Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-504/22 (F. D.)
Odluka donesena 24. 03. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-504/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-504/22, rješavajući zahtjev Fikreta Duvnjaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Fikreta Duvnjaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Almin Hrustić advokat iz Zenice, podnio je 3. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 192359 21 Kž od 24. decembra 2021. godine. Apelant je predložio da do donošenja konačne odluke o apelaciji Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da „ne preduzima radnje izvršenja kazne zatvora apelantu“.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 192359 21 K od 27. augusta 2021. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
3. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 192359 21 Kž od 24. decembra 2021. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, mjeri sigurnosti i troškovima postupka na način da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim i osuđen, drugostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
4. U obrazloženju presude su navedeni žalbeni razlozi kojim je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Prvostepena presuda je ispitana u dijelu koji se pobija žalbom i po službenoj dužnosti te su u nastavku navedeni razlozi djelomične osnovanosti apelantove žalbe. S tim u vezi je navedeno: izreka prvostepene presude je jasna, određena i ne sadrži bilo kakve nerazumljivosti; razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti međusobno kontradiktorni; u prvostepenoj presudi su navedeni ubjedljivi i valjani razlozi u pogledu odlučnih činjenica; jasno i određeno je interpretiran sadržaj svih provedenih dokaza; dokazi su savjesno i brižljivo ocijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi; potpuno i pravilno je utvrđeno činjenično stanje (opširno navedeno na str. 4. i 5.) i pravilno su primijenjene odredbe KZ FBiH.
5. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni u vezi sa žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba u pogledu krivičnopravne sankcije djelomično osnovana. U tom pravcu su ponovljene okolnosti koje je pri odmjeravanju kazne imao u vidu prvostepeni sud (olakšavajuće i otežavajuće) te je zaključeno da je kazna apelantu prestrogo odmjerena. Navedeno iz razloga što su olakšavajuće okolnosti potcijenjene a otežavajućim je dat prevelik značaj, pa je Kantonalni sud apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci smatrajući da takva kazna predstavlja adekvatnu mjeru kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja.
6. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji se interpretira tok postupka i ističu propusti procesne prirode (jednakost, ravnopravnost) zbog kojih je, između ostalog i zbog pogrešne ocjene dokaza, povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. U apelaciji se interpretiraju izvedeni dokazi i daje vlastito mišljenje i zaključci suprotni od onih do kojih su došli sudovi. Također je ukazano na povredu prava na djelotvoran pravni lijek jer drugostepena presuda nije dala odgovore na suštinske žalbene prigovore.
7. Predloženo je da Ustavni sud donese privremenu mjeru i Općinskom sudu naloži „da ne preduzima radnje izvršenja kazne zatvora apelantu“, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji. U tom pravcu ukazuje se na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službeni novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. U okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić