Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4212/20 (M. R.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Disciplinski postupak
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4212/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4212/20, rješavajući apelaciju Milene Rajić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka a), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Rajić podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 036304 20 Gž od 25. avgusta 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Rajić podnesena zbog navodne povrede čl. 26 i 27 Evropske socijalne povelje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Rajić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 036304 20 Gž od 25. avgusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 11. februara 2022. godine je od Suda BiH, Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTS), VSTS

– Drugostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija), VSTS – Prvostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija), te 19. maja 2022. godine od VSTS – Kancelarija disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: disciplinski tužilac) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH, VSTS, Drugostepena i Prvostepena komisija su u periodu od 16. do 22. februara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je disciplinski tužilac dostavio odgovor na apelaciju 24. maja 2022. godine.

4. Ustavni sud je apelantkinjinom zastupniku 15. aprila i 1. juna 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju, ali se apelantkinjin zastupnik na njih nije izjasnio u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Odlukom Prvostepene komisije broj 04-07-6-1259-8/2019 od 11. novembra 2019. godine apelantkinja je proglašena odgovornom da je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 8 Zakona o VSTS-u „nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“ (bliže opisano u izreci navedene odluke), pa je apelantkinji na osnovu odredbi člana 58 stav 1 tačka (f) i člana 59 Zakona o VSTS-u izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti sudije Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud).

7. U obrazloženju odluke Prvostepena komisija je istakla da je nakon sprovedenog disciplinskog postupka utvrdila da je apelantkinja, sudija Opštinskog suda, odgovorna za disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 8 Zakona o VSTSBiH. Naime, apelantkinja je u predmetu Opštinskog suda broj 65 0 P 544229 15 P 23. avgusta 2016. godine održala pripremno ročište na kojem je punomoćnik tužioca u tom predmetu usmeno na zapisnik podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sudije – apelantkinje, koja je u skladu s važećim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donijela rješenje kojim pripremno ročište opoziva, a novo će se zakazati nakon što punomoćnik tužioca obrazloži zahtjev za izuzeće apelantkinje pismenim putem, nakon čega će se predmet proslijediti predsjedniku suda na odluku o izuzeću. Dalje je istakla da je 5. septembra 2016. godine u sudski spis uložen obrazložen pismeni zahtjev za izuzeće apelantkinje, a koji je 1. septembra 2016. godine primljen u sudu. Dakle, svrha dostavljanja zahtjeva o izuzeću u spis predmeta bila je da apelantkinja da pisanu izjavu u skladu sa članom 359 stav (4) ZPP na okolnosti o njenom izuzeću, a koje su navedene u zahtjevu za izuzeće. Međutim, Prvostepena komisija je ukazala da je iz popisa spisa vidljivo da ovu izjavu apelantkinja nikada nije dostavila predsjedniku suda, iako je znala i bila svjesna da je protiv nje podnesen zahtjev za izuzeće, kao i da joj je dostavljen obrazložen taj zahtjev, nego je nastavila da postupa u predmetu, uputila pozive strankama za održavanje pripremnog ročišta i održala pripremno ročište, te donijela rješenje kojim je ročište za glavnu raspravu zakazala. Nadalje, apelantkinja je održala i glavnu raspravu, provela dokaze i zaključila glavnu raspravu, te donijela presudu, a da nije odlučeno o njenom zahtjevu za izuzeće. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je navela da je disciplinski tužilac izvedenim dokazima nesumnjivo uspio dokazati da je apelantkinja propustila da postupi u skladu sa članom 359 stav (4) ZPP, te nastavila da postupa u predmetu broj 65 0 P 544229 15 P, potpuno zanemarujući podneseni zahtjev za njeno izuzeće, pa je time apelantkinja iskazala nemaran odnos prema sudijskoj funkciji jer je okončala rad na navedenom predmetu, a da o zahtjevu za njeno izuzeće nije odlučeno, čime je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 8 Zakona o VSTSBiH.

8. Prvostepena komisija je ukazala da je apelantkinja u vrijeme kada je učinila opisane radnje (disciplinski prekršaj) bila svjesna da zbog njenog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držala da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti (svjesni nehat). Dalje je ukazala da je posebno cijenila da apelantkinja nije imala onaj stepen pažnje u predviđanju posljedica koji se zahtijeva u obavljanju sudijske funkcije, iako je bila dužna da zna koje su posljedice njenog daljnjeg postupanja ukoliko se ne odluči o podnesenom prigovoru za izuzeće, pa je njen subjektivan odnos prema učinjenom disciplinskom prekršaju poseban oblik svjesnog nehata, odnosno profesionalni nehat.

9. Prvostepena komisija je istakla da se prilikom izbora disciplinske mjere apelantkinji vodila pravilom iz člana 58 Zakona o VSTS-u (vrste disciplinskih mjera), kao i principima i kriterijumima iz člana 59 Zakona o VSTS-u (principi za određivanje mjera). Dalje je istakla da se prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje uzimaju u obzir broj i težina učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojim je disciplinski prekršaj učinjen, dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja i sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka, kao i kriterijumi utvrđeni Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (u daljnjem tekstu: Smjernice). Naime, opredjeljujući se za disciplinsku mjeru razrješenja od dužnosti, Prvostepena komisija je istakla da je imala u vidu težinu učinjenog disciplinskog prekršaja, kao i njegove posljedice, koje se ogledaju u iskazanom nemaru prilikom vršenja sudijske dužnosti u predmetu Opštinskog suda u kojem je postupala, kada je apelantkinja opisanim postupanjem praktično narušila povjerenje u svoj pravilan i zakonit rad, te je ujedno naštetila ugledu Opštinskog suda i sudijske funkcije. Zatim je istakla da je apelantkinja izbjegavala prijem disciplinske tužbe i svih ostalih poziva i podnesaka, a dostavljanje je pokušavano više od 15 puta, na više načina i u različitim vremenskim intervalima. Na ovakav način apelantkinja je demonstrirala nedopustiv odnos prema VSTS-u, odnosno njegovim disciplinskim organima, te time prekršila i odredbu člana 19 Zakona o VSTS-u. Prvostepena komisija je naglasila da dostavljanje nije pokušavano na posao apelantkinje, već samo na kućnu adresu, s obzirom na činjenicu da je apelantkinji odlukom od 22. maja 2017. godine produženo privremeno udaljenje od vršenja dužnosti sudije Opštinskog suda, određeno odlukom Prvostepene komisije od 27. aprila 2017. godine, do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji je pokrenut protiv nje. Ova odluka je još uvijek na snazi s obzirom na to da nije okončan krivični postupak protiv apelantkinje. Nadalje, Prvostepena komisija je ukazala da je kao otežavajuću okolnost cijenila i činjenicu da je apelantkinja već ranije dva puta disciplinski odgovarala kada je odlukom od 17. februara 2011. godine proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 10 Zakona o VSTS-u „neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije“, pa joj je izrečena disciplinska mjera javne opomene. Takođe, odlukom od 26. januara 2018. godine apelantkinja je proglašena odgovornom za disciplinske prekršaje iz člana 56 tač. 8, 9 i 22 Zakona o VSTS-u („nemar i nepažnja u vršenju službenih dužnosti“, „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno ili neopravdano kršenje pravila postupka“ i „ponašanje u sudu i van suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“), pa joj je izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za iznos od 30% na period od osam mjeseci. Dakle, apelantkinja je već ranije dva puta disciplinski odgovarala u periodu od 2011. do 2018. godine, te je u ova dva disciplinska postupka proglašena odgovornom za počinjenje čak četiri različita disciplinska prekršaja, pa ovi disciplinski postupci u vezi s konkretnim disciplinskim postupkom ukazuju na isto ili slično ponašanje prilikom počinjenja disciplinskih prekršaja.

10. Prvostepena komisija je istakla da iz navedenog proizlazi da je apelantkinja pokazala svoju nesposobnost, kao i nedostojnost da obavlja sudijsku funkciju jer se ne pridržava profesionalnih standarda sudijske funkcije. Takođe, posebno otežavajuća okolnost je i činjenica da je apelantkinja tokom konkretnog disciplinskog postupka ispoljila ponašanje nedostojno jednog nosioca pravosudne funkcije izbjegavajući svaku vrstu prijema podnesaka, kao i kontakta s VSTS-om, te je takvim ponašanjem pokazala potpuno odsustvo moralnih principa koji treba da odlikuju svakog nosioca pravosudne funkcije. Od olakšavajućih okolnosti na strani apelantkinje, Prvostepena komisija je istakla da je cijenila odredbu člana 360 stav (3) ZPP prema kojoj je apelantkinja mogla da nastavi postupanje u spornom predmetu, s tim da ovaj predmet nije trebala okončati a da nije odlučeno o njenom zahtjevu za izuzeće, ali ove okolnosti nisu naročito olakšavajuće da bi apelantkinji izrekla blažu mjeru u odnosu na izrečenu.

11. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-07-7-171-1/2020 od 13. januara 2020. godine djelimično je usvojena apelantkinjina žalba i odluka Prvostepene komisije preinačena u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru tako što je apelantkinji za počinjeni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za iznos od 50% na period od jedne godine, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i potvrđena odluka Prvostepene komisije.

12. U obrazloženju odluke Drugostepena komisija je, između ostalog, istakla da Prvostepena komisija nije u dovoljnoj mjeri cijenila sve činjenice prilikom određivanja disciplinske mjere, tako da je izostao pravilan zaključak u pogledu ozbiljnosti disciplinskog prekršaju koji bi opravdavao da se apelantkinji izrekne disciplinska mjera razrješenja od dužnosti sudije zbog nepodobnosti i nedostojnosti da dalje vrši sudijsku dužnost. Iako je apelantkinja disciplinski prekršaj počinila sa svjesnim nehatom, odnosno posebnim oblikom tog nehata koji se može okarakterisati kao profesionalni nehat, činjenica je da je apelantkinji utvrđena disciplinska odgovornost za jedan disciplinski prekršaj. Naime, iako je apelantkinja već ranije dva puta disciplinski odgovarala, to „nema značaja okolnosti“ da joj se za učinjeni disciplinski prekršaj izrekne disciplinska mjera razrješenja od dužnosti sudije. Drugostepena komisija je istakla da je zbog ozbiljnosti disciplinskog prekršaja kao uslova za izricanje disciplinske mjere razrješenja od dužnosti sudije bez uticaja na drugačiji zaključak i činjenica da je apelantkinja svojim ponašanjem, izbjegavajući prijem pismena, u toku postupka pokazala nepoštovanje prema VSTS-u. Imajući u vidu navedeno, Drugostepena komisija je istakla da smatra da je opravdano apelantkinji izreći disciplinsku mjeru smanjenja plate, i to u maksimalnom procentu i maksimalnom trajanju.

13. Odlukom VSTS-a broj 04-07-7-171-6/2020 od 5. marta 2020. godine usvojena je žalba disciplinskog tužioca, te preinačena odluka Drugostepene komisije u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, pa je apelantkinji za počinjeni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti. Takođe je navedenom odlukom odbijena apelantkinjina žalba kao neosnovana.

14. U obrazloženju odluke VSTS je istakao da je Drugostepena komisija, prilikom opredjeljenja za disciplinsku mjeru, trebala imati u vidu činjenicu da je apelantkinja ranije disciplinski odgovarala u periodu od 2011. do 2018. godine za četiri različita disciplinska prekršaja (član 56 tač. 8, 9, 10 i 22 Zakona o VSTS-u), uključujući i disciplinski prekršaj za koji je proglašena odgovornom u konkretnom disciplinskom postupku. Na osnovu ove činjenice, iz kontinuiteta disciplinskih prekršaja proizlazi isto ili slično ponašanje, odnosno apelantkinjina nesposobnost da se pridržava profesionalnih standarda koji se zahtijevaju od nosioca pravosudne funkcije. Dalje je istakao, imajući u vidu Smjernice, tačnije član 2 tačku b), da su apelantkinji u ranijim disciplinskim postupcima izrečene dvije disciplinske mjere; da konkretni disciplinski postupak ukazuje na isto ili slično apelantkinjino ponašanje, iz čega proizlazi da ovaj kao i raniji disciplinski postupci pokazuju apelantkinjinu nespremnost i nesposobnost da se pridržava profesionalnih standarda koji se zahtijevaju od nosioca pravosudne funkcije. Takođe, iz navedenog jasno proizlazi da ovaj disciplinski prekršaj, u vezi s ranijom utvrđenom apelantkinjinom disciplinskom odgovornošću, konkretni disciplinski prekršaj čini ozbiljnim, iz kojeg se može zaključiti da je apelantkinja nepodobna i nedostojna da dalje vrši dužnost sudije.

15. VSTS je ukazao da Drugostepena komisija nije uzela u obzir i sve druge okolnosti koje je trebalo cijeniti u smislu člana 59 stav (2) Zakona o VSTS-u, a tiču se nepoštovanja organa VSTS-a pokazano u toku prvostepenog postupka, koje se manifestovalo u apelantkinjinom odbijanju da primi pismena i njeno uključivanje u postupak tek nakon što joj je dostavljena odluka o razrješenju od dužnosti. Naime, navedena činjenica je cijenjena kao posebno otežavajuća okolnost jer je apelantkinja takvim ponašanjem pokazala potpuno odsustvo moralnih principa koji treba da odlikuju svakog nosioca pravosudne funkcije. S obzirom na veliki stepen javne štete koja je prouzrokovana iskazanim počinjenjem navedenog disciplinskog prekršaja i kojim je posljedično narušeno povjerenje u apelantkinjin pravilan i zakonit rad, a samim tim i rad Opštinskog suda, a posebno imajući u vidu apelantkinjino ponašanje u toku disciplinskog postupka, te njenu raniju disciplinsku odgovornost, VSTS je istakao da se niti jednom drugom disciplinskom mjerom ne bi postigla svrha kažnjavanja, kako specijalne tako ni generalne prevencije.

16. VSTS je dalje ukazao da je za apelantkinjine žalbene navode, u kojima je izrazila kajanje u vezi s disciplinskim prekršajem za koji je proglašena odgovornom, kao i kajanje u vezi s dostavljanjem pismena u toku prvostepenog postupka (smatrajući da je došlo do tehničkog problema u dostavljanju pismena, a ne njenog svjesnog izbjegavanja njihovog prijema, da nije bilo nepoštovanja VSTS-a, nego se radilo o nesretnom sticaju okolnosti), cijenio da nemaju značaj olakšavajućih okolnosti koje bi dovele do izricanja blaže disciplinske mjere u odnosu na onu koja je izrečena. Takođe je ukazao da nije našao druge olakšavajuće okolnosti koje bi bile od uticaja da se apelantkinji izrekne blaža mjera u odnosu na izrečenu.

17. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 036304 20 Gž od 25. avgusta 2020. godine odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv odluke VSTS-a od 5. marta 2020. godine.

18. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na manjkavosti obrazloženja pobijane odluke VSTS-a jer su u predmetnoj odluci jasno navedeni razlozi na osnovu kojih je VSTS cijenio opravdanost žalbenih prigovora disciplinskog tužioca i na osnovu kojih je donio odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri. Naime, VSTS je detaljno obrazložio razloge na kojima je zasnovao odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri, koji su u skladu s principima i pravilima za određivanje disciplinskih mjera propisanim u članu 59 Zakona o VSTS-u. Dalje je istakao da je VSTS pravilno zaključio da iskazano kajanje u konkretnom slučaju nema značaj posebno olakšavajućih okolnosti, imajući u vidu ozbiljnost i posljedice disciplinskog prekršaja, okolnosti pod kojima je izvršen, te raniju disciplinsku odgovornost. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je članom 59 Zakona o VSTS-u propisano da se prilikom izricanja disciplinske mjere, između ostalog, u obzir uzima i stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka. Međutim, potpuno odsustvo apelantkinjine saradnje u toku prvostepenog disciplinskog postupka, odnosno uporno odbijanje da primi pismena, VSTS je cijenio upravo kao otežavajuću okolnost, te se apelantkinjino kajanje iskazano naknadno, nakon donošenja prvostepene disciplinske odluke, ne može cijeniti samostalno kao olakšavajuća okolnost.

19. Sud BiH je ukazao i da je Drugostepena komisija razmotrila apelantkinjine žalbene navode u vezi s dostavljanjem pismena, te ih je pravilno ocijenila neosnovanim. Naime, dostavljanje disciplinske tužbe, kao i poziva na disciplinska ročišta (pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu) izvršeno je u skladu s odredbama člana 346 ZPP, jer je apelantkinja, nakon što joj na adresi stanovanja nisu mogla biti uručena navedena pismena ni na jedan propisani način, obaviještena da pošiljku može preuzeti u roku od 15 dana u prostorijama VSTS-a, ali pismena nije preuzela. Imajući u vidu da je apelantkinji sedam puta pokušano uručenje disciplinske tužbe, devet puta pokušano uručenje poziva za pripremno ročište, te dva puta pokušano uručenje poziva za glavnu raspravu, na način kako to proizlazi iz stanja prvostepenog disciplinskog spisa, o čemu u spisu postoje i dokazi za svaku pokušanu dostavu, neosnovani su žalbeni prigovori da je apelantkinji uskraćeno pravo učestvovanja u konkretnom disciplinskom postupku. Sud BiH je istakao da su iz navedenog apelantkinjinog ponašanja disciplinski organi, kao i VSTS, pravilno zaključili da je apelantkinja izbjegavala prijem pismena. Dalje je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi da apelantkinja u periodu kada je pokušana dostava pismena nije živjela na adresi na koju je dostava pokušana, već u Sarajevu kod svoje rodbine, kako bi lakše pripremala odbranu u krivičnom postupku koji se vodi protiv nje. Ovo iz razloga što je apelantkinji dostavljanje pismena vršeno na njenoj adresi stanovanja, na kojoj je apelantkinja 21. januara 2019. godine primila zahtjev disciplinskog tužioca za njeno izjašnjenje u vezi s predmetom Opštinskog suda broj 65 0 G1 544229 15 P, u kojem je bila postupajući sudija, i na koji zahtjev je odgovorila 6. februara 2019. godine. Takođe, apelantkinja je svaku promjenu adrese, pa i privremene, morala prijaviti, odnosno obavijestiti disciplinskog tužioca, odnosno VSTS. Osim toga, Sud BiH je naglasio da je apelantkinja u svojoj žalbi na odluku Prvostepene komisije takođe dostavila istu adresu na koju joj je pokušavana dostava u toku prvostepenog disciplinskog postupka. Naime, kod takvog stanja stvari, pri čemu su apelantkinji pismena dostavljana na adresu njenog stanovanja, shodno odredbama člana 346 ZPP, krajnje se neosnovanim ukazuju žalbeni prigovori da je apelantkinji valjalo dostavljati pismena u sudu, u dane kada se održava pretres u krivičnom postupku protiv nje. Sud BiH je naglasio da se u skladu sa članom 79 Poslovnika VSTS-a u svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i Poslovnikom, shodno primjenjuju odredbe ZPP prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.

20. Sud BiH je ukazao da su razlozi za razrješenje sudije propisani Zakonom o VSTS-u, uključujući i disciplinsku mjeru razrješenja s dužnosti, koja je primijenjena na apelantkinju u postupku koji je zakonom propisan i u kojem je apelantkinja mogla učestvovati, uživajući sva procesna prava na koja se poziva. Takođe je istakao da se apelantkinjin disciplinski prekršaj nije mogao posmatrati odvojeno od njenog ranijeg ponašanja i zanemarujući činjenicu da je prethodno u dva disciplinska postupka utvrđena njena disciplinska odgovornost.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da su joj povrijeđena i prava iz Evropske socijalne povelje.

22. Apelantkinja je istakla da se iz navoda odluka vidi da je prema apelantkinji postojao izuzetno negativan stav, da je u osporenom postupku izložena brojnim uvredama i etiketiranjima, koja na nesporan način ukazuju da su prema apelantkinji prevladale lične emocije, animozitet i netrpeljivost, te da je odluka VSTS-a zasnovana na tome, a ne na stvarnim razlozima. Naime, ne postoji drugi način da se objasne navodi kao „nemoralnost”, „nepodobnost” i „nedostojnost”. Dalje je istakla da prvostepeno rješenje ignoriše apelantkinjine porodične prilike, stavljajući njoj na teret potrebu da se brine o svojoj porodici, te pogrešno zaključuje da je apelantkinja odbijanjem prijema pismena uskratila sebi mogućnost da se iskazano kajanje uzme kao olakšavajuća okolnost. Apelantkinja je ukazala da se na adresi nije nalazila osim zbog ličnog stresa kojem je bila izložena i zbog porodičnih prilika, dok Evropska socijalna povelja u članu 27 stav 3 propisuje da porodične obaveze neće, kao takve, predstavljati validan razlog za raskid radnog odnosa. Dalje je istakla da odluka o statusu mora da ima obrazloženje za svoju odluku i jasne razloge iz kojih se može zaključiti da je ta odluka zakonita, što predmetne odluke ne sadrže.

23. Apelantkinja je ukazala da se u obrazloženju predmetnih odluka navodi da je ona ranije disciplinski odgovarala, što takođe ukazuje na stav o postojanju predrasuda prema njoj, kao i da se odluka o razrješenju zasniva na tome, a što ukazuje da apelantkinji nije pruženo pravo na postupak pred nezavisnim i nepristrasnim tijelom. S obzirom na to da statusne odluke ne sadrže ocjene karaktera, ni uvrede kao u konkretnom slučaju, apelantkinja smatra da je tretirana drugačije od drugih lica u sličnim ili identičnim okolnostima, što ukazuje na diskriminaciju. Naime, u BiH ne postoji odluka koja odlučuje o statusu, pa ni odluka koja odlučuje o krivičnoj odgovornosti, u kojoj su iznesene uvrede na račun lica na koje se odluka odnosi, pa je apelantkinja prva takva osoba, što nesporno predstavlja drugačije postupanje. Cilj ovakvih ocjena i uvreda bio je da u nedostatku valjanih razloga za razrješenje obrazlože isto kvalifikacijama i uvredama, čime je apelantkinja izložena ponižavajućem postupanju od strane organa koji je donio odluku o razrješenju. U prilog tome govore i odredbe člana 26 stav 2 Evropske socijalne povelje. Takođe, apelantkinja smatra da činjenica da se odluka o razrješenju zasniva na prethodnim postupcima ukazuje da je vršen pritisak u smislu ponavljajućih disciplinskih postupaka, konstantnim negativnim stavom prema apelantkinjinom radu.

24. Apelantkinja je istakla da joj je pravo na djelotvoran pravni lijek uskraćeno jer žalbeni navodi nisu analizirani, odnosno osporenom presudom Suda BiH nisu stvarno i suštinski preispitani žalbeni navodi i obrazloženje presude ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja. Apelantkinja je istakla da joj je, s obzirom na navedeno, uskraćeno pravo na jednakost u postupanju, pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da se prema njoj postupalo drugačije nego prema drugim licima pred sudom, čak ponižavajuće.

b) Odgovori na apelaciju

25. Sud BiH je istakao da smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi.

26. VSTS i Prvostepena komisija su u opširnim odgovorima na apelaciju, u suštini, naveli da je predmetna apelacija neosnovana, te predložili da se kao takva i odbije.

27. Drugostepena komisija je istakla da se iz odluke te komisije vidi da apelantkinji Drugostepena komisija nije povrijedila prava na koja se apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji.

28. Disciplinski tužilac je, između ostalog, istakao da apelantkinja svoje apelacione navode o uvredama i etiketiranju zasniva samo na izrazima „nemoralnost”, „nepodobnost” i „nedostojnost” (bez navođenja drugih citata iz obrazloženja predmetnih odluka), a koji izrazi predstavljaju, u suštini, zakonsku terminologiju (član 59 stav 2 Zakona o VSTS-u), što predmetnu apelaciju čini očigledno neosnovanom. Iz istog razloga su neosnovani apelacioni navodi o apelantkinjinoj diskriminaciji, koje takođe zasniva na navodnim uvredama. Disciplinski tužilac smatra da su apelacioni navodi paušalni i neosnovani, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom djelu glasi: Član 19. stav 1.

Obaveza da se postupi u skladu s upitom i zahtjevima (1) Sudovi, tužilaštva i državni organi, kao i sudije, predsjednici sudova, tužioci, glavni tužioci i zamjenici glavnog tužioca, sudije porotnici, dodatne sudije i uposlenici sudova i tužilaštava, dužni su postupiti u skladu sa zahtjevima Vijeća u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugog materijala u vezi s vršenjem nadležnosti Vijeća, te prisustvovati sjednicama u skladu sa zahtjevima Vijeća u vezi s vršenjem nadležnosti Vijeća.

Član 22.

Stručne sposobnosti Sudije i tužioci su osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima, te imaju odgovarajuću obuku i stručnu spremu.

Član 56. stav 1. tačka 8.

Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:

8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;

Član 58. stav 1. tačka f.

Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(f) razrješenje od dužnosti.

Član 59. st. 1. i 2.

Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:

(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;

(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;

(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.

(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.

30. Smjernice za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (usvojene na sjednici VSTS-a 8. jula 2016. godine, tekst preuzet sa https://vstv.pravosudje.ba) u relevantnom dijelu glase:

2. Ako su protiv sudije odnosno tužioca prethodno bile izrečene disciplinske mjere, treba uzeti u obzir slijedeće kriterije:

a) Ako je sudija odnosno tužilac prethodno samo jednom disciplinski sankcioniran, disciplinska mjera treba biti strožija nego prethodno izrečena mjera, osim ako bi izricanje strožije mjere bilo očigledno nepravično jer je od izricanja prethodne disciplinske mjere prošlo značajno vrijeme te prethodni disciplinski prekršaj nije bio dovoljno ozbiljan.

b) Ako su protiv sudije odnosno tužioca prethodno izrečene dvije ili više disciplinskih mjera, određivanje disciplinske mjere razrješenje od dužnosti predstavlja odgovarajuću mjeru u slijedećim okolnostima, osim u slučaju prevladavanja izuzetnih olakšavajućih okolnosti ili ako se disciplinski prekršaj koji je bilo predmet prethodnog disciplinskog postupka desio u istom vremenskom periodu kao i predmetni disciplinski prekršaj:

i. Prethodni disciplinski postupci skupa sa tekućim postupkom ukazuju na isto ili slično ponašanje prilikom počinjenja disciplinskih prekršaja; ili ii. Prethodni disciplinski postupci skupa sa tekućim postupkom pokazuju nespremnost ili nesposobnost sudije odnosno tužioca da se pridržava etičkih odnosno profesionalnih standarda.

c) Disciplinske mjere, uključujući i razrješenje od dužnosti, mogu se izreći čak i ako sudija odnosno tužilac nije prethodno disciplinski sankcioniran.

31. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16 i 48/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak B. Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti Član 79.

(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.

32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 346.

(1) Ako se pismeno ne može dostaviti na način previđen u članu 345. ovog zakona, a dostavljač utvrdi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ostavit će u stanu ili u prostorijama gdje ta osoba radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije, pismenu obavijest da će pismeno biti ostavljeno u sudu i da ga ta osoba tamo može preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostave. U pismenoj obavijesti navodi se i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, datum i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje se pismeno može preuzeti.

(2) Dostava će se smatrati obavljenom na dan kada osoba kojoj se pismeno ima dostaviti preuzme pismeno u sudu, a ako pismeno ne bude preuzeto, istekom roka iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredbi Evropske socijalne povelje

34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredbi Evropske socijalne povelje Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

35. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

36. Član 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

37. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelantkinja poziva na povredu odredbi Evropske socijalne povelje, koja nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, to Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Evropske socijalne povelje.

38. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o povredi čl. II/3e), b) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 stav 1, čl. 13 i 14 Evropske konvencije, te čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta

39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 036304 20 Gž od 25. avgusta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 25. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelantkinja u ovom slučaju uživa garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, st. 86–88, AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36–39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantkinjinih „građanskih pravaˮ, koju pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zapaža, prije svega, da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja osporava odluku o disciplinskoj mjeri koja joj je izrečena u konkretnom slučaju. Naime, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju VSTS (tj. njegovi disciplinski organi) i Sud BiH nisu postupali nepristrasno, da joj je uskraćeno pravo na jednakost u postupanju, pravo na obrazloženu odluku, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi prilikom određivanja apelantkinji disciplinske mjere razrješenja od dužnosti sudije.

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantkinja svoje apelacione navode o povredi principa nepristrasnosti VSTS-a (njegovih disciplinskih organa) i Suda BiH zasniva na navodima da je prema apelantkinji postojao izuzetno negativan stav, da je u osporenom postupku izložena brojnim uvredama i etiketiranjima, te da se u obrazloženju predmetnih odluka navodi da je ranije disciplinski odgovarala, što ukazuje na stav o postojanju predrasuda prema apelantkinji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili lična nepristrasnost sudije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. U odnosu na objektivnu nepristrasnost mora se utvrditi da li se mogu, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.

48. Ustavni sud zapaža da su za apelantkinju sporni termini „nemoralnost”, „nepodobnost” i „nedostojnost”, koji su korišćeni u obrazloženju odluka koje su donesene u osporenom postupku, te da na tome, u najvišoj mjeri, zasniva svoj stav o nepristrasnosti, kao i činjenici da je prilikom određivanja disciplinske mjere apelantkinji uzeto u obzir da je ona ranije disciplinski odgovarala. Prije svega, u odnosu na sporne termine, Ustavni sud podsjeća da se radi o jezičkim terminima koji se navode u odredbama Zakona o VSTS-u (između ostalog, čl. 21 i 59), te da je u članu 59 stav 2 navedenog zakona jasno ukazano da se disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje, između ostalog, kada je jasno da je prekršilac „nepodoban“ ili „nedostojan“ da dalje vrši dužnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju rješenja Prvostepene komisije i rješenju VSTS-a, kao i u osporenoj presudi Suda BiH, jasno navedeno koji je disciplinski prekršaj u konkretnom slučaju učinila apelantkinja (što apelantkinja ne osporava), kao i da je ranije disciplinski odgovarala (što apelantkinja takođe ne osporava), pa da su istakli da iz navedenog proizlazi da je apelantkinja pokazala svoju nepodobnost i nedostojnost da obavlja sudijsku funkciju. Zatim, Ustavni sud zapaža da je jasno ukazano na apelantkinjino ponašanje u toku postupka pred Prvostepenom komisijom (iz kojeg proizlazi, prema stavu Prvostepene komisije koji je su prihvatile i više instance, da je apelantkinja izbjegavala svaku vrstu prijema podnesaka, kao i kontakta s VSTS-om), te da je takvim ponašanjem pokazala odsustvo moralnih principa koja treba da odlikuju svakog nosioca pravosudne funkcije. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 59 Zakona o VSTS-u propisano da će se prilikom izricanja disciplinskih mjera imati u vidu, između ostalog, i dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja, odnosno da je u članu 2 Smjernica ukazano kako treba postupati ako su učiniocu prekršaja prethodno bile izrečene disciplinske mjere. S obzirom na navedeno, odnosno da su u obrazloženju osporenih odluka korišćeni zakonski termini i da se prilikom određivanja disciplinske mjere uzima u obzir i ranije ponašanje učinioca prekršaja, kao i činjenicu da apelantkinja, osim navedenih tvrdnji, ne nudi uvjerljive argumente koji bi ukazivali da su u konkretnom slučaju VSTS (njegovi disciplinski organi), odnosno Sud BiH, postupali pristrasno, na apelantkinjinu štetu, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani u odnosu na pitanje nepristrasnosti u konkretnom slučaju.

49. U odnosu na apelacione navode koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

50. Ustavni sud zapaža da je u osporenom postupku kao nesporno utvrđeno da je apelantkinja počinila disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 8 Zakona o VSTSBiH „nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Prvostepene komisije, kao i rješenja VSTS-a (kojim je preinačeno rješenje Drugostepene komisije u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru i u suštini potvrđeno rješenje Prvostepene komisije) i osporene presude Suda BiH, proizlazi da su se disciplinski organi VSTS-a prilikom određivanje predmetne mjere vodili principima i kriterijumima iz člana 59 Zakona o VSTS-u, kao i kriterijumima utvrđenim Smjernicama. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da se prilikom određivanja disciplinske mjere imala u vidu težina učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice, da je apelantkinja već ranije dva puta disciplinski odgovarala (i proglašena odgovornom za počinjenje četiri različita disciplinska prekršaja), te da ovi disciplinski postupci u vezi s konkretnim disciplinskim postupkom konkretni disciplinski prekršaj čine ozbiljnim, te ukazuje na isto ili slično ponašanje prilikom počinjenja disciplinskih prekršaja, kao i apelantkinjinu nespremnost i nesposobnost da se pridržava profesionalnih standarda koji se zahtijevaju od nosioca pravosudne funkcije. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo da je kao posebno otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da je apelantkinja tokom disciplinskog postupka pred Prvostepenom komisijom ispoljila ponašanje nedostojno jednog nosioca pravosudne funkcije, izbjegavajući svaku vrstu prijema podnesaka, kao i kontakta s VSTS-om. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 58 stav 1 tačka f Zakona o VSTS-u propisano da se može izreći disciplinska mjera razrješenja od dužnosti, dok su članom 59 stav 1 navedenog zakona propisani principi za određivanje disciplinskih mjera (vidi Relevantne propise), a da je stavom 2 navedenog člana propisano da se disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost. Ustavni sud takođe podsjeća da iz člana 2 tačka b) Smjernica proizlazi da ako su protiv sudije odnosno tužioca prethodno izrečene dvije ili više disciplinskih mjera, određivanje disciplinske mjere razrješenja od dužnosti predstavlja odgovarajuću mjeru (osim u slučaju prevladavanja izuzetnih olakšavajućih okolnosti ili ako se disciplinski prekršaj koji je bio predmet prethodnog disciplinskog postupka desio u istom vremenskom periodu kao i predmetni disciplinski prekršaj), ako prethodni disciplinski postupci skupa s tekućim postupkom ukazuju na isto ili slično ponašanje prilikom počinjenja disciplinskih prekršaja ili prethodni disciplinski postupci skupa s tekućim postupkom pokazuju nespremnost ili nesposobnost sudije da se pridržava etičkih, odnosno profesionalnih standarda. Dovodeći navedene odredbe u vezu s obrazloženjem koje je dala Prvostepena komisija prilikom određivanja sporne disciplinske mjere, odnosno VSTS u svom rješenju i Sud BiH u osporenoj presudi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju navedenih organa i Suda BiH. U odnosu na apelacione navode kojim se ukazuje da nije pravilno utvrđeno da je apelantkinja odbijala prijem pismena, odnosno da nije cijenjeno da se na adresi nije nalazila, osim zbog ličnog stresa (kojem je bila izložena), nego i zbog porodičnih prilika (koje navode apelantkinja nije dodatno obrazložila), te da joj se ne može stavljati na teret potreba da se brine o svojoj porodici, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud zapaža da je jasno i detaljno obrazloženo zašto su VSTS (njegovi disciplinski organi) i Sud BiH zaključili da je apelantkinja u postupku pred Prvostepenom komisijom izbjegavala prijem disciplinske tužbe i svih ostalih poziva i podnesaka. Naime, jasno je ukazano da je apelantkinji dostavljanje pismena vršeno na njenoj adresi stanovanja, na kojoj je primila zahtjev disciplinskog tužioca za njeno izjašnjenje u vezi s konkretnim predmetom i na koji zahtjev je odgovorila, te da je dostavljanje pokušavano više od 15 puta, na više načina i u različitim vremenski intervalima, pa da su joj na kraju pismena dostavljana na adresu njenog stanovanja, shodno odredbama člana 346 ZPP (vidi Relevantne propise). Takođe, Ustavni sud zapaža da je jasno ukazano da je apelantkinja svaku promjenu adrese, pa i privremenu, morala prijaviti, što je sve, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantkinji kao dugogodišnjoj sudiji moralo biti poznato. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, smatra da su Prvostepena komisija, VSTS i Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge zašto je u konkretnom slučaju apelantkinji izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.

51. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, VSTS (njegovi disciplinski organi) i Sud BiH nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantkinjine argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoju odluku, što su i učinili. Pri tome, Ustavni sud naglašava da pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje (u konkretnom slučaju VSTS, njegovi disciplinski organi), bez potrebe da te razloge ponavljaju.

52. U vezi s prigovorima kojim apelantkinja ukazuje da joj je u osporenom postupku uskraćeno pravo na jednakost u postupanju, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja navedene prigovore posebno ne obrazlaže. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantkinja nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su disciplinski organi VSTS-a, kao ni Sud BiH, prilikom odlučivanja o apelantkinjinim građanskim pravima onemogućili provođenje dokaza i ugrozili procesnu ravnopravnost, tj. princip ravnopravnosti strana u postupku.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantkinja nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, osim pozivanja na kršenje navedenog prava i paušalnog navođenja da je u konkretnom slučaju tretirana drugačije (da ne postoji druga odluka koja odlučuje o statusu, ni koja odlučuje o krivičnoj odgovornosti u kojoj su iznesene uvrede na račun lica na koje se odluka odnosi), nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelantkinja u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

55. Takođe, apelantkinja smatra da joj je u osporenom postupku povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pristrasnosti disciplinskih organa VSTS-a i Suda BiH, da joj je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, a te navode Ustavni sud je već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 13 Evropske konvencije, te iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su Prvostepena komisija, VSTS i Sud BiH u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge zašto je u konkretnom slučaju apelantkinji izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti, shodno relevantnim odredbama Zakona o VSTS-u (kao i Smjernicama), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud konstatuje da apelantkinja nije ponudila bilo kakve argumente, odnosno dokaze koji bi ukazivali da su u konkretnom slučaju Sud BiH i VSTS (njegovi disciplinski organi) postupali pristrasno, odnosno da su povrijedili princip ravnopravnosti strana u postupku.

57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantkinja ničim nije dokazala da je prema njoj postupano drugačije nego prema licima u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

58. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta, kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za navode o pristrasnosti, neobrazloženoj odluci, kao i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud je u okviru prava na pravično suđenje utvrdio neosnovanost tih prigovora.

59. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka a) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4212/20 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio