je ta aktivnost u vezi s apelantovim radom s obzirom na to da je navedena sportska aktivnost odobrena od poslodavca na zahtjev zaposlenika, na principu dobrovoljnog, neobavezujućeg karaktera i da to nije bila nikakva planska aktivnost poslodavca, a što je vidljivo iz činjenice da nije finansirana od poslodavca, već su zaposlenici koji su koristili tu mogućnost sami finansirali taj vid rekreacije (troškove zakupa sportske dvorane snosili su zaposlenici), kao i činjenice da poslodavac nije popunio obrazac prijave o povredi na radu.
7. U tužbi koju je apelant Sudu BiH podnio 10. maja 2018. godine, koju je konačno uredio podneskom od 3. januara 2019. godine, navedeno je da je apelant kao zaposlenik SIPA-e 11. maja 2017. godine u periodu od 15.20 do 17.00 časova u sportskoj dvorani u Banjaluci pretrpio tešku tjelesnu povredu igrajući fudbalsku utakmicu s policijskim službenicima SIPA-e koja se, prema navodima tužbe, odigrala uz saglasnost nadležnog rukovodioca RU Banjaluka kao aktivnost na održavanju fizičke spreme. Apelant u tužbi tvrdi da je utakmica (trening) predstavljala zajedničku redovnu aktivnosti zaposlenika prvotužene i da je usko vezana za ispunjavanje zahtjeva i uslova radnog mjesta (fizička sprema i timski duh), te da je utakmica (trening) nastavak ranije prakse treniranja kao radne aktivnosti. Zbog svega apelant traži poništenje akata iz prethodne tačke ove odluke, te naknadu nematerijalne i materijalne štete jer se, prema navodima tužbe, radi o povredi na radu.
8. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 028576 18 P od 22. novembra 2019. godine poništena su rješenja iz tačke 6 ove odluke (koja su donijeli SIPA i Odbor za žalbe), te je prvotužena obavezana da apelantu isplati ukupan iznos od 8.770,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, uz odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period pobliže preciziran u izreci presude. Istom presudom prvotužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 1.556,29 KM na ime naknade materijalne štete, i to iznos koji predstavlja razliku između pune plate koju bi apelant ostvario da nije došlo do povrede na radu i bolovanja i umanjenja plate koju je primao dok je bio na bolovanju, zatim iznos od 226,80 KM na ime plaćene participacije zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok su tuženi obavezani da naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 13 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u izreci presude. Tokom postupka nije bilo sporno da je apelant zaposlen u SIPA-i od 1. januara 2016. godine gdje obavlja poslove inspektora u Odsjeku za istraživanje ratnih zločina i krivičnih djela kažnjivih po međunarodnom humanitarnom pravu RU Banjaluka. Među parničnim strankama nije sporno ni da je apelantu 11. maja 2017. godine (četvrtak) tokom radnog vremena odobrena rekreativna aktivnost (fudbal), zajedno s još nekolicinom policijskih službenika RU Banjaluka od neposrednog rukovodioca, te načelnika RU Banjaluka i da je tom prilikom apelant doživio nesreću, bez kontakta s drugim igračem, i to prilikom izbijanja lopte kada je osjetio bol u području pete, zbog čega je izgubio oslonac i pao, zadobivši tešku tjelesnu povredu u vidu pucanja Ahilove tetive desne noge. Nije bilo sporno ni da je apelant istog dana operisan u UKC Banjaluka, te da je zbog toga bio spriječen za rad od 12. maja do 16. oktobra 2017. godine. Sud BiH je dalje naveo da nije bilo sporno ni da je RU Banjaluka odbila provesti administrativnu proceduru u vezi s apelantovom povredom i sačiniti zapisnik o štetnom događaju uz obrazloženje da se ne radi o povredi na radu.
10. Prvostepeni sud je naglasio da je među parničnim strankama sporno da li se apelantova povreda može smatrati povredom na radu ili u vezi s radom, te u vezi s tim da li su zakonita i pravilna osporena rješenja tuženih, te da li je apelant kriv za nastalu povredu, odnosno sporan je pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 70 stav (6) Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), koju je citirao. Zatim je Sud BiH naveo da se povredom na radu smatra povreda zaposlenog koja se dogodi u prostornoj, vremenskoj i uzročnoj povezanosti s obavljanjem posla, a koja je prouzrokovana fizičkim, mehaničkim ili hemijskim dejstvom, naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama, zatim povreda koju zaposleni pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada i obrnuto, na službenom putu, kao i oboljenje zaposlenika koje je nastalo neposredno ili isključivo kao posljedica nekog nesretnog slučaja itd. Prema mišljenju prvostepenog suda, nije tačna tvrdnja tuženih da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi na radu ili u vezi s radom jer, osim okolnosti da je do povrede došlo tokom radnog vremena, ostvarile su se i okolnosti prostorne i uzročne povezanosti nastale povrede s obavljanjem poslova, zbog čega je povređivanje nastalo u vezi s radom. U vezi s tim, prvostepeni sud je pojasnio da su pretpostavljeni RU Banjaluka znali tačno gdje se apelant nalazio, i to na redovnoj sportskoj rekreaciji, svakog četvrtka (što su pretpostavljeni odobrili), što apelantov izlaz ne čini privatnim, iako je apelant koristio privatni izlaz s posla. Imajući u vidu djelatnost SIPA-e, njenu potrebu da se policijski službenici rekreiraju jer u suprotnom im to ne bi bilo dopušteno u toku radnog vremena, dokazuje da su se takve aktivnosti odvijale u interesu službe, cijeneći da su se u tom pravcu davale i privatne i službene dozvole za izlazak.
11. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da se radi o povredi na radu i da je prema odredbi člana 70 stav (6) Zakona o radu tužbeni zahtjev osnovan, te su osporena rješenja poništena. Sud BiH je shodno tome utvrdio da su osnovani i apelantovi zahtjevi za isplatu naknade štete, primjenom odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 154, 155, 173 i 200. Prvostepeni sud je naglasio da su kod utvrđenja da je do povrede došlo prilikom sportske aktivnosti, fudbalske utakmice, kada je apelant prilikom izbijanja lopte izgubio oslonac i pao, čime je pretrpio tjelesnu povredu, ostvarene pretpostavke uzročnosti. Navedeno iz razloga jer navedena sportska aktivnost (igranje fudbala) predstavlja opasnu djelatnost zbog brzine kretanja, naglih promjena tijela, fizičkih udaraca loptom, kao i neminovnih padova kao sastavnih elemenata konkretne aktivnosti. Sve to ukazuje da takva aktivnost nosi povećani rizik od povređivanja, pa za slučaj povrede prilikom vršenja takve aktivnosti (igranje fudbala) poslodavac (prvotužena) snosi odgovornost u smislu člana 173 ZOO-a. Kako „tužena“ nije oborila označenu pretpostavku uzročnosti, postoji njena odgovornost i obaveza da apelantu naknadi štetu koju potražuje (o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na str. 10 i 11 obrazloženja presude).
12. Odlučujući o žalbi zakonskog zastupnika tuženih, drugostepeno vijeće Suda BiH je u sjednici vijeća donijelo Presudu broj S1 3 P 028576 20 Gž od 18. marta 2020. godine kojom je žalbu uvažilo i osporenu presudu preinačilo tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije u izreci presude). Drugostepeno vijeće Suda BiH je, prije svega, navelo da su u tužbi označena dva tužena, i to poslodavac i drugostepeni organ koji je odlučivao u žalbi, zanemarujući činjenicu da su oba označena tužena država i njena dva organa koja nemaju stranačku sposobnost, tako da stranačku sposobnost ima samo država BiH koja je jedino pasivno legitimisana u konkretnom slučaju. Potom je drugostepeno vijeće ukazalo da je prvostepeni sud u odredbama člana 70 stav (6) Zakona o radu, člana 154 stav 2, te člana 173 ZOO-a, koji propisuje princip objektivne odgovornosti za štetu nastalu u vezi sa opasnom djelatnošću, utvrdio odgovornost poslodavca za nastalu štetu.
13. Prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, tužena osnovano u žalbi pobija pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu utvrđenja postojanja povrede u vezi s radom, kao i odgovornosti tužene na osnovu primijenjenih odredaba materijalnog prava. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da se definisanje povrede na radu određuje propisima penzijskog i invalidskog osiguranja, a apelant svoja prava ostvaruje primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 34/03 sa izmjenama; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) koji u članu 22 definiše povredu na radu kao povredu osiguranika koja je u prostornoj, vremenskoj i uzročnoj povezanosti s obavljanjem posla po osnovu kojeg je osiguran itd. Prema stavu drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je sadržaj citirane odredbe parafrazirao u obrazloženju presude, bez navođenja zakona i norme, te očito cijenio prilikom zaključivanja da je povreda nastala u vezi s radom.
14. Međutim, prema stavu drugostepenog vijeća Suda BiH, ne može se prihvatiti zaključak suda o postojanju prostorne, vremenske i uzročne povezanosti nastale povrede s radom. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, da bi se ostvarile pretpostavke o nastanku povrede na radu potrebno je da su uzroci povređivanja nastali u vršenju rada, korišćenjem sredstava rada, u radnom prostoru i za vrijeme rada. Šteta koja je nastala van radnog ambijenta, odnosno radnog prostora je šteta nastala u vezi s radom pod uslovom da je u funkcionalnoj vezi s radom. Pri tome vremenska povezanost, koju prvostepeni sud uzima kao ključnu, nije nužna jer povreda u vezi s radom može nastupiti i van radnog vremena, na putu od kuće do posla. Ni prostorna povezanost nije nužna jer povreda u vezi s radom može nastati i van radih prostorija, na službenom putu. Stoga, činjenica da je tužena znala u kojem prostoru se apelant nalazio i što mu je odobrila aktivnost u toku radnog vremena nije dovoljna za definisanje povrede nastale u vezi s radom. Dakle, kako je istaklo drugostepeno vijeće Suda BiH, za pravilnu primjenu materijalnog prava nužno je cijeniti postojanje funkcionalne veze između apelantovih redovnih radnih zadataka i aktivnosti koje su dovele do nastupanja štete. Provedeni dokazi ne potvrđuju da je apelant povrijeđen u aktivnosti koja je u funkcionalnoj vezi s radnim zadacima jer proizlazi da se radilo o dobrovoljnoj aktivnosti koju su organizovali i finansirali sami učesnici i koja nije bila po nalogu poslodavca u okviru radnih zadataka, već samo po odobrenju poslodavca da se može obaviti u radno vrijeme.
15. Potom iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je tužena donijela bilo kakav akt ili izdala nalog za obavljanje sportske aktivnosti koja je obavezna ili predviđena odgovarajućim aktom da se obavlja u okviru redovnih radnih zadataka. Stoga sportska aktivnost koju je apelant preduzeo nije u funkcionalnoj vezi s radom, niti se može prihvatiti stav prvostepenog suda da se rekreativna aktivnost odvijala u interesu službe da bi se primjenom člana 22 Zakona o PIO-u smatrala povredom na radu. Zaključak prvostepenog suda o postojanju interesa poslodavca vezan je za dopuštanje da se sportska aktivnost odvija u toku radnog vremena, pri čemu je sud pogrešno cijenio da su odobrenja data nasumice kao privatna i službena dozvola za izlazak. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je ponovnom ocjenom izvedenih dokaza, dozvola za izlazak, utvrdio da su 11. maja 2017. godine svi učesnici dobili dozvolu za privatni izlazak, s tim što je Svjetlan Nović istog dana imao evidentiran službeni izlazak od 13.40, a dozvolu za privatni izlazak je dobio od 13.45 sati. Iz provedenih dokaza proizlazi da su u vrijeme održavanja sportske aktivnosti svi učesnici imali dozvolu za privatni izlazak. Potom je drugostepeno vijeće Suda BiH istaklo da provedeni dokazi ne potvrđuju da su policijski službenici, koji su se dobrovoljno odlučili na sportsku aktivnost, tu aktivnost vršili u interesu službe. Apelantov navod u odgovoru na žalbu da je morao učestvovati u sportskoj aktivnosti jer bi trpio štetne posljedice poslodavca i narušavao međuljudske odnose i timski duh ne proizlazi iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, niti je na te okolnosti apelant ranije ukazivao. Na kraju je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant pretrpio povredu u vezi s radom. Na taj način je pogrešnom primjenom člana 70 stav (6) Zakona o radu i člana 155 ZOO-a utvrdio odgovornost tužene za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu, te je pogrešnom primjenom člana 154 stav 2 i člana 173 ZOO-a utvrdio objektivnu odgovornost tužene, posebno kada se ima u vidu da je nesumnjivo utvrđeno da tužena nije bila organizator sportske aktivnosti na kojoj je došlo do apelantove povrede. Stoga je drugostepeno vijeće Suda BiH primjenom člana 196 stav (4) ZPP-a žalbu zakonskog zastupnika tužene BiH uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo na način kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) u vezi s tačkom 8 Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. U iscrpnim navodima apelant, između ostalog, tvrdi da je tokom postupka jasno obrazložio u čemu se ogleda funkcionalna veza između utakmice i redovnih radnih zadataka, „nužna pretpostavka obavljanja redovnih radnih zadataka apelanta i njegovih kolega su upravo fizička sprema i timski duh jer je priroda policijskog posla takva“. Kako je apelant dužan da obavlja zadatke svog radnog mjesta, dužan je i da ispuni sve pretpostavke koje on može da ispuni, a koje su neophodne da bi mogao uspješno da obavlja zadatke tog radnog mjesta. Prema tome, funkcionalna veza proizlazi iz prirode posla, ali i iz poslovnog ambijenta i atmosfere radnog mjesta iz kojih se kod apelanta i njegovih radnih kolega „razvio jak osjećaj da moraju da učestvuju u treninzima/utakmicama“, što je njihov rukovodilac podržao, podsticao i ohrabrivao. Tome upravo svjedoče izlaznice, bez obzira na to što je na njima (samo formalno) označeno da su izdate u privatne svrhe. Apelant se pita zašto bi SIPA njemu i njegovim kolegama izdavala izlaznice za privatne svrhe i odgovora: „Zato što je to u interesu službe i funkcionalne veze s redovnim radnim zadacima“. Povrh svega, a što pogrešno osporava drugostepeni sud, sporna aktivnost je bila finansirana od poslodavca, što je apelant dokazivao i dokazao izvedenim šihtaricima da mu SIPA od plate nije odbijala vrijeme provedeno na utakmici, već da je za to bio uredno plaćen, kao i za sve druge radne zadatke. Netačno je i da apelant nije ukazivao na štetne posljedice i narušene međuljudske odnose i timski duh „do čega bi sigurno došlo da nije učestvovao u utakmicama“. Apelant ističe da je to istakao u tužbi, ali i u iskazu pred sudom, što je prvostepeni sud pravilno prihvatio. Nadalje, apelant smatra da mu je šteta morala biti isplaćena kako je to pravilno učinio prvostepeni sud, a drugostepeni sud neosnovano odbio, bez jasnog i razumljivog obrazloženja i ustavnog i zakonskog osnova. Apelant tvrdi da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo zbog činjenice što je drugostepeni sud očito proizvoljno primijenio pravilo o (ne)postojanju funkcionalne veze između aktivnosti i što nije cijenio bitne, pravno relevantne obrazložene navode iz tužbe i odgovora na žalbu kojima se objašnjava postojanje takve veze, te su zanemareni dokazi koje je apelant priložio uz tužbu, a koji dokazuju funkcionalnu vezu, niti je jasno obrazloženo zbog čega sud smatra da se funkcionalna veza može utvrditi samo materijalnim dokazom, pri čemu je apelant tokom postupka isticao da takvo formalističko tumačenje omogućava poslodavcu izbjegavanje odgovornosti za štetu, a na radnika stavlja pretjeran teret dokazivanja takve veze, čime se narušava ravnopravnost strana u postupku. U vezi s kršenjem člana 7 Međunarodnog pakta, apelant je naveo da je Komitet za ekonomska i socijalna i kulturna prava UN-a potvrdio da pravo na pravedne i povoljne radne uslove obuhvata i pravo na odgovarajuću naknadu u slučaju povrede, uključujući i troškove liječenja, izgubljene zarade i naknadu štete. Prema apelantovom mišljenju, postupak je, kada se sagleda u cjelini, bio nepravičan. Predložio je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, da se ukine osporena presuda i potvrdi prvostepena ili da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacija neosnovano ukazuje da je osporena odluka rezultat nepravedno provedenog postupka. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da se ovi apelacioni navodi odnose na drugačije tumačenje činjenica relevantnih za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva od tumačenja datog u obrazloženju osporene presude koje sadrži činjenično i pravno argumentovane razloge za preinačavanje prvostepene presude i zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U konkretnom sporu apelant je mogao ostvariti pravo na naknadu štete ukoliko je aktivnost koja je u uzročnoj vezi s povredom nastala na radu ili u vezi s radom. Kako ova činjenica u osporenoj odluci nije utvrđena, to nema zakonskih uslova za ostvarivanje prava na naknadu štete, pa je neprihvatljivo ukazivanje apelacije da je pravo na naknadu štete obuhvaćeno članom 7 Međunarodnog pakta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Zakonski zastupnik tužene BiH je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer je, prema njegovom mišljenju, drugostepeni sud pravilno i jasno obrazložio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za odgovornost tužene prema odredbama materijalnog prava. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je jasno obrazložio da nije postojala funkcionalna veza između redovnih radnih zadataka i aktivnosti koje su dovele do povređivanja apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Apelantova punomoćnica je u izjašnjenju navela da smatra da iz odgovora na apelaciju koje su dali učesnici u postupku ne proizilaze nove okolnosti, niti se dovode u pitanje navodi iz apelacije. Apelant stoga u svemu ostaje pri navodima iz apelacije. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 75/12 – odluka USBiH, 58/13, 94/16 i 34/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 188.
Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona.
Član 196. tačka 4) Drugostepeno vijeće će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je sudija u prvostepenom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo;
21. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10, 32/13 i 93/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10 i 32/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 70. stav (6)
6. Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
23. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS, 103/15 i 111/21). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS i 103/15) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
III PENZIJSKI STAŽ
Član 22.
Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.
Član 50.
Povredom na radu smatra se:
a) povreda osiguranika, prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizičkim ili hemijskim djelovanjem, naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je takva povreda uzročno vezana za obavljanje posla koji je osnov osiguranja,
b) povreda koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada i obratno, na putu preduzetom radi stupanja na posao koji mu je obezbijeđen, odnosno radi obavljanja djelatnosti na osnovu koje je osiguran,
v) bolest osiguranika koja je nastala neposredno ili isključivo kao posljedica nekog nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme obavljanja posla koji je osnov osiguranja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 028576 20 Gž od 18. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova punomoćnica je primila 8. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
32. U vezi s prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do kršenja u segmentima na koje apelant ukazuje.
34. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U kontekstu apelacionih prigovora koji se odnose na apelantove tvrdnje da je od drugostepenog vijeća Suda BiH izostalo relevantno obrazloženje jer nisu uzete u razmatranje sve tvrdnje koje je apelant iznosio tokom postupka, a koje je uzeo u obzir prvostepeni sud prilikom odlučenja, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele. Međutim, Ustavni sud naglašava da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba ) .
36. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu, zauzeli drugačiji stav o spornom pitanju da li se povreda koju je apelant zadobio na rekreaciji van radnog mjesta, ali u toku radnog vremena, uz usmenu saglasnost poslodavca, može smatrati povredom na radu, te da li poslodavac snosi odgovornost za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti iz člana 173 ZOO-a.
37. Prvostepeni sud je na osnovu ocjene dokaza utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o povredi na radu jer, pored činjenice da se povreda desila u toku radnog vremena, ostvarile su se okolnosti i prostorne i uzročne povezanosti nastale povrede s obavljanjem poslova. Za prvostepeni sud nije bilo dileme da se radi o povredi nastaloj u vezi s radom, imajući u vidu da je poslodavac apelantu odobrio izlazak za redovnu sportsku rekreaciju svakog četvrtka, što izlazak s posla ne čini privatnim. Prvostepeni sud je posebno uzeo u obzir djelatnost SIPA-e, njenu potrebu da se policijski službenici rekreiraju jer im to u suprotnom ne bi bilo dopušteno tokom radnog vremena, odnosno da se redovna rekreacija četvrtkom odvijala u interesu službe. Shodno takvom utvrđenju, prvostepeni sud je primjenom člana 70 stav 6 Zakona o radu u institucijama utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, poništavajući sporne akte tuženih, te je slijedom toga utvrđeno da je osnovan zahtjev za isplatu razlika plate koju bi apelant ostvario da nije došlo do povrede na radu. Slijedom takvog utvrđenja, prvostepeni sud je utvrdio da je prvotužena odgovorna za naknadu štete po osnovu objektivne odgovornosti iz člana 173 ZOO-a utvrđujući da je igranje fudbala opasna djelatnost za koju odgovora prvotužena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da član 174 ZOO-a propisuje ko snosi odgovornost za ovaj vid štete (lice koje se bavi opasnom djelatnošću), ali da se prvostepeni sud nije pozvao na ovu odredbu u svojoj odluci.
38. Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući o žalbi tužene BiH, utvrdilo da su žalbeni prigovori o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od prvostepenog suda opravdani, što je bio razlog za preinačenje prvostepene presude u smislu člana 196 stav (4) ZPP-a. Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, suprotno stavu prvostepenog suda i apelantovim navodima, zaključilo da tokom postupka nije utvrđeno da je apelantova redovna aktivnost u toku radnog vremena (igranje fudbala s radnim kolegama koji su se na tu aktivnost dobrovoljno prijavili) na kojoj je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu u funkcionalnoj (uzročnoj) vezi s poslovima i radnim zadacima koje apelant obavlja u SIPA-i. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o PIO-u, i to član 22 koji definiše šta se smatra povredom na radu. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir činjenicu da je poslodavac odobrio tu aktivnost u toku radnog vremena, da su zaposlenici prilikom izlaska koristili privatni izlaz (što je utvrđeno ponovnom ocjenom dozvola za izlazak), da poslodavac nije pisanim aktom odobrio sportsku aktivnost u toku radnog vremena, niti je bio organizator rekreacije, te da nije utvrđeno da je apelant bio prisiljen da učestvuje u sportskoj aktivnosti jer bi u suprotnom trpio štetne posljedice.
39. U kontekstu apelantovog prigovora kojim prigovora da drugostepeno vijeće Suda BiH nije pravilno utvrdilo činjenično stanje jer nije cijenilo relevantne prigovore koje je apelant isticao u tužbi, tokom postupka i odgovoru na žalbu kojima je dokazao da je štetu pretrpio u vezi s radom, Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituiše redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je ovlašćen ispitati obrazloženje drugostepenog vijeća Suda BiH u smislu standarda na koje je Ustavni sud ukazao u tački 35 ove odluke, koji nalažu da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti).
40. Imajući u vidu obrazloženje drugostepenog vijeća Suda BiH, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju nisu obuhvaćeni svi relevantni faktori koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odlučenja posebno uzeo u obzir djelatnost poslodavca i potrebu takve državne službe da njeni zaposlenici budu fizički spremni, te u tom kontekstu utvrdio da je redovna rekreacija koja se odvijala svakog četvrtka uz usmenu saglasnost poslodavca koji im je omogućavao izlazak u toku radog vremena (bez obzira na privatni izlazak) bila u svrhu potreba radnog mjesta i u vezi s apelantovim radom u takvoj službi. Ustavni sud smatra da su te okolnosti bile relevantne, koje je drugostepeno vijeće Suda BiH propustilo da cijeni jer iz obrazloženja osporene presude nije vidljivo da je to vijeće prilikom odlučenja uzelo u obzir djelatnost poslodavca koja od policijskih službenika zahtijeva fizičku spremu, te da i u tom kontekstu ispita da li je ta redovna aktivnost zaista mogla biti u svrhu radnog mjesta koje apelant obavlja u SIPA-i (inspektor), u vezi sa činjenicom da je poslodavac takvu aktivnost u toku radnog vremena odobrio. Ustavni sud smatra da ovaj propust drugostepenog vijeća Suda BiH posljedično upućuje na zaključak da obrazloženje osporene presude nije u skladu sa standardima na koje je prethodno ukazano, odnosno ne sadrži mjerilo relevantnosti jer ne obuhvata sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku.
41. Osim toga, Ustavni sud uočava da se drugostepeno vijeće Suda BiH pozvalo na odredbu člana 22 Zakona o PIO-u kojom je, prema obrazloženju, definisan pojam povrede na radu. Međutim, Ustavni sud je uvidom u važeći Zakon o PIO-u, koji je donesen 2011. godine (sa izmjenama), zapazio da se odredba člana 22 ne tiče povrede na radu, već penzijskog staža. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže i na ovaj lapsus drugostepenog vijeća koji će u ponovnom postupku ispitati svoju odluku i u ovom dijelu navodeći precizno o kojem Zakonu o PIO-u se radi i o kojoj odredbi, koju će citirati i primijeniti na okolnosti konkretnog slučaja, jer Ustavni sud ne može supstituisati redovne sudove u primjeni prava budući da je to obaveza redovnih sudova.
42. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
43. Shodno zaključku o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno obrazlagati kršenje ostalih prava na koja se apelant pozvao.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Suda BiH prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je drugostepeno vijeće Suda BiH, preinačavajući prvostepenu presudu, propustilo da prilikom odlučenja uzme u obzir sve relevantne faktore koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), a koje je cijenio prvostepeni sud, i to prije svega djelatnost poslodavca koja zahtijeva fizičku spremu zaposlenika za poslove koje obavljaju u kontekstu činjenice da je poslodavac tu redovnu aktivnost u toku radnog vremena odobrio i kada se pozvao na odredbu člana 22 Zakona o PIO-u koja se, prema važećem Zakonu o PIO-u, ne tiče povrede na radu i definisanja tog pojma.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić