Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4704/20 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4704/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4704/20, rješavajući apelaciju „Jugobanke“ a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Jugobanke“ a.d.

Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 097360 19 Rev od 15.

septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097360 19 Rev od 15. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Kancelarije za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je u periodu od 1. novembra 2021. do 17. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. novembra 2021. do 28. februara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja 18. januara i 2. marta 2022. godine.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 097360 16 Ps 2 od 16. aprila 2018. godine obavezana je tužena da na ime preuzetog duga od SOUR „Šipad“ RO „Šipad – Dolac“ Dolac na Lašvi (u daljnjem tekstu: SOUR „Šipad“), po osnovu kredita, isplati apelantici iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka.

8. Općinski sud je naveo da su u toku postupka izvedeni svi materijalni dokazi koje su predložile stranke, te da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi ukupan dug tužene (glavnica i kamate) prema apelantici u određenom iznosu. Zatim je naveo da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim jer je apelantica putem banaka u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH) plasirala kreditna sredstva i odobravala bankarske garancije krajnjim korisnicima u BiH, s kojim je zaključila i ugovore o reguliranju međusobnih odnosa po osnovu izdavanja garancija prema inostranstvu. Zatim, da iz presude Privrednog suda u Beogradu proizlazi da je apelantica obavezana da Republici Srbiji plati novčane iznose za servisiranje duga prema inokreditoru, u koji iznos ulazi i dug SOUR „Šipad“. Zatim je ukazao na sadržaj člana 2. stav 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i člana 22. istog zakona, te člana 11. stav a) Zakona o vanjskom dugu FBiH koji je bio na snazi do 4. decembra 2007. godine kada je na pravnu snagu stupio Zakon o dugu, zaduživanju i jamstvima u FBiH i koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ. Također je ukazao na sadržaj člana 43. navedenog zakona, te naveo da, uzimajući u obzir činjenicu da je SOUR „Šipad“ imao sjedište na području Federacije Bosne i Hercegovine, tužena je pasivno legitimirana, jer se u konkretnom slučaju dugovanja po osnovu vanjskog duga alociraju prema krajnjem korisniku shodno načelu krajnjeg korisnika.

9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 097360 18 Pž 2 od 24. oktobra 2018. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da joj na ime preuzetog duga od SOUR „Šipad“, po osnovu kredita, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno je apelantica obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica osiguravala garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi s kreditima koje su dobivali na inostranom tržištu, pa tako i u konkretnom slučaju za dužnika SOUR „Šipad“. Također je utvrđeno da je na taj način apelantica bila garant kredita „garancija“ od 3. februara 1989. godine, prema inopovjeriocu „Berliner bank“ AG Berlin, a korisnik garancije je SOUR „Šipad“. Kako su sredstva iskorištena, a nisu vraćena inopovjeriocu, to su navedene obaveze pretvorene u kreditne obaveze i vanjski dug Republike Srbije prema Pariškom klubu. Nadalje, navedeno je da je Zapisnikom o konsolidaciji duga BiH od 28. oktobra 1998. godine, sačinjenim između zemalja članica Pariškog kluba i BiH, usaglašeno da se dug BiH sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobila ili garantirala lica sa područja BiH uključujući vladine institucije ili institucije pravno ovlaštene da djeluju u ime banaka u slučaju određenih uvjeta (alocirani dug) i 13,2% dugova bivše SFRJ ili koje je ona garantirala (nealocirani dug), koji nisu automatski pripisani republici nasljednici. Naime, tim zapisnikom je definirano koji će se dug konsolidirati, a koji će se dio duga oprostiti i u kojem procentu, za koje kredite ili garancije, date su i opće preporuke s ciljem osiguranja jednakog tretmana duga koji se duguje svim inostranim javnim i pravnim kreditorima, te je određeno da će detaljni aranžmani koji se tiču reprogramiranja ili refinansiranja dugova biti određeni bilateralnim sporazumima koje će vlada ili odgovarajuće institucije zemalja kreditora sklopiti s BiH.

11. Isto tako, navedeno je da su bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije („Jugobanka“ i „Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u BiH. Nadalje, ukazano je da iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine proizlazi da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije BiH, koja potraživanja je prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelantice pred Privrednim sudom u Beogradu. Također je utvrđeno da je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine obavezana apelantica da Republici Srbiji isplati novčane iznose za „obaveze krajnjih korisnika iz otcijepljenih Republika koje su uključene u novi Pariški klub“. Najzad, utvrđeno je da isplata obaveza od strane Republike Srbije prema inopovjeriocu obuhvaća i konkretno kreditno zaduženje SOUR „Šipad“.

12. Kantonalni sud je istakao da navedena presuda Privrednog suda u Beogradu ne daje aktivnu legitimaciju apelantici da potraživana sredstva potražuje od tužene jer nije dokazala da je ispunila obavezu, tj. da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva ili da se ona naplatila iz stečajne mase za iznos utuženog potraživanja iz ove parnice iako je dužnik tih kreditnih sredstava bila apelantica. Dalje je naveo da se aktivna legitimacija i dalje nalazi na strani Republike Srbije. Također je navedeno da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku niti iz nalaza vještaka finansijske struke ne proizlazi da je apelantica sredstva isplatila. Zatim je istakao da apelantica osnov predmetnog potraživanja zasniva na Sporazumu o sukcesiji bivših republika SFRJ koji je stupio na snagu 2. juna 2004. godine koji, između ostalog, obuhvaća i Aneks G koji se odnosi na privatno vlasništvo i stečena prava, čime je ustanovljen normativno-pravni okvir za zaštitu tih prava, kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Zatim je ukazao na sadržaj člana 7. Aneksa G, te da je Aneksom C Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ trajno i konačno podijeljena zajednička imovina (aktiva i pasiva) koja je pripadala i koju su koristile sve bivše republike SFRJ na teritoriji i van teritorije bivše SFRJ.

13. Kantonalni sud je zatim ukazao da je Sporazumom o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova (od 10. septembra 1999. godine) BiH prihvatila obaveze prema Njemačkoj (Pariški klub), te da te obaveze snose entiteti po principu krajnjeg korisnika, tj. obavezu snosi onaj entitet na čijem području se nalazi krajnji korisnik. Dakle, kako je u navedenom sporazumu ugovorna strana SR Njemačka kao povjerilac Pariškog kluba, te BiH kao druga ugovorna strana, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da tužena po ovom sporazumu nije pasivno legitimirana s obzirom na to da dug krajnjeg korisnika koji se nalazi u FBiH nije ušao u reprogram prilikom zaključivanja ovog sporazuma jer je za krajnjeg korisnika kredita (SOUR „Šipad“) kao garant bila banka van teritorije BiH, tj. apelantica. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, izmirenje obaveza koje su predmet tužbenog zahtjeva vrši se na osnovu Sporazuma od 15. marta 2002. godine, koji je zaključen između SR Jugoslavije i SR Njemačke, što je međunarodni sporazum koji obavezuje njegove potpisnike, pa slijedi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o odnosu između parničnih stranaka koji bi proizveo posljedice obaveze ispunjenja isplatom navedenog duga. Također je istakao da se predmetni spor u odnosu na tuženu nije mogao rješavati ni primjenom člana 1083. ZOO koji govori o bankarskoj garanciji niti po odredbi člana 1013. ZOO, jer zakonska odredba govori o odnosu jamca i dužnika, a ovakav pravni odnos između parničnih stranaka ne postoji. Dakle, apelantica nije dokazala da je tužena u materijalno-pravnom odnosu s apelanticom u pogledu zahtjeva iz tužbe jer apelantica ničim nije dokazala da su obaveze krajnjeg korisnika zasnovane na ugovoru o kreditu i izdatoj bankarskoj garanciji prešle na tuženu.

14. Kantonalni sud je istakao da kako tužena nije zaključila bilateralni sporazum u vezi s dugovanjima po osnovu Pariškog kluba povjerilaca, shodno sadržaju člana 8. tačka 3. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, te nije iskazala inokredit u pasivnom podbilansu, što proizlazi iz sadržaja dopisa Agencije za privatizaciju FBiH i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, iako je apelantica u skladu s presudom proknjižila obaveze prema Republici Srbiji – Ministarstvu finansija iz osnova duga za korisnike kredita iz BiH, te vrši plaćanja predmetnih obaveza, odnosno proizlazi da apelantica nije stekla pravo da potražuje navedeni iznos od tužene. Dakle, radi se o potraživanju po osnovu vanjskog duga, koji je bio predmet Sporazuma o sukcesiji i predmet Sporazuma Pariškog kluba inopovjerilaca, koji povrat sredstava prema inokreditu je servisirala Republika Srbija putem Narodne banke Srbije, koja u svojoj evidenciji dugovanja dužnika sa teritorije BiH prema Njemačkoj ima evidentiran predmetni dug. Također je navedeno da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz sadržaja Sporazuma zaključenog između Vlade BiH i Vlade SR Njemačke kao povjerioca Pariškog kluba o preuzimanju, smanjenju i konsolidiranju vanjskih dugova, kojim se Vlada BiH obavezala da preuzme kao vlastite dugove proizašle iz ugovora, sporazuma i zapisnika nastalih u periodu od 1956. do 1991. godine između SR Njemačke i SFRJ. Dalje je navedeno da slijedi da je iz osnova ovog Sporazuma BiH legitimirana za izvršenje tih obaveza, odnosno da nedostaje konkretan pravni osnov obaveze tužene kako iz ugovora tako i iz osnova primjene domaćeg nacionalnog zakona.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 097360 19 Rev od 15. septembra 2020. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Također je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova. Zatim je naveo da je presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena, te da su pogrešne apelanticine tvrdnje da je tužena pravni sljednik firme koja nije ispunila svoju ugovornu obavezu vraćanja kredita, zbog čega je aktivirana bankovna garancija apelantice i kredit koji je iskoristio pravni prednik tužene, te pretvoren u apelanticin dug prema Pariškom klubu povjerilaca, zbog čega smatra da je za povrat kredita obavezan njegov krajnji korisnik, odnosno njegov pravni sljednik – tužena shodno članu 7. Aneksa G Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ. U vezi s tim je istakao da je bitno ustanoviti da li tužena zaista u ovoj situaciji može kao entitet biti direktno pasivno legitimirana u ovom postupku da izmiruje apelanticin dug. Vrhovni sud je istakao da je „u Sporazumu o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova (od 10. septembra 1999. godine) BiH prihvatila obaveze prema Njemačkoj (Pariški klub) to, bez obzira na to u kojem omjeru bi to u BiH snosile FBiH ili Republika Srpska ili samo jedan entitet, svakako da je stvar dalje, eventualne, ako je zakonom predviđena, mogućnosti ustanovljenja obaveze, a nikako direktnim označavanjem tužene kao pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari, čija obaveza ni u kojem pogledu ne proizlazi iz direktno navedenih i pravilno primijenjenih odredbi iz navedenog sporazuma, člana 43. stav 1. Zakona o dugu, zaduživanju i jamstvima FBiH, Zakona o vanjskom dugu, na koje se poziva“. Vrhovni sud je istakao da je u vezi s navedenim drugostepeni sud dao pravilno, potpuno i jasno obrazloženje koje i taj sud u cijelosti prihvaća. Također je navedeno da ostali revizioni prigovori nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih nije posebno obrazlagao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelantica je prije svega navela da primjećuje da na Kantonalnom sudu postoji samo jedno vijeće (ne navodeći imena članova vijeća) koje je nadležno da u žalbenom postupku odlučuje o donesenim prvostepenim presudama u privrednim sporovima. U vezi s tim je navela da izražava određenu skepsu u objektivno presuđenje ove pravne stvari, posebno isprovocirana činjenicom da je navedeno vijeće u svih sedam sporova koji su se vodili po apelanticinim tužbama protiv tužene, bez ikakvog pravnog i zakonskog utemljenja, potpuno subjektivno i pogrešno, izlazeći van okvira žalbenih razloga, svih sedam presuda donesenih u korist apelantice stavilo van snage i vratilo na ponovno suđenje. Zatim je ukazala da je u prvom stepenu postupalo sedam različitih sudija i da su svi sporovi presuđeni u njenu korist. Pri tome navodi da Vrhovni sud ne zauzima stav o ovom pitanju i pravno ignorira apelanticin prigovor na pravično, stručno i nepristrasno suđenje.

19. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev primarno zasniva na nužnoj primjeni i obaveznom postupanju po odredbama i uvjetima iz Aneksa G Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ. Apelantica navodi da iz uvida u presudu Privrednog suda u Beogradu proizlazi da se ona odnosi na apelanticinu obavezu prema Republici Srbiji i nije ni u kakvom materijalnom odnosu s povjeriocima Pariškog kluba. Dakle, Republika Srbija izmiruje dug prema povjeriocima Pariškog kluba za sve kreditne obaveze koje su proizašle iz aktiviranih bankovnih garancija koje je apelantica izdala u ime i za račun preduzeća iz BiH kao krajnjih korisnika bankovnih kredita, dakle za ukupan iznos obaveza Republika Srbija tereti apelanticu, a apelantica ta sredstva potražuje od krajnjeg korisnika, odnosno njegovog pravnog sljednika. U tom smislu apelantica ističe da je van svake razumne sumnje pasivna legitimacija tužene pravno neprikosnovena i zasnovana na međunarodnom pravu, ukazujući na Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ, posebno Aneksa G Sporazuma, ZOO, Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH, Zakon o vraćanju vanjskog duga i usaglašenosti Zapisnika o konsolidaciji duga SR Jugoslavije prema povjeriocima Pariškog kluba. II.Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri donesenoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Smatra da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud je naveo da je detaljno obrazložio i dao razloge za svoju odluku, te da prilikom donošenja navedene odluke nisu uskraćena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna. Smatra da je utvrđeno stvarno činjenično stanje i donesena zakonita odluka, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da je apelacija izjavljena protiv odluke Vrhovnog suda, te da se ne odnosi na postupanje Općinskog suda.

23. Tužena je navela da su Vrhovni sud i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne i konzistentne argumente zasnovane na relevantnim odredbama zakona, zbog čega ne postoji odgovornost tužene za izmirenje apelanticinog duga. Smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ br. 10/01 i 8/09 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.

Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.

Član 7.

Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.

25. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. tačka 3) U Pasivnom podbilansu preduzeća iskazuju vrijednosti:

3) obaveza prema bankama po osnovu inostranih kredita dobijenih prije 31. 3.

1992. godine;

Član 11.

Za vrijednost obaveza iz člana 8. tačka 3. ovog zakona uvećava se državni, odnosno društveni kapital preduzeća.

26. Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 86/07, 24/09, 44/10 i 30/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 86/07 i 24/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

5. Alokacija obaveze otplate vanjskog državnog duga Član 43. stav (1) Federacija, kanton, općina, grad i javno preduzeće obavezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga.

Član 66.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o vanjskom dugu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 41/98) i Uredba o uslovima zaduživanja i izdavanja garancija Federacije, kantona, gradova, općina i institucija javnog sektora u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/02).

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 097360 19 Rev od 15. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

35. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na isplatu duga po osnovu kredita, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da joj na ime preuzetog duga od SOUR „Šipad“, po osnovu kredita, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno je apelantica obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

39. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 5511/15, a zatim u predmetu broj AP 2469/16 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5511/15 od 10. aprila 2018. godine i AP 2469/16 od 19. juna 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je razmatrao apelacije sa sličnim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesene protiv odluka redovnih sudova, kojima je odbijen je zahtjev iste apelantice kao u predmetnoj apelaciji da joj tužena (Republika Srpska) na ime preuzetog duga (inokredita) po osnovu duga iz Pariškog kluba povjerilaca isplati precizirana novčana sredstva. Raspravljajući navode apelacije u tim predmetima, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise, kao i međunarodne akte iz kojih jasno proizlazi da je Republika Srbija preuzela obaveze prema inopovjeriocu i za predmetne kredite. Slijedeći navedenu praksu, Ustavni sud u više svojih odluka nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 165/19 od 27. novembra 2019. godine, AP 3174/19 od 27. novembra 2020. godine i AP 2076/19 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su predmet osporavanja bile odluke redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev iste apelantice protiv iste tužene kao u predmetnoj apelaciji.

40. Ustavni sud je u navedenoj odluci broj AP 5511/15 (vidi tač. 43. i 44), između ostalog, naveo: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije, među kojima je i apelantica, za krajnje korisnike kredita sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i korisnike sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Dalje je utvrđeno da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, uključujući i obaveze po predmetnom kreditu koji je apelantica dobila od inopovjerioca u korist SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo. Iz navedenog proizlazi da se navedenim bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga Republika Srbija, a ne apelantica, obavezala da će inopovjeriocu vratiti predmetni kredit. Pored navedenog, iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku proizlazi da je Republika Srbija prijavila svoja potraživanja koja ima prema apelantici u stečajnom postupku koji se vodi protiv nje. Također, u predmetnom postupku je utvrđeno i da je pravomoćnom presudom Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine usvojen tužbeni zahtjev Republike Srbije prema apelantici za obaveze krajnjih korisnika 'otcijepljenih republika koje su uključene u novi Pariški klub povjerilaca'. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravomoćnoj presudi Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelantice za iznos potraživanja koje apelantica potražuje u predmetnoj parnici, a kako bi apelantica bila aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje.“

41. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku proizlazi da isplata obaveza od strane Republike Srbije prema inopovjeriocu obuhvaća i konkretno kreditno zaduženje SOUR „Šipad“. Ustavni sud, također, zapaža da iz presude Kantonalnog suda proizlazi da navedena presuda Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine ne daje aktivnu legitimaciju apelantici da potraživana sredstva potražuje od tužene, jer nije dokazala da je ispunila obavezu, tj. da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva ili da se ona naplatila iz stečajne mase za iznos utuženog potraživanja iz ove parnice iako je dužnik tih kreditnih sredstava bila apelantica, te da se aktivna legitimacija i dalje nalazi na strani Republike Srbije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud naveo da prihvaća u cijelosti kao pravilno, potpuno i jasno obrazloženje koje je drugostepeni sud dao u pogledu direktnog označavanja tužene kao pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari (vidi tačku 16. Odluke).

42. Dovodeći navedenu praksu u vezu s odlučenjem i datim obrazloženjima redovnih sudova (Vrhovnog i Kantonalnog suda) u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su data obrazloženja saglasna sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasna i precizna obrazloženja, te ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih propisa.

43. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica ukazala na pristrasnost suda, odnosno da primjećuje da postoji samo jedno vijeće (ne navodeći imena članova vijeća) koje je nadležno da u žalbenom postupku odlučuje o donesenim prvostepenim presudama u privrednim sporovima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila dokaze za svoje navode niti je konkretizirala na koji način je vijeće bilo pristrasno pri donošenju odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sudsko vijeće Kantonalnog suda bilo pristrasno, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.

b) Pravo na imovinu

45. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić