Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2486/20 (M. Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2486/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2486/20, rješavajući apelaciju Miloša Šavije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Šavije podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032155 20 Gž od 13. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miloš Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupaju Nina Kisić, advokat iz Sarajeva i Boris Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 18. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 032155 20 Gž od 13. maja 2020. godine i S1 3 P 032155 19 P od 6. aprila 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine – Obavještajno-sigurnosne agencije BiH zastupane po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 9. novembra 2021. godine.

4. Apelantu su 25. februara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Suda BiH i tužene na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 07/1- 68109/18 od 27. decembra 2018. godine, apelantu je prestao radni odnos (sa 31. decembrom 2018. godine) zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje, obzirom da je na taj dan imao preko 40 godina penzijskog staža. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem tužene broj: 07/1-6095/19 od 18. februara 2019. godine. U obrazloženju rješenja, između ostalog, tužena je navela da je apelantu pravilno utvrđen ukupan penzijski staž (preko 45 godina) i da su pravilno primijenjene odredbe čl. 42. i 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO RS). Naime, tužena je navela da je članom 60. stav 1. tačka c) Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o OSA BiH) propisano da zaposlenim u Agenciji prestaje radni odnos „ispunjavanjem zakonskih uslova za penzionisanje“ bez preciziranja po kojem osnovu (staža osiguranja ili penzijskog staža), pa obzirom da ne postoji jedinstveno penzijsko i invalidsko osiguranje na nivou Bosne i Hercegovine primjenjuju se entitetski propisi prema mjestu prebivalištu zaposlenika. Tužena je istakla da je odredbom člana 60. stav 1. Zakona o OSA BiH, kao lex specialis zakonom, propisan razlog za prestanak radnog odnosa po sili zakona a ne uslov za penzionisanje. Obzirom da apelant ima prebivalište u Republici Srpskoj, kao i da je ispunio uslove za starosnu penziju propisanu čl. 42. stav 1. i 178. stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS, tužena je zaključila da je neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos. Osporene presude Suda BiH

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032155 19 P od 6. aprila 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene kojim mu je prestao radni odnos, kao i da se naloži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa kao da nije bilo prekida i naknadi troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka.

9. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), Sud BiH je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu šefa Odjela za kontraobavještajne i sigurnosne poslove, Direktorat za operacije. Dalje, rješenjem tužene od 27. decembra 2018. godine apelantu je prestao radni odnos (sa 31. decembrom 2018. godine) zbog ispunjavanja zakonom propisanih pretpostavki za penzionisanje, dok je rješenjem tužene od 18. februara 2019. godine odbijena kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Prilikom donošenja rješenja tužena je primijenila odredbe člana 60. stav 1. tačka c) Zakona o OSA BiH, kao i odredbe čl. 42. stav 1. i 178. stav 1. Zakona o PIO RS, dok je na osnovu podataka iz radnih knjižica i uvjerenja Fonda PIO RS utvrđen ukupan ostvareni radni staž osiguranja (36 godina 10 mjeseci i 24 dana) i penzijski staž apelanta (45 godina 4 mjeseca i 18 dana). Također, na osnovu rješenja Fonda PIO RS je utvrđeno da razlika od 8 godina 5 mjeseci i 24 dana čini poseban staž u dvostrukom trajanju za period od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine, dok iz dopisa Fonda PIO RS od 12. decembra 2019. godine proizlazi da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju. Sud BiH je istakao da je među parničnim strankama sporna primjena odredbe člana 178. stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS, zbog tvrdnje apelanta da navedeni izuzetak daje pravo izbora osiguraniku a ne poslodavcu, kao i da li je poseban staž u dvostrukom trajanju, za period od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine, koji ne ulazi u staž osiguranja, poslodavac mogao uzeti u obzir kod utvrđivanja pretpostavki za penzionisanje apelanta, imajući u vidu odredbe Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: ZOR BiH).

10. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da tužena kao nezavisna administrativna organizacija BiH, u pogledu prestanka radnog odnosa primjenjuje odredba člana 60. stav 1. tačka c) Zakon o OSA BiH koji u relevantnom dijelu propisuje da zaposlenom prestaje radni odnos ispunjavanjem zakonskih uvjeta za penzionisanje, dok je navedenim zakonom predviđena primjena ZOR BiH samo supsidijarno. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 71. ZOR BiH odnosno, da nije relevantan staž osiguranja već penzijski staž. Naime, odredbama čl. 39., 42., 75. stav 4. i 166. Zakona o PIO RS je određeno da u penzijski staž osiguranja ulazi i posebni staž, koji je u konkretnom slučaju za apelanta utvrđen na osnovu odredbe člana 37. stav 1. tačka b) navedenog zakona. Dakle, slijedi da utvrđeni poseban staž u dvostrukom trajanju (koji čini razliku od 8 godina, 5 mjeseci i 24 dana) ulazi u penzijski staž apelanta od 45 godina, 4 mjeseca i 18 dana. Sud BiH je istakao da je apelantu u konkretnom slučaju prestao radni odnos kod tužene primjenom odredbe 178. stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS, kao izuzetak od člana 42. istog zakona, dakle na osnovu imperativne norme kojom je uređen jedan od načina prestanka radnog odnosa i kao takva ne ulazi u sferu prava osiguranika da u drugom postupku pred Fondom PIO ostvari pravo izbora da li će zahtjev za odlazak u penziju podnijeti prije nego napuni 60 godina. Na kraju, Sud BiH je zaključio da su pravilna i zakonita utvrđenja na osnovu kojih su donesena osporena rješenja tužene, zbog čega je utvrdio da je neosnovan zahtjev apelanta za njihovim poništenjem, a posljedično navedenom i ostatak tužbenog zahtjeva apelanta. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe čl. 323. stav 1. i 332. ZPP, te odredbi čl. 12. i 13. stav 1. tačka a), b) i c) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

11. Apelant je podnio žalbu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 032155 19 P od 6. aprila 2020. godine, koju je drugostepeno vijeće Suda BiH odbilo presudom broj S1 3 P 032155 20 Gž od 13. maja 2020. godine i potvrdilo prvostepenu presudu.

12. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude ponovilo utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je zaključilo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno ispitao pravilnost i zakonitost rješenja tužene koje osporava apelant. Dalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio odlučne činjenice, pri čemu je dao jasne i valjane razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud, kao i da nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Također, navedeno je da su neosnovani žalbeni prigovori kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, ukazano je da je pravilan je zaključak prvostepenog suda da su se stekli uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje u smislu odredbi člana 60. stav 1. tačka c) Zakona o OSA BiH i odredbi čl. 22., 39., 42. i 178 stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na sadržaj navedenih odredbi Zakona o PIO RS kojima je, između ostalog, propisano da penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž, da je u konkretnom slučaju za apelanta utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju (od 8 godina, 5 mjeseci i 24 dana) koji je upisan u radnu knjižicu i kojeg se apelant ne može odreći, kao i da osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju u 2018. godini kada navrši 57 godina i 8 mjeseci života. Sud BiH je ocijenio neosnovanim navode apelanta da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 71. stav 1. tačka b) ZOR BiH kojim je propisano da ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja nezavisno od godina života. Ovo iz razloga što je odredbom člana 37. st. 1. i 2. Zakona o OSA BiH propisano da se odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ne primjenjuju na uposlene u Agenciji, dok se u slučaju kada prava i obaveze uposlenih nisu regulisani ovim zakonom (Zakon o OSA BiH) primjenjuju odgovarajući zakoni i propisi Bosne i Hercegovine. Sud BiH je istakao da se, u situaciji kada Zakonom o OSA BiH nisu propisani uslovi za sticanje prava na starosnu penziju, za odluku o prestanku radnog odnosa zbog ispunjavanja uslova za penzionisanje trebaju primijeniti uslovi propisani Zakonima entiteta kojima je regulisano penzijsko invalidsko osiguranje. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant pravo na penziju ostvaruje u Republici Srpskoj, proizlazi da je tužena pravilno primijenila uslove za sticanje prava na starosnu penziju propisane Zakonom o PIO RS, kada je odlučivala o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ispunjavanja uslova za penzionisanje u smislu odredbe člana 60. stav 1. tačka c) Zakona o OSA BiH. Naime, u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 71. ZOR BiH koja kao uslov za prestanak radnog odnosa propisuje relevantan staž osiguranja, a ne penzijski staž kako je to propisano Zakonom o PIO RS. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da apelant neosnovano u žalbi navodi da se odredba člana 178. stav 1. Zakona o PIO RS primjenjuje samo po zahtjevu radnika, kao i navod da se u konkretnom slučaju radi o prijevremenom penzionisanju jer se izuzetak odnosi samo na godine života a ne na godine penzijskog staža, obzirom da se i u tom slučaju radi o punom penzijskom stažu od 40 godina. Također, suprotno navodima žalbe, odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe člana 332. ZPP kojom je propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je u konkretnom slučaju Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno pravne propise, što je dovelo i do njegove diskriminacije u odnosu na druga lica u istom položaju („na bazi entiteta uplaćivanja staža“). S tim u vezi, apelant je dao analizu osporenih odluka istaknuvši da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu utvrđenog staža osiguranja, kao i da je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava Zakona o PIO RS i Zakona o OSA BiH kada je odbio njegov tužbeni zahtjev. Pri tome, apelant smatra da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZOR BiH prilikom donošenja rješenja o penzionisanju odnosno, da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija i utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukinu osporene odluke i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje.

II.Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci u kojoj je dao potpune i jasne razloge za sve apelantove navode. Sud BiH je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela sadržaj predmetnog postupka, zajedno sa podacima vezanim za utvrđeni penzijski staž apelanta, te je istakla da se apelant pogrešno poziva na odredbe ZOR BiH koji se ne odnosi na zaposlene u OSI BiH obzirom na sadržaj odredbe člana 37. stav 2. Zakona o OSI BiH. Dalje, tužena je ukazala na odredbu člana 60. Zakona o OSI BiH kojom je propisan prestanak radnog odnosa po sili zakona, koja odredba ne navodi godine starosti ili staž kao uslov za penzionisanje, već se koristi odredba „ispunjavanje zakonskih uslova za penzionisanje“. Naime, navedena odredba je unesena u Zakon o OSI BiH kako bi se uvažila različitost dva penzijska fonda i dva pravna sistema, te izbjeglo da zaposlenicima prestane radni odnos po sili zakona a da istovremeno ne mogu ostvariti pravo na penziju. Također, ovakvom odredbom se uslovi za ostvarenje prava na punu ili starosnu penziju (a samim tim i prestanak radnog odnosa po sili zakona) cijene u svakom slučaju prema odredbama važećeg zakona o PIO prema mjestu prebivališta osiguranika. Na kraju, tužena je istakla da je apelant ispunio uslove za penzionisanje po propisima Republike Srpske, zbog čega mu je u skladu sa članom 60. stav 1. tačka

c) Zakona o OSA BiH prestao radni odnos po sili zakona.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 323. stav (1.)

(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 332.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

17. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08-ZO, 12/09, 43/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 37. (st. 1. i 2.)

Odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ne primjenjuju se na zaposlene u Agenciji.

U slučajevima kada prava i obaveze zaposlenih i radni odnosi nisu regulirani ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajući zakoni i propisi Bosne i Hercegovine o radnim odnosima.

Član 60. (stav 1. tačka c.)

Zaposlenom u Agenciji prestaje radni odnos u sljedećim slučajevima:

III.ispunjavanje zakonskih uslova za penzionisanje;

18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.

134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15, 111/21 i 15/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15 i 111/21) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.

Član 37.(stav 1. tačka b.)

(1)Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19.

maja 1992. godine do demobilizacije.

Član 39.

Lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda.

Član 42.(stav 1.)

(1)Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

Član 178.(stav 1. tačka e.)

(1) Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:

e) 2018. godini 57 godina i osam mjeseci života, VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 P 032155 20 Gž od 13. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 18. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje), pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama Suda BiH donesenim u parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Sudom BiH te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

28. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. Uvezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom drugostepenog vijeća Suda BiH, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene kojim mu je prestao radni odnos zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH razmotrilo žalbene navode apelanta, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dalo razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasne i argumentirane razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe Zakon o OSA BiH, Zakona o PIO RS i ZPP. Također, drugostepeno vijeće Suda BiH je jasno i argumentirano obrazložilo zašto je odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta, pri čemu je istaklo da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđen apelantov penzijski staž, kao i da su pravilno primijenjeni uslovi za sticanje prava na starosnu penziju u Republici Srpskoj (s obzirom na apelantovo prebivalište) prilikom odlučivanja o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi, a što apelant i ne spori, da je apelant nastanjen na teritoriji Republike Srpske i da je tužena u konkretnom slučaju primijenila odredbe Zakon o PIO RS prilikom odlučivanja o apelantovom statusu. Tim zakonom je, između ostalog, regulisano (član 11) da je osiguranik „lice zaposleno u zajedničkim organima Bosne i Hercegovine [...], sa prebivalištem u Republici“. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava odnosno, da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen uz pozivanje na relevantne odredbe člana 60. stav 1. tačka c) Zakona o OSA BiH i odredbi čl. 22., 39., 42. i 178. stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS. Pored toga, Ustavni sud ističe da je slična pravna pitanja (poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta kao uposlenika tužene zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje i u tom kontekstu uračunavanje posebnog staža u dvostrukom trajanju) razmatrao u svojoj odluci AP-1339/15 (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1339/15 od 10. oktobra 2016. godine), u kojoj nije utvrdio proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi te je apelaciju odbacio kao prima facie nedopuštenu. S obzirom na sadržaj odredbe člana 60. stav 1. tačka c) Zakona o OSA BiH, kojim je (kao lex specialis zakonom) kao razlog za prestanak radnog odnosa propisano ispunjavanje zakonskih uslova za penzionisanje zaposlenim u Agenciji, kao i na sadržaj odredbi čl. 39. i 178. stav 1. tačka e) Zakona o PIO RS (koji su bili na snazi u spornom periodu), kojima je propisano da se osiguranik ne može odreći posebnog staža utvrđenog rješenjem Fonda odnosno, propisani su uslovi kada osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju osporenih odluka Suda BiH.

31. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoje presude utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe Zakon o OSA BiH, Zakona o PIO RS i ZPP-a a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Zabrana diskriminacije

34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

35. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, stav 33 i Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, tačka 42). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

38. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na lica u istom položaju „na bazi entiteta uplaćivanja staža“. Dakle, proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan zbog toga što su prilikom odlučivanja o prestanku njegovog radnog odnosa primijenjene odredbe Zakona o PIO RS, kao relevantne obzirom na njegovo prebivalište a apelant smatra da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZOR BiH prilikom donošenja rješenja o penzionisanju. Ustavni sud ističe da je slična pravna pitanja (između ostalog, različita zakonska rješenja na entitetskoj razini i državnoj razini u kontekstu navoda o diskriminaciji apelanta u tom predmetu vezano za primjenu Krivičnog zakona) razmatrao u svojoj odluci AP-1223/21 (vidi Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1223/21 od 5. maja 2021. godine). U tom kontekstu je ukazao: „Ustavni je sud je i ranije u nekim oblastima primijetio ovakvu praksu i različita zakonska rješenja na entitetskoj razini i državnoj razini, ali to samo po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije, sve dok se ne utvrdi povreda […] Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije u odnosu na sam zakon koji se primjenjuje.“ (točka 17). Navedeni stav je mutatis mutandis primjenjiv i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud ističe da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u okolnostima apelantovog slučaju proizvoljno primijenjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente, niti tvrdi da ga je eventualno tuženi diskriminisao u odnosu na druge uposlenike tuženog kojim se staž uplaćuje u entitetu Republika Srpska (relevantna uporedna grupa), niti tvrdi da je Sud BiH u identičnoj situaciji donio drugačiju odluku. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od strane Suda BiH, koji je dao detaljne razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakon o OSA BiH, Zakona o PIO RS i ZPP-a. Dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je je te navode ocijenio neosnovanim.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava koji su ocijenjeni neosnovanim nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, pri čemu postojanje različitih zakonskih rješenja na entitetskom i državnom nivou, samo po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije .

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2486/20 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio