Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2639/20 (Sindikat Hrvatske pošte Mostar)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitimno očekivanje
  • Kolektivni ugovor
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2639/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2639/20, rješavajući apelaciju Sindikata Hrvatske pošte Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sindikata Hrvatske pošte Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 153575 18 Rev od 4. veljače 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sindikat Hrvatske pošte Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koji zastupaju Darislav Paponja i Davor Bunoza, odvjetnici iz ZOU „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 27. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 153575 18 Rev od 4. veljače 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), tuženog JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog – Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 21. rujna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, tuženi i umješač su u razdoblju od 23. rujna do 4. listopada 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 27. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog, uz učešće umješača na strani tuženog, radi emisije dionica, donio je Presudu broj 58 0 Ps 153575 14 Ps od 16. lipnja 2016. godine, kojom je obvezan tuženi izvršiti emisiju dionica u visini od 5% ukupnog osnivačkog kapitala i u korist uposlenika društva Hrvatske pošte d.o.o. Mostar, te apelantu naknaditi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su Hrvatske pošte d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: HP Mostar) i tuženi nastali podjelom privrednog društva Hrvatske pošte i telekomunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: HPT Mostar) izvršenom 2002. godine, te da je prilikom podjele imovina HPT Mostar podijeljena tako da je društvo HP Mostar dobilo 9% ukupne imovine, a preostalih 91% je pripalo tuženom. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je 21. prosinca 2006. godine zaključen Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog prometa čijim je člankom 77., inter alia, propisano da će, u skladu sa člankom 217. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) i Statutom tuženog, poslodavac, odnosno tuženi, predvidjeti posebnu emisiju dionica, i to za uposlenike HP Mostar u visini od 5% temeljnog kapitala tuženog, koje će biti prenesene na uposlenike HP Mostar. Pored toga, utvrđeno je da je 4. prosinca 2006. godine zaključen i Kolektivni ugovor za područje telekomunikacija, kojim je u članku 84. predviđena posebna emisija dionica za uposlenike BH Telecoma d.d. Sarajevo i tuženog, također u visini od 5% temeljnog kapitala tih društava koje će biti prenesene na radnike. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredaba čl. 114., 115., 116. i 121. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te članka 217. ZPD-a zaključio da je potpisivanjem granskih kolektivnih ugovora stvorena obveza za poslodavce da izvrše emisiju dionica za uposlene. Prema ocjeni Općinskog suda, okolnost da tuženi u svom statutu nije predvidio obvezu emisije dionica i u korist uposlenika, jer je ta mogućnost ZPD-om predviđena samo fakultativno, a ne obligatorno, nije od utjecaja na primjenu materijalnog prava jer se tuženi kao poslodavac obvezao na emisiju posebne klase dionica za svoje uposlenike odredbom članka 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija, kao i odredbom članka 77. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa. Iako je sporna obveza predviđena kolektivnim ugovorima, Općinski sud je istaknuo da je njezino ispunjenje naglašeno i pojačano i ZOR-om, prema čijoj je odredbi članka

115. Kolektivni ugovor obvezan za stranke koje su ga zaključile, kao i za stranke koje su mu naknadno pristupile, pa čak i za one koje ga nisu ni zaključile, niti su mu naknadno pristupile ako se ocijeni da je to potrebno i ako za to postoji interes Federacije BiH.

7. Odlučujući o žalbi tuženog i umješača, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 153575 16 Pž od 30. studenog 2017. godine, kojom je žalba uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen i apelant obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostupanjskog suda, nakon čega je citirao odredbu članka 77. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa, zaključivši da poslodavac uposlenika HP Mostar nije tuženi, pa zbog toga tuženi nije pasivno legitimiran, a sve i da jeste, statutom tuženog nije predviđeno izdavanje dionica posebnog roda za uposlene, kako za uposlenike tuženog tako i za uposlenike HP Mostar. Također, Kantonalni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 217. ZPD-a, kojom je predviđena mogućnost emisije posebne klase dionica za uposlene, zbog toga što osobe u čiju korist se zahtijeva emisija nisu uposlenici tuženog, nego HP Mostar. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju od značaja za primjenu materijalnog prava i okolnost da statutom tuženog nije predviđeno izdavanje dionica posebnog roda za uposlenike, pojasnivši da skupština dioničkog društva odlučuje o povećanju temeljnog kapitala na prijedlog nadzornog odbora o izdavanju novih dionica i izdavanju dionica za uposlene iz dobiti. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju očito nisu ostvarene pravne pretpostavke da bi se udovoljilo tužbenom zahtjevu, zbog čega je prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 153575 18 Rev od 4. veljače 2020. godine reviziju odbio.

9. Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje koje se pokreće u predmetnoj parnici odnosi na mogućnost ostvarenja prava uposlenika iz kolektivnog ugovora u slučaju kada nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonima kojima je uređeno poslovanje privrednih društava i tržište vrijednosnih papira. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je u Odluci tog suda broj 65 0 Rs 499246 16 Spp od 10. ožujka 2017. godine taj sud zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Zaštitu svojih prava iz članka 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u Federaciji BiH u smislu prijenosa pripadajućeg dijela dionica ili isplate protuvrijednosti u novcu, radnik BH Telecom d.d. Sarajevo, u sudskom postupku može tražiti tek nakon provedene emisije dionica, jer tek tada stiče aktivnu legitimaciju u individualnom građanskom sporu“. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je ostvarenje prava iz kolektivnog ugovora, koje se odnosi na stjecanje dionica, uvjetovano donošenjem odluka Skupštine dioničkog društva ili Nadzornog odbora dioničkog društva (ovlaštenog Statutom ili odlukom Skupštine) o povećanju temeljnog kapitala emisijom dionica za uposlene iz dobiti, iz čl. 129. i 130. važećeg ZPD-a, zatim odluke o emisiji dionica, kojom se uređuju uvjeti i način stjecanja prijenosa i otkupa dionica, u smislu članka 206. stavak 4. ZPD-a, te u konačnom, izdavanjem (emisijom) dionica kao vrijednosnih papira zatvorenom ponudom. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravo uposlenika HP Mostar, u čiju korist je podnesena predmetna tužba, na sudsku zaštitu, ostvarivo samo u dijelu obveze poslodavca da na njih prenese dionice posebne klase, nakon što njihova emisija bude izvršena u skladu sa zakonskim propisima. Kada taj uvjet bude ispunjen, odnosno kada se na zakonom propisan način izvrši emisija dionica za uposlene, Vrhovni sud je zaključio da će se tada moći zahtijevati ispunjenje obveze prema uposlenicima HP Mostar iz predmetnog kolektivnog ugovora. Budući da u predmetnom postupku nije utvrđeno da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za emisiju dionica u korist uposlenika društva HP Mostar, jer Skupština tuženog nije o tome donijela odgovarajuće odluke, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostupanjskog suda, kojom je tužbeni zahtjev odbijen, donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici da su nižestupanjski sudovi arbitrarno i proizvoljno primijenili materijalne propise na njegovu štetu. Smatra da je na temelju zakonskih i podzakonskih odredbi ovlašten zahtijevati ispunjenje odredbi Kolektivnog ugovora, pogotovo jer se radi o pravima koja se izravno odnose na radnike. Nadalje, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je prošlo više od 14 godina od kada je tuženi bio dužan izvršiti odredbu članka 77. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa. II.Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci iznio razloge za donesenu odluku. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u revizijskom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu.

12. Kantonalni sud je naveo da su netočni, neargumentirani i proizvoljni apelantovi navodi da su povrijeđena njegova prava, a u parničnom postupku su razriješeni svi prigovori parničnih stranaka, o čemu je taj sud u donesenoj presudi dao jasne i konkretne razloge. U smislu navedenog, smatra da su navodi apelacije neutemeljeni. Kantonalni sud je naglasio da je tijekom postupka na zakonit način utvrdio da nisu ostvarene pravne pretpostavke da bi se udovoljilo apelantovom tužbenom zahtjevu, a tijekom postupka nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo zagarantirano pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna, pa tako da nisu povrijeđena apelantova prava u apelaciji.

13. Tuženi je naveo da Kolektivni ugovor za područje telekomunikacije u Federaciji BiH utvrđuje prava i obveze radnika iz rada i na temelju rada, kao i prava i obveze potpisnika ugovora, a apelant nije potpisnik spomenutog dokumenta pa se na njega ne mogu odnositi obveze potpisnika ugovora. Nadalje, tuženi je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev suprotan Zakonu o tržištu vrijednosnih papira koji je lex specialis za vrijednosne papire i emisiju vrijednosnih papira. U svezi s tim, tuženi je pojasnio da se, u skladu sa člankom 2. tog Zakona, emisija dionica može izvršiti javnom ponudom (na osnovu javnog poziva upućenog neodređenom broju osoba) ili zatvorenom ponudom (gdje se poziv za upis i uplatu vrijednosnih papira upućuje unaprijed poznatim kupcima, između ostalog, uposlenicima emitenta), pri čemu je naglasio da uposlenici HP Mostar nisu uposlenici emitenta, odnosno sudionici u postupku, a ne spadaju ni u jednu od drugih navedenih kategorija koje mogu sudjelovati u zatvorenoj ponudi. Iz navedenog proizlazi da ne postoji zakonski okvir po kojem bi se emisija koja se traži tužbenim zahtjevom uopće mogla provesti. Tuženi je naveo da bez odobrenja Komisije za vrijednosne papire, koja je regulator emisije i tržišta vrijednosnih papira u Federaciji BiH, emisija nije moguća. Nadalje, tuženi je naveo da, osim što je planirana i dosuđena emisija dionica protivna Zakonu o tržištu vrijednosnih papira, ona je protivna i ZPD-u, koji čl. 205. i 206. uređuje pitanja stjecanja i prijenosa dionica uposlenika na način da propisuje da se Statutom dioničkog društva može utvrditi mogućnost emisije posebne klase dionica za uposlenike, te da se te dionice mogu prenositi samo na druge uposlenike, što znači da je autonomno pravo društva da Statutom uredi pitanje postojanja i emisije dionica uposlenika. Kako o Statutu odlučuju vlasnici kapitala (dioničari) na skupštini, te kako je kapital odnosno dionice njihova imovina, oni su jedini ovlašteni Statutom urediti žele li u korporativnu strukturu uvesti dionice uposlenika ili ne žele, odnosno uposlenike kao dioničare. Ako Statutom nije propisano postojanje dionica za uposlenike, onda se one ne mogu emitirati. U tom slučaju za emisiju dionica za uposlenike nema uporišta u propisu. Dakle, u odnosu na materijalni propis nije bilo mjesta apelantovoj tužbi niti pobijanoj prvostupanjskoj presudi, pa je drugostupanjska presuda i revizijska presuda koja se osporava apelacijom u cijelosti utemeljena na zakonu. Osim toga, tuženi je napomenuo da se apelant poziva na kolektivne ugovore čiji potpisnik nije tuženi, pa ga ne mogu niti obvezivati. Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog prometa (potpisan s jedne strane Vlada FBiH – Federalno ministarstvo prometa i komunikacija i s druge strane Sindikat BH Pošta i apelant) je sklopljen 2006. godine i u njemu je kao poslodavac naveden HPT, iako ovaj subjekt ne postoji od kraja 2002. godine, kada je došlo do razdvajanja društva na dvije pravne osobe.

14. Umješač je naveo da je Kantonalni sud, a posebno Vrhovni sud, pravilno postupio i donio sasvim utemeljenu i na važećim zakonskim propisima zasnovanu odluku i da nije došlo do kršenja apelantovih prava ni u kojem smislu. Smatra da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao svoj tužbeni zahtjev niti po osnovi, a niti po visini, jer u konkretnom slučaju postupanjem Vrhovnog suda nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

15. Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog prometa („Službene novine FBiH“ broj 1/07) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 77.

Shodno članku 217. Zakona o gospodarskim društvima u Federaciji BiH, Statutima Dioničkog društva BH Telecom Sarajevo i Javnog poduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar, Poslodavac (BHT i HT) će, predvidjeti posebnu emisiju dionica i to:

- za zaposlenike BHP d.o.o. Sarajevo - dionice BHT d.d. Sarajevo,

- za zaposlenike HP Mostar - dionice HT d.o.o. Mostar, u visini od 5 % osnovnog kapitala Dioničkog društva BH Telecom i Javnog poduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar koje će biti prenesene i na zaposlenike BHP-a i HP-a.

16. Kolektivni ugovor za područje telekomunikacija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 78/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 84.

Sukladno članku 217. Zakona o gospodarskim društvima u Federaciji Bosne i Hercegovine, statutima Dioničkog društva BH Telecom Sarajevo i Javnog poduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar, Poslodavac će predvidjeti posebnu emisiju dionica za radnike u visini od 5% osnovnog kapitala Dioničkog društva BH Telecom Sarajevo i Javnog poduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar koje će biti prenesene na radnike.

17. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravak, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravak, 7/09 – ispravak, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

5. Dionice uposlenih Članak 217. st. 1. i 2.

Statutom dioničkog društva može se utvrditi mogućnost izdavanja posebnog roda dionica za uposlene, odlukom skupštine iz članka 131. ili odlukom nadzornog odbora iz članka 132. ovog zakona, donesenom na temelju i u okviru odluke skupštine iz članka 131. ovog zakona kojom je izvršen raspored dobiti za tu namjenu.

Zbroj nominalnih vrijednosti svih dionica za uposlene ne može biti veći od 5% temeljnog kapitala dioničkog društva.

18. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 81/15 i 75/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 129. stavak (1) (Povećanje temeljnog kapitala) (1) Povećanje temeljnog kapitala vrši se na temelju odluke koju, na prijedlog nadzornog odbora, donosi skupština dioničkog društva dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa, po svakoj klasi dionica.

Članak 130. stavak (1) toč. a) i c) (Drugi načini povećanja temeljnog kapitala) (1) Nadzorni odbor dioničkog društva može statutom ili odlukom skupštine biti ovlašten za donošenje odluke o povećanju temeljnog kapitala, i to:

a) emisijom novih dionica;

c) emisijom dionica za uposlene iz dobiti;

Članak 206. stavak (4) (Uvjeti i način stjecanja, prijenosa i otkupa dionica) (4) Uvjeti i način stjecanja, prijenosa i otkupa dionica uposlenika bliže se uređuje odlukom o emisiji, sukladno statutu dioničkog društva.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 153575 18 Rev od 4. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje obveze tuženog da izvrši emisiju dionica u korist uposlenika HP Mostar čije interese u konkretnom postupku je zastupao apelant, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu. Smatra da je na temelju zakonskih i podzakonskih odredbi ovlašten zahtijevati ispunjenje odredbi Kolektivnog ugovora, pogotovo jer se radi o pravima koja se izravno odnose na radnike.

28. U svezi s apelacijskim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

30. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložili da je ostvarenje prava iz Kolektivnog ugovora, koje se odnosi na stjecanje dionica, uvjetovano donošenjem odluka Skupštine dioničkog društva ili Nadzornog odbora dioničkog društva (ovlaštenog Statutom ili odlukom Skupštine) o povećanju temeljnog kapitala emisijom dionica za uposlene iz dobiti, iz čl. 129. i 130. važećeg ZPD-a. Zatim donošenjem odluke o emisiji dionica, kojom se uređuju uvjeti i način stjecanja prijenosa i otkupa dionica, u smislu članka 206. stavak 4. ZPD-a, te u konačnom, izdavanjem (emisijom) dionica kao vrijednosnih papira zatvorenom ponudom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na svoj stav iz Odluke broj 65 0 Rs 499246 16 Spp od 10. ožujka 2017. godine prema kojem „zaštitu svojih prava iz članka 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u Federaciji BiH u smislu prijenosa pripadajućeg dijela dionica ili isplate protuvrijednosti u novcu radnik BH Telecom d.d. Sarajevo u sudskom postupku može tražiti tek nakon provedene emisije dionica, jer tek tada stječe aktivnu legitimaciju u individualnom građanskom sporu“. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naglasio da je pravo uposlenika HP Mostar na sudsku zaštitu ostvarivo samo u dijelu obveze poslodavca da na njih prenese dionice posebne klase, nakon što njihova emisija bude izvršena u skladu sa zakonskim propisima, odnosno kada bude izvršena emisija dionica za uposlene, tek tada će moći zahtijevati ispunjenje obveze prema uposlenicima HP Mostar iz predmetnog kolektivnog ugovora.

31. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što je prošlo više od 14 godina od kada je tuženi bio dužan izvršiti odredbu članka 77. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa, Ustavni sud zapaža da predmetnim ugovorom nije određen rok za emisiju dionica, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja (kada tim ugovorom nije preciziran rok u kojem se emisija mora izvršiti, a što je, između ostalog, rezultat pregovaranja apelanta na strani uposlenika i umješača na strani poslodavca, prilikom zaključenja tog ugovora), smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu također neutemeljeni.

32. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja i raniji stav o istom pravnom pitanju, te je dao jasne razloge glede primjene relevantnih odredaba ZPD-a na predmetnu situaciju. Obrazloženje koje je dano u svezi s navedenim nije proizvoljno.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

34. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud, imajući u vidu zaključke iz prethodnih točaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja apelantove revizije, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelant na temelju Kolektivnog ugovora koji je zaključio s umješačem na strani poslodavca, u skladu s odredbama ZPD-a na koje su se redovni sudovi pozvali, nije stekao pravo vlasništva na dionicama posebne klase, pri čemu apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama (čl. 129., 130. i 206. važećeg ZPD-a, te članka 217. ZPD-a) da će biti udovoljeno tužbenom zahtjevu da se obveže tuženi da izvrši emisiju dionica u korist uposlenika društva HP Mostar. Dakle, apelant će moći zahtijevati ispunjenje obveze prema uposlenicima HP Mostar iz predmetnog kolektivnog ugovora tek kada bude izvršena emisija dionica za uposlene. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka. Prema tome, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu drugostupanjskog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da izvrši emisiju dionica, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a dano obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant nije imao legitimno očekivanje utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama da će steći imovinu koja je bila predmet tužbenog zahtjeva.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić