Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3463/20 (M.Č.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Izdržavanje
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Povjeravanje djeteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Razvod braka
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Izuzeće
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3463/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3463/20, rješavajući apelaciju M. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. Č. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 332587 20 Gž od 30.

jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad F. Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 332587 20 Gž od 30. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 332587 18 P od 27. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, JU Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar) i Amile-Mimica Kunosić, advokata iz Tuzle kao zastupnika pred redovnim sudovima M. Č. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Centar su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. januara do 9. februara 2022. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 23. februara 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantovom zastupniku, koji se u ostavljenom roku nije izjasnio na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. U osporenom postupku, koji se povodom apelantove tužbe i protivtužbe tužene vodio radi razvoda braka, odluke o staranju, kontaktima i izdržavanju mldb. zajedničkog djeteta apelanta i tužene (u daljnjem tekstu: mldb. dijete), rješenjem Općinskog suda od 23. oktobra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće sudije Općinskog suda A. M. (u daljnjem tekstu: prvostepeni sudija).

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prvostepeni sudija na navode iz zahtjeva za izuzeće istakao da je apelant tražio izuzeće Centra, instituta određenog za obavljanje vještačenja (JZUUKC Tuzla), kao i poligrafsko snimanje određenih lica, preslušavanje vizualnih i audiosnimaka navodnih zlostavljanja mldb. djeteta od tužene, te je sud na pripremnom ročištu odbio prijedloge preslušavanja audio ili vizualnih snimaka uz obrazloženje da Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne predviđa takvu vrstu dokaza, posebno ne upotrebu poligrafa. Nadalje, prvostepeni sudija je odbio apelantov zahtjev za izuzeće Centra uz obrazloženje da ne postoje zakonski osnovi niti opravdana sumnja za izuzeće stranke u postupku (organ starateljstva je stranka u postupku kod razvoda braka i uređenje pitanja od interesa za mldb. dijete), te je istakao da je i ranije obrazlagao na ročištima (na zapisnik) da stranke ako su nezadovoljne radom i privremenim rješenjima koje donosi Centar do donošenja sudske odluke imaju pravo žalbe na ta rješenja i obraćanje nadležnim ministarstvima. Kada je u pitanju izuzeće ustanove za vještačenje JZUUKC Tuzla, prvostepeni sudija je istakao da je apelant prvo prihvatio da obavi vještačenje neka ustanova, pa nije imao primjedbe na odluku o određivanju JZUUKC Tuzla, nego je samo istakao prigovore da to ne budu doktorice N. K. i N. K. P., pa je sud dodatnim rješenjem tražio od JZUUKC Tuzla da se u timu ne nađu te dvije doktorice, što je JZUUKC Tuzla i uvažio. Nakon što je proces vještačenja započet, apelant je prigovarao na način rada doktora iz tima vještaka. Prvostepeni sudija je naglasio da je odbio prijedlog za izuzeće vještaka navodeći da u toj fazi postupka sud ne može usvojiti takav prijedlog jer postoje samo apelantovi navodi za eventualne propuste u radu vještaka, te je neophodno saslušati vještake i ispitati ih i na te okolnosti i apelantove navode. Prvostepeni sudija je ukazao i da je apelant izjavio kako je prvostepeni sudija jedne prilike saopštio apelantu i advokatu da se gadi od prezimena stranaka radi intervencija. Prvostepeni sudija je takve navode osporio, te je istakao da su apelant i njegov punomoćnik 2–3 puta nenajavljeno, bez poziva na ročište, ulazili u kancelariju prvostepenog sudije, jedne prilike i apelantov otac, s nekim audiosnimcima (pokazujući mobitel sudiji), kako bi to sudija poslušao, te je sudija svaki put molio da napuste kancelariju, da ne dolaze bez poziva na ročište, bez druge strane u postupku. Prvostepeni sudija je istakao da ne postoje razlozi za sumnju u nepristrasnost u radu ovog sudije, da niko niti intervenira za ovaj postupak, niti dolazi kod sudije osim apelanta 2–3 puta.

8. Općinski sud je ukazao da se navodi iz zahtjeva za izuzeće ne mogu podvesti ni pod apsolutne, a ni relativne razloge za izuzeće prvostepenog sudije, posebno uzimajući u obzir pravilo o teretu dokazivanja koje je propisano članom 123. ZPP-a. Naime, da bi se zaista i ostvario razlog za pristrasnost potreban je ne samo dokaz postojanja razloga za izuzeće već i dokaz da taj razlog u konkretnom slučaju ugrožava nepristrasnost sudije. Općinski sud je istakao da činjenice koje je apelant naveo u podnesenom zahtjevu kao razlog za izuzeće prvostepenog sudije (odbijanje zahtjeva za izuzeće Centra i sl.) ne mogu predstavljati relevantan osnov za izuzeće sudije, već se pravilnost radnji sudije može ispitati na višoj pravnoj instanci povodom žalbe nezadovoljne stranke.

9. Rješenjem Općinskog suda od 10. decembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće prvostepenog sudije.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant istakao da traži izuzeće prvostepenog sudije zbog pristrasnosti i nepostupanja u skladu sa članom 309. stav 4. u vezi sa članom 66. ZPP-a jer postoji sukob interesa i nedostaci na strani punomoćnika tužene (advokat Amila-Mimica Kunosić), koji je na platnoj listi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV), odnosno on odlučuje u imenovanju, razrješenju i postavljanju sudija i morao se sam izuzeti.

11. Općinski sud je ukazao da su članom 357. stav 1. ZPP-a taksativno nabrojani razlozi za izuzeće sudije, te je istakao da se navodi iz zahtjeva za izuzeće ne mogu podvesti ni pod apsolutne, a ni relativne razloge za izuzeće prvostepenog sudije. Naime, članom 301. stav 1. ZPP-a propisano je da punomoćnik može biti, između ostalog, advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć. Zakonom o VSTV-u je propisano da jednog člana VSTV-a, koji je advokat, bira Advokatska komora FBiH (član 4. stav 1). Članom 4. Zakona o advokaturi FBiH je propisano da advokat ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću advokatske djelatnosti. Općinski sud je naglasio da činjenica da je advokat tužene ujedno i član VSTV-a ne predstavlja razlog zbog kojeg bi sud utvrdio da advokat kao punomoćnik ne obavlja svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi FBiH ili da se radi o nespojivoj djelatnosti. Članstvo advokata u VSTV-u propisano je Zakonom o VSTV-u, a navedenim zakonom nije propisano da advokati koji su članovi VSTV-a istovremeno ne mogu zastupati stranke u postupcima pred sudom.

Osporene presude

12. Presudom Općinskog suda broj 32 OP 332587 18 P od 27. januara 2020. godine razveden je brak zaključen između apelanta i tužene, zajedničko mldb. dijete povjereno je na daljnji odgoj, brigu, zaštitu i staranje tuženoj, pa je određeno održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta kao roditelja s kojim dijete neće živjeti sa mldb. djetetom, te je obavezan apelant da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta mjesečno plaća određeni novčani iznos, dok je tužena obavezana da informira apelanta o svim važnim stvarima koja se tiču života djeteta (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Također je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo koji su sve dokazi izvedeni pred tim sudom (na str. 6, 7. i 8. prvostepene presude), te je, između ostalog, istakao da je odbio prijedloge da se obavi uviđaj na licu mjesta na okolnost uvjeta života djeteta kod apelanta i tužene budući da su predstavnici Centra to učinili i detaljno opisali u svom izvještaju po nalogu suda. Nadalje je naveo da je odbio prijedlog da se po službenoj dužnosti pribavi određeni krivični spis sa uvidom u krivičnu prijavu, audio i fotodokumentaciju iz tog spisa na okolnost zapuštanja, zlostavljanja i nasilja nad mldb. djetetom od tužene budući da se radi o predmetu u fazi istrage, a i apelant je dokaze koje je dostavio u navedeni krivični spi, mogao dostaviti i u konkretni sudski spis, kao i iz razloga što audio i videosnimci nisu dokazno sredstvo propisano odredbama ZPP-a. Općinski sud je odbio i apelantov prijedlog da se iz postupka izuzme Centar kao institucija budući da se po Porodičnom zakonu Centar smatra strankom sui generis (ima procesni položaj stranke), zatim što po pravilima o izuzeću nije predviđeno ni u jednom postupku izuzeće Centra kao institucije, te posebno i iz razloga što sud svoju odluku ne zasniva isključivo na mišljenju Centra, nego prijedlog i mišljenje Centra kao organa starateljstva cijeni u skladu sa svim drugim činjenicama koje su relevantne za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Pored navedenog je naglasio da tokom postupka, a na osnovu apelantovih navoda i raspoloživih dokaza, nije niti utvrdio da postoje osnovi i razlozi za izuzeće Centra u skladu sa članom 153. ZPP-a, na što se poziva apelant. Nadalje je ukazao da je odbio prijedlog da se sasluša mldb. dijete iz razloga što je cijenio da se sa djetetom može samo obaviti informativni razgovor uz prisustvo organa starateljstva (za koje je apelant tražio isključenje iz ovog postupka) u skladu sa članom 271. stav 2. Porodičnog zakona, pa je, s obzirom na uzrast djeteta (devetogodišnje dijete), te na iscrpnu opservaciju samog mldb. djeteta od tima vještaka, kao i psihologa Centra i posebnu konstataciju vještaka da mldb. dijete ne treba izlagati daljnjim tretmanima, procjenama i sudskim postupcima, jer bi to moglo loše utjecati na njegovo stanje, cijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 271. stav 2. Porodičnog zakona.

14. Općinski sud je nadalje detaljno obrazložio šta proizlazi iz provedenih dokaza (str. od 10. do 30. prvostepene presude), te je istakao, između ostalog, da iz obavijesti Kantonalnog tužilaštva TK od 7. augusta 2019. godine slijedi da je istražnim radnjama, postupajući po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv tužene radi krivičnog djela zapuštanja ili zlostavljanja djeteta ili maloljetnika i krivičnog djela nasilja u porodici, nesporno utvrđeno da mldb. dijete nakon faktičkog prekida bračne zajednice živi sa tuženom, kod njenih roditelja u porodičnom domaćinstvu, da povremeno ostvaruje kontakt sa apelantom, da ga tužena ne tuče, ne zlostavlja niti fizički niti psihički, niti grubo zanemaruje dužnosti zbrinjavanja i odgoja mldb. djeteta. Naime, iz izjave mldb. djeteta slijedi da nije niti fizički niti psihički zlostavljano od tužene, da mu je lijepo kod tužene, da se boji apelanta „jer on galami i tukao je mamu, da mamu puno voli, a tatu malo“. U postupku kod nadležnog tužilaštva mldb. djetetu, odnosno njegovoj izjavi je poklonjena vjera budući da je vještak medicinske struke istakao u svom nalazu da mldb. dijete može učestvovati u krivičnom postupku i dati vjerodostojne iskaze, da nije sklon izmišljanju događaja, pravljenju konstrukcija dešavanja, te se iskazu može vjerovati, pa je na osnovu njegovog iskaza koji je doveden u vezu s drugim iskazima odlučeno da se neće provoditi istraga protiv tužene jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo. Slijedi i da iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi da se dijete treba poštedjeti daljnjih tretmana, procjena i sudskih postupaka u svrhu njegovog pravilnog rasta i razvoja.

15. Zatim je Općinski sud ukazao da iz nalaza i mišljenja tima vještaka Klinike za psihijatriju JZUUKC Tuzla slijedi da je obavljen intervju za vještačenje sa apelantom, tuženom i mldb. djetetom, sa svakim posebno, te sa mldb. djetetom bez prisustva roditelja. Nadalje je istakao da iz usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja navedenog tima vještaka slijedi da su vještaci obavili razgovor sa mldb. djetetom u skladu s načinom i metodom obavljanja razgovora s djetetom od osam godina, da je razgovor obavio klinički psiholog i psihijatar u timu s psihologom, te su razgovore i testiranja obavili odvojeno od roditelja i psiholog i psihijatar. Vještaci su istakli da u sudskom spisu i sudskom rješenju nisu pronašli da se razgovor s djetetom treba obaviti u prisustvu oba roditelja, a što je i mimo svih pravila struke i etike i psihološke i psihijatrijske, a kojom je predviđeno da se dijete pregleda isključivo bez prisustva bilo koga u pratnji. Nadalje su istakli da je mldb. dijete došlo u pratnji majke (tužene) na kliniku od koje su uzeti osnovni podaci o djetetu (datum rođenja, informacije o porodu i slično), a da nalaz ne bi bio drugačiji ni da je dijete došlo u apelantovoj pratnji. Naime, pratnja pruži djetetu određenu podršku dok dijete ne stekne sigurnost u vještaka, te se pratnja uputi u čekaonicu odakle nema mogućnost da prati i čuje tok razgovora, niti vide dijete. Nadalje su istakli da oba roditelja vole svoje dijete, te i ako postoje znaci zlostavljanja, što tim vještaka nije mogao utvrditi, to nije svakako iz mržnje prema djetetu, nego je to način života i potječe od strukture ličnosti koje ne mogu kontrolirati impulse. Vještaci su također istakli da bi svaki daljnji tretman, procjene i izlaganje djeteta sudskim postupcima dodatno stresno djelovali na dječaka. Istakli su da dijete ne želi razvod roditelja, da je dijete plakalo i želi oba roditelja, ali ovo je „plan B“ za dijete pa je izrazilo želju da sve ostane kako jeste, da apelanta-oca povremeno viđa po modelu koji je tad postojao.

16. Općinski sud je naveo da je na osnovu zadataka postavljenih od apelanta i tužene za vještaka predmetno vještačenje povjerio ustanovi JZUUKC Tuzla u skladu sa članom 149. stav 4. ZPP-a, cijeneći vještačenje složenijim, posebno imajući u vidu dio zadatka kojim su se trebali utvrditi znaci nasilja, zlostavljanja mldb. djeteta od bilo kojeg roditelja. Punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi na određivanje ustanove JZUUKC Tuzla za vještačenje u ovoj pravnoj stvari, te je sud odredio da se iz tima izuzmu određeni doktori ustanove na zahtjev apelantovog punomoćnika. Nadalje je istakao da nije udovoljio apelantovom zahtjevu za izuzeće tima vještaka cijeneći da su oni nepristrasni, da su odgovorili zadatku u cijelosti u skladu s pravilima struke i nauke vodeći računa o psihološkoj i psihijatrijskoj etici, te da su obavili razgovor sa mldb. djetetom odvojeno od oba roditelja (kako je to apelantov punomoćnik u podnesku od 20. septembra 2018. godine i tražio), a apelantove navode da je neko od službenika organa starateljstva znao za ishod vještačenja i nalaz i mišljenje i prije dostave sudu apelant nije dokazao, pa ih je sud cijenio neosnovanim i paušalnim u skladu sa članom 123. ZPP-a. Općinski sud je naglasio da tokom postupka nije našao nijedan drugi element koji bi doveo u sumnju nepristrasnost tima vještaka, niti okolnosti za izuzeće iz člana 153. ZPP-a, pa je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju predmetnog tima vještaka, cijeneći dugogodišnje iskustvo članova tima, kao i činjenicu da je jedan od članova i stalni sudski vještak, te da su svi članovi zaposlenici Klinike za psihijatriju UKC Tuzla. Shodno navedenom, Općinski sud nije prihvatio mišljenje dr. M. G. iz e-mail prepiske sa apelantovim punomoćnikom da se opservacije rade između ostalog i sa djetetom u prisustvu oba roditelja ponaosob, budući da su tri vještaka dala pojašnjenja na koji način se radi opservacija i koji način je u skladu sa uzrastom mldb. djeteta. S obzirom na izloženo, Općinski sud je odbio apelantov prijedlog da se obavi novo vještačenje po vještaku iz iste oblasti (dr. M. G.).

17. Općinski sud je istakao da je na osnovu ocjene svih dokaza, kako zasebno tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da su parnične stranke sa mldb. djetetom živjele na spratu porodične kuće apelantovih roditelja, da se faktički prekid bračne zajednice dogodio 17. marta 2018. godine napuštanjem porodičnog doma od tužene, od kada tužena sa mldb. djetetom ne živi sa apelantom. Nadalje je istakao da je utvrdio da je do teških i trajno poremećenih bračnih odnosa došlo zbog stalnih svađa bračnih partnera, fizičkih obračuna (apelantovih nasrtaja na tuženu, na što mu je tužena znala nekada uzvratiti), što je sud utvrdio po osnovu izjave mldb. djeteta date za potrebe vještačenja, kao i iz iskaza svjedoka Š. S. Nadalje je istakao da je utvrdio i da je jedan od razloga poremećenosti bračnih odnosa i zajednica života sa apelantovim roditeljima uplitanje apelantovih roditelja u bračni život parničnih stranaka, u odgoj djeteta, kao i neslaganje stranaka oko odgoja i ponašanja mldb. djeteta, uz različito gledanje na to pitanje. Općinski sud je istakao da nije poklonio vjeru apelantovim navodima da je tužena učinila preljubu ili da je u emotivnoj vezi s poslodavcem, niti navodima tužene da je apelant eventualno u nekim „sumnjivim relacijama” sa određenim osobama (M. Dž.) u smislu emotivne veze, budući da su takvi navodi ostali nedokazani i paušalni nakon svih izvedenih dokaza (u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a). U vezi s tim je istakao da nije poklonio vjeru ni apelantovim navodima da tužena živi u stanu poslodavca, budući da je tokom postupka nesumnjivo dokazano da tužena živi na adresi na kojoj se nalazi kuća njenih roditelja, a da je i sama tužena u svom iskazu dala jasno objašnjenje zašto se u dokumentima pojavljivala druga adresa (na kojoj adresi je tužena živjela do udaje, a nije je mijenjala u CIPS-u nakon udaje, do 2018. godine). Dakle, nesporno je među strankama da su nastali teško i trajno poremećeni bračni odnosi i da nijedno od stranaka ne želi nastaviti živjeti u bračnoj zajednici, te je brak stranaka postao neodrživ, pa im takva objektivna činjenica, bez prisutnosti isključive krivice za razvod braka jedne od stranaka, daje pravo da traže razvod braka, te je Općinski sud donio odluku kao u izreci presude.

18. Općinski sud je ukazao da, imajući u vidu odredu člana 304. stav 1. Porodičnog zakona, sud odlukom o razvodu određuje s kojim roditeljem će dijete nastaviti da živi nakon razvoda braka, te uređuje način ostvarivanja roditeljskog staranja roditelja s kojim dijete neće živjeti. Nadalje je ukazao šta je propisano odredbama čl. 129, 130, 131, 140, 141. i 142. Porodičnog zakona, te je istakao da je, imajući u vidu navedene odredbe, kao i apelantov prijedlog o zajedničkom starateljstvu nad mldb. djetetom, odlučio da dijete nastavi živjeti sa tuženom kao majkom s kojom živi od faktičkog prekida bračne zajednice, u kući roditelja tužene. Naime, Općinski sud je istakao da je takvu odluku donio ocjenom dokaza, dovodeći te dokaze u međusobnu vezu, i to mišljenje predmetnog tima vještaka, mišljenje stručnog tima nadležnog organa starateljstva, izraženu želju mldb. djeteta prilikom intervjuiranja od vještaka i ostalih relevantnih dokaza po osnovu kojih je Općinski sud utvrdio da je takva odluka u najboljem interesu mldb. djeteta. Naime, elementi za procjenu najboljeg interesa djeteta su i uzrast i spol djeteta, želje i osjećanja djeteta s obzirom na uzrast i zrelost, potrebe djeteta (odgojne, u vezi sa stanovanjem, ishranom, odijevanjem, zdravstvenom brigom i ostalo), te sposobnost roditelja da zadovolje utvrđene potrebe djeteta. Zatim je istakao da je utvrdio da tužena ne zlostavlja mldb. dijete, ne maltretira, ne zanemaruje njegove potrebe, niti čini radnje koje bi imale obilježja nasilja nad mldb. djetetom, što je utvrdio uvidom u dopis Kantonalnog tužilaštva TK od 10. oktobra 2019. godine, kao i uvidom u obavijest Kantonalnog tužilaštva TK upućenu Centru od 7. augusta 2019. godine, dostavom mišljenja i zaključka vještaka medicinske struke (M. M. H.) Kantonalnom tužilaštvu TK, te uvidom u izjavu mldb. djeteta datu u okviru radnji nadležnog tužilaštva i za potrebe vještačenja predmetnog tima vještaka. Nadalje je istakao da je utvrdio da je tužena radila mnogo više u odnosu na apelanta u toku trajanja bračne zajednice, posebno nakon rođenja mldb. djeteta, da je apelant u njihovom domu čuvao mldb. dijete uz pomoć svojih roditelja do zaposlenja, te je poklonio vjeru tuženoj u dijelu u kojem navodi da je nakon radnih zadataka na poslu obavljala i poslove domaćinstva. Općinski sud je istakao da je tužena ustajala u 05.00 sati i spremala kvalitetne obroke za dijete i apelanta, da je vodila računa o ishrani mldb. djeteta, o vitaminima, da je i pored poslovnih obaveza mldb. dijete vodila na druženje s drugom djecom, na rođendane, dok apelant nije dijete dovodio na te skupove. Također je istakao da je tužena vodila brigu o školskim aktivnostima mldb. djeteta, da je redovno dolazila na informacije, što slijedi iz obavještenja učiteljice upućene Centru. Općinski sud je istakao da nakon faktičkog prekida bračne zajednice mldb. dijete živi s tuženom, da živi kod njenih roditelja, da ima sve potrebne uvjete za život, da ima svoju sobu, da je toplo, da vrijeme provodi sa ocem tužene kada nije sa tuženom ili kada nije u školi ili vrtiću, da ga otac tužene vozi u vrtić, školu, odlazi po njega, vozi dalje na vanškolske aktivnosti: tenis, gimnastiku, engleski, šah (što slijedi i iz dokaza potvrde o članarini za tenis, iskaza tužene, kao i iz obavijesti Centra od 24. januara 2019. godine o nenajavljenim posjetama u kuću tužene). Općinski sud je ukazao da iz iskaza svjedoka H. I. slijedi i da je apelant znao govoriti ružne riječi o tuženoj, njenim prijateljima, što slijedi i iz navoda mldb. djeteta, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužena mldb. djetetu govorila ružne riječi o apelantu, njegovim roditeljima i prijateljima. Nadalje je ukazao da je utvrdio da mldb. dijete porodica u kojoj živi ne maltretira ni fizički ni psihički, da ima razvijeniji emotivni odnos sa tuženom, da mu je lijepo kod tužene, da se adaptirao u sredinu u kojoj se trenutno nalazi, da se i igra s drugarima iz komšiluka, te da je i sam izrazio želju da želi da živi sa tuženom, a da apelanta povremeno viđa, što slijedi iz nalaza i mišljenja predmetnog tima vještaka.

19. Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka M. Dž., kao ni iskazima F. Č. i J. Č. (apelantovi roditelji) u relevantnim dijelovima u kojima su se izjašnjavali o fizičkom maltretiranju mldb. djeteta od tužene budući da F. Č. i J. Č. nikada nisu vidjeli fizički kontakt tužene prema mldb. djetetu, nego zaključuju po osnovu ,,galame“ koju su mogli čuti, dok je iskaz svjedoka M. Dž. u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima (mišljenje vještaka, nadležnog organa starateljstva, dopis Kantonalnog tužilaštva TK, iskazi svjedoka H. I. i dio iskaza svjedoka Š. S.). Nadalje je ukazao da iskazima tih svjedoka nije poklonio vjeru ni u dijelovima koji su u suprotnosti jedni s drugima (gdje se apelantovi roditelji izjašnjavaju da im niko nije dolazio u zadnje vrijeme, niko nije radio s mldb. djetetom zadaće i slično, dok je M. Dž. izjavila suprotno), te je i iskaz svjedoka J. Č. kontradiktoran sam sebi jer izjavljuje da se nije penjala kod tužene i apelanta na sprat, da je samo jednom bila pozvana na prvi rođendan mldb. djeteta, dok je u drugom dijelu izjavila da je ona dosta pomagala u čišćenju kuće i sprata apelanta i tužene. S obzirom na to da oba roditelja imaju skoro pa jednako dobre materijalne, stambene i ekonomske prilike za povjeravanje mldb. djeteta, Općinski sud je istakao da u prvi plan dolazi emotivni odnos djeteta prema roditeljima, gdje dijete pokazuje veću privrženost majci, a što potvrđuju vještaci u svom nalazu. Pa sve i da apelant ima nešto bolje materijalne i stambene uvjete od tužene, to samo po sebi nije od presudnog značaja za donošenje odluke o povjeravanju mldb. djeteta na čuvanje i odgoj apelantu budući da tužena ispunjava i sve ostale uvjete koji upućuju na zaključak da bi interes mldb. djeteta bio da tuženoj bude povjereno na dalje čuvanje, brigu, odgoj i staranje. Dijete preferira poznato i sigurno okruženje u kojem se sada nalazi (škola, vanškolske aktivnosti, prijatelji), dijete je privrženije sredini u kojoj trenutno živi, ima i podršku majčine (tužene) porodice, što sve skupa blagotvorno djeluje na jačanje samopouzdanja kod mldb. djeteta. S ciljem nastavka zdravog i normalnog psihofizičkog razvoja djeteta, Općinski sud je istakao da je u najboljem interesu djeteta da se povjeri tuženoj kao majci kako ne bi došlo do poremećaja normalnog psihofizičkog razvoja djeteta te kako se ne bi narušila ravnoteža u daljnjem razvojnom procesu.

20. Nadalje je Općinski sud obrazložio svoju odluku u dijelu u kojem je odlučio o održavanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta sa mldb. djetetom kao roditelja s kojim dijete ne živi, navodeći da je tu odluku donio u skladu sa članom 145. st. 1. i 3. Porodičnog zakona, kao i u skladu sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), cijeneći da kontakti između roditelja i djeteta predstavljaju osnovni element „porodičnog života“ (sve bliže navedeno u obrazloženju osporene odluke). U skladu s odredbom čl. 235. i 236. Porodičnog zakona, Općinski sud je odredio da apelant kao roditelj s kojim dijete ne živi doprinosi za izdržavanje mldb. djeteta.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 332587 20 Gž od 30. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da su u postupku pred prvostepenim sudom počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se tiču pravilnosti zastupanja tužene zbog okolnosti da je tuženu zastupao advokat koji je istovremeno i član VSTV-a, odnosno da je navedenog advokata zamjenjivao advokatski pripravnik, iako za to nije imao ovlaštenje stranke. Naime, okolnost da je punomoćnik tužene istovremeno član VSTV-a ne predstavlja razlog da navedeni advokat uskrati zastupanje u smislu odredbe člana 22. Zakona o advokaturi. Osim toga, navedenim zakonom, kao i općim aktima Federalne advokatske komore nije propisano da advokat zbog članstva u VSTV-u ne može obavljati advokatsku djelatnost, niti je Zakonom o VSTV-u, prema kojem jednog člana VSTV-a bira Advokatska komora FBiH (član 4. stav 1), propisano da advokati koji su članovi VSTV-a ne mogu istovremeno zastupati stranke u postupcima pred sudom. Također je ukazao da u spisu suda egzistira i punomoć tužene da angažiranog advokata može zamijeniti S. S., advokatski pripravnik zaposlen kod navedenog advokata, sa istim obimom ovlaštenja, što je u skladu sa članom 306. ZPP-a.

23. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene relevantne dokaze, u skladu sa članom 8. ZPP-a, savjesno i brižljivo cijenio, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te dato obrazloženje sadrži sve zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, ocjenu relevantnih dokaza, kao i propise na kojima sud zasniva prvostepenu presudu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud u iscrpno datim razlozima u obrazloženju pobijane odluke dao i pravilne zaključke zbog čega je odbio apelantove prijedloge za izvođenje pojedinih dokaza.

24. Kantonalni sud je istakao da se apelantovom žalbom ne može dovesti u pitanje pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno da će zajedničko dijete parničnih stranaka živjeti s tuženom. Naime, prema sadržaju i smislu odredbi čl. 304. i 305. Porodičnog zakona, a u vezi s tim i odredbi člana 142. Porodičnog zakona, odluka o tome sa kojim će roditeljem mldb. dijete živjeti donosi se u interesu djeteta, a ne u interesu roditelja djeteta koji žive odvojeno, slijedom čega sama jaka želja apelanta kao oca da mu se mldb. dijete povjeri na staranje nije dovoljna, ako su drugačiji interesi mldb. djeteta. U vezi s tim je istakao da je standard „najbolji interes djeteta“ prihvaćen kao jedno od osnovnih načela za uređenje i zaštitu prava djeteta i u Konvenciji o pravima djeteta, kojom je u članu 3. stav 1. propisano da u svim aktivnostima koje se tiču djece, bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, upravni organi ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta bit će od prvenstvenog značaja. Zatim je ukazao da je prvostepeni sud pri donošenju odluke o povjeravanju mldb. djeteta upravo i imao u vidu interes mldb. djeteta kada je zaključio da se ono treba povjeriti tuženoj kao majci. Za takav zaključak prvostepeni sud je imao uporišta ne samo u sadržaju dostavljenog mišljena i prijedloga Centra već i u sadržaju ostalih izvedenih dokaza, u kojem pogledu je prvostepeni sud s pravom relevantan značaj dao nalazu i mišljenju tima vještaka JZUUKC u Tuzli. Osim toga, iz usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja imenovanog tima vještaka, a u pogledu načina obrade, pristupa analizama, opservacijama roditelja i mldb. djeteta slijedi da su vještaci obavili razgovor sa mldb. djetetom u skladu s načinom i metodom obavljanja razgovora s djetetom od osam godina, da je razgovor obavio klinički psiholog i psihijatar, da su razgovori s mldb. djetetom obavljeni odvojeno, kako to nalaže struka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da ne može prihvatiti osnovanim ni apelantovo žalbeno nastojanje da odluku o povjeravanju mldb. djeteta ospori navodima da je tim vještaka zasnovao svoj nalaz i mišljenje isključivo na izjašnjenju mldb. djeteta, niti se pravilnost datog nalaza i mišljenja može dovesti u pitanje navodima da se „želje“ djeteta mogu tretirati samo kada dijete napuni 10 godina, budući da je takvo rezoniranje suprotno odredbama Porodičnog zakona, a pri tome se potpuno neosnovanim ukazuju žalbeni navodi da je mldb. dijete manipuliralo službenicima Centra i doktorima sa Kliničkog centra pod pritiskom i ucjenama majke. Slijedom iznesenog, nije osnovan ni apelantov prijedlog za provođenje novog vještačenja po vještaku M. G., dječijem psihologu. Naime, apelant nije doveo u pitanje profesionalizam imenovanog tima vještaka, pa time ni objektivnost i stručnost datog nalaza i mišljenja, koji u tom pogledu nije protivrječan sadržaju ostalih izvedenih dokaza.

25. Kantonalni sud je istakao da na drugačiju odluku suda ne mogu biti od utjecaja ni navodi žalbe koji se svode na razloge da dijete treba živjeti sa ocem, a zbog (prema navodima žalbe) dokazane nemoralnosti i nedostojnosti tužene i nepostojanja stambenih uvjeta da mldb. dijete živi sa tuženom kod njenih roditelja. Naime, žalbene navode o zloupotrebama, zlostavljanju i manipulacijama djeteta od tužene apelant nije dokazao. Nadalje je istakao da to što prvostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka M. Dž. u dijelu u kojem se svjedok izjasnio o fizičkom maltretiranju mldb. djeteta od tužene nije dovoljno za osnovanost žalbene tvrdnje da iskaz nije pravilno cijenjen budući da pri tome apelant zanemaruje činjenice i navode koje je iznijela suprotna strana u postupku i koje je prvostepeni sud morao suprotstaviti apelantovim navodima, kako je to i učinio. Kantonalni sud je ukazao da polemiziranje žalbe o apelantovim boljim stambenim uvjetima nije od utjecaja na drugačiju odluku suda jer takav razlog ne može biti prevlađujući u ocjeni interesa mldb. djeteta, a tim prije što iz provedenih razloga proizlazi da tužena ima odgovarajuće uvjete za staranje o mldb. djetetu. Također je ukazao da apelant nije bio onemogućen u raspravljanju u prvostepenom postupku, te su pri tome potpuno neosnovani i žalbeni navodi kojima se nastoji dovesti u pitanje pravilnost rada Centra paušalnim navodima da je pristrasno proveo postupak posredovanja i anamnezu uvjeta u kojima živi mldb. dijete sa tuženom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

27. U opširnoj apelaciji apelant je istakao, između ostalog, da su u prvostepenom postupku počinjene brojne neregularnosti i povrede odredbi ZPP-a od prvostepenog sudije, Centra, vještaka JZUUKC Tuzla i punomoćnika tužene. Nadalje je istakao da je na prvostepenog sudiju vršio pritisak predsjednik suda (da se sudija u toku glavne rasprave putem e-maila dopisivao s predsjednikom suda) i advokat tužene, te je apelant bio prinuđen napuštati glavne rasprave.

28. Apelant je istakao da je odbio da se izvrši vještačenje po timu vještaka JZUUKC Tuzla jer je tim vještaka JZUUKC Tuzla bio „u direktnoj vezi i sprezi“ sa Centrom, advokatom tužene i prvostepenim sudijom, te je postupak vještačenja nezakonito rađen, pa je apelant predložio da se izvrši novo vještačenje od tima vještaka Društva psihologa Brčko distrikta, na čelu sa dječijim psihologom prim. dr. M. G. (koji je u pismenoj formi, na upit apelantovog punomoćnika, jasno odgovorio da je nezakonito i pristrasno izvršeno vještačenje po timu vještaka JZUUKC Tuzla), koji prijedlog je bez osnova i zakonitog obrazloženja odbijen. Apelant je istakao da nijedan član tima vještaka JZUUKC nije ovlašteni sudski vještak, da su kontaktirali i sarađivali samo s tuženom i socijalnom radnicom E. S., bez prisustva apelanta kao oca djeteta, dok je psiholog M. H., unaprijed i bez sudskog naloga i rješenja, smišljeno obavio razgovor sa dijetom i tuženom, što je javno kazala apelantu i unaprijed donijela zaključak, što je potvrdio i neuropsihijatar dr. Z. S. na glavnoj raspravi (apelant nije dostavio zapisnik sa glavne rasprave, niti drugih ročišta održanih pred prvostepenim sudom). Nadalje je ukazao da je navedeni tim vještaka donio odluku da se mldb. dijete povjeri majci samo iz razloga što je dijete izjavilo da to želi (bez apelantovog prisustva, a u prisustvu tužene). U vezi s tim je istakao da se želje djeteta mogu tretirati samo kada dijete napuni 10 godina, a sa napunjenih 15 godina života može samostalno da odlučuje sa kojim roditeljem će da živi. Apelant smatra da je slijedom navedenog otpao jedini osnov na koji se pozvao tim vještaka JZUUKC Tuzla. Također je ukazao kako su u suprotnosti nalaz psihologa J. Š., koja konstatira da je dijete „sklono tuči i pokazuje znakove auto i hetero agresije“, dok psiholog M. H. iz tima vještaka JZUUKC Tuzla suprotno navodi u izjavi Tužilaštvu TK da dijete nije sklono izmišljanju i konstrukcijama, može mu se vjerovati i s osam godina.

29. Apelant je istakao da je pristrasnost prvostepenog sudije, Centra i vještaka JZUUKC Tuzla dokazana, naročito audiosnimcima, fotodokumentacijom i pisanim izjavama djeteta, da je teško zlostavljano, zapušteno, da je često prisustvovalo nemoralnom ponašanju tužene, te da je udarano i maltretirano od tužene, kao i njenog novog partnera, što je dijete na audiosnimak izjavilo apelantu. Nadalje je istakao da je Centar postupao pristrasno i pod utjecajem i pritiskom direktorice Centra, mimo zakonitog postupka. Zatim je istakao da je preko 40 puta upozorio Centar i nadležnu policijsku upravu o teškim zloupotrebama, zlostavljanju, maltretiranju i manipulacijama prava djeteta od tužene, a koji zahtjevi s dokazima su dostavljeni i u sudski spis, ali su u potpunosti ignorirani od Centra (koji nije ni pismeno ni usmeno odgovorio apelantu na pisane zahtjeve) i prvostepenog sudije. Nadalje je istakao da Centar nije vršio obavezni kontinuirani nadzor nad tuženom u vršenju privremenog starateljstva (u skladu sa članom 152. Porodičnog zakona), te bez kontrole gdje dijete boravi sa tuženom i u kakvim uvjetima, te da je bez njegovog znanja dijete odvođeno privatnim ljekarima radi davanja lažnih nalaza, bez obavještavanja apelanta o bilo čemu vezanom za život djeteta. Naime, uposlenici Centra su ignorirali apelantove zahtjeve u pogledu činjenica da tužena nije, shodno odredbama člana 142. st. 4. i 8. Porodičnog zakona, obavještavala apelanta o važnim informacijama vezanim za život, zdravlje i odgoj djeteta, te informacije vezane za tačnu adresu prebivališta djeteta s majkom. Također je istakao da je Centar nestručno proveo postupak i anamnezu najboljih uvjeta za dobar, stabilan i ugodan život djeteta, te je mijenjao „mišljenja“, da dijete ima dobre uvjete za život u kući roditelja tužene, a ta kuća je građevinski ne dovršena, u odnosu na najmoderniju kuću apelanta.

30. Apelant je istakao i da je advokat tužene u sukobu interesa jer je stalni član VTSV-a, a poznato je da VTSV imenuje, bira i razrješava sudije, tužioce i predsjednike sudova, ocjenjuje njihov rad, vrši reizbor, odlučuje o disciplinskoj odgovornosti, pa se postavlja pitanje da li postoji sudija ili tužilac koji nema u vidu tu činjenicu prilikom svog rada, bez bojazni za svoj status. Također je istakao da je prvostepeni sudija dozvolio advokatskom pripravniku da zastupa tuženu i na glavnim raspravama bez položenog pravosudnog ispita, te je sve dopise dostavljene sudu u ime advokata tužene potpisivao pripravnik, a što je zanemario i drugostepeni sud.

31. Apelant je istakao i da je prvostepeni sudija postupao suprotno odredbama ZPP-a jer je u više navrata, mimo ročišta, na apelantovo insistiranje saslušao snimljene razgovore njega sa djetetom, u kojem dijete izričito navodi da je u njegovo ime pred psiholozima Centra i UKC Tuzla tužena pričala u ime djeteta, a ne on sam lično i da ima veliki strah od majke (a koji audiosnimci su dostavljeni sudu i „ako nisu mogli biti korišteni iz procesnih razloga“, oni su trebali imati presudan utjecaj na prvostepenog sudiju jer nisu bili u suprotnosti s ostalim materijalnim dokazima u spisu), a odbio je da se izuzme Centar i tim vještaka JZUUKC Tuzla. Dakle, prvostepeni sudija je morao postupiti po načelu zakonitosti, legaliteta i materijalne istine, časno i savjesno u isključivom interesu djeteta, te bez obzira na procesne smetnje sudija je imao diskreciono pravo odrediti novo vještačenje po predloženom nepristrasnom vještaku dječije psihologije (dr. M. G.). Apelant je istakao i da prilikom ocjene provedenih dokaza prvostepeni sud niti jedan dokaz koji je usvojio nije na jasan način obrazložio, kao ni drugostepeni sud, odnosno zašto je neki dokaz prihvaćen, a drugi nisu, te nisu ni obrazložili i dali ocjenu zakonitosti donesenog privremenog rješenja o starateljstvu, donesenog od Centra. Drugostepeni sud nije ni pročitao navode iz žalbe, te je bez ikakvog razumnog obrazloženja odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, pa je apelantu „drastično“ povrijeđeno „pravo na pravično suđenje i pravičan pristup sudu“. Apelant je naglasio i da sudovi kao osnov za donošenje presude, bez obzira na sve druge dokaze i okolnosti, isključivo prihvataju mišljenje organa starateljstva, što apsolutno nije dovoljno.

II.Odgovor na apelaciju

32. Kantonalni sud je istakao da su u osporenoj presudi tog suda ocijenjeni svi žalbeni navodi koji su bili od odlučnog značaja, te da je drugostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, pa nisu prihvatljivi navodi da su donošenjem navedene presude povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

33. Općinski sud je istakao, između ostalog, da su u prvostepenoj presudi dati razlozi za odlučenje tog suda, sa obrazloženjem dokaza i primjene materijalnog prava, te da je osigurao apelantu zaštitu njegovih prava u skladu s konkretnim predmetom, kao i ostvarivanje njegovih prava u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

34. Centar je u odgovoru na apelaciju opširno opisao koje je sve radnje preduzeo u konkretnom slučaju, u skladu s relevantnim odredbama pozitivnopravnih propisa i u najboljem interesu mldb. djeteta, od pokretanja postupka posredovanja nakon okončanja bračne zajednice između apelanta i tužene, pa tokom trajanja osporenog postupka, kao i nakon donošenja konačne odluke u osporenom postupku (sve bliže navedeno u odgovoru na apelaciju). Na kraju je Centar istakao da iz navedenog proizlazi da je nepristrasno, u skladu s pravilima struke i u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, pružao podršku roditeljima (apelantu i tuženoj) i mldb. djetetu u toku postupka razvoda braka i nakon okončanja postupka, ali da savjetodavni rad i postupak nadzora nisu dali rezultate u narušenim porodičnim odnosima roditelja, što je ostavilo velike posljedice i na razvoj djeteta. V.Relevantni propisi

35. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 140.

(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

(2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 142. st. 2. i 3.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

Član 271. stav 2.

(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 281. stav 1.

(1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

Član 304. stav 1.

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

Član 305. stav 1.

(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

36. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu“, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

37. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 153. stav 1.

(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok. Član 306.

Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen.

Član 357.

(1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

38. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Advokat ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću advokatske djelatnosti.

Član 22.

Advokat samostalno odlučuje da li će prihvatiti ponudu stranke za pružanje savjeta, zastupanje ili odbranu.

Advokat će odbiti zastupanje:

1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom pitanju vezanim za taj predmet, 2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat koji radi u istoj advokatskoj kancelariji ili advokatskom društvu, 3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva radio kao advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj stranci, 4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena osoba Ministarstva unutrašnjih poslova ili kao službena osoba u organu uprave, 5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva bavio na drugi profesionalni način predmetnim slučajem, 6) ako on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva ima osobni interes koji je, ili može biti, u sukobu sa interesima zastupane stranke, i 7) u drugim slučajevima predviđenim zakonom ili općim aktima Federalne advokatske komore.

U slučajevima predviđenim tač., 2, 3, 5. i 7. stava 2. ovog člana advokat može prihvatiti ponudu za pružanje pravnih usluga po pristanku zastupane stranke koja je prethodno u potpunosti informisana o svim bitnim okolnostima slučaja. Takvo zastupanje ne smije biti u suprotnosti sa općim aktima Federalne advokatske komore.

Advokat samo iz razloga predviđenih zakonom ili općim aktima Federalne advokatske komore može odbiti pružanje pravne pomoći stranci u slučaju kada je, na osnovu zakona, imenovan odlukom suda ili državnog organa.

Kodeksom advokatske etike mogu se utvrditi i drugi razlozi zbog kojih advokat može da odbije pružanje pravne pomoći stranci.

39. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. tačka l i stav 2.

Članstvo (1) Vijeće čini petnaest (15) članova:

(l) jedan (1) član koji je advokat kojeg bira Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine;

(2) Članovi Vijeća su osobe visokih moralnih kvaliteta i profesionalne nepristrasnosti, poznate po djelotvornosti, stručnosti i profesionalnoj nepristrasnosti.

Član 12.

Komisije (1) Vijeće postupa i odlučuje kao jedinstveni organ.

(2) Vijeće može, kako bi svoje zadatke i obaveze utvrđene ovim zakonom ispunjavalo na efikasan način, osnivati komisije u sastavu od najmanje tri (3) člana, većinom sudija i tužilaca, koji su ovlašteni da donose odluke i izvršavaju zadatke u skladu s Poslovnikom o radu Vijeća. Rad komisija i njihova ovlaštenja uređuju se Poslovnikom o radu.

(3) Prilikom osnivanja komisija i podvijeća, u skladu s ovim zakonom, postupit će se u skladu s članom 4. stav 4.

(4) Odluke o imenovanju sudija i tužilaca ne mogu se povjeriti komisijama.

Član 14. st. 1. i 2.

Kvorum, glasanje i sastanci (1) Za kvorum je neophodno prisustvo najmanje jedanaest (11) članova.

(2) Vijeće odlučuje većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju, ukoliko nije drugačije propisano ovim zakonom. U pitanjima o kojima su glasovi podijeljeni, obavlja se glasanje prozivanjem članova, a glas predsjednika ili potpredsjednika u skladu s odredbama člana 11.(4) je odlučujući.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 332587 20 Gž od 30. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu da je osporena presuda donesena 30. jula 2020. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 22. septembra 2020. godine, Ustavni sud konstatira da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6, 8, 13. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na razvod braka, odluku o staranju, kontaktima i izdržavanju mldb. djeteta, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, da Općinski sud nije postupao nepristrasno, da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da su povrijedili apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

50. Prije svega, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

51. Ustavni sud nadalje primjećuje da apelant smatra da je prvostepeni sudija, koji je donio osporenu prvostepenu presudu, postupao pristrasno, navodeći da su na njega vršili pritisak predsjednik suda i advokat tužene (za koje navode apelant nije dostavio dokaze), te dovodeći u vezu te tvrdnje s obrazloženjem osporene presude (u smislu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa), kao i načinom na koji je prvostepeni sudija postupao u konkretnom postupku (odbio apelantov zahtjev za izuzeće Centra i sl.). Iz navedenog, dakle, proizlazi da apelant osporava subjektivnu nepristrasnost Općinskog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili lična nepristrasnost sudije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S obzirom na to da apelant osim navedenih tvrdnji ne nudi uvjerljive argumente koji bi ukazivali da je Općinski sud u konkretnom slučaju postupao pristrasno, na apelantovu štetu, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je konkretne navode apelant isticao i u toku prvostepenog postupka, odnosno da je i dva puta tražio izuzeće prvostepenog sudije, koji zahtjevi su odbijeni uz jasno obrazloženje da se navodi iz zahtjeva za izuzeće ne mogu podvesti ni pod apsolutne, a ni relativne razloge za izuzeće prvostepenog sudije, posebno uzimajući u obzir pravilo o teretu dokazivanja (vidi uvodnu napomenu). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da apelant ni u toku osporenog postupka, ni uz samu apelaciju nije dostavio dokaze kojim bi potkrijepio svoje navode da u konkretnom slučaju prvostepeni sudija nije postupao nepristrasno. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio ni dokaze kojim bi potkrijepio svoje navode da su u konkretnom slučaju Centar i tim vještaka JZUUKC Tuzla zajedno sa prvostepenim sudijom postupali pristrasno.

52. S druge strane, Ustavni sud podsjeća na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već da se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima dovodi u pitanje i objektivnu nepristrasnost redovnih sudova u osporenom postupku, navodeći da, s obzirom na to da je advokat tužene i član VTSV-a, a da VSTV imenuje, bira i razrješava sudije, ocjenjuje njihov rad, vrši reizbor, odlučuje o disciplinskoj odgovornosti itd., da se postavlja pitanje koji sudija tu činjenicu neće imati u vidu prilikom svog rada. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je slične navode apelant isticao u osporenom postupku u smislu povrede odredba parničnog postupka da tuženu nije moga zastupati advokat koji je istovremeno i član VSTV-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, odnosno u rješenju Općinskog suda od 10. decembra 2019. godine (kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće prvostepenog sudije) jasno obrazložili da iz relevantnih odredbi Zakona o advokaturi, kao ni općih akata Federalne advokatske komore ne proizlazi da advokat zbog članstva u VSTV-u ne može obavljati advokatsku djelatnost, niti je Zakonom o VSTV-u propisno da advokati koji su članovi VSTV-a ne mogu istovremeno zastupati stranke u postupcima pred sudom (vidi tačke 11. i 22. ove odluke). Imajući u vidu odredbe čl. 4. i 22. Zakona o advokaturi FBiH (kojima je propisano da advokat ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću advokatske djelatnosti, odnosno članom 22. kada će advokat odbiti zastupanje), kao i odredbe člana 4. stav 1. Zakona o VSTS-u (prema kojima jednog člana VSTV-a bira Advokatska komora FBiH), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje su dali redovni sudovi u ovom dijelu.

53. Međutim, Ustavni sud treba odgovoriti da li je ta sporna činjenica mogla razumno dovesti do sumnje da sud nije bio nepristrasan, odnosno da li iz navedenog razloga apelantova sumnja u pristrasnost redovnih sudova u konkretnom slučaju ima objektivno utemeljenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo polazi od odredbe člana 4. stav 1. Zakona o VSTV-u koja propisuje da VSTV čini 15 članova, te da samo jednog člana bira Advokatska komora FBiH, dok stav 2. navedenog člana propisuje da su članovi VSTV-a osobe visokih moralnih kvaliteta i profesionalne nepristrasnosti, poznate po djelotvornosti, stručnosti i profesionalnoj nepristrasnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz člana 12. Zakona o VSTV-u proizlazi da VSTV postupa i odlučuje kao jedinstveni organ, da može, kako bi svoje zadatke i obaveze utvrđene tim zakonom ispunjavao na efikasan način, osnivati komisije u sastavu od najmanje tri člana (većinom sudija i tužilaca). Također, Ustavni sud zapaža da iz člana 14. navedenog zakona proizlazi da je za kvorum VSTV-a neophodno prisustvo najmanje 11 članova, te da VSTV odlučuje većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju (ukoliko nije drugačije propisano tim zakonom). Dakle, Ustavni sud zapaža da iz čisto jezičkog tumačenja navedenih odredbi proizlazi da je VSTV kolektivni organ koji svoje odluke donosi većinom glasova, odnosno da se ne radi o inokosnom organu u kojem jedan član sam donosi odluke. Imajući u vidu navedeno, pogotovo da relevantnim zakonskim odredbama nije zabranjeno advokatu koji je član VSTV-a da zastupa stranke pred sudovima, te da od 15 članova VSTV-a samo jednog člana bira Advokatska komora FBiH, a koji član nijednu odluku, u okviru nadležnosti VSTV-a, ne može donijeti samostalno, prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je advokat tužene ujedno i član VSTV-a ne dovodi u pitanje objektivnu nepristrasnost suda u konkretnom slučaju.

54. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, u suštini, osporava osporene odluke samo u dijelu u kojem je odlučeno da se mldb. dijete povjeri na daljnji odgoj, brigu, zaštitu i staranje tuženoj. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant istakao da je prvostepeni sudija postupao suprotno odredbama ZPP-a, obrazlažući to navodima da tuženu nije mogao zastupati advokat koji je istovremeno i član VSTV-a (koje navode je Ustavni sud već razmotrio u ranijoj tački ove odluke), kao ni njegov pripravnik, da je prvostepeni sud nezakonito odbio da provede određene dokaze predložene od apelanta (kao snimljene razgovore apelanta sa djetetom, prijedlog da se provede novo vještačenje mldb. djeteta od dječijeg psihologa dr. M. G. itd.), te da izuzme u konkretnom postupku Centar i tim vještaka JZUUKC Tuzla. U odnosu na navode koji se tiču pripravnika advokata tužene, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 306. ZPP-a, tuženu mogao zastupati i pripravnik advokata tužene (s obzirom na to da je tužena izdala punomoć da angažiranog advokata može zamijeniti advokatski pripravnik zaposlen kod navedenog advokata), pa dovodeći u vezu navedeno obrazloženje s odredbom člana 306. ZPP-a (iz koje proizlazi da advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati pred sudom prvog stepena advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje je dao Kantonalni sud u ovom dijelu. U odnosu na apelacione navode da su u konkretnom slučaju trebali da budu izuzeti Centar i tim vještaka JZUUKC Tuzla, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da se prema Porodičnom zakonu Centar smatra strankom, da po pravilima o izuzeću nije predviđeno ni u jednom postupku izuzeće Centra kao institucije, niti je tokom postupka na osnovu apelantovih navoda i raspoloživih dokaza utvrđeno da postoje osnovi i razlozi za izuzeće Centra. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili da apelant nije doveo u pitanje profesionalizam imenovanog tima vještaka JZUUKC Tuzla, pa time ni objektivnost i stručnost datog nalaza i mišljenja, koji u tom pogledu nije protivrječan sadržaju ostalih izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je tim vještaka JZUUKC Tuzla obavio razgovor sa mldb. djetetom odvojeno od oba roditelja (kako je to apelantov punomoćnik u podnesku od 20. septembra 2018. godine i tražio), te da nije prihvaćeno mišljenje M. G. (iz e-mail prepiske sa apelantovim punomoćnikom) da se opservacije rade između ostalog i s djetetom u prisustvu oba roditelja ponaosob, budući da su tri vještaka dala pojašnjenja na koji način se radi opservacija i koji način je u skladu s uzrastom mldb. djeteta. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao da apelant svoje navode da je neko znao za ishod vještačenja i nalaz i mišljenje i prije dostave sudu apelant nije dokazao (u skladu sa članom 123. ZPP-a), pa da nije tokom postupka našao nijedan element koji bi doveo u sumnju nepristrasnost tima vještaka, niti okolnosti za izuzeće iz člana 153. ZPP-a, pa je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju predmetnog tima vještaka. Dovodeći u vezu obrazloženje koje su dali redovni sudovi u ovom dijelu s odredbama čl. 153. i 367. ZPP-a (kojima su propisani razlozi za izuzeće) i člana 281. Porodičnog zakona (iz kojeg proizlazi da sud u postupku u kojem odlučuje, između ostalog, s kojim će roditeljem živjeti dijete poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta), Ustavni sud ne nalazi ni u ovom dijelu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost što je Općinski sud odbio apelantov prijedlog da se izvrši novo vještačenje po vještaku dr. M. G. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio zašto je odbio da se provedu određeni dokazi predloženi od apelanta (vidi tačku 13. ove odluke), između ostalog, navodeći i da audio i videosnimci nisu dokazno sredstvo propisano odredbama ZPP-a, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, pogotovo imajući u vidu da i sam apelant navodi da audiosnimci „nisu mogli biti korišteni iz procesnih razloga“ (ali su trebali imati presudan utjecaj na prvostepenog sudiju jer nisu bili u suprotnosti s ostalim materijalnim dokazima).

55. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon pozivanja na odredbe člana 304. stav 1, kao i čl. 129, 130, 131, 140, 141, 142, 304. stav 1. Porodičnog zakona, odlučio da mldb. dijete nastavi živjeti s tuženom s kojom živi od faktičkog prekida bračne zajednice, u kući roditelja tužene. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio ovu odluku prvostepenog suda, jasno ukazujući da se u smislu odredbi čl. 304. i 305. Porodičnog zakona, a u vezi s tim i odredbe člana 142. Porodičnog zakona, kao i u skladu sa članom 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta, odluka o tome s kojim će roditeljem mldb. dijete živjeti donosi prvenstveno u interesu djeteta, te da je prvostepeni sud pri donošenju odluke o povjeravanju mldb. djeteta upravo i imao u vidu interes mldb. djeteta kada je zaključio da se dijete treba povjeriti tuženoj kao majci. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je ovu odluku Općinski sud donio, suprotno apelantovim navodima, ocjenom svih provedenih dokaza, dovodeći ih u vezu, i to mišljenje predmetnog tima vještaka, mišljenje stručnog tima nadležnog organa starateljstva, izraženu želju mldb. djeteta prilikom intervjuiranja od vještaka i ostalih relevantnih dokaza po osnovu kojih je sud utvrdio da je takva odluka u najboljem interesu mldb. djeteta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je donio navedenu odluku, kao i zašto nije prihvatio određene dokaze predložene i provedene od apelanta (vidi tačke 18. i 19. ove odluke). U odnosu na apelacione navode da mldb. dijete treba da živi sa apelantom zbog zloupotrebe, zlostavljanja i manipulacije djeteta od tužene, kao i nemoralnosti tužene, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant te navode nije dokazao. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da ti navodi nisu tačni (između ostalog, uvidom u dopis Kantonalnog tužilaštva TK, dostavom mišljenja i zaključka vještaka medicinske struke, te uvidom u izjave mldb. djeteta date u okviru radnji nadležnog tužilaštva i za potrebe vještačenja predmetnog tima vještaka, vidi tačke 17. i 18. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno ukazano da to što apelant ima eventualno bolje materijalne i stambene uvjete nije od utjecaja na drugačiju odluku suda budući da i tužena ima odgovarajuće uvjete za staranje o mldb. djetetu, kao i da tužena ispunjava i sve ostale uvjete koji upućuju na zaključak da bi u interesu mldb. djeteta bilo da tuženoj bude povjereno na daljnje čuvanje, brigu, odgoj i staranje. Ustavni sud podsjeća da iz odredbi člana 304. stav 1. Porodičnog zakona proizlazi da će sud odlukom kojom utvrđuje da se brak razvodi odlučiti o tome s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. člana 142. tog zakona. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 305. stav 1. navedenog zakona proizlazi da će sud prije donošenja odluke iz stava 1. člana 304. tog zakona zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva, dok iz člana 142. stav 3. proizlazi da će sud u odluci s kojim roditeljem će dijete živjeti odlučiti, osim ako je to u suprotnosti s interesom djeteta, da roditelj s kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti. Zatim, Ustavni sud podsjeća da iz člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta proizlazi da će najbolji interes djeteta biti od prvenstvenog značaja u svim aktivnostima koje se tiču djece. Također, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Dakle, kada se radi o djeci u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Jeuness protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, stav 118. i Neulinger i Shuruk protiv Švicarske, presuda od 6. maja 2010. godine, stav 146. i Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, st. 43, 50. i 51, Odluka broj AP 4010/16 od 6. decembra 2016. godine, stav 44. i Odluka broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, stav 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, imajući u vidu navedene odredbe (i ostale odredbe na koje su se pozvali u osporenim odlukama), kao i provedene dokaze u osporenom postupku, detaljno analizirali šta je u najboljem interesu mldb. djeteta u konkretnom slučaju, te je slijedom navedene analize Općinski sud zaključio, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, da je u najboljem interesu djeteta da se povjeri tuženoj kao majci.

56. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim odredbama Porodičnog zakona, kao i odredbom člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Pri tome, Ustavni sud naglašava da pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju.

57. Vezano za apelantove navode koji se odnose na pravilnost rada Centra, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda ne dostavlja konkretne dokaze da je pristrasno proveo postupak posredovanja i anamnezu najboljih uvjeta za dobar, stabilan i ugodan život djeteta. Također, u odnosu na navode da sudovi nisu dali ocjenu zakonitosti privremenog rješenja o starateljstvu Centra, Ustavni sud podsjeća da to nije ni bio zadatak suda u konkretnom predmetu, te da iz rješenja Općinskog suda od 23. oktobra 2019. godine (kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće prvostepenog sudije) proizlazi da je prvostepeni sudija jasno ukazao/obrazložio strankama u osporenom postupku da u slučaju ako su nezadovoljne radom i privremenim rješenjima koje donosi Centar do donošenja sudske odluke da imaju pravo žalbe na ta rješenja i obraćanje nadležnim ministarstvima. Pored navedenog, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu i druge apelantove prigovore koji nisu navedeni u obrazloženju ove odluke, ali s obzirom na prirodu tih prigovora, odnosno da se radi o prigovorima koji se u suštini mogu klasificirati kao prigovori IV instance, te da nisu mogli utjecati na povredu apelantovih prava, Ustavni sud ih nije smatrao potrebnim ni navoditi/obrazlagati.

58. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, koji razlozi ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

59. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

60. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tih prava, odnosno da ih u suštini zasniva na istim navodima koje vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje (pravo na pristup sudu, da Općinski sud nije postupao nepristrasno, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da osporene odluke nisu adekvatno obrazložene), a koji navodi su već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke i u odnosu na koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

61. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, te da je drugostepeni sud razmatrao tu žalbu i donio osporenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na postojanje objektivne pristrasnosti suda.

63. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

64. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao na raspolaganju i koristio zakonom propisan pravni lijek.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3463/20 (M.Č.) | Sudska praksa | Aktio