Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4726/20 (Heta d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Hipoteka
- Mjera obezbjeđenja
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama (Federacija Bosne i Hercegovine)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 41/02)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 231
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4726/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4726/20, rješavajući apelaciju „Heta“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Heta“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Heta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđa Tihić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine.
2. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi „zabranio provođenje Presude Općinskog suda broj 58 0 P 159237 14 P od 10. oktobra 2018. godine i mjera zabrane promjene zemljišnoknjižnog stanja nekretnine u zk. ul. broj 614, k.o. Lise, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji i donošenja konačne odluke“. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4726/20 od 17. februara 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 7. marta 2022. godine zatraženo je od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda, te „Aran“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i S. H. (u daljnjem tekstu: drugotužilac, ili zajedno tužioci) da dostave odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. marta 2022, Općinski sud 16. marta 2022, a tužioci posredstvom punomoćnika Advokatskog društva „Gavran“ d.o.o. 18. marta 2022. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku na izjašnjenje 29. marta 2022. godine.
7. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Tužioci su 31. decembra 2014. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta radi utvrđenja ništavosti ugovora i mjere osiguranja.
10. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 159237 14 P od 10. oktobra 2018. godine, stav I, utvrđeno je da je ništav Ugovor o finansijskom lizingu pokretnina broj BiH/5181259 od 29. maja 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između prvotužioca i apelanta, kao i aneksi ugovora br. BiH/5181259 od 30. novembra 2004. godine i BiH/5181259 od 9. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: aneksi ugovora), te je odlučeno da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila po osnovu ovog ugovora. Stavom II izreke presude utvrđeno je da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke broj UPO 327/2007 od 13. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zasnivanju hipoteke), koji je zaključen između tužilaca i apelanta kod notara D. V. iz Mostara (u daljnjem tekstu: notar), te je naloženo apelantu da drugotužiocu izda zemljišno-knjižnu ispravu podobnu za brisanje prava zaloga na nekretnini preciznije označenoj u stavu II izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), vlasništvo drugotužioca s dijelom 1/1, kojom ispravom će Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Širokom Brijegu izvršiti brisanje zaloga na predmetnoj nekretnini kao osiguranje predmetnog ugovora, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda. Zatim je Općinski sud u istoj odluci donio rješenje kojim je odredio mjeru osiguranja i odložio postupak izvršenja u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 029594 15 Ip 2, određen na osnovu izvršne isprave – ugovora o zasnivanju hipoteke, zaključenog između tužilaca i apelanta, ovjerenog i obrađenog kod notara, procjenom, prodajom i namirenjem apelanta na predmetnoj nekretnini, do pravomoćnog okončanja predmetnog parničnog postupka, uz apelantovu obavezu da tužiocima nadoknadi troškove postupka u iznosu i roku preciznije određenom u izreci.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je 29. maja 2003. godine između apelantovog prednika i prvotužioca zaključen predmetni ugovor, da se apelantov prednik kao davalac lizinga obavezao da će prvotužiocu (korisniku lizinga) u obliku finansijskog lizinga u iznosu od 354.325,27 eura finansirati predmet lizinga (bager lančana sjekačica i dijamantna žična pila), a prvotužilac se obavezao da će nakon potpisa ugovora, a prije njegovog preuzimanja, osigurati predmet lizinga na svoje ime i vinkulirati ga u ime „Hypo Leasinga“ d.o.o., uz ugovoreni rok trajanja lizinga od 60 mjeseci. Također je utvrđeno da se prvotužilac obavezao da će isplatiti akontaciju – kaparu u određenom novčanom iznosu, a najkasnije do 29. maja 2003. godine i u 60 mjesečnih rata, te da će na ime naknade za lizing isplatiti određeni novčani iznos, uvećan za porez usluga i za iznos kamate. Naime, prva rata je dospjela 1. juna 2003. godine, a posljednja 29. maja 2008. godine. Ugovoreno je da su rokovi za plaćanje naknada za lizing fiksni i ugovorne strane ih smatraju bitnim sastojcima ugovora, te da se u slučaju kašnjenja s plaćanjem, osim ugovorene kamatne stope, prvotužiocu zaračunavaju i zatezne kamate. Danom preuzimanja predmeta lizinga u posjed prvotužilac preuzima obavezu plaćanja svih troškova i davanja, te drugih obaveza koje se odnose na predmet lizinga.
12. Nadalje, utvrđeno je da su aneksom ugovora od 30. novembra 2004. godine ugovorne strane izvršile izmjenu predmetnog ugovora koji se odnosio na dužinu trajanja lizinga (preciznije navedeno u presudi). Također, drugim aneksom ugovora od 9. augusta 2007. godine stranke su utvrdile promjenu glavnice, ukupan broj mjesečnih rata i njihovo dospijevanje (sve preciznije navedeno u presudi), te se korisnik lizinga (prvotužilac) obavezao da na ime zateznih kamata, obračunatih na dospjela a nenaplaćena potraživanja do datuma reprograma, isplati određeni novčani iznos.
13. Dalje je navedeno da je iz određenog zk. uloška (preciznije navedenog u presudi) utvrđeno da je predmetna nekretnina vlasništvo drugotužioca, da je u teretnom listu na osnovu rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu od 29. maja 2003. godine upisano založno pravo u korist apelantovog prednika za kredit u iznosu preciznije određenom u presudi. Ukazano je da je ugovorom o zasnivanju hipoteke od 13. augusta 2007. godine, zaključenog između apelantovog prednika (kao založnog povjerioca), drugotužioca (založni dužnik) i prvotužioca (korisnik lizinga), ugovoreno da se u korist založnog povjerioca (apelantovog prednika) zasnuje hipoteka, tako da bude izvršena u odnosu na drugotužioca kao vlasnika predmetne nekretnine radi osiguranja plaćanja od strane korisnika lizinga (prvotužioca) po predmetnom ugovoru i aneksima tog ugovora.
14. Ukazano je da je vještak mašinske struke u nalazu i mišljenju naveo da od tužilaca nije mogao dobiti informacije o predmetu lizinga, te da je od apelanta dobio predračun i račun koji mu je ispostavilo preduzeće „Varda“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: „Varda“ d.o.o.).
15. Dalje je ukazano da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te njegovom objašnjenju na ročištu za glavnu raspravu, utvrđeno da davalac lizinga (apelant) nije pribavio predmet lizinga, da vještaku nije predočena primopredajna dokumentacija, te da predmet lizinga ne postoji. Ukazano je da je apelant bio dužan primopredajnu dokumentaciju pribaviti prema članu 4. predmetnog ugovora, a naročito jer danom preuzimanja predmeta u posjed prvotužilac (korisnik lizinga) preuzima obavezu plaćanja svih troškova i davanja drugih obaveza koje se odnose na predmet lizinga. Ukazano je da se predmet lizinga u knjigama preduzeća „Varda“ d.o.o. i prvotužioca nije nalazio kao osnovno sredstvo, već je u knjigama prvotužioca zaveden kao kredit od „Hypo“, tj. kao finansijska obaveza lizinga, jer prvotužilac nije primio predmet lizinga. Dalje je ukazano da se predmetni ugovor ne može posmatrati kao finansijski ili operativni lizing, već kao kredit. Ukazano je da je razlog što je lizing zaveden kao finansijska obaveza taj što prvotužilac nije primio predmet lizinga. Osim toga, predmetni ugovor se ne može posmatrati kao finansijski ili operativni lizing, nego kao „čist kredit“ jer nije došlo do predaje predmeta, predmet lizinga nije kupljen jer ne postoji u knjigovodstvenoj evidenciji prvotužioca niti preduzeća „Varda“ d.o.o., nego je samo došlo do plasmana novčanih sredstava. Ukazano je da preduzeće „Varda“ d.o.o. nije ispostavilo validan račun, već samo „pro forme“ račun kako bi novčani iznos od 693.000,00 KM prebacilo prvotužiocu. Društvo „Varda“ d.o.o. je prvotužiocu uplatilo iznos od 693.000,00 KM 15. jula 2003. godine. Kao osnov za uplatu naveden je povrat avansa „po računu 1023 03“, a taj osnov u smislu poslovnih odnosa nije postojao (što je izjavilo i društvo „Varda“ d.o.o.). Ukazano je da se naknada koju je prvotužilac plaćao apelantu sastojala od rate (glavnica i kamata) koja je uvećana za porez na usluge koje su se obračunavale na kamatu.
16. Nadalje, Općinski sud je naveo da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ugovor o lizingu kao vrsta pravnog posla nije bio reguliran odredbama ZOO, niti drugim zakonom. Ukazano je da je Zakon o lizingu donesen krajem 2008. godine, da je stupio na snagu 3. januara 2009. godine, te da se u konkretnom slučaju u odnosu na predmetni ugovor primjenjuju odredbe ZOO. Dalje je citirao odredbu člana 10. ZOO, te je ukazao da u skladu s tom zakonskom odredbom stranke mogu slobodno zaključiti ugovore koje ZOO nije posebno regulirao, niti nazvao posebnim imenom (neimenovani ugovori) koji se u pravnom prometu rjeđe javljaju, ukoliko nisu suprotni ustavu, prinudnim propisima, te moralu društva.
17. Općinski sud je ukazao da je na osnovu izjava tužilaca, svjedoka, nalazima i iskazima vještaka mašinske i finansijske struke utvrdio da predmet lizinga ne postoji, da u knjigama prvotužioca ne postoji kao osnovno sredstvo, već da je zaveden kao kredit od „Hypo leasinga“, odnosno kao finansijska obaveza „Hypo leasinga“, da su cijene na računu visoko navedene i nisu realne, što upućuje na zaključak da se izdatim računima za mašine pokrivao određeni novčani iznos cijene, nezavisno od njihove stvarne vrijednosti. Ukazano je da se prvotužilac bavio prodajom italijanskog namještaja, te da mu, prema nalazu vještaka mašinske struke, mašine koje predstavljaju predmet lizinga, a upotrebljavaju se u kamenolomima za obradu kamena i rezanje kamenih blokova, nisu potrebne za obavljanje njegove osnovne djelatnosti.
18. Ukazano je da je iz apelantove uplatnice utvrđeno da je apelant novčani iznos od 693.000,00 KM uplatio preduzeću „Varda“ d.o.o., a prema izvodu prvotužioca preduzeće „Varda“ d.o.o. je taj novčani iznos 15. jula 2003. godine uplatilo prvotužiocu. U skladu s tim je ukazano da su prvotužilac i apelant zaključili predmetni ugovor u želji da kod trećih lica stvore privid sklopljenog ugovora o finansijskom lizingu pokretnina. U skladu s tim, Općinski sud je citirao odredbu člana 66. stav (1) ZOO, te je ukazao da je prividan ugovor bez pravnog dejstva i pored toga što su se tužioci više od 11 godina ponašali u skladu s odredbama predmetnog ugovora.
19. Dalje je navedeno da predmetni ugovor nema elemente ugovora o kreditu iz člana 1065. ZOO jer apelant nije banka, niti su ugovoreni bitni elementi ugovora o kreditu kao što je kamata. Osim toga, s obzirom na ugovorne obaveze prvotužioca, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi ni o ugovoru o zajmu. Općinski sud je ukazao da je u skladu s navedenim usvojio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i aneksa ugovora, te da je u skladu s odredbom člana 104. ZOO odredio da je svaka strana dužna vratiti što je primila po osnovu predmetnog ugovora.
20. Osim toga, ukazao je da je ugovor o hipoteci akcesorne prirode, da dijeli sudbinu glavnog ugovora, te s obzirom na to da je utvrdio da je predmetni ugovor ništav, u skladu s tim je usvojio i tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje da je ugovor o zasnivanju hipoteke ništav.
21. Presudom Kantonalnog broj 58 0 P 159237 18 Gž od 28. maja 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je u skladu s tim naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru koji među strankama nema nikakvog pravnog učinka kako je to regulirano odredbom člana 66. ZOO, te da nije sporno da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora takav ugovor kao vrsta pravnog posla nije bio reguliran odredbama ZOO, niti drugim zakonom. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je Zakon o lizingu Federacije BiH donesen krajem 2008. godine, da je stupio na snagu 3. januara 2009. godine, pa se, prema mišljenju Kantonalnog suda, na predmetni ugovorni odnos primjenjuju odredbe ZOO. Stoga, imajući u vidu i činjenicu da predmet ugovora (bager lančana sjekačica i dijamantna žičana pila) nikada nije pribavljen od dobavljača, niti je predat prvotužiocu kao korisniku lizinga, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru koji je ništav, shodno odredbama čl. 52. i 66. ZOO, u vezi sa članom 103. ZOO.
23. Dalje je ukazano da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da predmetni ugovor, kao fiktivan ugovor o finansijskom lizingu pokretnina (apelant ne spori činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom ugovoru), prikriva potpuno validan ugovor o kreditu, te bi predmetni ugovor na taj način bio punovažan i proizvodio bi pravno dejstvo među strankama. U skladu sa tim, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 1. Zakona o bankama, te je ukazao da u skladu s tom odredbom apelantov prednik nije bio ovlašten davati kredite i da bi i tako zaključen ugovor o kreditu bio ništav u skladu sa članom 103. ZOO.
24. Dalje je ukazano da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radilo i o ugovoru o zajmu, koji su parnične stranke zaista htjele da zaključe. U skladu s tim, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 557. ZOO, te je ukazao da bi u konkretnom slučaju zajmodavac bilo preduzeće „Varda“ d.o.o. (koje je 15. jula 2003. godine prvotužiocu uplatilo novčani iznos od 693.000,00 KM), a ne apelant, te u skladu s tim ni taj ugovor nema ispunjene uvjete da bi bio pravno valjan i da bi među strankama proizvodio pravne učinke. Stoga je Kantonalni sud, prihvaćajući pravilnim obrazloženje i pravne zaključke prvostepenog suda, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine apelantova revizija je odbijena. Istom presudom odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da tokom drugostepenog postupka Kantonalni sud nije postupio protivno odredbama člana 209, u vezi sa čl. 8. i 221. ZPP. U skladu s tim, ukazao je da Kantonalni sud u postupku ocjene izvedenih dokaza pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i u skladu sa članom 8. ZPP, da je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za predmetni postupak, te da je Kantonalni sud u obrazloženju presude za svoj zaključak dao potpune i pravilne razloge prihvatljive i za revizioni sud, bez potrebe da se ponavljaju. U skladu s tim je ukazao da ocjena dokaza nije bila arbitrarna, te da je Kantonalni sud u postupku utvrdio isto činjenično stanje kao i prvostepeni sud. Osim toga, ukazano je da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da je Kantonalni sud propustio cijeniti sve žalbene navode, čime je postupio protivno odredbi člana 221. ZPP. U skladu s tim je ukazano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. stav (2), tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP, koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Dalje je ukazano da drugostepeni sud nije dužan ocijeniti sve žalbene navode, nego samo one koji su od odlučnog značaja, kako je Kantonalni sud pravilno i postupio. Osim toga, obrazloženje drugostepene presude sačinjeno je u skladu s odredbom člana 191. stav (4) ZPP, s obzirom na to da se iz njega vide razlozi o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje osporene presude. Razlozi navedeni u obrazloženju presude nisu neodređeni, nisu nejasni, nisu protivrječni niti paušalni, odnosno ukazano je da obrazloženje presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu i standardu koji je u tom pogledu postavljen navedenim odredbama ZPP, te da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede odredbi parničnog postupka.
27. Nadalje, cijeneći nesporno činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da predmet ugovora o lizingu od 29. maja 2003. godine ne postoji, da u poslovnim knjigama prvotužioca nije ni zaveden kao osnovno sredstvo, nego da je zaveden kao kredit od „Hipo Adria“, odnosno kao finansijska obaveza „Hipo Alpe“, da predmet lizinga nikada nije predat u posjed prvotužiocu kao korisniku lizinga (što su osnovni uvjeti da bi predmetni ugovor bio pravno valjan), Vrhovni sud je zaključio da se radi o fiktivnom (simuliranom) ugovoru o lizingu, koji kao takav nema učinka među ugovornim strankama, te nije ni nastao. Zaključio je da je u konkretnom slučaju zaključen drugi (disimulovani) ugovor koji bi bio pravno valjan i obavezujući za ugovorne strane pod uvjetom da ispunjava uvjete valjanosti tog „željenog ugovora“.
28. Vrhovni sud je ukazao da apelant u reviziji ističe prigovor da predmetni ugovor predstavlja ugovor o zajmu, a ne ugovor o kreditu. U skladu s tim je navedeno da je odredbama čl. 557–567. ZOO regulirano pitanje ugovora o zajmu, da imajući u vidu strane predmetnog ugovora, činjenična utvrđenja da je preduzeće „Varda“ d.o.o. (a ne apelant) 15. jula 2003. godine prvotužiocu uplatilo iznos od 693.000,00 KM, u konkretnom slučaju se ne radi o ugovoru o zajmu, već o ugovoru o kreditu, te da je to bila stvarna volja ugovornih strana. U skladu s navedenim ukazao je da je, imajući u vidu predmet ugovora i ugovorne strane, predmetni ugovor, kao ugovor o kreditu, protivan odredbi člana 2. stav (1) Zakona o bankama, te da je u skladu s tim zakonom ništav, shodno odredbi člana 103. stav (1) ZOO, a što pravilno utvrđuju i nižestepeni sudovi, pravilno odlučivši i o obavezama strana iz ugovora. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, primjenom odredbi člana 66. st. (1) i (2) i člana 103. stav (1) ZOO, u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev, za što su dali pravilna i zakonita obrazloženja prihvatljiva i za taj sud. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
29. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine postupka povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
30. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno pravo, te da je osporena konačna odluka nezakonita i neprovodiva. Apelant je istakao da redovni sudovi u toku postupka nisu uzeli u obzir da su strane svjesno i savjesno ušle u ugovorni odnos na način da su u datom trenutku pronašle modul da zaključe valjan pravni posao koji u tom periodu nije bio reguliran odredbama ZOO, niti drugim zakonom. Apelant smatra da redovni sudovi nisu dali obrazloženje zašto se smatra da predmetni ugovor može biti samo ugovor o lizingu pokretnina ili ugovor o kreditu, čime bi predmetni ugovor bio ništav, te da ne postoji mogućnost da on u skladu s odredbama ZOO predstavlja ugovor o zajmu. Apelant smatra da bi ugovor bio ništav on mora biti suprotan ustavu, protivan pravnim propisima ili moralu, te da predmetni ugovor ne ispunjava niti jedan od ovih elemenata za ništavost. Apelant ističe da je osporena odluka manjkava i u dijelu koji se odnosi na povrat onoga što je jedna strana dobila od druge prilikom poništenja ugovora, da apelant nije u mogućnosti da ostvari svoja prava, jer pored založne nekretnine nema drugih indikatora da su tužioci u mogućnosti da na alternativan način isplatite svoju obavezu restitucije. Apelant je istakao da je u postupku postupljeno protivno odredbama člana 191. stav (4) ZPP, u vezi sa čl. 8. i 221. ZPP, da redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje u odnosu na apelantove istaknute i sporne činjenice, te da je osporena presuda zasnovana i na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi čl. 66. i 103. ZOO. Apelant je ukazao da su redovni sudovi „apsolutno zanemarili sve navode i dokaze iz kojih proizlazi da su stranke u postupku samostalno, svjesno i savjesno stupile u ugovorni odnos koji, nakon što je kasnijih godina pravno kategorisan i uređen, shodno svim načelima ugovora o privredi, bio podoban za konverziju i pravno „održiv“.
31. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom bi zabranio provođenje Presude Općinskog suda broj 58 0 P 159237 14 P od 10. oktobra 2018. godine i mjera zabrane promjene zemljišnoknjižnog stanja nekretnine u zk. ul. broj 614, k.o. Lise, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji i donošenja konačne odluke“. II.Odgovori na apelaciju
32. Općinski sud navodi da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, da je cijenio apelantove argumente i dokaze, da nije pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, te u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u prvostepenoj presudi. Općinski sud navodi da apelant nije inicirao predmetni postupak, te da je njegovo pozivanje na dužinu trajanja postupka neosnovano.
33. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju presude dao iscrpne razloge za svoje odlučenje, da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude koju je donio u skladu s relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava (ZPP i ZOO), te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
34. Tužioci su istakli da su u skladu sa odredbama čl. 8, 123. i 126. ZPP dokazali osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, da razlozi navedeni u apelaciji ne dovode u pitanje zakonitost donesenih odluka, te predlažu da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191.
(1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Prividan ugovor Član 66. st. (1) i (2) (1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104. stav (1) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Član 557. stav (1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
37. Zakon o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03 i 66/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) Niko ne može u svoje ime i za svoj račun primati ili omogućiti primanje depozita u novcu niti davati kredite na području Federacije, ako nema dozvolu Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija) u skladu sa ovim zakonom.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku
45. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora i aneksa ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da nisu pravilno cijenili sve provedene dokaze, da su pogrešno utvrdili činjenično stanje, da su proizvoljno primijenili odredbu čl. 66. i 103. ZOO.
47. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
48. Ustavni sud ukazuje na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
49. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru koji je ništav, shodno odredbama čl. 52. i 66. ZOO, u vezi sa članom 103. ZOO. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 66. stav (1) propisano da prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama, a stav (2) istog člana propisuje da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci ukazao da se u konkretnom slučaju predmetni ugovor nije mogao smatrati ugovorom o zajmu jer bi, u skladu sa članom 557. ZOO, eventualni zajmodavac bilo preduzeće „Varda“ d.o.o., koje je 15. jula 2003. godine prvotužiocu uplatilo određeni novčani iznos, a ne apelant, te da ugovor o zajmu nema ispunjene uvjete da bi bio pravno valjan i da bi proizvodio pravne učinke među strankama. Osim toga, imajući u vidu predmet ugovora i ugovorne strane predmetni ugovor, kao ugovor o kreditu, protivan je odredbi člana 2. stav (1) Zakona o bankama, tako da je u skladu s tim zakonom ništav, shodno odredbi člana 103. stav (1) ZOO, te je u skladu s tim ukazano da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i o obavezama strana iz ugovora (član 104. ZOO). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama, pri čemu, suprotno apelantovom stavu, nije izostala ocjena dokaza, da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja, te da su, u vezi s tim, u osporenoj odluci data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za svoju odluku. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ni u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene prava.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u postupku, u ovom dijelu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38 i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 31. decembra 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 13. oktobra 2020. godine. Dakle, period koji je trajao pet godina i 10 mjeseci. Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu (u dokaznom postupku, pored materijalnih dokaza, provedena su dva vještačenja, te su saslušani svjedoci). Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega od većeg značaja jer se u postupku utvrđivalo o ništavosti ugovora i aneksa ugovora koje su tužioci zaključili s apelantovim prednikom.
54. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao tri godine i 10 mjeseci. Nadalje, Kantonalni sud je odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude donio sedam mjeseci nakon donošenja prvostepene presude, te je Vrhovni sud revizionu odluku donio godinu i pet mjeseci nakon donošenja drugostepene presude. Ustavni sud ukazuje da se razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1893/20 od 12. januara 2021. godine, tačka 27, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
55. Imajući u vidu da je predmetni postupak na tri sudske instance ukupno trajao pet godina i 10 mjeseci, da su donesene tri meritorne sudske odluke, da je u postupku u konačnici riješeno pravno pitanje parničnih stranaka, to Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na imovinu
56. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju odluka redovnih sudova nema bilo kakve proizvoljnost ni u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak, koji je relativno složene prirode i po zakonu nije hitan, na tri sudske instance trajao pet godina i 10 mjeseci, pri čemu su donesene tri sudske meritorne odluke kojim je u konačnici riješeno predmetno pravno pitanje, što u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja nerazumno dug period.
58. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić