Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-173/22 (B. C.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pretpostavka nevinosti
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-173/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 173/22, rješavajući apelaciju Bojana Cvijetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Cvijetića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041177 22 Kž od 10. januara 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bojan Cvijetić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041177 22 Kž od 10. januara 2022. godine, broj S1 2 K 041177 21 Kv5 od 16. decembra 2021. godine, broj S1 2 K 04117721 Kv od 26. novembra 2021. godine i broj S1 2 K 04117721 Krn 8 od 18. novembra 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Ustavni sud je 7. februara 2022. godine dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Tužilaštva, na koje je apelant dostavio izjašnjenje 9. februara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 04117721 Krn 8 od 18. novembra 2021. godine apelantu je određena mjera pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Određeno je da mjera pritvora po navedenom rješenju može trajati najduže mjesec dana računajući od dana lišenja apelanta slobode, odnosno do 16. decembra 2021. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je na str. 11–20. detaljno obrazložio pitanje postojanja osnovane sumnje zaključivši da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da postoji osnovana sumnja da apelant i drugi osumnjičeni u predmetnom postupku već duži niz godina imaju dobro organiziranu grupu za vršenje neovlaštenog prometa opojnim drogama i da svaki od članova grupe ima određeni zadatak koji izvršava u skladu s nalogom nekog od organizatora grupe. Ukazano je da u prilog navedenom govori i činjenica da su apelant i drugi osumnjičeni za razgovore između sebe koristili aplikaciju Sky koja se koristi za zaštićeno komuniciranje. S obzirom na navedeno, Sud BiH je utvrdio da u fazi postupka u kojoj se postupak nalazio u vrijeme donošenja odluke postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant, kao jedan od organizatora i drugi osumnjičeni, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili radnje koje im je Tužilaštvo stavilo na teret. Sud je ukazao da u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je određeno lice počinilo krivično djelo u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka.

7. Dalje, u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. tačka a) ZKPBiH Sud BiH je naveo da je u pogledu opasnosti od bjekstva apelanta i drugih osumnjičenih cijenio činjenicu da im se na teret stavlja krivično djelo čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, što ukazuje na to da imaju kontakte u inozemstvu, što je indikativna okolnost prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Osim toga, Sud BiH je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant i drugi osumnjičeni terete, snagu dokaza kojima je potkrijepljen prijedlog za određivanje pritvora, odnosno činjenicu da je apelant sada svjestan svog procesno-pravnog položaja, te da bi, u namjeri da onemogući uspješno okončanje ovog krivičnog postupka boravak na slobodi mogao iskoristiti za bjekstvo kako bi se učinio nedostupnim organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Dalje, Sud BiH je naveo da iz prikupljenih dokaza koji se odnose na način izvršenja predmetnog krivičnog djela proizlazi da apelant i drugi osumnjičeni imaju saznanja o mjestima gdje se može ilegalno preći državna granica i izbjeći granična kontrola. U prilog tome govori činjenica da su osnovano sumnjivi da su u više navrata uspjeli preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge izbjegavajući granične i policijske kontrole. Također je navedeno da je sud imao u vidu i okolnost da je jedan od organizatora grupe u bjekstvu. U pogledu prigovora odbrane da prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora nije obrazložen i konkretiziran, Sud BiH je naveo da, uzevši u obzir fazu u kojoj se postupak nalazio u vrijeme podnošenja prijedloga, Tužilaštvo nije bilo u mogućnosti prijedlog konkretizirati na način kako je to odbrana navela, ali da je, i pored toga, prijedlog obrazložen i konkretiziran u dovoljnoj mjeri da bi uputio na postojanje osnovane bojazni i stvarne opasnosti od bjekstva apelanta i drugih osumnjičenih.

8. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Sud BiH je naveo da je za ispunjenje razloga za određivanje pritvora iz tog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog zabranjenog utjecaja, bez obzira na to da li je osumnjičeni/optuženi pokušao to stvarno i učiniti ili ne, posebno imajući u vidu fazu u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke. Dalje, sud je naveo da je prilikom donošenja odluke cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanta i drugih osumnjičenih, učestvovala i druga, neidentificirana lica, i to veći broj lica koja se nalaze na slobodi i čiji je identitet poznat samo apelantu i drugim osumnjičenim. Boravkom na slobodi, oni bi zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim licima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, kao i s ciljem onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništavanja i sakrivanja dokaza i tragova vezanih za krivični postupak. Sud je imao u vidu utvrđenu osnovanu sumnju da se radi o organiziranoj grupi ljudi, s jasno određenim ulogama, u kojoj apelant ima takav hijerarhijski položaj i moć da izdaje naredbe drugim licima, koja ga bez pogovora slušaju, te zaključio da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike, prikrivače, te uništiti i sakriti dokaze i tragove vezane za krivični postupak. Osim toga, sud je imao u vidu postojanje osnovane sumnje da se na njima poznatim lokacijama na kojima se skladištila opojna droga i danas nalaze važni tragovi izvršenja krivičnog djela, što proizlazi iz dostavljenih dokaza, kao i činjenicu da je na već navedenim lokacijama prilikom istovara opojne droge prisustvovao veći broj još uvijek neidentificiranih lica koja su učestvovala u inkriminiranim radnjama. Dalje, sud je cijenio činjenicu da je za izvršenje krivično-pravnih radnji bilo potrebno angažiranje većeg broja lica, koja su u pravilu lica u koja apelant i drugi osumnjičeni imaju puno povjerenje i čiji im je identitet svakako poznat. Dovodeći sve navedeno u vezu s prirodom predmetnog krivičnog djela i načinom njegovog izvršenja, sud je ustvrdio da se da zaključiti da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj grupi rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji BiH, ali i u inozemstvu, i da bi na direktan ili indirektan način boravkom na slobodi zasigurno utjecali na pomagače ili sapočinioce, kao i na potencijalne svjedoke s ciljem umanjenja kako vlastite krivične odgovornosti tako i odgovornosti saučesnika. U odnosu na postojanje opasnosti da bi apelant i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak, sud je ukazao da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su prilikom pretresa apelanta i drugih osumnjičenih oduzeti i mobilni telefoni, sa instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima, koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela (aplikacija Sky). Pri tome, postoji opasnost i da bi osumnjičeni navedenim aplikacijama mogli pristupiti s drugih mobilnih uređaja, te uništiti sve podatke vezane za međusobnu komunikaciju, kao i komunikaciju s drugim licima, uključujući i sadržaj telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što bi Tužilaštvu onemogućilo identifikaciju ostalih lica uključenih u izvršenje ovih krivičnih djela. Dalje, ukazano je da okolnost koja ide u prilog postojanju opasnosti od uništenja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak, ide i činjenica da se apelantu i drugim osumnjičenim na teret stavlja kontinuirano vršenje krivičnog djela prometa velike količine opojne droge, što jasno ukazuje na postojanje osnovane sumnje da se navedena opojna droga skladišti ne samo u prostoru koji je bio predmet pretresa nego i na drugim, za sada još neutvrđenim lokacijama na području BiH. Pri tome su lokacije na kojima se skladišti opojna droga sasvim sigurno poznate osumnjičenim, prije svega apelantu, kao jednom od organizatora grupe. Sud je također cijenio činjenicu da su, kako se osnovano sumnja, apelant i drugi osumnjičeni dobivali informacije od policijskih službenika, što ukazuje da osumnjičeni imaju „svoje ljude“ u svim strukturama koji bi im mogli otkriti buduće planirano djelovanje policijskih i pravosudnih organa, što bi im moglo poslužiti da izvrše neželjeni utjecaj na tok krivičnog postupka. U prilog tom zaključku istaknuto je da je jedan od osumnjičenih u ovom predmetu policijski službenik MUPRS, institucije aktivno involvirane u ovu krivičnu istragu od samog početka. U pogledu prigovora odbrane da Tužilaštvo u odnosu na ovaj pritvorski razlog nije dovoljno konkretiziralo prijedlog za određivanje pritvora, sud je naveo da, uzevši u obzir fazu u kojoj se krivični postupak nalazio u vrijeme donošenja odluke, kao i izjašnjenje Tužilaštva da je istraga u toku i da će biti proširena i na druga lica, te činjenicu da predstoji provođenje daljnjih istražnih radnji čiji će cilj biti identifikacija ostalih članova grupe, kao i pronalaženje lokacija skladišta opojnih droga, Tužilaštvo u tom trenutku nije bilo u mogućnosti svoj prijedlog konkretizirati na način kako je to odbrana navela, ali da je, i pored toga, prijedlog obrazložen i konkretiziran u dovoljnoj mjeri da upućuje na postojanje osnovane bojazni i stvarne opasnosti od neželjenog utjecaja apelanta i drugih osumnjičenih na dalji tok postupka.

9. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH sud je, prije svega, naveo da je, s obzirom na krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret (organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH), s propisanom kaznom u trajanju od najmanje 10 godina, zadovoljen kumulativno postavljen uvjet – visina zaprijećene kazne zatvora, propisan odredbom člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Dalje, sud je našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje postoje na strani apelanta i ostalih osumnjičenih, koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja predmetnog krivičnog djela, mreži kontakata, te ulozi apelanta i drugih osumnjičenih u samoj grupi, posebno činjenici da se neki od članova grupa nalaze na slobodi, da grupa djeluje na teritoriji više država, te da neki članovi još uvijek nisu identificirani, ukazuju na postojanje opasnosti da će apelant i drugi osumnjičeni nastaviti sa istim ili sličnim krivično-pravnim radnjama. Dalje je navedeno da iz prijedloga i dostavljenih priloga proizlazi sasvim dovoljan stepen sumnje da se radi o organiziranoj grupi koja ima veći broj članova, od kojih određeni broj još uvijek nije identificiran, što ukazuje na postojanje osnovane bojazni da ta grupa i dalje postoji, kako na području BiH tako i susjednih zemalja, prvenstveno Republike Hrvatske i Republike Srbije, i da Tužilaštvo nije okončalo istragu koja se provodi paralelno i na teritoriji drugih zemalja, niti su otkriveni svi detalji načina i obima njenog djelovanja. Iz svih navedenih saznanja koja proistječu iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi dovoljan stepen vjerovatnoće da navedena grupa, odnosno lica koja nisu lišena slobode, kao i lica koja još uvijek nisu identificirana, nisu obustavila svoje aktivnosti. Uzevši u obzir postojanje dobro razvijene mreže saradnika i već „uhodani“ posao koji ne trpi prekide, u svojoj ukupnosti navodi na postojanje opravdane sumnje da apelant i drugi osumnjičeni po puštanju na slobodu mogu nastaviti s vršenjem svojih uloga u okviru grupe. Posmatrajući navedeno u vezi s činjenicom da se radi o grupi koja je inkriminirane radnje obavljala kontinuirano u dužem vremenskom periodu, postoji veliki stepen vjerovatnoće da osumnjičeni raspolažu velikom količinom novca koji bi mogli upotrijebiti za realizaciju novih transporta opojne droge. Sud je, pri tome, istakao da se u konkretnom slučaju radi o ranoj i osjetljivoj fazi istrage kada je za određivanje pritvora po ovom osnovu potreban niži stepen postojanja iteracijske opasnosti, s obzirom na to da u ovoj fazi Tužilaštvu još uvijek nisu poznati, odnosno identificirani svi članovi grupe, kao ni njihovi dalji planovi i buduće djelovanje, posebno uzevši u obzir činjenicu da su određeni članovi organizirane grupe još uvijek na slobodi. Osim toga, sud je imao u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu neovlaštenog prometa opojnim drogama koje spada u red društveno opasnih djela gdje je objekt zaštite zdravlje ljudi, te da je broj ovih krivičnih djela u stalnom porastu.

10. Sud je razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka i našao da se u ovom trenutku prisustvo apelanta i drugih osumnjičenih u ovom krivičnom postupku i onemogućavanje njihovog bjekstva, te onemogućavanje ometanja krivičnog postupka utjecajem na saučesnike i prikrivače, odnosno uništenjem ili sakrivanjem dokaza i tragova važnih za postupak može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

11. Osim toga, navedeno je da je u prijedlogu za određivanje pritvora Tužilaštvo tražilo da se, radi zaštite daljnjeg toka istrage, u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, određeni dokazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora (osim Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu) ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima. Sud je naveo da je, imajući u vidu da su, između ostalih, sudu dostavljeni i dokazi za koje je Tužilaštvo smatralo da bi njihovo otkrivanje odbranama u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, uvažavajući navode iz prijedloga, postupio u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, te je odbranama uskraćen uvid u određene dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora. No, sud je podsjetio Tužilaštvo na obavezu da s dužnom pažnjom cijeni i da odmah, u trenutku kada neki od dokaza ne bude ugrožavao ciljeve istrage, takav dokaz učini dostupnim odbrani.

12. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041177 21 Kv od 26. novembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja o određivanju pritvora Suda BiH od 18. novembra 2021. godine.

13. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i povrede prava na odbranu (žalbeni navodi detaljno prezentirani na str. 2. i 3. rješenja) s prijedlogom da se rješenje o određivanju pritvora preinači i pritvor ukine, ili da se rješenje preinači tako što će se umjesto mjere pritvora izreći odgovarajuće mjere zabrane, ili da se pobijano rješenje ukine, te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

14. Dalje, drugostepeni sud je našao da se u pobijanom rješenju pravilno navodi da iz sadržaja dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora proizlazi postojanje osnovane sumnje da apelant i drugi osumnjičeni duži vremenski period djeluju kao organizirana grupa i da vrše krivična djela na području Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Republike Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije. Radi se o grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu, na čijem čelu se nalaze apelant i još dva lica, kao i da je svaki od pripadnika grupe imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prevozu opojne droge. Drugostepeni sud je ukazao da dokazni materijal koji je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora, koji je naveden u pobijanom rješenju, predstavlja pouzdan osnov za izvođenje ovakvog zaključka, iako odbrana tvrdi suprotno. Naglašeno je da je, suprotno žalbenim navodima, stepen uvjerenja potrebnog za zaključak o postojanju osnovane sumnje za pritvor, kao i posebnih pritvorskih razloga, manji od uvjerenja da je neko lice krivo za izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te kako u konkretnom slučaju apelantova odbrana nije ukazala na dokaze koji bi doveli u pitanje zaključak o postojanju osnovane sumnje, sud je prigovore kojim se osporava postojanje ovog općeg pritvorskog razloga odbio kao neosnovane.

15. U vezi s navodima odbrane da je nedostavljanjem dokaza odbrani povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer se nije mogao izjasniti, odnosno osporiti osnovanu sumnju, drugostepeni sud je ustvrdio da je uskraćivanje prava odbrani na dostavljanje dokaza u procesnom trenutku u kojem se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke opravdano iz razloga osiguranja nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage. Ukazano je da su sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora, koji su u kontekstu odredbi člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena diskreciona ocjena Tužilaštva da bi dostavljanje dokaza odbrani u fazi rane istrage moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Drugostepeni sud je našao odluku prvostepenog suda po tom pitanju ispravnom i opravdanom imajući u vidu potrebu preduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka.

16. U odnosu na prigovor apelantove braniteljice da je došlo do bitne povrede odredbi ZKPBiH s obzirom na to da apelant nije bio obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji, drugostepeni sud je ukazao da je u osporenom rješenju pravilno ukazano da iz odredbe člana 119. stav 3. ZKPBiH jasno proizlazi obaveza suda da bez odlaganja, nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijesti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta kako bi ono moglo od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera provedena. Međutim, sud je također u obavezi voditi računa da na taj način ne ugrozi daljnji tok istrage, iz kojeg razloga ne obavještava lica prije pribavljenog izjašnjenja Tužilaštva. Osim toga, drugostepeni sud je ukazao da je intencija zakonodavca bila da se lica obavještavaju o provođenju posebnih istražnih radnji tek nakon njihovog definitivnog okončanja, a ne nakon proteka vremena određenog jednom od naredbi suda.

17. U odnosu na apelantove prigovore da je došlo do povrede njegovog prava na pretpostavku nevinosti uslijed objavljivanja na internetskoj stranici Tužilaštva teksta o upućivanju prijedloga za pritvor svih šest osumnjičenih lica, koja su naknadno saslušana u svojstvu osumnjičenih, pri tome, bez navođenja posljedice po procesno-pravni položaj apelanta, drugostepeni sud je naveo da te prigovore smatra paušalnim, zbog čega ih je odbio. Posebno je ukazano da je sud prijedlog za određivanje pritvora Tužilaštva primio u 16 sati, dakle, nakon što su apelant i drugi osumnjičeni saslušani u svojstvu osumnjičenih, što je obrazloženo u tekstu objavljenom na web portalu Tužilaštva, što je potvrdila i odbrana u žalbi protiv rješenja o pritvoru.

18. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, drugostepeni sud je našao da je, suprotno navodima odbrane, ispunjen uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu apelantu. Ukazano je da je prvostepeni sud cijenio činjenicu da su u izvršenju predmetnog krivičnog djela s apelantom učestvovala i druga, trenutno neidentificirana lica s područja zemalja regije i Evropske unije, što implicira učešće većeg broja lica i postojanje prekogranično organizirane grupe lica, zbog čije bi povezanosti i uz čiju bi pomoć apelant mogao preći na teritoriju neke druge države kako u regiji tako i u Evropskoj uniji. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud imao u vidu težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti, visinu zaprijećene kazne, način izvršenja krivičnog djela, te količinu pronađenih opojnih sredstava, čega je apelant nesumnjivo svjestan sada kada je suočen s dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je našao da se opasnost od bjekstva, suprotno navodima odbrane, zasniva na konkretnim i utemeljenim razlozima koji opravdavaju određivanje pritvora po ovom zakonskom osnovu.

19. Dalje, drugostepeni sud je našao pravilnim zaključak iz osporenog rješenja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Ukazano je da je, razmatrajući žalbene navode apelantove odbrane kojima se osporava osnovanost ovog pritvorskog razloga, sud našao da je pravilno cijenjeno da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanta i drugih osumnjičenih, učestvovala i druga lica, za sada neidentificirana, koja se nalaze na slobodi i čiji je identitet u ovoj fazi postupka poznat samo apelantu i drugim osumnjičenim, te da bi oni boravkom na slobodi zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim licima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak. Drugostepeni sud je navode odbrane da su prilikom pretresa od osumnjičenih privremeno oduzeti mobiteli i SIM kartice i da zbog toga objektivno ne mogu ometati krivični postupak, budući da se radi o kriptiranim telefonima, čija će analiza i sadržaj naknadno biti dostavljeni Tužilaštvu i sudu, ocijenio neosnovanim, imajući u vidu da iz dostavljenih priloga proizlazi da su prilikom pretresa osumnjičenih oduzeti mobilni telefoni, između ostalih i tzv. „kripte“, sa instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima, koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela. Pri tome, navedeni mobilni telefoni u softveru imaju i opciju tzv. „samouništenja“, odnosno brisanja svih sadržaja telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što ukazuje na činjenicu da bi apelant upotrebom drugih mobilnih telefona mogao pristupiti navedenoj aplikaciji i preduzeti radnje uništavanja i skrivanja dokaza važnih za postupak. Prema tome, imajući u vidu fazu postupka, drugostepeni sud je našao da se radi o okolnostima koje upućuju na postojanje ozbiljnog rizika od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno prikrivanjem dokaza ili tragova važnih za krivični postupak.

20. Dalje, drugostepeni sud je našao da su pravilno ocijenjene sve okolnosti u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav. 1. tačka c) ZKPBiH, te u tom smislu zaključio da pored ispunjenosti objektivnog uvjeta, visine zaprijećene kazne, okolnosti konkretnog slučaja, koje se ogledaju u prirodi djela, radnjama izvršenja, kontinuiranosti u njihovom preduzimanju, mreži kontakata i karakteristikama ličnosti, imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti da će apelant boravkom na slobodi ponoviti ili nastaviti izvršenje krivičnog djela. Navedeno je da je prvostepeni sud ispravno cijenio okolnosti počinjenja krivičnih djela, naročito prirodu i način izvršenja. Drugostepeni sud je ukazao da ozbiljnost optužbi može razumno opravdati odluku da se apelant zadrži u pritvoru u nastojanju da se spriječi da ponovo pokuša ili učini krivično djelo, s obzirom na to da svrha pritvora po ovom osnovu nije kazneno-procesne nego preventivne prirode i sastoji se u očuvanju javne sigurnosti od ponovnog činjenja krivičnih djela. Okolnosti na osnovu kojih sud može utvrditi postojanje te opasnosti su u konkretnom slučaju pripadnost organiziranoj kriminalnoj skupini, prijašnja osuđivanost, labilnost, sklonost ka kockanju, zloupotreba droga, upornost u vršenju kriminalnih aktivnosti izražena kroz njihovo kontinuirano preduzimanje u određenom vremenskom periodu, itd. Stoga, suprotno navodima odbrane, ovaj pritvorski osnov nije opravdano vezivati isključivo za raniju osuđivanost, pa navodi odbrane o ranijoj neosuđivanosti ne predstavlja argument koji bi isključio postojanje svih gore navedenih razloga koji ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je našao pravilnim zaključak iz osporenog rješenja da bi, u predmetima u kojima je osumnjičeni/optuženi bio umiješan u organizirani kriminal, on mogao zloupotrijebiti svoju slobodu na način da će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim saradnicima, tj. takve okolnosti opravdavaju pritvor na osnovu bojazni od ponavljanja krivičnog djela, zbog čega broj i karakter počinjenih krivičnih djela postaju relevantni budući da mogu ukazati na opasnost od izvršenja novih sličnih krivičnih djela.

21. Razmatrajući mogućnost određivanja mjera zabrane prema apelantu, drugostepeni sud je ocijenio da se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u procesnom trenutku u kojem se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke, jedino mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka.

22. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041177 21 Kv5 od 16. decembra 2021. godine apelantu je produžen pritvor određen rješenjem Suda BiH od 18. novembra 2021. godine iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH za dva mjeseca, najkasnije do 15. februara 2022. godine ili do nove odluke suda.

23. U obrazloženju rješenja sud je na str. 11–19. detaljno obrazložio pitanje postojanja osnovane sumnje zaključivši da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni, kao organizatori ili pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili radnje koje im Tužilaštvo stavlja na teret, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za produženje pritvora. Pri tome je ukazano da u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je određeno lice počinilo krivično djelo u odnosu na onaj stepen uvjerenja potreban u daljnjem toku postupka, nakon potvrđivanja optužnice i donošenja presude.

24. Nadalje, Sud je na str. 19–27. detaljno opisao razloge za produženje pritvora apelantu iz osnova propisanih odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Sud se pozvao na iste razloge koji su navedeni u rješenju kojim je određen pritvor apelantu, ustvrdivši da u ovoj ranoj fazi postupka, dok je istraga još uvijek u toku, svi razlozi na osnovu kojih je određen pritvor i dalje postoje. Sud je također našao da se prisustvo apelanta i drugih osumnjičenih i onemogućavanje njihovog bjekstva, te onemogućavanje ometanja krivičnog postupka utjecajem na saučesnike i prikrivače, odnosno uništenjem i skrivanjem dokaza i tragova važnih za krivični postupak može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

25. Navedeno je da je sud, razmatrajući mogućnost primjene blažih mjera, cijenio i navode apelantove odbrane da je predao putnu ispravu, kao i dokumentaciju kojom dokazuje da je roditelj dvoje maloljetne djece, da je državljanin Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sve te dokaze, sud je našao da nisu od odlučujućeg značaja za primjenu blaže mjere prema apelantu.

26. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041177 22 Kž od 10. januara 2022. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su apelant i drugi osumnjičeni podnijeli protiv rješenja Suda BiH od 16. decembra 2021. godine. Sud je u obrazloženju, u suštini, potvrdio stavove prvostepenog suda kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, odbivši žalbene navode prigovore apelantove odbrane kao neosnovane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/2, II/3. i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. U opširnim apelacionim navodima apelant je osporio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao pred redovnim sudovima, pozivajući se pri tome na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda.

II.Odgovori na apelaciju

28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra neosnovanim navode i tvrdnje koje je apelant iznio u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao iscrpne argumente i obrazloženja razloga na osnovu kojih je apelantu određen pritvor, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

30. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantova braniteljica je navela da Sud BiH i Tužilaštvo nisu odgovorili na navode iz apelacije. Navedeno je da su na neke navode navedena mišljenja bez argumentiranog odgovora na konkretne navode iz apelacije, pri čemu je posebno istaknuto da Tužilaštvo nije odgovorilo na povredu pretpostavke nevinosti u smislu objavljivanja teksta u medijima da će biti zatražen pritvor za apelanta prije nego što je apelant uopće saslušan u svojstvu osumnjičenog. Navedeno je, također, da Sud BiH nije odgovorio na povrede pretpostavke nevinosti, niti na ostale povrede navedene u apelaciji, posebno na činjenicu da su rješenja koja su osporena apelacijom istovjetna, te da je tekst prepisan.

V.Relevantni propisi

31. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 47. st. (1) i (2) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 132. stav (1) tač. a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjā Suda BiH broj S1 2 K 041177 22 Kž od 10. januara 2022. godine, broj S1 2 K 041177 21 Kv5 od 16. decembra 2021. godine, broj S1 2 K 04117721 Kv od 26. novembra 2021. godine i broj S1 2 K 04117721 Krn 8 od 18. novembra 2021. godine. Protiv rješenjā Suda BiH broj S1 2 K 041177 22 Kž od 10. januara 2022. godine i broj S1 2 K 04117721 Kv od 26. novembra 2021. godine nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenjā apelant je primio 29. novembra 2021. godine, odnosno 12. januara 2022. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija rješenja Suda BiH ukazujući da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/2, II/3. i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. Evropske konvencije, člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima Pravo na li nu slobodu i sigurnost č

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

40. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen, a zatim produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Zakonitost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju ZKPBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d).

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

43. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali konkretni razlozi za mjeru pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

44. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 132 stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom određivanja, a zatim i produženja pritvora, proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu, između ostalog i zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog, kao i zapisnike o saslušanju drugih osumnjičenih u ovom postupku, koji su, uz obimnu materijalnu dokumentaciju, sudu dali dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje. Drugostepeno vijeće je, obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora u pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, navelo da se u pobijanom rješenju pravilno navodi da iz sadržaja dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora proizlazi postojanje osnovane sumnje da apelant i drugi osumnjičeni duži vremenski period djeluju kao organizirana grupa i da vrše krivična djela na području Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Republike Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije. Sud je ukazao da dokazni materijal koji je dostavilo Tužilaštvo predstavlja pouzdan osnov za izvođenje takvog zaključka, te da u konkretnom slučaju apelantova odbrana nije ukazala na dokaze koji bi doveli u pitanje zaključak o postojanju osnovane sumnje.

45. U pogledu prigovora koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući osnovanost ovog pritvorskog razloga, imao u vidu činjenice da se apelantu i drugim osumnjičenim na teret stavlja krivično djelo čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, što ukazuje na to da apelant i drugi osumnjičeni imaju kontaktne u inozemstvu, te je ta okolnost indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Osim toga, Sud BiH je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se terete apelant i drugi osumnjičeni, snagu dokaza kojima je potkrijepljen prijedlog za određivanje pritvora, odnosno činjenicu da je apelant sada svjestan svog procesno-pravnog položaja, te da bi, u namjeri da onemogući uspješno okončanje ovog krivičnog postupka, boravak na slobodi mogao iskoristiti za bjekstvo kako bi se učinio nedostupnim organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Dalje, Sud BiH je naveo da iz prikupljenih dokaza koji se odnose na način izvršenja predmetnog krivičnog djela proizlazi da apelant i drugi osumnjičeni imaju saznanja o mjestima gdje se može ilegalno preći državna granica i izbjeći granična kontrola. Također je navedeno da je sud imao u vidu i okolnost da je jedan od organizatora grupe u bjekstvu.

46. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanta i drugih osumnjičenih, učestvovala i druga, neidentificirana lica, te da bi boravkom na slobodi on zasigurno mogao stupiti u kontakt s tim licima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, kao i s ciljem onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništavanja i sakrivanja dokaza i tragova vezanih za krivični postupak. Osim toga, sud je imao u vidu postojanje osnovane sumnje da se na njima poznatim lokacijama na kojima se skladištila opojna droga i danas nalaze važni tragovi izvršenja krivičnog djela. U odnosu na postojanje opasnosti da bi apelant i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak, sud je ukazao da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su prilikom pretresa apelanta i drugih osumnjičenih oduzeti i mobilni telefoni, sa instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima, koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela (aplikacija ,,Sky“). Pri tome, postoji opasnost i da bi osumnjičeni navedenim aplikacijama mogli pristupiti s drugih mobilnih uređaja, te uništiti sve podatke vezane za međusobnu komunikaciju, kao i komunikaciju s drugim licima, uključujući i sadržaj telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što bi Tužilaštvu onemogućilo identifikaciju ostalih lica uključenih u izvršenje ovih krivičnih djela. Sud je također cijenio činjenicu da su, kako se osnovano sumnja, apelant i drugi osumnjičeni dobivali informacije od policijskih službenika, što ukazuje da imaju „svoje ljude“ svim strukturama koji bi im mogli otkriti buduće planirano djelovanje policijskih i pravosudnih organa, što bi im moglo poslužiti da izvrše neželjeni utjecaj na tok krivičnog postupka.

47. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH sud je, prije svega, naveo da je, s obzirom na krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, zadovoljen kumulativno postavljen uvjet – visina zaprijećene kazne zatvora, propisan odredbom člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Dalje, sud je našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje postoje na strani apelanta, koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja predmetnog krivičnog djela, mreži kontakata, te ulozi apelanta i drugih osumnjičenih u samoj grupi, posebno činjenici da se neki od članova grupe nalaze na slobodi, da grupa djeluje na teritoriji više država, te da neki članovi još uvijek nisu identificirani, ukazuju na postojanje opasnosti da će apelant i drugi osumnjičeni nastaviti sa istim ili sličnim krivično-pravnim radnjama. Dalje, navedeno je da iz saznanja koja proistječu iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi dovoljan stepen vjerovatnoće da navedena grupa, odnosno lica koja nisu lišena slobode, kao i lica koja još uvijek nisu identificirana, nisu obustavila svoje aktivnosti. Uzevši u obzir postojanje dobro razvijene mreže saradnika i već „uhodani“ posao koji ne trpi prekide, u svojoj ukupnosti navodi na postojanje opravdane sumnje da apelant i drugi osumnjičeni po puštanju na slobodu mogu nastaviti s vršenjem svojih uloga u okviru grupe, kao i da postoji veliki stepen vjerovatnoće da osumnjičeni raspolažu velikom količinom novca koji bi mogli upotrijebiti za realizaciju novih transporta opojne droge. Sud je, pri tome, istakao da se u konkretnom slučaju radi o ranoj i osjetljivoj fazi istrage kada je za određivanje pritvora po ovom osnovu potreban niži stepen postojanja iteracijske opasnosti, s obzirom na to da u ovoj fazi Tužilaštvu još uvijek nisu poznati, odnosno identificirani svi članovi grupe, kao ni njihovi dalji planovi i buduće djelovanje, posebno uzevši u obzir činjenicu da su određeni članovi organizirane grupe još uvijek na slobodi. Osim toga, sud je imao u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu neovlaštenog prometa opojnim drogama koje spada u red društveno opasnih djela gdje je objekt zaštite zdravlje ljudi, te da je broj ovih krivičnih djela u stalnom porastu.

48. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao pobjeći, ili uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili utjecati na svjedoke i druge osumnjičene, te da bi mogao ponoviti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja odluke o mjeri pritvora i njegovog produženja ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH čine neosnovanim.

49. U pogledu apelantovih navoda da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o dokazima koje je, uz prijedlog za određivanje pritvora, Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojoj učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.

50. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1515/17 od 17. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao apelantove tvrdnje da je prekršeno načelo jednakosti stranaka jer mu je uskraćen pristup dijelu dokaza na kojim je Tužilaštvo zasnivalo prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora. Naime, u ovom predmetu Tužilaštvo BiH je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo dokaze radi procjene zakonitosti pritvora Sudu BiH, ali je, u skladu sa članom 47. ZKPBiH, zatražilo da apelantu bude uskraćen pristup dijelu dokaza koji su predočeni uz prijedlog zbog interesa istrage. Ustavni sud je istakao (vidi tačku 74.): „(...) Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da apelantu nisu dostavljeni dokazi (kako apelant navodi iz Aneksa A) na kojim su zasnivani prijedlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora. Utemeljenje za ovo je bio član 47. ZKPBiH. Stavom 1. navedenog člana određeno je da u toku istrage branilac ima pravo uvida u spis i da razgleda spise i predmete koji idu u prilog osumnjičenom, ali da se ovo pravo može uskratiti ako bi to dovelo u opasnost cilj istrage. S obzirom na to da istragu može pokrenuti i voditi jedino tužilac, proizlazi da odluku o uskraćivanju prava branioca na razgledanje predmeta i spisa donosi tužilac. U obrazloženjima osporenih rješenja jasno je navedeno da apelantu i njegovom braniocu nisu dostavljeni svi dokazi koji su predočeni sudu uz prijedloge za određivanje, odnosno produženje pritvora na osnovu ovlaštenja tužioca u smislu člana 47. ZKPBiH. Nadalje, stavom 2. istog člana određeno je da će izuzetno uz prijedlog za određivanje pritvora tužilac sudiji za prethodni postupak dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju nesporno je da su uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je radi istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima svih osporenih rješenja ovi dokazi su detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c), odnosno b) i c) ZKPBiH. U tom smislu, proizlazi da su apelant i njegov branilac o dokazima obaviješteni tek na samom ročištu za određivanje, odnosno produženje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenih rješenja o određivanju pritvora i o produženju pritvora izjavi žalbe u kojim je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, dakle, apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju, odnosno o produženju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen standard obavještavanja.“

51. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta broj AP 1515/17 može primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Tužilaštvo Sudu BiH dostavilo sve dokaze koji potkrjepljuju prijedlog za određivanje mjere pritvora radi procjene zakonitosti pritvora, a o čemu su obaviješteni i apelant i njegova odbrana. S obzirom na to da je Tužilaštvo ocijenilo da bi otkrivanje određenih dokaza u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, sud je na zahtjev tužioca postupio u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, te odbrani uskratio uvid u njih. Osim toga, iz obrazloženje osporenih rješenja proizlazi da je u njima obrazložen sadržaj navedenih dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez opasnosti po ugrožavanje ciljeva istrage, te su apelant i njegova odbrana upoznati sa sadržajem dokaza dostavljenih sudu i u mjeri dovoljnoj da bi te dokaze mogli osporavati, pri čemu su ti dokazi u određenoj mjeri obrazloženi i od strane Tužilaštva kako bi se odbrana mogla izjasniti o njima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije vidljivo da se postupalo suprotno odredbama ZKPBiH tako da Ustavni sud ne može naći da apelant nije imao mogućnost komentirati argumentaciju Tužilaštva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelant, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, imao „stvarnu mogućnost davati primjedbe“ na navode Tužilaštva u odnosu na donošenje odluke o određivanju pritvora, te da ih je, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, mogao i osporavati.

52. Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove veoma opširne navode iz apelacije, koji u cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer smatra da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

54. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

(…)

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

57. Apelant tvrdi da mu je, zbog činjenice da je na web portalu Tužilaštva objavljen tekst o upućivanju prijedloga za pritvor svih šest osumnjičenih lica, među kojima i apelanta, prije nego što su saslušani u svojstvu osumnjičenih povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti.

58. Ustavni sud podsjeća da se za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

59. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, razmatrajući identičan apelantov prigovor iznesen tokom postupka pred redovnim sudovima, našao taj prigovor paušalnim, s obzirom na to da apelant nije naveo koja je posljedica postupka Tužilaštva po apelantov procesno-pravni položaj. Osim toga, ukazano je da je prijedlog za određivanje pritvora Tužilaštva sudu dostavljen nakon što su apelant i drugi osumnjičeni saslušani u svojstvu osumnjičenih, što je obrazloženo u tekstu objavljenom na web portalu Tužilaštva (u tekstu na web portalu Tužilaštva je navedeno da će „nakon ispitivanja osumnjičenih, tužilac Tužilaštva Sudu BiH uputiti prijedlog za određivanje mjere pritvora za šest lica lišenih slobode u akciji kodnog naziva 'Transporter' “). Imajući u vidu navedeno, kada se sve skupa sagleda, može se reći da je postojala namjera Tužilaštva da informira javnost o predmetu i radu na njemu. Osim toga, važno je naglasiti da je Tužilaštvo strana u postupku pred sudom, te da tekstovi objavljeni na web portalu Tužilaštva teško da mogu utjecati na samo suđenje i uvjerenje suda u „krivicu“. Naime, cilj člana 6. stav 2. Evropske konvencije je da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. Međutim, tekst na web stranici Tužilaštva je u vezi s postupkom, odnosno da se javnost informira o „novoj fazi postupka“ i čini se da iz njih proizlazi uvjerenje Tužilaštva da ima dovoljno dokaza da od Suda BiH zatraži određivanje mjere pritvora.

60. Stoga, Ustavni sud smatra da tekst na web stranici Tužilaštva na koji je apelant ukazao u apelaciji, s obzirom na njegov sadržaj i u kontekstu okolnosti u kojima je objavljen, ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“, te kao takav ne dovodi u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih je apelantu određen i produžen pritvor, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i sigurnost.

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada iz teksta koji je objavljen na web stranici Tužilaštva, s obzirom na njegov sadržaj i kontekst okolnosti u kojima je objavljen, ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-173/22 (B. C.) | Sudska praksa | Aktio