Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/20 (M.A. i drugi)

Odluka donesena 24. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3156/20

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3156/20, rješavajući apelaciju M. A. i „Špar Merc“ d.o.o. za trgovinu, promet i usluge Kiseljak, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 24. ožujka 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. A. i „Špar Merc“ d.o.o. za trgovinu, promet i usluge Kiseljak podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 028752 20Kž od 2.

lipnja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Prvoapelant M. A. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 21. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 028752 20 Kž od 2. lipnja 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3156/20. Apelant je podneskom od 30. kolovoza 2021. godine tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne apelantu.

2. „Špar Merc“ d.o.o. Kiseljak za trgovinu, promet i usluge (u daljnjem tekstu: drugoapelant), čiji je zakonski zastupnik prvoapelant, podnio je istog dana apelaciju protiv iste presude Suda BiH. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3158/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3156/20 od 8. rujna 2021. godine, kojom je odbio kao neutemeljen prvoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) da dostave odgovore na apelacije. Pozvani su dostavili odgovore, koji su proslijeđeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Prvoapelant (odvjetnik) nije ništa odgovorio, dok se dopis Ustavnog suda upućen prvoapelantu osobno na adresu iz drugoapelantove apelacije, čiji je on zakonski zastupnik, vratio sa naznakom „adresa nepoznata“. Imajući u vidu da su apelacije podnijete protiv istih presuda i da pokreću ista pitanja, u skladu sa odredbom članka 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio apelacije spojiti, voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3156/20.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 028752 18 K od 14. siječnja 2020. godine kojom je prvoapelant proglašen krivim za produljeno kazneno djelo carinske prijevare iz članka 216. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), sve u svezi sa člankom 54. istog zakona i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet (5) godina i izrekao mu kao sporednu novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM. Istom presudom drugoapelant je proglašen odgovornim za produljeno kazneno djelo carinske prijevare iz članka 216. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ, u svezi sa člankom 54., a sve u svezi sa člankom 124. točka c) KZ, pa je sud drugoapelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 200.000,00 KM. Na temelju odredbi čl. 110. i 111. KZ, od drugoapelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 1,381.029,64 KM, koji je drugoapelant dužan uplatiti u korist proračuna BiH. Apelanti su obvezani na plaćanje troškova postupka čiji će iznos Sud BiH utvrditi posebnim rješenjem.

7. U obrazloženju presude u poglavlju „dokazni postupak“ Sud BiH je naveo dokaze optužbe, dokaze obrane, a na stranici 45. Sud BiH je naveo „dokaz Suda na temelju odredbe članka 261. stavak 2. točka e) ZKP-a“ (Zakon o kaznenom postupku BiH, u daljnjem tekstu: ZKP). U tom dijelu Sud BiH je ukazao da je radi razjašnjenja stvari odredio provođenje dokaza po odluci pretresnog vijeća putem procesnopravnog instituta međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima, preko Ministarstva pravde BiH, od nadležnih organa u Kraljevini Nizozemskoj, za pravnu osobu (navedeno ime) Roterdam, i to provjeru autentičnosti 20 faktura te pravne osobe iz Roterdama, po kojima je izvršen stvarni uvoz pošiljki koje se osporavaju od Tužiteljstva BiH, u pravcu njihove autentičnosti (za koje obrana tvrdi da su autentične), te provjeru autentičnosti 24 fakture navedene pravne osobe iz Roterdama, dostavljene od carinskih organa Kraljevine Nizozemske, koje se osporavaju od obrane apelanata u pravcu njihove autentičnosti i zakonitosti u postupku pribavljanja (za koje Tužiteljstvo BiH tvrdi da su autentične i zakonski pribavljene). Sud BiH je 8. srpnja 2019. godine uputio zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći navedenog broja, preko nadležnog Ministarstva pravde BiH, sa pratećim prilozima koji su bili predmet provjere, koja zamolnica je putem međunarodne pravne pomoći dostavljena nadležnim organima u Kraljevini Nizozemskoj.

8. Dopisom Ministarstva pravde BiH Sud BiH je obaviješten da je postupljeno u skladu sa navedenom zamolnicom u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći, te je zaprimio prilog – akt Ministarstva pravde i sigurnosti Kraljevine Nizozemske, navedenog broja. Nakon što je Sud izvršio prijevod dostavljene materijalne dokumentacije vijeće je kao dokaz Suda BiH, u skladu sa člankom 261. stavak 2. točka e), ZKP-a, provelo i uložilo u spis sljedeće dokaze: odgovor države moliteljice (Ustavni sud primjećuje da se ovdje i u nastavku ovog pasusa radi o očiglednoj grešci i da u ovom dijelu gdje stoji „država moliteljica“ trebalo je pisati „zamoljena država“) na nizozemskom jeziku, Operativno tužiteljstvo u Roterdamu, prijevod odgovora države moliteljice na jezik u službenoj upotrebi Suda BiH i zamolnicu Suda BiH upućenu državi moliteljici (ovi dokazi, pribavljeni i provedeni po odluci vijeća, zavedeni su u spisu i označeni pod oznakom DV – dokaz vijeća).

9. Nadalje, u obrazloženju presude u dijelu „sudske odluke“ Sud BiH se pozvao na odredbu čl. 3., 14. i 15. ZKP-a, te je ukazano da je optužnicom (sa izmjenama) prvoapelantu stavljeno na teret da je tijekom 2007. i 2008. godine, koristeći ovlaštenja koja ima kao direktor i odgovorna osoba kod drugoapelanta, postupajući u ime, za račun i u korist drugoapelanta, u namjeri da izbjegne plaćanje carine i drugih dažbina koje se plaćaju prilikom uvoza robe, putem špedicija (imena navedena) podnosio carinskim ispostavama Tomislav-Grad, Gradiška i Kiseljak 20 carinskih prijava za vođenje procedure stavljanja robe u slobodan promet, za uvozno carinjenje 20 pojedinačnih uvoza robe, u koje su bili uneseni neistiniti podaci o vrsti, kvaliteti i tarifnom broju robe, prilažući lažne fakture inodobavljača pravne osobe iz Roterdama, za koje se navodi da je utvrđeno da nisu sačinjene od pravne osobe iz Roterdama, sve opisano pod točkom 1. optužnice, od točke 1.a) do točke 1.t), odnosno od točaka 1.1. do točaka 1.20. (kako to stoji u numeraciji izreke presude). Nadalje, optužba je tvrdila da se originalne fakture pribavljene od carinskih organa Nizozemske, a koje su izdane od ovog izvoznika, po kojima je vršena isporuka robe za uvoznika drugoapelanta, razlikuju od priloženih u pogledu vrijednosti fakture, vrste i kvalitete robe, pri čemu ova vrsta robe – meso podliježe plaćanju carine po drugoj carinskoj stopi i plaćanju posebnih pristojbi – prelevmana, na koji način je prvoapelant oštetio proračun BiH u ukupnom iznosu od 1.381.029,64 KM, a čime bi počinio produljeno kazneno djelo carinske prijevare iz članka 216. stavak 3. KZ, u svezi sa člankom 54. istog zakona. Predmetnom optužnicom drugoapelant se teretio da je raspolagao protupravno ostvarenom imovinskom koristi, koju je u ime, za račun i u korist istog ostvario prvoapelant na temelju osobnog odobrenja, kao direktor tvrtke, čime bi drugoapelant počinilo produljeno kazneno djelo carinske prijevare iz članka 216. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ u svezi sa člankom 54, a sve u svezi sa člankom 124. točka c) KZ.

10. Sud BiH je ukazao na dispoziciju kaznenog djela iz članka 216. stavak 1. KZ i druge relevantne dijelove materijalnog zakona. Također, Sud BiH je utvrdio nesporne činjenice (prvoapelantovo svojstvo, uvoz od drugoapelanta i dr.), te je na stranici 53. naveo „sporne činjenice i pitanja“, i to -1) pitanje autentičnosti faktura na temelju kojih je izvršen uvoz 20 pojedinačnih uvoza robe i 2) pitanje umišljaja na strani prvoapelanta – je li znao (svijest kao element umišljaja) da su navedene fakture koje su predane prilikom ulaska u BiH za drugoapelanta krivotvorene, te je li to prvoapelant htio (element volje), uključujući svijest, volju i htijenje prvoapelanta za nastupanje zabranjene posljedice u vidu izbjegavanja carinskih obveza.

11. Dalje, Sud BiH je naveo iskaze svjedoka koji su iskazivali o načinima vršenja kontrole i pregleda robe, odnosno radu na carinama, te njihovu ocjenu, stranica 58., u odnosu na sporna pitanja koja treba razjasniti – jesu li apelanti prilikom podnošenja carinskih prijava unijeli neistinite podatke i drugo – Sud BiH navodi da je UNOBiH izrazila sumnju u drugoapelantovo poslovanje i zatražila provjeru autentičnosti faktura (i dokazi koji navedeno potvrđuju). Sud BiH (stranica 59.) navodi da se radilo o opravdanoj sumnji carinskih organa u vjerodostojnost faktura, a što je utvrđeno uvidom u akt Carinskog informativnog centra u Roterdamu (konstatirane razlike u vrijednosti na fakturama), a u svezi sa navedenim Sud BiH je doveo u svezu iskaz svjedoka A. P. (uposlenika UNOBiH, str. 58– 60.), kao i izvješće UNOBiH (na temelju kojeg je utvrdio niz indicija koje potvrđuju da je prvoapelant, odnosno drugoapelant prilikom uvoza prilagao lažne carinske isprave, odnosno fakture sa netočnim sadržajem dovodeći u zabludu carinske organe, na koji način je htio postići plaćanje carine u manjem iznosu pribavljajući protupravnu imovinsku korist). Dalje je Sud BiH naveo što je uočeno na fakturama (nepravilnosti), te ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke E. B. (str. 61–62). Na str. 62–64. Sud BiH ukazuje na stav obrane koja je osporavala fakture pribavljene od carinskih organa Kraljevine Nizozemske (nisu autentične) i tvrdila da je svih 20 uvoza izvršeno na temelju originalnih faktura koje je prvoapelant predavao u postupku carinjenja, te da nije došlo do izbjegavanja plaćanja carina, na koje okolnosti je saslušan svjedok M. Z. (veterinarski inspektor) i vještak financijske struke S. K.

12. Uslijed suprotstavljenih teza optužbe i obrane vezano za autentičnost i vjerodostojnost faktura koje su uložene u spis predmeta, a posebno zbog nepotpunog izjašnjenja carinskih organa Kraljevine Nizozemske, Sud BiH je nakon dokaznog postupka strana u postupku, a radi razjašnjenja predmetne stvari, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 261. stavak 2. točka e) ZKP-a odredio provođenje dokaza po odluci vijeća pribavljanjem dokaza putem međunarodne pravne pomoći u pravcu provjere autentičnosti, po tvrdnji Tužiteljstva, lažnih faktura pravne osobe iz Roterdama po kojima je izvršen stvarni uvoz pošiljki, koje se osporavaju od Tužiteljstva u pravcu njihove autentičnosti (za koje obrana tvrdi da su autentične), te provjera autentičnosti faktura pravne osobe iz Roterdama koje su dostavljene od carinskih organa Kraljevine Nizozemske, koje je osporavala obrana, za koje Tužiteljstvo tvrdi da su originalne, autentične i zakonski pribavljene. Sud BiH se odlučio za izvođenje ovog dokaza jer je ovaj dokaz bio neophodan za razjašnjavanje ove pravne stvari, a optužba i obrana su propustile predložiti provođenje ovog dokaza. Dakle, bilo je neophodno da se razjasni optužna tvrdnja iz spomenutog dokaza Tužiteljstva pod oznakom DT-15, da fakture koje su prikazane carinskim organima Bosne i Hercegovine nisu ispravne i nisu vjerodostojne, budući da se ova optužna tvrdnja temeljila na ,,vjerojatnosti“ koja se morala u nastavku dokaznog postupka razjasniti do stepena izvjesnosti, sve kako bi se donijela zakonita, pravilna i pravedna sudska odluka.

13. Dalje je Sud BiH analizirao predmetni dokaz koji je dostavljen putem međunarodne pravne pomoći i naveo proceduru: da pravna osoba iz Roterdama nije posjedovala dokumentaciju iz relevantnog razdoblja, istražitelj je upućen na pravnu osobu koja vodi računovodstvo za pravnu osobu iz Roterdama, te je saslušao L. K., vlasnika navedene tvrtke koja se bavi računovodstvom. Ovaj svjedok je naveo da mu je poznat drugoapelant, te da je tijekom 2007. i 2008. godine bio klijent pravne osobe iz Roterdama, te se očitovao na dvije grupe faktura koje su ovom svjedoku predočene (stranica 65.) ukazujući da su realizirane sve transakcije iz prve skupine faktura, a iz druge nisu, a tu se radi o fakturama koje je prvoapelant predočio u postupku carinjenja.

14. Sud BiH je dalje naveo da je obrana osporavala kao neautentične one fakture koje je Tužiteljstvo smatralo autentičnim, te je obrana ukazivala da fakture nisu ovjerene od inozemnog dobavljača, odnosno izdavatelja, a koji prigovor je Sud BiH odbio kao neutemeljen ukazujući da se radi o dokumentaciji pribavljenoj po osnovi međunarodne pravne pomoći (stranica 66.), dakle po zakonitoj proceduri dostavljanja autentične i vjerodostojne dokumentacije putem ovlaštenih organa, a što je dovedeno opet u svezu sa iskazom svjedoka A. P. Također, Sud BiH nije prihvatio navod obrane da se na rezultatima međunarodne pomoći ne može izvesti zaključak o autentičnosti dokumentacije izvan svake razumne sumnje (originalna poslovna dokumentacija pravne osobe iz Roterdama ne postoji). Sud BiH je prihvatio kao pouzdan iskaz svjedoka L. K. kao osobe koja je profesionalna, obučena i dovoljno iskusna u prepoznavanju autentičnosti faktura, zbog čega je u stanju na pouzdan način razlikovati autentične od lažnih faktura. Zbog navedenog je cijenio da činjenica nepostojanja originalne dokumentacije ne može dovesti u pitanje točnost i istinitost tvrdnji ove osobe, kao i da nije potrebno izvršiti grafološko vještačenje autentičnosti faktura. I navode obrane kojim se osporava kredibilitet ove osobe Sud BiH je cijenio paušalnim i neutemeljenim, ukazujući na postupanje po zahtjevu za pružanje međunarodne pravne pomoći u skladu sa zakonodavstvom zamoljene države (identifikacija i upoznavanje sa pravima i dr.). Sud BiH je naveo da stranke, kao i zastupnik drugoapelanta nisu predložili pozivanje L. K. pred Sud BiH radi neposrednog saslušanja u svojstvu svjedoka, zbog čega se ni sud nije odlučio za neposredno saslušanje ove osobe, te je smatrao da bi to samo dovelo do odugovlačenja postupka u situaciji kada je vijeće ocijenilo da su pribavljeni rezultati međunarodne pravne pomoći zakoniti, jasni i dovoljni za zaključivanje. Na stranici 68. Sud BiH je naveo da se uvjerio da su fakture lažne i neposrednim uvidom u njih, uspoređujući ih sa fakturama koje su pribavljene putem međunarodne pravne pomoći.

15. Prihvaćanjem kao istinitih i točnih rezultata međunarodne pravne pomoći i dovodeći ih u svezu sa prihvaćenim iskazom svjedoka A. P., te prihvaćanjem rezultata međunarodne pravne pomoći u tijeku istrage koja je pružena od Carinske uprave Nizozemske, odnosno Carinskog informativnog centra Roterdam, kao i na temelju uvida u sve fakture, Sud BiH je izvan svake razumne sumnje utvrdio da je svih 20 faktura na temelju kojih je izvršen uvoz drugoapelanta lažno, odnosno da one ne potječu od inodobavljača pravne osobe iz Roterdama, jer su ove fakture sačinjene na lažnim obrascima i pogrešnom štampom i metodologijom, te su sadržavale lažne podatke na ime količine i vrste robe, a na temelju kojih je sačinjeno 20 carinskih prijava za vođenje procedure stavljanja robe u slobodan promet za uvozno carinjenje 20 pojedinačnih uvoza robe. Nadalje, u svezi sa navedenim zaključkom vijeće se posebno osvrnulo na materijalnu dokumentaciju uloženu u spis, i to pregled faktura pravne osobe iz Roterdama – Tabela Porezne uprave Nizozemske i Karticu kupca drugoapelanta, koja se vodi kod Porezne uprave Nizozemske dovodeći ih u izravnu vezu sa iskazom svjedoka A. P. i vještaka E. B., te je detaljnom analizom utvrdio da je drugoapelant u postupku plaćanja dobavljaču uvijek plaćao daleko veće iznose od onih koji su naznačeni u fakturama koji su bili predmet kontrole carinskih organa, a što je sve detaljno pojasnio (na str. 69–72.). Da se radilo o lažnim fakturama Sud BiH je zaključio na temelju identičnog međunarodnog teretnog lista koji je bio identičan broju fakture (u 19 faktura), što je nemoguće, kao i da fakture (18 faktura) nisu bile ovjerene pečatom carinske službe u Sloveniji (standardna procedura posljednje zemlje iz EU), što implicira na zaključak da su stvarne fakture prije ulaska u BiH zamijenjene onima koje su predavane carinskim organima u BiH, uz prvoapelantovo znanje, svijest i volju. Dalje je Sud BiH naveo zašto je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka optužbe (za iznos počinjene štete), te zašto nije poklonio vjeru vještaku obrane (stranica 73.), ali i svjedoku obrane M. Z. (stranica 74.). Također, vijeće je navelo da je ostalo nejasno tko je sačinio lažne fakture, ali navedene činjenice nije smatralo od značaja, budući da je nesumnjivo utvrđeno da to nije moglo bez znanja, volje i svijesti prvoapelanta koji je jedini ili u najvećoj mjeri imao interes za opisane protuzakonite radnje carinske prevare, dok je drugoapelant koristio tako pribavljenu imovinsku korist. Dalje, odgovarajući na pitanje umišljaja i svijesti na strani prvoapelanta te je li on htio nastupanje zabranjene posljedice, Sud BiH je zaključio (opet ukazujući na dokaze na temelju kojih je to zaključio, str. 75–77.), da iz svega do sada navedenog proizlazi da je prvoapelant bio upoznat sa procedurom i zakonskim i podzakonskim pravilima uvoza, ovlaštenjima, obvezama i odgovornostima drugoapelanta i odgovorne osobe u pravnoj osobi, kao i to da je on jedini bio odgovoran i zainteresiran, posebno kao vlasnik drugoapelanta i odgovorna osoba za sve radnje koje su poduzimane u ime i za račun drugoapelanta, što dovodi do konačnog zaključka da je u konkretnom slučaju znao za krivotvorene fakture, te htio ih za izbjegavanje plaćanja dažbina. Dakle, odlučna činjenica je ta da su lažne carinske isprave predane nadležnom carinskom organu u ime i za račun drugoapelanta sve uz prvoapelantovo znanje, svijest i volju. Sud BiH je naveo i ekonomsko-imovinski interes apelanata kao uvoznika da na uvezenu robu plate manje carinske dažbine, odnosno da u što većoj mjeri ostvare sve moguće pogodnosti u svezi sa ostvarivanjem dobiti, odnosno profita, a što je smisao i cilj poslovanja u tržišnoj ekonomiji, dok druge osobe izvoznik – dobavljač, vozač, špediter ili druga osoba kod drugoapelanta navedenim radnjama nisu imali imovinske koristi (str. 77–80.). Sud BiH je dao razloge za odluku o kaznenopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem kaznenog djela.

16. Sud BiH, rješavajući po žalbama apelanata, donio je Presudu broj S1 2 K 028752 20 Kž od 2. lipnja 2020. godine kojom je (I) odbijena kao neutemeljena drugoapelantova žalba; (II) djelomično uvažena prvoapelantova žalba, te je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na kaznenopravnu sankciju na način da je zbog kaznenog djela carinske prijevare iz članka 216. stavak 3. u svezi sa stavkom l. KZ, te u svezi sa člankom 54. KZ, za koje je proglašen krivim, prvoapelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, i kao sporedna izrečena novčana kazna od 30.000 KM. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

17. U obrazloženju rješenja Sud BiH je ukazao na žalbene navode apelanata o nezakonitom i proizvoljnom pribavljanju dokaza putem međunarodne pravne pomoći, pri čemu je problematiziran iskaz svjedoka L. K., a obrana je osporavala legitimitet svjedoka i dovodila u pitanje njegov kredibilitet, te navodila da činjenica da dokumentacija koja je proslijeđena od carinskih organa Kraljevine Nizozemske ne znači automatski i da je u potpunosti originalna, kao i da tvrdnja svjedoka po sjećanju (koja je faktura lažna, a koja nije) nije valjan zaključak.

18. U svezi s navedenim, Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda iznijet u Odluci broj U 22/14 od 4. prosinca 2014. godine. Dalje je ukazao da se prvostupanjski sud izvođenjem dokaza u smislu članka 261. stavak 2. točka e) ZKP-a nije stavio na stranu Tužiteljstva, već je iskoristio svoje zakonsko ovlaštenje, pri čemu sudu nije bila poznata dokazna snaga dokaza koji su predmet pribavljanja, odnosno sud nije bio prethodno upoznat hoće li ovi dokazi biti od koristi Tužiteljstvu ili obrani. Kada je u pitanju iskaz svjedoka L .K., Sud BiH je naveo da zakonitost prikupljanja ovog dokaza putem međunarodne pravne pomoći nije dovedena u pitanje, pozivajući se na stav Ustavnog suda iznijet u Odluci broj AP 4935/16. Naime, Sud BiH je naveo da se radi o prikupljanju podataka iz Kraljevine Nizozemske, čiji je nadležni organ pružio pravnu pomoć na način da je izvršio provjeru autentičnosti spornih faktura, te je u tom smislu pribavljen iskaz ovog svjedoka, a što je učinjeno u skladu sa zakonodavstvom Nizozemske. Dalje, kada su u pitanju žalbeni navodi da je obrani onemogućeno da unakrsno ispita ovog svjedoka, Sud BiH je ukazao da obrana prilikom uvođenja izjave svjedoka u dokaznu građu nije izražavala protivljenje, niti je iznijela bilo kakve dodatne dokazne prijedloge u smislu predlaganja neposrednog saslušanja ovog svjedoka. Iako teret dokazivanja nije na obrani, u smislu da dokazuje da optuženi nije kriv, ipak i obrana treba dokazati svoje tvrdnje jer u suprotnom ne bi ni bili predviđeni dokazi obrane u smislu članka 261. stavak 2. točka b) ZKP-a. Ako je zaista za obranu bila upitna vjerodostojnost dokaza koji su dobiveni putem međunarodne pravne pomoći, a oni su izvedeni na pretresu pred sudom, onda je obrana mogla dokazivati svoje tvrdnje pa sama ponuditi i provesti dokaze da dokaže suprotno ili predložiti dokaze za koje tvrdi da ih Tužiteljstvo nije provodilo.

19. Sud BiH je ukazao na navod obrane iz žalbe da nije izveden niti jedan dokaz u pogledu prvoapelantove svijesti o lažnim fakturama i dovođenju carinskih organa u zabludu, ukazujući da apelanti nisu imali stvarnu ulogu u pribavljanju dokumentacije. Sud BiH je na stranici 14. naveo (ukazujući na zakonsku definiciju kaznenog djela) da je u izreci presude opisano da je prvoapelant postupao s ciljem da izbjegne plaćanje carine i drugih dažbina koje se plaćaju prilikom uvoza na način da je podnosio lažne fakture, čime su carinski organi dovedeni u zabludu, a iz čega proizlazi njegova namjera, odnosno svijest o protupravnosti djela. Pri tome, kada se govori o prvoapelantovoj svijesti do izražaja dolazi njegova uloga s obzirom na to da je on kontinuirano dulje vrijeme uvozio robu koja je carinjena na temelju krivotvorenih faktura. Bez obzira što nije osobno predavao dokumentaciju carinskim organima, to je učinjeno u ime drugoapelanta, čiji je on direktor, a što ukazuje da je prvoapelant kao zakonski zastupnik odgovarao za sadržaj i točnost podnesene dokumentacije, te je nelogično da je to učinjeno mimo njegove znanja i volje. Sud BiH nije prihvatio navode obrane o nepostojanju svijesti kod prvoapelanta, pa time i izostanku bitnog obilježja ovog djela s obzirom na to da se radilo o očito prethodno planiranim radnjama koje će biti učestalo ponavljane, a što jasno ukazuje da je prvoapelant od samog početka bio upoznat o protupravnosti svojih postupaka, te od njih nije odustajao, iz kojih razloga je žalba u ovom dijelu odbijena kao neutemeljena.

20. Dalje je Sud BiH naveo detaljno navode iz žalbi apelanata koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, za što je dao svoje obrazloženje (str. 20–23.) navodeći, između ostalog, da je obrana selektivno pristupala provedenim dokazima, pozivajući se na iskaze svjedoka carinskog službenika, ali da je prvostupanjsko vijeće dalo detaljnu ocjenu provedenih dokaza, posebno krivotvorene dokumentacije i drugih dokaza u svezi sa dokumentacijom, što je bilo od odlučujućeg značaja; da su službenici UNO-a posumnjali u autentičnost podataka prilikom kontrole dokumentacije koja je bila predmet carinskog postupka, nakon čega je pribavljena dokumentacija iz Kraljevine Nizozemske; izvršena je provjera spornih faktura kojom prilikom je utvrđena razlika u fakturama koje je izdala pravna osoba iz Roterdama i faktura koje su predane carinskim organima BiH. Dakle, nakon pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći prvostupanjsko vijeće je izvan svake razumne sumnje utvrdilo da se radi o lažnim fakturama, što je rezultiralo odlukom o krivici i odgovornosti apelanata. Sud BiH je naveo da su neutemeljeni navodi iz žalbe da prvostupanjski sud nije dao uvjerljive razloge zašto ne prihvaća iskaze svjedoka i vještaka obrane. Sud BiH je ukazao da je u prvostupanjskoj presudi navedeno da prvoapelant nije osobno predavao krivotvorene fakture, ali da ne stoje navodi da nije poduzeo te radnje jer je on drugoapelantov zakonski zastupnik pa je nelogično da se proces carinjenja odvija mimo njegovog znanja, ukazujući i na interes. Konačno, Sud BiH je smatrao neutemeljenim navode iz žalbe da nema dokaza da je prvoapelant robu platio po originalnim fakturama, koje je izdala pravna osoba iz Roterdama, što je doveo u svezi sa iskazom svjedoka A. P. Zbog svega navedenog je zaključeno da obrana nije dovela u pitanje zaključak o prvoapelantovoj krivici.

21. Dalje je navedeno zašto odluka o kazni prvoapelantu nije dobro odmjerena, za što je dano obrazloženje (stranica 25.), kao i zašto je odbio drugoapelantovu žalbu (stranica 26.) i zašto smatra neutemeljenim navode iz žalbe u pogledu oduzimanje imovinske koristi (stranica 27.). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Prvoapelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prvoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku i pouzdane dokaze. Pri tome, apelant problematizira dokaze dobivene putem međunarodne pravne pomoći u smislu njihove zakonitosti. Prvoapelant ukazuje da su ti dokazi pročitani na raspravi i da mu nije dana mogućnost da se na njih izjasni. Prvoapelant smatra da sud nije brižljivo cijenio dokaze, niti razmotrio žalbene navode od suštinskog značaja za ovu pravnu stvar, kao i da obrazloženje ne zadovoljava standarde, te da se presuda temelji na pretpostavkama i nevalidnim dokazima. Prvoapelant upućuje na odredbe čl. 262., 272. i 273. ZKP-a u skladu sa kojima nije postupao sud, već je nezakonitim i proizvoljnim pribavljanjem dokaza putem međunarodne pomoći apelantu povrijedio pravo na obranu, te utemeljio presudu na nezakonito pribavljenom dokazu. Prvoapelant dalje navodi da je obrana osporavala kredibilitet svjedoka L. K., te se pita kako sud može prihvatiti kao uvjerljiv i vjerodostojan iskaz svjedoka koji iskaz daje na temelju sjećanja, a ne na temelju argumenata. Naime, svjedok je naveo da je materijalna i digitalna dokumentacija uništena za 2007. i 2008. godinu. Povodom pokazanih faktura ovaj svjedok se izjašnjavao po sjećanju. Naime, iako je proteklo punih 13 godina od izdavanja faktura, izjavio je da se radi o kopijama originalnih faktura pa apelant postavlja pitanje na temelju čega to tvrdi. Potvrdio je da na navodno lažnim fakturama prepoznaje pečat sa adresom pravne osobe iz Roterdama, ali da mu je potpis preko pečata nepoznat pa prvoapelant postavlja pitanje kako je moguće da je prvoapelant ili netko drugi tko je imao izravne veze sa popunjavanjem dokumentacije, odnosno špediteri mogao upotrijebiti originalni pečat tvrtke iz Nizozemske kad je potpuno jasno tko može i na koji način uopće raspolagati pečatom tvrtke iz Nizozemske. Svjedok je potvrdio da su fakture sa crvenim pečatom Carinskog informacijskog centra Nizozemske kopije faktura od originala, a to tvrdi bez prezentacije originala koji jedino mogu biti osnova za analizu i uspoređivanje što je kopija, a što original fakture. Dakle, ni na ovaj način Tužiteljstvo izvan svake razumne sumnje nije dokazalo da su fakture koje je drugoapelant predavao carinskim organima BiH prilikom uvoza spornih pošiljki u dvadeset uvoza opisanih u izreci predmetne optužnice lažne. Navedene fakture sa crvenim pečatom Carinskog informacijskog centra Nizozemske se ne mogu smatrati zakonitim dokazom. To što se radi o dokumentaciji koja je proslijeđena od carinskih organa Nizozemske ne znači automatski da je ta dokumentacija u potpunosti originalna (ne samo po svojoj formi i pečatu nego i svom sadržaju). Tužiteljstvo, a ne sud, moralo je dokazati da su fakture lažne, te je u tu svrhu Tužiteljstvo moralo pribaviti autentične fakture. Zbog postupaka suda (pribavljanja dokaza), navodi da je sud preuzeo ulogu Tužiteljstva i drugo, što detaljno navodi u apelaciji. Apelant ukazuje da je Sud BiH poklonio vjeru svjedocima optužbe (koji su istaknuli da nikada nisu vidjeli prvoapelanta i nikada nije vršio pritisak na carinike i druge), a u odnosu na svjedoke obrane i vještačenje koje je provedeno po zahtjevu obrane nije jasno naveo zašto nije njima poklonio vjeru. Također, prema prvoapelantovom mišljenju, povrijeđeno je načelo in dubio pro reo (nerazjašnjeno sačinjavanje fakture), u obrazloženju presude izostao je stav u pogledu nerazriješenih pravnih pitanja obrane počevši od kvalifikacije kaznenog djela, kao i subjektivnog odnosa prvoapelanta, odluke o troškovima postupka, odluke o kazni i drugo, što detaljnije navodi u apelaciji. Smatra da je Tužiteljstvo bilo favorizirano od suda i da je sud bio pristran.

23. Drugoapelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje, sa istim navodima kao prvoapelant, s tim što je u odnosu na drugoapelanta navedeno da ne postoje činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da je pravna osoba raspolagala imovinskom koristi, koju je u njeno ime, za račun i u korist pribavio prvoapelant, što čini izreku presude nerazumljivom. Izreka presude je nerazumljiva i ne sadrži subjektivne elemente koji određuju predmetno kazneno djelo za koje je drugoapelant proglašen krivim.

b)Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelacije Sud BiH navodi da ostaje pri svojim navodima, stavovima i zaključcima koje je iznio u drugostupanjskoj presudi, te je mišljenja da ni u kojem slučaju nisu povrijeđene odredbe članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

25. U odgovoru na apelacije Tužiteljstvo je navelo da su provedeni dokazi optužbe, obrane i suda, što je rezultiralo utvrđivanjem svih bitnih činjenica koje su važne za donošenje odluke, te je po mišljenju Tužiteljstva Sud BiH potpuno i pravilno ocijenio izvedene dokaze i utvrdio stvarno činjenično stanje.

V.Relevantni propisi

26. Kazneni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21):

Produljeno kazneno djelo Članak 54.

(1) Odredbe ovoga Zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kada počinitelj počini produljeno kazneno djelo.

(2) Produljeno kazneno djelo je počinjeno kad je počinitelj s namjerom počinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produljenom kaznenom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Temelji odgovornosti pravne osobe Članak 124. točka c) Za kazneno djelo koje je počinitelj počinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:

c) ili kada pravna osoba raspolaže protupravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale kaznenim djelom;

Carinska prijevara Članak 216. st. (1) i (3) (1) Tko s ciljem da on ili tko drugi izbjegne plaćanje carine ili drugih davanja koja se plaćaju pri uvozu robe a čiji iznos prelazi 5.000 KM, izradi ili preda carinskom tijelu krivotvorenu carinsku ispravu, uvjerenje ili drugu ispravu koja je lažna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ako obveza iz stavka 1. ovoga članka prelazi iznos od 80.000 KM, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

27. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka OUSBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na istovjetan način i svakoj stranci pružiti istovjetne mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, Tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužna su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje osumnjičenika odnosno optuženika terete, tako i one koje mu idu u korist.

Odjeljak 7 - Dokazni postupak Članak 261. stavak (2) točka e) Izvođenje dokaza (2) Osim ako sudac odnosno vijeće u interesu pravičnosti ne odredi drugačije, dokazi se na glavnoj raspravi izvode sljedećim redom:

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, Članak 272. stavak (1) Ispitivanje izvan sudnice (1) Ako se tijekom suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti doći pred Sud, ili da bi njegov dolazak bio povezan s nerazmjernim teškoćama, sudac odnosno predsjednik vijeća može naložiti da se svjedok ili vještak ispita izvan sudnice, ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim. Sudac odnosno predsjednik vijeća, stranke i branitelj će nazočiti ispitivanju, koje će se provesti sukladno članku 262. ovoga Zakona.

Članak 273. stavak (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 24. lipnja 2020. godine, a apelacije su podnesene 21. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju navedene presude Suda BiH tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. st. 1. i 3.(d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

35. Predmetni postupak se odnosi na osporavanje pravomoćne presude kojom su apelanti proglašeni krivim i odgovornim za kazneno djelo u kaznenom postupku, odnosno utemeljenosti kaznene optužbe, te, stoga, oni u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

36. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

37. Ustavni sud bi najprije trebao odgovoriti na pitanje pristranosti suda, na koju apelanti ukazuju (prethodno ukazujući u apelaciji na sudske stavove iz osporenih odluka), zbog kojih sumnjaju u nepristranost i objektivnost i favoriziranje Tužiteljstva od suda. Pri tome, Ustavni sud primjećuje, po načinu na koji je koncipiran ovaj navod, da se on u suštini odnosi na opće nezadovoljstvo apelanata u odnosu na provedeni postupak, obrazloženje, dokaze koje je proveo sud i drugo. Ustavni sud dalje primjećuje da apelanti smatraju da je sud, dakle očigledno i prvostupanjski i drugostupanjski, generalno bio pristran. Iz navedenog proizlazi da apelanti osporavaju subjektivnu nepristranost svih sudaca koji su sudjelovali u donošenju prvostupanjske i drugostupanjske odluke. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili osobna nepristranost suca pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S obzirom na to da apelanti, osim navedenih tvrdnji, ne nude uvjerljive argumente koji bi ukazivali da je Sud BiH, i to prvostupanjsko vijeće, pa zatim apelacijsko vijeće, u konkretnom slučaju postupao pristrano, Ustavni sud ove navode apelanata smatra neutemeljenim.

38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je akcent cijele apelacije uglavnom stavljen na činjenicu da je sud izveo sudske dokaze, da se radi o dokazima koji su pribavljeni „nezakonito“ i proizvoljno. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su iste navode apelanti isticali i tijekom kaznenog postupka. Sud BiH je jasno naveo da je, u skladu sa člankom 261. stavak e) ZKP-a, iskoristio svoje pravo na izvođenje dokaza. Razlog za navedeno je bila „vjerojatnost“ izrečena u pribavljenoj dokumentaciji od Kraljevine Nizozemske („vjerojatno da fakture koje su prikazane carinskim organima Bosne i Hercegovine nisu ispravne i nisu vjerodostojne“). Dalje je opisan proces dobivanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći kojem je sud poklonio dosta pažnje prilikom donošenja obrazloženje osporene odluke. Tako je navedeno da je zamoljeni nadležni organ pružio pravnu pomoć na način što je izvršio provjeru autentičnosti spornih faktura, te je u tom pravcu pribavljen iskaz svjedoka L. K. (čija je svojstva i ulogu u svemu Sud BiH detaljno razjasnio).

39. Apelanti osporavaju navedene dokaze problematizirajući da svjedoka nisu mogli ispitati, kao i da je svjedok dao iskaz „na temelju sjećanja, a ne argumenata“, te osporavaju sam kredibilitet svjedoka (je li se legitimirao). Dokumentaciju pribavljenu putem međunarodne pomoći apelanti osporavaju navodeći da iako je dostavljena od carinskog organa Nizozemske ne znači automatski i da je original, kao i da nije ovjerena od izdavača (pravne osobe iz Roterdama) nego od Carinskog informacijskog centra Nizozemske.

40. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH (prvostupanjski, a zatim drugostupanjski sud) dao jasne razloge za svoje odluke, ukazujući na relevantne odredbe procesnog prava. Dakle, sud je jasno naveo da su činjenice nakon provedenih dokaza optužbe i obrane ostale nerazjašnjenje, te je iskoristio zakonsko ovlaštenje iz članka 261. stavak e) ZKP-a. Pri tome je Sud BiH naveo da mu nije bila poznata dokazna snaga pribavljenih dokaza. Sud BiH je ukazao na zakonitost prikupljanja dokaza, putem međunarodne pravne pomoći, koja nije dovedena u pitanje navodima apelanata. Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda u apelaciji broj AP 4935/16, od 19. prosinca 2018. godine, ukazujući da nije dovedena u pitanje „prihvatljivost“ provedenih dokaza jer nisu suprotni temeljnim načelima domaćeg pravnog poretka i načelima međunarodnih akata o zaštiti ljudskih prava. Ustavni sud nema razloga da odustane od svog ranije zauzetog stava ili da donese drugačiju odluku u ovom predmetu. U suštini, apelanti su očigledno nezadovoljni odlukom, pa pokušavaju problematizirati na sve moguće načine dokaze koji su bili osnova za odluku o krivici i odgovornosti apelanata. Tako apelanti pokušavaju ukazati da je problematično što „svjedok odgovara po sjećanju“, iako svjedoci gotovo uvijek i svjedoče na temelju sjećanja za informacije za koje su imali osobna i neposredna zapažanja. Isto je i sa pokušajem da se problematizira i pribavljena dokumentacija od carinskih organa Nizozemske, sa navodom da iako je pribavljena nije nužno original, te se dakle radi o jednom uopćenom i paušalnom navodu, koji, kako je i sud naveo, nije doveo u pitanje zaključke suda, te je sud i u odnosu na pribavljenu dokumentaciju ovjerenu crvenim pečatom ukazao na iskaz svjedoka A. P. Imajući u vidu navod obrane da apelant nije mogao ispitati svjedoka L. K. jer ga sud nije pozvao, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud jasno naveo da su nadležni organi Kraljevine Nizozemske prilikom pružanja međunarodne pravne pomoći, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, saslušali L. K. u svojstvu svjedoka, te je Sud BiH prihvatio ovaj dokaz kao zakonit, potpun i pravilan. Pri tome, Sud BiH je jasno naveo da je cijenio da su materijalni dokazi dobiveni putem međunarodne pravne pomoći zakoniti jasni i dovoljni, a stranke i branitelj nisu predložili pozivanje navedenog svjedoka, te se ni sud nije odlučio na navedeno, ukazujući da bi pozivanje samo odugovlačilo postupak. Sud BiH je istaknuo da je ovaj svjedok nepristran i nije ničim motiviran govoriti drugačije od onog što je izjavio, jasno ukazujući da je ocjena ovog dokaza vršena kako pojedinačno tako i u svezi sa ostalim dokazima.

41. Dakle, imajući u vidu način na koji su apelanti koncipirali povredu prava na pravično suđenje – osporavajući mogućnost suda da pribavi „svoje“ dokaze (suda), te dalje osporavajući te dobivene dokaze, o čemu se sud detaljno i jasno izjasnio, a obrazloženje suda se ni u jednom dijelu ne čini proizvoljno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata.

42. U odnosu na navod apelanata da sud nije dao jasne razloge zbog čega nije poklonio vjeru dokazima obrane (svjedoku M. Z. i vještaku S. K.), Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, navodi da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene (prvenstveno) prvostupanjske presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, i to optužbe, obrane i dokaza koje je proveo sud. Tako je u dijelu presude „analiza i ocjena dokaza […]“ na str. 62–64. naveden iskaz svjedoka M. Z., kao i nalaz i mišljenje vještaka obrane. Sud BiH je opisao postupak analize dokaza kojima je poklonio vjeru i zaključio izvan svake razumne sumnje da je prvoapelant na temelju lažnih faktura izvršio prijavljivanje pošiljki navedene carinske vrijednosti, za šta su posljedično naplaćene carine u navedenom iznosu, na koji način je izbjegnuto plaćanje stvarnih carinskih dadžbina, čime je oštećen proračun u preciziranom iznosu, te je na stranici 73. navedeno zašto je vještaku E. B. poklonjena vjera, dok je nalaz vještaka S. K. ocijenjen kao neuvjerljiv i neutemeljen, posebno imajuću u vidu „kontradiktornosti sa odlučnim činjenicama koje proizlaze iz uloženih materijalnih dokaza“. Na stranici 74. Sud BiH je naveo da iz navedenih razloga (koje je prethodno detaljno naveo) nije poklonio vjeru svjedoku M. Z., ukazujući da je iskaz ovog svjedoka usmjeren na smanjenje kaznene odgovornosti apelanata, ali „eventualno posljedično i vlastite odgovornosti“. Dakle, kada se presuda čita cjelovito jasno je da je sud dao dovoljne i jasne razloge zašto svjedoku i vještaku obrane nije poklonio vjeru. Iz svega navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Sud BiH na jednak način tretirao apelante i Tužiteljstvo, pruživši im jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi sa drugim provedenim dokazima, kao i razloge zašto nije prihvatio dokaze obrane.

44. Dakle, suprotno tvrdnjama apelanata, zaključak o krivnji i odgovornosti apelanata utemeljen je na dokazima koji nisu pribavljeni nezakonito i ocjenom izvedenih dokaza na glavnom pretresu, za šta je prvostupanjski sud dao obrazloženje koje je potvrđeno i od apelacijskog vijeća, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke, suprotno apelacijskim navodima, proizlazi da je Sud BiH posebnu pažnju posvetio i na detaljan način elaborirao sva konstitutivna obilježja kaznenog djela u konkretnom slučaju i dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, niti je Ustavni sud detaljnom analizom osporenih presuda mogao zaključiti da navodi apelanata (sve ostalo što je apelacijom problematizirano u svezi u sa povredom prava na pravično suđenje) mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnom predmetu.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada su sudovi za svoje odluke u pogledu krivice i odgovornosti apelanata naveli jasne razloge, analizom i ocjenom dokaza, koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim, te kada se odluka ne temelji na nezakonitim dokazima, niti bilo što upućuje da je tijekom cjelokupnog postupka protiv apelanata povrijeđeno načelo pravičnosti postupka.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/20 (M.A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio