Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4401/20 (D. G.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4401/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4401/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Darko Golemac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Darko Golemac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 135666 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Golemac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Sesar-Ćurić- Miletić“, odvjetnici iz Mostara, podnio je 4. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 135666 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), S. O. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), R. Č. (u daljnjem tekstu: drugotužena) i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 30. ožujka, odnosno 11. travnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, drugotužena i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 7. do 20. travnja 2022. godine.

4. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 9. svibnja 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 135666 13 P od 6. ožujka 2017. godine obvezan je prvotuženi da apelantu isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te je obvezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i trećetuženog, a apelant je obvezan da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u izreci presude

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tijekom postupka provedeni dokazi – uvid i čitanje materijalne dokumentacije (detaljno navedeno na stranici 3. presude), saslušane su parnične stranke – apelant, prvotuženi i drugotužena, te svjedok H. O. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa odredbama članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i prvotuženi kod notara – drugotužene sklopili ugovor o zajmu u kojem su suglasno izjavili da je apelant kao zajmodavac pozajmio prvotuženom određeni novčani iznos, koji je prvotuženi dužan vratiti. Također, među strankama nije sporno da su apelant i prvotuženi kod drugotužene sačinili ugovor o zasnivanju hipoteke na nekretnini u vlasništvu svjedoka H. O. (otac prvotuženog) bliže označenoj u obrazloženju presude, a radi osiguranja potraživanja utemeljenog ugovorom o zajmu. Nadalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su prvotuženi i svjedok H. O. presudom Općinskog suda proglašeni krivim za kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 2. u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je da su prvotuženi i svjedok H. O. priznali izvršenje predmetnog kaznenog djela, te da je u kaznenom postupku utvrđeno da je zemljišnoknjižni izvadak (u daljnjem tekstu: zk. izvadak), preciziran u obrazloženju presude, krivotvoren (zk. izvadak nekretnine koja je predmet ugovora o zasnivanju hipoteke). Općinski sud je također utvrdio da je apelant pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog kao dužnika i svjedoka H. O. kao založnog dužnika, ali da je postupak obustavljen zbog nemogućnosti provođenja izvršenja jer nekretnina koja je predmet izvršenja nije u vlasništvu založnog dužnika H. O.

9. Općinski sud je naveo da je apelant pred sudom prvobitno podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotužene, a da je naknadno podnio tužbu i protiv trećetuženog, kod kojeg je drugotužena kao notar osigurana od odgovornosti za štetu prema trećim osobama. Također, Općinski sud je naveo da je prvotuženi u odgovoru na tužbu u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, pa je u odnosu na njega sud donio presudu po priznanju, dok su drugotužena i trećetuženi osporili tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno je li na strani drugotužene došlo do propusta prilikom sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke uslijed čega su drugotužena i trećetuženi dužni nadoknaditi štetu apelantu. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze apelanta i drugotužene, u dijelu koji se odnosi na sačinjavanje ugovora, kao i prvotuženog, jer se u bitnom poklapaju, dok nije prihvatio dio iskaza prvotuženog i svjedoka H. O. da nisu znali da se radi o falsificiranom zk. izvatku budući da su priznali izvršenje predmetnog kaznenog djela, a parnični sud je, shodno odredbi članka 12. stavak 3. ZPP-a, u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim.

10. Nadalje, Općinski sud je istaknuo šta je propisano odredbama članka 58. Zakona o notarima, kao i odredbama članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U svezi s tim, Općinski sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza, a posebno saslušanja apelanta i drugotužene, ne proizlazi odgovornost drugotužene za nezakonit rad. Naime, Općinski sud je istaknuo da je sam apelant u svom iskazu naveo da je sporni zk. izvadak donio prvotuženi, nije naveo da je od drugotužene tražio da izvrši uvid u zemljišne knjige, niti da je za tu uslugu izvršio plaćanje u skladu sa Notarskom tarifom, a niti je sudu podnio dokaz o plaćanju. Općinski sud je naveo da je apelant morao dokazati da mu je točno određenim propustom drugotužene prouzrokovana šteta, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant potvrdio navode drugotužene da je izvršila uvid u sporni zk. izvadak koji po svom izgledu, a u šta se sud uvjerio uvidom u izvadak, ni po čemu nije odstupao od originala jer je imao potpis djelatnika, markice i pečat poništeno, kao i pečat suda. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da proizlazi da drugotužena nije izvršila povredu službene dužnosti, pa kako nema njezine odgovornosti nema ni odgovornosti trećetuženog, koji za štetu odgovara samo ukoliko je dokazana odgovornost osiguranika.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 135666 17 Gž od 6. veljače 2020. godine (u vijeću sastavljenom od sudaca S. Š. kao predsjednika vijeća, M. P. i Z. H. S. kao članova vijeća) apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i paušalan apelantov žalbeni prigovor da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno izvršio ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i njihovog dovođenja u međusobnu svezu i izvođenja zaključaka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica odlučnih za donošenje odluke u tom sporu. Kantonalni sud je naveo da je zaključak prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti drugotužene i trećetuženog izveden u skladu sa sadržajem iskaza apelanta, prvotuženog i drugotužene, iskaza navedenog svjedoka (H. O.) i materijalne dokumentacije iz spisa, a sve u skladu sa odredbama članka 8. ZPP-a. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, donio pravilnu i zakonitu odluku za koju je dao valjane, jasne i precizne razloge, a koju apelant neutemlejeno pobija.

13. Kantonalni sud je naveo da iz činjenica spisa, između ostalog, proizlazi da su apelant i prvotuženi dugogodišnji prijatelji, kojem je apelant više puta posuđivao novac u razmaku od nekoliko godina, te nakon što mu prvotuženi nije vratio dug, kod drugotužene su sklopili ugovor o zajmu, a naknadno i ugovor o zasnivanju hipoteke. Kantonalni sud je naveo da je, dalje, utvrđeno da je apelant kod drugotužene, osim spornog, zaključivao i druge ugovore o zajmu i hipoteci sa različitim osobama i da je apelant svaki put sam vršio uvid u zk. izvatke i pristupao u Zk. ured osobno, izuzev kada je zaključivao ugovor o hipoteci sa prvotuženim. Dalje je utvrđeno da je drugotužena prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke zatražila da bude prisutna i supruga založnog dužnika – svjedoka H. O., jer je založena nekretnina bračna stečevina. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je drugotužena prilikom sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke postupala po pravilima struke, što proizlazi i iz činjenice da je tražila da pri zaključenju ugovora sudjeluje supruga založnog dužnika, tj. upisanog „vlasnika nekretnine“ (svjedoka H. O.), kako bi se onemogućilo osporavanje hipoteke isticanjem prigovora da je nekretnina bračna stečevina. Međutim, Kantonalni sud je naveo da drugotužena nije znala i nije mogla znati da je dostavljeni zk. izvadak krivotvoren jer nije bilo elemenata za sumnju u njegovu vjerodostojnost. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da su zemljišne knjige javne knjige i da je i sam apelant mogao izvršiti uvid u stanje zemljišnih knjiga vezano za nekretninu koja je bila predmet hipoteke, a kako je to činio prilikom zaključivanja ugovora kod drugotužene sa drugim osobama.

14. Kantonalni sud je istaknuo šta je propisano odredbom članka 58. stavak 1. Zakona o notarima, te je naveo da su odredbama članka 120. Zakona o notarima taksativno propisane povrede službene dužnosti notara, te je naveo da je prilikom zaključivanja zk. izvadak donio prvotuženi, dok je drugotužena izvršila uvid u zk. izvadak koji ni po čemu nije odstupao od originala, a u što se neposrednim uvidom uvjerio i prvostupanjski sud. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da drugotužena nije bila obvezana po službenoj dužnosti vršiti provjeru stanja nekretnine u zemljišnim knjigama, niti je neposrednim uvidom u zk. izvadak bilo elemenata za sumnju u njegovu vjerodostojnost, a apelant nije tražio da drugotužena izvrši provjeru stanja u zemljišnim knjigama. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da na strani drugotužene nije bilo štetne (protupravne) radnje, što je jedna od pretpostavki za nastanak odgovornosti za prouzrokovanu štetu, te je, s obzirom na to da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti odgovornosti za naknadu štete, odbijen tužbeni zahtjev u smislu članka 154. stavak 1. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da je, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, sud u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio da drugotužena nije počinila povredu službene dužnosti u smislu članka

58. Zakona o notarima, pa budući da nema odgovornosti drugotužene za naknadu štete, to nema ni odgovornosti trećetuženog.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 135666 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je drugostupanjski sud propustio sankcionirati pogrešnu primjenu članka 8. ZPP-a od prvostupanjskog suda, uslijed čega je osporena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka

209. ZPP-a, koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Suprotno apelantovom prigovoru, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud izvedene dokaze, pa i iskaze parničnih stranaka, kao i saslušanih svjedoka, cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i na temelju slobodne ocjene zaključio da sadržaj tih dokaza nije mogao sa sigurnošću pružiti stvarnu osnovu za utvrđenje postojanja odlučnih činjenica na kojima apelant temelji njegov zahtjev prema drugotuženoj i trećetuženom, a kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud. Vrhovni sud je naveo da je takvo uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostupanjski sud opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa nije utemeljena apelantova tvrdnja da sud nije s jednakom pažnjom izvršio ocjenu dokaza koje je izveo apelant, nego da je sa posebnom pažnjom ocijenio samo dokaze koji idu u korist drugotuženoj. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno i iscrpno izložio proces pojedinačne ocjene izvedenih dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu svezu i izvođenja zaključka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke u tom sporu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant izraženu sumnju u objektivnost postupajućih sudova zbog činjenice da je drugotužena bila sutkinja Općinskog suda nije dokazao niti jednim dokazom izvedenim tijekom postupka.

17. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, sadržano u odredbama članka 58. Zakona o notarima i članka 154. ZOO-a kada su zaključili da je neutemeljen tužbeni zahtjev prema drugotuženoj i trećetuženom, te su kroz obrazloženje presuda dali potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud, a koje neće ponavljati jer iznijeti razlozi ne proturječe sadržaju zapisnika i izvedenih dokaza u spisu predmeta. Vrhovni sud je naveo da je apelant, u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a, bio dužan dokazati štetu koju je pretrpio, kao i protupravnu radnju drugotužene, odnosno uzročno-posljedičnu vezu između ponašanja drugotužene i štete za koju tvrdi da je pretrpio. Stoga, kako provedenim dokazima apelant nije dokazao da je drugotužena počinila povredu službene dužnosti u smislu članka 58. Zakona o notarima, a slijedom čega nema ni odgovornosti trećetuženog, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni prigovori da su se stekli svi kumulativni uvjeti iz članka 154. ZOO-a za odgovornost drugotužene i trećetuženog.

18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su točni apelantovi navodi da je u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude tražio premještanje nadležnosti Kantonalnog suda iz razloga jer je sutkinja Kantonalnog suda majka sutkinje koja je donijela prvostupanjsku presudu, a da drugostupanjski sud nije dostavio spis Vrhovnom sudu na odlučivanje o tom zahtjevu. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je ispitao te navode i utvrdio da majka sutkinje koja je donijela prvostupanjsku presudu, sutkinja G. B., nije sudjelovala u donošenju odluke drugostupanjskog suda, kako to jasno proizlazi iz uvoda drugostupanjske presude. Vrhovni sud je naveo da je zbog toga ocijenio da propust drugostupanjskog suda da postupi u skladu sa odredbom članka 50. stavak (2) ZPP-a i dostavi spis Vrhovnom sudu radi donošenja odluke o prijedlogu stranke da u tom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu, nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud ima više sudaca, pa navedeni razlog nije bio opravdan, a naveo je i da apelant nije ničim doveo u sumnju pristranost i zakonitost rada Kantonalnog suda.

19. Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale prigovore, ali budući da nisu bili od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke, nije ih posebno obrazlagao. S obzirom na to da je osporena odluka utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a nisu počinjene ni povrede parničnog postupka na koje se revizija poziva, Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Apelant navodi da redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom ocijenili sve dokaze, nego su posebnu pažnju i vjeru poklonili dokazima koji idu u prilog drugotuženoj i da je na taj način apelant diskriminiran, a navodi i da drugotužena svoj iskaz nije objektivizirala niti ga je potkrijepila materijalnim dokazima. U svezi s tim, apelant ukazuje da je drugotužena bila sutkinja Općinskog suda, te smatra da se „postupajući na taj način“ dovodi u sumnju koliko su nižestupanjski sudovi bili objektivni i nepristrani. Apelant, dalje, navodi da je obveza notara da postupa u skladu sa odredbama Zakona o notarima i ZOO-a, te da je notarski obrađena isprava javna isprava koja mora imati istinit sadržaj. U svezi s tim, apelant ističe da ugovor o zasnivanju hipoteke nije sadržavao istinit sadržaj u smislu netočnih podataka iz zk. izvatka, te ukazuje da je prvotuženi predočio zk. izvadak koji je bio star pet dana i da je drugotužena bila dužna da ga provjeri na dan zaključivanja ugovora. Nadalje, apelant navodi da je „prostim pregledom“ zk. izvatka jasno da je krivotvoren, odnosno da nije originalan i da je drugotužena pažljivim pregledom to trebala utvrditi. Slijedom iznesenog, apelant smatra da su se u postupanju drugotužene stekli svi kumulativni uvjeti iz članka 154. ZOO-a, da je drugotužena odgovorna za nastalu štetu, te su ona i trećetuženi solidarno dužni apelantu nadoknaditi štetu. Osim toga, apelant navodi da je tijekom postupka tražio prijenos nadležnosti sa Kantonalnog suda na drugi sud budući da je majka sutkinje koja je donijela presudu u prvom stupnju sutkinja Kantonalnog suda, ali da Kantonalni sud nije dostavio Vrhovnom sudu spis na odlučivanje o predmetnom zahtjevu.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istaknuo da su navodi iz apelacije sadržajno identični navodima iz revizije, a na koje je taj sud već odgovorio, te je naveo da apelant niti jednim novim navodom nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost osporene odluke. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju drugostupanjske odluke. U odnosu na navode da je apelant tražio prijenos nadležnosti sa tog suda, Kantonalni sud je istaknuo da je G. B., majka sutkinje M.B. koja je donijela prvostupanjsku presudu, otišla u mirovinu 22. veljače 2018. godine, te u vrijeme donošenja drugostupanjske presude (6. veljače 2020. godine) nije bila sutkinja tog suda, zbog čega je apelantov zahtjev postao bespredmetan. Kantonalni sud je naveo da smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

23. Općinski sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima danim u presudi, da ocjena dokaza i primjena prava nije bila proizvoljna, te da odlukom tog suda nisu uskraćena ustavna prava na koja se apelant poziva, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Drugotužena je istaknula da su svi navodi paušalni, proizvoljni i da nemaju uporište u odredbama relevantnih pravnih propisa. Drugotužena ukazuje da je apelant u „nedostatku pravno valjane argumentacije i dokaza“ pokušao dovesti u vezu nekadašnji rad drugotužene u sudu i rodbinsku vezu sutkinje Općinskog suda sa sutkinjom Kantonalnog suda sa odlučenjem redovnih sudova. Nadalje, drugotužena je istaknula da nije utvrđena obveza notara da provjerava stanje u zemljišnim knjigama kada stranke same donesu zk. izvadak ili to izričito ne traže od notara. Također, drugotužena je navela da pregledom spornog zk. izvatka nije imala niti jedan razlog da posumnja u njegovu vjerodostojnost. Drugotužena je navela da nije učinila povredu službene dužnosti iz članka 120. Zakona o notarima, slijedom čega ne postoji protupravnost kao jedan od kumulativnih uvjeta za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete. Drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Trećetuženi je naveo da je apelant imao pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje na sve tri sudske instance, te da iz navoda apelacije proizlazi da je apelant nezadovoljan sudskim odlukama budući da u postupku nije uspio dokazati svoje tvrdnje na kojima je utemeljio tužbeni zahtjev. S obzirom na izneseno, trećetuženi je naveo da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu jer je u postupku utvrđeno da apelantu ne pripada potraživano. Imajući u vidu izneseno, trećetuženi je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 50. stavak (2) (2) Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – odluka USFBiH i 29/18 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 58. st. (1) i (2) Naknada štete Notar je dužan naknaditi štetu, koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti.

Za prouzrokovanu štetu notar odgovara po općim pravilima za naknadu štete.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav (1) (1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 135666 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

37. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je u svezi s tim diskriminiran i da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud.

38. Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji ističe da je drugotužena ranije bila sutkinja Općinskog suda, te smatra da se „postupajući na taj način“ dovodi u sumnju koliko su nižestupanjski sudovi bili objektivni i nepristrani.

39. U odnosu na ove navode, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Europskog i Ustavnog suda postojanje nepristranosti u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi doveli u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinje Općinskog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da apelant izraženu sumnju u objektivnost postupajućih sudova zbog činjenice da je drugotužena bila sutkinja Općinskog suda nije dokazao niti jednim dokazom izvedenim tijekom postupka.

40. Vezano za apelantove navode da je tražio prijenos nadležnosti sa Kantonalnog suda na drugi sud, ali da Kantonalni sud nije dostavio Vrhovnom sudu spis na odlučivanje o predmetnom zahtjevu, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da su ti navodi točni. Međutim, iz obrazloženja presude slijedi da je Vrhovni sud ispitao te navode i utvrdio da majka sutkinje koja je donijela prvostupanjsku presudu, sutkinja G. B., nije sudjelovala u donošenju odluke drugostupanjskog suda, te da je zbog toga ocijenio da propust drugostupanjskog suda da dostavi spis Vrhovnom sudu radi donošenja odluke o prijedlogu stranke nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno naveo da Kantonalni sud ima više sudaca, te da apelant nije ničim doveo u sumnju nepristranost i zakonitost rada Kantonalnog suda. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz odgovora na apelaciju Kantonalnog suda slijedi da je majka sutkinje koja je donijela prvostupanjsku presudu, sutkinja G. B., otišla u mirovinu 22. veljače 2018. godine i da u vrijeme donošenja drugostupanjske presude – 6. veljače 2020. godine nije bila sutkinja tog suda, zbog čega je apelantov zahtjev postao bespredmetan.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

42. Nadalje, Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i trećetuženog, ali da apelant tvrdi da su dokazi proizvoljno ocijenjeni, odnosno da je dan veći značaj dokazima koji idu u prilog drugotuženoj, kao i da je proizvoljno primijenjeno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant nije dokazao da mu je propustom drugotužene prouzrokovana šteta, odnosno da je na strani drugotužene došlo do propusta prilikom sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke. Naime, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, slijedi da je apelant prilikom sklapanja ugovora sa trećim osobama uvijek sam vršio uvid u zk. izvatke, da od drugotužene, u konkretnoj situaciji, nije tražio da izvrši uvid u zemljišne knjige, da je zk. izvadak donio prvotuženi, koji je apelantov dugogodišnji prijatelj, kao i da je drugotužena izvršila uvid u sporni zk. izvadak koji ni po čemu nije odstupao od originala. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su se redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu pozvali na odredbe članka 58. Zakona o notarima i članka 154. stavak 1. ZOO-a. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 58. Zakona o notarima, između ostalog, propisano da je notar dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti, te da za prouzrokovanu štetu odgovara po općim pravilima za naknadu štete. Dakle, odredbama članka 154. stavak 1. ZOO-a propisano je da je onaj tko drugome prouzrokuje štetu dužan nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi zaključak da provedenim dokazima apelant nije dokazao da je drugotužena učinila povredu službene dužnosti u smislu članka

58. Zakona o notarima, zbog čega na strani drugotužene nije bilo štetne radnje, te da je, s obzirom na to da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti odgovornosti za naknadu štete, odbijen tužbeni zahtjev u smislu članka 154. stavak 1. ZOO-a i u odnosu na drugotuženu i u odnosu na trećetuženog. Nadalje, razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi, odnosno u reviziji, te su Kantonalni sud i Vrhovni sud jasno naveli da je prvostupanjski sud pravilno izvršio ocjenu dokaza, te da je zaključak prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti drugotužene i trećetuženog izveden u skladu sa sadržajem iskaza apelanta, prvotuženog i drugotužene, iskaza svjedoka H. O. i materijalne dokumentacije iz spisa, a sve u skladu s odredbama članka 8. ZPP-a. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je prvostupanjski sud uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te da ne stoji apelantova tvrdnja da sud nije sa jednakom pažnjom izvršio ocjenu dokaza koje je izveo apelanta, nego da je sa posebnom pažnjom ocijenio samo dokaze koji idu u korist drugotuženoj. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

44. S obzirom na sve izneseno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o povredi ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena prava), a koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

46. Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji ističe da je diskriminiran jer redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom ocijenili sve dokaze, nego su, navodno, posebnu pažnju i vjeru poklonili dokazima koji idu u prilog drugotuženoj. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, imajući u vidu da apelant nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili da apelant provedenim dokazima nije dokazao da su drugotužena i trećetuženi odgovorni za naknadu štete, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te kada dano obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljne primjene prava, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na pristranost suda.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o povredi ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje – proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena prava, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

49. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku.

50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4401/20 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio