Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3267/20 (A. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Mjera obezbjeđenja
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine · čl. 245
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3267/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3267/20, rješavajući apelaciju Ankice Kolobarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ankice Kolobarić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035967 20 Mož od 9. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ankica Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Mustafa Karović advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035967 20 Rev od 29. jula 2020. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Mož od 9. jula 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 25. i 28. februara 2022. godine, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tuženi su 4. i 7. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 22. marta 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantici.
5. Apelantica se u ostavljenom roku nije izjasnila na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
7. Odlukom o razrješenju člana Upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine od 30. aprila 2020. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o razrješenju), apelantica je, kao član Upravnog odbora drugotužene, razriješena dužnosti 30. aprila 2020. godine.
8. Apelantica je kod Suda BiH pokrenula parnični postupak protiv tuženih, radi zabrane provođenja Odluke o razrješenju i naknade štete, u okviru kojeg postupka je podnijela i prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja do okončanja parničnog postupka.
Osporene odluke
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Mo od 16. juna 2020. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice za određivanje privremene mjere kojom je tražila da se zabrani tuženim provođenje Odluke o razrješenju (bliže precizirano u izreci navedenog rješenja).
10. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je ukazao, između ostalog, da apelantica kao pravni osnov predložene privremene mjere osiguranja nalazi u odredbi člana 245. st. 2. i 3., te člana 247. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP). Nadalje je istakao da je apelantica obrazlažući potrebu za donošenjem predložene mjere, primarno ukazala na značaj drugotužene, kao i potrebu zaštite njenog rada, uloge i djelovanja unutar BiH i u inostranstvu prema međunarodnim institucijama, te naročito omogućavanje kontinuiteta rada drugotužene i ostvarivanje njene nadležnosti iz Zakona o Centralnoj banci BiH. Stoga, apelantica smatra da je učinila vjerovatnim opasnost ostvarenja svojih potraživanja jer bi mogao nastupiti diskontinuitet djelovanja Upravnog odbora, pa smatra neizostavnim donošenje odluke kojom bi bio usvojen njen prijedlog za određivanje privremene mjere. Zatim je istakla da su u odgovoru na predloženu mjeru, tuženi istakli da su odredbama člana 247. ZIP, decidno navedeni uslovi kada i u kojem slučaju predlagač može tražiti određivanje privremene mjere. S obzirom da, prema ocjeni tuženih, apelantica kao predlagač nije učinila vjerovatnim postojanje niti jednog od zakonom propisanih uslova, predložili su da sud odbije prijedlog za određivanje privremene mjere kao neosnovan.
11. Sud BiH je ukazao da uslovi propisani odredbom člana 247. ZIP, kako bi sud usvojio prijedlog za određivanje privremene mjere, moraju biti kumulativno ispunjeni, te šteta koju bi eventualno trpio predlagač, mora biti realno očekivana, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, što u konkretnom nije slučaj. Naime, sud ne može kao osnov za određivanje privremene mjere, cijeniti navod da bi zbog donesene Odluke o razrješenju člana upravnog odbora, nastupila opasnost zastoja funkcionisanja drugotužene, te da bi jedna od ključnih institucija države, došla u zastoj sa radom i odlučivanjem. Dakle, jasno je da prvotuženi, uzevši u obzir nadležnosti istog decidno propisane Zakonom o Centralnoj banci BiH, ima pravo da imenuje članove Upravnog odbora drugotužene, uslijed čega je pravo na njihovo razrješenje, sasvim logičan zaključak. Dakle, kako je nesporno da upravo na osnovu zakonskih i ustavnih ovlaštenja, prvotuženi ima pravo imenovanja novih članova Upravnog odbora, time bi se spriječila, odnosno onemogućila svaka eventualna i potencijalna šteta koja bi mogla nastati iz nemogućnosti odlučivanja Upravnog odbora, kao kolektivnog tijela drugotužene. Shodno navedenom, Sud BiH je istakao da ne može da prihvati naprijed izneseni razlog kao osnovan.
12. Sud BiH je naveo i da iz odredbi čl. 8. i 9. Zakona o Centralnoj banci BiH, proizlazi da apelantica sa drugotuženom nije zasnovao radni odnos, već se radi o licu imenovanom od strane prvotuženog, koje za svoj rad u Upravnom odboru drugotužene, prima naknadu, koja joj u svakom slučaju može i naknadno biti refundirana, ukoliko se u konačnici ispostavi osnovanost tužbenog zahtjeva. Samim tim, sam izostanak naknade za rad u određenom tijelu uprave ne može sam po sebi biti osnov za usvajanje prijedloga za određivanje privremene mjere na način opredijeljen apelantičinim prijedlogom. Nadalje je naveo da čak i da se radi o radnom odnosu, ukoliko je šteta koju predlagač mjere trpi samo ona koja ima novčani karakter, ista a priori ne može imati karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive štete.
13. Sud bih je istakao, vezano za navode kojim se ukazuje na nedostatak razloga i obrazloženja za donošenje Odluke o razrješenju, da se u konkretnom ne radi o odluci kojom se raskida radni odnos, pa da nije zakonski nužno da sadrži obrazloženje i razloge za njeno donošenje, isto kao ni odluka kojom se imenuju članovi upravnog odbora. Ovo posebno iz razloga što se ovakve odluke donose u okviru ustavnih i zakonskih ovlaštenja prvotuženog. Slijedom navedenog, a kod nespornog utvrđenja da prvotuženi ima pravo, ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana
11. Zakona o Centralnoj banci BiH, razriješiti članove upravnog odbora, te kod utvrđenja da apelantica ne trpi štetu koja bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, Sud BiH je istakao da prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan.
14. Pored navedenog, Sud BiH je naglasio da je svrsishodno istaknuti i činjenicu istovjetnosti stava 1. petita tužbenog zahtjeva iz tužbe sa onim postavljenim u predloženoj privremenoj mjeri, čime se ugrožava princip zabrane prejudiciranja sudskih odluka, bez provedenog postupka. Naime, a upravo iz razloga zabrane prejudiciranja sudskih odluka, prijedlog sadržan u privremenoj mjeri ne može da, u cijelosti, koincidira sa petitom tužbenog zahtjeva, te da na taj način u cijelosti anticipira sudsku odluku, kao i to kakva će ona biti.
15. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Mož od 9. jula 2020. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
16. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je ukazao da je radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja, shodno odredbama člana 247. stav (1) ZIP, pored postojanja potraživanja koje se mora učiniti vjerovatnim, neophodno vjerovatnim učiniti i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja, posebno time što bi promijenio postojeće stanje stvari. U vezi s tim je naveo da uvjeti propisani navedenim članom moraju biti kumulativno ispunjeni, te šteta koju bi eventualno trpio predlagač mora biti realno očekivana, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Sud BiH je naveo da izostanak naknade za rad u određenom tijelu uprave ne može sam po sebi biti osnov za usvajanje prijedloga za određivanje privremene mjere na način opredijeljen apelantičinim prijedlogom, a čak i da se radi o radnom odnosu, ukoliko je šteta koju apelantica trpi samo ona koja ima novčani karakter, ista a priori ne može imati karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive štete.
17. Sud BiH je naveo da kod nespornog utvrđenja da prvotuženi ima pravo (ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 11. Zakona o Centralnoj banci BiH) da razriješi članove Upravnog odbora drugotužene, te kod utvrđenja da apelantica ne trpi štetu koja bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, da je pobijana odluka pravilna i na zakonu zasnova, svi istaknuti žalbeni navodi apelantice ukazuju se neosnovanim.
18. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Rev od 29. jula 2020. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelantica je u apelaciji istakla „Povreda odredaba člana 8, a u vezi sa članom 14 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, sadržana je u tome što je osporeno rješenje doneseno na štetu apelantice, neobjektivnim odlučivanjem od strane Suda BiH u drugostepenom vijeću, koji je štiteći državne organe BiH, apelanticu stavio u neravnopravan i diskriminatorski položaj“.
20. Apelantica je istakla, između ostalog, da Sud BiH prilikom donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja isključivo rukovodio stavom da nisu ugrožena prava apelantice na novčano ostvarivanje, a u prijedlogu za određivanje privremene mjere jasno je naglašeno da se traži zabrana smjenjivanja, odnosno otkazivanje vršenja dužnosti člana Upravnog odbora drugotužene u smislu stečenog položaja i ovlaštenja koja je svojim zalaganjem i ugledom u društvenoj zajednici stekla apelantica, dok su novčana potraživanja obrazložena u tužbenom zahtjevu. Naime, sam čin razrješenja je u očiglednoj suprotnosti sa članom 11. Zakona o Centralnoj banci BiH, što izbjegavaju i prvostepeni i drugostepeni sud da obrazlože, što je neshvatljivo i od strane donosioca Odluke o razrješenju. Nadalje je istakla da Sud BiH čak konstatira da uopće nije potrebno obrazlagati odluke koje donosi prvotuženi, što je u očitoj koliziji sa članom 11. Zakona o Centralnoj Banci BiH, gdje je decidno navedeno radi čega se mogu smijeniti - razriješiti članovi Upravnog odbora. Stoga, apelantica smatra da je suđenje bilo krajnje nepravično, diskriminatorno i na njenu štetu, iako su svi argumenti koji su izneseni od strane apelantice jasni, očigledni i u saglasnosti sa zakonskim propisima.
II.Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH i tuženi su u svojim odgovorima, u suštini, naveli da je predmetna apelacija neosnovana, te su predložili da se kao takva odbije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj: 18/03), u relevantnom djelu glasi:
Privremene mjere radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja Pretpostavke za određivanje privremene mjere Član 247.
Radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja, zatim:
1. ako učini vjerovatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja naročito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.
Odredbe člana 245. st. 2. i 3. ovog zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja.
23. Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), u relevantnom djelu glasi:
Član 11.
Diskvalifikacija i uklanjanje članova Upravnog vijeća i njihov imunitet
1. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odstranit će iz Vijeća svakog člana:
a. koji krši pravilo currency boarda uspostavljeno ovim zakonom;
b. koji nije podoban za člana Upravnog vijeća u skladu sa članom 10. ovog zakona;
c. koji je proglašen krivim za prijestup za koji je bio, ili bi mogao biti, osuđen na kaznu zatvora bez mogućnosti plaćanja novčane kazne;
d. koji je postao insolventan ili je bankrotirao i nije rehabilitovan ili e. koji je zbog lošeg ponašanja diskvalificiran ili suspendiran od strane nadležnih vlasti u obavljanju profesionalnih djelatnosti.
2. Nakon saznanja i prijedloga od strane većine članova Upravnog vijeća, svaki član Upravnog vijeća može biti smijenjen od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine i to ako:
(a) osoba predložena da bude udaljena iz službe nije u stanju da vrši funkciju zbog tjelesne ili duševne bolesti koja traje više od jedne godine;
(b) osoba predložena da bude udaljena iz službe prisustvovala na manje od pola sastanaka Upravnog vijeća koji su održavani tokom posljednjih dvanaest mjeseci ili (c) osoba predložena da bude udaljena iz službe sudjelovala u ozbiljnom kršenju Zakona ili ozbiljnom prekršaju na radnom mjestu koji bitno šteti interesima Centralne banke.
3. Ni zbog jednog drugog razloga, član Upravnog vijeća ne može biti udaljen iz Vijeća.
4. Članovi Upravnog vijeća Centralne banke neće biti krivično gonjeni ili hapšeni i zatvarani bez odobrenja Parlamentarne skupštine. Imunitet se neće primjenjivati kod gonjenja, hapšenja ili zatvaranja lica koje je uhvaćeno u obavljanju težeg krivičnog djela.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Rev od 29. jula 2020. godine, kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 035967 20 Mož od 9. jula 2020. godine, kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom prijedlogu za određivanje privremene mjere, pa će Ustavni sud navode apelantice ispitati u odnosu na to rješenje. Imajući u vidu da je navedeno rješenje doneseno 9. jula 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, te da je predmetna apelacija podnesena 3. septembra 2020. godine, Ustavni sud konstatira da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, tj. da je podnesena u roku, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1., kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju postupak se odnosio na određivanje privremene mjere radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, prvenstveno smatra da je Sud BiH u osporenom postupku proizvoljno utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
33. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je u osporenom postupku Sud BiH odlučivao samo o apelantičinom prijedlogu za određivanje privremene mjere kojom je tražila da se zabrani tuženim provođenje Odluke o razrješenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja Suda BiH, proizlazi da je navedeni apelantičin prijedlog odbijen jer apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 247. ZIP, za određivanje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je i u prvostepenom rješenju, kao i u osporenom drugostepenom rješenju Suda BiH, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, jasno obrazloženo da uvjeti propisani odredbom člana 247. ZIP, moraju biti kumulativno ispunjeni, te da šteta koju bi eventualno trpio predlagač, mora biti realno očekivana, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, što u konkretnom nije slučaj. Naime, u prvostepenom rješenju je ukazano da osnov za određivanje privremene mjere, ne mogu biti navodi da bi zbog donesene Odluke o razrješenju, nastupila opasnost zastoja funkcioniranja drugotužene (kad, na osnovu zakonskih i ustavnih ovlaštenja, prvotuženi ima pravo imenovanja novih članova Upravnog odbora, čime bi se spriječila svaka eventualna i potencijalna šteta koja bi mogla nastati zbog nemogućnosti odlučivanja Upravnog odbora). Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim rješenjima jasno ukazao i da apelantica za svoj rad u Upravnom odboru drugotužene, prima naknadu, koja joj u svakom slučaju može i naknadno biti refundirana ukoliko se u konačnici ispostavi da je osnovan njen tužbeni zahtjev, pa da sam izostanak naknade za rad ne može sam po sebi biti osnov za usvajanje prijedloga za određivanje privremene mjere na način opredijeljen apelantičinim prijedlogom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH konstatirao da kod nespornog utvrđenja da prvotuženi ima pravo (ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana
11. Zakona o Centralnoj banci BiH) razriješiti članove upravnog odbora, te da apelantica ne trpi štetu koja bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, da prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 247. stav 1. ZIP proizlazi da se može odrediti privremena mjera ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja, te ako učini vjerovatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja ili ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu, sa obrazloženjima koje je dao Sud BiH u prvostepenom i osporenom drugostepenom rješenju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH u konkretnom slučaju, odnosno ne nalazi da je Sud BiH očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje, niti da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni na štetu apelantice. U odnosu na apelacione navode da je apelantičino razrješenje u suprotnosti sa članom
11. Zakona o Centralnoj banci BiH, te da je obrazloženje Suda BiH da nije potrebno obrazlagati Odluku o razrješenju u koliziji sa članom 11. Zakona o Centralnoj Banci BiH, Ustavni sud podsjeća da se u osporenom postupku odlučivalo o apelantičinom prijedlogu za određivanje privremene mjere, pa tako ovi navodi ne utiču na pravičnost konkretnog postupka (pogotovo kod činjenice da Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 247. ZIP, za određivanje privremene mjere).
34. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ukazuje i da je Sud BiH bio neobjektivan i da ju je stavio u neravnopravan položaj, ali te navode apelantica nije ničim potkrijepila, osim što i te navode zasniva, u suštini, na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni propisa, pa i ove navode Ustavni sud smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
Ostali navodi
36. Vezano za apelantičine navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.f) odnosno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.f), odnosno članom 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Sud BiH u prvostepenom rješenju, kao i u osporenom drugostepenom rješenju, jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbio apelantičin prijedlog za određivanje privremene mjere, odnosno zašto nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 247. ZIP.
38. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica ničim nije dokazala da je prema njoj postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić