Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1145/22 (V. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Predmeti (1)
AP-1145/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1145/22, rješavajući apelaciju Vlatka Blaževića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlatka Blaževića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041197 22 Kv 2 od 24. marta 2022. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Vlatka Blaževića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041197 22 Kv 2 od 24. marta 2022. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlatko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041197 22 Kv 2 od 24. marta 2022. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 4. aprila 2022. godine, apelant je 7. aprila 2022. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 21. aprila 2022. godine. Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor. Dostavljeni odgovor je poslat na izjašnjenje apelantovom punomoćniku 25. aprila 2022. godine, ali se apelantov punomoćnik nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041197 22 Krn 8 od 18. marta 2022. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva od 18. marta 2022. godine te je apelantu i ostalim osumnjičenim (još tri lica) određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH i zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Pritvor je određen u trajanju od najduže mjesec dana, počev od 17. marta do 17. aprila 2022. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora detaljno elaboriralo dokaze iz kojih postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni u periodu od 2019. godine do 17. marta 2022. godine bili dio grupe za organizirani kriminal (u daljnjem tekstu: grupa) u smislu člana 1. stav 22. KZBiH. Navedeno je da je grupa organizirana radi kontinuiranog stjecanja materijalne koristi, radi prethodno planirane i dogovorene nabavke opojnih droga „Cannabis sativa“ i „kokain“, prevoza ili prenosa te droge s teritorije Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine, skladištenja i prodaje opojne droge u Bosni i Hercegovini, te njenog daljeg transporta i prodaje u zemljama Evropske unije. Zatim, da je svaki od pripadnika grupe imao podijeljene uloge i unaprijed određene zadatke, dok su u radnjama izvršenja krivičnih djela nužno bili međusobno povezani, te povezani s pripadnicima drugih grupa za organizirani kriminal koje su s istim ciljem djelovale na teritoriji Bosne Hercegovine. Navedeno je i da su se pripadnici grupe u neposrednim ili posrednim kontaktima putem telefonskih aparata, tzv. „Kripta“, koristili posebnom zaštićenom aplikacijom „Sky“, pri kojoj je svaki od pripadnika imao svoj nadimak, da su tim putem dogovarali dalje transporte opojne droge, količinu, cijenu i njenu prodaju na teritoriji Bosne i Hercegovine i Evropske unije. U prijedlogu su zatim precizno i detaljno navedene pojedinačne radnje izvršenja krivičnih djela koja su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljene na teret (za apelanta opisane četiri radnje na str. 4. i 5. rješenja). U prijedlogu su zatim navedeni posebni razlozi propisani članom 132. stav. 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih se traži određivanje pritvora (strana 7). Navedeno je i da je Tužilaštvo predložilo da se dostavljeni dokazi kao Aneks A (samo za Sud BiH) ne dostavljaju odbranama jer bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga.
7. U nastavku je na str. od 8. do 11. navedeno izjašnjenje stranaka i njihovih branilaca. Tužilac Tužilaštva je istakao da je Tužilaštvo u prijedlogu opisalo proceduralni kontekst istrage i radnje koje su prethodile naredbi o provođenju istrage, sve radnje dokazivanja u toku istrage, kao i sve radnje koje se trebaju provesti kako bi se okončala istraga. Tužilac je posebno istakao da dokazi nisu dostavljeni odbrani, ali da su u prijedlogu interpretirani na način da se ne može ugroziti cilj istrage, a da odbrana može na dovoljan način biti obaviještena o postojanju osnovane sumnje kako se ne bi ugrozilo pravo na odbranu.
8. Cijeneći da je u okolnostima konkretnog slučaja prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim osnovan, sudija za prethodni postupak je naveo sljedeće: postojanje osnovane sumnje u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) faktičko je pitanje i mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na konkretno osumnjičeno lice; član 20. tačka l. ZKPBiH propisuje da osnovana sumnja predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je počinjeno krivično djelo; u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djelovali kao grupa i vršili krivična djela na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) i drugih zemalja Evropske unije. Analizom dostavljenog dokaznog materijala, Sud BiH je utvrdio da se radi o grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu, na čijem čelu se nalazi D. Đ., kao i da je svaki od pripadnika grupe, među kojim su apelant i ostali osumnjičeni, imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prevozu opojne droge, što je detaljno navedeno u nastavku obrazloženja. U rješenju su na strani 12. u fusnoti 5. taksativno navedeni dokazi Tužilaštva s brojevima i datumima (izvještaji MUPRS, službene zabilješke, informacije, izvještaji o „Sky“ ecc MUPRS). Iako je Tužilaštvo u prijedlogu navelo pojedine tačke koje se osumnjičenim stavljaju na teret, kako je Sud BiH dalje istakao, zbog njihove obimnosti, kao i dokaznog materijala koji potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni u tim događajima i učestvovali, te počinili krivično-pravne radnje, sud se nije detaljno osvrtao na svaku pojedinačnu tačku prijedloga posebno, nego je obrazložio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni djelovali kao grupa, s unaprijed planiranim ulogama i zadacima; da su, kako se osnovano sumnja, vršili nabavku, prenos i prodaju opojne droge u periodu kako je navedeno u prijedlogu, nalazeći da je takav način obrazlaganja osnovane sumnje i ocjene dostavljenih dokaza dovoljan za ovu fazu postupka.
9. Naime, kako je u rješenju navedeno, iz komunikacija između osumnjičenih B. R. i Ž. J. proizlazi da su u periodu od 27. decembra 2019. do 8. marta 2021. godine komunicirali u vezi s prodajom opojne droge „Cannabis“, i to u većim količinama od 10 do 20 kilograma. Iz sadržaja ostvarenih komunikacija proizlazi da osumnjičeni Ž. J. saopćava osumnjičenom B. R. da se kod njega nalazi opojna droga koju će NN lice preuzeti, te ga pita može li određenu količinu opojne droge dati „Orlu“, za koje lice je utvrđeno da se radi o apelantu. Sud BiH je utvrdio da iz sadržaja aplikacije „Sky“ osumnjičenih proizlazi da su se oni od 2019. godine kontinuirano bavili transportom opojnih droga „kokain“ i „Canabis“ sa teritorije Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih zemalja, te da je ulogu D. G., koju je imao u ovoj grupi, a koja se ticala koordinacije angažmana drugih pripadnika grupe, nakon njegovog lišenja slobode, preuzeo osumnjičeni B. R., a da je osumnjičeni Ž. J. preuzeo ulogu preuzimanja opojne droge u većim količinama i njenog daljnjeg transporta, tačnije da gotovo svi prometi opojne droge iz Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine idu preko ovog pripadnika koji je dalje distribuira ostalim pripadnicima grupe.
10. Kada su u pitanju uloga i aktivnosti apelanta, koji je bio čovjek od povjerenja osumnjičenom B. R., Sud BiH je, nakon analize presretnutih razgovora iz aplikacije „Sky“, utvrdio da osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni u periodu 2020. godine međusobno dogovarali pakovanje i prodaju opojne droge marihuane, na način da osumnjičeni D. G. koordinira krijumčarenje opojne droge, angažirajući lice koje će izvršiti prevoz opojne droge u navedeni grad, kako bi je predao apelantu, koji ju je preuzeo poslao fotografiju (opojne droge.) Iz ove aplikacije proizlazi da je apelant 22. juna 2020. godine prevezao 180 kg opojne droge „Cannabis” iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, u čijoj je pratnji bilo lice M. L. Apelantova uloga je potkrijepljena ne samo porukama nego i fotozapisima i audiozapisima koji su dostavljenu Sudu BiH uz prijedlog (dokazi taksativno navedeni u fusnoti na strani 15. rješenja). Iz rezultata posebnih istražnih radnji proizlaze neposredni susreti osumnjičenog B. R. i apelanta 28. decembra 2021. godine na području Pala, kojom prilikom dogovaraju da od osumnjičenog Ž. J. uzmu vozilo Range Rover, kako bi predmetno vozilo predali licu zvanom „Samuraj“ u zamjenu za „robu“ čija je vrijednost oko „40 000“. Navedeno je potkrijepljeno i iskazom saslušanog svjedoka čiji je identitet poznat Sudu BiH.
11. U nastavku rješenja je istaknuto da iz svega navedenog proizlazi da postoji osnovana sumnja da osumnjičeni već duži niz godina imaju dobro organiziranu grupu za vršenje neovlaštenog prometa opojnih droga, da svaki od članova grupe ima određen zadatak koji izvršava u skladu s nalogom nekog od organizatora grupe. Slijedom navedenog, Sud BiH je utvrdio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili opisane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od strane određenog lica u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude.
12. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH je navedeno: cijenjene su činjenice subjektivne prirode koje postoje kod svih osumnjičenih u vezi s objektivnim okolnostima konkretnog slučaja koje proizlaze iz prezentiranih dokaza i ispunjavaju standard drugih okolnosti i kao takve opravdavaju određivanje najstrože mjere osiguranja prisustva osumnjičenih; na strani apelanta je, osim toga, cijenjena činjenica dvojnog državljanstva Bosne i Hercegovine i Hrvatske u vezi s mogućnošću prebacivanja u bilo koju drugu državu Evropske unije (nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica Evropske unije). Ukazano je da Bosna i Hercegovina sa Hrvatskom ima zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali do sada uspostavljeni standardi u pogledu izručenja vlastitih državljana nisu dovoljna garancija da osumnjičeni neće pobjeći i na taj način dovesti do opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Pri tome je Sud BiH uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje ovog krivičnog postupka, čime bi i sami osumnjičeni bili lišeni prava na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na okončanje krivičnog postupka u razumnom roku, čime bi pravna nesigurnost u odnosu na navedena lica bila neopravdano produžena. Okolnost posjedovanja državljanstva Hrvatske u odnosu na apelanta Sud BiH je doveo u vezu i s činjenicom da bi se apelant vrlo lako mogao prebaciti u bilo koju drugu državu Evropske unije s obzirom na nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica Evropske unije, a posebno imajući u vidu da se osnovano sumnja da su oni vršenjem krivičnih djela pribavili značajnu imovinsku korist, a što sve zajedno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na mogućnost nesmetanog boravka i egzistencije osumnjičenih van svojih matičnih država, odnosno Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Uz naprijed prihvaćene činjenice, Sud BiH je kao značajnu okolnost prihvatio i postojanje nespornih međunarodnih kontakata osumnjičenih uspostavljenih činjenjem predmetnog krivičnog djela za koje su osnovano sumnjivi. Činjenica da se osumnjičenim na teret stavlja počinjenje krivičnog djela, čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, ukazuje na to da oni očigledno imaju i kontakte u inozemstvu, a koja okolnost je, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti, snagu dokaza koji potkrepljuju prijedlog, odnosno činjenicu da su svi osumnjičeni sada svjesni svog procesnopravnog položaja te bi, u namjeri da onemoguće uspješno okončanje ovog krivičnog postupka, boravak na slobodi mogli iskoristiti za bjekstvo, na koji način bi postali nedostupni organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Prikupljeni dokazi koji se odnose na način izvršenja predmetnog krivičnog djela očigledno ukazuju i na saznanja osumnjičenih, ali i drugih članova grupe, u pogledu mjesta ilegalnih prelazaka međudržavne granice, te mogućnostima izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da su osumnjičeni, kako je to u prijedlogu detaljno opisano i za šta su osnovano sumnjivi, u više navrata kontinuirano uspijevali preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge, izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole. Sud BiH je posebno ukazao da u konkretnom slučaju prihvaća da iskustvo osumnjičenih koje su stekli vršeći inkriminirane radnje ukazuje na opasnost da bi se oni mogli sakriti i na teritoriji BiH. Sve navedeno ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
13. U nastavku je ocijenjeno da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni i uvjeti iz odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jer postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike i prikrivače, odnosno uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak. Nasuprot navodima odbrana, Sud BiH je istakao da nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike, odnosno pokušao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak. Postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja, zasnovane na relevantnim okolnostima, kakve u konkretnom slučaju postoje, dovoljni su da se izvede zaključak da će, u slučaju da se osumnjičeni nađu na slobodi, doći do takvog zabranjenog utjecaja. U vezi s tim, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim osumnjičenih učestvovala i druga, za sada neidentificirana lica, i to veći broj lica, koja se nalaze na slobodi i čiji je identitet u ovoj fazi krivičnog postupka poznat samo osumnjičenim, koji bi boravkom na slobodi, zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim licima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljeg toka istrage, zatim onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništenja i sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak. U pogledu ovog pritvorskog razloga, Sud BiH je prihvatio tvrdnju Tužilaštva da ova grupa tokom međusobne komunikacije još od 2019. godine koristi telefonske tzv. „Kripta“ aparate na kojim se nalazi aplikacija „Sky“, a otvaranja tih aparata je moguće samo ukucavanjem koda koji je poznat isključivo korisniku. Također, upotrijebljena aplikacija na ovim telefonskim aparatima omogućava „samouništenje“ (brisanje i nestanak svih sadržaja telefonskog imenika i obavljenih komunikacija.) Opisano svakako predstavlja činjenicu da su apelant i osumnjičeni Ž. J. i B. R., te drugi njima poznati pripadnici u organizaciji i djelovanju grupe, upotrebom opisanih aparata i aplikacije već preduzeli radnje uništavanja i sakrivanja dokaza važnih za krivični postupak. Sud BiH je posebno cijenio da prilikom obavljanja pretresa lokacija koje su koristili osumnjičeni B. R., Ž. J. i S. M. nisu pronađeni dokazi na koje su upućivali prethodno pribavljeni rezultati provedenih posebnih istražnih radnji i dostavljene dokumentacije sa telefonskih „Kripta“ aparata iz aplikacije „Sky“. Nadalje, u prilog postojanju opasnosti od uništenja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak od strane osumnjičenih, Sud BiH je istakao činjenicu da se osumnjičenim na teret stavlja kontinuirano vršenje krivičnog djela prometa velike količine opojne droge, što jasno ukazuje na postojanje osnovane sumnje da se navedena opojna droga skladišti ne samo u prostoru koji je bio predmet pretresa nego i na drugim, za sada još neutvrđenim lokacijama na području Bosne i Hercegovine. Sud BiH je cijenio i navode Tužilaštva da je istraga i dalje u toku, te da će ona biti proširena i u odnosu na druga lica, i da predstoje brojne druge radnje dokazivanja, koje je Tužilaštvo u svom prijedlogu i navelo. Na kraju, u odnosu na ovaj poseban pritvorski razlog, Sud BiH je cijenio i činjenicu da su, kako se to osnovano sumnja, osumnjičena lica povezana sa svim strukturama vlasti, da se osnovano sumnja da osumnjičeni imaju svoje „ljude“ u svim strukturama, koji bi im mogli otkriti buduće planirano djelovanje policijskih i pravosudnih organa, što bi im moglo poslužiti da izvrše neželjeni utjecaj na tok krivičnog postupka i na taj način opstruiraju istragu koja je u toku. Iz navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih na još uvijek neidentificirane saučesnike i prikrivače, kao i potencijalne svjedoke, te opasnost od uništenja i sakrivanja tragova i dokaza važnih za ovaj krivični postupak. Stoga je Sud BiH osumnjičenim odredio pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
14. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano ili učiniti krivično djelo kojim prijete iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH Sud BiH je naveo: ispunjen je formalno-pravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne jer se svi osumnjičeni, među kojima je i apelant, između ostalog, sumnjiče za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana
250. KZBiH, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina; drugi uvjet koji mora biti kumulativno ispunjen s prethodnim odnosi se na „naročite okolnosti“ koje nisu zakonom određene već se procjenjuju u svakom konkretnom slučaju; Sud BiH je, rukovodeći se svojim ovlaštenjem i pravom za utvrđivanje i vrednovanje postojanja naročitih okolnosti, našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se osumnjičeni terete, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a neki još uvijek nisu identificirani, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje opasnosti da će osumnjičeni nastaviti s istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Prilikom donošenja odluke, Sud BiH je imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnopravnih radnji zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o grupi za organizirani kriminal međunarodnog karaktera, koja se, kako se to osnovano sumnja, sastoji od većeg broja pripadnika koji su dobro organizirani i povezani, zatim činjenicu da se neki od pripadnika grupe još uvijek nalaze na slobodi, odnosno u bjekstvu, a neki još uvijek nisu identificirani, što su sve, prema ocjeni Suda BiH, okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli stupiti u kontakt s ostalim pripadnicima grupe, sve s ciljem nastavka izvršenja istih ili sličnih krivičnopravnih radnji. Također, Sud BiH je pored činjenice da su radnje izvršenja osumnjičenih preduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, cijenio i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika grupe. U konkretnom slučaju Sud BiH smatra da postoji opasnost da bi apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, mogli nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar grupe, posebno uzevši u obzir činjenicu da je osumnjičeni B. R., iako se organizator D. Đ. nalazio u bjekstvu, nastavio da s njim komunicira i da ga posjećuje na njemu poznatoj lokaciji, kao i da se dogovaraju oko zadatka grupe, a da i nakon odlaska G. na izdržavanje kazne, osumnjičeni B. R. i dalje s njim komunicira i dogovara se oko aktivnosti grupe, a osumnjičeni Ž. J. preuzima i dio njegovih zadataka unutar grupe. Dakle, Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja da se radi o grupi koja ima veći broj članova, od kojih određeni broj još uvijek nije identificiran, što ukazuje na postojanje osnovane bojazni da ona i dalje postoji kako na području Bosne i Hercegovine tako i susjednih zemalja, prvenstveno Crne Gore i Hrvatske, i da Tužilaštvo nije okončalo istragu, niti su otkriveni svi detalji načina i obima njenog djelovanja. Iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH proizlazi dovoljan stepen vjerovatnoće da grupa, odnosno lica koja nisu lišena slobode, kao i lica koja još uvijek nisu identificirana, nisu svoje aktivnosti obustavila ni nakon bjekstva organizatora niti stupanja na izdržavanje kazne zatvora člana grupe, jer se radi o već „uhodanom“ poslu koji ne trpi prekide i koji je „iznimno lukrativan“. Da apelant kontinuirano preduzima zabranjene aktivnosti, kako je Sud BiH naveo, proizlazi i iz dostavljene Informacije MUPRS broj 03/1-230-778/22 od 17. marta 2022. godine, u kojoj je navedeno da se protiv apelanta vodi još jedan postupak, „tačnije da je 25. marta 2021. godine, prilikom pretresa njegovog vozila pronađeno 12 kg opojne droge 'marihuana' “. Istaknuto je da je i nakon ovog događaja i postupka apelant i dalje nastavio kontakte s pripadnikom grupe B. R. s ciljem dogovaranja i preduzimanja istovrsnih radnji izvršenja krivičnog djela.
15. Sud BiH je naveo da je njegov zaključak konzistentan i sudskoj praksi Evropskog suda, prema kojoj se u predmetima u kojem je osumnjičeni/optuženi bio umiješan u krivičnopravne radnje u okviru grupe za organizirani kriminal (što je slučaj i u ovom predmetu) zaključuje da bi osumnjičeni/optuženi mogli zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim saradnicima. Sud BiH je napomenuo da se u konkretnom slučaju radi i o ranoj i osjetljivoj fazi istrage, kada je za određivanje pritvora po ovom osnovu potreban niži stepen postojanja iteracijske opasnosti, s obzirom na to da u ovoj fazi Tužilaštvu još uvijek nisu poznati, odnosno identificirani svi članovi grupe, kao ni njihovi dalji planovi i buduće djelovanje, koji bi mogli uključivati i navedene osumnjičene, posebno uzevši u obzir činjenicu da su određeni članovi organizirane grupe još uvijek na slobodi. Pored toga, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama spada u red društveno opasnih djela gdje je objekt zaštite zdravlje ljudi, te da je broj ovih krivičnih djela u stalnom porastu. Iz svih navedenih razloga Sud BiH je našao osnovanim odrediti pritvor i iz osnova predviđenih članom 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene.
16. Sud BiH je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera te u vezi s tim zaključio da niti jedna druga blaža mjera u konkretnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
17. Vanraspravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 041197 22 Kv 2 od 24. marta 2022. godine odbilo je kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih. Vijeće je zaključilo da, suprotno žalbenim prigovorima, nalazi da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, te da sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju nije načinio povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 296. stav 1. tačka a) ZKPBiH, niti povredu krivičnog zakona iz člana 296. stav 1. tačka b) ZKPBiH, niti je došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 296. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
18. Nakon ponovne analize svih priloženih dokaza, vijeće je ocijenilo da su sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje u pobijanom rješenju konkretno, jasno i argumentirano opisane i obrazložene, te da u ovoj ranoj fazi istrage zadovoljavaju stepen osnovane sumnje kao neophodnog uvjeta za odluku o određivanju pritvora. Vijeće je naglasilo da je u ovoj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće osumnjičenih u inkriminiranim radnjama sasvim sigurno niži od onog koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i, nadasve, odlučivanja o krivici. U tom kontekstu vijeće je podsjetilo i na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 3516/16.
19. U vezi s prigovorima branilaca osumnjičenih u pogledu primjene člana 47. stav 2. ZKPBiH i zasnivanja osnovane sumnje na dokazima u odnosu na koje se odbrana nije mogla izjasniti, vijeće je ocijenilo da su u osporenom rješenju izneseni razlozi koji su rukovodili Sud BiH da donese odluku u smislu 47. stav 2. ZKPBiH da se dokazi dostavljeni samo sudu ne dostavljaju odbranama osumnjičenih zbog mogućnosti ugrožavanja ciljeva istrage, o kojim dokazima su osumnjičeni i njihovi branioci obaviješteni. Naime, član 47. ZKPBiH kao opće pravilo propisuje da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ukoliko je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice. Nadalje, propisano je da će tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja odbrane. Imajući u vidu navedeno, vijeće nalazi da su odbrane osumnjičenih bile upoznate s dokazima u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i sa sadržajem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Nadalje, na održanom ročištu osumnjičeni i njihovi branioci su bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana budući da je Tužilaštvo prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor istaklo da dokazi nisu dostavljeni odbrani, ali da su u prijedlogu interpretirani na način da se ne može ugroziti cilj istrage, a da odbrane mogu na dovoljan način biti obaviještene o postojanju osnovane sumnje. Stoga je vijeće zaključilo da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na odbranu osumnjičenih, naročito kada se ima u vidu, što jasno proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, da je sudija za prethodni postupak prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva cijenio sve dokaze, uključujući i one koji osumnjičenim nisu dostavljeni, s ciljem donošenja zakonite i pravilne odluke.
20. U nastavku su na str. od 7. do 9. obrazloženja rješenja razmotreni prigovori istaknuti u pravcu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga, te je u vezi s tim zaključeno da su neosnovani.
21. Navedeno je i da je vijeće, analizirajući prijedloge branilaca, razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, te utvrdilo da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno da u odnosu na osumnjičene, u skladu s odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, kao i člana 5. Evropske konvencije, primjena nijedne druge, blaže mjere u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da su osporena rješenja proizvoljna, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga. Apelant navodi da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da razlozi koji su dati nisu zasnovani i dovedeni u vezu s dokazima koji su navedeni u fusnoti rješenja. Apelant ukazuje da razlozi koje je sud dao za postojanje osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH nisu razlozi koji moraju biti ispunjeni da bi se odredio pritvor po ovom osnovu. Opasnost od bjekstva sud je morao procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak. Apelant pojašnjava da je porodičan čovjek i da ima bolesno maloljetno dijete o kojem se redovno brine, te da ne postoji nijedan osnovan razlog zbog kojeg bi pobjegao od svoje porodice i brige za svoje teško bolesno dijete. Činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sud može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega. Apelant smatra da izostanak jasnog i argumentiranog obrazloženja zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka predstavlja povredu apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti. Apelant ističe da Sud BiH nije dao valjane razloge ni kada su u pitanju posebni razlozi za određivanje pritvora sadržani u članu 197. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao odrediti pritvor apelantu iz razloga što bi on mogao utjecati na NN lica, dakle lica čiji identitet još nikom nije poznat, što samo potvrđuje navode iz žalbe da je obrazloženje suda uopćeno, a odluka o određivanju pritvora iz ovog razloga neosnovana. Ovo posebno ako se ima u vidu da je apelant očigledno bio pod primjenom posebnih istražnih radnji, te da bi sud ovu činjenicu morao cijeniti na način da je Tužilaštvo moralo konkretizirati o kojim svjedocima se radi i zašto postoje naročite okolnosti o utjecaju na svjedoke. Nadalje, apelant osporava i razloge koje je dao Sud BiH za postojanje osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Apelant ističe da su ti razlozi paušalno navedeni te da nisu zasnovani ni na jednom objektivnom dokazu ili činjenici. Apelant smatra da je sud povrijedio i „pravo na pravično suđenje jer je bez bilo kakvog valjanog obrazloženja primijenio član 47. stav 1. ZKPBiH i odbrani uskratio uvid u dokaze na kojima je sud zasnivao svoje rješenje“.
II.Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je naveo da su, suprotno od apelantovih navoda, u predmetnom rješenju navedeni jasni i argumentirani razlozi kojim se taj sud rukovodio prilikom njegovog donošenja, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 47. st. (1) i (2) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 132. stav (1) tač. a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje
28. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
29. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi istrage, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu određen inicijalni pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da će apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedostavljanja dokaza na kojim je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora razmotriti u okviru prava na ličnu slobodu i sigurnost.
U odnosu na ostale navode
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 041197 22 Kv 2 od 24. marta 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija rješenja Suda BiH ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije. Pravo na li nu slobodu i sigurnost č
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
35. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen pritvor u trajanju od najduže mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZBiH, zbog čega lišavanje slobode apelanta potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d).
37. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za mjeru pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. c) i stav 3. Evropske konvencije.
Osnovana sumnja
38. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
39. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom određivanja pritvora proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu, te da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djelovali kao organizirana grupa i vršili krivična djela na području BiH, Crne Gore, Republike Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije. Analizom dostavljenog dokaznog materijala utvrđeno je da se radi o grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu, a na čijem čelu se nalazi D. Đ., kao i da je svaki od pripadnika organizirane grupe, među kojim su apelant i ostali osumnjičeni, imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u opisanim radnjama „vezanim za opojnu drogu“. U rješenju su na strani 12. u fusnoti 5. taksativno navedeni mnogobrojni dokazi Tužilaštva iz kojih proizlazi osnovana sumnja. Iako je Tužilaštvo u prijedlogu navelo pojedine tačke koje se apelantu stavljaju na teret i koje je Sud BiH također interpretirao u prvostepenom rješenju, iz tog rješenja proizlazi da se Sud BiH, zbog obimnosti krivičnopravnih radnji, kao i dokaznog materijala koji potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni u tim događajima i učestvovali, nije detaljno osvrtao na svaku pojedinačnu radnju iz prijedloga nego je obrazložio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni djelovali kao grupa, s unaprijed planiranim ulogama i zadacima; da su, kako se osnovano sumnja, vršili nabavku, prenos i prodaju opojne droge u periodu kako je navedeno u rješenju (vidi Činjenično stanje). Sud BiH je utvrdio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili opisane radnje. Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude.
40. Ustavni sud zapaža da je zatim i vijeće izvršilo ponovnu analizu svih priloženih dokaza, fokusirajući se na one kojim se rukovodio sudija za prethodni postupak prilikom donošenja odluke o postojanju osnovane sumnje, te da je u potpunosti prihvatilo zaključak sudije za prethodni postupak da su sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje u pobijanom rješenju konkretno, jasno i argumentirano opisane i obrazložene, te da u ovoj ranoj fazi istrage zadovoljavaju stepen osnovane sumnje kao neophodnog uvjeta za odluku o određivanju pritvora.
41. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani. Sud BiH je, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant kao član organizirane grupe mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, predmet je daljnjeg postupka.
Posebni pritvorski razlozi
42. U pogledu prigovora koji se odnose na primjenu relevantnih odredbi ZKPBiH u odnosu na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući osnovanost ovog pritvorskog razloga, imao u vidu činjenice subjektivne prirode kod svih osumnjičenih, uključujući i apelanta, i da ih je doveo u vezu s objektivnim okolnostima, konkretno obimnom dokaznom građom iz koje proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivično-pravnih radnji. Osim toga, na strani apelanta je cijenjena činjenica dvojnog državljanstva BiH i Hrvatske, te u vezi s tim izveden zaključak da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, imao mogućnost napustiti BiH i prebaciti se u bilo koju drugu državu Evropske unije. Iz opisa krivičnopravnih radnji svih osumnjičenih, među kojima je i apelant, utvrđeno je postojanje međunarodnih kontakata, zatim da su krivična djela za koja se sumnjiče počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, što ukazuje na postojanje većeg broja lica od kojih neka još uvijek nisu dostupna organima gonjenja. U okviru ovog pritvorskog razloga cijenjena je i težina inkriminacija za koju se svi osumnjičeni terete (izuzetno teška krivična djela s visokom zaprijećenom kaznom zatvora), te svijest o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva, koja je konkretna i realna, jer bi u konkretnom procesnom momentu te okolnosti otežale vođenje krivičnog postupka, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
44. U vezi s pritvorskim razlogom propisanim u odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prema kojoj će se mjera pritvora, uz osnovanu sumnju, odrediti ukoliko postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike cijenjene su sljedeće okolnosti: priroda krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, postojanje osnovane sumnje da su počinjena u okviru organizirane grupe međunarodnog karaktera, povezanost članova grupe, postojanje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je u činjenje krivičnih djela involviran veći broj lica i da su osumnjičeni komunicirali s licima za koja se također sumnja da su počinioci krivičnih djela, nužnost da se spriječi kontakt svih osumnjičenih s licima (saosumnjičenim) koja još nisu dostupna organima gonjenja i svjedocima. Sprečavanje navedenih radnji se u konkretnoj fazi postupka, kako je zaključeno, može osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru i kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.
45. U vezi s pritvorskim razlogom iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH kojim je propisano postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili dovršetka krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U tom pravcu je prvo ispitan formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne te zaključeno da je ispunjen. Naime, jedno od krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči je krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH s propisanom kaznom zatvora u trajanju od pet godina. Zatim je ispitan drugi uvjet (koji s prvim mora biti kumulativno ispunjen) koji se odnosi na postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih i koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost). Konkretizirajući naročite okolnosti, Sud BiH je imao u vidu prirodu djela, brojnost radnji izvršenja, kontinuiranost u njihovom preduzimanju, mrežu kontakata i čvrstu povezanost kako međusobno tako i s članovima grupe, te njihovu ulogu u grupi. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na iskazanu upornost u vršenju krivičnih djela jer su krivična djela pripremana, planirana i ponavljana, što je dovelo do zaključka da bi u slučaju puštanja na slobodu apelant i ostali osumnjičeni mogli ponoviti ili dovršiti krivično djelo.
47. Ustavni sud stoga smatra da su u obrazloženjima rješenja o određivanju pritvora dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant (i ostali osumnjičeni) na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu data obrazloženja, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. Ustavni sud ukazuje da u konkretnoj fazi postupka (istraga) nije zadatak Ustavnog suda da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj ukupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
48. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao pobjeći, ili uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili utjecati na svjedoke i saosumnjičene, te da bi mogao ponoviti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o mjeri pritvora i njegovog produženja ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti, koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH čine neosnovanim.
49. Nadalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove tvrdnje da njemu i njegovoj odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojim je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora.
50. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, lice lišeno slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedeno bez odlaganja pred sudiju“. Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i lica koje je u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, pojmovi „zakonit“ i „u skladu s procedurom propisanom zakonom“ korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da lice koje je u pitanju bude lišeno slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupljeno u skladu s ovim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).
51. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je vijeće imalo u vidu apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza, te je u tom pravcu u obrazloženju rješenja navedeno da su u osporenom rješenju izneseni razlozi koji su rukovodili sud da donese odluku u smislu 47. stav 2. ZKPBiH da se dokazi dostavljeni samo sudu ne dostavljaju odbranama osumnjičenih zbog mogućnosti ugrožavanja ciljeva istrage, o kojim dokazima su osumnjičeni i njihovi branioci obaviješteni. Vijeće je istaklo da su odbrane osumnjičenih bile upoznate s dokazima u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i sa sadržajem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Nadalje, na održanom ročištu osumnjičeni i njihovi branioci bili su upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana budući da je Tužilaštvo prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor istaklo da dokazi nisu dostavljeni odbrani, ali da su u prijedlogu interpretirani na način da se ne može ugroziti cilj istrage, a da odbrane mogu na dovoljan način biti obaviještene o postojanju osnovane sumnje. Dakle, u konkretnom slučaju Sud BiH svojim postupanjem nije prekršio pravo na odbranu osumnjičenih, naročito kada se ima u vidu, a što jasno proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, da je sudija za prethodni postupak prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva cijenio sve dokaze, uključujući i one koji odbranama osumnjičenih nisu dostavljeni, s ciljem donošenja zakonite i pravilne odluke.
52. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu navedenih odredbi ZKPBiH, te da su stoga apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o pritvoru, sa sadržajem dokaza na kojima su osporene odluke zasnovane.
53. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da su uz prijedlog za određivanje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je zbog istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima osporenih rješenja interpretirani su pojedini dokazi, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. U tom smislu apelant je imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenog rješenja o određivanju pritvora izjavi žalbu u kojoj je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim vijećem koje je nadležno da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, apelant i njegov branilac bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih je apelantu određen pritvor, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
57. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić