Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-326/21 (B. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Pristup sudu
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pojam obima žalbenog ispitivanja
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Žalba
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-326/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-326/21, rješavajući apelaciju Bore Milojice, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Milojice podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 024092 19 Kžk od 28. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boro Milojica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 28. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 024092 19 Kžk od 28. oktobra 2020. godine i broj S1 1 K 024092 17 Kri od 27. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 21. aprila 2022. godine. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Optužnicom Tužilaštva broj T20 0 KTRZ 0004777 16 od 27. decembra 2016. godine, koja je izmijenjena 28. marta 2019. godine, Tužilaštvo je apelanta i još jednog suoptuženika optužilo da su počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024092 17 Kri od 27. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim po tač. 1 i 4 navedene Optužnice, zbog čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, dok je u odnosu na tač. 2, 3, 5 i 6 Optužnice apelant oslobođen od optužbe.
7. U obrazloženju presude navedeno je da je, tijekom postupka, Sud donio odluku o reduciranju apelantovih dokaznih prijedloga. Kao nepotreban i suvišan odbijen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka S. M. s obzirom da je Sud utvrdio da je odbrana planirala svjedoka ispitati na okolnosti na koje su do tog momenta već saslušani svjedoci R. M. i D. B., te V. K. i B. K., zbog čega se saslušanje ovog svjedoka ukazalo suvišnim, nesvrsishodnim i suprotnim načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Iz istih je razloga odbijen prijedlog obrane da se na okolnosti iz tačke 3 Optužnice na glavnom pretresu saslušaju svjedoci E. V. i R. Ž., budući da je na te okolnosti saslušan svjedok F. V.. U pogledu prijedloga odbrane da se na okolnosti iz tačke 2 Optužnice na glavnom pretresu saslušaju tri svjedoka označena u presudi, Sud je, u skladu sa ovlaštenjima koje mu pruža odredba člana 263 stav 2 ZKP BiH, odbrani dao instrukciju u pogledu reduciranja dokaznog prijedloga na način da izabere jednog od tri predložena svjedoka koji bi svjedočio na navedene okolnosti, cijeneći nepotrebnim i nesvrsishodnim saslušanje tog broja svjedoka na identične okolnosti. Na osnovu iste odredbe, Sud je apelantu pružio identičnu mogućnost kada su u pitanju svjedoci, službenici Državne agencije za istrage i zaštitu, predloženi na okolnosti sačinjavanja službene zabilješke povodom obavljenog razgovora sa preminulim K. A.. Apelant je u svakom od navedenih slučajeva odabrao kojeg će svjedoka saslušati. Obrani je, takođe, dana mogućnost izbora u pogledu saslušanja jednog od svjedoka predloženih na okolnosti iz tačke 5 Optužnice, i to svjedoka J. H. ili svjedoka H. S.. S obzirom da po prijedlogu obrane Sud nije mogao osigurati prisustvo svjedoka J. H., pročitan je iskaz koji je svjedok dao Tužilaštvu tijekom istrage.
8. Prvostepeni sud je naveo da se tačkom 1 osuđujućeg dijela izreke presude apelantu na teret se stavlja da je tijekom jula 1992. godine, na području sela Hambarine, općina Prijedor lišio života civila bošnjačke nacionalnosti S. V.. Na okolnosti ove inkriminacije saslušani su svjedoci: S-10, kao neposredni očevidac navedenog ubistva, te F. V. i E. V. (sinovi ubijenog S. V.) te svjedok S-7, koji su o predmetnom događaju imali posredna saznanja.
9. Svjedoci F. V. i E. V. su opisali okolnosti koje su znali vezane za smrt njihovog oca S. V.. U odnosu na identitet osobe koja mu je ubila oca, svjedok F. V. je naveo da on lično ne zna tko je to učinio, ali da je čuo priče da je u njegovog oca pucao apelant. Na okolnosti predmetne inkriminacije saslušan je i svjedok S-10, kao neposredni očevidac ubistva, koji je tijekom direktnog ispitivanja izjavio da je u julu 1992. godine, bio angažiran kao stražar na punktu koji je bio smješten u kući ubijenog S. V.. Svjedok S-10 je u svojoj izjavi naveo da je, kritične prilike, čuo pucanj, vidio ubijenog S. V. kako pada, te u grupi vojnika koji su zajedno stajali, apelanta kako drži pušku u ruci. Svjedok je nakon toga počeo galamiti na apelanta, prijeteći da će ga prijaviti komandantu.
10. Sud je naveo da je razmotrio prigovore odbrane koji se tiču razlike u iskazima svjedoka S-10 i svjedoka F. V. i E. V. – sinova ubijenog i E. V. – supruge ubijenog, u pogledu povreda uočenih na tijelu ubijenog S. V.. Naime, iako je svjedok S-10 u svom iskazu tvrdio da je apelant samo jednim metkom lišio života S. V., dok su članovi obitelji ubijenog tvrdili da su prilikom ukopavanja leša na tijelu ubijenog uočili dvije rane od vatrenog oružja, nekoliko rana od uboda nožem te odsječena dva prsta na nozi kao i povredu od noža na vratu, Sud je napomenuo da se bez medicinske dokumentacije, odnosno zapisnika o obdukciji tijela ubijenog ne može sa sigurnošću utvrditi vrijeme nastanka ovih povreda. S tim u vezi, sama činjenica da su na tijelu ubijenog, pored povreda od vatrenog oružja, postojale i povrede nanesene nožem, ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka S-10 da je apelant pucanjem jednog metka iz vatrenog oružja lišio života oštećenog S. V., pogotovo ukoliko se ima u vidu da je svjedok F. V. tijelo pokojnog oca našao tek nakon dva dana.
11. Sud je naveo da je, nakon ocjene svih provedenih dokaza, našao dokazanim da je apelant, postupajući s direktnim umišljajem, u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada, znajući za taj napad i da njegove radnje predstavljaju dio tog napada, s diskriminatorom namjerom na nacionalnoj i vjerskoj osnovi počinio progon ubistvom S. V..
12. Dalje, vezano za tačku 2 izmijenjene Optužnice, Sud je naveo da je Tužilaštvo u ovoj tački apelanta teretilo da je na način detaljno opisan na strani 65 presude, lišio života devet civila romske nacionalnosti. U pogledu navedenoga izvedeni su dokazi - iskazi svjedoka S. P., T. M., S-4 i S-3, te materijalni dokazi označeni u presudi.
13. Analizom provedenih dokaza, prvostepeni sud je nedvojbeno utvrdilo da su u inkriminisanom periodu, u mjestu Volarić, smrtno stradali civili romske nacionalnosti poimenično označeni u presudi. Ono što je bilo sporno, odnosno nije moglo biti utvrđeno van razumne sumnje je to da li je apelant bio taj koji je poduzeo inkriminirane radnje prema navedenim oštećenima. Ukazano je da su, svjedočeći na okolnosti predmetne inkriminacije, svjedoci S. P. , T. M. i S-4 iznijeli posredna saznanja u kojima su potvrdili da se događaj opisan u optužnici zaista i dogodio, međutim nisu imali saznanja o tome koja je osoba lišila života oštećene.
14. Na ove okolnosti saslušan je i svjedok S-3, neposredni očevidac ovih ubojstava. Ovaj je svjedok naveo da je obavljao dužnost vojnog policajca, da se kritičnog dana vozio zajedno s apelantom i P. Đ. (koji je, u međuvremenu, umro), da su naišli na selo Volarić gdje su vidjeli desetak ljudi da nešto kopaju. Svjedok je dalje naveo da su se zaustavili u blizini tih ljudi, da je izašao iz kamiona da pozdravi jednog „ciga" koga je tu prepoznao i da je u tom trenutku čuo pucnjavu, okrenuo se i vidio da P. Đ. i apelant ubijaju Rome. Suprotno tome, apelant je, dajući iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, potvrdio da je tog dana bio u kamionu zajedno sa P. Đ. i svjedokom S-3, ali da nije on pucao u Rome, nego da su to učinili P. Đ. i svjedok S-3.
15. Sud je, cijeneći činjenicu da je svjedok S-3 jedini očevidac navedenog događaja, te da je apelant označio upravo njega kao direktnog izvršitelja ovih ubojstava, našao spornim koji je od njih dvojice sudjelovao u navedenim ubistvima. Analizirajući iskaz svjedoka S-3, prvostepeni sud ga je cijenio kako sa subjektivnog aspekta, tako i u vezi sa okolnostima objektivne prirode, nalazeći da na njegovoj strani stoji lični interes da isključi eventualnu vlastitu odgovornost za ubistvo ovih osoba. Dalje, navedeno je da činjenice koje dovode u sumnju istinitost iskaza svjedoka S-3 tiču se prije svega okolnosti da je on u inkriminisanom periodu obavljao dužnost vojnog policajca slijedom čega je morao biti svjestan svoje dužnosti odnosno obveze da prijavi izvršenje krivičnog djela, obavijesti vojnu komandu o izvršenju djela ili liši slobode počinitelja krivičnog djela. Međutim, svjedok po tom pitanju nije poduzeo ništa, nego je o ovom događaju prvi put govorio tek 2016. godine istražiteljima Tužilaštvo. Sud je takođe ukazao da je, nastojeći objasniti razlog zašto nikada ranije nije govorio o ubistvu ovih osoba, svjedok S-3 dao krajnje nelogično i za Sud neprihvatljivo obrazloženje.
16. Imajući u vidu navedeno, Sud je ukazao da se, prema praksi međunarodnih krivičnih sudova osuđujuća presuda „može zasnivati na neposrednim dokazima“, te pretresno vijeće ima diskreciono pravo odlučivanja „da li okolnosti u određenom predmetu iziskuju potkrepljujući dokaz“. Takođe, prema praksi Suda BiH zauzetoj u predmetu Vuković i dr., ne bi se moglo smatrati da je nepravično ukoliko bi se odluka o krivici zasnovala na iskazu samo jednog svjedoka, ali samo ukoliko je taj iskaz dovoljno uvjerljiv i logičan, suglasan svim ostalim dokazima, kao i da je odluka koja se na njemu zasniva, jedini moguć razuman zaključak u predmetu. Stoga je Sud zaključio da se osuđujuća presuda prema apelantu ne može zasnovati samo na iskazu svjedoka S-3 koji je jedini na glavnom pretresu tvrdio da je apelant kritične prilike zajedno sa P. Đ. pucao u Rome. Za Sud njegov iskaz, s jedne strane nije bio dovoljno uvjerljiv niti logičan, dok je s druge strane Sud smatrao da na njegovoj strani postoji osobni interes da isključi eventualnu vlastitu odgovornost za ubistvo ovih osoba. Zbog toga je, primjenom načela in dubio pro reo, apelanta oslobodio od optužbe za ovu tačku izmijenjene Optužnice.
17. U pogledu tačke 5. izmijenjene Optužnice, Sud je ukazao da je Tužilaštvo činjenični supstrat Optužnice vezano za ovu tačku zaosnovalo isključivo na iskazima svjedoka S-4, S-8, S-9 i S-10, koji su kako u istrazi tako i na glavnom pretresu tvrdili da su apelant i suoptuženik u ovom postupku Z. R. u julu 1992. godine u mjestu Hambarine, općina Prijedor, lišili života „pet civila Bošnjačke nacionalnosti" koji su prethodno tu dovedeni iz Ljubije od strane vojne policije VRS. Tužilaštvo je drugim dijelom ove tačke Optužnice teretilo apelanta da je izvršio ubistvo jednog civila Bošnjačke nacionalnost koji je namjeravao proći punkt na Hambarinama kako bi otišao kod zubara.
18. Sud je naveo da je, imajući u vidu ovako postavljen činjenični supstrat izmijenjene Optužnice, dovodeći ga u vezu sa općim elementima krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, prvenstveno razmatrao pitanje identiteta i statusa pet osoba čije se ubistvo stavlja na teret apelantu. Ukazano je da je, detaljnom analizom iskaza svjedoka S-4, S-8, S-9 i S-10 Sud našao da su ti svjedoci suglasno tvrdili da je kritične prilike na punkt u selo Hambarine dovedeno pet osoba - Bošnjaka, međutim, niti jedan od svjedoka nije naveo niti jednu činjenicu ili okolnost na osnovu koje bi se van razumne sumnje mogao izvesti zaključak o identitetu osoba koje su dovedene na punkt, odnosno da su u konkretnom slučaju u pitanju baš osobe bošnjačke nacionalnosti. Navedeno je takođe da je Sud, prilikom razmatranja statusa ovih osoba imao u vidu i iskaz svjedoka S. S. koji je na glavnom pretresu detaljno opisivao situaciju u Ljubiji nakon napada srpske vojske kako na grad Prijedor tako i na okolna sela, kojom prilikom je došlo da velikog priliva nesrpskog stanovništva (kako Bošnjaka, tako i Hrvata i Roma) u Ljubiju. Dakle, u situaciji kada se na području Ljubije nalazi izuzetno veliki broj osoba raznih nacionalnosti, te kada niti jedan od saslušanih svjedoka ne navodi bilo koju činjenicu u pogledu identiteta lica dovedenih na punkt u Hambarinama, za Sud je tvrdnja ovih svjedoka u pogledu njihove nacionalnosti ostala isključivo na nivou paušalnih navoda svjedoka, na osnovu koje vijeće nije moglo zasnovati zaključak o apelantovoj krivnji. Sud je, budući da nije imao dokaza na osnovu kojih bi mogao utvrditi identitet ovih osoba, kao ni njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, u konkretnom slučaju, nalazeći da nije dokazan status žrtava kao bitno obilježje krivičnog djela koje je optuženim stavljeno na teret, apelanta oslobodio optužbe po ovoj tački Optužnice. Iz istih razloga, vijeće je oslobodilo apelanta i za radnje opisane u drugom dijelu ove tačke optuženja, tj. ubistvo jednog civila bošnjačke nacionalnosti koji je namjeravao proći punkt na Hambarinama kako bi otišao kod zubara, s obzirom da je konstatirao da Tužilaštvo ni u ovom slučaju nije ponudilo niti jedan dokaz u pogledu identiteta ubijene osobe.
19. Presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 024092 19 Kžk od 28. oktobra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, radnjama opisanima u izreci presude, počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka a) KZ BiH, u vezi sa članom 180 stav 1 istog Zakona, a u odnosu na tačku 2 i u vezi sa članom 29 KZ BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Istom je presudom apelant oslobođen od optužbe za krivična djela opisana u tač. 5 i 6 Optužnice.
20. U obrazloženju presude je navedeno da je, uvažavajući žalbu Tužilaštva, Apelacijsko vijeće prvostepenu presudu ukinulo u cijelosti, u osuđujućem dijelu u skladu sa bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, a u oslobađajućem dijelu radi sumnje u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
21. Dalje, navedeno je da je Apelacijsko vijeće prije početka pretresa od Tužilaštva i obrane zatražilo očitovanje u vezi prijedloga dokaza koje planiraju izvesti tokom pretresa. Na ročištu pred sudom apelantova obrana je izvršila određene korekcije ranije dostavljenog prijedloga za izvođenje dokaza, predloživši, kako je ocijenilo Apelacijsko vijeće, reprodukciju velikog broja dokaza. Apelacijsko vijeće je donijelo procesnu odluku da se prihvaća reprodukcija iskaza svjedoka koji se istovremeno navode u prijedlozima branilaca optuženih i Tužilaštva, označenih u presudi, i čime su iscrpljeni dokazi Tužilaštva. U pogledu preostalih dokaza odbrana optuženih, donesena je odluka da se izvrši reprodukcija iskaza svjedoka označenih u presudi, dok je odbijen prijedlog obrane za čitanje iskaza svjedoka J. H., kao i prijedlog da se pozove svjedok R. Ž. ili pak pročita njena ranija izjava. Apelacijsko vijeće je ukazalo da drugostepena vijeća imaju pravo preuzimati dokaze iz prvostepenih postupaka koji će se smatrati već izvedenim, te konstatiralo da su ostali dokazi, materijalni i subjektivni, izvedeni tijekom prvostepenog postupka, prihvaćeni kao izvedeni i smatraju se dokaznom građom ove krivične stvari.
22. U pogledu tačke 1. Optužnice – ubistva S. V. Apelacijsko vijeće je navelo da je odluku o apelantovoj krivnji za ovaj događaj utvrdilo na osnovu iskaza svjedoka S-10, F. V., E. V. kao i svjedoka S-7. Ukazano je da, u vremensko-prostornom slijedu događaja, iskazi ovih svjedoka čine jedinstvenu cjelinu, koja u svojoj suštini daje osnova za samo jedan zaključak, taj da je apelant lišio života S. V.. Apelacijsko vijeće je iskaze navedenih svjedoka ocijenilo jasnima, uvjerljivima, pouzdanima i vjerodostojnima, te da ne ostavljaju sumnju da imaju motiv neosnovanog terećenja apelanta. Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da je cijenilo apelantov način osporavanja učešća u ovom događaju, kako s aspekta navodno različitih dijelova kazivanja svjedoka S-10, tako i s aspekta logičnosti ponašanja nakon ubistva oštećenog. Međutim, Sud je zaključio da su takve okolnosti irelevantnog karaktera sa aspekta samog ubistva oštećenog, za koje je van razumne sumnje kriv apelant, s obzirom da prigovori koje je apelant iznio u navedenom smislu ne dovode u pitanje identifikaciju njega kao počinioca. Apelacijsko vijeće je ukazalo da nije došlo do bilo kakve razumne sumnje u izvršenje predmetnog ubistva od strane apelanta niti kada je cijenilo okolnosti stanja povreda na tijelu ubijenog. Izvjesno postojanje još nekih povreda ne implicira sumnju u zaključak da je apelant oštećenog lišio života pucanjem iz vatrenog oružja, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da ubijeni i nije pronađen istu noć, te da određene povrede mogu nastati i post mortem. Na osnovu navedenoga, Apelacijsko vijeće je istaklo da svi izvedeni dokazi čine zatvoren krug dokaza i nepobitan osnov za zaključak o inkriminisanom događaju kako ga je postavila optužba, a sljedstveno tome i apelantovoj krivnji za ubistvo S. V..
23. Apelacijsko vijeće se, cijeneći oprečne iskaze između svjedoka S-3 i apelanta, prilikom utvrđivanja činjeničnog supstrata presude vodilo široko prihvaćenim dokaznim standardom "izvan razumne sumnje" smatrajući da odgovara životnoj stvarnosti posebno u materiji onog što se genusno naziva ratnim zločinima. Praktično je nemoguće s apsolutnom sigurnošću utvrditi sve detalje nekog, pa i ovog konkretnog događaja koji se odigrao u prošlosti, posebno ne u vrijeme ratnih dešavanja i općem kaosu koji rat sa sobom po prirodi stvari nosi. Takođe, Sud je podsjetio da je vezan subjektivnim identitetom presude i optužbe, pa činjenica da postoji mogućnost da je još neka osoba sudjelovala u predmetnim ubistvima ne umanjuje odgovornost osobe koja se optužbom tereti, i za koju se Sud van razumne sumnje uvjerio da je poduzeo saizvršilačku djelatnost. Apelacijsko je vijeće dovelo u vezu iskaze posrednih svjedoka sa iskazom neposrednog svjedoka S-3, zaključilo da se apelantova krivnja ne može isključiti samo iz razloga što je apelant kao aktera inkriminisanog događaja označio upravo svjedoka S-3 i umrlog P.Đ.. Ukazano je da zadatak Apelacijskog vijeća nije bio da utvrdi da li je postojala krivnja drugih osoba koje su prisustvovale tom događaju, nego da utvrdi da li je apelant sudjelovao u tim ubistvima, što je, kako je navelo Apelacijsko vijeće, isključujući svaku razumnu sumnju utvrdilo, nalazeći da kombinacija postojećih okolnosti nesporno upućuje da bi svaki objektivan sud o navedenom pitanju donio odluku o apelantovoj krivnji. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da apelantova obrana partikularnim i jednostranim pristupom nije dovela u pitanje ključne teze optužbe, s obzirom da je posegnula za bezuspješnim pokušajem da dovede u pitanje uvjerljivost u svemu dovoljnog dokaznog fundusa na osnovu kojega su utvrđene odlučne činjenice o ovoj krivičnopravnoj stvari i u konačnici izveden definitivan zaključak o apelantovoj krivnji. Navedeno je da je, poklanjajući vjeru iskazu svjedoka S-3, Apelacijsko vijeće apelantove radnje pravilno kvalifikovalo kao saizvršilačke, cijeneći da su predmetna ubistva poduzeta u djelovanju sa izvjesnim P.Đ., pri čemu je svaki od njih imao odlučan doprinos u likvidaciji žrtava kako je to opisano u izreci presude.
24. Apelacijsko vijeće je, u pogledu tačke 5. Optužnice kojom se apelanta teretilo za ubistvo pet civila bošnjačke nacionalnosti, a potom još jednog civila bošnjačke nacionalnosti, navelo da je analizom iskaza svjedoka iznesenog na str. 37. – 39. presude, utvrdilo da nema sumnje da je apelant kriv za navedena ubistva.
25. Apelacijsko vijeće je ukazalo da se, u pogledu ove tačke Optužnice, kao sporno pitanje javila dokazanost identiteta ubijenih osoba. S tim u vezi je ukazano da je Sud, na osnovu iskaza svjedoka, utvrdilo da postoji zatvoren krug indicija koje upućuju da se radi o civilima bošnjačke nacionalnosti. Međutim, Apelacijsko vijeće je istaklo da, čak i u slučaju da nije moglo sa sigurnošću biti utvrđeno kojoj etničkoj grupi, odnosno kojoj nacionalnosti ubijene osobe pripadaju, to ne bi a priori predstavljalo smetnju za utvrđivanje apelantove odgovornosti, sve dok postoje dokazi koji ukazuju da je on krivac. Ukazano je da je zaštitni objekt krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti civilno stanovništvo, te da nije od odlučnog značaja tačan identitet takvih osoba, sve dok nema sumnje da su civili. Ono što je bitno, jeste perceptivna svijest izvršitelja da takvi ljudi za njega, neopravdano, predstavljaju neprijatelje, bez obzira o tome kojoj nacionalnosti pripadaju. Sam akt ubistva takvih osoba, čak i nepoznatog identiteta i nacionalnosti, i dalje potpada pod sustav zločina i krajnjeg kršenja humanitarnog prava, i to derogiranjem nečijeg osnovnog prava, prava na život, pa bi bilo nedopustivo takav zločin ne kazniti samo iz razloga neutvrđenosti identiteta žrtava, s obzirom da zločin kao takav postoji i ima svoju težinu i razmjere bez obzira na okolnost neutvrđivanja tačnog identiteta žrtve. S obzirom na navedeno, Apelacijsko vijeće je navelo da je van razumne sumnje zaključilo da je apelant kriv i za ova ubistva.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
27. Tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje tijekom postupka pred Sudom BiH prekršeno iz razloga što nisu poštovane odredbe člana 281. - savjesna ocjena dokaza, člana 317a - pravo na žalbu protiv presude Apelacionog vijeća, te kršenjem osnovnog načela krivičnog zakonodavstva - načela in dubio pro reo.
28. U pogledu povrede prava na žalbu naveo je da je prvostepenom presudom bio oslobođen optužbi za tač. 2, 3 i 5 iz Optužnice, a da je drugostepenom presudom proglašen krivim i osuđen i za te tačke Optužnice. Apelant smatra da je trebao imati pravo na žalbu protiv drugostepene presude u tom dijelu, tvrdeći da mu je u ovom dijelu povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
29. U pogledu prigovora o savjesnoj ocjeni dokaza, pravo na obrazloženu odluku, te povredi načela in dubio pro reo, naveo je da je njegova krivnja po tački 1 Optužnice za ubistvo S. V. utvrđena na osnovu iskaza svjedoka S-10, koji nije u skladu s iskazima drugih svjedoka koji su davali izjave na te okolnosti, te da obrazloženje Apelacijskog vijeća dano u tom pogledu nije dalo zadovoljavajuće razloge za ovakav zaključak. Takođe, apelant smatra da Apelacijsko vijeće nije dalo obrazloženje zašto je poklonilo vjeru iskazu svjedoka S-10, a ne iskazima članova obitelji oštećenog u odnosu na to kakve je povrede oštećeni imao na tijelu, odnosno da u odnosu na ovu tačku Optužnice drugostepeni sud nije s jednakom pažnjom cijenio činjenice koje apelanta terete kao i one koje mu idu u prilog, te da za zaključak o apelantovoj krivnji nisu dani zadovoljavajući razlozi.
30. Dalje, u pogledu tačke 2 Optužnice po kojoj je apelant proglašen krivim da je lišio života devet osoba romske nacionalnosti, apelant je ukazao da je jedini svjedok koji je svjedočio na ove okolnosti i koji je teretio apelanta bio zaštićeni svjedok S-3. U svom iskazu na glavnom pretresu, apelant je, pak, tvrdio da su kritičnog dana P. Đ. i svjedok S-3 prišli grupi Roma i lišili ih života pucajući iz automatskog naoružanja. Dakle, prvostepeno i drugostepeno vijeće su bili u situaciji da imaju dva kontradiktorna iskaza i niti jedan drugi dokaz o mogućim počiniteljima ovog djela. Prvostepeno vijeće je, primjenom načela in dubio pro reo oslobodilo apelanta optužbi iz ove tačke Optužnice. Međutim, drugostepeno vijeće je nakon reprodukcije iskaza svjedoka S-3 (dakle bez neposrednog saslušanja tog svjedoka) poklonilo vjeru iskazu svjedoka i utvrdilo da je apelant kriv i za djela po ovoj tački Optužnice. Apelant smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju osporene presude u ovom pogledu navelo samo uopćene fraze i zaključilo da se apelantova krivnja ne može isključiti, te navodi da kombinacija postojećih okolnosti upućuje da bi svaki objektivan sud o navedenom pitanju donio odluku o apelantovoj krivnji. Apelant u tom smislu postavlja pitanje kako je moguće da je prvostepeni sud, koji je za razliku od Apelacionog vijeća neposredno saslušao i apelanta i svjedoka S-3 utvrdio da se ne može van svake razumne sumnje utvrditi da je apelant kriv po ovoj tački Optužnice. Apelant tvrdi da u presudi nije dano obrazloženje zašto je poklonjena vjera iskazu svjedoka S-3, čime je povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu odluku.
31. Vezano za tačku 5 Optužnice, na osnovu koje je apelant proglašen krivim za ubistvo više civila na punktu, ukazao je da Apelacijsko vijeće u osporenoj presudi nije analizirao iskaz svjedoka obrane J. H. koji je preživio strijeljanje na tom punktu i čiji je iskaz u potpunosti u suprotnosti sa iskazima svjedoka S-4, S-8, S-9 i S-10, na osnovu koji je utvrđena apelantova krivnja. S obzirom da iskaz svjedoka J. H. nije ni spomenut u drugostepenoj presudi, niti je dano obrazloženje zašto nije analiziran u presudi, apelant smatra da mu je u tom smislu povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, posebno ako se ima u vidu činjenica da je apelant prvostepenom presudom oslobođen optužbe za ovu tačku Optužnice.
32. Apelant je, takođe, ukazao da su tijekom postupka i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom odbijeni prijedlozi obrane za saslušanje svjedoka označenih u apelaciji, bez ikakvog obrazloženja o tome zašto su ti prijedlozi odbijeni. II.Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je u prvostepenoj presudi dana jasna argumentacija zašto i na osnovu čega je Sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je bilo stavljeno na teret. U pogledu apelantovih prigovora koji se odnose na zaključke Apelacijskog vijeća u pogledu tačke 1, ukazano je na detaljnu analizu ovog pitanja u par. 39.-48. drugostepene presude i navedeno da je Sud van razumne sumnje zaključio da je apelant kriv za ubistvo S. V., nalazeći vjerodostojnim iskaz svjedoka S-10, koji ne ostavlja utisak da ima razloga apelanta lažno teretiti, niti iskaz ima nedosljednosti takvog karaktera da bi se dovela u pitanje kvaliteta njegovog svjedočenja i dokazna snaga istog. U pogledu apelantovih navoda da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama kada je riječ o kredibilitetu svjedoka S-3, te iskazu svjedoka J. H., Apelacijsko vijeće je ukazalo na činjenicu da je sadržaj par. 58, 59 i 60 presude posvećen pitanju kredibiliteta svjedoka S- 3, kao i da je drugostepeni sud detaljno analizirao oprečne iskaze između svjedoka S-3 i apelanta te dao obrazloženje zasnovano u provedenim dokazima, jednako kada su u pitanju i zaključci u pogledu tačke 5 Optužnice i ocjene iskaza svjedoka na te okolnosti, zbog čega smatrao da su bez osnova apelantovi prigovori kojima se osporavaju iskazi navedenih svjedoka i ukazuje na njihove određene suprotnosti u odnosu na druge izvedene dokaze.
34. Tužilaštvo je, u pogledu apelantovih navoda vezanih za na pravo na žalbu protiv presude Apelacijskog vijeća istaklo da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 317 a ZKP BIH. Dalje, u odnosu na navode iz apelacije koje se odnose tač. 1, 2 i 5 presude, ukazano je da se radi o navodima koji su već isticani tijekom postupka pred Sudom BiH i da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su odbijeni pojedini dokazni prijedlozi obrane, odnosno na osnovu kojih dokaza su izvedeni zaključci o krivnji osuđenog. U vezi s navodima iz apelacije da prvostepeni sud nije obrazložio odbijanje izvođenja dokaza obrane, ukazano je da je u prvostepenoj presudi, na strani 19, Sud dao razloge zbog čega je odbio prijedlog obrane. Takođe, u odnosu na identične navode, ukazano je da je Apelacijsko vijeće na strani 10 drugostepene presude dalo obrazloženje zbog čega nije prihvaćen prijedlog obrane za izvođenje dokaza. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo smatra da su navodi iz apelacije neosnovani.
V.Relevantni propisi
35. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tačke g) h) i i) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo) [...]
36. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH i 42/18 - Rješenje US BiH i 65/18).
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženo Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 317a. stav (1) tač. a) i b) Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 1 K 024092 19 Kžk od 28. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 202. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant pobijaju navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. […]
43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava [...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
44. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
45. Apelant smatra da je tijekom postupka pred Sudom BiH prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku zato što je Sud odbio izvesti određene dokaze koje je predložio, pa je, uslijed toga, činjenično stanje utvrđeno nepravilno i nepotpuno. Osim toga, smatra da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, uslijed čega je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
46. U vezi sa navodima da nisu izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zauzeo stav da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24).
47. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, ili da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za odbijanje prijedloga za saslušanje određenih svjedoka sudovi su jasno i detaljno obrazložili, naročito ukazujući da je, u situaciji kada je obrana predlagala saslušanje više svjedoka na iste okolnosti, Sud ponudio obrani da, u cilju ekonomičnosti postupka, izabere jednog svjedoka koji će svjedočiti na te okolnosti. Apelacijsko vijeće je, imajući u vidu ekonomičnost postupka, donijelo procesnu odluku kojom je prihvatilo reprodukciju iskaza svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo i obrana, a u pogledu preostalih dokaza koje je obrana predlagala odlučeno je da se jedan dio prijedloga prihvati, a drugi odbije, pri čemu je istaknuto da su ostali dokazi, materijalni i subjektivni, izvedeni tijekom prvostepenog postupka, prihvaćeni kao izvedeni i smatraju se dokaznom građom ove krivične stvari. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može postupanje sudova u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, i prvostepeni i drugostepeni sud su o svim dokazima koje su prihvatili, kao i o onima koje su odbili izvesti dali detaljno obrazloženje koje ni na koji način ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje, zbog čega se ovi apelantovi navodi apelanata pokazuju neosnovanima.
48. U odnosu na apelantove navode da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je optuženom bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja i mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U kontekstu navedenih stavova Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi, odnosno prihvaćeni dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu takve velike dokazne građe utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, počinio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti za koje je proglašen krivim i kažnjen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu su i prvostepeni i drugostepeni sud u osporenim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH za svoje stavove dao jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
49. Što se tiče navodnog kršenja načela in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. U pogledu iskaza svjedoka, Ustavni sud uočava da apelant te iskaze analizira fragmentirano, ukazujući samo na one dijelove iskaza koji mu idu u korist, bez cjelovitog tumačenja, u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim presudama dao jasna obrazloženja za sve proturječnosti koje su se pojavile u iskazima svjedoka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovo načelo, kao dio načela pretpostavke nevinosti, prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, pa proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
50. Na osnovu navedenoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
U vezi s pravom na preispitivanje sudske odluke
51. Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao pouku o pravnom lijeku koja je navedena u presudi Apelacijskog vijeća (da protiv drugostepene presude nije dozvoljena žalba). U vezi s ovim dijelom, apelant se pozvao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud smatra da ovaj dio navoda treba ispitati u okviru prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
52. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može biti podložno izuzecima kada je riječ o djelima manjeg značaja, koja su propisana zakonom, ili u slučajevima kada je određenom licu u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je ono bilo osuđeno nakon izjavljene žalbe protiv oslobađajuće presude.
53. Ustavni sud zapaža da iz stava 1 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda iskazanoj u predmetu Krombach protiv Francuske (vidi, Evropski sud, presuda od 13. veljače 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stavak 96), „države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili može biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantovano ovim članom koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
54. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavom 2 člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljene i iznimke od primjene prava izloženog u stavu 1 istog člana. Prva iznimka se odnosi na manje prijestupe, a druga na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudac i sl.) ili zbog prirode djela. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treća iznimka se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.
55. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao predmet broj AP-3939/12 (odluka o dopustivosti i meritumu od 10. novembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je konstatirao da je odredbom člana 317 a ZKP BiH predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepene odluke Suda BiH. Ova mogućnost u ZKP dozvoljena je u dvije situacije: „a) ako je vijeće apelacijskog odjela preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi proglašava krivim, b) ako je vijeće apelacijskog odjela povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.” Obje situacije se svode na isto, da je prvostepena presuda bila oslobađajuća i da je nakon toga vijeće (pod tačkom a)) preinačilo presudu i (pod tačkom b)) održalo pretres i donijelo presudu kojim se optuženi proglašava krivim.
56. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud će ukratko ponoviti svoje zaključke iz predmeta broj AP-3939/12. U navedenom predmetu apelant je smatrao da je „oslobođen po prvostepenoj presudi“ za pojedine tačke Optužnice (tač. 3a, 3b, 3e i 3g i tačka 10) za koje ga je drugostepeni sud proglasio krivim, te je smatrao da ima pravo na žalbu. Stoga je, polazeći od odredbe člana 317 a ZKP, osnovni zadatak Ustavnog suda bio da utvrdi je li u okolnostima konkretnog slučaja prvostepena presuda bila „oslobađajuća“. Ustavni sud je primijetio da je prvostepeni sud u jednom dijelu odluke apelanta proglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, dok je, pozivajući se na član 284 stav 1 tačka c) ZKP, apelanta oslobodio optužbe da je po određenim tačkama Optužnice na opisani način izvršio određene radnje (čime bi, takođe, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Dakle, prvostepeni sud je za isto krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva apelanta proglasio i krivim i oslobodio, te se za Ustavni sud postavilo pitanje je li prvostepena presuda „oslobađajuća“. Ustavni sud, je takođe, ukazao da je Sud BiH, u smislu utvrđivanja prava na žalbu, upravo polazio od „krivičnog djela“ koje se apelantu stavljalo na teret (Sud BiH je zaključio da apelant nije oslobođen krivičnog djela u cjelini, već samo za pojedine radnje tog krivičnog djela). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je našao da se presuda, kakva god bila, donosi u odnosu na krivičnog djelo, a ne, kako Sud BiH navodi, za pojedine „radnje izvršenja“ krivičnog djela. Osim toga „radnje izvršenja“ čine bitan osnovni element u pojmu krivičnog djela, te je radnja konstitutivno obilježje krivičnog djela. Nadalje, u pojmu krivičnog djela, kako je definisano (članom 173 KZBiH u navedenom predmetu) zakonom, taksativno su navedene radnje izvršenja koje su različite i po svom karakteru, a moglo bi se reći da se one mogu gradirati i po „intenzitetu“, te u njih spadaju ubijanje, nanošenje snažnog tjelesnog ili duševnog bola, mučenje, silovanje, protuzakonito zatvaranje i ostalo. Ustavni sud je ukazao da se svakom pojedinačnom radnjom navedenom u članu 173 KZ, naravno uz ispunjenje ostalih bitnih elemenata za ovo krivično djelo, ostvaruje biće krivičnog djela, zbog čega je našao da ovi navodi nisu osnovani. Takođe, ispitujući navod Suda BiH koji je ukazivao da je apelant i prvostepenom presudom optužen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te stoga nema „oslobađajuće presude“, Ustavni sud je podržao navedeni stav da prvostepena presuda nije bila oslobađajuća. Apelant je, kako je Ustavni sud zaključio, za isto krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i oslobođen i osuđen. Stoga bi se u najboljem slučaju moglo reći da je apelant imao „djelomično oslobađajuću presudu“, odnosno „oslobađajući dio presude“ ili, kako je apelant sam naveo, da je oslobođen za izvršenje krivičnog djela po određenim navedenim tačkama Optužnice, ali što nikako ne korespondira zahtjevu iz zakonske odredbe da je u pitanju „oslobađajuća presuda“.
57. Kada se sve navedeno dovede u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da nema razloga da odstupi od svoje ranije prakse. Identično kao u predmetu broj AP-3939/12, apelant je prvostepenom presudom osuđen, ali (i) po pojedinim tačkama Optužnice oslobođen od optužbi za isto krivično djelo – Zločin protiv čovječnosti. Dakle, u tom smislu, u jezičnom značenju odredbe člana 317 a ZKP BiH apelant nema „oslobađajuću presudu“. Nakon prvostepene presude Apelacijsko vijeće (identično kao u predmetu broj AP 3939/12) je održalo pretres i donijelo za pojedine tačke (ranije) oslobađajuće prvostepene presude sada drugačiju odluku – da se apelant proglašava krivim. Stoga, u konkretnom predmetu nema uvjeta koji su zakonom predviđeni u članu 317 a stav 1 tačka b) ZKP BiH da bi bila dozvoljena žalba protiv presude Apelacijskog vijeća: „b) ako je vijeće apelacijskog odjela povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.”
58. Dakle, u konkretnoj situaciji, kada apelant nije imao oslobađajuću presudu kako to izričito navodi član 317 a ZKP BiH, on nema ni pravo na žalbu protiv drugostepene presude, zbog čega Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije, pri čemu je Sud BiH za svoje odluke dao detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenih dokaza koje je apelant predložio, kao i uz pravilnu primjenu načela in dubio pro reo.
60. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv drugostepene presude Apelacijskog vijeća Suda BiH.
61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić