Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-981/22 (D. N.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prostornom uređenju · čl. 2
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera · čl. 6
- Odluka o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-981/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-981/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragan Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Nikolić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026533 19 Uvp od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mersiha Beganović- Memić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026533 19 Uvp od 18. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 27. januara 2015. godine odbijen je zahtjev apelanta za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta pobliže opisanog u izreci.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 27. januara 2015. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je rješenjem od 7. aprila 2016. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja drugostepenog organa od 7. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je presudom od 19. aprila 2019. godine odbio predmetnu tužbu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2019. godine, Kantonalni sud je presudom od 18. januara 2022. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant za predmetni objekat lociran u obuhvatu planske dokumentacije, Regulacionog plana „Bjelave-Čekaluša“ sačinjenog Separata zaštite kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa i valorizacije arhitektonskih i ambijentalnih vrijednosti u prostornom obuhvatu tog Regulacionog plana, imao odobrenje za građenje u zadatim gabaritima prema naznačenoj markici u usvojenom Regulacionom planu od kojeg je odstupio u pogledu horizontalnih i vertikalnih gabarita. Također, da se prema stručnom mišljenje Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Kantona Sarajevo od 6. februara 2014.godine projektna dokumentacija izvedenog stanja i samo izvedeno stanje ne mogu legalizovati. Kantonalni sud je zaključio da ni upravni organi, a ni prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su, u skladu sa odredbama čl. 79. i 80 Zakona o prostornom uređenju i čl. 2. i 14. Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera, odbili zahtjev apelanta za izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti za legalizaciju ovog stambeno-poslovnog objekta. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su sve njegove komšije uspjele da legalizuju i dobiju potrebne saglasnosti za svoje objekte iste ili slične arhitektonske i ambijentalne vrijednosti, a da to apelantu nije udovoljeno zbog njegove vjerske i nacionalne pripadnosti.
Relevantni propisi
8. Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 7/05).
Urbanistička saglasnost Član 79.
Urbanistička saglasnost je upravni akt i donosi se kada se utvrdi da je građenje u skladu sa planom prostornog uređenja, drugim uvjetima utvrđenim za taj prostor, ovim zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na osnovu tih zakona.
Član 80.
Rješenje o urbanističkoj saglasnosti (u daljem tekstu: urbanistička saglasnost) donosi se na osnovu regulacionog plana ili urbanističkog projekta (član 6. tačka 1).
Ako donošenje plana iz prethodnog stava nije obavezno, urbanistička saglasnost se donosi na osnovu urbanističkog plana, plana parcelacije i uvjeta utvrđenih u odluci o provođenju plana (član 6. tačka 2.).
Izuzetno, za rekonstrukciju, dogradnju i nadziđivanje građevine, urbanistička saglasnost se može donijeti u skladu s odredbama prethodnog stava bez plana parcelacije, ako se radovi izvode na građevini kojoj je određena parcela za njenu redovnu upotrebu.
Za ruralna naselja, urbanistička saglasnost se donosi na osnovu prostornog plana Kantona, plana parcelacije i odluke o provođenju plana (član 6. tačka 3). Na vanurbanim područjima, urbanistička saglasnost se donosi na osnovu prostornog plana Kantona, plana parcelacije i odluke o provođenju plana (član 6. tačka 4.).
9. Odluka o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 6/06, 18/07, 18/08, 35/12 i 51/15).
Član 2.
Pod legalizacijom, u smislu ove Odluke, podrazumijeva se donošenje rješenja o naknadnoj urbanističkoj saglasnosti, naknadnom odobrenju za građenje i naknadnoj upotrebnoj dozvoli, u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 7/05) (u daljnjem tekstu:
Zakon) i ovom Odlukom.
Član 14.
Nadležni organ će legalizovati bespravno izgrađenu građevinu ukoliko ista zadovoljava zahtjeve odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta predviđenog Zakonom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu i zabrane diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić