Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3383/20 (D. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršaj
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Disciplinski postupak
  • Disciplinska mjera
  • Izuzeće
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3383/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3383/20, rješavajući apelacije Divne Bošnjak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Divne Bošnjak podnesene protiv Odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-7-1133-12/2020 od 16. rujna 2020.

godine, Odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04- 07-6-1133-7/2020 od 23. lipnja 2020. godine i Odluke Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-1133-1/2020 od 25. veljače 2020. godine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Divne Bošnjak podnesene protiv:

- Odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda broj 04-07-2-2371-1/2020 od 16. rujna 2020. godine i

- Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Divna Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Muselimović i Ana Primorac“ Mostar, podnijela je 11. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko povjerenstvo) broj 04-07-6-1133-7/2020 od 23. lipnja 2020. godine i Odluke Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko povjerenstvo) broj 04- 07-6-1133-1/2020 od 25. veljače 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 3383/20.

2. Apelantica je 10. studenog 2020. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07- 7-1133-12/2020 od 16. rujna 2020. godine, Odluke o prestanku mandata broj 04-07-2-2387-1/2020 od 16. rujna 2020. godine, Odluke o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 04-07-2-2371-1/2020 od 16. rujna 2020. godine, te Odluke predsjednika VSTV broj 04-07-6-1133-11/2020 od 14. rujna 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 4090/20.

3. Apelantica je 15. ožujka 2021. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 840/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine, VSTV, Drugostupanjskog povjerenstva, Prvostupanjskog povjerenstva i Ureda stegovnog tužitelja VSTV (u daljnjem tekstu: UST) zatraženo u periodu od 14. do 17. siječnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Sud BiH, VSTV, Drugostupanjsko povjerenstvo, Prvostupanjsko povjerenstvo i UST odgovore na apelacije dostavili su u periodu od 20. do 26. siječnja 2022. godine.

6. Apelantici su 23. veljače 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelantica je 2. ožujka 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

8. Odlukom Prvostupanjskog povjerenstva (u sastavu Dragoslav Erdelić, Selim Karamehić i Berina Alihodžić) broj 04-07-6-1133-1/2020 od 25. veljače 2020. godine apelantica je proglašena odgovornom da je kao predsjednica Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radnjama detaljnije opisanim u izreci odluke počinila stegovne prekršaje iz članka 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTV. Također, utvrđeno je da je apelantica radnjama opisanim u izreci odluke prekršila odredbe st. 2.1, 2.5, 4.1, 4.5, 4.6. i 4.7. Kodeksa sudačke etike (u daljnjem tekstu: Kodeks). Apelantici je za navedene stegovne prekršaje, primjenom odredbi članka 58. stavak 1. točka (e) i članka 59. Zakona o VSTV, izrečena stegovna mjera premještanje s mjesta predsjednice suda na mjesto sutkinje.

9. Odlučujući o prigovoru nenadležnosti za vođenje stegovnog postupka, Prvostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da je on neutemeljen obzirom da je člankom 4. stavak 5. Zakona o VSTV propisano da su i predsjednici sudova stegovno odgovorni ukoliko stegovni prekršaj počine obavljanjem dužnosti predsjednika suda, a predsjednik suda je odgovoran kao rukovoditelj za kompletno funkcioniranje suda uključujući i nadležnosti i obveze koje proizlaze iz drugih zakona a koje se tiču zakonskog funkcioniranja suda. Dakle, ukoliko predsjednik suda kao rukovoditelj pravosudne institucije učini bilo koji stegovni prekršaj propisan Zakonom o VSTV podliježe stegovnoj odgovornosti. Obzirom na navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je utvrdilo da su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje postupka.

10. Zatim, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je odbilo apelantičin prijedlog da se izvedu dokazi dostavljeni od Tužiteljstva HNK koji su detaljnije označeni u obrazloženju (str. 7. Odluke), te da se izvrši uvid u pismene iskaze saslušanih određenih svjedoka koji su članovi komisije po konkursima, a koji su pribavljeni za potrebe istrage. Naime, predmet stegovne tužbe nije pravilnost provedene konkursne procedure i postupanje sukladno Zakonu o namještenicima, već je predmet stegovnog postupka kršenje obveze izuzeća od postupanja u slučajevima sukoba interesa.

11. Prvostupanjsko povjerenstvo je zatim pobrojalo svjedoke koji su saslušani, navelo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je provelo. U obrazloženju je navedeno da je apelantica na temelju oglasa Općinskog suda od 5. srpnja 2017. godine, sa liste kandidata koji ispunjavaju uvjete za radno mjesto viši referent za unos dokumenata, odabrala kandidata J.C. sa kojim je u bližem srodstvu, tako što je J.C. sin rođenog brata apelantice S.C., nakon čega je donijela rješenje od 6. rujna 2017. godine o prijemu tog kandidata u radni odnos na neodređeno vrijeme. Također, apelantica je na temelju javnog oglasa Općinskog suda od 18. prosinca 2017. godine, sa liste kandidata koji ispunjavaju uvjete za radno mjesto viši referent – vozač, odabrala kandidata V.C. sa kojim je u bližem srodstvu tako što je V.C. sin rođenog brata apelantice, S.C., nakon čega je donijela rješenje od 28. veljače 2018. godine kojim je on primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme. Činjenicu srodstva sa navedenim osobama apelantica je potvrdila tijekom postupka. Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da tijekom postupka nije sporna zakonitost provedene procedure po navedena dva javna oglasa, niti se to apelantici stavlja na teret stegovnom tužbom. Naime, iz rješenja Odbora državne službe za žalbe FBiH (u daljnjem tekstu: Odbor) od 26. siječnja 2017. godine i 4. lipnja 2018. godine proizlazi da je natječajni postupak po navedena dva javna oglasa proveden sukladno proceduri koja je propisana Zakonom o namještenicima u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima).

12. Potom, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je u postupku sporna činjenica je li se apelantica, nakon što je utvrdila da su se na oglašene upražnjene pozicije kao kandidati prijavili njeni bliski srodnici, sinovi njenog brata, trebala izuzeti od odlučivanja i postupanja po ovim javnim oglasima.

13. U svezi sa navedenim, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je činjenica da, sukladno Zakonu o namještenicima, natječajna procedura nije podrazumijevala testiranje niti obavljanje razgovora sa kandidatima. Komisija za provođenje procedure sačinila je pregled prijava kandidata na javni oglas, te je na kraju sačinila listu kandidata koji ispunjavaju uvjete za raspisano radno mjesto. Ta procedura, sukladno članku 25. Zakona o namještenicima, podrazumijevala je diskrecijsko ovlaštenje rukovoditelja da može izabrati bilo kojeg kandidata sa liste kandidata koji ispunjavaju uvjete. Prema tome, ukoliko eventualno apelantica ranije nije znala da se za navedenu poziciju kao kandidat prijavio i njen bliski srodnik J.C. (sin njenog brata) uvidom u listu kandidata to je saznala. U takvoj situaciji, umjesto da se izuzme od odlučivanja zbog pretpostavljenog sukoba interesa ili eventualno zatraži mišljenje nadležne stalne komisije pri VSTV, apelantica se svjesno dovela u situaciju da odlučuje o pravima svojih bliskih srodnika i upušta u postupanje i donošenje odluke. Prema tome, iako je apelantica bila svjesna da sa liste može odabrati bilo kojeg od osam prijavljenih kandidata, te je bila svjesna činjenice da je jedan od tih kandidata sin njenog rođenog brata, potpuno svjesno se odlučila i opredijelila za njega i primila ga u radni odnos. Obzirom da se radi o Mostaru koji je relativno mala sredina i da je vjerojatno da su ostali kandidati u natječajnoj proceduri mogli znati za blisko srodstvo izabranog kandidata sa predsjednicom suda, to je kod njih moglo izazvati sumnju u princip profesionalne nepristranosti predsjednice suda i sumnju u sukob interesa. Također, sumnju u profesionalnu nepristranost i sukob interesa mogli su imati i zaposleni u Općinskom sudu, kao i šira javnost u Mostaru, a što je vidljivo između ostalog i iz članka pod nazivom „Saga o procesno pravnim i drugim ibretima - u nastavcima bez kraja – smijehom protiv horora“ koji je M.K., odvjetnik iz Mostara, pisao na svom blogu, a koji tekst je dostavio na znanje i VSTV. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je apelantica svojim postupanjem u svojstvu predsjednice u ova dva javna oglasa odlučila svoje privatne i srodničke interese staviti ispred interesa Općinskog suda zbog interesa svojih bratića (sinova svog brata).

14. Nadalje, Prvostupanjsko povjerenstvo je istaklo, da je apelantica ozbiljno držala do svog integriteta i integriteta pravosudne institucije kojom rukovodi, trebala se odmah nakon saznanja da se kao kandidat u postupku popunjavanja upražnjenog radnog mjesta pojavio njen bliski srodnik izuzeti od bilo kakvog odlučivanja. Također, apelantica je dužna obratiti se Stalnoj komisiji za sudsku i tužiteljsku etiku, nezavisnost i nespojivost pri VSTV (u daljnjem tekstu: Stalna komisija) i od nje pribaviti mišljenje. Ovo prije svega što se u takvoj situaciji našla u prvoj godini svog mandata. Naime, apelantica je bila u situaciji da odlučuje o pravima svojih bliskih srodnika, što može imati kao posljedicu pretpostavljeni sukob interesa i percepciju o povredi načela nepristranosti u proceduri izbora namještenika. Ovakav čin, da ga je apelantica poduzela, bi nesumnjivo učvrstio njen integritet, kao i integritet Općinskog suda kojim rukovodi, a samim tim bi dala primjer i ostalim kolegama za istovjetno postupanje koji bi se teško u budućnosti mogao ignorirati, a što bi bio veliki doprinos kako integritetu samog suda kojim rukovodi, tako i pravosuđa u cjelini. Također, svojim izuzimanjem od odlučivanja kada su u pitanju interes njenog bratića u odnosu na javni interes, afirmirala bi logično tumačenje etičkih načela, a u konačnici bi oslobodila i svoje bratiće tereta koji sigurno imaju u svom okruženju da su na radno mjesto izabrani jer su bili privilegirani.

15. Također, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da se apelantica nije izuzela ni u postupku po javnom oglasu od 18. prosinca 2017. godine, na koji se prijavio V.G., koji je također sin apelantičinog brata, te je na isti način provela proceduru javnog oglasa. Dakle, apelantica postupajući kao predsjednica suda ne samo da nije vidjela ništa neuobičajeno kada je u proceduri javnog oglasa na radno mjesto viši referent za unos dokumenata primila svog bratića već je u drugom postupku javnog oglasa u radni odnos primila i svog drugog bratića V.C. na radno mjesto viši referent - vozač. Zapošljavanjem drugog bratića apelantica je dodatno dovela u sumnju i objektivnost izbora i zapošljavanja po ova dva javna konkursa, na način da je u roku od manje od godinu dana odlučujući o izboru kandidata po dva javna oglasa za dva radna mjesta koje će primiti u radni odnos od ukupno 13 kandidata izabrala svoja dva bratića (sinove svog rođenog brata). Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da nije moglo zaključiti da je izbor V.C. i J.C. na radna mjesta u Općinskom sudu utemeljen na objektivnim kriterijima. Samim tim je dovedena u pitanje i moralnosti i etičnost takve odluke iako je apelantica tijekom saslušanja u svojstvu stranke izjavila da su te odluke bile objektivne, nepristrane, moralne i etične.

16. Razmatrajući prigovore apelantice, povjerenstvo je navelo da je točna činjenica da je Odbor preispitivao proceduru provođenja javnih oglasa i da nije našao kršenje procedure niti kršenje Zakona o namještenicima. Međutim, unatoč tome, apelantica je svoju diskrecijsku odluku o izboru kandidata dovela u sumnju, pa čak i za objektivnog promatrača, a kamoli sudionika konkursne procedure. Apelantica je morala voditi računa kao nositeljica pravosudne funkcije i rukovoditeljica pravosudne institucije da njena pozicija ne bude iskorištena za ostvarivanje koristi člana njene obitelji ili bliske osobe, posebno imajući u vidu percepciju javnosti o nepotizmu, a na što je obvezuje odredba članka 4.1. Smjernica za sprječavanje sukoba interesa u pravosuđu (u daljnjem tekstu: Smjernice). Naime, nepristranost i objektivnost institucija ključna je u izgradnji demokratskog društva, te s tim u svezi pravosudne institucije i nositelji pravosudnih dužnosti, kao temelj garancija vladavine prava, trebaju biti predvodnici profesionalne nepristranosti i objektivnosti, te građanima i javnosti poslati poruku da bilo kakav oblik nepotizma ili pretpostavljeni sukob interesa nije dopušten u pravosudnim institucijama. Prema tome, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da činjenica da je procedura za ova dva javna oglasa bila zakonita ne opravdava ovakvo postupanje, niti je ekskulpira od odgovornosti. Također, pozivanje apelantice da bi onemogućavanje navedenim osobama da sudjeluju u proceduri javnog oglasa bilo kršenje njihovog prava na rad i diskriminacija u proceduri njihovog zapošljavanja nije relevantna iz razloga što samo njihovo sudjelovanje u konkursnoj proceduri nije ni bilo sporno.

17. Nadalje, Prvostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da je apelantica u vrijeme kada je učinila opisane radnje (stegovne prekršaje) bila svjesna da sa velikim diskrecijskim ovlaštenjima donosi odluku o prijemu u radni odnos svojih nećaka, te da zbog takvog njenog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, odnosno može biti doveden u pitanje njen integritet, kao i integritet pravosudne institucije kojom rukovodi, ali je pristala na njeno nastupanje (eventualni umišljaj). Stoga, proizlazi da su se u izreci opisanim radnjama apelantice stekla sva bitna obilježja stegovnog prekršaja „povreda načela nepristranosti“ i „propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“ iz članka 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTV. Također, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je apelantica opisanim radnjama prekršila odredbe čl. 2.1, 2.5, 4.1, 4.5, 4.6. i 4.7. Kodeksa.

18. Odlučujući o stegovnoj sankciji, Prvostupanjsko povjerenstvo je istaklo da se opredijelilo za izricanje stegovne mjere premještanje s mjesta predsjednice suda na mjesto suca iz članka 58. stavak 1. točka (e) Zakona o VSTV. U tom pogledu, povjerenstvo je navelo da je imalo u vidu stupanj odgovornosti, odnosno da je apelantica navedene stegovne prekršaje počinila s eventualnim umišljajem. Naime, apelantica je bila svjesna činjenice da u proceduri zapošljavanja ne postoji obligatorna obveza temeljem koje bi se morala izuzeti iz odlučivanja o prijemu u radni odnos svojih bliskih srodnika. Također, bila je svjesna i velikog diskrecijskog ovlaštenja i da u radni odnosi prima svoje nećake (sinove brata). Nadalje, kao otežavajuća okolnost ocijenjena je činjenica da je apelantica u razdoblju manjem od godinu dana provela dva javna oglasa i u radni odnos primila svoja dva nećaka, pri tome se ne osvrćući na percepciju javnosti kakvu poruku time šalje građanima koji od pravosudnih institucija očekuju najviši stupanj profesionalne nepristranosti i objektivnosti. Također, povjerenstvo je navelo da je imalo u vidu i činjenicu da radnopravne odnose koji su uspostavljeni počinjenjem stegovnih prekršaja nije moguće prekinuti. Pored toga, apelantica je proglašena odgovornom da je opisanim radnjama počinila dva stegovna prekršaja. Posljedice stegovnih prekršaja ogledaju se u narušavanju integriteta ne samo apelantice kao predsjednice suda već i integriteta Općinskog suda. Pored navedenog, povjerenstvo je navelo da je imalo u vidu i činjenicu da je apelantica već stegovno odgovarala zbog stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 3. Zakona o VSTV, te da joj je bila izrečena mjera pismena opomena koja se javno ne objavljuje.

19. Također, navedeno je da, iako je razmatralo mogućnost izricanja najstrožije stegovne mjere razrješenje od dužnosti, Povjerenstvo je smatralo da u konkretnom slučaju nije opravdano izreći ni najstrožu stegovnu mjeru, dok se drugim preostalim stegovnim mjerama niti ne bi postigla svrha kažnjavanja. Kada je u pitanju mogućnost izricanja blaže stegovne mjere smanjenja plaće, Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da radnje za koje je apelantica proglašena odgovornom ne ukazuju na opravdanost izricanja te stegovne mjere pa čak ni u najstrožem iznosu. To ne bi bilo odvraćajućeg karaktera, čak bi pružilo mogućnost i drugim rukovoditeljima pravosudnih institucija da kalkuliraju prilikom zapošljavanja svojih bliskih srodnika, znajući da za takav stegovni prekršaj mogu biti eventualno novčano sankcionirani. Prvostupanjsko povjerenstvo je naglasilo da u dosadašnjoj stegovnoj praksi VSTV nije bilo ovakve niti slične radnje izvršenja stegovnih prekršaja. Kada su u pitanju olakšavajuće okolnosti, povjerenstvo je naglasilo da nisu pronađene posebno olakšavajuće okolnosti koje bi ukazivale na to da bi apelantici trebalo izreći po vrsti blažu stegovnu mjeru. Naposljetku, povjerenstvo je istaklo da je prilikom izricanja navedene mjere imalo u vidu i dosadašnju politiku stegovnog sankcioniranja, te je uzimajući u obzir sve okolnosti na strani apelantice, zaključilo da će se izrečenom mjerom u potpunosti osigurati pravičnost i dosljednost stegovnog sankcioniranja nositelja pravosudnih funkcija.

20. Odlukom Drugostupanjskog povjerenstva (u sastavu: Dragomir Vukoje, Goran Nezirović i Slavo Lakić) broj 04-07-6-1133-7/2020 od 23. lipnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba i potvrđena je odluka Prvostupanjskog povjerenstva.

21. Drugostupanjsko povjerenstvo je u obrazloženju najprije navelo da prigovor apelantice da je prvostupanjsko povjerenstvo u osporenoj odluci propustilo dati analizu izvedenih dokaza neutemeljen. Naime, prvostupanjsko povjerenstvo je u svojoj odluci jasno navelo što je bilo sporno za strane u postupku, te u svezi s tim jasno sukladno čl. 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dalo analizu izvedenih dokaza, te je navelo koje činjenice su utvrđene na temelju tih dokaza.

22. Zatim, Drugostupanjsko povjerenstvo je u pogledu apelantičinih tvrdnji da je zakonitost provedene procedure potvrđena rješenjem Odbora, te da je Kantonalno tužiteljstvo HNK donijelo naredbu o obustavi istrage protiv nje, istaklo da je stegovni postupak u potpunosti odvojen i neovisan od kaznenog postupka, te da kazneni postupak ne isključuje stegovni, ili obrnuto. Dakle, radi se i o različitim vrstama odgovornosti, odnosno stegovna odgovornost je šira od kaznene i prekršajne odgovornosti. Prema tome, bilo kakvo dovođenje u svezu naredbe o obustavi istrage u konkretnom slučaju sa stegovnom odgovornošću apelantice, odnosno ekskulpiranje od stegovne odgovornosti, nema zakonsko uporište.

23. Drugostupanjsko je povjerenstvo zatim u obrazloženju navelo da je u prvostupanjskoj odluci pravilno utvrđen subjektivni odnos apelantice prema učinjenim stegovnom prekršajima, odnosno da je bila svjesna da sa širokim diskrecijskim ovlaštenjima donosi odluku o prijemu u radni odnos svojih nećaka J.C. i V.C., te da zbog takvog njenog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, odnosno može biti doveden u pitanje njen integritet, kao i integritet pravosudne institucije kojom rukovodi, ali je pristala na njeno nastupanje (eventualni umišljaj).

24. Zatim, Drugostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo neutemeljenim i žalbene navode da zakoni, podzakonski akti, uredbe, pravilnik ne definiraju pojam nepristranosti, pojam sukoba interesa, te pojam izuzeća uslijed postojanja sukoba interesa. U svezi sa time, Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da je načelo nepristranosti propisano Zakonom o VSTV, Zakonom o sudovima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima) i predstavlja jedno od temeljnih načela vladavine prava i funkcioniranja pravosuđa u demokratskom društvu. To načelo mora biti poznato svakom nositelju pravosudne dužnosti, pa i samoj apelantici, jer je to jedan od uvjeta koji se ocjenjuje prilikom imenovanja sudaca, kao i rukovoditelja pravosudnih institucija. U ovom postupku apelantica je proglašena odgovornom za stegovne prekršaje iz članka 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTV. Obzirom na to, žalbeni navod da apelantica može biti odgovorna samo i isključivo za ono djelo koje je zakonom propisano kao protuzakonito, odnosno da radnje stegovnog prekršaja moraju biti protuzakonite, bio bi utemeljen da je ona proglašena odgovornom za stegovni prekršaj iz članka 56. točka 9. Zakona o VSTV „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“. Obzirom da apelantica pobijanom odlukom nije proglašena odgovornom za stegovni prekršaj iz članka 56. točka 9. Zakona o VSTV, taj žalbeni navod je neutemeljen.

25. Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da su neutemeljeni i navodi da je pobijana odluka donijeta bez zakonskog okvira i da je Prvostupanjsko povjerenstvo svojim postupanjem povrijedilo temeljna ustavna prava građanina, pa i pravo apelantice na pravično suđenje, ravnopravnost u postupanju i zabranu diskriminacije, kao i načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Naime, prvostupanjski stegovni postupak je proveden potpuno u skladu sa Zakonom o VSTV i u skladu sa nadležnostima i ovlaštenjima stegovnih komisija VSTV, a apelantica je proglašena odgovornom za stegovne prekršaje koji su člankom 56. tač. 1. i 7. Zakona o VSTV propisani kao stegovni prekršaji. Prvostupanjsko povjerenstvo je u pobijanoj odluci jasno navelo da tijekom postupka nije osporavana niti sama zakonitost provedene procedure po ova dva javna oglasa, niti je to apelantici stavljeno na teret, a činjenicu da je procedura javnog oglasa zakonito provedena Prvostupanjsko povjerenstvo je nekoliko puta istaklo u pobijanoj odluci. Također, tu činjenicu je Prvostupanjsko povjerenstvo istaklo i u dijelu pobijane odluke kada je u skladu sa odredbama ZPP, koje se supsidijarno primjenjuju u stegovnom postupku, odbilo dokazni prijedlog za provođenje dokaza na okolnosti zakonitosti procedure provedenih javnih oglasa, a koje je smatrala da nisu relevantni za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. U svezi sa time, Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da je Prvostupanjsko povjerenstvo u pobijanoj odluci dalo jasne i valjane razloge zbog kojih je smatralo da je apelantica odgovorna za stegovne prekršaje i zbog čega se trebala izuzeti iz procedure odlučivanja po ovim javnim oglasima, te u svezi s tim nije bilo sumnje pa tako nije ni povrijeđen princip in dubio pro reo. Dakle, apelantica je morala biti svjesna da na temelju procedure propisane Zakonom o namještenicima, a koja je podrazumijevala samo dostavljanje pregleda prijava kandidata sa listom kandidata koji ispunjavaju uvjete (dokaz izveden tijekom prvostupanjskog postupka), bez bilo kakve procedure testiranja ili procedure obavljenih intervjua, a imajući široka diskrecijska ovlaštenja prilikom odabira kandidata, njena odluka o izboru svojih bratića u očima objektivnog promatrača ne može biti lišena sumnje u princip profesionalne nepristranosti.

26. Neutemeljeni su i žalbeni navodi da je u skladu sa Zakonom o namještenicima jedino apelantica kao rukovoditeljica pravosudne institucije mogla donijeti odluku o izboru kandidata po objavljenim javnim oglasima iz razloga što u svakom sudu, pa i u Općinskom sudu, u skladu sa Zakonom o sudovima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), postoji pozicija zamjenika predsjednika, a također postoji mogućnost da predsjednik suda svoja ovlaštenja u skladu sa članom 31. Zakona o sudovima prenese na drugog suca. Također, u svezi sa navedenim postupanjem, kako je to konstatiralo Prvostupanjsko povjerenstvo u pobijanoj odluci, apelantica je mogla zatražiti i mišljenje Stalne komisije, a što je propustila učiniti. Žalbeni navod da apelantica nije postupala u svojstvu suca, već kao rukovoditeljica institucije, smatrajući da prema tome ne može ni stegovno odgovarati, neutemeljen je iz razloga koje je jasno i potpuno obrazložilo Prvostupanjsko povjerenstvo, koje prihvaća i Drugostupanjsko povjerenstvo.

27. Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je uskraćena mogućnost dokazivanja jer je tijekom prvostupanjskog postupka odbijen njen prijedlog za izvođenje određenih dokaza. U tom pogledu, Prvostupanjsko povjerenstvo je dalo prihvatljive i opravdane razloge prilikom odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza. Naime, dokazi koje je apelantica predlagala na okolnosti zakonitosti procedure nisu relevantni za dokazivanje bitnih činjenica u postupku (članak 81. stavak 2. ZPP) obzirom da je predmet stegovnog postupka kršenje obveze izuzeća od postupanja u slučajevima sukoba interesa. S tim u svezi, u pobijanoj odluci je na jasan način obrazloženo da je sama procedura po javnim oglasima bila zakonita, a također je jasno navelo i činjenice zbog kojih je apelanticu proglasilo odgovornom za stegovni prekršaj, ukazujući i na posljedice takvog postupanja. Uvidom u pismene iskaze saslušanih svjedoka, koji su svoj iskaz dali za potrebe kaznenog postupka pred Tužiteljstvom HNK, a koji su bili članovi povjerenstva po ovim javnim oglasima, ne bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje jer nije osporavan pregled prijava kandidata po ovim javnim oglasima sa listom kandidata koji ispunjavaju uvjete, a što je bio zadatak i ovlaštenje članova ovih komisija. Činjenice koje u žalbi apelantica navodi, a koje su se trebale utvrditi iz navedenih zapisnika, da su članovi komisija potvrdili da im nitko nije sugerirao način popisa kandidata koji ispunjavaju uvjete javnog oglasa, apelantici nije niti stavljana na teret, pa je stoga neutemeljen žalbeni navod da je Prvostupanjsko povjerenstvo onemogućavanjem izvođenja ovih dokaza apelantici povrijedilo pravo na obranu, pravo na pravično suđenje, pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, zatim, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, dom i dopisivanje u smislu članka 6. točka 1. i članka 8. točka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kako se to paušalno navodi u žalbi. Prema stavu Drugostupanjskog povjerenstva, Prvostupanjsko povjerenstvo je u osporenoj odluci jasno navelo da je apelanticu proglasilo odgovornom za radnje koje je poduzimala nakon što joj je dostavljen pregled prijava kandidata po ovim javnim oglasima sa listom kandidata koji ispunjavaju uvjete.

28. Drugostupanjsko povjerenstvo je dalje navelo da je točno da je, u skladu sa Zakonom o namještenicima, rukovoditeljima institucija ostavljeno široko diskrecijsko pravo da sa liste kandidata koji ispunjavaju uvjete javnog oglasa i koji su dostavili urednu dokumentaciju prilikom prijave, bez bilo kakvog testiranja ili obavljenog intervjua, izabere kandidata kojeg će zaposliti. Upravo to diskrecijsko pravo, odnosno tumačenje tog prava bez bilo kakvog ograničenja predmet je stegovnog postupka protiv apelantice. S tim u svezi, konkretna diskrecijska odluka apelantice u svezi izbora kandidata po ova dva javna oglasa, a kako je to pravilno zaključilo Prvostupanjsko povjerenstvo, nije bila objektivna i utemeljena na objektivnim kriterijima, pa prema tome nije mogla biti ni nepristrana, a samim tim je dovedena u pitanje i moralnost i etičnost takve odluke.

29. Također, Drugostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo neutemeljenim i žalbene navode kojima se ukazuje na to da V.C. i J.C., kao i svaki drugi građanin, imaju pravo da se prijave na javni oglas, te da bi svako ograničavanje njihovog sudjelovanja u proceduri javnog oglasa predstavljalo kazneno djelo i diskriminaciju. Tijekom prvostupanjskog stegovnog postupka nije osporavano učešće V.C. i J.C. u proceduri javnih oglasa, a što jasno proizlazi iz pobijane odluke, već je sporno pitanje učešća apelantice kao donositeljice odluke o odabiru svojih bratića kao najboljih kandidata u proceduri javnog oglasa, bez provedenog postupka testiranja, odnosno obavljenog razgovora, što izbor navedenih kandidata, iako je u skladu sa Zakonom, dovodi u pitanje objektivnost, nepristranost, moralnost i etičnost takve odluke. Prema ocjeni Drugostupanjskog povjerenstva, Prvostupanjsko povjerenstvo je dalo jasne i valjane argumente u svezi sa ovlaštenjima koja je apelantica imala pri odabiru kandidata, posljedicama njenog postupanja, odnosno propuštanja u postupanju, a imajući u vidu obvezu izuzeća s ciljem poštivanja načela nepristranosti i sprječavanja sukoba interesa, čime je Prvostupanjsko povjerenstvo, uz zakonitu ocjenu dokaza, dalo jasno i potpuno obrazloženje odluke o stegovnoj odgovornosti apelantice, koje prihvaća i ovo povjerenstvo. Iz svega navedenog povjerenstvo je zaključilo da su neutemeljeni svi žalbeni prigovori kojima se traži da se apelantica oslobodi stegovne odgovornosti.

30. Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da nisu utemeljeni apelantičini navodi istaknuti u pogledu izrečene stegovne mjere. Naime, izrečena stegovna mjera, premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto suca, adekvatna je i primjerena prirodi i težini počinjenih stegovnih prekršaja, njihovim posljedicama, okolnostima izvršenja i utvrđenom stupnju stegovne odgovornosti na strani apelantice (eventualni umišljaj), kao i činjenici da je apelantica već ranije stegovno odgovarala zbog prekršaja iz članka 56. točka 3. Zakona o VSTV. Izrečenom stegovnom mjerom će se ostvariti svrha stegovnog sankcioniranja nositelja pravosudnih dužnosti od stegovnih organa Vijeća. Također, u osporenoj odluci su navedeni jasni i valjani razlozi zbog čega se drugom stegovnom mjerom ne bi ostvarila svrha sankcioniranja. S tim u svezi, izrečena mjera je u skladu i sa kriterijima svrsishodnosti, njome će se vratiti povjerenje javnosti u pravosuđe, te da će se ostvariti, između ostalog, i svrha generalne prevencije. Drugostupanjsko povjerenstvo je dalje navelo da je ocijenilo i žalbene prigovore koji se tiču dosadašnje prakse u smislu izricanja stegovnih mjera, te ih smatra neutemeljenim iz razloga što se oni odnose na slučajeve propuštanja izuzeća u sudskim postupcima i na situacije kršenja propisa prilikom provođenja procedure zapošljavanja u sudovima, koji slučajevi su bitno drugačiji i nisu usporedivi sa stegovnim prekršajima za koje je proglašena odgovornom apelantica, posebno ocjenjujući kontekst okolnosti u kojima su ti prekršaji počinjeni, kao i posljedice, te subjektivni odnos tuženih prema učinjenim prekršajima.

31. Odlukom Predsjednika VSTV broj 04-07-6-1133-11/2020 od 14. rujna 2020. godine odbijen je zahtjev za isključenje članova VSTV Berine Alihodžić i Selima Karamehića, koji su bili članovi Prvostupanjskog povjerenstva, i članova VSTV Dragomira Vukoje, Gorana Nezirovića i Slave Lakića, koji su bili članovi Drugostupanjskog povjerenstva, od odlučivanja u Vijeću kao cjelini.

32. U obrazloženju odluke je navedeno da je člankom 60. stavak (6) Zakona o VSTV predviđena mogućnost da se izjavi žalba na odluku drugostupanjskog povjerenstva a o kojoj odlučuje Vijeće kao cjelina, što predstavlja treći dodatni stupanj preispitivanja odluka u stegovnom postupku i mogućnost da žalbu, o kojoj je već odlučeno u drugostupanjskom postupku, ponovno razmatra to tijelo u punom sastavu. Također, u toj odredbi izričito je propisano da članovi prvostupanjskog i drugostupanjskog stegovnog povjerenstva imaju pravo sudjelovati u donošenju odluka VSTV kao cjeline, osim ukoliko se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari. Stoga, postupanje VSTV, u sastavu koji je određen člankom 4. stavak (1) i člankom 60. stavak (6) Zakona o VSTV, nije suprotno načelima prava na pravično suđenje, odnosno pravu na nepristran sud, te ne pokreće pitanje objektivne nepristranosti suda, o čemu je svoj stav zauzeo i Ustavni sud u odlukama u predmetima br. AP

3080/09, AP 4005/16 i AP 222/20.

33. Odlukom VSTV broj 04-07-7-1133-12/2020 od 16. rujna 2020. godine odbijena je kao neutemeljena žalba apelantice i potvrđena je odluka Drugostupanjskog povjerenstva.

34. VSTV je navelo da je kao cjelina pobijanu odluku ispitivalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu stegovnu mjeru. U tom pogledu VSTV je istaklo da kao cjelina ocjenjuje da su Prvostupanjsko i Drugostupanjsko povjerenstvo dali jasne i valjane razloge zbog čega se drugom stegovnom mjerom ne bi ostvarila svrha stegovnog sankcioniranja. S tim u svezi, izrečena stegovna mjera je u skladu i sa kriterijima svrsishodnosti, pa je i VSTV kao cjelina uvjerenja da će se izrečenom mjerom vratiti povjerenje javnosti u pravosuđe, te da će se ostvariti, između ostalog, i svrha generalne prevencije.

35. VSTV je ocijenilo neutemeljenim i žalbene razloge da je apelantica neopravdano diskriminirana u odnosu na druge nositelje pravosudnih dužnosti, te da je došlo do povrede prava apelantice koja uključuju ravnopravnost i zabranu diskriminacije, jer joj je izrečena mjera premještanja. Naime, Prvostupanjsko i Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo su pravilno utvrdili da u dosadašnjoj praksi VSTV nije bilo ovakve, niti slične radnje izvršenja stegovnog prekršaja. Praksa na koju se žalbenim navodima ukazuje se odnosi na slučajeve propuštanja izuzeća u sudskim postupcima i na situacije kršenja propisa prilikom provođenja procedure zapošljavanja u sudovima, a koji su bitno drugačiji i nisu usporedivi sa radnjama za koje je apelantica proglašena odgovornom, posebno ocjenjujući kontekst okolnosti u kojima su stegovni prekršaji počinjeni, kao i posljedice, te subjektivni odnos apelantice prema učinjenim prekršajima.

36. Odlukom VSTV o prestanku mandata broj 04-07-2-2387-1/2020 od 16. rujna 2020. godine utvrđeno je da je apelantici prestao mandat predsjednice suda zbog izrečene stegovne mjere iz članka 58. stavak 1. točka e) Zakona o VSTV, te da će navedena odluka biti objavljena u „Službenom glasniku BiH“. U obrazloženju navedene odluke je konstatirano da je odluka donesena na temelju članka 88. stavak 1. točka e) i stavak 4. Zakona o VSTV, te članka 117. stavak 1. i članka 119. Poslovnika VSTV.

37. Odlukom VSTV o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda broj 04-07-2- 2371-1/2020 od 16. rujna 2020. godine za vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda imenovan je Bajro Avdić, te je određeno da će on obavljati poslove predsjednika suda od 17. rujna 2020. godine do imenovanja novog predsjednika Općinskog suda.

38. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine odbačena je kao nedopuštena žalba i dopuna žalbe apelantice, izjavljene protiv odluke VSTV kojom je utvrđena stegovna odgovornost apelantice.

39. Sud BiH je naveo sadržaj članka 60. st. 6. i 7. Zakona o VSTV, te je istakao da je tom odredbom predviđen izuzetak u pogledu osporavanja stegovnih odluka VSTV kao cjeline, koje su konačne, na način da je podnošenje žalbe Sudu BiH dozvoljeno samo u pogledu odluke Vijeća kojom je sucu izrečena stegovna mjera razrješenja od sudačke dužnosti, što se ne odnosi na predsjednika suda koji je premješten sa mjesta predsjednika suda na mjesto suca (smijenjen) i koji nastavlja da obavlja sudačku dužnost u istom sudu. U tom pogledu Sud BiH je istakao da su vrste stegovnih mjera koje se mogu izreći sucu propisane odredbom članka 58. stavak 1. Zakona o VSTV, te je, između ostalog u točki e) propisano premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto suca, a točkom f) razrješenje od dužnosti. U članku 58. stavak 3. Zakona o VSTV propisano je da sva prava i privilegije koje proistječu iz radnog odnosa suca, predsjednika suda, glavnog tužitelja, zamjenika glavnog tužitelja, odnosno tužitelja koji je razriješen dužnosti na temelju provedenog stegovnog postupka, prestaju njegovim smjenjivanjem od Vijeća, te sucu ili tužitelju koji je prema ovoj odredbi razriješen dužnosti nije dozvoljeno da dalje vrši dužnost suca ili tužitelja. Prema tome, „razrješenje od dužnosti“ je posebna stegovna mjera kojom prestaju i sva prava i privilegije obavljanja dužnosti suca. Dakle, u konkretnom postupku, u kojem je apelantici izrečena mjera „premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto suca“ i na temelju koje je apelantici prestao mandat predsjednika suda kao rukovodeće funkcije, ne može se smatrati mjerom razrješenja njene dužnosti suca. Navedeno je i u skladu sa člankom 88. Zakona o VSTV, kojim se uređuje prestanak mandata za vršenje dužnosti suca, gdje je jasno precizirano stavkom (3) da, u slučaju prestanka mandata predsjednika suda, glavnog tužitelja ili zamjenika glavnog tužitelja, on bez obzira na to nastavlja vršiti dužnost suca ili tužitelja u istom sudu ili tužiteljstvu. Stoga, odluke VSTV koje su donesene u konkretnom predmetu, kao i one koje su posljedica konačnih i pravomoćnih stegovnih odluka su konačne i ne postoji pravni osnov za njihovo osporavanje podnošenjem žalbe Sudu BiH. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

40. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

41. U obrazloženju apelacijskih navoda apelantica tvrdi da su odlukama stegovnih povjerenstava pogrešno, odnosno proizvoljno tumačene i primijenjene odredbe Zakona o namještenicima, Zakona o državnoj službi, Zakona o VSTV, Smjernica i Poslovnika VSTV koje se odnose na razloge za izuzeće, postupak izbora i utvrđivanja pristranosti, te postojanja sukoba interesa. U tom pogledu apelantica smatra da je dokazala da njene radnje nisu bile pristrane, kao i da u konkretnim slučajevima izbora kandidata po javnim oglasima na strani apelantice nije postojao uopće sukob interesa koji bi zahtijevao traženje izuzeća, jer to nije bilo kojom zakonskom odredbom ili pravilnikom regulirano, pa prema tome apelantica nije mogla, niti trebala tražiti svoje izuzeće. Apelantica dalje ističe da je postupak i procedura počevši od raspisivanja oglasa i izbora kandidata, te zaključenja ugovora o radu u cijelosti proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, što je potvrđeno rješenjem Odbora. Također, u prilog tvrdnji da je postupak izbora i postupanja apelantice bio zakonit govori i činjenica da je nadležno Kantonalno tužiteljstvo HNK donijelo nalog o obustavi istrage od 14. studenog 2019. godine kojim je protiv apelantice obustavljena istraga za prijavljena kaznena djela zloupotreba položaja ili ovlasti i povreda ravnopravnosti pri zapošljavanju. Nadalje, apelantica smatra da člankom 56. Zakona o VSTV, kao niti jednom drugom odredbom nije dana kvalifikacija ili obilježje stegovnih prekršaja koji su joj stavljeni na teret, jer Zakon o VSTV, Poslovnik VSTV, KZFBiH, ZPP niti bilo koja druga zakonska odredba, podzakonski akt, uredba, pravilnik ne definiraju pojam nepristranosti niti pojam sukoba interesa, pa izostanak tih odredaba ne može biti na apelantičinu štetu.

42. Apelantica navodi da nigdje u Smjernicama nije navedeno da nositelj pravosudne funkcije ne može učestvovati u procedurama za zapošljavanje članova svoje obitelji, niti obveza obligatornog izuzeća postoji kako to interpretira stegovna tužba. U tom pogledu apelantica ističe da je u točki 2.2. Smjernica navedeno da „nositelj pravosudne funkcije ne bi trebao učestvovati u procedurama za zapošljavanje članova svoje porodice“, pa se ne može zaključiti da se apelantica morala izuzeti. Također, apelantica ističe da je u točki 2.5. Smjernica, u dijelu naslova Nepotizam, navedeno: „Preporučuje se izbjegavanje zapošljavanja članova obitelji nositelja pravosudne funkcije u istoj pravosudnoj instituciji“, dakle, ne zabranjuje se kako to interpretira i upućuje stegovna tužba. Također, apelantica je citirala i točku 2.4. Smjernica, te je istakla da, kada se sve to dovede u svezu sa odredbama Zakona o namještenicima koji daje diskrecijsko pravo izbora, utemeljenim se ukazuju navodi o proizvoljnosti u zaključcima iz osporenih odluka da je apelantica odgovorna za prekršaj iz članka 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTV. Dalje navodi da je proizvoljan stav Prvostupanjskog povjerenstva da je apelantica bila dužna obratiti se Stalnoj komisiji obzirom da to nije u skladu sa Smjernicama kojima je propisano da u slučaju nedoumice o postupanju, nositelj pravosudne funkcije bi trebao zatražiti mišljenje komisije. Apelantica u konkretnom slučaju nije imala osnova tražiti svoje izuzeće jer njen izbor ni na koji način nije mogao stvoriti dojam da nije u stanju nepristrano odlučivati jer je u cijelosti postupala i poštovala zakonske odredbe.

43. Apelantica je dalje mišljenja da ne može postojati stegovni prekršaj u smislu odredbe članka

56. Zakona o VSTV jer u postupcima provedenim po javnim oglasima nije postupala u funkciji i koristila se ovlastima suca, već je postupala u funkciji rukovoditelja organa državne službe sukladno odredbama Zakona o namještenicima. U tom pogledu ističe da je jedino ona mogla donijeti odluku o izboru kandidata, što je i učinila, jer joj je kao rukovoditelju pravosudne institucija dano diskrecijsko pravo izbora. Također, ističe da njenim odlukama nije nanesena šteta, niti je za bilo koga nastupila štetna posljedica. Apelantica smatra nužnim naglasiti da V.C. i J.C., kao i bilo koji drugi građanin BiH imaju pravo prijave na javni oglas, te da oni nisu članovi uže obitelji apelantice.

44. Apelantica dalje tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer je odbijen njen prijedlog da se izvrši uvid u iskaze članova povjerenstva, te izjave saslušanih svjedoka u istražnom kaznenom postupku. Drugostupanjsko povjerenstvo u svojoj odluci u biti daje isto obrazloženje kao i prvostupanjsko, tj. usuglašava se sa odlukom Prvostupanjskog povjerenstva, a da ne daje odgovor na pitanja/navode postavljene u žalbi apelantice a koji su od odlučnog značaja. Tako ni Drugostupanjsko povjerenstvo u svojoj odluci ne daje obrazloženje zbog čega se smatra da je apelantica bila u sukobu interesa i imala obvezu izuzimanja kod donošenja odluke o izboru kandidata prijavljenog na natječaj kada ne postoji niti jedna druga okolnost koja upućuje na njenu nepristranost osim srodstva u pobočnoj liniji u četvrtom stupnju, a koje srodstvo se ne smatra razlogom za izuzeće.

45. U svezi sa odlukom o sankciji, apelantica navodi da ona nije adekvatna niti proporcionalna okolnostima konkretnog slučaja, te je jasno da se ta prvostupanjska i drugostupanjska odluka nisu vodile odredbama članka 59. Zakona o VSTV. Apelantica smatra da je pogrešno ocijenjena kao otežavajuća okolnost činjenica da je protiv nje ranije vođen stegovni postupak, jer je ona taj prekršaj počinila u ulozi i funkciji suca, a ne predsjednika suda. Također, apelantica smatra da je izrečena mjera neadekvatna jer pitanje zašto se apelantici izriče teža mjera, a ne samo stroža od one ranije izrečene javne opomene, a što upravo ukazuje na neadekvatnost i neproporcionalnost izrečene sankcije. Apelantica smatra da stegovna povjerenstva nisu uzela u obzir činjenicu da je apelantica od početka postupka uredno surađivala sa nadležnim organima, te da radnje koje se u osporenim odlukama smatraju prekršajem nisu imale nikakve posljedice, jer je apelantica donijela zakonite i pravilne odluke.

46. Apelantica ističe da je diskriminirana u izboru sankcije u odnosu na druge nositelje pravosudnih funkcija, te ističe da je tijekom postupka prezentirala pravomoćne odluke VSTV BiH vezano za učinjene prekršaje iz članka 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTVBiH, pa je tako očigledno razvidno kako je izrečena mjera drakonska jer za prekršaje koje su počinili kolege apelantice u svojstvu bilo suca, bilo predsjednika Suda izricane su javne opomene. Obzirom na to, apelantica smatra da su i za teže i ozbiljnije stegovne prekršaje, s dalekosežnijim štetnim posljedicama izricane blaže mjere počev od javnih opomena pa do smanjenja plaće, što potvrđuje diskriminatoran odnos prema apelantici u konkretnoj pravnoj stvari. Pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđen je od pobijanih jer nisu ispitani žalbeni navodi od više instance - stupnja tijekom postupka, niti su u obrazloženju dati opravdani razlozi zbog čega nisu ocijenjeni odlučni žalbeni navodi apelantice.

47. Također, apelantica je istakla da je u žalbi na odluku Drugostupanjskog povjerenstva istakla zahtjev za isključenje članova VSTV, i to Berine Alihodžić, Selima Karamehića, Dragomira Vukoje, Gorana Nezirovića i Slave Lakića pozivajući se na odredbe članka 79. Poslovnika u svezi sa člankom 357. stavak 1. točka 5. i članka 358. ZPP, ali da je njen zahtjev odbijen. U svezi sa time, apelantica smatra da su članovi VSTV koji su sudjelovali u donošenju prvostupanjske i drugostupanjske odluke trebali biti isključeni iz donošenja osporene odluke VSTV od 16. rujna 2020. godine, na temelju koje je donesena odluka o prestanku mandata od 16. rujna 2020. godine.

48. Nadalje, osporavajući odluku o prestanku mandata, apelantica ističe da joj nije izrečena sankcija iz članka 58. stavak 1. točka f) Zakona o VSTV – razrješenje dužnosti, da bi bilo osnova i zakonskog uporišta za donošenje Odluke VSTV o prestanku mandata broj 04-07-2-2387-1/2020 od 16. rujna 2020. godine. Obzirom na to apelantica tvrdi da joj nije donesena mjera razrješenja u stegovnom postupku da bi joj mogao prestati mandat u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, te smatra da su navodi apelacije utemeljeni u smislu odredbe članka 60. stavak 7. toč. a) i b) Zakona o VSTV, jer je apelantica nezakonito razriješena dužnosti predsjednice Općinskog suda. Apelantica ujedno smatra da je odlukom VSTVBiH kojom se imenuje vršitelj dužnosti predsjednika Općinskog suda također povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu, jer niti jednom odredbom nije regulirano imenovanje vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda, te što je na taj način imenovanjem druge osobe apelantici ukinuta plaća u iznosu koji je ostvarivala kao predsjednica Općinskog suda.

49. Apelantica naposljetku smatra da rješenje Suda BiH od 23. prosinca 2020. godine nije doneseno na temelju pravilno provedenog postupka. U tom pogledu apelantica se poziva na članak

13. Europske konvencije, te ističe da nije dovoljno da apelantica ima mogućnost ulaganja pravnog lijeka, u konkretnom slučaju žalbe i dopune žalbe Sudu BiH na odluke VSTV, ukoliko one neće biti razmatrane, odnosno ocijenjeni žalbeni navodi od odlučnog značaja, niti ispitana odluka na koju je uložen pravni lijek.

b)Odgovori na apelacije

50. Sud BiH je istakao da je za sve apelantičine tvrdnje dao potpune i jasne razloge i da u cijelosti ostaje kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

51. VSTV je u odgovoru navelo da predmet stegovne tužbe nije pravilnost provedene konkursne procedure, nego kršenje obveze izuzeća od postupanja u slučajevima sukoba interesa, te da su stegovna povjerenstva dala potpuno obrazloženje odluka rukovodeći se relevantnim činjenicama, odnosno činjenicom sredstva, činjenicom u kojem svojstvu je apelantica postupala, je li se izuzela, je li postupanjem prekršila načelo nepristranosti u postupku. Dalje, VSTV je navelo da je apelantica trebala imati u vidu i Smjernice koje su usvojene upravo radi lakšeg postupanja u konkretnim situacijama i nedoumicama koje se pred nositelje pravosudnih funkcija stavljaju u određenim okolnostima, pa je tako u Smjernicama propisano da nositelj javne funkcije treba biti sposoban upravljati sukobom interesa pošteno i odgovorno, što uključuje objelodanjivanje postojanja sukoba interesa i izbjegavanje postupanja u svim stvarima gdje sukob interesa postoji, bez obzira koliko je siguran u svoju nepristranost. VSTV je dalje istaklo da je točno da nema zakonskih normi za postupanje u ovakvim slučajevima, ali da, iako Smjernice nemaju obvezujući karakter, ipak preporučuju izbjegavanje zapošljavanje članova obitelji nositelja pravosudne funkcije u istoj pravosudnoj instituciji (Poglavlje-Nepotizam, 2.5). Također, zakonom nije propisana obveza izuzeća, već je nositeljima pravosudnih funkcija ostavljena mogućnost obraćanja nadležnoj komisiji pa je ocijenjeno da se apelantica odmah po saznanju trebala obratiti Stalnoj komisiji. Stoga, VSTV smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni na detaljan i jasan način kako u dijelu o stegovnoj odgovornosti, tako i u pogledu sankcije. Zatim, VSTV navodi da su neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije, jer nije bilo stegovnog postupka u kojem su učinjene povrede te prirode i koji bi mogao biti usporediv sa tim i drugim izrečenim mjerama, pri čemu se svaki stegovni postupak provodi zasebno, pa odluke iz drugih stegovnih postupaka ne mogu biti od utjecaja na drugačiju odluku u konkretnom slučaju. Prema stavu VSTV, neutemeljeni su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, jer su u obrazloženjima odluka dani jasno svi navodi, kao i obrazloženja odluka nadležnih povjerenstava.

52. Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da je ocijenilo sve žalbene prigovore apelantice, te je s tim u svezi dalo obrazloženje zašto ti prigovori nisu mogli utjecati na drugačiju odluku u konkretnom predmetu. Činjenica da je apelantičina žalba odbijena kao neutemeljena ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta.

53. Prvostupanjsko povjerenstvo je u odgovoru navelo kronologiju postupka i ponovilo zaključke iz prvostupanjske odluke, te je istaklo da su neutemeljeni apelantičini navodi da provedeni stegovni postupak nije bio pravičan, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

54. UST je naveo da nema pravno uporište dovođenje u svezu nepostojanja apelantičine kaznene odgovornosti sa njenom ekskulpacijom u pogledu stegovne odgovornosti, jer je stegovna praksa VSTV zauzela stanovište prema kojem je stegovna odgovornost šira od kaznene i prekršajne odgovornosti, te da stegovni prekršaj može postojati nezavisno od toga je li učinjeno kazneno djelo ili prekršaj, te je li ili nije drugi nadležni organ utvrdio povredu zakona. U pogledu apelantičinih tvrdnji da zakonski i podzakonski akti ne propisuju pojam nepristranosti, pojam sukoba interesa, kao ni pojam izuzeća, UST je naveo da se radi o načelima koje bi apelantica kao dugogodišnja sutkinja morala poznavati, razumjeti i primjenjivati. Gramatičko i doslovno tumačenje odredbi Smjernica ne može se ocijeniti kao validan argument obzirom na prirodu dokumenta koji predstavlja „niz preporuka i mjera koje bi nositeljima pravosudnih funkcija trebale poslužiti za shvaćanje sukoba interesa i prepoznavanje rizika koji nosi istovremeno postojanje javnih i privatnih interesa po obavljanje njihovih dužnosti“. Obzirom na to, UST smatra da odredbe Smjernica, zajedno sa relevantnim odredbama Kodeksa, Zakona o sudovima i Zakonom o VSTV, nikako se ne mogu promatrati izolirano, već se imaju tumačiti sustavno i kao svojevrsna dopuna zakonskih odredbi koje propisuju obvezu poštivanja načela nepristranosti i obvezu izuzeća u slučaju postojanja sukoba interesa koji je u apelantičinom slučaju bio očigledan.

V.Relevantni propisi

55. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) Članak 56. toč. 1) i 7) Stegovni prekršaji sudaca Stegovni prekršaji sudaca su:

1. povreda načela nepristranosti;

7. propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa;

Članak 58. st. (1) i (3).

Vrste stegovnih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih stegovnih mjera:

(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;

(b) javnu opomenu;

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na razdoblje do jedne godine;

(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužiteljstvo;

(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto suca, ili s mjesta glavnog tužitelja ili zamjenika glavnog tužitelja na mjesto tužitelja;

(f) razrješenje od dužnosti.

(3) Sva prava i privilegije koje proističu iz radnog odnosa suca, predsjednika suda, glavnog tužitelja, zamjenika glavnog tužitelja, odnosno tužitelja koji je razriješen dužnosti na temelju provedenog stegovnog postupka, prestaju njegovim smjenjivanjem od strane Vijeća. Sucu ili tužitelju koji je, prema ovom članku, razriješen dužnosti nije dozvoljeno daljnje obnašanje dužnosti suca ili tužitelja. Članak 59.

Načela za određivanje mjera (1) Kod izricanja stegovnih mjera mora se rukovoditi načelom proporcionalnosti.

Prije izricanja mjera za stegovne prekršaje, stegovna povjerenstva uzimaju u obzir sljedeće činjenice:

(a) broj i težinu učinjenog stegovnog prekršaja i njegove posljedice;

(b) stupanj odgovornosti;

(c) okolnosti pod kojima je stegovni prekršaj učinjen;

(d) dosadašnji rad i ponašanje počinitelja prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu utjecati na odluku o težini i vrsti stegovne mjere, uključujući stupanj kajanja i/ili suradnje koju je sudac ili tužitelj pokazao tijekom stegovnoga postupka.

(2) Stegovna mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan stegovni prekršaj, a iz težine prekršaja jasno je da je prekršitelj nepodoban ili nedostojan daljnjeg obnašanja dužnosti.

(3) Vijeće može uzeti u obzir svako prethodno privremeno udaljenje od obnašanja dužnosti određeno tijekom postupka o kojem je riječ, te, sukladno tomu, odlučiti smanjiti mjeru ili može po vlastitoj volji odlučiti da je privremeno udaljenje samo po sebi dovoljno kao mjera za utvrđeni stegovni prekršaj ili prekršaje.

Članak 60. st. (1), (2), (6) – (8) Vođenje stegovnog postupka i prizivi (1) Stegovni postupak vode:

a) Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo i

b) Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo.

(2) Prvostupanjsko i Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo neovisni su i u cjelosti mjerodavni za rješavanje stegovnih stvari. Član povjerenstva, koji je sudjelovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostupanjskom povjerenstvu, ne može postupati u istoj stvari u Drugostupanjskom stegovnom povjerenstvu.

(6) Protiv odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva o izricanju stegovne mjere može se uložiti priziv Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostupanjskog i Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva imaju pravo sudjelovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg sudjelovanja u donošenju odluke o istoj stvari.

(7) Sudac ili tužitelj koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti priziv Sudu Bosne i Hercegovine jedino na temelju jednog ili oba dolje navedena razloga:

a) da je Vijeće, prilikom vođenja stegovnoga postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;

b) da je Vijeće, prilikom vođenja stegovnoga postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti priziv iz stavka 7. ovoga članka u roku od tri (3) tjedna od dana kad je sudac ili tužitelj primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje prizive uložene nakon tog roka.

Članak 62. stavak (1) Stegovna tijela i stegovni postupak (1) Svojim poslovnikom o radu Vijeće uređuje utemeljenje i rad stegovnih tijela, kao i provedbu stegovnoga postupka sukladno ovom zakonu.

Članak 68.

Prava stranaka tijekom stegovnog postupka Stegovni postupak vodi se na pravičan i transparentan način. U tijeku trajanja stegovnog postupka, sudac ili tužitelj protiv kojeg se vodi postupak ima sljedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o stegovnom postupku, a koja donosi Vijeće:

(a) pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o stegovnom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik;

(b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranom, zakonom ustanovljenim povjerenstvom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tijekom cijele rasprave ili tijekom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kada je, prema mišljenju povjerenstva, to potrebito u posebnim okolnostima gdje bi prisutnost javnosti bilo na štetu interesa pravde;

(c) pravo da ne daje odgovor na upite koji bi ga mogla izložiti kaznenom gonjenju i pravo da bude nazočan na svakoj raspravi, te da se brani od optužbi uz pomoć branitelja po svom izboru;

(d) pravo da odluke budu javno objavljene i/ili na neki način dostupne javnosti; i (e) pravo da izjavi priziv na, po njega, negativnu odluku.

Članak 88. st. (1) točka e) i st. (3) i (4) Prestanak mandata za obnašanje dužnosti (1) Mandat suca ili tužitelja prestaje:

e) u slučaju njegova razrješenja od Vijeća kao rezultat stegovnoga postupka;

(3) U slučaju prestanka mandata predsjednika suda, glavnog tužitelja ili zamjenika glavnog tužitelja, on bez obzira na to nastavlja obnašati dužnost suca ili tužitelja u istom sudu ili tužiteljstvu.

(4) […] Mandat suca ili tužitelja iz toč. (e) i (f) ističe na dan koji utvrdi Vijeće.

56. Poslovnik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18 i 64/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 79.

(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na stegovni postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja stegovnog prekršaja.

POGLAVLJE VI - PRESTANAK MANDATA

Članak 117.

(Prestanak mandata suca i tužitelja) (1) Vijeće donosi odluku o prestanku mandata sukladno članku 88. Zakona, koja sadrži:

a) ime, prezime i funkciju suca ili tužitelja čiji mandat prestaje;

b) datum prestanka mandata;

c) razlog prestanka mandata.

(2) Odluku o prestanku mandata iz razloga navedenih u članku 88. stavak (1) točka f) Zakona, Vijeće donosi na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela o trajnom gubitku radne sposobnosti, odnosno sposobnosti za obnašanje dužnosti suca ili tužitelja.

Članak 119.

(Objava odluke o prestanku mandata) Odluka o prestanku mandata dostavlja se sucu ili tužitelju na kojeg se odnosi, predsjedniku suda ili glavnom tužitelju i objavljuje se u odgovarajućem službenom glasilu. Vijeće također obavještava nadležno ministarstvo pravde.

57. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 81. st. (1) i (2).

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke Sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

Članak 100. stavak (1) (1) Sud će voditi računa da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odgoda, te da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke.

58. Kodeks sudačke etike ("Službeni glasnik BiH" br. 13/06, 24/15 i 94/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kodeksa sudačke etike ("Službeni glasnik BiH" br. 13/06 i 24/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. NEPRISTRASNOST

Sudac obnaša svoju funkciju i tretira sve strane u predmetu bez favoriziranja, pristrasnosti i predrasuda. Nepristrasnost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.

Primjena:

2.1. Sudac se ponaša u sudu i van suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristrasnost tog suca i pravosuđa u cjelini.[…] 2.5. Sudac će zatražiti svoje izuzeće ako kod javnosti može stvoriti dojam kako nije u stanju odlučivati o predmetu nepristrasno, kao i kada to sam ocijeni.

4. INTEGRITET I DOLIČNO PONAŠANJE

Sudac se ponaša moralno, dostojanstveno i sukladno dignitetu funkcije koju obnaša. Primjena:

4.1. Sudac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i dragovoljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obnaša.[…] 4.5. Sudac neće dozvoliti da njegovi financijski interesi, kao i financijski interesi članova njegove uže obitelji, negativno utječu na dignitet funkcije koju obnaša. 4.6. Sudac neće dozvoliti da njegovi obiteljski, društveni i drugi odnosi nedolično utječu na obnašanje sudačke funkcije.

4.7. Sudac neće koristiti prestiž sudačke funkcije, niti dozvoljavati drugima da ga koriste u privatne interese. […]

59. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/05 i 45/10 - ZO Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

IV - ODLUČIVANJE O PRAVIMA I DUŽNOSTIMA NAMJEŠTENIKA

Članak 15.

O pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika iz radnog odnosa, na temelju ovog i drugih zakona i podzakonskih propisa, odlučuje rukovoditelj organa državne službe, osim kada je ovim Zakonom ili drugim propisima ustvrđeno da o nekom pitanju odlučuje drugi organ s tim što o pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika u općinskim i gradskim organima državne službe odlučuje općinski načelnik, odnosno gradonačelnik (u daljnjem tekstu: rukovoditelj organa državne službe).

Rješenjem se odlučuje o pravima, dužnostima i odgovornostima iz stavka 1. ovog članka.

Za donošenje i dostavljanje rješenja namješteniku primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku.

Članak 25. st. (1) Rukovoditelj organa državne službe odlučuje o prijamu namještenika u radni odnos sa liste kandidata koji ispunjavaju sve uvjete iz javnog oglasa.

60. Smjernice za sprječavanje sukoba interesa u pravosuđu (preuzeto sa www.pravosudje.ba)

E. NEPOTIZAM

Smjernice za postupanje

1. Postupanje u predmetima u kojima je član porodice nosioca pravosudne funkcije stranka ili ima finansijski interes.

1.1. Nosilac pravosudne funkcije treba dosljedno primjenjivati pravila o izuzeću u predmetima u kojima se član njegove porodice ili drugo blisko lice pojavljuje kao stranka.

Ovo uključuje i predmete u kojima se član porodice nosioca pravosudne funkcije pojavljuje kao oštećeni.

[…]

2. Zapošljavanje i angažman članova porodice nosioca pravosudne funkcije 2.1. Od nosioca pravosudne funkcije se očekuje da izbjegava nepotizam i bilo kakvo favoriziranje članova svoje porodice prilikom njihovog zapošljavanja.

2.2. Nosilac pravosudne funkcije ne bi trebao učestvovati u procedurama za zapošljavanje članova svoje porodice.

[…] 2.4. Prilikom odabira kandidata za zapošljavanje u pravosudnoj instituciji, nosilac pravosudne funkcije koji učestvuje u odlučivanju o kandidatima bi trebao naročito voditi računa o tome da eventualni izbor člana njegove ili člana porodice drugog nosioca pravosudne funkcije bude zasnovan na objektivnim kriterijima, kvalifikacijama kandidata, da bude transparentan i da ne dovodi u sumnju objektivnost procesa.

1 U smislu odredaba ovih smjernica pod članovima obitelji podrazumijevaju se srodnici nositelja pravosudne funkcije utvrđeni odredbama o izuzeću procesnih zakona.

2.5. Preporučuje se izbjegavanje zapošljavanja članova porodice nosioca pravosudne funkcije u istoj pravosudnoj instituciji.

[…]

4. Kako spriječiti nepotizam?

4.1. Nosilac pravosudne funkcije bi trebao voditi računa da njegova pozicija ne bude iskorištena za ostvarivanje koristi člana njegove porodice ili bliskih lica, posebno imajući u vidu percepciju javnosti o nepotizmu.

4.2. Nosilac pravosudne funkcije mora upoznati članove svoje porodice i domaćinstva sa etičkim principima obnašanja pravosudne dužnosti.

4.3. Korištenje dužnosti sudije/tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe predstavlja disciplinski prekršaj.

4.4. Propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa (uključujući i one razloge za izuzeće koje se odnose na postupanje u predmetima u kojima učestvuju članovi porodice) predstavlja disciplinski prekršaj.

4.5. U slučaju nedoumice o postupanju, nosilac pravosudne funkcije bi trebao zatražiti mišljenje Stalne komisije za sudijsku i tužilačku etiku, nezavisnost i nespojivost.

61. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 - ispravka, 7/13, 52/14 i 85/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 - ispravka, 7/13 i 52/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

Zaštita prava Sudovi štite prava i slobode zajamčene ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije i kantona i Zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost.

Sudovi u svome radu postupaju nepristrano, pravodobno i učinkovito.

UNUTARNJE USTROJSTVO SUDOVA

Članak 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za upravljanje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom.

Predsjednik predstavlja sud pred drugim organima i organizacijama.

Predsjednik suda svoje pojedine nadležnosti može prenijeti na suce ili službenike suda.

Predsjednik suda određuje suca koji će obnašati dužnost predsjednika suda u njegovu odsustvu.

VI.Dopustivost

62. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

63. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a)Dopustivost ratione materiae

64. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojemu apelantica osporava Odluku VSTV o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda broj 04-07-2-2371-1/2020 od 16. rujna 2020. godine i Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka

h) Pravila Ustavnog suda.

65. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

66. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

U odnosu na Odluku VSTV o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda od 16. rujna 2020. godine

67. Razmatrajući apelantičine navode kojima osporava Odluku VSTV o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda broj 04-07-2-2371-1-1/2020 od 16. rujna 2020. godine, Ustavni sud podsjeća da prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim odlukama odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelantice. Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 79/07 od 17. rujna 2009. godine, AP 766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP 1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

68. Ustavni sud zapaža da predmetnim apelacijama apelantica, između ostalog, osporava odluku kojom je odlučeno o imenovanju vršitelja dužnosti Općinskog suda. Iz stanja u spisu proizlazi da je ta odluka donesena nakon pravomoćno okončanog stegovnog postupka protiv apelantice u kojemu je apelantici izrečena stegovna mjera premještanje s mjesta predsjednice suda na mjesto sutkinje, te je utvrđeno da je apelantici prestao mandat predsjednice Općinskog suda. Dakle, odlukama donesenim u tom dijelu postupka raspravljene su sve okolnosti bitne osporene odluke kojom je VSTV odlučivalo o vršitelju dužnosti rukovoditelja Općinskog suda. Dakle, iz navedenoga proistječe da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

69. Ustavni sud, također, zaključuje da donošenje osporene odluke ni na koji način ne može pokrenuti pitanje kršenja načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na slobodu mišljenja iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. U odnosu na Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine

70. Razmatrajući apelantičine tvrdnje kojima osporava Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 037157 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine, koje je apelantica osporila u apelaciji broj AP 840/21, Ustavni sud je također imao u vidu praksu navedenu u točki 71. ove odluke, prema kojoj je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju osporenim rješenjem Suda BiH odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopuštenosti korištenog pravnog lijeka, tj. priziva Sudu BiH na temelju članka 60. st. 7. i 8. Zakona o VSTV. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim rješenjem Suda BiH nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje iz čega slijedi da je apelacija u ovome dijelu, u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

71. Ustavni sud, također, zaključuje da se osporenom odlukom ni na koji način ne pokreću pitanja kršenja načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na slobodu mišljenja iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

72. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b)Dopustivost u odnosu na odluke VSTV donesene u stegovnom postupku

73. Polazeći od toga da su apelacijama osporene odluke VSTV, a ne odluke nekog od redovitih sudova, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. svibnja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati.“ Ovu praksu Ustavni sud kontinuirano slijedi (vidi, inter alia, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-658/22 od 11. svibnja 2022. godine, točka 53).U svezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da će procesne odluke VSTV koje apelant osporava, uključujući i odluku VSTV o prestanku mandata, a donesene su tijekom trajanja stegovnog postupka, promatrati u kontekstu stegovnog postupka kao cjeline koji je okončan osporenom odlukom.

74. U konkretnom slučaju predmet osporavanja u apelacijskom postupku su konačne Odluka VSTV broj 04-07-7-1133-12/2020 i Odluka o prestanku mandata broj 04-07-2-2387-1/2020 od 16. rujna 2020. godine (kojim je apelantici izrečena stegovna mjera premještanja sa mjesta predsjednice Općinskog suda na mjesto suca Općinskog suda i kojom joj je prestao mandat predsjednice suda) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je konačne odluke VSTV koje su osporene u apelaciji broj AP 4090/20 primila 22. rujna 2020. godine, a apelacija u tom predmetu je podnesena 10. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

75. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

76. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

1. Pravo na pravično suđenje

77. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

78. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se tisak i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde. […]

79. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u stegovnom postupku protiv apelantice kao predsjednice Općinskog suda. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije sa aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. rujna 2010. godine, st. 36-39, i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4378/21 od 26. svibnja 2022. godine, stavak 48, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud će ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantičinih „građanskih prava“, koju pružaju članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

80. Iz sadržaja apelacijskih navoda proizlazi da apelantica smatra da su u okolnostima njenog slučaja prekršeni brojni aspekti prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

a)Pravo na nepristran sud

81. Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti apelantičine navode vezane za kršenje standarda nepristranosti suda. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju ovog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantičinog prava koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristranosti suda (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 719/18 od 19. veljače 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stavak 31).

82. Apelantica navode o nepristranosti temelji na odbijanju njenih zahtjeva za izuzeće članova stegovnih povjerenstava iz postupka odlučivanja o njenoj žalbi VSTV kao cjelini. Naime, apelantica osporava odluku predsjednika VSTV od 14. rujna 2020. godine kojom je odbijen njen zahtjev da se iz odlučivanja isključe članovi VSTV koji su bili članovi Prvostupanjskog i Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva.

83. Ustavni sud zapaža da se o sličnom pitanju već izjasnio u svojoj praksi. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 222/20 od 23. lipnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 90) istakao: „Ustavni sud ukazuje da odlučivanje VSTV kao cjeline, u skladu sa člankom 60. stavak (6) Zakona o VSTVBiH, predstavlja treći dodatni stupanj preispitivanja odluka u stegovnom postupku i mogućnost da žalbu, o kojoj je već odlučeno u drugostupanjskom postupku, ponovo razmatra ovo tijelo u punom sastavu, što je neuobičajeno u redovnim sudskim postupcima i što, samo po sebi, predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nositelja pravosudnih funkcija protiv kojih se vodi postupak. Stoga, postupanje VSTV, u sastavu koji je određen člankom 4. stavak (1) Zakona o VSTV BiH i u skladu sa člankom 60. stavak (6) nije suprotno načelima prava na pravično suđenje, odnosno pravu na nepristran sud, te, prema ocjeni Ustavnog suda, ne pokreće pitanje objektivne nepristranosti suda. U odnosu na članak 60. stavak (6) Zakona o VSTV, Ustavni sud je zauzeo stajalište da formulacija navedene odredbe isključuje zakonski pretpostavljenu objektivnu pristranost sudaca u situacijama kada u odlučivanju Vijeća kao cjeline sudjeluju i članovi prvostupanjskog i drugostupanjskog povjerenstva (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 3080/09 od 24. rujna 2014. godine, stavak 61, i broj AP 4005/16 od 6. prosinca 2018. godine, stavak 39, dostupne na www.ustavnisud.ba).“

84. Prema tome, Ustavni sud, polazeći od navedene prakse koja se u cijelosti može primijeniti u konkretnom slučaju, zapaža da način na koji je odlučeno o zahtjevu za izuzeće članova VSTV koji su odlučivali kao članovi stegovnih povjerenstava ne pokreće pitanje objektivne nepristranosti suda, te su stoga neutemeljene apelantičine tvrdnje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u segmentu prava na nepristran sud iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Načelo ravnopravnosti strana u postupku

85. Nadalje, apelantica ukazuje da joj je tijekom postupka povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer je odbijen njen prijedlog da se izvrši uvid u iskaze članova povjerenstva, te izjave saslušanih svjedoka u istražnom kaznenom postupku.

86. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe

– pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. svibnja 2002. godine, točka 24, i AP 3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, stavak 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, te istaknutim apelantičinim prigovorom, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da u konkretnom slučaju stegovno povjerenstvo nije prihvatilo dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je Prvostupanjsko povjerenstvo provelo dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni dokazi (koji po svom sadržaju nisu bili sporni), te je apelantica imala mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činila. Također, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je njen dokazni prijedlog za uvid u izjave navedenih svjedoka i čitanje zapisnika odbijen zbog toga što iskazi tih svjedoka nisu bili relevantni za utvrđivanje stegovnih prekršaja koji su apelantici stavljeni na teret, za što su povjerenstva dala jasno obrazloženje (kako je prikazano u toč. 10. i 27. ove odluke), a u kojemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ovo naročito kod sadržaja odredbe članka 81. stavak 2. ZPP, koja se shodno primjenjuje i u stegovnom postupku, a kojom je utvrđena mogućnost suda da odbije prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke.

87. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da apelantica nije ravnopravno tretirana u stegovnom postupku, pa Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelantice o povredi ovog segmenta prava na pravično suđenje. c)Proizvoljnost u odlučivanju

88. Apelantica dalje tvrdi da su u osporenim odlukama proizvoljno tumačene i primijenjene odredbe Zakona o namještenicima, Zakona o VSTV i Smjernica i Poslovnika VSTV koje se odnose na razloge za izuzeće, postupak izbora i utvrđivanja pristranosti, te postojanja sukoba interesa.

89. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala, [VV], brojevi 55391/13, 57728/13, 74041/13, § 178, 6. studenog 2018. godine, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

90. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, točka 78).

91. Ustavni sud naglašava da će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

92. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Prvostupanjskog i Drugostupanjskog povjerenstva, te odluke VSTV proizlazi da tijekom postupka nije bilo sporno da je apelantica postupajući u svojstvu predsjednice Općinskog suda, nakon provedene procedure za dva javna oglasa, iskoristila svoje diskrecijsko ovlaštenje na način da je u radni odnos primila dvije osobe koje su sinovi njenog brata, odnosno sa kojima se nalazi u srodstvu. U tom pogledu Ustavni sud najprije zapaža da su stegovna povjerenstva, razmatrajući apelantičine tvrdnje da u postupcima pred Odborom i pred Kantonalnim tužiteljstvom HNK nije utvrđeno postojanje nezakonitosti, dali jasno obrazloženje razlike između odgovornosti u stegovnom postupku, te prekršajne i kaznene odgovornosti. Zatim, razmatrajući apelantičine tvrdnje kojima osporava zaključke iz osporenih odluka da su navedenim radnjama počinjeni stegovni prekršaji iz članka 56. st. 1. i 7. Zakona o VSTV, Ustavni sud zapaža da su Prvostupanjsko i Drugostupanjsko povjerenstvo dali veoma detaljno i jasno obrazloženje pojmova stegovnih prekršaja „povreda načela nepristranosti“ i „propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“). Zatim, Ustavni sud zapaža da su stegovna povjerenstva i VSTV tumačenje navedene odredbe doveli u svezu sa postupanjem apelantice u konkretnim slučajevima, pri čemu su također jasno ukazali na odredbe Zakona o sudovima, Kodeksa i Smjernica kojima su također utvrđena pravila i načela ponašanja za nositelje pravosudnih dužnosti, a koja se odnose na nepristranost i obvezu izuzeća kada postoji sukob interesa i koji propisi nesumnjivo predstavljaju cjelinu pravnih izvora kojima je propisano postupanje u slučaju postojanja sukoba interesa. U takvim okolnostima Ustavni sud nije mogao zaključiti da nije bila propisana obveza izuzeća ili pojma nepristranosti, te da je apelantica, kako to proizlazi iz njenih tvrdnji, imala neograničeno diskrecijsko ovlaštenje da u svojstvu predsjednice suda za radna mjesta namještenika, za čije zapošljavanje nije predviđeno bilo kakvo testiranje, primi osobe sa kojima se nalazi u srodstvu. Naime, Ustavni sud zapaža da je diskrecijsko ovlaštenje apelantice kao rukovoditeljice pravosudne institucije upravo bilo ograničeno dužnošću nepristranog postupanja i obvezom izuzimanja u pitanjima u kojima postoji sukob interesa, što je propisano u članku 5. stavak 2. Zakona o sudovima, toč. 2.1. i 2.5. Kodeksa, te poglavljem Nepotizam u Smjernicama. Ustavni sud zapaža da se apelantičinim tvrdnjama (da u Smjernicama nije navedeno da nositelj pravosudne funkcije ne može učestvovati u procedurama za zapošljavanje članova svoje obitelji, da nije imala osnova tražiti svoje izuzeće jer njen izbor ni na koji način nije mogao stvoriti utisak da nije u stanju nepristrano odlučivati, te da ne može postojati stegovni prekršaj u smislu odredbe članka 56. Zakona o VSTV jer u postupcima provedenim po javnim oglasima nije postupala u funkciji i koristila se ovlastima suca, već je postupala u funkciji rukovoditelja organa državne službe) u suštini relativizira obveze apelantice iz navedenih pravnih akata. U tom pogledu Ustavni sud naročito zapaža da je u Kodeksu, kao obvezujućem aktu, u točki 2.5. jasno propisano da će sudac zatražiti svoje izuzeće ako kod javnosti može stvoriti dojam kako nije u stanju odlučivati o predmetu nepristrano, kao i kada to sam ocijeni, te da je u odredbi 4.5. Kodeksa kojom je navedeno da sudac neće dozvoliti da njegovi financijski interesi, kao i financijski interesi članova njegove uže obitelji negativno utječu na dignitet funkcije koju obnaša. Istovremeno, Ustavni sud zapaža da načelo nepristranosti i obveza izuzeća kod sukoba interesa predstavljaju temeljna načela vladavine prava i funkcioniranja pravosuđa u demokratskom društvu, a to je poznato svakom nositelju pravosudne dužnosti, a način njihovog djelovanja detaljnije razrađen i u Smjernicama. U takvim okolnostima nisu utemeljene apelantičine tvrdnje da je bilo neophodno detaljnije zakonsko propisivanje tih načela obzirom da do kršenja načela nepristranosti može doći u različitim činjeničnim okolnostima, koje nije moguće unaprijed utvrditi. Prema tome, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost u navedenim zaključcima ne ukazuju tvrdnje apelantice kojima daje vlastito tumačenje načela nepristranosti i obveze izuzeća u takvim okolnostima zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji utemeljenje za apelantičine tvrdnje o proizvoljnosti prilikom utvrđivanja njene odgovornosti za počinjenje stegovnih prekršaja iz članka 56. st. 1. i 7. Zakona o

VSTV.

93. Također, Ustavni sud zapaža da su stegovna povjerenstva i VSTV, prilikom donošenja odluke o stegovnoj mjeri, imali u vidu odredbu članka 59. Zakona o VSTV kojom je jasno propisano prilikom donošenja odluke o tome koja će se stegovna mjera iz članka 58. Zakona o VSTV izreći sucu ili tužitelju za utvrđeni stegovni prekršaj iz članka 56. Zakona o VSTV. U tom kontekstu Ustavni sud uočava da su stegovna povjerenstva i VSTV dali jasno obrazloženje apelantičinih tvrdnji kojima je osporavala uzimanje u obzir činjenice da je ranije odgovarala za stegovni prekršaj, te su dali detaljno obrazloženje zbog čega se apelantici nije mogla izreći blaža stegovna mjera. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, prilikom donošenja odluke o stegovnoj mjeri, stegovna povjerenstva i VSTV nisu postupali arbitrarno, nego su se rukovodili zakonom i načelima iz članka 59. Zakona o VSTV, te su za svoje odluke dali valjano obrazloženje.

94. Stoga, imajući u vidu obrazloženja stegovnih povjerenstava o postojanju odgovornosti apelantice za počinjene prekršaje i odluku o visini sankcije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci povjerenstava i VSTV proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta relevantnih odredaba zamijenio te zaključke, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

d) Pravo na obrazloženu odluku

95. U odnosu na navode iz apelacije da Drugostupanjsko povjerenstvo nije odgovorilo na sve žalbene navode koje apelantica također dovodi u svezu sa tvrdnjama o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi u suštini odnose na pravo na obrazloženu presudu kao segmentu prava na pravično suđenje.

96. U tom pogledu Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Drugostupanjsko povjerenstvo, suprotno navodima apelacije, u drugostupanjskoj odluci odgovorilo na one žalbene navode koje je ocijenilo relevantnim za odluku i koji su bili od odlučnog značaja, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neutemeljenim. Konačno, apelantica identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredaba na koje su se stegovna povjerenstva pozvala ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio. Stoga, Ustavni sud zapaža da su neutemeljeni i navodi o povredi prava na obrazloženu odluku.

97. Prema tome, imajući u vidu zaključke o pojedinačnim segmentima prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Nediskriminacija

98. Glede tvrdnji apelantice da je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, koje apelantica, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u izboru sankcije u odnosu na druge nositelje pravosudnih funkcija.

99. Ustavni sud zapaža da je apelantica u prilog tvrdnjama o povredi prava na nediskriminaciju navela da su stegovna povjerenstva i VSTV za teže i ozbiljnije stegovne prekršaje, s dalekosežnijim štetnim posljedicama, drugim nositeljima pravosudne dužnosti izricali blaže mjere počev od javnih opomena pa do smanjenja plaće, što potvrđuje diskriminatoran odnos prema apelantici u konkretnoj pravnoj stvari. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da ti navodi sami po sebi ne upućuju da je apelantica u okolnostima konkretnog slučaja na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na druge nositelje pravosudnih funkcija za koje je također utvrđena stegovna odgovornost. Ovo naročito zbog toga što je u osporenim odlukama jasno navedeno da je riječ o prvom takvom slučaju, da izbor stegovne mjere ovisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, te su u konkretnom slučaju navedeni razlozi zbog čega apelantici nije moguće izreći blažu stegovnu mjeru. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila argumente i dokaze koji bi sa sigurnošću upućivali na to da se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i drugi nositelji pravosudnih dužnosti kojima su bile izrečene stegovne mjere u drugim postupcima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije.

100. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

3. Pravo na učinkovit pravni lijek

101. Razmatrajući apelantičine tvrdnje da je prekršeno i njeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, koje apelantica dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđene prave lijekove, žalbu protiv prvostupanjske i drugostupanjske odluke, koje je Drugostupanjsko povjerenstvo, odnosno VSTV razmatralo. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.

4. Ostali navodi

102. U odnosu na navode o povredi načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

8. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije detaljnije obrazlagala razloge o povredi navedenih prava. U tom pogledu Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je Ustavni sud razmotrio razmatrajući navode o povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede navedenih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju tih prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

103. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Ustavni sud nije mogao zaključiti da je došlo do povrede apelantičinog prava na nepristranost suda, načela ravnopravnosti strana u postupku i prava na obrazloženu odluku. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi postojanje proizvoljnosti u odlučivanju jer je tijekom postupka nesumnjivo utvrđena apelantičina stegovna odgovornost za prekršaje iz člana 56. toč. 1. i 7. Zakona o VSTV i izrečena je odgovarajuća stegovna mjera, za što su nadležna stegovna tijela VSTV dala dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja.

104. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer apelantica nije ponudila bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretirana u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelantica osporava.

105. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantica imala mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristila podnošenjem zakonom propisanih pravnih lijekova, koje je Drugostupanjsko povjerenstvo i VSTV razmotrilo i dalo jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka kakve je apelantica očekivala per se ne vodi kršenju ovog prava.

106. Naposljetku, Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije i članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, jer apelantica navode o kršenju ovih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

107. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

108. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić