Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-271/21 (E.H.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Prekršajni postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-271/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 271/21, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija E. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 016022 20 Pžp od 8. decembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 25. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 016022 20 Pžp od 8. decembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 Pr 016022 20 Pr od 15. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i MUP-a, Policijska uprava Maglaj, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud, Općinski sud i MUP, Policijska uprava Maglaj, dostavili su odgovor koji je dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja 29. marta 2022. godine, koje je dostavljeno 7. aprila 2022. godine. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je donio rješenje kojim je Mirzu B. i apelanta proglasio odgovornim što su navedenog dana i u navedenom mjestu narušili javni red i mir, i to Mirza B. (daljnjem tekstu: Mirza B. ili prvookrivljeni) naročito drskim ponašanjem i izazivanjem osjećaja ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na život i tijelo na način da se obratio apelantu riječima (psovkom) pozivajući ga da se fizički obračunaju, a potom uputio prijetnju „metak ubija“, a apelant izazivanjem osjećaja ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na život i tijelo na način da je Mirzi B. uputio prijetnju: „Nemam ja s tobom ništa, metak izvrće medvjeda.”. Općinski sud je zaključio da je apelant učinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 4. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega mu je sud na osnovu člana 6. stav 1. tačka 1. istog zakona izrekao novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM, koja se primjenom člana 25. Zakona o prekršajima odlaže ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini prekršaj iste vrste.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je policijska stanica u Maglaju izdala zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Mirze B. i apelanta. Općinski sud je na usmenom pretresu ispitao okrivljenog Mirzu B. i apelanta, te svjedoke – službenike policijske stanice Maglaj Edisa S. i Gorana P., svjedoka Nermina H. i apelanta u svojstvu svjedoka.

6. Dalje su navedeni iskazi svjedoka, najprije iskaz Edisa S. koji je naveo da je postupao po apelantovoj prijavi, na koje okolnosti je sačinio službenu zabilješku, te uzeo pismene izjave učesnika i svjedoka. Prijavljeni (kojeg je prijavio apelant) Mirza B. mu je rekao da je sa apelantom u vozilu bio Avdo M. Svjedok Edis S. je također naveo da se nakon obavljenog razgovora sa Mirzom B. uputio do svjedoka Avde M., te je s njim obavio razgovor na okolnosti događaja. Avdo M. je izjavio da on ne želi da učestvuje u davanju bilo kakvih izjava, neće da se zamjeri ni s jednom ni s drugom stranom, a na pitanje da li se nalazio u apelantovom vozilu u to vrijeme rekao je da jeste. Na osnovu izjava apelanta i Mirze B. utvrdio je da su počinjeni prekršaji koji se okrivljenim stavljaju na teret.

7. Općinski sud je ukazao na iskaz svjedoka Gorana P., koji je izjavio da je navedenog dana uzimao izjave zajedno s policijskim službenicima Edisom S. i Elvedinom Š. u službenim prostorijama PS Maglaj. Uzeli su izjave od apelanta, Mirze B. i Nermina H. Dodao je „da sa Edisom S. nije obavljao razgovore sa okrivljenim“.

8. Dalje je naveden iskaz svjedoka Nermina H. i apelanta koji su izjavili da su bili zajedno u autu kritične prilike. Između ostalog, svjedok Nermin H. je naveo: „Na licu mjesta nije vidio Avdu, a on ga poznaje. Avdo nije bio sa njima u autu. Na njega je od strane PS Maglaj i to P. [...] Gorana vršen pritisak da odustane od svjedočenja pošto ima svog svjedoka i taj pritisak je prijavljen Kantonalnom tužilaštvu i dobili su odgovor da su započete radnje po toj prijavi. Takođe je izjavio da je S. [...] Edis obavljao razgovor sa njim i on mu prenio sve ovo što je sada rekao.“ I apelant je na sličan način opisao događaj i naveo da je nekome iz policijske stanice cilj da mu oduzme oružje, te da je prijavio određene policijske službenike.

9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 3. stav 1. tačke 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru. Dalje je naveo da je nakon provedenog usmenog pretresa sud nesporno utvrdio da su okrivljeni kritične prilike učinili predmetni prekršaj na način kako je i navedeno u podnesenom zahtjevu, što je utvrđeno na osnovu „izjave saslušanih svjedoka policajca“ Edisa S, „koji iskaz je u cijelosti potvrdio navode iz predmetnog zahtjeva i izlaganja predstavnika ovlaštenog organa“, a kojem iskazu je sud poklonio punu vjeru jer je uvjerljiv, logičan, a „okrivljeni ga nije osporio“. Navode okrivljenih da nisu počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret predmetnim zahtjevom sud nije cijenio kao osnov da se okrivljeni oslobode prekršajne odgovornosti s obzirom na to da okrivljeni nisu predložili niti izveli niti jedan dokaz kojim bi dokazali navedenu tvrdnju.

10. Izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Nermina H. i apelanta nije dokazano da se okrivljeni Mirza B. nije obratio apelantu (i dalje kako je navedeno), kao i to da apelant nije okrivljenom Mirzi B. uputio prijetnju: „Nemam ja s tobom ništa, metak izvrće medvjeda.“ i time narušio javni red i mir ugrožavanjem sigurnost ili izazivanjem osjećaja ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na drugog. Općinski sud iskazima saslušanih svjedoka nije poklonio vjeru jer nisu uvjerljivi i ocijenio ih je usmjerenim na izbjegavanje apelantove odgovornosti. Iskazi svjedoka su u potpunosti kontradiktorni iskazu svjedoka Edisa S. koji je u svom iskazu iznio da mu je Mirza B. potvrdio da je u autu s apelantom bio Avdo M. Navode Mirze B. potvrdio je i sam Avdo M. „koji je u obavljenom razgovoru na okolnosti događaja, službenom licu PS Maglaj S. […] Edisu izjavio da on ne želi da učestvuje u davanju bilo kakvih izjava a na pitanje da li se nalazio u vozilu apelanta u to vrijeme rekao je da jeste“.

11. Općinski sud je ukazao da je, u skladu sa članom 69. stav 2. Zakona o prekršajima, propisano da je teret dokazivanja da su okrivljeni počinili prekršaj na ovlaštenom organu. S obzirom na to da je ovlašteni organ izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Edisa S., čijem iskazu je sud poklonio vjeru, dokazao da su okrivljeni ostvarili obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret, to je i odlučeno kao u izreci rješenja.

12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 42 1 Pr 016022 20 Pžp od 8. decembra 2020. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.

13. U obrazloženju je u odnosu na apelanta interpretiran sadržaj apelantove žalbe i istaknuto da je žalbom ukazivano da izvan svake razumne sumnje nije dokazano da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret jer je prvostepeni sud odluku zasnovao na iskazu svjedoka koji uopće nije svjedok predmetnog događaja, dok iskaze svjedoka koji su zaista bili svjedoci nije cijenio na zakonit način, odnosno naveo je da su oni kontradiktorni iskazu svjedoka Edisa S. (koji nije bio prisutan događaju). Iz ovakvog stanja stvari prvostepeni sud je postupio protivno odredbi člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima, a u vezi sa članom 3. stav 2. ZKP-a, odnosno čl. 6. i 11. ZKP-a. Ovakvim postupanjem prvostepeni sud je postupio suprotno odredbi člana 69. stav 2. Zakona o prekršajima koja propisuje da je teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj na ovlaštenom organu. Nezakonitost pribavljenih dokaza proizlazi i iz činjenice da je ovlašteno službeno lice u toku istražnih radnji do saznanja dolazilo kršenjem gore navedenih odredaba, što sve upućuje na zaključak nezakonito pribavljenih dokaza. Također, žalbom se ukazuje da su i sami navodi prvostepenog suda da je svoju odluku zasnovao na osnovu „izlaganja ovlaštenog organa“ dovoljan razlog za ukidanje odluke jer je zasnovana na nečemu što nije dokazno sredstvo.

14. Kantonalni sud je žalbeni prigovor da se rješenje zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima, u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima u vezi sa članom 3. stav 2. ZKP-a, odnosno čl. 6. i 11. ZKP-a, ocijenio neosnovanim. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 11. stav 2. ZKP-a te je našao da odbrana neosnovano ukazuje da se materijalni dokazi na kojima prvostepeni sud zasniva svoju odluku imaju smatrati nezakonitim dokazima. Ovo iz razloga što se okolnosti koje su navedene u prilog tim tvrdnjama ne mogu podvesti pod povrede ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratificirala BiH, niti predstavljaju bitnu povredu ZKP-a. Istaknuti žalbeni navodi su neosnovani i ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja jer je uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja utvrđeno da je prvostepeni sud, shodno slobodnom sudijskom uvjerenju, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti, dao valjano obrazloženje kojim je potpuno, jasno i precizno iznio razloge o odlučnim činjenicama, kako je to navedeno na stranici 4. pobijanog rješenja. Dakle, nije izostala pravilna ocjena svakog dokaza posebno, kao i u njihovoj ukupnosti, te su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama koje su bile opredjeljujuće da apelanta proglasi odgovornim. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sud u svojstvu svjedoka saslušao službeno lice koje nije bilo prisutno događaju, niti je dalo bilo kakve informacije o samom događaju, niti je usmenom pretresu dalo bilo kakva lična saznanja. Svjedok je potvrdio da je razgovarao sa određenim licima, te da je sačinio službene zabilješke, a koje u toku postupka nisu niti provedene kao dokaz. Dakle, taj svjedok nije dao nikakve informacije sudu te se ne može samo na osnovu iskaza tog svjedoka tvrditi da je ovlašteni organ dokazao počinjenje prekršaja. Apelantov branilac je sudu ukazivao i na činjenicu da su saznanja koja je službeno lice pribavljalo tokom istražnih radnji koje su prethodile podnošenju prekršajnog naloga provođene uz kršenje odredbi Zakona o prekršajima i ZKP-a, te se ona uopće ne mogu ni uzeti kao dokaz u ovom postupku jer se radi o nezakonito pribavljenim dokazima i saznanjima. Sud je i pored jasno ukazanih kršenja prava cijenio ovaj iskaz kao dovoljan za utvrđenje prekršaja, čime su povrijeđena načela prekršajnog postupka, posebno odredbi člana 85. st. 2, 6. i 7. Zakona o prekršajima. Dalje, apelant ukazuje da sud svoju odluku zasniva na izlaganju ovlaštenog organa, a „izlaganje ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg se može zasnivati sudska odluka“. Također, apelant ukazuje da je pogrešan navod suda da apelant nije osporio izlaganje. Apelant navodi da, osim toga što nije utvrđeno da je prekršaj uopće počinjen (neposredni svjedoci događaja su potvrdili da nije), u događaju koji predstavlja počinjenje djela se ne stječu elementi prekršaja koji se stavlja na teret apelantu. Niti je apelant uputio bilo kakvu prijetnju okrivljenom Mirzi B., niti se riječi koje su mu stavljene na teret mogu smatrati prijetnjom koja ispunjava sve elemente prekršaja koji se stavlja na teret apelantu. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu jer je (kada bi se uzelo da sud nije počinio povrede prekršajnog postupka kako je gore ukazano) prestrogo odredio sankciju apelantu, odnosno nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti. Sud je, kako apelant navodi, ipak izrekao po visini istu kaznu apelantu kao prvookrivljenom Mirzi B. „bez obzira na to što ju je utvrdio kao uvjetnu“.

16. Apelant u izjašnjenju na odgovore ostaje pri navodima iz apelacije ukazujući da su odgovori neosnovani.

II.Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do kršenja prava na koje se apelant poziva.

18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je rješenje zasnovano na zakonu i da nema kršenja prava na koje se apelant poziva.

19. U odgovoru na apelaciju MUP je naveo da je Općinski sud na osnovu podnesenog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv okrivljenih Mirze B. i apelanta proveo usmeni pretres, te je oba okrivljena proglasio krivim, a nakon uloženih žalbi drugostepeni sud je odbio žalbe okrivljenih kao neosnovane. Prvostepeni sud je prilikom izricanje kazne jasno i precizno ocijenio svaki dokaz koji je proveden na usmenom pretresu, te s razlogom ukazao povjerenje iskazu svjedoka policijskog službenika Edisa S. Policijski službenik je tačno opisao činjenično stanje u kritično vrijeme, a okrivljeni su se nakon događaja izmirili, tako da je prvookrivljeni Mirza B. dao sasvim drugi iskaz u odnosu na prvobitnu pismenu izjavu datu policijskim službenicima. Također, svjedok događaja Avdo M. dao je pismenu izjavu da se kritičnog dana nalazio u vozilu s apelantom, međutim, zbog lične sigurnosti nije smio doći na sud da potvrdi te navode. Lice koje je dalo izjavu da se kritičnog vremena nalazilo u vozilo sa apelantom Nermin H. i apelant konstantno lažno prijavljuju kako mještane mjesta Jablanica tako i policijske službenike ove policijske stanice i jedni drugim se pojavljuju kao svjedoci. U prilogu akta MUP je dostavio ovjerene fotokopije pismenih izjava Avde M. i Mirze B. iz kojih je vidljivo da se navedenog dana u vozilu s apelantom nalazio Avdo M.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14):

Član 5.

Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo da:

1)smatraju se nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;

2)u najkraćem roku biti obaviještene detaljno i na jeziku koji razumiju o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;

3)da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu njihove odbrane;

4)brani se lično, ili putem branitelja prema vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;

5)ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;

6)dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.

Član 69.

Postupak na usmenom pretresu (1)Usmeni pretres počet će objavljivanjem glavnog sadržaja prekršajnog naloga ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Sud će tražiti od okrivljenog da se izjasni o tome da li prihvata odgovornost. Ako prihvati odgovornost, sud će razmatrati samo vrstu i visinu sankcije. U tom slučaju rješenje ne treba sadržavati obrazloženje, a u pouci će se navesti da se okrivljeni može žaliti samo u pogledu sankcije i zaštitne mjere. Ako okrivljeni odbija odgovornost, sud će pozvati predstavnika ovlaštenog organa da izloži šta se stavlja na teret okrivljenom.

(2)Teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na ovlaštenom organu.

(3)Okrivljeni ima pravo iznijeti svoju odbranu, ali nije obavezan govoriti ili iznositi dokaze.

(4)Svaka strana ima pravo biti saslušana i ispitati svjedoke koje je pozvala protivna strana.

(5)Svaka strana ima pravo prezentirati dokaze i podnositi prijedloge tokom usmenog pretresa.

(6)Svaka strana ima pravo na zastupanje ili pomoć od advokata.

(7)Usmeni pretres bit će proveden od suda na način koji okrivljenom garantira sva prava predviđena čl. 4. i 5. ovog zakona.

[…] Član 85. tač. 2), 6) i 7) Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

2)okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u čl. 4. i 5. ovog zakona;

6)rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka ili 7)sud je propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

27. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao mjerila Engel (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o „optužbi za krivično djelo“. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotično lice moguće izloženo. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30–31, ECHR 2006, i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 39665/98 i 40086/98, st. 82–86, ECHR 2003 X).

28. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. Zakona o prekršajima određeno da prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije. U konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim da je počinio prekršaj iz člana 3. Zakona o javnom redu i miru, odnosno za kršenja propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima. Međutim, bez obzira na to, Evropski sud je utvrdio kako određena djela ipak imaju krivičnu konotaciju, iako se prema mjerodavnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnim da bi se na njih primjenjivalo krivično pravo i postupak (vidi Evropski sud, Menesheva protiv Rusije, broj 59261/00, stav 96, ECHR 2006; Galstyan protiv Jermenije, broj 26986/03, stav 57, 15. novembar 2007. godine i Ziliberberg protiv Moldavije, broj 61821/00, st. 32–35, 1. februar 2005. godine; Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Uključivanje konkretnog djela u Zakon o javnom redu i miru poslužilo je kao garancija zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda (član 1. Zakona o javnom redu i miru), vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Ova odgovarajuća odredba Zakona usmjerena je prema svim građanima, a ne prema grupi koja ima poseban položaj. Pozivanje na „lakšu“ prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao „krivičnog“ u autonomnom smislu Evropske konvencije jer u njoj ništa ne upućuje na to da bi krivična priroda djela, u smislu mjerila Engel, nužno tražila određeni stepen težine (vidi naprijed citirane predmet Ezeh, stav 104. i Odluka broj AP 133/09, tačka 33). Konačno, prema stanovištu Evropskog suda, primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojim je riječ je kazna i odvraćanje, a to su priznata obilježja krivičnih sankcija (vidi Ezeh, st. 102. i 105. i AP 133/09, tačka 33).

30. Umjesto daljnjeg obrazlaganja ovog dijela, s obzirom na to da se radi o istom zakonu – Zakonu o javnom redu i miru, istom članu 3, Ustavni sud upućuje na zaključak u Odluci broj AP 3166/20, (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu od 8. septembra 2021. godine, dostupna na www.ustavni.ba) u kojem je analizom relevantnih kriterija iz odluke Engel zaključio da se radi o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta. Na drugačiji zaključak ne može utjecati činjenica da je apelant u konkretnom slučaju proglašen odgovornim za kršenje člana 3. stav 1. tačka 4. Zakona o javnom redu i miru, a u navedenom predmetu se radilo o prekršaju iz člana 3. stav 1. tačka 3. Naime, s obzirom na opći karakter pravne norme koju je apelant prema osporenim odlukama prekršio, zajedno sa svrhom sankcije koja mu je izrečena – odvraćanje i kažnjavanje i propisanom kaznom proizlazi da se radilo o djelu koje je, u smislu člana 6. Evropske konvencije, krivične prirode, te je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

Navodi o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije

31. Apelant je u toku postupka pred redovnim sudovima u suštini tvrdio, a te tvrdnje je ponovio i u apelaciji, da nije počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, te je ukazivao da je odluka suda zasnovana na izjavi jednog svjedoka koji nije očevidac događaja, koji je predstavnik ovlaštenog organa.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

(...)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(...)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(...)

34. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da postupak protiv njega nije bio pravičan jer su redovni sudovi odluku zasnovali na iskazu svjedoka policijskog službenika, koji nije bio prisutan događaju. Apelant je navodio i da se radi o nezakonitom dokazu (dobijenom kršenjem ljudskih prava) i da je sama činjenica da je odluka zasnovana na izlaganju ovlaštenog organa dovoljan osnov za ukidanje odluke jer se zasniva na nečemu što nije dokazno sredstvo, kao i da nije dokazano da je počinio prekršaj.

35. Ustavni sud podsjeća da su, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koje slijedi u svojoj praksi, garancije sadržane u članu 6. stav 3, uključujući one navedene u tački d), sastavni elementi, među ostalima, pojma pravičnog suđenja iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Bönisch protiv Austrije, 6. maj 1985. godine, stav 29, serija A, broj 92). Njegov osnovni cilj, kako je naznačeno riječima „pod istim uvjetima“, jeste potpuna „proceduralna jednakost stranaka” u nekoj stvari. Pod tim uvjetom nadležnim nacionalnim tijelima se ostavlja odluka o važnosti predloženih dokaza u onoj mjeri u kojoj je ona u skladu s pojmom poštenog suđenja koje dominira čitavim članom 6 (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. juni 1976. godine, stav 91, serija A, broj 22, Gregačević protiv Hrvatske, broj 58331/09, stav 60, 10. juni 2012. godine).

36. Nadalje, dopuštenost dokaza je pitanje koje prvenstveno uređuje nacionalno pravo. Zadatak Ustavnog suda i Evropskog suda nije da donose presude o tome da li su iskazi svjedoka valjano prihvaćeni kao dokaz u postupku, već da utvrde da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, bio pošten (vidi Evropski sud, pored ostalih, Van Mechelen i drugi protiv Holandije, 23. april 1997. godine, stav 50, Izvještaji o presudama i odlukama, 1997- III). Kao opće pravilo, na nacionalnim sudovima je da ocijene podnesene dokaze, kao i važnost dokaza koje okrivljenici žele predložiti.

37. Također, nije dovoljno da optuženi smatra da mu nije bilo dopušteno ispitati određene svjedoke. Svoj zahtjev mora potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se saslušaju određeni svjedoci, a njihovi dokazi moraju biti nužni za utvrđivanje istine (vidi Evropski sud, Borisova protiv Bugarske, broj 56891/00, stav 46, 21. decembar 2006. godine). Stoga, kada prijedlog podnosioca zahtjeva za saslušanje svjedoka nije neosnovan i dovoljno je obrazložen, važan za predmet optužbe i nesumnjivo bi mogao osnažiti položaj odbrane ili čak dovesti do oslobađanja podnosioca zahtjeva, domaća tijela moraju navesti relevantne razloge za odbijanje takvog zahtjeva (vidi predmet Polyakov protiv Rusije, broj 77018/01, st. 34–35, 29. januar 2009. godine, te naprijed citiran Gregačević, stav 68).

38. Najzad, pri utvrđivanju da li je postupak kao cjelina bio pravičan mora se imati u vidu i da li je poštovano pravo na odbranu. Naime, potrebno je ispitati da li je podnosiocu zahtjeva bila data mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavlja njegovom korištenju. Pored toga, mora se imati u vidu kvalitet dokaza, te da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija. U vezi s tim, Evropski sud daje značaj činjenici da li je dokaz u pitanju bio od odlučujućeg značaja za ishod postupka ili ne (vidi Evropski sud, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, stav 164. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

39. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove, Ustavni sud najprije konstatira da se rješenje o prekršajnoj odgovornosti apelanta i prvookrivljenog zasniva na iskazu svjedoka Edisa S. kao ključnom dokazu.

40. Ustavni sud primjećuje da je svjedok Edis S. službenik policijske stanice Maglaj. Iskaz svjedoka Edisa S. je dat na okolnosti prikupljanja informacija u vezi s prijavom apelanta. Dalje, iskaz svjedoka Edisa S. predstavlja zbir prikupljenih informacija od učesnika predmetnog događaja, odnosno lica koja tvrde da su učesnici. Svjedok Edis S. je opisivao koje je radnje preduzimao i šta su lica (prvookrivljeni i apelant, kao i Avdo M.) navodila u vezi sa događajem, te je na osnovu njihovih izjava „utvrdio da su počinjeni prekršaji koji se okrivljenim stavljaju na teret“. Dakle, Općinski sud je svoje rješenje bazirao na iskazu svjedoka koji nije bio na licu mjesta i koji je prepričavao šta su učesnici događaja i eventualni svjedoci o njemu navodili.

41. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud konstatira da je na osnovu iskaza ovog svjedoka nesporno utvrdio da su prvookrivljeni i apelant počinili prekršaje. Pri tome je iskaz ovog svjedoka ocijenio kao uvjerljiv i logičan i da ga „okrivljeni nije osporio“. Međutim, iz samog sadržaja rješenja je jasno da okrivljeni (prvookrivljeni i apelant) navode da nisu počinili prekršaje i nisu prihvatili odgovornost za prekršaje. Prema obrazloženju prvostepenog suda, navode okrivljenih (i apelanta kao svjedoka) i svjedoka Nermina H. sud je cijenio kao neuvjerljive i usmjerene na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, ali i kontradiktorne iskazu svjedoka Edisa S.

42. Ustavni sud je u svojoj brojnoj praksi naveo da uvjerenje suda da je apelant počinio krivično djelo (ili prekršaj) koji mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo subjektivno kvalificiraju kao „paušalne“. U konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje upravo taj nedostatak obrazloženja.

43. Naime, osim što je poklonio vjeru svjedoku (službeniku policijske stanice u Maglaju, koja je ujedno i pokrenula prekršajni postupak) koji je prepričavao događaj na način kako su ga opisali okrivljeni i Avdo M., sud nije opisao postupak ocjene provedenih dokaza niti je obrazložio kako je sud došao do zaključka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Navedeni dokaz, saslušanje svjedoka Edisa S., osim što je ključni, ujedno je i jedini dokaz na kojem je sud bazirao svoj zaključak o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Sud je naveo da je ovaj svjedok (navodeći koje je radnje proveo i prepričavajući šta su učesnici događaja naveli) utvrdio „da su počinjeni prekršaji koji su okrivljenima stavljeni na teret“. Pri tome, iz samog obrazloženja rješenja se vidi da je sud doveo u vezu iskaz ovog svjedoka jedino sa „navodima iz zahtjeva“ (za pokretanje prekršajnog postupka) koji je pokrenula policijska stanica u Maglaju.

44. Stoga, dato obrazloženje Općinskog suda, u vezi s ocjenom provedenih dokaza ne može se smatrati jasnim i dovoljnim i u skladu sa standardima „obrazložene odluke“ jer osim izjave svjedoka Edisa S. (koji je naveo šta je saznao i čuo u okviru svoje službene dužnosti) nema drugih dokaza (bar ih sud ne navodi u rješenju) koji potkrepljuju ovaj zaključak i iz kojih je sud na pouzdan način utvrdio da je prekršaj učinjen na način opisan u rješenju. Time je sud propustio da obrazloži donijeto rješenje i da ostvari svoju ulogu, odnosno zaista da „sudi“ po prijavi ovlaštenog organa, prihvatajući da je ispunjen uvjet iz člana 69. stav 2. Zakona o prekršajima, odnosno da je prekršaj dokazan saslušanjem svjedoka Edisa S. Prihvatanjem „zdravo za gotovo“ činjenica kako ih je iznio svjedok Edis S., koji je na osnovu provedenih radnji i izjava učesnika „utvrdio da su počinjeni prekršaji“, te samo ukazujući da su iskazi drugih svjedoka neuvjerljivi i usmjereni na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, sud nije ispunio obavezu propisanu članom 6. Evropske konvencije da opiše postupak ocjene dokaza i da obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je počinjen prekršaj. Pri tome Općinski sud nigdje ne razdvaja postupanje prvookrivljenog od apelantovog postupanja, cijelo vrijeme dokazujući apelantov prekršaj samim činom prijave prekršaja od apelanta. Ovakvo obrazloženje ne zadovoljava kriterije obrazložene odluke koji su inherentni načelima pravičnog suđenja.

45. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, saglasio sa stanovištem prvostepenog suda. Pri tome je Kantonalni sud naveo da su neosnovani navodi da je prvostepeni sud zasnovao presudu na nezakonito pribavljenim dokazima, što je dalje obrazložio i u čiju analizu se Ustavni sud neće upuštati jer ih ni apelant u apelaciji nije jasno obrazložio. Međutim, Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud shodno slobodnom sudijskom uvjerenju, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti, dao valjano obrazloženje kojim je potpuno, jasno i precizno iznio razloge o odlučnim činjenicama i precizno iznio razloge o odlučnim činjenicama […] koji su bili opredjeljujući da apelanta van svake razumne sumnje proglasi odgovornim. Međutim, kako je prethodno utvrdio, Ustavni sud nalazi da je upravo ovo obrazloženje u prvostepenom rješenju izostalo. Osim što je poklonio vjeru iskazu svjedoka Edisa S., koji je prenio ono što mu je rečeno od učesnika u postupku, sud nije proveo niti jedan drugi dokaz (bar to nije navedeno u rješenju) da provjeri i dokaže istinitost navoda Edisa S. i time zaista utvrdi da je prekršaj počinjen. Pri tome je sud a priori odbio apelantove navode da prekršaj nije počinio, uz obrazloženje da je „apelantov iskaz suprotan iskazu svjedoka Edisa S.“

46. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da način na koji su sudovi opisali postupak kako su došli do zaključka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti „van svake razumne sumnje“ (što potencira Kantonalni sud), prihvatajući iskaz svjedoka policijskog službenika koji je „utvrdio da su počinjeni prekršaji“ na osnovu svojih saznanja koje je iznio u postupku, a bez daljnjih dokaza koji to potkrepljuju i obrazloženja kojim se razlozima rukovodio pri zaključku, sigurno ne ispunjava potreban standard iz aspekta obrazložene odluke. Pri tome Ustavni sud ukazuje da ne ulazi u to da li apelant stvarno jest ili nije odgovoran, ovdje se samo ukazuje na nedostatak obrazloženja u vezi s dokazima iz kojih navedeno proizlazi u konkretnim rješenjima.

47. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

48. Također, Ustavni sud nalazi potrebnim ukazati da je sagledao postupak kao cjelinu, dakle oba rješenja koja su sudovi donijeli, ali nalazi za potrebno da ukine drugostepeno rješenje koje je dalo ocjenu prvostepenog kao zakonitog i pravilnog i čije je obrazloženje valjano, potpuno i pravilno u vezi s razlozima o odlučnim činjenicama, što je suprotno razlozima sadržanim u ovoj odluci.

49. Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud nalazi da nije potrebno dalje razmatrati apelantove navode.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u predmetnom postupku nije poštovan osnovni zahtjev „krivičnog postupka“ jer u postupku nije na pouzdan način utvrđeno postojanje određenih odlučnih činjenica, uslijed nedostatka obrazloženja odluka redovnih sudova, kao i zbog načina analize i ocjene svih izvedenih dokaza.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić