Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-658/22 (J.S.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Dokazni postupak
- Disciplinski postupak
- Disciplinska mjera
- Proporcionalnost
- Miješanje
- Sloboda izražavanja
- Internet
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-658/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 658/22, rješavajući apelaciju J. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J. S. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-1365-36/2021 od 15. decembra 2021.
godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-1365-29/2021 od 26. oktobra 2021.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant J. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokatica iz Bijeljine, podnio je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTS) broj 11-07-6-1365- 36/2021 od 15. decembra 2021. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce VSTS-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-6-1365-29/2021 od 26. oktobra 2021. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTS-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 11-07-6-1365-22/2021 od 13. jula 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od VSTS-a, Drugostepene i Prvostepene komisije, te od Ureda disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 24. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. VSTS je dostavio odgovor 8. marta, a ostali pozvani 7. marta 2022. godine.
4. Dostavljeni odgovori su poslani na izjašnjenje apelantu 8. marta 2022. godine, ali apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. UDT je 24. marta 2021. godine podnio disciplinsku tužbu protiv apelanta, stavivši mu na teret sljedeće:
I.da je, postupajući u predmetu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: KTTK), koji je naveden u tački I disciplinske tužbe, donio naredbe o proširenju istrage kojima je izvršena prekvalifikacija radnji osumnjičenog u tom predmetu, bez navođenja novih činjenica ili osumnjičenih lica, a ta naredba je izvještajem Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) ocijenjena kao nezakonita;
II.da je 4. decembra 2019. godine koristio vozača i službeno vozilo KTTK radi prevoza u sjedište Opštinskog suda u Kalesiji u predmetu navedenom u tački II disciplinske tužbe, iako je glavni pretres u tom predmetu bio zakazan za 5. decembar 2019. godine;
III.da kao postupajući tužilac KTTK u predmetu navedenom u tački III disciplinske tužbe, iako je bio „blagovremeno i uredno obaviješten“, nije pristupio glavnom pretresu pred Opštinskim sudom u Lukavcu koji je bio zakazan za 4. septembar 2019. godine i u kojem je „optuženom licu određen pritvor“, zbog čega je pretres odložen; IV.da kao postupajući tužilac KTTK u predmetu navedenom u tački IV disciplinske tužbe, iako blagovremeno i uredno obaviješten, nije pristupio glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom u Tuzli koji je bio zakazan za 12. april 2018. godine, zbog čega je početak glavnog pretresa kasnio i morao mu je pristupiti drugi tužilac
KTTK;
V.da je, iako je bio svjestan ili je morao biti svjestan svojih etičkih obaveza iz člana 4 Kodeksa, na Facebook stranici na profilu „Posteljine BH“ ostavio objave 28. januara 2020. godine u kojima je napisao „Imate li ovu na stanju“ i „želim naručiti bračnu adresa Kantonalno tužilaštvo Tuzla“;
VI.da je, na Facebook profilu Ružice Kresić-Jukić, tadašnje potpredsjednice VSTS-a, povodom njene objave od 27. januara 2020. godine pod naslovom „Miriše li ovo na podjelu“, istog dana ostavio svoj komentar sljedeće sadržine:
Hvala na kolegijalnosti cijenjena podpredsjednice, jasno je ko stoji iza ovoga i ko je u panici jer ću uskoro izaći pred javnost sa informacijama o nedodirljivim i zaštićenim od krivičnog progona, i tužiocima čija djeca gaze tuđu djecu autima pijana i prave ih invalidima bez posledica po njih i tužiocima čiji bliski srodnici prolaze s uvjetnim osudama za ozbiljan kriminal, o tužiocima koji traže moju smjenu a bili su procesuirani za krađu para od televizije i primanje mita, o nepotizmu Tomislava Ljubića pri zapošljavanju u ovoj ustanovi, o procesuiranju neposlušnih advokata nakon njihovog odbijanja da prave zajedničke odvjetničke firme sa tužiocima, mobingu nelojalnih uposlenika, o nabavkama bez tendera, o postavljanju neiskusnih ali lojalnih kadrova na rukovodeća mjesta, o Ljubićevim malverzacijama koje su dovele u dubiozu hotel Tuzla, o 15. maju, o mnogo toga još što je bila tabu tema, moj ratni put je čist i čestit, moji predmeti su moji najbolji svjedoci i svako može izvršiti uvid u njih ako želi pa i boračke asocijacije i ako nađu bilo šta nečasno sam ću podnijeti ostavku.
Takođe, apelantu je stavljeno na teret i da je na istoj toj objavi na komentar trećeg lica ostavio oznaku „sviđa mi se“, a taj komentar sadrži sljedeće navode:
Centrima moći koji vladaju Tuzlom, u čijoj se funkciji nalazi Kantonalno tužilaštvo TK kao posljednja linija odbrane institucionalno-koruptivne mreže i kriminalnih grupa... dobili su ovlaštenja koja koriste u punom kapacitetu za zaštitu krupne korupcije... zbog toga su u znatno boljoj poziciji od različitih organizacionih grupa italijanske mafije....u funkciji zaštite lica koje stoji na čelu koruptivne mreže i Glavnog kantonalnog tužioca TK u njegovoj službi, no i u službi drugih interesa, čin je usmjeren protiv države BiH i pravosuđa.
7. UDT je naveo da je na navedeni način apelant počinio disciplinske prekršaje iz čl. 57 tačka 8 („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“) Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTS-u) i tačka 22 („ponašanje u sudu ili tužilaštvu“) u vezi sa povredom odredbi Kodeksa tužilačke etike (u daljnjem tekstu: Kodeks) iz čl. 5.5 i 2.1, te disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u (u vezi sa povredom čl. 2.1, 2.2, 4.2. i 4.3 Kodeksa).
Prvostepena odluka
8. Nakon provedenog postupka Prvostepena komisija je Odlukom broj 11-07-6-1365- 22/2021 od 13. jula 2021. godine odbila kao neosnovanu disciplinsku tužbu UDT-a za disciplinske prekršaje detaljno opisane u tačkama I–V disciplinske tužbe i izreke prvostepene odluke, odnosno za prekršaje iz člana 57 tač. 8 i 22 Zakona o VSTS-u u vezi sa odredbama čl. 5.5 i 2.1 Kodeksa.
9. U odnosu na prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u u vezi sa čl. 2.2, 4.2 i 4.3 Kodeksa, Prvostepena komisija je utvrdila da je apelant odgovoran za prekršaj detaljno opisan u tački VI disciplinske tužbe i izreke prvostepene odluke, pa mu je izrekla disciplinsku mjeru javna opomena.
10. U obrazloženju ove odluke je navedeno, između ostalog, da je Prvostepena komisija izvela sve predložene dokaze UDT-a, uključujući i prijedlog za saslušanje svjedoka Tomislava Ljubića, glavnog kantonalnog tužioca Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: svjedok Ljubić), i Mirzete Begić, zamjenice glavnog kantonalnog tužioca Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: svjedokinja Begić). U odnosu na apelantove dokazne prijedloge, Prvostepena komisija je navela da nije prihvatila njegov prijedlog da se pribavi spisak predmeta u kojima je odbijeno potvrđivanje optužnica u cijelosti ili za pojedine tačke zato što, prema ocjeni Komisije, to nije u vezi s predmetom disciplinske tužbe. Odbijen je i apelantov prijedlog za saslušanje dviju svjedokinja koje je apelant predložio na okolnost korišćenja vlastitog automobila u službene svrhe zato što je, kako je navedeno, svjedok Ljubić apelantov neposredni rukovodilac koji „s obzirom na funkciju koju obavlja najbolje poznaje organizaciju i rad Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona i može pružiti relevantne odgovore na okolnosti na koje su bile predložene imenovane svjedokinje“, sve s ciljem poštovanja načela efikasnosti i ekonomičnosti vođenja disciplinskog postupka. Takođe, odbijen je i apelantov prijedlog da se izvrši uvid u godišnje ocjene njegovog rada za posljednjih pet godina budući da na te okolnosti „može svjedočiti svjedok Ljubić koji vrši ocjenjivanje [apelanta], kao i činjenicu da [VSTS] raspolaže godišnjim ocjenama rada svih nosilaca pravosudnih funkcija“. Ostale apelantove dokazne prijedloge, uključujući i saslušanje sutkinje i tadašnje potpredsjednice VSTS-a Ružice Kresić-Jukić (u daljnjem tekstu: svjedokinja Kresić- Jukić), Prvostepena komisija je prihvatila.
11. Nakon što je vrlo detaljno iznijela sadržaj svih provedenih dokaza i završna izlaganja disciplinskog tužioca i apelanta (vidi str. 8–20 prvostepene odluke), Prvostepena komisija je obrazložila da je zaključila da apelant nije odgovoran za prekršaje iz tač. I–V disciplinske tužbe, a kao odlučujuće je iznijela sljedeće razloge: •U odnosu na tačku I disciplinske tužbe – zato što je apelant „u kontinuitetu postupao“ u predmetu u kojem je donio naredbu o provođenju istrage protiv osumnjičenog lica, nakon čega je dva puta donio naredbu o proširenju istrage protiv istog osumnjičenog, odnosno da je postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima u vršenju službene dužnosti. Dalje je navedeno da je Federalno tužilaštvo u svom izvještaju od 22. maja 2020.
godine ocijenilo da je u vrijeme kada je donesena naredba o otvaranju istrage već bila nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo koje je osumnjičenom stavljeno na teret te da su naredbe o proširenju istrage donesene nezakonito, bez navođenja novih činjenica ili drugih osumnjičenih lica. Ipak, Prvostepena komisija je zaključila da se ne može samo na temelju tog izvještaja Federalnog tužilaštva „bez njegovog dovođenja u vezi radnji koje su preduzete prije i nakon tog akta, zasnovati disciplinska odgovornost [apelanta] za disciplinski prekršaj koji mu je tačkom I disciplinske tužbe bio stavljen na teret“. Također Prvostepena komisija je zaključila da u vezi sa apelantovim postupanjem u spornom krivičnom predmetu „nije nastupila nikakva štetna posljedica, pa shodno tome nema ni odgovornosti tuženog za disciplinski prekršaj koji mu je ovom tačkom stavljen na teret“.
•U odnosu na tačku II disciplinske tužbe – zato što je zaključeno „da je realna i vrlo moguća situacija u praksi da je [apelant] izvršio permutaciju datuma i da je dan ranije pristupio na zakazano ročište pred Općinskim sudom u Kalesiji“, kao i da je „riječ o izolovanom slučaju koji ne predstavlja ustaljenu praksu [apelanta]“. Osim toga, Prvostepena komisija je uzela u obzir i protek vremena „od održavanja glavnog pretresa pred Općinskim sudom u Kalesiji pa do datuma na koji je odložen i ponovo zakazan, koji iznosi gotovo dvije godine“. Prvostepena komisija je također navela da je apelant, dokazima koje je predložio i koji su izvedeni, dokazao da je na glavne pretrese izvan sjedišta KT TK išao vlastitim putničkim vozilom kao i da nije tražio naknadu za te troškove. Također je obrazloženo da „uslijed navedenog previda [apelanta]“ nije nastupila bilo kakva šteta u vezi sa zastupanjem optužnice, te da se ni po ovoj tački nisu ostvarila bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 8. Zakona o VSTS.
•U odnosu na tačku III disciplinske tužbe – zato što je apelant 23. augusta 2019. godine, pismeno obavijestio glavnog kantonalnog tužioca da planira korištenje dijela godišnjeg odmora iz 2019. godine u periodu od 2-6.
septembra 2019. godine, a pretres je bio zakazan za 4. septembar 2019. godine. Također je utvrđeno da je spis spornog predmeta ostao u apelantovoj kancelariji i da ga on nakon posljednjeg pretresa kojem je prisustvovao nije vratio u pisarnicu, pa datum zakazanog pretresa nije bio evidentiran.
Međutim, Prvostepena komisija je zaključila da apelant nije mogao otići na godišnji odmor bez odobrenja rukovodioca institucija“, te sve da se „i uzme da [apelant] nije postupio na gore opisani način, ova Komisija smatra da je pisarnica kroz TCMS sistem imala mogućnost da evidentira činjenicu održavanja navedenog glavnog pretresa, obzirom da uvijek postoji mogućnost da se iz različitih razloga objektivne prirode ne izvrši fizičko evidentiranje činjenice o datumu održavanja narednog glavnog pretresa“.
•U odnosu na tačku IV disciplinske tužbe – zato što je svjedokinja Begić, u vezi sa apelantovim nepristupanjem na pretres pred Kantonalnim sudom u Tuzli na kojem ga je morao zamijeniti drugi tužilac, sačinila službenu zabilješku, ali nije konstatovano apelantovo izjašnjenje o razlozima nedolaska na navedeni pretres, niti je naknadno tražila apelantovo izjašnjenje, već je, kako je izjavila, usmeno razgovarala sa apelantom.
Međutim, kako je dalje navedeno, sadržaj tog razgovora i eventualno iznesene razloge za apelantov izostanak nije prezentovala Prvostepenoj komisiji.
Budući da je na disciplinskom tužiocu teret dokazivanja da je apelant neopravdano izostao sa pretresa u spornom predmetu, Prvostepena komisija je zaključila, da osim već navedene službene zabilješke „koju je Komisija detaljno analizirala“, tužilac nije ponudio bilo kakav drugi dokaz da je apelant počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. točka 8. Zakona o VSTS. •U odnosu na tačku V disciplinske tužbe –zato što disciplinski tužilac nije dokazao na koji je način apelant „narušio ugled tužilačke funkcije“ naručivanjem posteljine na adresu KT TK te da stoga apelant nije odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 57. točka 22. Zakona o VSTS.
12. U odnosu na tačku VI disciplinske tužbe koja se ticala apelantovog komentara na Facebook profilu svjedokinje Kresić-Jukić i apelantove oznake „sviđa mi se“ u odnosu na komentar trećeg lica na toj istoj objavi, Prvostepena komisija je zaključila da to predstavlja „ponašanje koje ne priliči jednom nosiocu pravosudne funkcije, a posebno imajući u vidu činjenicu da je tuženi na poziciji zamjenika glavnog tužioca, čime je njegova odgovornost u javnom istupanju još veća i iziskuje posebnu pažnju.“ Prvostepena komisija je istakla da se apelant „morao suzdržati od davanja komentara u sadržaju kakav je naveden. Profesionalno ponašanje od nosioca pravosudnih funkcija zahtijeva da izbjegavaju svaku aktivnost koja bi mogla ugroziti njihovu službu i povjerenje u pravosudni sistem.“ Takođe je navedeno da je apelant „morao biti svjestan težine svog komentara, kao i njegove implikacije na reakciju javnosti u smislu njenog povjerenja u integritet i nepristrasnost [KT TK].“ Takođe je navedeno da je apelant morao voditi računa i o ugledu tužilačke funkcije i ugledu KTTK, ali da je umjesto toga „svoje nezadovoljstvo radom tužilaštva čiji je i sam član, izrazio ponašanjem koje ne priliči jednom nosiocu pravosudne funkcije i koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti i dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet navedenog tužilaštva.“ Zbog toga je zaključeno da je apelant odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u, pa mu je kao odgovarajuća mjera izrečena javna opomena. Drugostepena odluka
13. Drugostepena komisija je Odlukom broj 11-07-6-3-1365-29/2021 od 26. oktobra 2021. godine djelimično uvažila žalbu UDT-a tako što je preinačila prvostepenu odluku i apelanta proglasila odgovornim za tačke I–IV disciplinske tužbe. Žalba UDT-a u odnosu na tačku V prvostepene odluke, kao i apelantova žalba u odnosu na tačku VI prvostepene odluke odbijene su i u tom dijelu je prvostepena odluka potvrđena. Za te prekršaje Drugostepena komisija je apelantu izrekla mjeru „premještanje sa mjesta zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca i javna opomena“.
U odnosu na tačku I disciplinske tužbe
14. U odnosu na ovu tačku, Drugostepena komisija je navela da je pogrešno utvrđenje Prvostepene komisije da je za apelantovu disciplinsku odgovornost po ovoj tački odlučujuća uloga „kontinuiteta aktivnosti [apelanta] u navedenom krivičnom predmetu i pitanje štetnih posljedica.“ Ono što je bitno, prema stavu Disciplinske komisije, jest „hronologija događaja koja je vidljiva iz stanja spisa“. U vezi s tim, Drugostepena komisija je zaključila da je apelant „bio u potpunosti svjestan činjenice koje djelo i za koji vremenski period je bilo stavljeno na teret osumnjičenom u predmetu koji je procesuirao“. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant je dostavio izjašnjenje na pitanje zakonitosti vlastitog postupanja u tom predmetu, pa je u to vrijeme „bio upoznat sa činjenicom da u konkretnom predmetu postoji postupak koji otvara pitanje zakonitosti rada i postupanja u konkretnom predmetu.“ Iz toga se može zaključiti, kako je dalje obrazloženo, da je apelant, pored službene dužnosti da pazi na eventualno nastupanje apsolutne zastare, „imao i dodatno ukazivanje na potrebu provjere potpune utemeljenosti vlastitog postupanja u datom krivičnom predmetu.“
15. Osim toga, Drugostepena komisija je obrazložila da su obje naredbe o proširenju istrage „donesene na način da je inicijalno označeno krivično djelo, za koje je u trenutku donošenja naredbe o provođenju istrage nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, prošireno za djela za koja rok zastare nastupa znatno kasnije.“ Imajući u vidu sve navedeno, Drugostepena komisija je zaključila da se aktivnosti koje su uslijedile nakon odluke o pokretanju istrage „ne mogu uzeti kao olakšavajuće okolnosti“ u odnosu na apelanta, odnosno da svako proširenje istrage ne može „ozakoniti inicijalno nezakonito djelovanje“. Takođe, činjenicu nezakonitosti apelantovog postupanja pod ovom tačkom je utvrdilo Federalno tužilaštvo, nakon provedenog nadzora koji je inicirao osumnjičeni u tom predmetu, i to je „osnov utvrđenja disciplinske odgovornosti“ apelanta za prekršaj iz člana 57 tačka 8 Zakona o VSTS-u.
U odnosu na tačku II. disciplinske tužbe
16. U odnosu na pitanje odlaska na pretres pred sudom u Kalesiji pogrešnog datuma, Drugostepena komisija je navela da je pogrešan zaključak Prvostepene komisije da je „protek vremenskog perioda od održavanja glavnog pretresa pa do datuma za koji je odložen i ponovo zakazan“ bio skoro dvije godine zato što je od jednog do drugog glavnog pretresa prošlo 45 dana. Ovo, kako je dalje obrazloženo, ne ukazuje na „drastičan vremenski razmak između dva događaja koji bi se imao uzeti kao olakšavajuća okolnost“, već upravo suprotno. Naime, Drugostepena komisija je istakla da je vremenski razmak između dva pretresa „bio takav da se permutacija datuma i previd održavanja nastavka glavnog pretresa ne mogu pripisati objektivnim okolnostima dužine proteka vremenskog roka između dvije aktivnosti, već spadaju u domen lične odgovornosti.“ Osim toga, Drugostepena komisija je navela da pitanje da li je apelant i koliko puta na pretrese odlazio vlastitim automobilom nije od odlučujućeg značaja za utvrđenje disciplinske odgovornosti u konkretnoj stvari, te da „takve dodatne informacije ne mogu ekskulpirati [apelanta] za disciplinski prekršaj“, naročito zato što je njegova greška dovela do pometnje u planiranim aktivnostima drugih tužilaca.
17. Takođe, Drugostepena komisija je navela da nije pravilan ni zaključak Prvostepene komisije da nije nastupila bilo kakva šteta zato što je apelant otišao na pretres dan ranije, a zatim i naredni dan za kada je pretres bio zakazan. Naime, kako je obrazloženo, iz svih činjenica proizlazi „da je previdom, tj. nemarom apelanta nastao problem u organizaciji aktivnosti djelovanja [KTTK] što je jasno utvrđeno da u navedenoj instituciji postoji sedmični kreirani raspored korištenja službenih vozila i sedmični raspored suđenja.“ Osim toga, Drugostepena komisija je navela da se šteta „ne može ogledati samo u činjenici da je [apelant] došao i na zakazani pretres, osim suvišnog dolaska ranije.“ Naime, utvrđeno je da je cjelokupna organizacija službenog vozila, vozača i drugog tužioca koji je „neočekivano, 30 minuta prije planiranog polaska sa dodijeljenim službenim vozačem, saznao za nepredviđene okolnosti“ bila narušena. Osim toga, Drugostepena komisija je navela da je zbog takvog apelantovog postupanja „osim narušavanja internog institucionalnog organizacionog rasporeda, te dodatnih suvišnih troškova korištenja službenog vozila, nastupila i šteta u vidu digniteta institucije, jer su predsjednica Općinskog suda u Kalesiji, ali i postupajuća sudija postale upoznate sa predmetnim nemarom [apelanta]“, zbog čega je Drugostepena komisija zaključila da su „ostvarena obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 8. Zakona o VSTS“. U odnosu na tačku III. disciplinske tužbe
18. U odnosu na ovu tačku, Drugostepena komisija je zaključila da su pogrešni zaključci Prvostepene komisije o tome da nema apelantove disciplinske odgovornosti za propuštanje pretresa zbog toga što je apelant bio na godišnjem odmoru. Naime, Drugostepena komisija je navela da je apelant bio uredno obaviješten o pretresu usmeno na ročištu, te da zbog toga nije pravilan zaključak da nije nastupila šteta zato što je pretres odložen i održan 15 dana kasnije. Naime, kako je obrazloženo, „šteta se ne može percipirati samo u procesnom smislu krivičnog postupka“, već se mora imati u vidu i da se na tom glavnom pretresu obezbijedilo prisustvo optuženog koji je priveden iz KPZ Zenica, „da su korišteni resursi suda u navedenom vremenskom periodu, da je takvo postupanje imalo negativan odraz na dignitet institucije [KTTK] i na reputaciju [apelanta] kao zamjenika glavnog tužioca“. Drugostepena komisija je naročito istakla da se odgovornost za spis i krivični predmet u slučaju odlaska na godišnji odmor ne može prebaciti na pisarnicu jer je apelant, prema ZKP-u, „nadležan za zastupanje optužnice, efikasno i kvalitetno djelovanje“, pa je u pitanju „očigledno subjektivni, a ne objektivni element na strani [apelanta], koji nije izostao sa radnog mjesta zbog nepredviđenih okolnosti, pa je na njemu bila obaveza osiguranja dostavljanja predmetne informacije relevantnim subjektima u instituciji.“ Stoga je zaključeno da je i u ovoj tački „očito riječ o nepažnji i nemaru u vršenju službe“, zbog čega je apelant proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 8 Zakona o VSTS-u.
U odnosu na tačku IV. disciplinske tužbe
19. U odnosu na ovu tačku (nepristupanje apelanta na zakazani glavni pretres, zbog čega je pretres kasnio, a apelanta je zamijenio drugi tužilac), Drugostepena komisija je takođe utvrdila da su pogrešni zaključci Prvostepene komisije o nepostojanju apelantove disciplinske odgovornosti. Naime, Drugostepena komisija je navela da su netačni navodi iz prvostepene odluke da se apelant nije očitovao o ovom događaju, zato što on u izjašnjenju od 26. februara 2020. godine nije osporio navode „da nije došao na pretres, da nije ranije najavio nemogućnost prisustva, da je bio nedostupan u vrijeme početka glavnog pretresa, da ga je promptnim djelovanjem drugi tužilac zamijenio“. Sve ovo je, kako je obrazloženo, „uticalo na dignitet institucije, ali i narušavanje unutrašnje organizacije i postupanje tužilaca“. Stoga je Drugostepena komisija zaključila da su neosnovani zaključci Prvostepene komisije da apelantovim propustom nije nastupila bilo kakva šteta, te da je i po ovoj tački dokazana apelantova disciplinska odgovornost za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 8 Zakona o VSTS-u.
U odnosu na tačku VI. disciplinske tužbe
20. U obrazloženju dijela odluke kojim je odbijena apelantova žalba Drugostepena komisija je najprije navela sadržaj i smisao prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je zatim navela da su neosnovani apelantovi navodi da miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo zasnovano na zakonu. Naime, kako je obrazloženo, pojmovi iz Evropske konvencije imaju autonomno značenje, pa stoga zasnivanje odluke na Kodeksu kao propisu koji je javno objavljen, razumljiv i pristupačan zadovoljava zahtjev zakonitosti u smislu člana 10 Evropske konvencije. Osim toga, Drugostepena komisija se pozvala i na odredbu člana 57 tačka 23.Zakona o VSTS-u, koji kao disciplinski prekršaj propisuje i „svako drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva“. Dalje, Drugostepena komisija je navela da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja imalo i legitiman cilj – „očuvanje nepristrasnosti sudstva (pravosuđa)“.
21. Treće pitanje je, kako je dalje obrazloženo, „pitanje adekvatnosti i proporcionalnosti preduzete mjere ograničenja apelantove slobode izražavanja“ i „balansa između očuvanja nepristrasnosti sudstva (pravosuđa) i slobodnog polja izražavanja misli [apelanta].“ U vezi s tim, Drugostepena komisija je navela da je „opšteprihvaćen standard uspostavljen praksom ESLJP da se nosioci pravosudnih funkcija u izvjesnoj mjeri moraju suzdržati u realizaciji slobode izražavanja u pogledu javnog iznošenja mišljenja o stanju u pravosuđu.“ Naime, kako je dalje obrazloženo, nosioci pravosudnih funkcija, a naročito rukovodioci institucija „imaju obavezu korištenja institucionalnih kanala komunikacije za ukazivanje na eventualne anomalije sistema čiji su sastavni dio. To praktično znači da su nosioci pravosudnih funkcija u obavezi, kao i drugi građani, a posebno zbog svoje funkcije i stepena poznavanja pravnih normi, da koriste maksimalno ovlaštenja (prava, pa i obaveze), da u slučaju da su upoznati da je počinjeno krivično djelo [...] da isto prijave ukoliko neprijavljivanje predstavlja krivično djelo.“ U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, „javno etiketiranje pojedinih osoba navođenjem njihovih imena, koji su nosioci pravosudnih funkcija, kao učinitelja krivičnih djela (eksplicitno označavanje glavnog tužioca [KTTK] ovakvim kvalifikacijama), prije svega krši osnovno načelo pretpostavke nevinosti.“ Dodatno, takvo istupanje nosioca pravosudne funkcije, kako se navodi, direktno podriva povjerenje u sistem, „jer dolazi iz sistema“. Naročito, kako je dalje obrazloženo, treba imati u vidu da nosiocima pravosudnih funkcija stoje na raspolaganju druge mogućnosti: obraćanje UDT-u, pokretanje krivičnog postupka po službenoj dužnosti „ukoliko je već riječ o tužiocu“, kao i „obraćanje VSTS-u BiH sa eventualnim saznanjima“. Osim toga, „profesionalni dijalog u okviru udruženja nosilaca pravosudnih funkcija, pa i tematiziranje navedenih tema u okviru institucije tužilaštva su sve relevantne instance i nužni prethodni koraci, prije korištenja mehanizma obraćanja javnosti.“
22. U vezi s tim, Drugostepena komisija je dalje navela da „[p]olemiziranje u javnosti putem društvenih mreža o stanju u pravosuđu, a naročito iznošenje neutemeljenih, paušalnih, neprovjerenih informacija, koje nisu utvrđene u smislu sudskih odluka, i to od najviših nosilaca pravosudnih funkcija (u konkretnom slučaju je riječ o zamjeniku glavnog tužioca [KTTK], stvara ambijent nepovjerenja u pravosudni sistem i urušavanje digniteta pravosuđa, putem dovođenja u pitanje nepristrasnosti sudstva (pravosuđa).“ Takođe, navedeno je i da „[j]avno isticanje svojevrsnih prijetnji medijskim istupima kolegama nosiocima pravosudnih funkcija, na šta je upravo [apelant] aludirao u Facebook komentaru, predstavlja neprimjereno istupanje u javnosti, vaninstitucionalnim mehanizmima kojima se na izvjestan način kreira ambijent nedopustive estradizacije profesionalne struke.“ Drugostepena komisija ističe i da je „javno istupanje, pa i kritika pravosudnog sistema, zasnovana na provjerenim činjenicama dozvoljena, pa i poželjna za unapređenje sistema, i doprinos glasa javnosti mjerama za unapređenje pravosudne zajednice“, ali da je „potpuno neprimjereno kvalifikovanje cijele pravosudne institucije 'kriminaliziranom' bez valjanog uporišta, naročito u situaciji kada je riječ o osobi koja obnaša pravosudnu dužnost, i to visokopozicioniranu, u predmetnoj instituciji. Takvo oglašavanje na društvenim mrežama je potpuno neprimjeren forum, koji ne može imati konstruktivnu refleksiju za pravosudni sistem, već srozava stepen povjerenja javnosti u kapacitete pravosudne zajednice.“ Dakle, kako je zaključila Drugostepena komisija, „profesionalni dijalog je poželjan, ukazivanje na konstruktivnu kritiku je nužno potrebno za optimalno funkcionisanje sistema i uklanjanje anomalija sistema, ali javno istupanje, po principu derogiranja cijele struke i pravosudne zajednice u neprimjerenom forumu, na neprimjeren način sa karakteristikom kriticizma bez prethodnog korištenja institucionalnih mehanizama je neprimjereno.“
23. U vezi sa komentarom trećeg lica na koji je apelant stavio oznaku „sviđa mi se“, a koji, kako je obrazloženo, „grubo kritikuje, sa kvalifikacijama klevetanja nosilaca pravosudnih funkcija i cijelog pravosudnog sistema Tuzlanskog kantona ('kriminalizirano pravosuđe'), također, prema stavu Drugostepene komisije, predstavlja neprimjereno istupanje koje predstavlja obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTS-u“. Drugostepena komisija je navela da su irelevantni apelantovi navodi o tome koliko široko su bili dostupni sporni komentari sa aspekta pojma javnosti. Naime, „kako je riječ o iznošenju komentara na društvenoj mreži na Facebook profilu koji je javno dostupan [...] to je navedena činjenica neosporena.“ Stoga je Drugostepena komisija zaključila da apelantovi argumenti „o potrebi dokazivanja broja uvida u predmetni komentar, podijeljenih utisaka o komentaru i sl., nisu predmet dokazivanja predmetnog disciplinskog prekršaja, kod postojećeg stanja stvari.“
24. U odnosu na sankciju koju je izrekla apelantu, Drugostepena komisija je navela da je prilikom odabira disciplinske mjere za počinjene disciplinske prekršaje primijenila pravila iz čl. 58 i 59 Zakona o VSTS-u, pa je donijela odluku da apelantu treba izreći mjeru „premještanje sa mjesta zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca“ i „javna opomena“. U vezi s tim, Drugostepena komisija je navela da je riječ o četiri prekršaja koji ukazuju na nemar u obavljanju funkcije i jedan prekršaj kojim se dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva. Dalje, Drugostepena komisija smatra da je riječ o prekršajima sa „izuzetno ozbiljnim posljedicama po dignitet“ KTTK, apelantov profesionalni dignitet, ali i „generalno pravosudni sistem“. U odnosu na stepen odgovornosti, Drugostepena komisija je navela da je u odnosu na prekršaj iz tačke I disciplinske tužbe apelant „bio svjestan spornog pitanja koje je uzrokovalo nezakonito postupanje, ali je [...] daljnim opetovanim ponašanjem (dva puta donosio naredbu o proširenju istrage koja je nezakonita) [apelant] pokazao naročito svjesnu upornost u preduzimanju radnji koje čine obilježje disciplinskog prekršaja.“ U odnosu na tačke II–IV, „koje imaju zajedničku poveznicu kontinuiranog ponašanja koji ukazuje na nemaran odnos prema obavezi pravovremenog prisustva suđenjima (glavnim pretresima)“, Drugostepena komisija je navela da je imala u vidu činjenicu da se takvim apelantovim ponašanjem u znatnoj mjeri narušava autoritet i profesionalni dignitet institucije, „ali i samog [apelanta]“. U odnosu na tačku VI disciplinske tužbe, prilikom odlučivanja o disciplinskoj mjeri Drugostepena komisija je navela da je imala u vidu i kršenje Kodeksa čije odredbe imaju „dopunjujući karakter za osnovnu normu disciplinskog prekršaja“, kao i činjenicu da apelant tokom postupka „nije izrazio kajanje zbog učinjenog, niti svijest o štetnosti navedenih radnji, uprkos činjenici da je potvrdio sve predmetne radnje i da nije bilo spora o činjenicama u tom smislu.“
Postupak pred VSTS-om
25. Odlučujući o apelantovoj žabi protiv drugostepene odluke, VSTS je donio osporene odluke broj 11-07-6-1365-36/2021 (u daljnjem tekstu: odluka o žalbi) i broj 04-07-3-4371- 1/2021 (u daljnjem tekstu: odluka o premještanju), obje od 15. decembra 2021. godine. Odlukom o žalbi odbijena je apelantova žalba protiv drugostepene odluke, a odlukom o premještanju je odlučeno da apelantu prestaje mandat zamjenika glavnog javnog tužioca KTTK sa danom donošenja odluke, te da će apelant nastaviti obavljati dužnost tužioca
KTTK.
26. U obrazloženju odluke o žalbi, VSTS je naveo da se u „ovoj fazi disciplinskog postupka može izjaviti žalba samo zbog izrečene disciplinske mjere“, te da se zbog toga „nije upuštalo u ispitivanje osnovanosti niti je posebno obrazlagao žalbene navode tuženog u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, eventualno pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka.“ Dalje, VSTS je naveo da je „nesporno činjenično stanje kao i disciplinska odgovornost [apelanta]“ kako je to utvrđeno osporenim odlukama. Drugostepena komisija je, kako je dalje zaključio VSTS, „pravilno izrekla mjere iz člana 58. stav (1) tačke (b) i (e), na osnovu prethodno pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sve u skladu sa odredbom člana 58. stav (1)“. VSTS je dalje naveo da „[p]osebno treba naglasiti pravilan zaključak [Drugostepene komisije] da polemiziranje u javnosti putem društvenih mreža o stanju u pravosuđu, a naročito iznošenje neutemeljenih, paušalnih, neprovjerenih informacija, koje nisu utvrđene u smislu sudskih odluka, i to od najviših nosilaca pravosudnih funkcija, u konkretnom slučaju tuženog koji je obavljao funkciju zamjenika glavnog tužioca [KTTK], stvara ambijent nepovjerenja u pravosudni sistem i urušavanja digniteta pravosuđa, putem dovođenja u pitanje nepristrasnosti pravosuđa.“
27. VSTS je istakao i da je Drugostepena komisija prilikom izbora disciplinskih mjera pravilno primijenila pravila, principe i kriterijume iz člana 58 Zakona o VSTS-u „imajući u vidu broj i težinu počinjenih disciplinskih prekršaja, odnosno (4) četiri prekršaja koji ukazuju na nemar u obavljanju funkcije, te (1) jedan prekršaj koji ukazuje na radnju kojom se dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva, što sve predstavlja prekršaje sa izuzetno ozbiljnim posljedicama po dignitet [KTTK], profesionalni dignitet tuženog, ali i generalno pravosudni sistem, što je sve detaljno obrazloženo u odluci [Drugostepene komisije].“
28. U obrazloženju odluke o premještanju je, između ostalog, navedeno da je ta odluka donesena nakon što je VSTS odbio apelantovu žalbu i donio konačnu odluku kojom je apelantu potvrđena disciplinska mjera premještanje sa mjesta zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
30. Apelant najprije navodi da je bio lišen prava na djelotvoran pravni lijek. Naime, apelant navodi da je odredbom člana 60 stav 6 Zakona o VSTS-u propisano „da se protiv odluke Drugostepene komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba“ VSTS-u kao cjelini. Međutim, odredbom člana 103 stav 2 Poslovnika VSTS-a, kako dalje navodi, propisano je „da se odluka Drugostepene disciplinske komisije može pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere“. Apelant smatra da je zbog toga Poslovnik VSTS-a neustavan pravni akt jer sužava doseg zakonske odredbe. Ovo ograničenje ga je, kako dalje navodi, onemogućilo da koristi djelotvoran pravni lijek zato što je VSTS ispitivao odluku Drugostepene komisije samo u dijelu koji se tiče disciplinske mjere. Ovo je naročito značajno, kako apelant naglašava, zato što je odlukom Drugostepene komisije „činjenično stanje bitno drugačije utvrđeno, materijalno pravo drugačije protumačeno i primijenjeno, pri čemu je apelant lišen prava da iznese svoje argumente jer je odluka donesena vanraspravno, a protiv tako drugačije utvrđenog činjeničnog stanja“ i drugačije primjene materijalnog prava, kao i povreda postupka, apelant nije imao djelotvoran pravi lijek.
31. Navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant je obrazložio po tačkama odluke Drugostepene komisije. U odnosu na tačku I odluke Drugostepene komisije (tač. 10–17 apelacije), apelant navodi da je Drugostepena komisija zaključila da je apelant „vodio istragu za krivično djelo za koje je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja i da je zbog toga disciplinski odgovoran.“ Međutim, apelant ističe da je disciplinska tužba prekoračena zato što njemu nije bilo stavljeno na teret vođenje istrage za djelo za koje je nastupila apsolutna zastara, već mu je bilo stavljeno na teret da je „izvršena prekvalifikacija radnji osumnjičenog bez navođenja novih činjenica ili osumnjičenih lica“. U vezi s tim, apelant se pozvao na stanovište Ustavnog suda u Odluci broj AP 2581/05 u kojoj je Ustavni sud zaključio da prekršaj za koji je apelant u tom predmetu bio proglašen odgovornim nije bio obuhvaćen disciplinskom tužbom. Dalje, apelant detaljno navodi propis koji reguliše sadržaj naredbe o provođenju istrage (tačka 14 apelacije), pa ističe da kvalifikacija radnji osumnjičenog „spada u domen slobodne tužilačke ocjene, kao posljedice načela nezavisnosti tužilaca u svom radu.“ Osim toga, apelant ističe i da sud nije vezan pravnom ocjenom tužioca, te da je moguće „ne samo donijeti naredbu o provođenju/proširenju istrage, provesti glavni pretres, pa da sud donese osuđujuću presudu, ali ne za krivično djelo koje je optužnicom stavljeno na teret, nego za drugo krivično djelo, naravno, poštujući načelo vezanosti presude za optužbu.“ Osim toga, pravna kvalifikacija, kako dalje navodi, po prirodi predstavlja povredu materijalnog prava, pa je takvo „tumačenje primjene materijalnog prava u svjetlu nemara ili nepažnje dovelo do ozbiljnog kršenja načela nezavisnosti i samostalnosti u radu sudija i tužilaca i predstavlja opasan presedan i flagrantno kršenje načela nezavisnosti rada tužilaca i narušavanje integriteta tužilačke funkcije“. Osim toga, smatra da je nelogično da tužilac ne odgovara disciplinski kada sud odbije da potvrdi optužnicu ili kada donese oslobađajuću presudu, a da odgovara zbog kvalifikacije djela u naredbi o proširenju istrage.
32. U vezi sa tačkom III odluke Drugostepene komisije (tač. 18–21 apelacije), apelant navodi da je proglašen odgovornim na nedolazak na glavni pretres u vrijeme kada je bio na odobrenom korišćenju godišnjeg odmora. Apelant smatra da je proglašavanje nemarom „korišćenja prava na godišnji odmor ozbiljno kršenje prava iz radnog odnosa“. Naročito naglašava da je netačno da je optuženom u predmetu u kojem je propustio glavni pretres bio određen pritvor, o čemu je obrazloženje dala Prvostepena komisija.
33. U odnosu na tačku IV odluke Drugostepene komisije (tač. 22–26 apelacije), apelant ističe da je pravilan bio zaključak Prvostepene komisije da od njega nije traženo izjašnjenje zbog nepristupanja na pretres u predmetu koji je uzet u obzir pod tom tačkom, „pri čemu je relevantno vrijeme neposredno nakon tog nepristupanja“. Drugostepena komisija se pozvala na apelantovo očitovanje na disciplinsku tužbu, što predstavlja „potpuno različite pravne situacije“. Naime, kako navodi dalje, on je tek nakon dostavljanja disciplinske tužbe postao svjestan da mu se stavlja na teret nepristupanje na pretres koji je održan tri godine prije dostavljanja te tužbe. Dalje, apelant navodi da je članom 260 stav 1 ZKP-a propisano da će sudija, odnosno predsjednik vijeća pozvati tužioca da iznese razloge izostanka sa zakazanog pretresa. Međutim, apelant ističe da nikada nije pozvan da dostavi izjašnjenje „niti od strane suda, niti od strane glavnog tužioca KT TK, pa ni od zamjenika glavnog tužioca [svjedokinje Begić] koja je, očigledno bez traženja bio kakvog izjašnjenja sačinila službenu zabilješku i u istoj samovoljno konstatovala da se radi o neopravdanom izostanku bez ikakvih provjera sa apelantom ili zahtjeva da izostanak opravda“. S obzirom na to da je na taj način lišen mogućnosti da se „neposredno nakon predmetnog događaja izjasni na okolnosti navodnog nedolaska na glavni pretres“, apelant smatra da je lišen i prava da učestvuje u postupku „jer je o tome obaviješten tri godine kasnije“, kada se već objektivno ne bi ni mogao sjetiti razloga nedolaska. Apelant, takođe, navodi da je proglašen odgovornim za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, pa da je stoga na disciplinskom tužiocu bio teret da dokaže da je „navedenog dana apelant zbog nemara ili nepažnje“ propustio da pristupi na nastavak glavnog pretresa, ali da, u navedenim okolnostima, nije dokazao da je apelantov izostanak sa pretresa bio neopravdan.
34. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što je Drugostepena komisija drugačije utvrdila činjenično stanje, a da nije otvorila raspravu. U vezi s tim, ističe i da mu je trebalo omogućiti da se kao svjedok sasluša svjedokinja koju je predlagao na okolnost korišćenja vlastitog vozila u službene svrhe, što je Prvostepena komisija odbila. Stoga smatra da je doveden u neravnopravan položaj, naročito zbog toga što VSTS „smatra da se žalbom može pobijati isključivo odluka o disciplinskoj mjeri“, pa ti njegovi žalbeni razlozi nisu ni razmotreni pred VSTS-om.
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na slobodu izražavanja. U vezi s tim, navodi da njegov komentar na Facebook profilu Ružice Kresić-Jukić „ne sadrži elemente disciplinskog prekršaja“ koji su mu stavljeni na teret. Naime, apelant navodi da se disciplinski tužilac pozvao na čl. 2 i 4 Kodeksa, iako se Kodeksom „ne zabranjuje bilo kom tužiocu da kritikuje stanje u pravosuđu“, već da ta kritika doprinosi stanju u pravosuđu. Dalje, apelant smatra da ograničenje koje uvodi Kodeks ne ispunjava zahtjev zakonitosti, budući da takvog ograničenja nema u zakonu. Ali, kako ističe, čak i da je zakonito, „neophodno je uzeti u obzir svrhu tog ograničenja u smislu odredbi člana 10. stav
2. EKLJP, a to je očuvanje digniteta tužilačke funkcije, nepristrasnosti i nezavisnosti pravosuđa, a ne zabranjuje bilo kakvu kritiku pravosuđa.“ Osim toga, apelant ističe i da je sporni komentar uklonjen, a da disciplinski tužilac nije dokazao koliko je dugo taj komentar bio na navedenom profilu „da bi uopšte mogao da predstavlja istupanje u javnosti.“ Apelant navodi da je iz dokaza koje je disciplinski tužilac dostavio vidljivo da je „na navedeni komentar bilo 12 reakcija i dva komentara, čiju sadržinu nije dostavio tako da ne znamo o kakvim se komentarima radi“. Dalje ističe da je komentar napisao „u vezi sa orkestriranim napadima putem medija“ na apelanta i „optužbama protiv njega koje su potpuno neosnovane“ (detaljnije, vidi tač. 36–38 apelacije). Apelant navodi da tokom postupka nije dokazivano da li je ono što je u komentaru napisao istinito ili ne, te da se kritikom „zbog ponašanja i postupaka pomenutih u komentaru ne dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost pravosuđa [...] nego naprotiv, doprinosi afirmaciji povjerenja javnosti u integritet pravosuđa jer se ukazuje da postoje tužioci koji su sposobni i dovoljno hrabri da sistem kritikuju javno i da se bore protiv anomalija unutar sistema.“
36. Na osnovu svega izloženog, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenje prava iz člana 6 stav 1 te čl. 10 i 13 Evropske konvencije, da ukine osporene odluke i naloži VSTS-u da „preduzme aktivnosti i uskladi svoje djelovanje sa standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. [Evropske konvencije] i donese izmjene i dopune odredaba člana 103. stav 2. Poslovnika [VSTS-a].“
b) Odgovori na apelaciju
VSTS
37. VSTS u dostavljenom odgovoru, nakon što je ukratko iznio istorijat predmeta i sadržaj svoje odluke, navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je članom 103 Poslovnika sužen obim primjene člana 60 stav 6 Zakona o VSTS-u. U vezi s tim, VSTS ističe da navedena zakonska odredba jasno propisuje da se protiv odluke Drugostepene komisije o izricanju disciplinske mjere može izreći žalba VSTS-u kao cjelini, „a ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći i drugu mjeru predviđenu ovim zakonom.“ Iz te odredbe, kako se dalje navodi u odgovoru, nedvosmisleno proizlazi da se žalbom VSTS-u kao cjelini „može pobijati samo odluka drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere, a ne i odluka o disciplinskoj odgovornosti tuženog sudije ili tužioca“. Ovo znači, kako smatra VSTS, da su granice preispitivanja drugostepene komisije „jasno postavljene zakonom“, ta da stoga VSTS ne može niti svojim podzakonskim aktom niti pojedinačnim odlukama iz svoje nadležnosti proširivati sadržaj zakonom propisanih pravila žalbenog postupka pred VSTS-om kao cjelinom. U vezi s tim, VSTS smatra da navedena odredba Poslovnika ne pokreće pitanje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pa VSTS ističe da je Zakonom o VSTS-u propisana dvostepenost disciplinskog postupka „kojeg provode nadležni disciplinski organi, koji imaju karakter svojevrsnog suda, u postupku u kojem su primjenljive garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“. Drugostepena komisija može meritorno preispitivati prvostepenu odluku, a „dodatno je propisan i treći stepen preispitivanja disciplinskih odluka koji je kao vanredni pravni lijek zakonom ograničen u smislu obima preispitivanja drugostepenih odluka, isključivo na odluku o disciplinskoj mjeri.“ VSTS smatra da ovakav zakonodavni okvir, „koji je neuobičajeno razrađen u pogledu prava na pravni lijek [...] u potpunosti osigurava primjenu garancija iz člana 6. stav 1. Konvencije“. Pri tome, VSTS smatra da je nesporna dosadašnja praksa Ustavnog suda u pogledu prirode disciplinskog postupka u smislu garancija koje pruža građanski nivo prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima kojima osporava kvalitet člana 103 Poslovnika u smislu njegove usklađenosti sa članom 60 stav 6 Zakona o VSTS-u, VSTS se pozvao na Odluku broj AP 4351/20 u kojoj je Ustavni sud već odlučivao o tom pitanju.
38. U ostalom dijelu odgovora VSTS se izjašnjavao o apelantovim prigovorima koje VSTS nije razmatrao u svojoj odluci (vidjeti str. 4–7 dostavljenog odgovora). Drugostepena komisija
39. Drugostepena komisija u opširnom odgovoru na apelaciju takođe osporava apelantove navode u cijelosti. Naročito, Drugostepena komisija smatra da je apelantov zahtjev da Ustavni sud ocijeni ustavnost Poslovnika, „kontradiktorno ovlaštenju Ustavnog suda da razmatra zahtjeve za ocjenu ustavnosti opštih akata [...] što je posebna nadležnost Ustavnog suda BiHˇ“. U vezi s tim, Drugostepena komisija osporava navode o kršenju člana 13 Evropske konvencije, ističući da apelant pogrešno razumije „da ovo pravo omogućava potpuno ispitivanje predmeta na svakoj instanci u slučaju da je propisana mogućnost korištenja pravnog lijeka“. Drugostepena komisija smatra da je u ovom dijelu apelacija nedopustiva jer apelant „apelacijom nastoji 'oboriti' Poslovnik VSTS-a BiH koji predstavlja opšti akt donesen na osnovu zakona, koji nije bio predmetom odluka koje se osporavaju“.
40. Drugostepena komisija osporava i navode o tome da je prekoračena disciplinska tužba, te ističe da je apelant proglašen odgovornim za prekršaje koji su mu disciplinskom tužbom stavljeni na teret, da je obrazloženje u skladu sa izrekom i da je i opis činjenica u potpunosti u skladu sa disciplinskom tužbom (vidi stranicu 4 odgovora). Takođe, u odgovoru se navodi da su paušalni i navodi o „ozbiljnom kršenju prava iz radnog odnosa“, te da su zaključci te komisije u odnosu na ove navode detaljno obrazloženi u njenoj odluci. Drugostepena komisija ocjenjuje neosnovanim i apelantove navode o povredi prava na učešće u postupku. U vezi s tim ističe da apelant „previđa činjenicu da zbog njegovog ponašanja i izostanka dosljednog obavljanja dužnosti“, te da zato što ga je zamijenio drugi tužilac „po ad hoc rasporedu“ u procesnom smislu nije nastupila drastična posljedica u krivičnom postupku „samo zbog ažurne reakcije kolege tužioca i rukovodioca“. Međutim, kako se dalje ističe, to ne znači da apelant nije odgovoran za nemarno obavljanje dužnosti. Osim toga, Drugostepena komisija ističe da je navode o izostanku „prava na odgovor i odbranu protekom vremena, apelant sam demantovao tokom postupka jasnim i nedvosmislenim izjašnjenjem kojim je potvrdio sve što je navedeno u obrazloženju“ osporene odluke.
41. Takođe, Drugostepena komisija osporava i apelantove navode o tome da je u postupku pred tom komisijom utvrđeno drugačije činjenično stanje. Naime, Drugostepena komisija navodi da ne postoji imperativna naredba da se pred Drugostepenom komisijom provede rasprava, već se radi o normi dispozitivnog karaktera, te da ta komisija ima mogućnost da, na osnovu vlastite slobodne procjene, odluči da li su činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku i sadržaj provedenih dokaza dovoljni za valjano odlučenje. U vezi s tim, poziva se na ovakva ovlašćenja Drugostepene komisije kako su ona propisana čl. 101 i 102 Poslovnika (detaljnije na str. 5 odgovora).
42. Što se tiče pozivanja na pravo na slobodu izražavanja, Drugostepena komisija smatra da je pitanje tog prava nosilaca pravosudnih funkcija „kao i pitanje ograničenja u konzumiranju ovog prava, posebno sa aspekta načina komunikacije i izražavanja u javnosti“, detaljno obrazloženo u osporenoj odluci, te da su apelantovi navodi u vezi s tim neosnovani. Drugostepena komisija predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
Prvostepena komisija
43. Prvostepena komisija u odgovoru, između ostalog, navodi da je zaključila da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu je stavljen na teret. Pri tome, kako se navodi, Prvostepena komisija je uzela u obzir naročito to da se apelant nalazio na poziciji zamjenika glavnog tužioca, zbog čega je povećana njegova odgovornost u javnom istupanju. Ova komisija je smatrala da se apelant „morao suzdržati od davanja komentara navedenog sadržaja, obzirom da profesionalno ponašanje od nosioca pravosudne funkcije zahtijeva da izbjegava svaku aktivnost koja bi mogla ugroziti njihovu službu i povjerenje u pravosudni sistem“. U konačnici, Prvostepena komisija, takođe, predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
Ured disciplinskog tužioca
44. UDT u odgovoru na apelaciju detaljno obrazlaže svoj stav da je apelacija neosnovana. Naročito ističe da je Federalno tužilaštvo, „kako hijerarhijski nadređena i zakonom ovlaštena pravosudna institucija [a ne disciplinski organi i VSTS]“, obrazložilo nezakonitost u apelantovom postupanju u odnosu na naredbe o otvaranju i proširivanju istrage. Na osnovu toga, kako se navodi, u osporenim odlukama se nije utvrđivalo činjenično stanje u konkretnim predmetima, već su obrazloženi razlozi zbog čega takvo utvrđivanje nezakonitosti u apelantovom radu predstavlja disciplinski prekršaj. Stoga, UDT smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na nezavisnost tužilaca i prekoračenje optužbe. Takođe, UDT je osporio i ostale apelantove navode, pa je u odnosu na navodnu povredu prava iz radnog odnosa navedeno da apelantu nigdje nije stavljeno na teret korišćenje godišnjeg odmora, niti se navodi da je apelant bio u obavezi da obezbijedi zamjenu, već mu je stavljeno na teret to što nije prenio informaciju „relevantnim subjektima u instituciji kako bi se obezbijedila zamjena za glavni pretres koji je bio zakazan“ u vrijeme kada je apelant koristio godišnji odmor, čime je pokazao nemar u radu.
45. U odnosu na navode o kršenju prava na učestvovanje u postupku i nezakonito prebacivanje tereta dokazivanja, UDT ističe da se apelant još u toku istrage koju je UDT provodio, prije podnošenja disciplinske tužbe, dopisom od 5. februara 2020. godine izjasnio o razlozima nepristupanja na glavni pretres, zbog čega je pretres kasnio i morao mu je pristupiti drugi tužilac. Osim toga, apelant tokom cijelog postupka nije ponudio opravdan razlog za nedolazak na taj glavni pretres iako je, kako se navodi, imao mogućnost da to učini. UDT, kao i Drugostepena komisija, navodi da su neosnovani navodi da je pred tom komisijom utvrđeno „drugačije činjenično stanje“, te da je trebala biti zakazana rasprava, o čemu daje isto obrazloženje kao i Drugostepena komisija (vidi tačku 41 ove odluke).
46. U odnosu na navode o slobodi izražavanja, UDT osporava apelantove navode i smatra da su odluke donesene u skladu sa članom 10 stav 2 Evropske konvencije u kojem je jedan od ciljeva ograničavanja ovog prava i očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudstva. UDT navodi da je stav i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da se nosioci pravosudnih funkcija „u izvjesnoj mjeri moraju suzdržati u realizaciji slobode izražavanja.
V.Relevantni propisi
47. U Zakonu o VSTSBiH („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:
Član 54.
Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 57.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
[...] 8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;
[...] 22. ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije; ili 23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva.
Član 58.
Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;
(b) javnu opomenu;
(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;
(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo;
(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca ili zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca;
(f) razrješenje od dužnosti.
[...] Član 59.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
[...] Član 60.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:
a) Prvostepena disciplinska komisija i
b) Drugostepena disciplinska komisija (2) Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari. Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.
[...] (4) Drugostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana Vijeća odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije.
Drugostepena disciplinska komisija može potvrditi, ukinuti ili preinačiti odluku ili disciplinske mjere koje je izrekla Prvostepena disciplinska komisija.
[...] (6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. [...] (7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba dolje navedena razloga:
a) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
b) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.
48. U Poslovniku VSTSBiH („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21 i 35/21) relevantne odredbe glase:
Odjeljak B. Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 101.
(Odluke Drugostepene disciplinske komisije) Drugostepena disciplinska komisija donosi odluke na sjednici ili na osnovu održane rasprave u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.
Član 102.
(Postupanje Drugostepene disciplinske komisije po žalbi) (1) Ako Drugostepena disciplinska komisija utvrdi da je rasprava iz člana 101. ovog poslovnika neophodna, zakazat će raspravu u roku od 15 dana od dana prijema spisa po žalbi od Prvostepene komisije.
[...] Član 103.
(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (1) Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja.
(2) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.
[...]
49. U Kodeksu tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06 i 32/15) relevantne odredbe glase:
2. NEPRISTRASNOST
Tužilac obavlja svoju funkciju i tretira sve strane u postupku bez favorizovanja, pristrasnosti i predrasuda, poštujući pretpostavku nevinosti. Nepristrasnost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.
Primjena:
2.1 Tužilac se ponaša u tužilaštvu i van tužilaštva, na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i ostalih učesnika u postupku u njegovu nepristrasnost kao i pravosuđa u cjelini.
2.2 Tužilac se ponaša, u svojim privatnim i službenim poslovima, na takav način da prilike koje bi iziskivale njegovo izuzeće, svede na najmanju moguću mjeru.
[…]
4. INTEGRITET I DOLIČNO PONAŠANJE
Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu sa dignitetom funkcije koju obavlja.
Primjena:
[…] 4.2 Tužilac se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.
4.3 Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, savjesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet tužilačke funkcije, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.
[…]
5. STRUČNOST I ODGOVORNOST PREMA POSLU
Tužilac održava visok nivo profesionalne sposobnosti i obavlja svoju funkciju stručno, savjesno, marljivo i efikasno.
Primjena:
[…] 5.5 Tužilac obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način, u razumnom roku.
[…]
50. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH) relevantne odredbe glase:
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
[…] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[…] 5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
VI.Dopustivost
51. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
52. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
53. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj praksi utvrdio da „u pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, tačka 20, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05).
54. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTS-a broj 11-07- 6-1365-36/2021 od 15. decembra 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu odluku apelant je primio 20. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
56. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
57. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
58. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu da isključe iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.
59. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja su odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta koji je do donošenja tih odluka obavljao dužnost zamjenika glavnog tužioca KTTK. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, tačka 59 sa daljnjim referencama objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/12), a s takvom praksom je nastavio i u kasnijim predmetima (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4923/17 od 31. maja 2018. godine i AP 4351/20 od 5. oktobra 2021. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će i u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati apelaciju u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
60. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava zaključke koje je Drugostepena komisija donijela u odnosu na disciplinske prekršaje koji su mu stavljeni na teret zato što smatra da je Drugostepena komisija, bez otvaranja rasprave, utvrdila drugačije činjenično stanje, da je prekoračila disciplinsku tužbu, da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku pred Drugostepenom komisijom i da je na njega nezakonito prebačen teret dokazivanja u vezi sa disciplinskim prekršajem iz tačke IV. disciplinske tužbe.
61. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6 stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Evropski sud, Aščerić protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o nedopustivosti od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 sa daljnjim referencama i De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 170). Zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (idem, De Tommaso, presuda, tačka 171). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 s daljnjim referencama). Ustavni sud je takođe u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).
62. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo potvrditi apelantove navode da je Drugostepena komisija utvrđivala drugačije činjenično stanje, a da apelantu nije omogućila učešće u postupku. Najprije, Ustavni sud ističe da otvaranje rasprave pred Drugostepenom komisijom nije obaveza, već diskreciona ocjena te komisije u skladu sa članom 101 u vezi sa članom 102 Poslovnika VSTS-a. Dakle, potrebu otvaranja rasprave ocjenjuje Drugostepena komisija u skladu sa zakonskim ovlašćenjima. U konkretnom slučaju, iz osporene odluke Drugostepene komisije se ne može zaključiti da je ta komisija utvrđivala drugačije činjenično stanje na osnovu nekih novih dokaza, već je na osnovu dokaza provedenih u postupku i utvrđenih činjenica donijela drugačije zaključke o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti, pa je u skladu s tim preinačila prvostepenu odluku. Ovakvo postupanje jeste nadležnost te komisije koja je propisana i Zakonom i Poslovnikom VSTS-a. Osim toga, apelant i ne tvrdi da je Drugostepena komisija izvodila neke nove dokaze na koje se nije mogao očitovati, pa činjenica da je pred Drugostepenom komisijom donesena drugačija odluka na osnovu istog činjeničnog stanja koje je utvrdila Prvostepena komisija uz drugačije zaključke nije dovoljna da dovede u pitanje pravičnost postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je uskraćena mogućnost da „učestvuje u postupku pred Drugostepenom komisijom“.
63. Apelant, takođe, smatra da mu je uskraćena mogućnost izjašnjenja na okolnosti iz tačke IV disciplinske tužbe u vrijeme kada je propustio da pristupi na zakazani pretres, odnosno da je na njega nezakonito prebačen teret dokazivanja da je s pretresa izostao neopravdano. U konkretnom slučaju ne može se zanemariti činjenica da je apelant imao mogućnost da se u odnosu na ovu tačku disciplinske tužbe izjasni tokom postupka pred Prvostepenom komisijom. Ovo je Drugostepena komisija uzela obzir i o tome je dala obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga se ne može zaključiti da je apelantu uskraćena mogućnost da se izjasni na ovu okolnost. Osim toga, to što se apelant „nije mogao sjetiti“ zašto je izostao sa zakazanog pretresa u vrijeme vođenja disciplinskog postupka ne znači da je na njega prebačen teret dokazivanja, tim prije što on ni tokom postupka, ni u žalbi, a ni u apelaciji nije osporio činjenicu da nije pristupio na pretres u predmetu u kojem je zastupao optužbu, odnosno da je bio nedostupan i da ga je hitno zamijenio drugi tužilac. Takođe, kako je primijećeno i u odgovoru UDT-a, apelant nije tokom cijelog postupka, niti u apelaciji ponudio opravdan razlog za nedolazak na taj glavni pretres.
64. Što se tiče navoda o prekoračenju disciplinske tužbe, Ustavni sud smatra da apelant ni ove navode nije potkrijepio odgovarajućim dokazima. Naime, iz osporene odluke je potpuno jasno da je apelant proglašen odgovornim za iste disciplinske prekršaje koji su mu disciplinskom tužbom i bili stavljeni na teret. Apelant u vezi s ovim naročito ističe da njemu „nije bilo stavljeno na teret vođenje istrage za krivično djelo za koje je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja“, već da mu je stavljeno na teret da je izvršio „prekvalifikaciju radnji osumnjičenog bez navođenja novih činjenica ili osumnjičenih lica“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantu tačkom I disciplinske tužbe bilo stavljeno na teret da je donio dvije naredbe o proširenju istrage protiv osumnjičenog lica u situaciji u kojoj se inicijalna naredba o provođenju istrage odnosila na krivično djelo za koje je već bila nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Ovo je Federalno tužilaštvo, nakon provedenog nadzora koji je inicirao osumnjičeni u tom predmetu, ocijenilo nezakonitim. Ovo utvrđenje nezakonitosti u apelantovom radu od hijerarhijski nadređenog Federalnog tužilaštva bilo je osnov za utvrđivanje apelantove odgovornosti po ovoj tački disciplinske tužbe, kako je to i obrazloženo. Ustavni sud smatra da je Drugostepena komisija dala dovoljno i detaljno obrazloženje za ove svoje zaključke, te da su neosnovani apelantovi navodi o prekoračenju disciplinske tužbe.
65. U vezi s navodima koji se tiču tač. II–IV disciplinske tužbe, odnosno osporene odluke, Ustavni sud zapaža da se radi o apelantovim propustima da pristupi unaprijed zakazanim pretresima u kojima je bio postupajući tužilac i u kojima je imao pravovremene obavijesti o datumu i vremenu održavanja. U vezi s tim, Ustavni sud najprije primjećuje da je Venecijanska komisija u mišljenju o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o VSTS-u (u daljnjem tekstu: Nacrt zakona), između ostalog, navela da je uspostavila set pravila koja se tiču disciplinske odgovornosti sudija, te da se razmatranja o tome mogu primijeniti i na tužioce, budući da Nacrt zakona jednako propisuje disciplinske prekršaje i za sudije i za tužioce (vidi Venecijanska komisija, Mišljenje o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o VSTS-u broj CDL-AD (2021) 015, 23. mart 2020. godine, tačka 64). U konkretnom slučaju, Ustavni sud skreće pažnju na, između ostalih, dva pravila koja je istakla Venecijanska komisija. Jedno je to da samo namjerna zloupotreba sudske vlasti ili ponovljeni i grubi nemar treba da dovede do disciplinskog prekršaja, a drugo je da disciplinski sistem treba koristiti manje drastične sankcije za manje prekršaje (idem, tačka 55). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantu na teret stavljeno i to što je pogriješio u datumu održavanja ročišta, pa je otišao dan ranije koristeći službeno vozilo, ali je otišao i naredni dan kada je pretres zaista bio zakazan, pa u suštini nije propustio ročište. Postavlja se pitanje da li bi se ovo moglo smatrati greškom za koju ne bi bilo opravdano pokretati disciplinski postupak i apelanta sankcionisati. U drugom slučaju apelant nije otišao na pretres zato što je bio na unaprijed odobrenom godišnjem odmoru, a na teret mu je stavljeno da je spis zadržao kod sebe i da nije obavijestio pisarnicu o datumu održavanja pretresa o kojem je bio unaprijed obaviješten usmeno, na ranijem pretresu. Takođe se postavlja pitanje da li bi se ovo moglo smatrati ne samo apelantovim propustom već i nedostacima u unutrašnjoj organizaciji rada tužilaštva i načinu interne komunikacije u vezi sa poslovima koji se obavljaju, odnosno da li ovo predstavlja „grubi nemar“ u smislu navedenih pravila Venecijanske komisije. Međutim, Ustavni sud naglašava da je to pitanje koje su rješavali disciplinski organi, te da je u vezi s tim Drugostepena komisija dala jasno obrazloženje.
66. Osim toga, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da se radi o situacijama koje su se dešavale u vrijeme kada je posebna pažnja međunarodne zajednice i domaće javnosti bila posvećena značajnim problemima u pravosuđu i kada su trajala previranja i unutar samog VSTS-a o raznim pitanjima koja se tiču efikasnog funkcionisanja pravosuđa i povjerenja javnosti u pravosuđe. O tome je grupa eksperata Evropske unije sačinila i poseban „Izvještaj stručnjaka o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini“ (objavljen u Briselu 5. decembra 2019. godine, tzv. Priebeov izvještaj, dostupan na http://www.fcjp.ba/analize/PRIEBE_Izvjestaj.pdf). U ovom izvještaju ukazano je na niz problema, pa je, između ostalog, naglašeno i sljedeće:
Odgovornost je ključna, a obnašanje javne funkcije u pravosudnom sistemu na bilo kojem nivou zahtijeva da nosilac pravosudne funkcije strogo poštuje zakon i etičke norme, postupa u skladu sa svojim mandatom i u interesu javnosti. Građani ne vjeruju pravosuđu zbog percipirane korupcije i sukoba interesa. Takvo ponašanje, posebno u vrhu pravosudnog sistema, daje loš primjer i širi osjećaj nesigurnosti i frustriranosti među građanima. Rukovodioci u pravosuđu imaju posebnu odgovornost davanja dobrog primjera integriteta i etičkog ponašanja i primjenjivanja najviših standarda počevši od sebe.
67. Posmatrano u tom kontekstu, na apelantu kao zamjeniku glavnog tužioca KTTK, dakle licu koje se nalazilo na rukovodećoj poziciji, u opštoj situaciji konstatovanog nepovjerenja u pravosudne institucije u Bosni i Hercegovini, postojao je i postoji pojačan teret odgovornosti za pravovremen i efikasan rad, te izbjegavanje ponašanja koje na bilo koji način može dodatno dovesti u pitanje kredibilitet institucije u kojoj radi i povjerenje javnosti u pravosuđe. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da je neopravdano sankcionisan za propuste da pristupi na zakazane pretrese, te da Drugostepena komisija nije uzela u obzir da je u jednom slučaju pogriješio u datumu, a u drugom bio na unaprijed dopuštenom godišnjem odmoru. Ustavni sud smatra da je Drugostepena komisija uzela u obzir sve okolnosti i da je jasno i detaljno obrazložila zbog čega ovi propusti apelanta kao zamjenika glavnog tužioca ne mogu biti tolerisani (vidi tač. 16–18 ove odluke).
68. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani svi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo iz člana 13 u vezi sa članom 6 Evropske konvencije
69. U vezi s navodnim kršenjem ovog prava, apelant problematizuje kvalitet člana 103 stav (2) Poslovnika VSTS-a u kontekstu odluke Savjeta u cjelini, kojom se odlučenje o žalbenim prigovorima svodi samo na ispitivanje izrečene disciplinske mjere, što, prema apelantovom mišljenju, nije u skladu sa članom 13 u vezi sa članom 6 Evropske konvencije.
70. Ustavni sud ukazuje da je isto pitanje već razmotrio u svojoj praksi tako što je podsjetio da svaka država ima diskreciono pravo da sama organizuje pravni sistem unutar kojeg će svakom omogućiti pristup sudu kada se radi o „utvrđivanju građanskih prava i obaveza“. Iz toga proizlazi pravo države da od svakog traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se uređuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. Shodno navedenom i prema ocjeni Ustavnog suda, obezbjeđenje prava na žalbu o kojoj odlučuje Drugostepena disciplinska komisija, bez ograničenja u obimu preispitivanja prvostepene odluke, te obezbjeđenjem trećeg dodatnog stepena preispitivanja odluke u disciplinskom postupku u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, kako je to propisano Zakonom o VSTS-u i Poslovnikom VSTS-a, u skladu je s garancijama prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4351/20 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 91 ).
71. Ustavni sud ne vidi razloge zbog kojih bi odstupio od ovog stava te smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 u vezi sa članom 6 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
72. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Drugostepene i Prvostepene komisije prekršeno pravo na slobodu izražavanja zbog komentara koji je ostavio na objavi na javnom Facebook profilu tadašnje potpredsjednice VSTS-a Ružice Kresić-Jukić i zbog oznake „sviđa mi se“ koju je ostavio na komentar trećeg lica na toj istoj objavi.
73. Ustavni sud najprije ističe da, iako je prema praksi Evropskog suda legitimno da država javnim službenicima, po osnovu njihovog statusa, nametne obavezu diskrecije, ti službenici su istovremeno i građani i u tom svojstvu uživaju zaštitu po članu 10 Evropske konvencije. Stoga je sud dužan da, uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja, utvrdi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između osnovnog prava pojedinca na slobodu izražavanja i legitimnog interesa demokratske države da obezbijedi da njena državna uprava na odgovarajući način ostvaruje ciljeve koji su pobrojani u članu 10 stav 2 Evropske konvencije. Pri tome, sud mora imati na umu da kad god se radi o pravu državnog službenika na slobodu izražavanja, onda poseban značaj imaju „dužnosti i odgovornosti” iz člana 10 stav 2, što opravdava prepuštanje domaćim vlastima određenog unutrašnjeg polja slobodne procjene za utvrđivanje da li je sporno miješanje proporcionalno navedenom cilju (vidi Evropski sud, Baka protiv Mađarske, presuda od 23. juna 2016. godine, predstavka broj 20261/12, tačka 162).
74. Osim toga, Evropski sud je zapazio da se ovakav pristup primjenjuje i u slučaju ograničenja slobode izražavanja sudija u vezi s obavljanjem njihovih funkcija, iako sudstvo nije dio državne uprave. Takođe, Evropski sud je istakao da se od javnih funkcionera koji rade u pravosuđu može očekivati da ispolje uzdržanost u ostvarivanju slobode izražavanja u svim slučajevima u kojima autoritet i nepristrasnost sudstva mogu biti dovedeni u pitanje. Saopštavanje čak i tačnih informacija mora biti uzdržano i dostojanstveno, a s obzirom na posebnu ulogu koju ima sudstvo u društvu, ono kao garant pravde, osnovnih vrijednosti u državi zasnovanoj na pravu, mora uživati povjerenje javnosti ako se želi da uspješno obavlja svoje dužnosti (ibid, tačka 164).
75. Isti stavovi se odnose i na tužioce kao nosioce pravosudnih funkcija (vidi Evropski sud, Kövesi protiv Rumunije, presuda od 5. maja 2020. godine, predstavka broj 3594/19, tačka 179 sa daljnjim referencama). Osim toga, u predmetu Kozan protiv Turske, u kojem je sudija disciplinski sankcionisan zato što je na privatnoj Facebook grupi podijelio članak koji se ticao nepristrasnosti i nezavisnosti sudija u odnosu na izvršnu vlast, Evropski sud je naveo da se ne može previdjeti činjenica da nametanje disciplinskih sankcija na javnog službenika, po svojoj prirodi, ima zastrašujući efekat ne samo na lice na koje se odnosi, već na profesiju u cjelini. Ovo je naročito slučaj kada sudije i tužioci razmjenjuju međusobno ideje i razmišljanja koja mogu imati uticaj na njihovu nezavisnost od drugih grana vlasti. Međutim, kako je istakao Evropski sud, kad god postoji vjerovatnoća da će autoritet i nepristrasnost sudstva biti dovedeni u pitanje, od nosilaca pravosudnih funkcija se može očekivati da svoju slobodu izražavanja koriste uzdržano ne samo o opštim pitanjima rada pravosuđa već i kada izražavaju kritiku na račun kolega. Takođe, Evropski sud je naglasio sljedeće: „Ostaje činjenica da, osim hipoteze o ozbiljnim štetnim napadima bez ozbiljnog osnova, s obzirom na pripadnost temeljnim institucijama države, sudije kao takve mogu biti predmet lične kritike u prihvatljivim granicama, a ne samo u teoriji i uopšteno. Kao takve, granice prihvatljive kritike prema njima su šire nego prema privatnim licima, kada oni djeluju u vršenju svojih službenih funkcija“ (vidi Evropski sud, Kozan protiv Turske, presuda od 1. marta 2022. godine, tač. 43–47, predstavka broj 16695/19).
76. Ustavni sud smatra da su ovi standardi primjenljivi i u konkretnom slučaju, te da je nesumnjivo da je osporenim odlukama o apelantovom disciplinskom sankcionisanju zbog komentara na Facebooku došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Stoga je potrebno ispitati da li je takvo miješanje bilo propisano zakonom, da li je imalo legitiman cilj i da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu.
77. U vezi s pitanjem zakonitosti miješanja, apelant najprije ističe da sporni komentar „ne sadrži elemente disciplinskog prekršaja“ iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u, te da se u disciplinskoj tužbi tužilac pozvao na odredbe Kodeksa. Te odredbe, kako navodi apelant, „ne zabranjuju bilo kom tužiocu da kritikuje stanje u pravosuđu“, već takva kritika doprinosi „poboljšanju istog“. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ponovo ističe stavove Venecijanske komisije u ranije navedenom mišljenju prema kojima Venecijanska komisija „odbacuje ideju disciplinske odgovornosti za kršenje etičkih normi per se“. Venecijanska komisija se pozvala na mišljenje koje je iznijela u drugim svojim izvještajima prema kojem „etički kodeks ne treba direktno primjenjivati kao osnov za kritiku ili disciplinske sankcije“ (loc. cit. Mišljenje CDL-AD (2021) 015, tačka 61). Naime, etički kodeksi su smjernice koje pružaju principe koji omogućavaju nosiocima pravosudnih funkcija da procijene kako da vode računa o specifičnim pitanjima koja se javljaju u obavljanju njihovog svakodnevnog rada, dok disciplinski postupci služe sankcionisanju nedoličnog i neprimjerenog ponašanja koje zahtijeva neki oblik disciplinske sankcije.
78. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantu u konkretnom slučaju nije stavljeno na teret samo kršenje odredaba Kodeksa, već mu je stavljen na teret prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u, bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva. Kodeks je u takvoj situaciji poslužio da opiše to „drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti“, budući da taj pojam nije Zakonom o VSTS-u definisan, već se cijeni od slučaja do slučaja. U konkretnom slučaju, „drugo ponašanje“ koje je apelantu stavljeno na teret opisano je u čl. 2.1, 2.2, 4.2 i 4.3 Kodeksa. U tom smislu, i Zakon o VSTS-u i Kodeks su javno objavljeni, dostupni i precizni i ispunjavaju sve zahtjeve „zakona“ u autonomnom značenju tog pojma iz člana 10 Evropske konvencije.
79. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „propisano zakonom“. Takođe, jasno je da je legitiman cilj miješanja bila zaštita autoriteta, integriteta i kredibiliteta KTTK, kako je to više puta navedeno u osporenim odlukama, pa Ustavni sud smatra da ovo jeste legitiman cilj u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
80. Kod trećeg pitanja, da li je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda o tome da kada domaći organi provedu „test“ uspostavljanja ravnoteže između prava pojedinca i legitimnog cilja koji se želi postići, onda tom sudu trebaju jaki razlozi da svojim mišljenjem zamijeni mišljenje domaćih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su i Prvostepena i Drugostepena komisija vrlo detaljno ispitale ovo pitanje, primjenjujući standarde Evropskog i Ustavnog suda o tom pitanju. Naročito, u osporenim odlukama je istaknuto da je „profesionalni dijalog poželjan, ukazivanje na konstruktivnu kritiku je nužno potrebno za optimalno funkcionisanje sistema i uklanjanje anomalija sistema, ali javno istupanje, po principu derogiranja cijele struke i pravosudne zajednice u neprimjerenom forumu, na neprimjeren način“ ocijenjeno je neprihvatljivim, što je vrlo detaljno obrazloženo (vidi detaljnije tač. 11–17 i 19–23 ove odluke). S obzirom na to da su i Prvostepena i Drugostepena komisija provele „test proporcionalnosti“ u skladu sa standardima iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud nema razloga da ne prihvati ovakve zaključke Prvostepene i Drugostepene komisije. Ipak, Ustavni sud želi da naglasi da su obje komisije pravilno pridale dužnu pažnju vrlo neprofesionalnom i neprihvatljivom jeziku kojim je sporni komentar napisan, uz poimenično etiketiranja kolega, naročito glavnog tužioca KTTK i njihovog dovođenja u vezu s ozbiljnim kriminalom. Isto se odnosi i na označavanje komentara trećeg lica, u kojem je pravosuđe, između ostalog, upoređeno sa „talijanskom mafijom“, sa oznakom „sviđa mi se“. U vezi s tim, nisu prihvatljivi ni apelantovi navodi da disciplinske komisije nisu utvrđivale „istinitost njegovih tvrdnji“ jer je u konkretnom slučaju utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za nedolično i neprimjereno ponašanje, a ne za iznošenje neistinitog sadržaja.
81. Takođe, Ustavni sud smatra da su i disciplinske sankcije proporcionalne svim prekršajima za koje je apelant proglašen odgovornim, o čemu je takođe dato relevantno i dovoljno obrazloženje, kako to zahtijeva član 10 Evropske konvencije.
82. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je na osnovu istih dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku Drugostepena komisija donijela drugačiju odluku i utvrdila apelantovu disciplinsku odgovornost za prekršaje iz člana 57 tač. 8 i 22 Zakona o VSTS-u u vezi sa članom 5.5 Kodeksa, pa mu izrekla i odgovarajuću disciplinsku mjeru, o čemu je Drugostepena komisija dala dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja.
84. Takođe, nema ni kršenja prava iz člana 13 u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije zato što Drugostepena komisija ima punu nadležnost da ispita prvostepenu odluku i u pogledu činjenica i u pogledu prava, pa činjenica da VSTS kao cjelina ispituje žalbu protiv odluke Drugostepene komisije samo u dijelu koji se tiče izrečene kazne ne znači da je apelantu onemogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek pred tijelom koje ima sve karakteristike „tribunala“ u smislu prava na pravično suđenje.
85. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57 tačka 23 Zakona o VSTS-u u vezi sa čl. 2.2, 4.2 i 4.3 Kodeksa, za javno objavljivanje komentara na društvenoj mreži koji je neprimjeren nosiocu pravosudne funkcije, koji je uz to bio i na rukovodećem položaju u pravosudnoj instituciji. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo propisano zakonom, imalo je legitiman cilj – zaštitu autoriteta i integriteta pravosudne institucije u kojoj radi i bilo je „neophodno u demokratskom društvu“, zato što su Prvostepena i Drugostepena komisija uspostavile pravičnu ravnotežu između njegovog prava i legitimnog cilja koji se želio zaštititi.
86. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
87. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić