Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/20 („NLB Banka“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjenica
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2662/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2662/20, rješavajući apelaciju NLB Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije NLB Banke d.d.

Sarajevo podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću br. 17 0 V 100320 20 Gž od 10. juna 2020. godine i 17 0 V 100406 20 Gž od 22. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 V 100320 19 V i 17 0 V 100406 19 V od 21. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. NLB Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmina Šarić- Hasanović, advokat iz Bihaća, podnijela je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 V 100320 20 Gž od 10. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 V 100320 19 V od 21. novembra 2019. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 2662/20.

2. Apelantica, zastupana po Jasmini Šarić-Hasanović, advokatu iz Bihaća, podnijela je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 V 100406 20 Gž od 22. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 17 0 V 100406 19 V od 21. novembra 2019. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 2663/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2662/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. i 12. januara 2022. godine od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od „Lejla-Commerca“ d.o.o. Bihać i J. Š. (u daljnjem tekstu: protivnici predlagača) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud i Općinski sud su 13. i 28. januara dostavili odgovore na apelacije, dok protivnici predlagača nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelacije.

6. Ustavni sud je 3. februara 2020. godine dostavio odgovore na apelaciju zastupniku apelantice.

7. Zastupnik apelantice se nije u ostavljenom roku izjasnio na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Apelantica je protiv protivnika predlagača Općinskom sudu podnijela prijedloge za izdavanje protesta mjenica zbog neisplate.

10. Rješenjima Općinskog suda br. 17 0 V 100320 19 V i 17 0 V 100406 19 V od 21. novembra 2019. godine odbijeni su apelanticini prijedlozi protiv protivnika predlagača radi protesta mjenica, te je obavezana apelantica da protivnicima predlagača naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izrekama navedenih rješenja).

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da su protivnici predlagača osporili apelanticine prijedloge za protest mjenica, navodeći, između ostalog, da apelantica predmetne mjenice nije prezentirala na naplatu u skladu sa odredbama Zakona o mjenici, niti je u roku od tri dana pokrenula sudski postupak protesta mjenice. U vezi sa navedenim prigovorima, Općinski sud je prvenstveno istakao da su prijedlozi za protest podneseni blagovremeno, u skladu sa članom 45. Zakona o mjenici. Zatim je istakao da iz predmetnih mjenica proizlazi da su dospjele na naplatu 10. jula 2019. godine (AP 2662/20), odnosno 15. jula 2019. godine (AP 2663/20), a apelantica nije sudu dostavila dokaz da je mjenice podnijela na isplatu lično protivnicima predlagača ili banci u skladu sa članom 39. Zakona o mjenici. Naime, apelantica je morala prvo mjenice podnijeti na naplatu protivnicima predlagača a nakon toga podnijeti zahtjev za protest.

12. Općinski sud je ukazao da je članom 45. Zakona o mjenici regulirano da djelimično ili potpuno odbijanje isplate mora se utvrditi javnom ispravom, protestom, a s obzirom da apelantica nije mjenice podnijela protivnicima predlagača ili banci na isplatu u skladu sa članom 39. navedenog zakona, „to nisu niti ispunjeni uvjeti iz člana 45. Zakona o mjenici FBiH pa je sud apelanticine prijedloge i odbio, a o čemu postoji i stav Ustavnog suda BiH u Odluci broj AP 1290/09“ (u predmetu broj AP 2663/20, Općinski sud je, pored odluke Ustavnog suda, ukazao i na Rješenje Kantonalnog suda broj 68073 16 Gž“). Nadalje je istakao da su ostali prigovori istaknuti od protivnika predlagača irelevantni za konkretne postupke, protesta mjenice, gdje sud utvrđuje djelimično ili potpuno odbijanje isplate, kao da li je prijedlog za protest podnesen u zakonskom roku, u skladu sa članom 45. Zakona o mjenici. Također je istakao da su neosnovani navodi „protivnika predlagača“ da je sud mogao bez raspravljanja odlučiti o protestu jer sud tek u toku postupka utvrđuje da li su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 39. i 45. Zakona o mjenici radi izdavanja protesta.

13. Vezano za troškove postupaka, Općinski sud je obrazložio da, s obzirom da su prijedlozi za protest mjenice odbijeni, apelantica je u obavezi da protivnicima predlagača naknadi troškove postupaka, temeljem člana 28. Zakona o vanparničnom postupku (te je ukazao da protivnicima predlagača pripada pravo na troškove zastupanja na dva ročišta).

14. Rješenjima Kantonalnog suda br. 17 0 V 100320 20 Gž od 10. juna 2020. godine i 17 0 V 100406 20 Gž od 22. maja 2020. godine odbijene su apelanticine žalbe i potvrđena prvostepena rješenja.

15. U obrazloženjima navedenih rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao, te za svoje odluke dao jasne i na zakonu zasnovane razloge. Naime, apelantica u suštini svojim žalbenim navodima osporava stav prvostepenog suda zbog kojeg su prijedlozi odbijeni, koji nemaju osnova, zato što apelantica jeste bila u obavezi mjenice podnijeti na isplatu u skladu sa članom 39. Zakona o mjenici, bilo banci ili lično protivnicima predlagača. Apelantica nije dokazala da je postupila na navedeni način pa je zato osnovano prvostepeni sud prijedloge odbio. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavine prava).

17. Apelantica je istakla da su sudovi u osporenim vanparničnim postupcima prilikom odbijanja prijedloga za protest mjenica postupali izvan svojih nadležnosti u tim postupcima. Naime, Zakon o vanparničnom postupku ne propisuje sam postupak protesta mjenice, nego su procesne odredbe protesta mjenice propisane Zakonom o mjenici u Glavi XII-protest (čl. 71-79). U navedenim odredbama nigdje nije propisano da se kod protesta mjenice mora prezentirati da je imalac mjenice pokušao naplatiti je od lica protiv kojeg se podiže protest, kao formalnopravni uvjet za podnošenje zahtjeva za protest mjenice. Zatim, odredbom člana 72. Zakona o mjenici propisano je da sud podnosi mjenicu onome protiv koga se protest traži i poziva ga da izvrši činidbu, te se detaljno navodi način i obaveza suda u pogledu toga. Dakle, sud u postupku protesta mjenice samo poziva onoga protiv kojeg se podiže protest da na propisan način izvrši radnju, ukoliko je izvrši u cijelosti ili djelimično sud će to unijeti u mjenicu i izdati potvrdu o tome, a ako ne izvrši radnju, sud će izdati protest. Shodno tome, Općinski sud je bio obavezan pozvati protivnike predlagača da izvrše zahtijevanu radnju, a sud je zakazao ročište i na njega pozvao protivnike predlagača, a iz poziva i zapisnika sa ročišta ne proizlazi da je postupio po odredbi člana 72. Zakona o mjenici. Apelantica je naglasila da su sve odredbe Zakona o mjenici, izuzev odredbi čl. 71 -79., materijalnopravnog karaktera i o njima sud nije ovlašten raspravljati u postupku protesta mjenice, jer se radi o materijalnopravnim prigovorima i o njima se isključivo može raspravljati u parničnom-mjeničnom sporu. Naime, suština postupka protesta mjenice je da se radi o neraspravnom postupku, dok je u konkretnom slučaju sud utvrđivao da li je mjenica prejudicirana, odnosno usvojio prigovor protivne strane da je mjenica prejudicirana (da nije podnesena na isplatu prije podnošenja zahtjeva za protest mjenice). Stoga, sud u konkretnom slučaju nije postupao u skladu sa odredbama Zakona o mjenici, koje se odnose na protest mjenice, pa ispada da je sam sebi odredio pravila postupka po kojima će postupati.

18. Nadalje je istakao da je o činjenici na kojoj je prvostepeni sud zasnovao osporene odluke mogao odlučiti bez ročišta, po samom podnošenju prijedloga ili pozvati apelanticu da dostavi dokaz sudu, ali je sud održao dva ročišta. Naime, sud je prvo pozvao protivnike predlagača na ročište a na ta ročišta nije pozvao apelanticu, te je bez prezentacije mjenice na isplatu na zapisnik unio prigovore protivnika predlagača i nakon toga zakazao ročište za izjašnjenje apelantice, što je protivno odredbama Zakona o mjenici. Apelantica smatra da iz navedenog postupanja suda proizlazi i da je sud postupao suprotno jednakosti stranaka u postupku (protivno načelu ravnopravnosti stranaka i načelu kontradiktornosti), jer je morao u slučaju zakazivanja ročišta pozvati i apelanticu.

19. Apelantica je, također, istakla da su osporene prvostepene odluke paušalne i nejasne, te da se pozivaju na sudsku praksu kao jedini razlog za svoju odluku, odnosno da osporene odluke ne predstavljaju obrazložene odluke. Nadalje je istakla da je sve navedene prigovore u apelaciji isticala i u žalbi, a kako Kantonalni sud na njih nije dao odgovor da joj je uskraćeno i pravo na pristup sudu, kao i pravo na obrazloženu odluku. Zatim je istakla da s obzirom da drugostepeni sud nije odgovorio ni na jedan žalbeni navod, a da ne postoji pravni lijek na odluku Kantonalnog suda u postupku izdavanja protesta, da je apelantica ostala uskraćena za djelotvoran pravni lijek.

20. U odnosu na pozivanje Općinskog suda na sudsku praksu, navodeći da postoji stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 1290/09 i Rješenje Kantonalnog suda broj 68073 16 Gž, apelantica je istakla da je pribavila odluku Ustavnog suda, dok odluku Kantonalnog suda nije uspjela pribaviti. U vezi s tim je istakla da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1290/09 od 26. januara 2012. godine apelacija odbačena (kao očigledno (prima facie) neosnovana), dakle, Ustavni sud nije ulazio u suštinu nižestepenih odluka, jer nije našao povredu ustavnih prava u postupku, pa se stoga ne može govoriti o stavu Ustavnog suda jer on nije odlučivao o primjeni Zakona o mjenici. Vezano za odluku Kantonalnog suda apelantica je istakla da stavovi drugostepenih sudova ne obavezuju prvostepene sudove, te da se uopće ne može zaključiti da se radi o identičnom pravnom problemu.

21. Vezano za povredu pravne sigurnosti, te u vezi s tim povredu principa vladavine prava, apelantica je istakla da je neujednačena sudska praksa u BiH u pogledu primjene Zakona o mjenici, odnosno odredbi čl. 39. i 45. navedenog zakona u FBiH i RS, iako su identične odredbe u oba entitetska zakona, što stvara pravnu nesigurnost, a sudovi u postupcima protesta mjenice se isključivo oslanjaju na praksu sudova kao izvor prava. U vezi s tim je ukazala na stav Vrhovnog suda RS (u Presudi broj 73 0 I 009127 15 Rev od 9. februara 2019. godine) da je propust tužitelja (u tom predmetu) da saglasno odredbi člana 39. Zakona o mjenici mjenicu prezentira tuženom na naplatu, nadomješten blagovremenim protestom, odnosno pribavljanjem javne isprave kojom je potvrđeno da je tužitelj bez uspjeha blagovremeno preduzeo mjenično pravne radnje, imajući pri tome u vidu da su odredbama čl. 39. stav 1. i 45. stav 3. Zakona o mjenici propisani identični rokovi za obje mjenične radnje. Apelantica je naglasila da se iz navedenog stava jasno vidi, između ostalog, da je protest izdat iako mjenica nije prezentirana na naplatu prije protesta, da je navedeni propust tužitelja nadomješten blagovremenim protestom, te da se o prigovoru da je mjenica prejudicirana raspravlja u parničnom postupku.

22. Također je vezano za troškove postupka istakla da sud u konkretnom postupku nema ovlaštenja da zakazuje ročišta u sudu, te su dosuđeni troškovi protivnicima predlagača (za dva održana ročišta) nastali samo i isključivo vođenjem postupka od suda izvan zakonskih ovlaštenja. II.Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u suštini istakao da su predmetne apelacije neosnovane, te predložio da se odbiju.

24. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnih postupaka, između ostalog, da je u oba predmeta prvo zakazao ročište na koje je pozvao protivnike predlagača radi protesta mjenice, a na koje je pristupio punomoćnik protivnika predlagača koji je osporio mjenično traženje. U vezi s tim je obrazložio da u postupcima protesta mjenice uvijek poziva protivnika predlagača na ročište, te ukoliko on odbije da plati ili izjavi da je nelikvidan ili ne pristupi na ročište, sud izda protest mjenice koji dostavlja predlagaču, a ukoliko protivnik predlagača ospori mjenicu, tad poziva i predlagača kako bi se on očitovao o navodima protivnika predlagača, a što je bilo i u konkretnim predmetima. Nadalje je ukazao da je u oba predmeta odložio ročišta, te je na iduća ročišta pozvao i apelanticu, te joj uz poziv dostavio kopiju raspravnih zapisnika sa ranije održanog ročišta, a kako bi se mogla očitovati o navodima punomoćnika protivnika predlagača.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98, 39/04, 73/05 i 11/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se pravila po kojima sudovi postupaju i odlučuju o osobnim, obiteljskim, imovinskim i drugim pravima i pravnim interesima koji se po zakonu rješavaju u vanparničnom postupku.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i u drugim pravnim stvarima iz nadležnosti sudova za koje zakonom nije izričito određeno da se rješavaju u vanparničnom postupku a ne odnose se na zaštitu povrijeđenog ili ugroženog prava, niti se zbog karaktera pravne stvari ili svojstva stranke u postupku mogu primijeniti odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku).

Član 11. st. 1. i 3.

O prijedlozima sudionika sud odlučuje na ročištu samo u slučajevima kada je to zakonom određeno, ili kada ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta cjelishodno.

Saslušanje pojedinih sudionika u postupku može se izvršiti i u odsustvu drugih sudionika.

26. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03), u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se sadržaj i forma mjenice, te način poslovanja mjenicom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Mjenica, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja i instrument osiguranja plaćanja.

Član 39.

(1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.

(2) Kad se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: OOPP), smatra se da je podnesena na isplatu.

Član 45.

(1) Djelimično ili potpuno odbijanje akceptiranja, kao i djelimično ili potpuno odbijanje isplate mora se utvrditi javnom ispravom (protest zbog neakceptiranja ili zbog neisplate).

(2) Protest zbog neakceptiranja mora se podići u rokovima određenim za donošenje na akceptiranje. Ako je, u slučaju predviđenom u članu 25. stav 1.

ovog zakona, mjenica bila podnesena prvi put posljednjeg dana roka, protest se može podići još i sutradan.

(3) Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdavanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Ako je u pitanju mjenica plativa po viđenju, onda se protest mora podići u skladu sa stavom 1. ovoga člana o podizanju protesta zbog neakceptiranja.

(4) Kad je podignut protest zbog neakceptiranja, onda nije potrebno mjenicu podnijeti na isplatu niti podići protest zbog neisplate.

(5) Ako prije ili nakon akceptiranja trasat obustavi plaćanje ili ako je izvršenje nad njegovom imovinom ostalo bezuspješno, imalac mjenice može vršiti regres tek pošto podnese trasatu mjenicu na isplatu i pošto protest bude podignut.

(6) U slučaju otvaranja stečaja, odnosno likvidacije nad imovinom trasanta, prije ili nakon akceptiranja, kao i u slučaju stečaja odnosno likvidacije nad imovinom trasata mjenice koja se ne smije podnijeti na akceptiranje, imalac mjenice može ostvariti regres kad podnese potvrdu suda da je otvoren stečaj odnosno podnijeta prijava o pokretanju postupka likvidacije.

Član 54. stav 1.

(1) Sa protekom rokova:

za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu “bez troškova“, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.

XII - PROTEST

Član 71.

Protest se podiže kod mjesnog nadležnog suda za lice protiv koga se podiže protest.

Član 72.

(1) Kada se podiže protest, mjesno nadležni sud u smislu odredbe člana 108.

ovog zakona podnosi mjenicu onome protiv koga se protest traži i poziva ga da izvrši zahtijevanu radnju (2) Ako se traženo lice ne nađe u svom poslovnom uredu, kad ga ima, odnosno u stanu kad poslovnog ureda nema, ili ako se nađe, ali mu se zahtjev ne može saopćiti ma iz kojeg uzroka, protestno tijelo nije dužno ponoviti protestni postupak.

(3) Smatra se da je dokazano da se poslovni lokal ili stan nisu mogli pronaći samo onda ako je u protestu zabilježeno da se protestno tijelo bezuspješno raspitivalo o tome kod nadležnog općinskog tijela uprave.

(4) Ako protestno tijelo ne bi bilo dovoljno brižljivo u raspitivanju za poslovni ured ili stan, protest je ipak valjan, ali se tijelo time ne oslobađa od odgovornosti za štetu.

Član 73.

(1) Protest mora sadržavati:

1) prepis protestirane mjenice odnosno protestiranog mjeničnog prepisa, kao i svih izjava odnosno napomena na njima; ako se protest podiže po mjenici izdatoj na stranom jeziku, onda se mora priložiti i prevod mjenice, sa ovjerovljenjem onog koji protest podiže;

2) ime ili firmu lica po čijem se zahtjevu i protiv koga se protest podiže;

3) potvrdu da traženo lice nije izvršilo radnju koja se na osnovu mjenice od njega zahtijeva ili da ga protestno tijelo nije moglo naći u njegovom poslovnom uredu ili stanu ili, ako ga je i našlo, da mu iz bilo kojeg uzroka nije moglo priopćiti zahtjev;

4) mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je, i lokal gdje je poduzet ili bezuspješno pokušan protestni postupak;

5) datum protesta, broj pod kojim je zaveden u registar protesta, službeni potpis protestnog tijela kao i pečat.

(2) Onaj dio mjenice ili prepis koji se ne može pročitati, protestno tijelo označit će u protestu kao nečitljiv.

(3) Ako traženo lice obrazloži odbijanje radnje ili ako trasat postavi zahtjev prema članu 25. stav 1. ovog zakona, treba i to zabilježiti u protest.

Član 74.

Kad se na osnovu iste mjenice zahtijeva više radnji ili kad se ista radnja zahtijeva od više lica, umjesto više protesta može se podići samo jedan protest.

Član 75.

(1) Propuštena radnja zbog koje je protest tražen može se izvršiti i u ruke odnosno u prisustvu protestnog tijela (član 71.). Suprotna odredba ili uput koji bi se tome protivio,nema vrijednosti prema licu koje ima izvršiti radnju.

(2) U slučaju isplate mjeničnog duga protestno tijelo potvrđuje tu isplatu na mjenici i predaje licu koje je izvršilo isplatu.

(3) Ako mjenični dužnik isplati jedan dio mjenične svote, to će se zabilježiti na izvornoj mjenici i u protestu i o tome platiocu izdati priznanicu na prepisu protestirane mjenice.

Član 76.

Ako mjenični obveznik isplati mjeničnu svotu, ali odbije isplatu protestnih troškova, ova će se okolnost utvrditi protestom, a sama mjenica predati platiocu. Naknada protestnih troškova traži se na osnovu ovog protesta.

Član 77.

Isprava o protestu mora se bez odlaganja predati imaocu mjenice ili licu koje je u njegovo ime podnijelo mjenicu na protest.

Član 78.

(1) Protestno tijelo dužno je cijelu sadržinu podignutih protesta zavoditi redom, po njihovom datumu i broju, u protestnom registru.

(2) Oblik i način vođenja protestnog registra propisat će federalni ministar pravde.

(3) Na osnovu protestnog registra, protestno tijelo izdaje licima zainteresovanim po dotičnoj mjenici ovjerene prepise protesta uz naplatu takse.

Član 79.

(1) Ako trasant u slogu mjenice ne zahtijeva da protest bude u obliku javne isprave, protest zbog neakceptiranja ili neisplate može po pristanku imaoca mjenice, biti zamijenjen pismenom izjavom na mjenici onog lica od kojeg je zahtijevana radnja (trasat, akceptant, domicilijat, adresat po potrebi ili intervenijent). Izjava ovih lica mora biti datirana, potpisana i u protestnom roku unesena u registar protesta, o čemu protestno tijelo stavlja potvrdu na protestiranoj mjenici ili alonžu.

(2) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuje do koje mjenične svote protestno tijelo može umjesto protesta po prethodnim odredbama (čl. 71. do 79.

stav1.) preporučenim pismom dostaviti prepis mjenice svim mjeničnim dužnicima, s napomenom da je mjenica protestirana. O tome se, na zahtjev, izdaje potvrda, koja se upisuje u protestnom roku u registar protesta. U takvom slučaju otpada obavijest po članu 46. ovog zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Kantonalnog suda br. 17 0 V 100320 20 Gž od 10. juna 2020. godine i 17 0 V 100406 20 Gž od 22. maja 2020. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu da je osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 V 100320 20 Gž doneseno 10. juna 2020. godine, a da je osporeno Rješenje broj 17 0 V 100406 20 Gž od 22. maja 2020. godine dostavljeno apelantici 3. juna 2020. godine, te da su predmetne apelacije podnesene 28. jula 2020. godine, Ustavni sud konstatira da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavine prava).

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasni sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima odbijeni su apelanticini prijedlozi za protest predmetnih mjenica, jer nisu ispunjeni uvjetipropisani Zakonom o mjenici. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelantica suštinski ukazuje da su u osporenim odlukama nepravilnom i nezakonitom primjenom prava odbijeni njeni prijedlozi za protest, jer su redovni sudovi u osporenim vanparničnim postupcima postupali protivno odredbama Zakona o mjenici koje se odnose na protest, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje koje bi moglo utijecati na apelanticina građanska prava, iz čega proizlazi da apelantica u konkretnom slučaju uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o mjenici, da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke, odnosno da Kantonalni sud nije odgovorio na njene žalbene prigovore (čime joj je uskraćeno i pravo na pristup sudu), te da su joj u osporenim postupcima povrijeđena načela ravnopravnosti stranaka, kontradiktornosti i pravne sigurnosti.

36. U vezi s apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode zasniva na navodima da drugostepeni sud nije adekvatno obrazložio svoje odluke, odnosno odgovorio na njene žalbene prigovore. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je nesporno da je o apelanticinim prijedlozima meritorno odlučivao Općinski sud, odnosno o žalbama Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).

38. Ustavni sud, također, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29, vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

39. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud u osporenim prvostepenim odlukama, a koje je kao pravilne potvrdio Kantonalni sud, odbio apelanticine prijedloge za protest mjenice, s obzirom da apelantica nije dokazala da je prije protesta predmetnih mjenica podnijela te mjenice protivnicima predlagača ili banci na isplatu u skladu sa članom 39. Zakona o mjenici, pa da nisu niti ispunjeni uvjeti iz člana 45. Zakona o mjenici. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenim odlukama vezano za svoje obrazloženje istakao i da „postoji i stav Ustavnog suda BiH u Odluci broj AP 1290/09“. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da Ustavni sud svaki predmet razmatra u svjetlu apelacionih prigovora, uzimajući u obzir relevantne okolnosti koje prate svaki predmet zasebno. Naime, u predmetu broj AP 1290/09 apelacijom su bile osporene odluke donesene u postupku protesta mjenice, kao i u konkretnom slučaju, ali se apelacija zasnivala na navodima apelantice u tom predmetu „...da mjenicu nije mogla ni pokušati naplatiti od protivnika predlagača, budući da on nema otvoren račun ni u jednoj poslovnoj banci. Stoga je, kako je apelantica navela, mjenica uzeta kao 'sredstvo obezbjeđenja, a ne kao instrument plaćanja'…“. Dakle, Ustavni sud je vezano za te apelacione navode u Odluci broj AP 1290/09 od 26. januara 2012. godine zaključio da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1290/09 od 26. januara 2012. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

40. S druge strane, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osnovno pitanje koje treba da ispita da li je arbitraran stav redovnih sudova u osporenim odlukama da je apelantica prije protesta mjenica trebala da predmetne mjenice podnese na isplatu protivnicima predlagača ili banci (kod koje imaju otvorene račune). Naime, navedeno stanovište sudovi u osporenim odlukama temelje na odredbama čl. 39. i 45. Zakona o mjenici. Slijedom toga, proizlazi da sudovi smatraju da s obzirom da apelantica nije postupila na navedeni način, nije uopće trebalo primijeniti odredbe koje se odnose na postupak protesta mjenice, a koje su propisane Zakonom o mjenici. Apelantica tvrdi potpuno suprotno. Smatra da u relevantnim odredbama Zakona o mjenici (čl. 39. i 45.) ne postoji osnov da sud od nje zahtijeva da mjenicu prije protesta podnese na naplatu dužniku ili njegovoj banci, te da je sud u konkretnom slučaju trebalo samo da postupi u skladu sa odredbama čl.71-79. Zakona o mjenici, koje se odnose na postupak protesta.

41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela prijedloge za protest mjenica radi neisplate. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o mjenici propisano da se mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mjenica „mora“ podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz navedene odredbe nesporno proizlazi da se navedena radnja „mora“ izvršiti u navedenom roku, odnosno da se radi o imperativnoj normi. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 45. stav 1. Zakona o mjenici propisano, između ostalog, da se djelimično ili potpuno odbijanje isplate mora utvrditi javnom ispravom (protest zbog neisplate), dok je stavom 3. propisano da se protest zbog neisplate mjenice mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da se „odbijanje isplate“ mora utvrditi protestom, koji se mora podići u navedenom roku. Dovodeći u međusobnu vezu citirane odredbe Zakona o mjenici, odnosno da se mjenica „mora“ podnijeti „na isplatu“ na dan plaćanja ili jednog od dva radna dana koji dolaze za njim, a da se „odbijanje isplate“ mora utvrditi protestom jednog od dva radna dana koji dolaze za danom plaćanja mjenice, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju očigledno proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o mjenici, kada su redovni sudovi zaključili da je apelantica prije podizanja protesta predmetne mjenice trebala podnijeti na isplatu. Naime, Ustavni sud ne nalazi da relevantne odredbe isključuju stav sudova koji je sporan u ovom predmetu da bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, moglo biti osnova da Ustavni sud utvrdi arbitrarnost ili da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelantica ne osporava da predmetne mjenice nije podnijela na isplatu (u skladu sa članom 39. Zakona o mjenici), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama. Pri tome Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, pa Kantonalni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio.

42. U odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na mogućnost zakazivanja ročišta kod protesta mjenice (navodi se da sud nije imao ovlaštenje da zakazuje ročište), kao i povredu načela ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti u osporenim vanparničnim postupcima, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 1. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku proizlazi, između ostalog, da se taj zakon primjenjuje i u drugim pravnim stvarima iz nadležnosti sudova za koje zakonom nije izričito određeno da se rješavaju u vanparničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 11. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku propisano da o prijedlozima sudionika sud odlučuje na ročištu, između ostalog, i kada ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta cjelishodno. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Općinskog suda, kada je zakazao ročišta radi protesta predmetnih mjenica. Samim time, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi kojima se ukazuje da je odluka o troškovima postupka nepravilna, jer sud u konkretnom postupku nema ovlaštenja da zakazuje ročišta u sudu. Također, imajući u vidu član 11. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku, kojim je propisano da se saslušanje pojedinih sudionika u postupku može izvršiti i u odsustvu drugih sudionika, kao i nespornu činjenicu da je u osporenim postupcima apelantica pozvana na drugo ročište i da iz apelacionog spisa ne proizlazi da joj je onemogućeno da se izjasni o navodima protivnika predlagača, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi da su joj u osporenim postupcima povrijeđena načela ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti.

43. U pogledu navoda o povredi načela pravne sigurnosti, koje apelantica dovodi u vezu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine („vladavina prava“), Ustavni sud primjećuje da apelantica u suštini ukazuje na neujednačenu sudsku praksu u BiH u pogledu primjene odredaba čl. 39. i 45. Zakona o mjenici, što stvara pravnu nesigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da u konkretnom slučaju apelantica ne ukazuje da je isti sud (koji je pri tome i sud posljednje instance) donio različite odluke u identičnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, ovim apelacionim prigovorima traži da Ustavni sud zauzme određeni pravni stav povodom primjene odredaba čl. 39. i 45. Zakona o mjenici, a što je uloga najvišeg redovnog suda. Naime, najviši redovni sudovi bi trebali da rješavaju sukobe sudske prakse, izbjegnu razilaženje i osiguravaju jednoobraznu primjenu prava (vidi, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45, Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII).

44. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

45. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da apelantica ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravni lijek propisan zakonom, budući da je izjavila žalbe protiv prvostepenih rješenja, a koje je razmotrio drugostepeni sud. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukama kojim bi apelantica bila zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničeg što ukazuje na očigledno proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge zašto su odbili apelanticine prijedloge za protest predmetnih mjenica, imajući u vidu odredbe čl. 39. i 45. Zakona o mjenici. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su tokom osporenih postupaka narušena načela ravnopravnosti strana u postupku, kontradiktornosti, pravne sigurnosti, kao ni pravo na pristup sudu.

48. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom u osporenim postupcima per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić