Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3578/20 (F. J.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3578/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3578/20, rješavajući apelaciju Faruka Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Jašarevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026574 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Faruk Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj S1 3 P 026574 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine. Apelant osporava i Presudu Suda BiH broj S1 3 P 026574 17 P od 23. januara 2019. godine i Presudu Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 026574 20 Gž 2 od 24. aprila 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je 3. juna 2020. godine podnio apelaciju protiv Presude drugostepenog vijeća broj S1 3 P 026574 20 Gž 2 od 24. aprila 2020. godine koja je registrirana pod brojem AP 1892/20. U vezi s tim, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1892/20 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1892/20 od 23. juna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio navedenu apelaciju kao preuranjenu jer je u vrijeme podnošenja apelacije postupak po reviziji protiv te presude bio u toku pred revizijskim vijećem Suda BiH.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Vanjskotrgovinske komore BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore 31. januara 2022. godine.
5. Apelantu su 20. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Suda BiH i tužene na eventualno izjašnjenje.
6. Apelant je 27. aprila 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 026574 17 P od 23. januara 2019. godine (koja je potvrđena Presudom Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 026574 19 Gž 2 od 24. aprila 2020. godine i protiv koje je odbijena revizija Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 026574 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine) djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, i to u dijelu kojim je tražio da sud naloži tuženoj da mu isplati plaće koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara u iznosu od 7.405,57 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu uplati sve poreze i doprinose kod nadležnih fondova na utvrđenu plaću. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tužena isplati plaće i naknade uz plaću koje bi apelant ostvario na ranije spomenutoj poziciji u određenom dužem periodu u iznosu od 91.232,63 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje odluke Upravnog odbora tužene od 14. decembra 2016. godine (broj preciziran u presudi), a kojom je utvrđen prestanak važenja odluke o apelantovom imenovanju za generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine zbog isteka mandata apelantu sa danom 30. junom 2014. godine tako da se odluka o imenovanju generalnog sekretara od 26. januara 2011. godine i ugovor o radu (broj preciziran u presudi) koji je zaključen 3. februara 2011. godine između tužene i apelanta održavaju na snazi. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je traženo poništenje odluke Upravnog odbora tužene o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene od 14. decembra 2016. godine za jedno radno mjesto u Sektoru za makroekonomski sistem – stručni saradnik za makroekonomski sistem (u daljnjem tekstu: ponuđeno radno mjesto) radi reguliranja apelantovog radnopravnog statusa i njegovog raspoređivanja na ponuđeno radno mjesto. Presudom je odbijen apelantov zahtjev kojim je traženo poništenje ponude izmijenjenog ugovora o radu (broj preciziran u presudi) od 14. decembra 2016. godine na ponuđeno radno mjesto zbog odluke Upravnog odbora tužene od 14. decembra 2016. godine kojom je apelantu utvrđen prestanak mandata na poziciji generalnog sekretara tužene, odnosno otkazan ugovor o radu od 3. februara 2011. godine na radnom mjestu generalni sekretar tužene. Odbijen je i zahtjev kojim je traženo poništenje odluke o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tužene na neodređeno vrijeme, i to na poziciji generalnog sekretara, i da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak koji je okončan odlukom o njegovom razrješenju s navedene pozicije. Nadalje, utvrđeno je da je Presudom tog suda broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine odlučeno da se sve odluke kojima je odlučeno o apelantovom radnopravnom statusu poništavaju i obavezuje tužena da apelanta vrati na posao, da se nalaže tuženoj da isplati sva novčana potraživanja apelantu koja su mu dosuđena pravosnažnim i izvršnim presudama. Utvrđeno je i da je Upravni odbor tužene smatrao neprovodivim dio presude kojim se traži vraćanje apelanta na poziciju generalnog sekretara tužene. Navedeno je da je utvrđeno da je tužena u okviru paricionog roka ispunila sve dospjele novčane obaveze u odnosu na apelanta, ali da nije vratila apelanta na radno mjesto generalnog sekretara. Utvrđeno je i da je apelant 14. oktobra 2016. godine podnio prijedlog za određivanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje obaveze po navedenoj pravosnažnoj i izvršnoj presudi Suda BiH i tražio izricanje sudskih penala radi ispunjena nenovčane obaveze vraćanja zaposlenika na rad. Utvrđeno je da, međutim, apelant nije u roku od 30 dana podnio prijedlog za povrat na posao, te da je Upravni odbor tužene donio odluku od 14. decembra 2016. godine kojom se utvrđuje prestanak važenja odluke o apelantovom imenovanju za generalnog sekretara tužene zbog isteka mandata sa 30. junom 2014. godine. Navedeno je i da je utvrđeno da je tužena istakla da se radi reguliranja radnopravnog statusa apelanta, a s ciljem izvršenja navedene presude Suda BiH od 24. maja 2016. godine, sistematizacija radnih mjesta tužene proširuje za ponuđeno radno mjesto, nakon čega je apelantu na potpisivanje dostavljen izmijenjeni ugovor o radu, koji apelant nije potpisao.
9. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je odredbama člana 209. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH propisan način izvršenja radi povrata zaposlenika na posao, i to na način da se izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je dužniku naloženo da povjerioca vrati na posao provodi primjenom odgovarajućih odredbi ovog zakona, a prema odredbi člana 210. istog zakona prijedlog za izvršenje iz člana 209. može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese. Prema mišljenju Suda BiH, propuštanjem citiranog zakonskog roka od 30 dana za podnošenje prijedloga za izvršenje za vraćanje u radni odnos apelant je izgubio pravo da putem suda traži vraćanje na posao, kao i ostala prava po osnovu radnog odnosa nakon isteka navedenog zakonskog roka. Obrazloženo je da je gubitkom navedenog prava, nakon 13. novembra 2016. godine, da sudskim putem traži vraćanje na posao apelant izgubio i pravo da traži poništenje svih odluka koje je naveo u tužbenom zahtjevu jer je izgubio i status zaposlenika.
10. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu drugostepenom vijeću Suda BiH, koje je Presudom broj S1 3 P 026574 19 Gž od 11. juna 2019. godine žalbu tužene djelimično uvažilo i preinačilo prvostepenu presudu na način preciziran u toj presudi.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju revizijskom vijeću Suda BiH, koje je Presudom broj S1 3 P 026574 19 Rev od 19. decembra 2019. godine reviziju djelimično uvažilo i drugostepenu presudu preinačilo na način da je presuda djelimično ukinuta u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i potvrđena prvostepena presuda, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u spornom dijelu nižestepena presuda ukinuta jer je primijenjeno materijalno pravo na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, i to vezano za pitanje u kojem je radnopravnom statusu apelant bio kod tužene u vrijeme donošenja spornih, naprijed navedenih odluka tužene.
12. U ponovnom postupku drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 026574 20 Gž 2 od 24. aprila 2020. godine kojom je apelantovu žalbu odbilo i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda i revizijskog suda kojim je predmet u konkretnom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak, te istaknuto da je nesporno da je apelant propuštanjem roka za podnošenje prijedloga za povrat na posao dospio u status bivšeg zaposlenika tužene koji više nije imao mogućnost da traži vraćanje na posao. Drugostepeno vijeće je istaklo da je pri tome sasvim irelevantno što je tužena isplatila apelantu sve novčano potraživanje koje mu je u sudskom postupku dosuđeno jer je to učinjeno do isteka zakonom propisanog roka, kada je tužena i obavijestila apelanta da je zbog propuštanja roka i gubitka statusa zaposlenika presuda u dijelu u kojem je naloženo njegovo vraćanje na posao postala neprovodiva. Drugostepeno vijeće je istaklo da je apelant gubitkom statusa zaposlenika izgubio i pravo da traži poništenje spornih odluka tužene. Drugostepeno vijeće je obrazložilo da se navedeni zaključci odnose i na gubljenje prava za osporavanje akta o sistematizaciji jer ne samo da zaposlenik nema pravo osporavati opći akt poslodavca već je u konkretnom slučaju, kako je već rečeno, apelant izgubio i status zaposlenika tužene pa svakako nije imao pravo osporavati navedeni akt tužene. Obrazloženo je da je ovakav stav zauzelo i revizijsko vijeće u svojoj odluci kojom je dio predmeta vratio tom sudu na ponovni postupak, a koji rezultira donošenjem konkretne presude. Drugostepeno vijeće je navelo da činjenica da je tužena nakon svih navedenih događaja ponudila apelantu zaključenje ugovora o radu koje apelant nije prihvatio govori samo, prema mišljenju tog suda, o dobroj volji tužene koja je i pored svega bila spremna izaći u susret apelantu i ponuditi mu novo radno mjesto, pri čemu se, kako je obrazložio taj sud, radi o nespretnoj formulaciji tužene s obzirom na to da se ne radi o izmijenjenom ugovoru o radu, već o novom ugovoru. Navedeno je da taj sud prihvata i obrazloženje prvostepenog suda vezano za odbijanje tvrdnji tužene da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je, prema mišljenju drugostepenog vijeća, nesporno da se u ovim slučajevima ne radi o identitetu tužbenih zahtjeva s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o pitanju neprovođenja pravosnažne presude za koju tužena tvrdi da je istovjetna konkretnom predmetu.
13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju revizijskom vijeću Suda BiH, koje je Presudom broj S1 3 P 026574 20 Rev 2 od 12. augusta 2020. godine reviziju odbilo, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da je i to vijeće mišljenja da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Revizijsko vijeće je obrazložilo da je postupajući po uputi iz revizijske presude prema kojoj je od odlučnog značaja utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja apelantovog radnopravnog statusa u vrijeme donošenja pobijanih odluka tužene, drugostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant propustivši da traži izvršenje ranijih presuda odnosno vraćanje na rad, nastupanjem prekluzije, izgubio radnopravni status i prije donošenja pobijanih odluka tužene, slijedom čega je, i prema zaključku revizijskog vijeća, zahtjev za poništenje pobijanih odluka trebalo odbiti kao neosnovan.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i neadekvatno obrazloženim presudama. U opširnoj apelaciji apelant detaljno interpretira hronologiju postupaka koju je vodio vezano za navedeno pitanje, sadržaje odluka donesenih u tim postupcima te komentira te odluke. Apelant navodi da redovni sudovi u konkretnom postupku nisu odgovorili na dva ključna pitanja, a to je njegov radnopravni status na dan 14. decembra 2016. godine i retroaktivno dejstvo odluke tužene o ponudi novog radnog mjesta. Ističe da je nesporno na navedeni dan bio radnik tužene i da su njegov ugovor o radu i postavljanju na funkciju na neodređeno vrijeme tada vrijedili te da žalbeno vijeće u novom postupku nije uopće provodilo nove dokaze niti je uopće zakazana glavna rasprava, čime apelantu nije data mogućnost da iznese bilo kakve nove navode. Apelant navodi i da su vijeća Suda BiH očito korumpirana i da je zbog takvog njihovog postupanja ostao uskraćen za svoja prava, kao i da je u izvršnom postupku odlučivalo vijeće iz Apelacijskog, a ne Upravnog odjela. Smatra da je ovakvo postupanje u normalnim državama nezamislivo, te ističe da su vijeća Suda BiH izmislila dobru volju i samilost tužene jer je nemoguće da se u državnoj instituciji može nekome ponuditi radno mjesto bez javnog oglašavanja. Smatra i da se zaključak redovnih sudova da je radnopravni status prestao 13. novembra 2019. godine nastupanjem prekluzije baziran isključivo na izmišljanju volje tužene koja uopće nije sadržana u materijalnim ispravama, čak je suprotna svemu iskazanom u njima. Navodi i da od dana kada je donesena odluka o njegovom postavljanju na poziciju generalnog sekretara tužene pa da donošenja revizijske odluke Suda BiH u konkretnom predmetu niti jedan zarez u Zakonu o vanjskotrgovinskoj komori BiH nije izmijenjen, a tako je i s drugim općim aktima vezanim za rad tužene. Apelant navodi da odluka revizijskog vijeća ne sadrži bilo kakve razloge za njeno donošenje, što je dovelo do pravne nesigurnosti, a što je suprotno standardima Evropske konvencije. Također, navodi da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 2907/17 od 11. juna 2019. godine potvrdio pravosnažno rješenje Suda BiH broj S1 3 I 018901 15 FŽ od 3. novembra 2015. godine, koje je doneseno po prijedlogu M. Č. i kojim je istom dužniku tuženoj iz konkretnog predmeta određen naknadni primjereni rok od osam dana za izvršenje nenovčane obaveze vraćanja na posao i određeni su sudski penali za svaki dan zakašnjenja izvršenja obaveze u naknadnom primjerenom roku, a što je suprotno odlukama u njegovom predmetu.
II.Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da su vijeća tog suda dala odgovore na sva pokrenuta pitanja.
16. Tužena je u opširnom odgovoru navela hronologiju postupka i sadržaje osporenih presuda, te istakla da predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo iste razloge i argumente koje je istakao i u apelaciji.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/93) relevantne odredbe glase:
Način provođenja izvršenja Član 209.
Izvršenje na osnovu izvršne isprave, kojom je dužniku naloženo da povjeri oca vrati na rad, odnosno u službu, provodi se primjenom odgovarajućih odredbi ovog zakona.
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 210.
Prijedlog za izvršenje iz člana 209. ovog zakona može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese.
19. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 75/12 – odluka Ustavnog suda BiH, 58/13, 94/16 i 34/21) relevantne odredbe glase: Član 184. st. 1. i 2.
(1) Drugostepeno vijeće odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeno vijeće zakazaće raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred ovim vijećem utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim vijećem.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 026574 20 Rev 2 od 12. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se predmet konkretnog postupka odnosio na apelantova prava koja su vezana za radnopravni status, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
28. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uključujući i revizijsko vijeće, suprotno apelantovim navodima dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka i da su se pri tom pozvali na relevantne zakonske propise. Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev usvojen na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke i da je nesporno da apelant za dio pravosnažne presude kojom je tuženoj naloženo da ga vrati na posao nije postupio shodno odredbama člana 210. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH s obzirom na to da ga tužena nije dobrovoljno vratila na posao. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 210. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH jasno propisan rok od 30 dana u kojem se mora pokrenuti izvršni postupak za ostvarivanja prava stečenih pravosnažnom sudskom presudom, a koji teče od dana stjecanja prava. Dakle, radi se o prekluzivnom, zakonskom roku, čijim se propuštanjem gubi samo pravo zahtijevati, u ovom slučaju, izvršenje pravosnažne presude u dijelu u kojem nije izvršena. Navedeni rok, s obzirom na svoju prirodu, nije moguće mijenjati ni produžavati niti skraćivati, a činjenica da postoji mogućnost da se sudskim putem može tražiti da se tuženom, odnosno obavezanom na nenovčanu činidbu omogući da u naknadnom roku ispuni svoju obavezu, ne znači da se takav zahtjev može podnijeti van navedenog roka od 30 dana. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2907/17 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2907/17 od 11. juna 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo stoga jer je u tom predmetu apelant (koji je također bio zaposlenik tužene) u navedenom zakonskom roku do 30 dana tražio izvršenje presude kojom je stekao pravo, kao i davanje naknadnog roka tuženoj za izvršenje, imajući pri tom pravosnažno rješenje o izvršenju, za razliku od apelanta u konkretnom predmetu koji je taj rok propustio.
31. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali obrazloženje o tome u kakvom se radnopravnom statusu apelant nalazio na dan 14. decembra 2019. godine, koje je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke i koje Ustavni sud na ovom mjestu neće ponavljati, kao i obrazloženje u pogledu dejstva odluka tužene koje su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da su navedena pitanja gubitka apelantovog radnopravnog statusa i nemogućnost da apelant zbog toga osporava akte tužene neraskidivo vezana za propuštanje roka za podnošenje prijedloga za izvršenje pravosnažne presude, a koji je, kako je već rečeno, apelant nesporno propustio i koji propust se ne može staviti na teret redovnim sudovima. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 184. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH kojim je propisano da Sud BiH u parničnom postupku po žalbi odlučuje u vijeću ili na glavnoj raspravi, a da se glavna rasprava zakazuje i provodi, suprotno apelantovim navodima, samo kada taj sud smatra da je potrebno ponovno provesti dokaze. Kako u konkretnom slučaju Sud BiH nije smatrao da je potrebno zakazivanje nove rasprave, to nije postojala ni obaveza za njeno zakazivanje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant tvrdnje o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je apelant propuštanjem da u prekluzivnom roku od 30 dana iz člana 210. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH zatraži izvršenje pravosnažne presude u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da ga vrati na posao, čime je izgubio radnopravni status kod tužene i pravo da osporava opće akte tužene, što se ne može staviti na teret redovnim sudovima.
35. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić