Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2447/20 (I.S.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2447/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-2447/20, rješavajući apelaciju I.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.S. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035531 20 U od 17.
juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.S. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 16. jula 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035531 20 U od 17. juna 2020. godine. Apelant je takođe, dopisom, koji je dostavljen Ustavnom sudu 5. avgusta 2020. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršni postupak koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom Banjaluka pod brojem 57 0 Ps 095874 20 Ip, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 25. avgusta 2020. godine podnio Ustavnom sudu urgenciju za donošenje odluke o privremenoj mjeri, uz koju je dostavio i određenu dokumentaciju.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2447/20 od 24. septembra 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Nakon toga, apelant je u više navrata (17. oktobra i 3. decembra 2020. godine, 18. maja 2021. godine i 9. novembra 2021. godine, 17. i 28. decembra 2021. godine) dostavljao Ustavnom sudu podneske sa određenom dokumentacijom.
4. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 035531 20 U od 17. juna 2020. godine, donesenim po zahtjevu apelanta protiv Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV), odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava građanina zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, povrijeđenih radnjom službenog lica.
5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je konstatovao da je apelant pravni osnov za podnošenje zahtjeva našao u odredbi člana 69. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), smatrajući da je propuštenom radnjom disciplinskog tužioca, da provede postupak i protiv prijavljenog sudije podnese tužbu prvostepenoj disciplinskoj komisiji s obzirom da je, po apelantovom mišljenju, sudija donoseći presudu broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 1. tač. 3, 8. i 9. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV), povrijeđeno njegovo pravo zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Međutim, Sud BiH je zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. U vezi sa tim, Sud BiH je, između ostalog, ukazao da je u konkretnom slučaju disciplinska prijava odnosno pritužba na rad sudije izvjestioca u revizionom parničnom postupku odbačena na osnovu člana 87. stav 1. Zakona o VSTV i člana 82. stav 1. tačka b) Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Pri tome, ukazao je da je poglavljem VI - Disciplinska odgovornost sudija i tužitelja, odredbama čl. 64. do 71. pomenutog zakona, propisano da Ured disciplinskog tužioca, vrši dužnost tužioca u vezi sa navodima koji se tiču povrede dužnosti sudije ili tužioca, u skladu sa ovim Zakonom i Poslovnikom o radu VSTV-a, te je odgovoran za procjenu pravne valjanosti pritužbe, istraživanje navoda protiv sudije ili tužioca o povredi dužnosti, te za pokretanje disciplinskog postupka. Takođe, ukazano je da je odredbom člana 29. Poslovnika VSTV propisano da je ured disciplinskog tužioca samostalan i nezavisan u svom radu na disciplinskim predmetima. Pored toga, ukazano je da je članom 82. stav
1. Poslovnika VSTV propisano u kojem slučaju može odbaciti pritužbu bez prethodne provjere navoda iz pritužbe, a da je stavom dva propisano da ukoliko pritužba bude odbačena Ured dostavlja podnosiocu pritužbe pismeno obavještenje o razlozima odbacivanja. Dakle, imajući u vidu navedeno, Sud BiH je konstatovao da je u konkretnoj pravnoj stvari Ured disciplinskog tužioca, postupajući u konkretnom predmetu po disciplinskoj prijavi protiv sudije Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u skladu sa navedenim odredbama Zakona o VSTV i Poslovnika donio odluku kojom je odbacio pritužbu kao neosnovanu i obavijestio podnosioca pritužbe - apelanta.
7. Pri tome, Sud BiH je ukazao da apelantovi navodi koji se odnose na to da donošenje presude Vrhovnog suda predstavlja izvršenje krivičnog djela te, da je prijavljeni sudija, kao sudija izvjestilac, povrijedio odredbe člana 237. stav 3. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu od uticaja na rješavanje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da se ovdje osporava konačni pojedinačni akt disciplinskog tužioca, kojim je odlučeno povodom pritužbe na postupanje sudije Vrhovnog suda. Sud BiH je takođe ukazao da je Ured disciplinskog tužioca, odlučujući po pritužbi, postupao u okviru svoje nadležnosti i ovlaštenja propisanih Zakonom i Poslovnikom. Dakle, Sud BiH je konstatovao da je apelant u konkretnom slučaju osporio pojedinačni i konačni akt Ureda disciplinskog tužioca u smislu člana 67. ZUS-a, a ne radnju Ureda disciplinskog tužioca iz člana 69. istog zakona, kako je predmetnim zahtjevom ukazano. Sud BiH je istakao da akt protiv kojeg je podnesen zahtjev za zaštitu prava i sloboda zagarantovanih Ustavom, jeste konačan akt, jer ni Zakon ni Poslovnik ne daju pravo na žalbu, a zaštita protiv tog akta se ne može ostvarivati u nekom drugom postupku osim u ovom postupku. Međutim, Suda BiH je konstatovao da je apelant u predmetu koji je vođen kod Vrhovnog suda i odluci koju je donio prijavljeni sudija, imao mogućnost da izjavi pravni lijek propisan Zakonom odnosno da svoje pravo ostvari eventualno u drugom sudskom postupku, a ti prigovori se ne mogu isticati u postupku protiv odluke Ureda disciplinskog tužioca kojim je pritužba protiv prijavljenog sudije odbačena. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci rješenja.
8. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja Suda BiH, koji je odbačen kao nedozvoljen rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 035531 20 Uvp od 6. jula 2020. godine, s obrazloženjem da protiv odluke donesene u postupku zaštite prava i sloboda građana zagarantovnih Ustavom u smislu odredaba Zakona o upravnim sporovima nije dozvoljen nikakav vanredni pravni lijek, pa ni zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
9. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da je disciplinski tužilac „površno i bez dovoljno angažmana“ vodio postupak po njegovoj pritužbi na rad konkretnog sudije u preciziranom predmetu i da je njegov zahtjev za zaštitu prava i sloboda građana pravilnom primjenom relevantnih propisa trebalo uvažiti. Naime, s tim u vezi, apelant tvrdi da disciplinski tužilac nije uzeo u obzir ključne argumente da je prijavljeni sudija počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 1. toč. 3, 8. i 9. Zakona o VSTV. Apelant navodi da je taj sudija prilikom donošenja presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine izvršio namjernu povredu člana 237. stav 3. tačka 2. ZPP-a da bi, kako navodi, dao „nepostojeći legitimitet reviziji tužitelja u predmetnoj parnici“, kao i da u toj presudi postoje mnoge nejasnoće i nelogičnosti. Takođe, navodi da postoji ozbiljna sumnja da donošenje navedene presude predstavlja izvršenje krivičnog djela Povreda zakona od strane sudije ili tužioca iz člana 346. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske zbog, kako navodi „vrlo vjerovatnog“ uticaja na sudije Vrhovnog suda od strane vlasnika precizirane firme, koji je bivši ministar u Vladi Republike Srpske. Međutim, navodi da će to razriješiti Specijalno tužilaštvo na osnovu podnesene krivične prijave radi izvršenja krivičnog djela iz čl. 346. stav 3. KZ RS. Apelant tvrdi da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da Sud BiH nije ovlašten da kontroliše rad VSTV-a. Takođe, apelant navodi da je protiv presude Vrhovnog suda podnio apelaciju zavedenu pod brojem AP-622/20.
10. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:
VIII - POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA GRAĐANA ZAGARANTIRANIH USTAVOM Član 67.
Građanin čija su prava ili osnovne slobode zagarantirane Ustavom Bosne i Hercegovine povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom institucija iz člana 4.
ovog zakona, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava ili sloboda kod Suda, u skladu s ovim zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita.
Član 69.
Zaštita sloboda i prava građana zagarantiranih Ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u instituciji, odnosno odgovornog lica u javnoj agenciji ili javnoj korporaciji, kojom se protivno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava.
11. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87. stav (1) Imunitet sudija i tužilaca (1) Sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti.
12. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 82. stav (1) tačka b) (Postupanje sa pritužbama) (1) Ured disciplinskog tužioca vrši prethodnu provjeru navoda iz pritužbe i može pritužbu odbaciti bez prethodne provjere ili nakon prethodne provjere, ukoliko ustanovi da:
b) se pritužba ne odnosi na ponašanje ili postupanje koje predstavlja disciplinski prekršaj;
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, Zakona o VSTV i Poslovnika VSTV (citirane u prethodnim tačkama ove odluke), u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i argumentovane razloge zašto je odbio apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava građanina zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o VSTV i Poslovnika VSTV, naime, zaključio da je disciplinski tužilac, postupajući po apelantovoj disciplinskoj prijavi, postupao u okviru svoje nadležnosti i ovlaštenja propisanih Zakonom i Poslovnikom. Takođe, obrazložio je zašto apelantovi navodi, kakve apelant ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju, i ukazao da je apelant u predmetu koji je vođen kod Vrhovnog suda i odluci koju je donio prijavljeni sudija (jedan od članova vijeća koja je donijelo spornu presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine), imao mogućnost da izjavi pravni lijek propisan Zakonom odnosno da svoje pravo ostvari eventualno u drugom sudskom postupku, a da se ti prigovori se ne mogu isticati u postupku protiv odluke Ureda disciplinskog tužioca kojim je pritužba protiv prijavljenog sudije odbačena. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu AP- 622/20 na koji se pozvao apelant (Odluka o dopustivosti i meritumu AP-622/20 od 20. oktobra 2021. godine) usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine, utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo tu presudu, ali zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, a ne proizvoljne primjene odredaba ZPP-a na koje se apelant pozivao u predmetnoj apelaciji. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH koji je primjenom relevantnih odredbi Zakona o VSTV i Poslovnika VSTV odbio apelantov zahtjev. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta na o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić